181114

Siromašna ponuda sinoć, tako da se nije bilo problem odlučiti za sudar između Davisa i Cousinsa. Dva team USA suigrača, dva rana MVP kandidata i dva mlada igrača koji su fenomenalnim igrama zaslužni za kvalitetni start svojih momčadi. Ali, dok smo od njih ovako nešto i očekivali, među dva ugodnija iznenađenja sezone spadaju igre njihovih desnih ruku, Gaya i Evansa. Dva igrača često optuživana zbog sklonosti stilu naspram sadržaja igraju najbolju all-round košarku karijere i daju momčadima upravo ono što im treba.

Koliko će te njihove igre trajati nemam pojma, ali skepsa je svakako opravdana. U slučaju Evansa ozljede su se do sada uglavnom pokazale kao razlozi za ispadanje s tračnica, a kod Gaya ovo svježe produženje ugovora nikako ne miriše na dobro. Klasičan je ovo primjer pravila Brucea Willisa na djelu – Gay iza sebe ima gomilu sezona koja govore kako bi svo ovo jurišanje u reket i lucidna post-up igra kad-tad trebali ustupiti mjesto lošim šutevima s poludistance, a davši mu garantirani ugovor, Kingsi su ga praktički ohrabrili da se vrati starim navikama što prije. Mislim, uvjeti ugovora sami po sebi nisu loši, kao ni što Rudy nije loš igrač, dapače, u kontekstu budućeg capa bit će plaćen više nego pošteno, ali ovo doba godine čini se jednostavno kao potpuno pogrešan trenutak za novi ugovor. Tko zna, možda ovakva vjera u njegove sposobnosti posluži kao dodatna motivacija, a možda Gay jednostavno opet postane ono što je, čime bi Kingsi brzo ispali iz ovog 50-50 ritma.

U principu, kako sam skeptičan i u vezi Sunsa, Pelicansi mi se po svemu do sada viđenom čine kao debeli favoriti za uskočiti na playoff mjesto koje bi mogao otvoriti potpuni raspad Thundera. Odrađuju posao i pobjeđuju u utakmicama u kojima moraju, a to je itekako bitno ako planirate uhvatiti 45 ili više pobjeda koliko će trebati za uopće se nadati osmom mjestu na Zapadu. Kingsi jednostavno nemaju roster za tako nešto (od najave sezone vjerujem u njih kao momčad za 35 pobjeda i očekivao sam popriličan napredak u odnosu na lani, ali 45 pobjeda na Zapadu su u njihovom kontekstu s ovoliko malo ozbiljnih NBA igrača nerealni), dok Sunsi jednostavno ne izgledaju dobro.

Efiktivni šut im je ispod 50%, a tricu gađaju ispod ligaškog prosjeka, što je za primarno napadačku momčad loš znak. Uz to, startna postava i uopće sve kombinacije s Dragićem i Bledseom su naporne za gledati, nema tu ni malo one lanjske tečnosti i često se napadi svode na mučenje u pokušaju igranja postavljenih akcija. Ono, dosadni su, što je epitet koji im se lani nije mogao zakačiti ni pod razno. Dobro, može je dosadno teška riječ u kontekstu Thomasa i Greena koji su u stanju ući s klupe i u 20 minuta ispaliti 456 šuteva, ali oni su fora, dodatak, a ne jezgra. Hornacek će u svakom slučaju morati malo miksati kako bi prodrmao startere jer izgleda da novi odnosi u svlačionici ne odgovaraju nikome.

Nego, vratimo se utakmici. Pelicansi startaju s Ajincom pod košem jer je Asik out do daljnjega zbog bolova u leđima, a to se u prošloj utakmici protiv Blazersa baš i nije pokazalo sretnim rješenjem. Ajinca je igrač za 15-ak minuta, što znači previše Andersona, a znamo kako to završava. Pelicansi su solidni dok god mogu balansirati sa svojim two-face identitetom (koji ukratko nije ništa drugo nego odraz činjenice gdje se nalazi Anderson, na parketu ili klupi), ali čim vaga povuče na jednu stranu, nije dobro, što se dalo vidjeti i protiv Blazersa koji su i bez Batuma zabili svoju kvotu lakoćom.

Uglavnom, očekivano spori ulazak u utakmicu zbog sklonosti oba trenera polaganom prelasku u napad. Dok se kod Kingsa to donekle može razumjeti potrebom da ne umaraju previše Cousinsa kroz koga vrte većinu napada, kod Pelicansa je sve stvar potrebe Montya Williamsa da pod kontrolom drži loptu (manje brzine, manje grešaka) i tranzicijsku obranu (čime je i ono malo šansi Kingsa da trče sveo na minimum) na štetu Evansa, Holidaya i Davisa u povremenim run and gun epizodama. Dakle, čeka nas bitka u reketu što definitivno odgovara domaćinu koji, osim što ima Cousinsa i Gaya kao opcije na bloku, posjeduje i fanatičnu skupinu skakača u napadu koja im donosi gomilu dodatnih pokušaja. Cousins je zvijer u skoku, ali ogroman posao odrađuju i ostali visoki, posebice dvojac s klupe Landry-Evans (potonji nije dobio priliku zadnje dvije utakmice u korist Casspia) koji idu po svaki odbijanac bez ikakvog razmišljanja.

Dok se Pelicansi muče iz driblinga razbiti zonu Kingsa oko reketa (nehotično dodatno pojačanu s Ajincom koji beskoristan visi na bloku u napadu), domaćin malo po malo zabija dovoljno za početnu prednost od desetak koševa. Logično, gosti su oživjeli tek ulaskom Andersona i širenjem obrane Kingsa, a Sacramento održava minimalnu prednost čak i u kaotičnoj bitci klupa (tu je sve moguće jer ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu) – domaćin ima nešto nalik na strukturu s Landryem u postu, ali defanzivno cure na sve strane, što Pelicansi koriste da se vrate u egal.

To traje do povratka Gaya i Cousinsa na parket, kada Kingsi opet istim receptom – totalnom dominacijom u skoku i kontrolom reketa u oba smjera – grade desetak poena prednosti. U principu, da Malone nije predugo držao Cousinsa na klupi (za divno čudo nije bio u problemima s osobnima) ili da barem nije istovremeno odmarao i Gaya i Cousinsa, Pelicansi se vjerojatno ne bi ni vratili u utakmicu u ovom periodu i rezultatski bi bili bliži minusu od 20 nego 10 poena. Ali, što je tu je, netko će reći da u regularnoj sezoni nema potrebe za tako tvrdim rotacijama, ali ako Kingsi planiraju uloviti playoff i ako je to za njih ravno osvajanju naslova, kako si trener može dozvoliti 5 minuta utakmice protiv direktnog konkurenta igrati bez ijedne od tri udarne napadačke opcije (dakle, i bez Collisona)? Dobra vijest za Kingse je da Malone nije blesav i da nije istu grešku ponovio na početku četvrte, već je ostavio Gaya na parketu dok je Cousins dolazio do zraka.

Zanimljivo je istaknuti kako je Davis još jednom skupio pristojan broj koševa iako je za steći takav dojam trebalo baciti pogled na box score – Williams po običaju vrti minimum akcija za njega, ali u spremanju zicera je bio sjajan. Međutim, njegov utjecaj na utakmicu u tom periodu ničim se nije mogao usporediti s onim Cousinsa koji je briljirao i u obrani i u skoku i kao razigravač i koji je jednostavno dominirao iako je na kontu imao manje poena od Browa. Davis ima takvih momenata u kojima odskače kvalitetom, ali ima i puno ovakvih perioda u kojima je nevidljiv osim kao smetlar koji u tišini skuplja brojke.

U drugom poluvremenu pak gledali smo potpuno drugu utakmicu. Ključni potez bila je odluka Pelicansa da i sami stanu u zonu oko reketa i uglavnom ignoriraju Collisona i McLemorea, čime su oduzeli i ono malo prostora Cousinsu i Gayu za funkcioniranje na bloku. Nekoliko grešaka domaćina kasnije (točnije, tri izgubljene lopte kasnije u pokušajima da se na silu prođe do obruča kroz gomilu tijela) i eto već Pelicansa u egalu i to u ovoj sporoj postavi s Ajincom. Čim više nije išlo u napadu, Kingsi su izgubili i tlo pod nogama u obrani gdje su Holiday, Gordon i Evans prejednostavno vrtili slash & kick solo akcije koje su otvorile napad. Ulaskom Andersona odlaze na dodatnu razinu i eto Pelicansa s -9 na +7.

Cousins se pribrao i nastavio napadati, ovaj put s minimum grešaka, ali ponekad glavom kroz zid jednostavno ne ide. Gay drugu utamicu za redom nije napravio ništa, opet je gađao ispod 40% uz puno lošiju selekciju šuta i duplo manje slobodnih nego prije potpisa novog ugovora. Da li je moguće da su stvari ovako jednostavne i da je stvarno toliko toga u sportu bazirano na psihologiji i banalnoj motivaciji? Ili su protivnici dovoljno skautirali Kingse i shvatili kako ih je jednostavno braniti čim staneš u zonu i izazoveš ih na šut iz vana? Ili je problem više minuta u ulozi četvorke? Istina je, kao i obično, vjerojatno negdje u sredini.

Uglavnom, kako to već biva kada protivnik baci izazov, Malone odgovara s vlastitom niskom postavom. S Gayom na četvorci Kingsi su tako igrali nekih 12 minuta, od završnice treće pa gotovo cijelu četvrtu, čime su dobili nešto prostora u napadu. Samo, nije to ni približno dovoljno kada u tu rolu dodatnog vanjskog upada Casspi (koji je živahan i dobar slasher, ali ove sezone je ubacio 1 tricu iz 8 pokušaja) i kad se otvaraju dodatne minute za izgubljenog Stauskasa (s njim na parketu Kingsi uglavnom igraju 4 protiv 5, a to nikada nije dobar recept ako mislite dobiti utakmicu). Jasno, kad ti ni stretch postava nije u stanju izvući obranu protivnika, onda je lakše istrpjeti i Andersona kao defanzivca – zona sakriva njegove slabosti u potpunosti (što se manje kreće i što je više stacioniran oko reketa, to je manji problem, a uz to suigrači su mu puno bliži za pomoći u slučaju da ga netko ide napasti u postu).

Također, zbog niske postave Kingsima se raspala obrana – nije ni Thompson oličenje kvalitete, ali Malone zna da samo s dodatnim visokim tijelom može čuvati reket i zbog toga ga trpi. S četiri igrača na perimetru, Cousins je solo morao braniti Davisa u pick igri bez ikoga u pozadini sposobnog izazvati šut, što je Pelicansima omogućilo da bacaju alley-oopove koje je Davis uz osmijeh spremao u mrežicu jer DeMarcus jednostavno nije takav tip igrača koji ga može pratiti – koliko god je dominirao na snagu u prvom dijelu, toliko je izgubio na račun brzine u drugom.

Ukratko, sva jednodimenzionalnost Kingsa došla je na naplatu. I ta dimenzija se ne očituje samo u jednom stilu igre kojega su u stanju prezentirati u oba smjera, već i u činjenici da često izgledaju kao da je na parketu jedan čovjek. Pelicansi su se pokazali kao puno prilagodljivija (čitaj: talentiranija) momčad, nalazili su odgovore na sve izazove upućene tijekom utakmice, a usput su čak dobili i partiju sezone od Gordona u pravom trenutku. Ono najvažnije, a tu se vraćam na Davisa, u stanju su igrati dobro čak i kada on ne briljira (iako je i takav skupio 28 poena), što je znak da su itekako solidna družina.

1 thought on “181114

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *