051214

Yo, Casey, odakle ti ideja startati protiv Cavsa s tri beka? Protiv momčadi koja upravo na visini vanjske linije gradi obrambenu kvalitetu i dobar dio napadačkog identiteta? Cavsima je ovaj matchup stigao kao naručen što je bilo jasno svaki put kad su na parketu bili Ross na Jamesu i Vasquez na Irvingu. Casey je u trećoj četvrtini odmah Lowryu i Vasquezu zamijenio role, najboljeg igrača stavio je na Irvinga dok se Vasquez skrivao na Marionu, ali poanta svega je da ovu postavu Cavsa može napasti/braniti samo s Jamesom Johnsonom u petorci dok nema DeRozana – simboličnom rošadom niskih vanjskih igrača nije napravio ništa osim što je Cavsima dao još jedan period igre u kojem mogu dominirati. I tako su Cavsi još jednom odradili lagan posao protiv konkurencije na Istoku, nakon Wizardsa pali su i Raptorsi. I sve to usprkos tome što Lovea koriste u minornoj roli s nedovoljno iskorištenim potencijalima i što praktički imaju dvije-tri petorke i minimum igrača na koje se mogu osloniti.

Praktički, Cavsi u ovom trenutku koriste playoff rotaciju sa sedam igrača – osmog čovjeka po minutaži u ovom periodu obilježenom sa šest pobjeda u nizu, Willa Cherrya, čak su i otpustili, a to sve govori o njihovoj dubini (usput recimo i kako će Cherry nakon svega put Europe i to u Žalgiris). Jašu jezgru preko svake mjere, ali jednostavno nemaju izbora, pogotovo u utakmicama poput sinoćnje. Ono što je ključno je da su s ovom visokom postavom u kojoj LeBron praktički igra playa ili ako hoćete drugog beka (a on i Kyrie su baš combo kombinacija koje se izmjenjuje u roli kreatora i off the ball strijelca) dobili odličnu obrambenu petorku koja briljira u branjenju perimetra – ne samo da LBJ i Marion dužinom konačno rade posao za koji su sposobni (uz, naravno, Varejaovu pomoć) nego i Irving po prvi put u životu igra obranu (brojke mu nisu ništa specijalno, posebice one stop prirode što je jasan znak da nije odjednom dobio kombinaciju fizikalija i atleticizma neophodnu za ostaviti traga na ovom dijelu parketa, ali nemoguće ga je gledati i ne osjetiti razliku, jednostavno je agresivan i na lopti i na igraču taman koliko je potrebno da utječe na igru).

Cavsi tako uz gomilu ukradenih lopti u ovoj postavi drže i protivnike na 25% uspješnosti za tricu, što se pokazalo dobrim receptom (pri tome pati sredina, posebice Love koji često ostaje sam na streljani, ali to je minimalni ustupak obzirom na rezultate u ovom trenutku). Napadački malo štekaju jer Marion je praktički čovjek manje, a Varejao previše potenciran u kreativnoj roli (prečesto dobiva loptu u post, posebice u usporedbi s Loveovom ulogom u napadu), ali čim na parket dođu Thompson i Waiters stvar se popravi i to ne toliko zbog njih koliko zbog činjenice da Blatt protiv rezervi uvijek uz njih koristi udarnu trojku ili barem dvojicu od tri najbolja igrača (praktički, osim onih već tradicionalnih par minuta tijekom druge četvrtine u kojima Kyrie dobije priliku igrati 1 na 5, na parketu su barem dva ključna igrača, a tendencija je da zajedno na parketu provedu skoro pa 30-ak minuta po čemu su drugi trio lige nakon kombinacije, a koga drugoga nego Bullsa, Butler-Dunleavy-Gasol). Thompsonov skok u napadu oružje je za sebe u tim minutama, a ni obrana ne pati značajnije s njim umjesto Varejaoa, barem ne dok mu se ne pridruži i Waiters koji za razliku od Kyriea još nije shvatio što mu je činiti u obrani.

I dok je u Irvingovom slučaju manje definitivno više jer su mu se zbog nikad manje potrošnje realizatorski postotci digli na stvarno vrhunske razine pa se ni ne osjeti da radi nekakve ustupke (praktički, jedino mu je pao broj asista, ali kako je ionako više strijelac nego razigravač to je najmanje bitno), Love se našao u situaciji da praktički odrađuje rolu stretch četvorke. I odrađuje to fantastično u svom stilu, sigurno da bez njega ovoliki broj minuta na parketu ne bi bilo onog prostora u sredini za ostale, plus dobije i pristojan broj lopti u izolacijama u kojima je, posebice u postu, standardno kvalitetan, ali kao kreator je potpuno neiskorišten. Jasno, pored dva igrača koji kreiraju s perimetra znali smo da neće moći imati loptu onako često kao u Adelmanovom corner napadu, ali problem je što je Blatt trebao vrtiti nešto slično sa svojim preferencama prema “princetonolikim” high-post napadima. Sada, ako i vrte takve akcije, obično ih vrte preko Varejaoa kako bi maksimalno iskoristili talente igrača na parketu (da ih vrte preko Lovea, obranama bi previše lako bilo ignorirati Andya i njegov čarobni brk latino lovera). Uglavnom, iako se to možda ne vidi na brojkama, Love je ključan sastojak napada Cavsa, pitanje je samo može li se takav rasni talent zadovoljiti ovakvom rolom treće opcije (osobno navijam da ipak na ljeto ili godinu nakon izabere novi klub, ne zato što imam nešto protiv Cavsa, već zato što je bolje za ligu da takav igrač negdje igra punom parom).

Toliko za sada o ligi, svaku večer nudi se gomila zabavne košarke, ali vremena za pisati post jednostavno nemam. Evo, večeras sam žrtvovao gledanje filma s obitelji kako bi zapisao ovih par natuknica od jutros, ali kombinacija posla, kiše i obiteljskih obaveza jednostavno ne ostavlja prostora za sjedenje pred monitorom (za utjehu, film je bio bezveze, klasična eksploatacija klinaca u stilu “Sam u kući”, ali naravno da nekoliko dana ranije kad su na tapetu bili “Guardians of the galaxy” nešto slično nije dolazilo u obzir – originalna “Star Wars” trilogija konačno je dobila nasljednika kojega zaslužuje u ovom post-Tarantino vremenu). Odnosno, kad sjedim radije gledam u utakmice nego u word ili wordpress sučelje na ekranu. Samo u protekla tri dana trebalo je nekako, uz obavezna NBA jutra, stići pogledati i sjajan niz NCAA utakmica. Duke-Wisconsin, Texas-Kentucky, Florida-Kansas, sve lektira do lektire, a niz se nastavlja dvobojom između Gonzage i Arizone noćas. Uglavnom, radi se na nekoliko opširinih postova, uz standardne rankingse i mega NCAA osvrt na prvi mjesec tu je i post o rookie klasi, a ovom prilikom bi pak, kad sam već spomenuo lektiru, o nečemu drugom osim košarke.

Naime, ovo šugavo vrijeme idealno je za odmaranje uz dobro štivo, a tu ne mora značiti čitati još više ionako uglavnom loših tekstova o NBA na svoj sili portala koji nas obasipaju dnevnim aktualnostima koje gube značenje nakon 15 minuta, a kamoli nekoliko dana. Ne, ovo je idealno vrijeme za uzeti pravu knjigu u ruke pa dozvolite da u stilu ekipe iz “Petog dana” preporučim neke stvari koje mi se trenutno motaju po radnom stolu. Krenimo s dva naslova koja osim na udubnom kauču možete slobodno nositi i na WC, Gladwellovu “David i Golijat” i “Od Guttenberga do Zuckerberga” Johna Naughtona. U ovoj potonjoj jasno vam je o čemu se radi, o tome kako je internet napravio sličnu revoluciju u našim životima kao nekada pojava tiskarskog stroja. I stvarno, uzevši ovu knjigu u ruke prisjetio sam se i sam koliko je život odjednom postao drugačiji tamo početkom novog milenija kada su kabeli zamijenili telefonske impulse i kada su se u roku od samo nekoliko godina do tada nedodirljivi centri moći poput televizije i tiska sveli na, barem iz moga kuta, nešto potpuno nevažno. Naughton se ne bavi takvim banalnim momentima već s gomilom detalja opisuje kontekst iz svakog kuta, od čisto činjeničnog i povijesnog, preko sociološkog do filozofskog. Iako na trenutke suhoparan, tekst je ovo koji ima toliko zanimljivih momenata da ga doslovno možete otvoriti na bilo kojoj stranici i sa zanimanjem pročitati odlomak.

Za razliku od Naughtona, Gladwell temu kao obično shvaća puno opširnije, njegovi Davidi u borbi protiv Golijata i ovaj put su tek hrpa istraživačkih eseja (jasno, uz klasično gladvelovsko pumpanje teze i zanemarivanje onog dijela konteksta koji joj ne govori u prilog) koje možete čitati redom kojim hoćete. Poanta je da ih ovaj put ima stvarno nekoliko izuzetno zanimljivih zbog čega mi je ovo vjerojatno njegova najbolja zbirka nakon “Izvan prosjeka” (ma u biti sve su mi solidne, tip na mjestima očito pretjeruje sa zaključcima, ali uglavnom je interesantan, a to nije mala stvar). Ovdje će recimo svakom fanu NBA biti simpatična priča o vlasniku Kingsa koji trenira momčad svoje kćeri i otkriva formulu presinga kao nekakav Rick Pitino iz paralelnog svemira. Kad dodaš ovu priču onome što znamo o njegovom petljanju u rad struke u klubu, postaje jasno da s Kingsima neće biti dosadno u ovoj fazi traženja identiteta u kojem će analitici sklon gazda sigurno pokušati sve sa svoje strane da ih pretvori u nove Rocketse (bacite pogled na suludi ritam kojim igra njihova NBDL podružnica u Renou).

Nakon dvije “ozbiljne” knjige vrijeme je i za malo maštovite zabave i to opet po mogućnosti na WC-u i to u društvu domaćih pisaca. Svaka čast svakome tko je jedva dočekao novog Tomića ili je u stanju pročitati Šalkovićeve pokušaje pričanja priče, ali obojicu je, a i mnoge, mnoge druge, stilom pisanja i duhom u prašini ostavio dvojac Svirac-Mirić. Sad, nije to neki dvojac obzirom da je ovaj prvi pseudonim, a ovaj drugi bloger, međutim knjige su im sjajne (i usprkos slobodnom književnom stilu također bazirane duboko u stvarnost koja okružuje autore). Mirićev “Informatičar starog kova” u biti je skup postova o dogodovštinama čovjeka koji pokušava za život zaraditi baveći se prodajom i servisiranjem nekada bijelih, a danas crnih kanti, postova objavljenih na istoimenom blogu koji se mogu čitati na preskoke zbog čega i je idealna ovo knjiga za WC, to rijetko mjesto mira za muškarca oca kralja. Poanta je da čak i u takvoj formi njegove priče imaju onu potrebnu dozu Cervantesa, ili ako hoćete Smoje, u sebi koja je mnogima, koliko god se trudili, nedostižna. Ili znaš ili ne znaš, a čovjek zna. Slično kao i Svirac iza kojega se krije izvjesni kulturni kritičar i koji je na sličan način, urnebesno duhovito i bez dlake na jeziku, slažući kolumnu za kolumnom od izmišljenih susreta i druženja, knjigom “Književna groupie” opleo po sceni ili onima koji se vole smatrati dijelom scene. Doduše, umjesto Rozge i sličnih tu je uglavnom Srećko Horvat i slični, ali razlike ionako i nema previše – i jedni i drugi pokušavaju prodati sebe za život.

S ova dva naša kvazi-Cervantesa idemo i do čovjeka koji je glavom i bradom nasljednik majstora, Alberta Sanchez Pinola čiji “Victus” je upravo izašao kod nas. Da spriječite hemeroide, treba imati i knjigu s kojom nema smisla ići na zahod i koja zbog fizikalija (romančina od skoro 600 stranica) i forme (prava priča koju treba čitati od početka do kraja) ipak najbolje paše u ležećem položaju ne nekom dobrom kauču ili krevetu. O Pinolu mogu samo reći da se radi o virtuozu koji je, nakon dvije odlične knjige kojima je brusio stil začinivši ih žanrovskim okvirima i fantastikom, izgleda osjetio da je došlo vrijeme za u opus dodati i pravo ozbiljno remek-djelo iza kojega su godine istraživanja materijala (u ovom slučaju rata za španjolsko nasljeđe). Jasno, nije ovo suhoparna povijesna priča kojoj je cilj dizati u nebesa nacionalni ponos Katalonaca (iako Pinol koji piše isključivo na katalonskom sigurno i to ima na umu) već prije svega, uz majstorsko vladanje pričom koje, bez zajebancije, ide u rang s Dostojevskim, još se i dobro zabaviti uz zdravu dozu satire.

Što još čovjek može uzeti u ruke poslije jednog od najboljih pisaca današnjice? Pa, može posegnuti za još jednom ne-fikcijskom knjigom (da omjer bude 3-3) koja je u rangu Pinolove. Radi se o klasiku američke povijesne literature “From Slavery To Freedom: A History of Negro Americans” profesora s Dukea imenom John Hope Franklin, izdane još 1947. Svatko tko je čitao bilo koju biografiju NBA legendi poput Billa Russella ili Waynea Embrya (da spomenem dvije koje su se meni najviše usjekle u sjećanje) zna dosta o načinu na koji su crnci živjeli u ruralnim dijelovima Amerike, a ova studija koja doslovno pokriva cijelu povijest ljudi ukradenih iz Afrike (nabavio sam izdanje iz 1969. s tim da sada postoji već ono iz 2010. nadopunjeno od strane kolega) ta saznanja dodatno obogaćuje. Osim što je aktualna zbog Fergusona, knjiga je ovo koju treba pročitati svatko tko želi shvatiti zašto je sport, pa tako i košarka, ključni element izgradnje samopoštovanja čak i za današnje generacije tamnoputih amerikanaca – njihova virtuoznost dijelom se, u tipičnoj maniri ciničnog životnog zatvorenog kruga, sigurno temelji i na tom ugnjetavanju.

15 thoughts on “051214

  1. Moga bi sa strane otvorit fajl, obavezno čitat, izgubi se ovo sve u masi postova.

    Jesi si priuštio muku gledanja Detroita i ostalih tankera, ima li kakav logičan komentar na njih ili da čekam tjedni pregled

  2. Sta ti se cini o ulasku u sezonu Carter-Williamsa? Znan da Phila nije relevantna momcad, ali opet…
    Sican se sta si lani pisa; da moze bit vrhunski igrac jednoga dana zbog svoje duzine u obrani i svestranosti, pa su se spustile te prognoze kako je sezona isla kraju, pa ga je cak Phila tila trejdat na dan drafta, pa je ispalo da i nije toliko bitan.

    Sta bi sad reka s obziron na odlican ulazak u novu sezonu (iako ne bas efikasan)?

  3. @ wade – nek se gubi, tko uhvati – uhvati. ja sretan ako jedan čovjek uzme knjigu u ruke zbog bilo kojeg mog napisa

    više za nekoliko dana, ali valjda je sada i Stanu jasno da s ovom trojicom više ne može dalje ne u istoj petorci nego u istoj svlačionici. Josh Smith je trenutno takav otrov da bi im najbolje bilo jednostavno ga otpustiti i progutati ovaj ugovor, situacija je tako loša

    @ bobulo – za njega i dalje mislim isto, može bit solidan starter kad uspije dobre strane poput igre u obrani, skoka i ulaza postaviti iznad ovih loših poput šuta jer njegovo trenutno najveći problem je upravo taj što troši lopte kao prva opcija što nije ni pod razno. ali, zašto ne bi bio novi Rondo ili netko u tom profilu? uglavnom, ono što mi je kod njega lani smetalo je puno više kontekst u kojem je bio koji jednostavno nije imalo smisla nagraditi nagradom za rookiea godine na osnovu desetak dobrih tekmi nego on sam

  4. Bas sam razmisljao ovih dana da li stizez da radis neke druge svari osim gledanja nba ncaa (posto nemam vremena a volio bih da mogu odvojiti bar 1:30h na nba), ali evo u ovom postu sam dobio odgovor 🙂

  5. Knicksi idu po Okafora? 😀

    Bio bi to lijep rebuilding u jednom ljetu, top 5 pick, recimo Monroe kao FA, i jos nesto ce se iskemijat.

  6. Gee, pošto si se dotakao Cavsa, vjeruješ da ekipa koja ne dohvati top 10 već stoji na nekoj prosječnoj odbrani u sezoni nema šansi za naslov(primjer Mavsa), kao što je neko ustaljeno mišljenje?
    a šta je sa napadom, Spursi, Bullsi, čak ni Rakete ne stoje dobro po ORtg, može li to biti neki problem ili?

  7. @ Krpa

    Svi idu po Okafora, ali ionako sve ovisi o lopticama u lutriji 🙂 Medutim, nisam bas siguran da su Okafor i Monroe kompatibilni. Cini mi se da bi onda bolji par pod kosem cinili Monroe i Towns. No tko zna sto se Philu vrti po glavi…

  8. @ lenard – može i takva momčad poput Dallasa ili Cavsa do naslova, ali im se onda moraju poklopiti matchupovi. s tim da Mavsima malo što može pomoći ako ne pronađu barem jednog defanzivca na perimetru

    Spursi će svoj problem riješit, njih ne treba petljat među ostale. Bullsi su to što jesu i ovo s napadom je sasvim ok, ali problem je trenutno što je obrana trenutno nedovoljna pogotovo za ono što oni jesu kao momčad, dakle puno važnije pitanje im je mogu li to riješit. Rakete će teško bit ono što su bili lani napadački čak i kada se Dwight vrati, ali će se popravit, ali istovremeno očekuj da im obrana padne čim se raspored stabilizira jer do sada je bio stvarno prelagan

  9. …samo da podrzim skretanje u neke druge vode mimo kosarke. Prebirajuci nasumce arhivu, vidim da si nekad pisao i o muzici (najbolji albumi neke godine). Knjige su pribiljezene. I ove i one ljetosnje… E sad, druga je stvar hoce li se sta stici procitat.:)

    Kad naletis na nesto dobro za procitat/pogledat/poslusat, slobodno to podijeli ovdje. Neko ce cijenit

  10. Gee,koja bi ekipa po tebi od ovih sa vrha zapada najviše odgovarala Cavsima a s kim nebi imali šanse.

  11. Potpuno se slažem sa Hardvelom, npr. sećam se da si u jednom podkastu sa Frančeskim stavio Drive-By Truckers, i tako sam otkrio jedan do jaja bend.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *