NCAA REPORT

Mega osvrt na NCAA akciju rezultat je gomile odgledanih tekmi nakon kojih sam promijenio mišljenje o ovogodišnjoj draft klasi – ima tu itekako zanimljivih igrača. To je ono najvažnije, a što se samih momčadi tiče, jedna skupina se odvojila i gotovo da ne mogu zamisliti scenarij po kojem bi do Final Foura došao netko tko ne spada u nju – Kentucky (koji je pak rang za sebe, debelo ispred svih), Duke, Wisconsin, Arizona i Louisville su očekivano njen dio, a tu su i Virginia i Gonzaga kao legitimni konkurenti. Kažem, obzirom na viđeno, bit ću šokiran ako među 4 dođe netko izvan ovoga kruga, a kamoli osvoji li naslov.

1. KENTUCKY

Imaju 11-0 i u prosjeku gaze protivnike s 28 koševa razlike, što samo po sebi ne bi bilo nikakvo specijalno ostvarenje ovako rano da neki od tih protivnika nisu bili Kansas, Texas i UNC koje su ispeglali sa “samo” 32, 12 i 14 poena izbjegavši ikakvu dramu. U svim utakmicama princip je bio sličan, prvih 20-ak minuta protivnik se još nekako i drži dok ne ostane bez snage, a onda jednostavno poklekne pred fanatičnom obranom Wildcatsa. Ono što bi posebno trebalo zabrinuti ostatak konkurencije je činjenica da su upravo ova tri programa bila možda i najviše osposobljena suprostaviti se Kentuckyu jer svi igraju s dva klasična visoka buduća profesionalca i imaju klupu na kojoj ne nedostaja mišića i visine. Usprkos tome, jednostavno su izgledali izgubljeno u sudaru s Caliparijevim projektom, koji je tako na tragu ne samo da ponovi lanjski rezultat Wichita Statea i završi regularnu sezonu bez poraza, već možda i da osvoji NCAA turnir bez kiksa.

Inače, dok ne vidiš očima na vjeruješ, ali Cal stvarno mijenja po svih 5 igrača odjednom u hokejaškom stilu i tako tijekom cijele utakmice, uglavnom se držeći zacrtanih petorki koje razbija tek da bi dao šansu igračima s dna klupe ili zajedno na parketu ostavio oba centra, Cauley-Steina i Johnsona, kako bi obrana reketa bila još čvršća (radi se o trenutno najboljoj kombinaciji visokih koju ima). Taj sistem dviju identičnih petorki sada je doveden u pitanje zbog ozljede Poythressa kojem su stradali ligamenti koljena, ali to će izgleda popuniti prebacivanjem Lylesa u startnu petorku kako bi zadržali visinu, dok će nakon toga nešto veću minutažu dobiti postava s tri beka (jedan od Harrisona morat će ostati malo duže na parketu uz drugi par bekova).

Poythrees nije bio naročito bitan na perimetru, ali sada su još tanji u rotaciji vanjskih i eventualna ozljeda jednog od preostala 4 beka može biti problematična. Spomenuti Lyles ionako je krilni centar koji je prebačen u rolu vanjskog kako bi se otvorile minute za Leea da radi ono u čemu je najbolji, trči i skače. Lyles ima igru licem košu i odličan je kao opcija na vrhu posta i kao cuter, tako da stvar funkcionira, ali nema šut za tri što aktualizira potencijalne probleme protiv zona. Sad će biti zanimljivo vidjeti kako će funkcionirati u puno više situacija s Townsom koji se također najbolje osjeća na visokom postu. Možda će si otvarati i dodatan prostor nešto širim ukupnim šuterskim dometom, a možda će si smetati zbog slične igre.

Šut je očekivano popriličan problem, osim para brucoša Bookera i Ullisa nitko ne može ubaciti tricu (pa ni braća Harrison), ali isto tako nitko nema rješenja ni za njihovu moć u reketu. U obrani su bez premca, imaju daleko najviše blokada u NCAA i primaju daleko najmanje poena na obruču (drže protivnike na smiješnih 30% šuta iz igre), a u napadu manjak šuta kompenziraju dominacijom u napadačkom skoku, poenima iz tranzicije i odličnom realizacijom u reketu gdje iznad očekivanja igraju i Johnson i Cauley-Stein (ne samo da zabijaju zicere već i ubacuju iz post-up prilika, posebice Johnson).

Razlog za dominantnu obranu nije samo moć u sredini već uopće kvaliteta na svakom dijelu parketa. Calipari je svjestan da su im puno veći problem od ovih programa koji igraju na istu kartu talenta i koje dokazano mogu dobiti jer uvijek imaju opciju više, manji programi bez visine koji znaju kontrolirati loptu i zabiti gomilu trica. Stoga ogromnu pažnju posvećuju i obrani perimetra – sva ova gomila atleta redovno preuzima protivnike bilo gdje na parketu, centri bez straha ostaju vani jer znaju da imaju nekoga tko im može čuvati leđa (Cauley-Stein je fantastičan u preuzimanjima i branjenju pick igre čime si je nakon loše godine opet digao cijenu, točnije draft poziciju), a s takvim stalnim pritiskom na igrača s loptom jednostavno ne dozvoljavaju otvorene trice.

2. DUKE

Međusobni dvoboj s Wisconsinom razriješio je dvojbe oko toga tko je broj 2. Ključna razlika između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg izdanja je očekivano obrana – s Okaforom na centru i praktički jedinim lanjskim centrom Jeffersonom na četvorci, ovo izdanje Blue Devilsa drži reket zaključanim. Također, obzirom da je brucoš Winslow odmah dobio prednost pred Sulaimonom u petorci, ovaj Duke praktički ima NBA unutarnju liniju – Sulaimon je perolaka kategorija za bok čak i na ovoj razini, dok je Winslov već sada spreman istrčati na NBA parkete i gurati se s većinom NBA startera (Krzyzewski ga koristi i na četvorci u stretch postavi). Momak je kvalitetan šuter, ne boji se kontakta i koristi snagu u postu kad god stigne, a uz to ima i ulaz i solidnu slash & kick igru potrebnu za pravog swingmana.

Praktički, s njim, Okaforom i playom Tyusom Jonesom imaju puno kvalitetniju momčad nego lani, dok starosjedioci poput spomenutog Jeffersona i Sulaimona te šutera Matta Jonesa, šljakera Plumlleea i combo beka Cooka donose potrebno iskustvo popunjavajući rupe. Ne samo da su puno bolji u obrani nego praktički u napadu nisu napravili korak nazad, dapače – iako šutiraju manje trica i više igraju kroz post, trenutno su gotovo na istoj razini kao i lani zbog gomile opcija u unutar-van igri. Okafor tako možda nije sila prirode na poziciji kakva je svojevremeno bio Greg Oden, ali stvarno ima zavidnu igru leđima košu i na ovoj razini je dominantan igrač u sredini. Uglavnom, sva tri brucoša su već sada fenomenalna, a što će biti u vrijeme turnira, e to jedva čekam vidjeti.

3. WISCONSIN

Frank The Tank nastavlja s elitnim partijama i, nakon što je nadigrao Okafora u međusobnom dvoboju, postavlja se pitanje o smislu NBA drafta ako čovjek neće biti biran u lutriji. Trenutno u NCAA mu nitko nije ravan ne samo po važnosti za momčad, već i po učinku – njegova kombinacija elitnog šuta s perimetra, vrhunskog skoka i masivne pojave koja zatvara reket osnova su igre Wisconsina na oba kraja parketa. Kao što smo i očekivali, njihova top 7 rotacija je u NCAA uvjetima gotovo garancija Final Foura – uz Kaminskog pouzdano igra i seniorski bekovski par Jackson-Gasser, dok je Dekker praktički dobio konkurenciju za drugo ime momčadi u igraču druge godine Hayesu koji je njegova all-round kopija, samo još snažniji i čvršći u reketu i na ulazu (s tim da je Dekker trenutno u slabijoj formi zbog ozljede i tu imaju šansu za dodatni rast tokom sezone).

Čak je i udarni dvojac s klupe Dukan-Koenig odličan u svojim rolama stretch visokog i combo beka (oni pokrivaju četiri pozicije s klupe po potrebi dok su na trojci isključivo ili Hayes ili Dekker). Ostanu li u komadu, teško je naći momčad s manje rupa u rotaciji. Osim one očite – s 6 igrača bijele boje kože u ovih top 7, atleticizam će uvijek biti problem i taj manjak talenta koji se osjeti u manjku ukradenih i blokada, odnosno skoku u napadu i broju slobodnih (sve aspekti igre koji uglavnom proizlaze iz kaosa, odnosno trenutka kada organizirana igra u oba smjera pukne i kada je potrebno osloniti se na čisti atleticizam), vjerojatno će ih opet doći glave u najvažnijem trenutku godine.

4. VIRGINIA

Stvarno su dobri, bez greške top 7 ekipa iako je raspored bio relativno lagan. Pobjede protiv VCU i Marylanda bile su kvalitetne i uvjerljive, ali nedostaje im barem jedan skalp vrhunskog programa da znamo koliki im je plafon. Dakle, morat ćemo čekati sve do konferencijskih sudara s Dukeom i Louisvilleom, pa i UNC, da dobijemo preciznije odgovore. Za sada je jasno da imaju unutarnju liniju s četiri čovjeka spremna odigrati ozbiljne minute (centar Tobey i energični Gill su ključni) plus imaju izuzetnu visinu dilje petorke. Dakle, za obranu nema straha, a dok Brogdon i Anderson igraju odlično, nema ga ni za napad. Brogdon je već kućno ime ovdje na blogu, ali ključan je napredak Andersona koji je bez problema uskočio u rolu Harrisa kao prvi šuter, pouzdani obrambeni igrač i bonus kreator u napadu koji ne zaustavlja loptu i uvijek je spreman dodati je slobodnom igraču. Držati oko na njemu jer ovo je NBA potencijal i nastavi li igrati na ovoj razini (a igra van pameti), borit će se za Final Four. Playmaker Perrantes nije napravio korak naprijed, dapače igra manje uvjerljivo nego kao brucoš, ali pored svih ovih opcija od njega ionako trebaju samo solidne partije na jedinici, što i dobivaju.

5. ARIZONA

Ne briljiraju (možda je to glupo reći za momčad koja ima 11-0 score), točnije ne djeluju onako moćno kako smo očekivali. Više je stvari problematično. Bekovski dvojac McConnell-Yorke nije onako ubojit kao lanjski McConnell-Johnson jer Yorke jednostavno nije tip igrača kao Johnson (čitaj – nije dribler), tako da previše toga ovisi o McConnellu koji se trenutno muči u roli prve opcije na vanjskim pozicijama (barem imaju solidnu rezervu u brucošu Jackson-Cartwrightu koji bi kroz sezone mogao preuzeti puno veću odgovornost). Zatim, nakon Tarczewskog nemaju pravog visokog, Ashley je više igrač finese nego šljaker, a koliko im treba čvrstina u sredini najbolje govori podatak da troše minute, pa makar one rezervirane za devetog igrača, na Ristića kojem bi odgovarao opis drveta kad bi bio u stanju smetati nekome na putu do obruča.

Hollis-Jefferson, iako donosi onu energiju koju je lani pružao Gordon, ne može sam zakrpati sve rupe rotacije pod košem i na perimetru. Rookie Johnson ima više nego solidnu all-round igru i zna i šutnuti i napasti obruč, njegov NBA potencijal je već sada neosporan (u principu prava je moćna trojka kao i Winslow s Dukea), ali daleko je to od razine koja im je potrebna – praktički, u ovoj situaciji od njega očekuju da bude prvi kreator, što će možda i postati tokom godine, ali sada toj roli još nije dorastao.

Uglavnom, ovo je više nego solidna momčad za NCAA uvjete, ali ipak nije na razini prva dva imena na ovom popisu. Razlog zbog kojega će do kraja biti u igri za Final Four je ta njihova visoka postava s Hollis-Jeffersonom na trojci i Ashleyem i Tarczewskim u sredini. RHJ će gotovo sigurno još bolje izgledati na sljedećoj razini kao sljedeći vrhunski atleta na bokovima (nešto kao uber Corey Brewer), kad im još dodaš Johnsona na dvojci, jasno je da malo tko može parirati ovoj visini i snazi. U ostalim postavama, s Yorkeom na dvojci ili bez Tarczewskog, pak djeluju kao klasičan NCAA program i to je mali problem u sezoni u kojoj se moraš boriti s Dukeom i Kentuckyem.

6. LOUISVILLE

Pitinova bojna trenutno ima prvu obranu NCAA zbog standardno vrhunskog presinga, ali i dva odlična visoka u sredini. Uz Harrella koji očekivano dominira na oba kraja parketa NBA atleticizmom (i još je uz to popravio šut i igru s loptom te sada izgleda kao kompletan košarkaš), tu je i ogromni centarski dvojac Onuaku-Mathiang s tim da je ovaj prvi pravo otkriće – u brucošu je Pitino dobio trenutno najdominantnijeg blokera u NCAA (samo Towns s Kentuckya blokira više šuteva dok je na parketu gledajući programe koji su dio naših top 32). Ovakva obrana je dovoljna za novi let prema Final Fouru, ali napad je ovom prilikom problematičan dio igre.

Imaju tri odlična combo-beka za presing, ali ni jedan nije vrhunski šuter ili strijelac kao što je to zadnjih godina bio Russ Smith. Također, iako Blackshear igra van pameti svoju seniorsku sezonu, ni on nije snajper poput Hancocka. Recept presinga i trica ne ide bez jednog sastojka i bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati kada zaigraju s Kentuckyem (27. prosinca) i Dukeom (s kojim od ove godine dijele konferenciju).

7. GONZAGA

Gazili su nedoraslu konkurenciju, ali su protiv Arizone dokazali da su for real. Ekipe Marka Fewa postale su poznate po tome da ne mogu dobiti ove najbolje protivnike, ali falilo im je samo malo sreće da dobiju Arizonu na njenom terenu što bi jednostavno bio fantastičan rezultat. Falilo im je u principu samo standardno izdanje Sabonisa koji je dosadašnjim partijama istaknuo kandidaturu za jednog od najboljih šestih igrača u NCAA. Arvidasov sin nije div poput tate ni staturom ni talentom, ali ima solidnu kombinaciju fizikalija i atleticizma, može podvaliti loptu s pinch posta i uživa u kontaktu i skupljanju skokova. Bez njega je Arizona prelako došla do prevage u mišićima, ali Gonzagu definitivno treba smatrati Final Four potencijalom jer, kad su svi na raspolaganju, nemaju mana.

Ostali su bez brucoša Perkinsa (slomljena čeljust) koji je trebao odraditi veći dio minuta kao jedan od tri beka, ali u njegovu rolu uletio je s USC-a transferirani senior Wesley, pokazavši tako kako je odluka da ove godine nakrcaju klupu bila opravdana. Uglavnom, Pangos i Wiltjer su solidni igrači i vrhunski šuteri, znaju što mogu dobiti od mrcine Karnowskog pod košem, tu je i spomenuti Sabonis, a iz ove stvarno solidne skupine treba izdvojiti Garya Bella, čovjeka koji je uvijek nekako bio u Pangosovoj sjeni tijekom ove tri prethodne zajedničke godine, ali koji sada izgleda sjajno u 3&D roli.

Fantastični šuterski učinak digao je na još veću razinu, ali pokazuje i da može napasti iz driblinga što otvara potpuno novu dimenziju igri Zagsa. Bell je granični NBA potencijal, ali od svih igrača koje sam gledao do sada upravo on uz Andersona s Virginie i Russella s Ohio Statea ostavlja najbolji estetski dojam, jednostavno igraju fluidno i uvijek u skladu sa situacijom.

8. VILLANOVA

Razbili su VCU i Michigan naglasivši tako da su ipak klasu iznad tih i sličnih programa s greškom. I oni je imaju, manjak elitnih visokih talenata, ali kad im je na parketu idealna petorka s centrom Ochefuom i šljakerom Pinkstonom (koji nema dovoljno centimetara, ali ima seniorsko iskustvo i NBA široko tijelo) i to je donekle pokriveno. Visoki su ključni za napad, kada ga zavrte iz posta onda traže uokolo idealnu priliku za jednog od svojih pouzdanih šutera (od kojih se ove godine najviše ističe lanjskih šesti igrač Ennis), dok u obrani najviše ovise o klasičnom presingu, često preko cijelog parketa, odnosno gomili ukradenih lopti i spriječenih šuteva za tri. Lani su bili postavljeni za drugog nositelja, dakle bili su top 8 momčad u NCAA (i onda naletili na UConn već u drugom krugu), a ove godine su zbog dodatnog iskustva i razvoja pojedinaca poput Ennisa još bolji.

9. TEXAS

Čvrsta obrana i gomila tijela pod košem nije im pomogla protiv Kentuckya, ali ostatak posla su odradili relativno mirno nošeni obranom u kojoj dominira još jedan sjajni brucoš, Myles Turner. Blokadama i skokovima odrađuje posao u reketu iako isključivo igra kao rezerva, a razlog zbog kojega je još zanimljiviji kao NBA prospekt je meka ruke koja se proteže sve do trice. Malo je drven s loptom u rukama i očito nije igrač finese, ali ta kombinacija obrambenih kvaliteta i pick & pop potencijal garantiraju mu uspješnu budućnost.

Što se Texasa tiče, imaju dovoljno talenta i iskustva, ali puno toga će ovisiti o igri bekova, a trenutno su bez najboljega. Isaiah Taylor sredio je zglob i bit će out minimalno do početka konferencijskih utakmica koje startaju nakon nove godine. O tome u kakvoj će formi biti kada se vrati na parket ovisi dosta toga u napadu jer je bio daleko najbolji slasher i uopće dribler (Texas bez njega čak i uz laki raspored gubi previše lopti), ali i u obrani jer bez njega Longhornesi nemaju nikoga sposobnog ukrasti loptu.

10. WICHITA STATE

Baker igra sjajno (kombinacija šuta i kreativnih kvaliteta daje mu NBA šansu), Van Vleet standardno solidan u slash & kick roli (iako mu šut nije sjajan u ovom trenutku) i to je dovoljno da se kotrljaju. Poraz od Utaha nije sramota, posebice jer su u utakmici bili do zadnje sekunde, dakle bez obzira na to što im je ove sezone trebalo 30 utakmica manje da dođu do prvog poraza, ovo je momčad za turnir od vrha do dna. Solidna obrana bazirana na presingu i čuvanju perimetra (tu do izražaj dolazi odlični stoper Cotton) u stanju je veći dio večeri sakriti manjak tijela u sredini (Utah ih je uništila skokom, možete misliti što bi im napravili Kentucky ili Duke), a odlična kontrola lopte i dobar šut više su nego dovoljni da se napad kotrlja. U svakom slučaju, zbog odličnog bekovskog para ih se isplati gledati.

11. OHIO STATE

Nakon prošlogodišnjeg mučenja stiže nam puno kvalitetnije napadačko izdanje Buckeyesa, a glavni razlog za to je fenomenalni brucoš D’Angelo Russell. Pojma nemam zašto nitko ne priča o ovom klincu i odakle je uopće ispao (doduše, malo po malo se pomiče na draft mockovima i sada je na većini pred ulaskom u top 10), ali za sada je, barem estetski, prvo ime generacije. Okafor je solidan u svakom pogledu i začuđujuće vitak (samim time i manje impozantan nego što je bio slučaj u srednjoj, dakle po nekoj logici u NBA bi trebao još manje dominirati čistom pojavom), Turner s Texasa, Alexander s Kansasa ili Towns s Kentuckya imaju izuzetno zanimljiv potencijal zbog određenih kvaliteta, ali Russell ih je sve nadmašio lakoćom haklanja.

Klinjo na prvi pogled izgleda kao još jedan Jeremy Lamb/Zach LaVine klon sa svim što uz to ide (combo epiteti i nedefiniranost pozicije, sklonost davljenju lopte i uzimanju šuta iz driblinga, krakatost koje ni najmanje ne smeta atleticizmu), ali usprkos tome što trenutno nema fizikalije buduće NBA dvojke, to je pozicija koju bi mogao odrađivati u budućnosti (teško je zamisliti da igrač sposoban za ovakve partije ovako mlad može na idućoj razini biti gora opcija od npr. Aleca Burksa). Pričalo se da ima problema s konstantnošću, da nema neki šut, da nije aktivan čim nije u prvom planu, ali gledajući ga teško je steći takav dojam. Prvo, iako je pravi brucoš (rođen 1996.) i nema masu koja bi ga odvojila iz gomile, od prve minute se nametnuo kao lider i najtalentiraniji čovjek na parketu kojega je stvarno gušt gledati i diviti se svim načinima kojima napada obruč dribble-drive igrom.

Tu treba odati zasluge i tati Matti koji je brucoša odmah bacio u vatru očito svjestan da ima dragulj u rukama. Russell tako troši čak 31% napada Ohio Statea što ga stavlja na prvo mjesto među svim igračima naših top 32. Podatak je to koji je još zanimljiviji kad uzmemo u obzir da je njegov suigrač Scott s omjerom asista od 41% također prvi u svojoj kategoriji. I sad ono najluđe – Russell je također član top 7 po omjeru asista s fenomenalnih 32%. Ovakva dva kreatora iz driblinga pokreću cijeli napad koji se bazira na još dva bočna šutera, Thompsonu i Lovingu, te pouzdanom defanzivnom centru Williamsu oko kojega je posložena opet vrlo solidna obrana.

12. NORTH CAROLINA

Ne izgledaju sjajno, bilo je tu već zamjerki Roya Williamsa na pristup visokih, Paige ne opravdava očekivanja igrajući za njega poprilično slabašnu košarku (postotci šuta daleko od solidnih, a iako nikada i nije bio pravi play, omjer asista i izgubljenih od 1:1 je dugoročno nepodonošljiv), ali nemoguće ih je zanemariti obzirom na sav talent kojega imaju na raspolaganju. Meeks i Johnson nisu ništa posebno kao NBA potencijali, ali kombinacija mase kod Meeksa i atleticizma kod Johnsona na ovoj razini predstavljaju uglavnom neriješiv problem u postu, posebice jer oba znaju igrati iz post-upa. Fizikalije su ključne i na bokovima gdje u Tokotu i dva elitna brucoša, Jacksonu i Pinsonu, imaju iznadprosječne sposobnosti, tako da obrana stvarno nije problem. Problem je pronaći balans između linija prema naprijed, ali kako Paige bude rastao s formom i to će se ispraviti. Zeznuta momčad kojoj potencijal ovisi i o razvoju spomenutih swingmana prve godine – ni Jackson ni Pinson još nisu pronašli role i ne izgledaju baš kao top 10 igrači generacije, ali pokažu li i oni dio potencijala koji im se pripisuje, svašta je moguće.

13. KANSAS

Maknemo li na stranu poraz od Kentuckya, izgledaju sasvim dobro usprkos svim problemima s vanjskom linijom i manjkom dubine te poslovično brutalnim rasporedom (po običaju Self je skrojio najteži mogući raspored svojoj momčadi). Praktički, Self ima samo dva beka na raspolaganju u Masonu i Seldenu s tim da ni jedan nije rasni kreator te svaki ima ozbiljne felere – Mason gubi previše lopti, a Selden nije dobar šuter. Dva rookiea koja su, iako na znatno manjoj razini, trebala biti ovogodišnji Embiid i Wiggins, daleko su od spremnosti za preuzeti značajnije role. Oubre uopće nije dio rotacije jer je svaku priliku koju je dobio koristio da gubi lopte i ne igra obranu što su dva najveća smrtna grijeha kod Selfa. Alexander je totalno sirov, ali barem donosi energiju s klupe. Nema talenta ni pod razno za išta više od skakanja u napadu i zabijanja zicera, obranu ne igra jer je očito da još ne shvaća što mu je činiti, ali fizički već sada imponira NBA pojavom. Kombinacija Amarea i Branda, široka ramena, elitni atleticizam i sposobnost da s tim limitiranim arsenalom ostavi utjecaj na igru zakucavanjima i blokadama. Za koji mjesec bit će još bolji. Elita, teško.

14. MICHIGAN STATE

Nema ovdje Izzo materijala, dakle materijala za ozbiljan rezultat. Trice je tek solidan NCAA play, Valentine se razvio u kvalitetnog šutera i uopće all-round bočnog (praktički, prvi igrač ove generacije Spartansa), transferirani Forbes solidno ispunjava rolu šuterskog specijalista u lanjskoj Harrisovoj roli, ali premalo je to playmakerskog talenta za kvalitetan napad. U obrani će uvijek biti žilavi, tu su pouzdani Dawson i još par fajtera u sredini, ali, porazi od Dukea i Kansasa, uz slabašni kreativni potencijal, otprilike već sada poručuju koji im je plafon.

15. FLORIDA

Imaju talent, to su pokazali načinom na koji su držali Kansas na konopcima, ali dva glavna igrača nemaju ni približno potrebno iskustvo. Walker je još jedan NBA prototip, trenutno previše tanak, ali kad se popuni stvarno će izgledati kao light Shawn Kemp. Međutim, za sada je njegova igra više bazirana na energiju nego na shvaćanje košarke, uostalom kao i playu Hillu. Težak raspored i par poraza sa zvukom sirene učinili su kontekst nepovoljnim, ali previše je tu solidnih igrača da Donovan uskoro ne bi posložio stvari kako treba. Na kraju krajeva, uvijek imaju presing.

16. IOWA STATE

Nemaju ni visine ni brzine za odraditi išta kako treba prema nazad usprkos zoni koju koristi Hoiberg, još su niži nego lani, dok u napadu igraju standardno učinkovito (kontre, trice i kontrola lopte), često s 5 vanjskih igrača na parketu. Niang je mozak operacije, a novodpridošli Dejean-Jones i napredak lani sporednih opcija poput Morrisa i Hoguea učinili su da se manjak Kanea i Ejima i ne osjeti. Ugodnu atmosferu mogao bi jedino narušiti upitan budući status Dejean-Jonesa koji je uhvaćen u dimu marihuane, opravdavši tako epitet problematičnog tipa s kakvima se Hoiberg inače kocka i to uglavnom s pozitivinim rezultatima (sjetimo se Roycea Whitea).

17. OKLAHOMA

Očekivalo se da dominiraju šutom s perimetra, a oni su stisli u obrani. Lon Kruger koristi puno više zone nego što bi htio, ali za roster bez poštenog blokera, s tek nekoliko prosječnih NCAA krilnih centara, ovo je dobro rješenje. Ostane li obrana na razini i poprave li se postotci šuta za tri na očekivane razine (a ispaljuju ih nemilosrdno), bit će ovo jedna od onih momčadi koju je bolje izbjeći u ožujku.

18. UTAH

Opravadaju relativno visoka očekivanja, poraz od žilavog San Diego Statea je očekivan, a pobjeda nad Wichita Stateom veliki plus za momčad Larrya Krystkowiaka. U Delonu Wrightu imaju stvarno vrhunskog čovjeka u combo roli, a to je znamo osnovni preduvjet za uspjeh u NCAA. Iako nakon njega nema izrazitog talenta, kombinacija pravih masivnih centara, energičnih tweenera, pouzdanih šutera i sporednih kreatora posložena uokolo itekako je solidna. Po svemu viđenom do sada, zbog te dubine bit će glavna prijetnja Arizoni za Pac-12 naslov.

19. SAN DIEGO STATE

Klasičan negledljiv napad Stevea Fishera (teško je vjerovati da je ovaj čovjek nekoć bio lider Fab Fivea) u kojem lopta 30 sekundi kruži oko reketa dok netko ne odluči poput running backa ući u sredinu i baciti ciglu nadajući se izboriti slobodno. S druge strane, obrana standardno moćna, s dužinom i mišićima na svim pozicijama. Shepard je iskočio kao glavni slasher, što je zanimljivo rješenje obzirom da je čovjek četvorka, ali daleko je ovo od lanjske razine s Thamesom koji je, usprkos svim minusima, ipak bio pouzdan bek.

20. VCU

Njihov score također nije idealan, ali mjesto u turniru im je zagarantirano, a Graham i Weber igraju više nego solidno. Problem je praktički samo u tome što obrana nije elitna – njihov recept presinga i duboke rotacije danas puno uspješnije koriste mnogi razvikaniji i manje poznati programi, dok momčad Shake Smarta rešetaju s perimetra svi koji stignu.

21. ARKANSAS

Djelovali su solidno dok nisu naišli na Iowa State, a onda se ipak vidjela razlika u klasi. Arkansas ima talenta, imaju playa, šutera i visokog, ali ne igraju ni približno efikasno ni na jednom kraju parketa da mogu računati na pobjedu protiv bilo koje od ove top 32 ekipe. Za očekivati je da se oni i LSU bore za treće mjesto u SEC konferenciji iza Kentuckya i Floride.

22. IOWA

Stvarno solidna skupina predvođena Aaronom Whiteom kao point-forwardom. Imaju i fizikalije i dubinu za kvalitetnu i raznovrsnu obranu s dosta zone (koja doduše stvara probleme s obrambenim skokom jer jednostavno usprkos svim centimetrima nemaju pokretne visoke), dok napad usprkos solidnim igračima pod košem nema idealan balans kreativnosti i šuta. Bekovi jednostavno nisu dovoljno dobri, Gesell je ok u kontroli ritma, ali nije strijelac, tako da i na perimetru najveći dio posla odrađuje White asistima i Uthoff šutom.

23. UCONN

4-3 ne zvuče dobro, a vjerojatnih 4-4 nakon susreta s Dukeom noćas zvučat će još gore, ali UConn je u suštini ono što smo očekivali. Obrana je i dalje glavni oslonac, a valjda će i napad proraditi kako se Boatright bude ugodnije osjećao u ulozi lidera i kada Purvis pronađe idealnu rolu uz njega.

24. NOTRE DAME

Ovo je i dalje show Jeriana Granta u kojem ćete se nagledati njegovih driblinga koji traju po 20 sekundi dok nešto ne napravi s loptom, ali Fighting Irish nisu samo to. U drugom beku Jacksonu imaju solidnu combo opciju, Connaughton je i dalje elitni šuter na ovoj razini (44% za tricu), a čak i pod košem imaju nešto u poprilično sporom i drvenom, ali velikom centru Augusteu (tu je i izvjesni brucoš iz Litve zvan Geben koji izgleda kao da je pojeo Colea Aldricha).

25. SYRACUSE

Obrana je standardno solidna, što zbog zone, što zbog veterana Christmasa i odličnog brucoša McCullogha u sredini (NBA fizikalije i dobra pokretljivost za visokog, na ovoj razini izuzetan skakač i bloker). Nema sumnje kako će potonji dogodine biti srce momčadi koja bi se mogla boriti za veće stvari jer ovom izdanju uspjeh nije suđen. Napadački su užasno tanki – nitko ne može zabiti tricu, a jedini čovjek od kojega se to očekuje, Cooney, trenutno s perimetra gađa 32%. Praktički, sve bacaju u post nadajući se da mogu nešto napraviti kroz visoke, ali nema tu finese ni u puno povoljnijem kontekstu, a kamoli u ovako zgusnutom rasporedu na parketu kad svaki protivnik zna da se uopće ne mora zamarati čuvanjem bekova.

26. UCLA

Poprilično lagano su izgubili tri utakmice protiv prave konkurencije, ali ostane li petorka u komadu imaju šanse biti treća najbolja momčad u Pac 12 i tako doći do turnira.

5 thoughts on “NCAA REPORT

  1. Slažem se da je draft klasa ”better than advertised”.

    Moglo bi bit iz ove generacije jedno 5 startnih centara u idućih nekoliko godina.
    Zanimljivo je i šta su ti svi visoki igrači različitih profila. Okafor kao centar sa dobrom leđnom tehinkom , Kaminsky kao stretch centar, Harrell kao niski pokretni centrar, Towns kao masivni centar, a tu su još i Johnson i Cauley-Stein kao klasični balvani.
    Kad tome dodamo lutrijske prospekte iz Europe(Hezonja i Porzingis) te Mudiaya dobijamo generaciju koja nije puno slabija od prošlogodišnje.

    btw drago mi je da je prvi rekrut prema ESPN-u, Simmons potpisao za LSU koji od 2006 nije ništa napravija

  2. @ jasaitis – samo lakše s klasifikacijom centar jer Harrell to nije ni pod razno, dapače da nije takav atleta imao bi značajan manjak centimetara i za četvorku u NBA, a i Towns je stilom igre klasični prospekt za modernu četvorku tako da, iako je fizički sigurno sposoban raditi u sredini na sljedećoj razini, trebat će ga spojiti s pravom peticom

    @ Krpa – ono što sam ga gledao, a nisam puno tako da nisam objektivan jer logično preferiram NCAA igrače koje gledam puno više, mislim da mu je mjesto taman negdje oko ruba lutrije. definitivno nije toliko dobar da bi zbog njega preskočio bilo kojeg visokog sa startnim NBA potencijalom

  3. @ Gee

    znam da je još puno prerano i većina stvari se može (i hoće) promijeniti, ali ako nije problem kako bi u ovom trenutku poredao top 10 (ili barem 5) NBA prospekata?

  4. Nemam pojma jer nisam radio još ništa s brojkama, ali ovako od oka ćoravog (1) Towns, (2) Okafor, (3) Turner, (4) Russell, (5) Winslow. Brucoša ko u priči

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *