THE BI-WEEKLY RANKINGS, VOLUME 1.

Ovaj put idemo u nastavcima, dijelom jer je tema ovih rankingsa Atlanta i smatram da bi još gomila teksta samo skrenula pažnju s njih (ili bi jednostavno bila višak koji bi se utopio u gomili), a dijelom jer po običaju za osvrt na svih 30 ekipa trebam sate i sate koje nemam. Uglavnom, sutra ide ili preostalih 20 ekipa ili barem 10 sljedećih, a u međuvremenu je moguć i podcast na temu rebuildinga. Točan termin ne znamo (kroz idućih sedam dana svakako), ali ako želite slušati o nečemu određenom ili tek želite postaviti neko pitanje, učinite to ovom prilikom u komentarima.

1. WARRIORS 95.5

Skoro pola sezone je iza nas, a Warriorsima se od starta nitko nije približio na prvom mjestu, dapače njihova trenutna razlika u kvaliteti izvedbe popela se na čak 3.2 poena. Ovakva konstanta, usprkos tome što su i ovaj period igrali bez Boguta, stvarno je zadivljujuća, a razlog je sve bolja igra u napadu stretch postava protiv rasporeda koji im je, istina, donio utakmice protiv Sixersa i Wolvesa, ali i tijekom kojega su doslovno razbili Toronto (što i nije neki uspjeh obzirom na to kakvu ovi obranu igraju u zadnje vrijeme) i Oklahomu (što nije mala stvar).

Bitno je istaknuti da su ove četiri nadahnute partije pružili na svom parketu gdje stvarno svaku večer igraju kao da je u pitanju playoff. Uglavnom, usprkos porazu od Clippersa koji su ih dobili na sličan način kao i Memphis, zatvorivši Currya visokim udvajanjima i prepuštajući ostalim igračima da odrade posao, u ovom periodu od Božića ostvarili su treći napadački učinak u ligi iza preporođenih Pistonsa (burger is coming!) i razigranih Sunsa, sve to uz poslovično kvalitetnu obranu.

Povratkom Leea, Kerr i ostatak stručnog stožera na kratko su koketirali s idejom klasičnijih petorki, ali ozljeda Ezelia prisilila ih je na još radikalnije niske postave u kojima su centre glumili Speights i Lee (uz povremena ukazanja Kuzmića) koje zbog toga nije bilo moguće spariti u postavi koja bi više smetala nego koristila (odigrali su samo 6 minuta zajedno u ovom periodu). Uglavnom, još jednom se pokazalo kako je spread postava najveće oružje Warriorsa, a razlog tome su fenomenalne partije pojedinaca poput Currya (koji je tijekom ovih 5 utakmica postotke držao na 50-40-90 granici uz 3-1 omjer asista i izgubljenih te fanatičnu igru u obrani) i Greena. Njegove brojke u ovih 5 utakmica su nestvarne, s 10 poena, 10 skokova, 6 asista, 3 ukradene i skoro 3 blokade uz 38% šuta za tri pružio je najbolju kopiju Kirilenka u zadnjih nekoliko godina zatvorivši vrata tako svim potencijalnim pričama o povratku Leea u petorku.

Upravo njegovo dizanje igre na novu razinu, posebice u roli sekundarnog kreatora koji preuzima teret organizacije nakon što udvoje Currya, u ovom periodu poslužilo je kao nova doza goriva ambiciji Warriorsa. Koji očito imaju namjeru u petoj brzini izgurati cijelu sezonu.

2. MAVS 92.3

Lagan raspored uz 4 utakmice protiv momčadi s Istoka (još su igrali s Lakersima i Thunderom) zaslužan je za sjajnih 6-0 i, puno važnije, četvrti učinak u oba smjera. Obrana je s Rondom dobila sve što su očekivali, pa i više – ne kužim svrhu njegovih izjava kako zadnjih godina nije igrao obranu, ali sada je igra kao navijen svjestan da upravo na tom dijelu parketa može napraviti razliku. Uglavnom, s njim u postavi Mavsi dopuštaju samo 93.4 poena na 100 posjeda što je fantastičan rezultat i dokaz da su dobro postupili zamijenivši dio napadačke učinkovitosti za defanzivu. S tim da rezultati u protekla dva tjedna jasno ukazuju da i dalje mogu zabiti, pa makar kada je raspored ovako naklonjen.

Uglavnom, uz defanzivni napredak najvažniji aspekt života s Rondom postale su smallball postave koje i dalje ostaju najveći problem (četvrta najkorištenija postava u ovom periodu bila je ona s Parsonsom na četvorci uz Jeffersona kao dodatnog šutera – očekivano, ova kombinacija nije u stanju braniti ni pod razno, a Carlisle iz nekog razloga i dalje ne želi pronaći balans s više Aminua). Solidne partije Smitha i Villanueve donekle su maskirale potrebu za njima i omogućile Dallasu da uhvati zraka kada na parketu nije idealna petorka, ali pitanje je može li sa spomenutom dvojicom izgurati sezona u tako važnim ulogama, a kamoli playoff serija. Mislim, ako jedan Carlisle iz ovoga što ima na raspolaganju nije u stanju složiti balansiranu rotaciju na 48 minuta, onda je očito kako postoje problemi koji bi ih u budućnosti mogli doći glave.

3. BLAZERS 92.2

Lagan raspored poremetili su samo Hawksi koji su ih sredili u vlastitoj dvorani, naglasivši standardne probleme s obranom na lopti i manjak agresivnosti u reketu koji je bez Lopezovih zakucavanja sada još izraženiji što samo stavlja dodatnu težinu na šutere (i uzima danak u napadačkoj efikasnosti). Međutim, zadržati obranu na top 5 razini bez startnog centra svakako je uspjeh.

Jedan ne baš pozitivni trend je sve veća ovisnost o Lillardu i Aldridgeu. Batum, koji inače po potrošnji nikada nije bio na razini igrača takve kvalitete, ove sezone je ispod 15% što je jednostavno smiješno ako uzmemo u obzir da je i Lopez na takvoj razini sporednog potrošača. Kad još dodamo da je Matthews za čak 10% podigao potrošnju trica pretvorivši se u bezobraznog specijalista, jasno je kako ovogodišnjim Blazersima trenutno nedostaje one lanjske raznovrsnosti. Sve više je ovo show Lillarda i Aldridgea, što Lillard koji se polako pretvorio u light verziju Currya opravdava. LMA pak opet otvara pitanja o vlastitoj učinkovitosti obzirom na sve manje slobodnih i nešto slabiji postotak dugih dvica uz standardno svemirski volumen.

4. CLIPPERS 91.6

Top 10 učinak u oba smjera zvuči dobro, ali kad uzmemo u obzir da je ostvaren gaženjem Knicksa i Sixersa, stvar postaje jasnija (ajde, barem su po načinu na koji uništavaju slabije od sebe počeli sličiti na lanjsku momčad). Doduše, imamo tu i sjajnu pobjedu protiv Warriorsa u kojoj su pokazali kako dobro mogu igrati kada im odgovara matchup (sjajno su isključili Currya, a Warriorsi nemaju swingmana koji može kazniti manjkavosti rotacije na krilima), ali porazi od Raptorsa i Hawksa pokazali su sve slabosti obrane, posebice na bokovima, s tim da nakon skoro pola sezone akcije već možemo govoriti o jednostavno slabijem planu igre u odnosu na lanjski. Naime, za razliku od agresivnog lanjskog stila pod utjecajem Luea u kojem se obavezno udvajalo na svakom picku, Clippersi igraju nešto opreznije i manje aktivno, posebice Paul i Griffin, dozvoljavajući puno bolje postotke šuta protivnicima. Teško je baš sve pripisati stručnom štabu jer napad i s Woodsonom igra izuzetno učinkovito, ali nekako se čini da je lanjska kombinacija Lue-Gentry bolje koristila potencijale momčadi.

Riversa da ne spominjemo – upravo je on kao GM dobrim dijelom odredio putanju ovog rostera odlučivši se potrošiti novac na poboljšanje igre prema naprijed iako su tu već bili elitni umjesto da se osigura protiv obrambenih problema. Koliko se god Hawes trudio, on nije onaj potrebni treći visoki koji će odraditi prljavi posao, a Farmar posebice nije zujalica poput Collisona koji je bio itekako bitan u presingu. Uglavnom, dopustite potpuno subjektivno mišljenje da ova kombinacija stručnog štaba i rostera ipak nema ono nešto potrebno za isplivati na Zapadu. Prema Riversu sam skeptičan godinama, a ostat ću to i dalje koliko god nepravedno to bilo, sve dok jednom ne nadmaši realna očekivanja (odnosno, dok mu ne budu trebala tri top 50 igrača svih vremena za obaviti posao).

5. RAPTORS 91.5

Kod njih se u protekla dva tjedna i dalje ništa nije promijenilo, i dalje gledamo top 5 napad kombiniran s jednom od najgorih obrana lige. Pisao sam u nedavnom osvrtu na njihovu tekmu s Warriorsima koliko im obrambeno problema stvara Caseyevo nevješto miksanje postava u kojem previše minuta otpada na kombinacije s previše combo-bekova, odnosno koliko im je potreban još jedan visoki defanzivac u rotaciji kako bi dobili balans potreban za isplivati na Istoku. Doduše, u ovom periodu imaju ispriku u stvarno brutalnom rasporedu s 5 izuzetno teških gostovanja na Zapadu sukladno kojem score 2-3 uopće ne zvuči loše. Stvari će se popraviti povratkom na Istok, ali problemi s obranom ostaju kao upozoranje za kasnije – dok se to ne sanira, svi snovi o borbi za nastup u Finalu padaju u vodu.

6. GRIZZLIES 90.3

4-2 uz pobjedu nad Spursima i poraz od Rocketsa u produžetku (gostovanje u Denveru na back-to-backu nećemo ni spominjati jer to je problem koji je malo koja momčad riješila, u manje od 24 sata dokazano je nemoguće priviknuti se na nadmorsku visinu u Mile High Cityu) zvuče bolje od dojma kojega su ostavili u zadnje vrijeme. Naime, Gasol i društvo kotrljaju se s prosječnim učinkom u oba smjera, a rezultat je to činjenice da su bez Randolpha izuzetno ranjivi. Kao momčad bez superstara (Gasol i Conley su sjajni igrači, ali ne mogu tek tako povećati produkciju da nadoknade gubitak bitne karike) već su pokazali kako nailaze na probleme čim nisu u idealnom sastavu (sjetimo se ranije ozljede Allena koja ih je ostavila bez bitne defanzivne kvalitete na bokovima), a to je posebno naglašenu u slučaju igranja bez Z-Boa. Naime, ta solidna dubina rotacije koju su dodali ne osjeti se na poziciji četvorke jer tamo osim Leuera nemaju opcija. A kad se pokazalo da Leuer nije dorastao većoj roli od epizodne, rotaciju su morali krpati niskim postavama (Prince na četvorci postao je u zadnje vrijeme standard, a gledali smo čak i Cartera ili Pondextera u nekim situacijama) koje jednostavno nisu (i po svemu sudeći neće postati) dio grit & grind identiteta. Uglavnom, odluka da tek tako puste Eda Davisa bez odgovarajuće zamjene u ovom trenutku ne čini se baš mudrom.

7. HAWKS 90.2

Novi period utakmica otvorili su neobjašnjivo brutalnim porazom od Bucksa, ali su nakon toga opet nanizali 5 pobjeda, od čega su zadnje dvije bile posebno impresivne. Dodali su skalpove Blazersa i Clippersa (drugi put) već impozantnom popisu žrtava što je, kako to već biva, dovelo do pjevanja hvalospjeva Budenholzeru i preslikanom sistemu Spursa, posebice pokretnom napadu u kojem svih 5 igrača igra košarku sa svim njenim elementima. Međutim, kako to već biva, javnost oduševljena koševima (buckets!) opet propušta detektirati glavni razlog uspjeha Atlante, a taj je obrana.

Naime, u ovom periodu napad Hawksa je pao ispod ligaškog prosjeka (za što je dobrim dijelom zaslužna spomenuta utakmica protiv Bucksa koji su ih ostavili na 77 poena), ali je obrana ostala na standardno visokom učinku usprkos nezgodnom rasporedu. Hawksi igru na ovom dijelu parketa baziraju na već klasičnom korištenju zone na strani bez lopte u stilu Spursa (koriste također i kod Spursa često viđenu zonu oko reketa s isturenim playom, ali i klasičnu 2-3 formaciju). Dakle, igru baziraju na zaštiti sredine i zatvaranjima prema vani, što je recept koji im definitivno i najviše odgovara obzirom na ljudstvo koje imaju i unutarnju liniju s manjkom centimetara.

Osim ove osnovne formacije, bitan je i balans diljem postave. Naime, Hawksi nemaju minus obrambenog igrača ni na jednom dijelu parketa – imaju igrače sposobne odigrati presing na loptu, imaju bočne stopere, imaju korisna tijela pod košem. Dakle, u toj situaciji u kojoj igraš konzervativno i nemaš rupu kroz koju protivnik može natjerati obranu na previše rotiranja, ranjiv si samo protiv discipliniranih napada koji su sposobni dovoljno kružiti uokolo za pronaći idealnu priliku za realizaciju. Takvih u NBA nema baš previše.

Taj trik koji su izveli stilom igre, da imaju zatvoren reket iako nisu ni skakački ni blokerski moćni, u jednu ruku ostavlja ih previše ranjivima na pick & pop igru te šut s perimetra. Jasno, problem za protivnike je u tome što postoji ogromna razlika kad uzimaš trice koje sam kreiraš i kad te obrana Atlante natjera da ih uzmeš preko ruke jer nemaš drugog izbora. Uglavnom, rizik je ovo koji su Hawksi svjesno prihvatili pobrinuvši se pri tome da sve ostalo odrade bez greške.

Pa tako, osim što dozvoljavaju prosječan broj skokova u napadu (tu dolazi do izražaja problematičan manjak centimetara), Hawksi su druga najbolja tranzicijska obrana lige (minimum kontri je stara Popova mantra, a coach Bud po uzoru na mentora također ne ide na skok u napadu već radije zatvara bokove), primaju drugi najmanji broj poena s linije u ligi (tu se vidi uigranost zonskog rasporeda i kvaliteta postavljanja), drugi najmanji broj poena iz reketa (ne računajući obruč) i s vrha reketa, a i na obruču su top 10.

Mislim, Blazersi su tako zabili tek 38 poena u reketu usprkos gomili centimetara i činjenice da su kao elitna skakačka momčad ostvarili čak 11 skokova u napadu, tek 9 poena iz tranzicije i pucali su samo 12 slobodnih na svom parketu. Ista stvar i protiv Clippersa – samo 34 poena u reketu te nevjerojatnih 11 poena iz tranzicije za takvu ekipu koji su anulirali činjenicu da je Blakeu sviran svaki kontakt i da su nekim čudom pucali čak 33 slobodna (bez obzira na to, Hawksi su utakmicu imali pod kontrolom njen veći dio).

Ovo su izuzetne brojke i nije čudo da su u ovom trenutku top 4 obrana lige, što je ogroman napredak u odnosu na lani, dobrim dijelom vezan uz zdravog Horforda, ali i napredak pojedinaca, kao i neke sitne poteze koje su povukli. Možemo slobodno ići redom, od pozicije do pozicije. Teague, Mack i Schroeder nisu nikakvi game changeri u svojoj ulozi, ali sjajno odrađuju posao na lopti i dovoljno su disciplinirani i sposobni da na pick & rollu ne idu ispod picka (to je ključno), odnosno da se na zabiju u blok, dakle stalno su za petama svom igraču čime umanjuju potrebu za pomaganjem. Caroll je solidan bočni branič, Korver je neumoran u trčanju za svojim igračem u obrani jednako kao i u napadu (oba su dakle više nego sposobna i dovoljno duga zatvarati iz reketa prema perimetru kada lopta promijeni stranu), a dovođenje Sefoloshe koji i dalje može potpuno isključiti bilo kojeg vanjskog igrača u ligi na 20-ak minuta pokazuje se punim pogotkom. Horford je genijalan u roli zapovjednika obrane u Duncanovom stilu, a Millsap nadoknađuje manjak mišića i centimetara agresivnom igrom na loptu u pokušaju da sredi protivnika prije nego ovaj krene u pivotiranje (s dvije ukradene lopte po utakmici prvi je među svim visokima u ligi).

Dodatni plus u ovom trenutku su igre Antića koji u sredini igra puno bolje nego u rookie sezoni, ali manjak pouzdanih visokih defanzivaca u rotaciji ostaje potencijalno najveći problem ove momčadi, iako će po svemu sudeći obrana zadržati top 10 status do kraja sezone, jasno osim u slučaju nove ozljede Horforda.

E, tek sada možemo prijeći na napad koji je usprkos sve lošijim partijama u zadnjih mjesec dana (što je i logično obzirom na sve teži raspored) zadržao top 10 status. Ako će obrana padati, tu svakako imaju još prostora za rast. Svi su primjetili izuzetnu slash & kick igru koja u nekim momentima doslovno kopira akciju Spursa. Kretanje igrača i dodatni pas su osnove filozofije koju je usadio coach Bud, ali ono po čemu su Hawksi kao i Spursi posebni je naglasak na ulazu s loptom. Naime, nije poanta samo poslati loptu do prvog slobodnog suigrača već znati iskoristiti prostor, odnosno ući s loptom u sredinu prije dodavanja. Isto kao što je Pop od Greena i Leonarda napravio driblere, tako i Bud od Korvera i Carrolla traži da driblaju kad god mogu, a sve u nastojanjima da svih pet igrača budu potencijalni kreatori. Jasno je da takvo korištenje prostora u svakoj sekundi trajanja napada protivničke obrane kad-tad ostavi na peti, a sposobnost Hawksa da u jednom napadu izvrte ako treba i tri akcije najveća je vrijednost koju su preuzeli od filozofije Spursa.

Sad, usprkos takvom oko ugodnom i naizgled idealnom sistemu u kojem su svi potencijalni asistenti, trenutno najveći razlog uspješnosti napada Hawksa ipak je Korverova nevjerojatna šuterska forma koja nikako da padne (bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati jednom kada mu postotci barem malo padnu na zemlju, ako do toga uopće dođe), kao i kvaliteta ostalih u šutiranju. Horford je s 46% realizacije na dugim dvicama u teritoriju Aldridgea, Millsapova i Carrollova tricaška kvaliteta s krilnih pozicija strašan su bonus uz bekovsku uspješnost Korvera i Teaguea, a tu je i Antić koji ulaskom u formu omogućuje Budenholzeru da uz klasičnu 4 vani, 1 unutra postavu zaigra i sa svih 5 igrača vani i tako dodatno izneredi obranu protivnika.

Dakle, momčad je ovo s jasnim identitetom, momčad koja ima plan A i plan B u oba smjera i jasno posloženu hijerarhiju – sve su to stvari očekivane prije sezone kada smo ih stavljali u rang od top 4 do top 6 na Istoku, samo ne u ovakvoj mjeri. I momčad je ovo koja ima izuzetno produktivnu klupu, što definitivno treba spomenuti zbog činjenice da je to ogroman, ogroman plus u regularnoj sezoni kada druge postave dobivaju puno više prostora, kao i zbog toga da istaknemo koliko su dobar posao odradili u slaganju ovog rostera. Čak i da obrana padne (što je realno obzirom na manjak opcija pod košem), odnosno da napad ne napravi iskorak u elitu (što je također realno jer Korver ne može šutirati bolje nego to trenutno radi), njihovi dvoboji u playoffu bit će prave poslastice. Naime, koliko god Bullsi i Wizardsi djeluju kao moćnije momčadi u sredini, bit će interesantno vidjeti kako će se suprostaviti stilu Atlante koji kao da je specijalno za njih dizajniran, s napadom koji je u stanju raširiti njihov zatvoreni reket, odnosno s obranom koja je u stanju natjerati ih da šutiraju s perimetra puno više nego što žele. Hawksi neće biti NBA prvaci, ali, poklopi li im se sve kako treba u datom trenutku, nije isključeno da neće biti predstavnici Istoka u Finalu.

8. SPURS 90.1

Još jedna potencijalno velika momčad koja je trenutno prigrlila osrednjost u oba smjera. 3-4 uz težak raspored, bez Parkera (koji se opet pokušava vratiti iako je daleko od potrebne spreme) i Leonarda (koji je možda i gotov za sezonu obzirom na težinu ozljede koja će kad-tad zahtijevati operaciju), s povratnicima Millsom i Splitterom, nisu ni upola strašni kao saznanje da možda neće ni imati šanse braniti naslov obzirom na sve teži splet okolnosti koji im se nameće. Šteta jer Duncan opet igra van pameti kao veći Kareem od Kareema.

9. BULLS 89.7

Iza njih je odličnih 6-1 uz sve bolje partije u obrani. Osim što je našao minute Mirotiću u rotaciji četiri visoka, Thibo je zbog ozljede Dunleavya i jedne utakmice poštede za Butlera (valjda je išao po ovu specijalnu drogu kojom se puca ove sezone) pristao na određene eksperimente tipa Mirotić na trojci koji su se pokazali više nego uspješnima. Toliko da u nekom ludom spletu okolnosti možda nije nemoguće očekivati da i Butler dobije koju minutu poštede (moš mislit). Jimmy je inače u ovom trenutku realni all-star starter na Istoku, a njegov IOR učinak od 103 boda praktički osigurava Bullse od činjenice s kojom će se kad-tad morati pomiriti, a ta je da Rose više nikada neće biti isti (njegovi postotci šuta i “obrana” u ovoj fazi karijere bliži su sferi elitnog šestog čovjeka ala Crawford nego nekadašnjeg MVP playmakera). Butler još ima prostora za napredak, posebice što se tiče potrošnje (tek je malo iznad prosjeka), ali s druge strane pitanje je koliko je ovaj suludi postotak slobodnih održiv (na dva pokušaja iz igre puca jedno bacanje, što je ove sezone za čak 12% bolji učinak od kralja iznuđenih slobodnjaka, Hardena).

10. ROCKETS 89.6

Vrijeme je za prvu ocjenu “ere” Josha Smitha. Nakon pobjede nad Memphisom u kojoj je Smith ostavio traga napadanjem obruča i maltretiranjem niskih postava Memphisa (koje je Joerger prisiljen koristiti zbog ozljede Randolpha), posebice Cartera u postu, Houston je u sljedećih 6 utakmica ostvario 2-4 uz blijede igre u napadu i obrani. Praktički, gubili su od svakog ozbiljnijeg protivnika, a razlog je prvenstveno pad energije u obrani, dijelom uzrokovan promjenom rotacije u kojoj sada ima puno, možda i previše, Smitha i Brewera. Dok se oni uklope u momčad proći će neko vrijeme (eksperimentiranje s Joshom u startnoj petorci trajalo je za sada 4 utakmice prije nego je prebačen na klupu, što je zanimljiv razvoj situacije zbog navodno obećane pozicije startera zbog koje je, opet navodno, izabrao baš Rocketse), a povrat je, kao što smo rekli odmah nakon odrađenih transakcija, upitan.

Brewer je nakon odličnog šuterskog otvaranja karijere u Houstonu (fenomenalnih 11-17 u prve tri tekme za tricu) očekivano pao na realnije prosjeke (7-24 za tricu u sljedećih 5 tekmi), odmah postavši manje atraktivna opcija, dok je Smith, iako je dobrim dijelom srezao pokušaje za dva s poludistance, nastavio štetiti šutem s perimetra (14%) i linije slobodnih (39%), anuliravši tako sve dobro što donosi ulazima (dapače, obzirom da u slasherskoj roli gubi 3 lopte naspram 2 asista, pitanje je koliko uopće ima smisla uključivati ga u kreatorski dio posla, svim Houstonovim problemima s organizacijom napada usprkos). Sad ostaje da vidimo može li u roli s klupe biti od veće koristi, kao i kakav potez Morey misli povući kako bi Rocketse uključio u borbu za vrh Zapada već ove sezone.

A kad smo već kod Moreya, još jednom smo imali prilike vidjeti kako kod njega emocije ne igraju nikakvu ulogu – iako je na neki način otkrio Blacka (točnije, McHale je inzistirao da dobije mjesto na rosteru oduševljen njegovim pristupom u trening kampu), bez problema ga je odbacio na waivere kako bi pokupio Smitha. Zašto su se odrekli mladog potencijala umjesto npr. jednog Dorseya? Iz jednostavnog razloga što su znali da će netko pokupiti Blackov ugovor i preuzeti obveze prema njemu dok bi Dorsey postao slobodan igrač i kao takav bi se, bez obzira gdje naknadno potpisao, računao na cap do kraja sezone, otežavši tako ostajanje ispod granice poreza.

Inače, godinama napadamo Thunder i Brooksa zbog estetske ružnoće košarke i gomile izolacije koje igraju, a sada su konačno dobili konkurenciju u Rocketsima, dapače usudim se reći kao je njihova kombinacija iso košarke i silovanja trice još manje privlačna. Ako nam je ikada trebao dokaz da napredna statistika nije rješenje za finalni proizvod već tek jedno od sredstava kojim se dolazi do rješenja (sjetimo se samo one priče iz Toronta u kojem su statističari pokušali uvjeriti trenere da je bolje potezati loše trice nego uzimati duge dvice iako nisu imali ni približno adekvatan roster za tako nešto, kao uostalom ni sada Rocketsi), imamo ga u Houstonu.

6 thoughts on “THE BI-WEEKLY RANKINGS, VOLUME 1.

  1. Pitanje za pod: Šta s Hornetsima i Lensom? Ja ga ne bih trejdovao, po meni je tu jedini koji može da napreduje do All Star kvaliteta i pozicije druge banane

  2. Dobro da je netko obratio pozornost na Hawkse. Kao i vecina igrača Hawksa, podcijenjena je i ekipa, vecino se govori: skinuli su Clipperse, imali su srece itd…

    Inace, sto mislis o trejdu: Schroeder za Hensona. Kidd bas i ne koristi Hensona, a Dennis bi im donio malo kreacije i nekakvo osiguranje da ode Knight na ljeto. A Hawksi dobivaju obrambenog visokog.

  3. Hipotetsko GM pitanje: što fali Clippersima da bi bili legetimni contender i kako do tog doći iz trenutne perspektive?

  4. Ukoliko ne stigneš nešto posebno obraditi trejd Cavsa za Mozgova, možeš li nam reći neku projekciju pobjeda s početka sezone da je roster bio ovakav bez Waitersa i Varejaa ali s ovom trojicom, ili neki sličan parametar, čisto da “brojčano” uporedimo bolje/lošije Cavse…

  5. s obzirom da je trade deadline za mjesec ipo, može li u podcastu brzo razmatranje glavnih nedostataka konkurenata za playoff i da li bi nekim tradeom to mogli popraviti? u tom žanru pitanja ima i previše: da li zaista CLE sa ovako šupljim rosterom može u ozbiljnu PO borbu ove sezone, LAC – nedostaci koje je moguće dopuniti ili neophodna veća promjena pratećeg osoblja (imaju previše napadača beznačajnih u odbrani), šta bi se moglo izvući za paket perkins, lamb, jackson …

    p.s. u HOU i DAL baš nemam povjerenja za PO, imam osjećaj da ispadaju odmah s kim god da dođu osim ako se ne sretnu pa neko bude morao da prođe 😉

    Pozdrav

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *