NCAA REPORT

Ovaj mjesec malo drugačiji pogled na akciju u NCAA – počele su konferencijske utakmice stoga ćemo se osvrnuti na situaciju u top 6 udarnih konferencija koje će i ove godine dati većinu sudionika završnog turnira (po mojoj procjeni barem 36 od 68 ekipa bit će iz 6 velikih “liga”, što bio bio porast u odnosu na lani kada ih je bilo “samo” 32).

Ovaj put nemamo top 32, ali dotaknut ćemo se ionako većine momčadi koje bi završile na njima, uz neizbježnih top 16 na kraju posta (u svojevrsnoj prognozi raspleta turnira koja u ovom trenutku ima smisla kao i gledanje Knicksa kako igraju košarku) baziranih na statistici s kenpom.com i osobnom dojmu autora. Koji tako smatra kako je u odnosu na lani puno više kvalitetnih momčad na vrhu i odmah do vrha, što bi turnir trebalo učiniti još većom poslasticom od lanjskog.

Pa makar prvaka manje-više znamo od početka sezone – Kentucky se izdvojio na vrhu i jedina momčad koja ga još prati u stopu je Virginia (po statistici su čak i ispred Wildcatsa), a svi drugi favoriti su pali u nekakav drugi plan (tu prije svega mislim na Wisconsin, Arizonu, Duke, Gonzagu i Louisville među koje su se zbog pokazanih slabosti ugurali Utah, North Carolina i Villanova kao novi ozbiljni kandidati za Final Four).

BIG 12

Kako se Big Ten razvodnio, nema uopće spora oko toga koja je prva konferencija među jednakima. I ne samo da je njena poslovična dubina plus, ove sezone čak nije ni toliko izvjesno da će je osvojiti Kansas – momčad Billa Selfa ima svojih problema (prije svega manjak šutera i playmakera na vanjskim pozicijama) zbog kojih bi sjajno vođene Iowa State (Hoiberg!) i Oklahoma (Kruger!) sa svojim naglaskom prvenstveno na vanjskom šutu i stretch postavama mogle itekako zaprijetiti.

Teksas je malo popustio u zadnje vrijeme, ali na startu sezone su potvrdili očekivanja po kojima će biti najveća prijetnja Kansasu zbog ogromne unutarnje linije, a tu je i probuđena West Virginia koja je potpuna suprotnost od košarkaške družine kakvu legendarni čovjek u trenirci Bob Huggins inače vodi. Umjesto bolno spore igre kojom kontrolira ritam i čuva reket, ova verzija zaigrala je run and gun i nakon dvije godine pauze opet izborila pravo biti turnirska momčad (nema šanse da ih komisija preskoči obzirom na to kako su odigrali prvi dio sezone, jasno pod uvjetom da ne ispadnu iz top 6 u konferenciji).

Doduše, počevši od Kansasa ni jedna od ovih momčadi nije elitna i nema im mjesta u naših top 8, ali gomila onih koje konkuriraju za pozicije od 8 do 16 čine ovu konferenciju posebnom. Dakle, uz nabrojane tu je još i solidni Baylor koji se zonom i energijom pod koševima drži usprkos gubitku tri najbolja lanjska igrača, zatim Oklahoma State gdje LeBryan Nash konačno u svojoj četvrtoj sezoni podsjeća na NBA talent, a nakon užasnog ulaska u sezonu oživio je i Kansas State posloživši novi roster oko Marcusa Fostera, iako možda prekasno da sakrije 7-6 iz prvog dijela godine.

Praktički, to znači da 7 od 10 momčadi legitimno mogu računati da će dobiti mjesto na turniru, što je stvarno fantastičan uspjeh. Stoga idemo na brzinu malo o svakoj od njih (uz Kansas State koji je ipak u prevelikoj rupi i kojega može spasiti samo osvajanje konferencije ignorirajmo TCU i grozni Texas Tech).

Kansas je otvorio drugi dio sezone s 3-0 iako po običaju ne pretjerano uvjerljivo. Međutim, ovo je trenutno bolja momčad nego na startu sezone jer su s vremenom dobili stalnu produkciju od dva brucoša – Oubre je konačno upao u momčad kao doslovna zamjena Wigginsu i pokazuje NBA potencijal all-round učinkom na bokovima, dok se Alexander pronašao u roli podizača energije s klupe (slično kao nekada Thomas Robinson). Ipak, možda najvažniji dobitak su standardno solidne partije combo beka Masona koji, iako nije klasični playmaker, svojim ulazima i tricama drži momčad pod kontrolom (kad bi nekim spletom okolnosti ostali bez njega, raspali bi se u trenutku).

Oklahoma je sjajno krenula u bitku, s dvije uvjerljive pobjede nad Baylorom i Teksasom, da bi se spotaknuli u produžetku protiv Kansas Statea i onda dobili po nosu od West Virginie. Brzi tempo, četiri šutera na parketu i zona u obrani i dalje ostaju temelji na kojima je Kruger sagradio ovogodišnju momčad koja uz malo sreće može napraviti kaosu u turniru – ne sreće se često ekipa s kvalitetnim slash & kick playom kojega prate dva odlična šutera na bokovima. Ni Woodard, ni Hield, ni Cousins nisu sigurni NBA igrači, ali definitivno su barem NBDL klase, a takvo bogatstvo opcija na perimetru obično donese povrat u NCAA košarci.

West Virginia je otvorila drugi dio sezone s dvama zicerima, da bi nesretni poraz od Hoibergove družine nadoknadili razbijanjem možda i najkonstantnije Big 12 momčadi ove sezone, Oklahome. Oslonjeni na presing u obrani u gotovo VCU stilu i sjajnu slash & kick igru playmakera Statena, Hugginsovi momci djeluju opasno, ali bit će ih zanimljivo vidjeti u četiri utakmice koje ih čekaju protiv Kansasa i Texasa čijoj moći u sredini teško mogu parirati – hoće li vrhunska bekovska igra i nedostatci protivnika na perimetru biti dovoljni da anuliraju manjak tijela u postu, posebice u obrani?

Iowa State se provukla s +4 ukupnom koš razlikom u prve dvije utakmice (a onda su izgubili treću s jednim poenom), s tim da ni Niang ni Dejean-Jones nisu odigrali inspirirano protiv čvrstih obrana unutar konferencije. To nije dobra vijest usprkos odličnoj igri Hoguea jer limiti njihove obrane, a posebice skoka, su već opjevani i trebat će im puno bolja napadačka izdanja ako misle ostaviti nekakav trag ove sezone.

Texas je dobio nazad ozljeđenog Taylora i, koliko god je to ključno za budući razvoj sezone jer bez startnog playa nemaju šanse zaprijetiti Kansasu, toliko im je zasmetalo u ove prve tri konferencijske utakmice u kojima su izgledali totalno raštimano. Ne samo da je Taylor van forme već je i drugi combo bek Felix pao s produkcijom (što je i logično jer ima puno manje loptu u rukama), a zbunjeni trener Barnes i svi ovi klinci pod košem ne snalaze se baš bez lidera na parketu. Uglavnom, kao i kod Kansasa, u Texasu sve ovisi o tome kako će bekovi pratiti sav ovaj talent u sredini koji ni sam po sebi baš nije konstantan (posebice je zanimljiv slučaj Turner koji se sve više pretvara u stretch igrača).

Baylor jaše zonu, fanatičnu borbenost svojih smetlara i sve bolji šut za tri te i dalje ostaje u ozbiljnim kombinacijama za turnir usprkos dva poraza i pobjedi u produžetku nad slabašnim TCU. Nemaju neki ekstra talent, ali gomila je tu graničnih profesionalaca kojima je glavna odlika borbenost (dakle, nova doza Udoha i Acya koji se množe na ovom programu) i uz dobru podršku bekova, a nju imaju sada kada se od ozljede vratio Cherry, mogu biti zeznuti.

Zadnja momčad koju ističemo je Oklahoma State. Bez Smarta i Browna koji su otišli u NBA plafon im nije ni približno visok kao lanjski, ali dobili su nazad Cobbinsa (čija ozljeda je razlog da smo lani u nekim situacijama gledali Smarta kao peticu) koji tako zatvara sredinu, tu je sjajni šuter Forte koji je bez Browna u blizini konačno postao prva spot-up opcija, a itekako bitan je i s LSU-a transferirani play Hickey bez čije veteranske ruke teško da bi mogli igrati ovako učinkovito. Svi oni skupa omogućuju Nashu da se dokazuje 1 na 1 u oba smjera, posebice kao post-up igrač koji na račun snage iznuđuje gomilu bacanja. Nema igru za NBA osim možda kao nekakav epizodni stoper na bokovima, ali na ovoj razini je mrcina koja u kombinaciji s Cobbinsom obranu drži na razini koja je debelo iznad lanjske i koja im daje šansu dok god Forte može ubacivati trice.

ACC

Konferencija poznata isključivo po rivalstvu Dukea i UNC, ovogodišnjim priključenjem Louisvillea (uz preklanjsko priključenje Syracuse i Notre Dame), a onda i uz izranjanje Virginie kao supersile, postala je itekako intrigantna. S ovih 6 odličnih programa, a onda i uz solidne rostere NC State i Miami FL, definitivno su pandan Big 12 konferenciji, a možda i interesantniji zbog plafona ovih udarnih programa poput Virginie i Dukea. Uostalom, za razliku od Big 12 koji ima tri momčadi u naših top 16 od čega ni jednu u top, ACC ima 5 programa u top 10. S tim da je po statistici s kenpom.com Virginia čak i preskočila Kentucky.

Virginia je krema konferencije ove sezone i obzirom na balans momčadi u svakom pogledu, a posebice iznenađujuću dubinu, vjerojatno će i drugu godinu za redom ostati ispred Dukea. Brogdon je igračina, to smo znali, ali Justin Anderson je vjerojatno najbolji glue guy u NCAA ovog trenutka, bolji čak i od lanjskog izdanja Harrisa ili samog Brogdona. Njegova all-round igra, izuzetno kretanje bez lopte i taj suludi šut od 57% za tri najveći su plus momčadi, a s tri kompletna igrača na vanjskim pozicijama (tu je i playmaker Perrantes koji je protiv Miamia imao 26 poena i 8 asista iz vedra neba) lakše je igrati i dvojcu pod košem čije partije su ogromno iznenađenje, čak i veće od Andersonova iskoraka. Gill je klasični šljaker graničnog NBA potencijala idealan za trpati otpatke pored ovakvih strijelaca, a u Tobeyu su dobili pravu peticu sposobnu zatvoriti reket (dodajte i njega na listu budućih NBA centara – nije baš atleta, ali masa, osjećaj za pivot i meka ruka svakako će poslužiti i na sljedećoj razini). Najveći plus je što su svi osim Perrantesa (koji je na drugoj godini) igrači treće godine, a takvu razinu iskustva i uigranosti nema previše programa, što bi moglo biti ključno ako dođe trenutak za skinuti Kentucky.

Duke je pao u formi, što je donekle i očekivano za momčad u kojoj tri udarne opcije pokrivaju brucoši. Dva poraza za redom i to protiv ekipa koje nisu ni top 5 u konferenciji su pljuske, a pogotovo bolan je poraz od Miamia na vlastitom parketu. Zasluge za lošiju igru idu i na račun Krzyzewskog koji je nepotrebno mijenjao rotaciju, maknuvši Jeffersona iz petorke zaigravši sa stretch postavom kako bi dobio dodatnog šutera, što je potpuno srozalo igru u obrani. Doduše, vratio se provjerenom receptu već nakon jednog poraza, ali kemija je definitivno narušena (protiv Miamia je koristio rotaciju od 6 igrača, a čovjeka koji je startao utakmicu prije, šutera Jonesa, zakopao je na klupu). Uglavnom, nakon starta sezone iz snova, još jednom je vidljivo da Coach K. ima problema s maksimiziranjem potencijala ovih kratkoročnih projekata, što samo potvrđuje koliko je u principu Calipari poseban lik (definitivno zaslužuje još jednu šansu u NBA). Ne vrati li se Duke obrambeno na razine iz prvog dijela godine, uzalud im sav talent jer ih čeka slična sudbina kao lanjsko izdanje.

Louisville je izgubio od Kentuckya bez ispaljenog metka (realizacija iz igre u toj utakmici = 26% što je bolesno obzirom da se radi o dvije potencijalne Final Four momčadi), a onda i od sve bolje North Caroline, dok ih u subotu čeka bitka protiv Dukea. Raspored nije lagan, a definitivno im ne pomaže što su šuterski slabašna momčad – koliko god im bekovi bili solidni all-round igrači, ni Jones ni Rozier nisu vrhunski šuteri, što je velik problem. Harrell tako ostaje najbolji igrač momčadi (centar Onuaku je pao u formi tako da su i pod košem tanji nego što bi trebali biti) iako se i kod njega sve glasnije priča o nedostatku centimetara kao ozbiljnom problemu za NBA budućnost.

UNC pak igra standardno, Paige u zadnje vrijeme bolje šutira, ali i dalje ne može spojiti vrhunski niz partija, a bez njega u MVP izdanju ovo je prosječna momčad. Istina, dobili su Louisville, ali s jednim poenom razlike i to nakon što na isti način izgubili od Notre Dame. Njihova unutarnja linija donosi snagu i gomilu opcija u postu, međutim u svom tom bogatstvu ne krije se ni jedan sigurni NBA talent (osim swingmana Jacksona, ali on je trenutno peta opcija u petorci i uz to šutira tricu s 19%) i to je uvijek problem kada ispred sebe imate ovoliko kvalitetnih protivnika.

Notre Dame zaokružuje kvintet sigurnih momčadi za turnir u ovoj konferenciji. Njihov napad predvođen sjajnim Jerianom Grantom koji, kad ne zabija na obruču, namješta zicere centru Augusteu ili baca povratne odličnim šuterima Jacksonu i Connaughtonu, stvarno je gušt gledati. Skinuli su UNC, što im je najveća pobjeda u sezoni, a bit će interesantno vidjeti kako će se snaći protiv Dukea (dva puta) i Louisvillea. Virginia ih je sredila bez većih problema, zadržavši najučinkovitiji napad u NCAA (da, Notre Dame zabija učinkovitije od Gonzage i Wisconsina) na prosječnoj razini.

Syracuse se stabilizirala tek kada je Michael Gbinije počeo zabijati trice – odmah je lakše do prostora došao i bek-šuter Cooney, a obrana na čelu s Christmasom ionako nikad i nije bila upitna. Ali. Bez brucoša McCullogha koji je sredio koljeno i snove o odlasku u NBA već ove sezone, odnosno bez pristupa njegovim blokadama i skokovima koji su davali elitnu kvalitetu u zadnju liniju, ‘Cuse sada ima nove probleme koje će trebati prebroditi ako se misle ubaciti među 68.

Uz njih treba spomenuti i Miami i NC State koji su pobjedama nad Dukeom izbili u prvi plan iako se u najboljem slučaju radi o rubnim turnirskim momčadima, baš poput Syracuse. Miami živi od učinka combo strijelca Rodrigueza kojem se pridodao i swingman McClellan, ali u obrani cure na sve strane usprkos solidnom nigerijskom centru Jekiriu. NC State ima svog Rodrigueza u sjajnom Laceyu, ali i još manju dubinu i još slabiju obranu od Miamia tako da su im sukladno tome i šanse za turnir najmanje među nabrojanima.

BIG EAST

Do nedavno velika konferencija odlaskom Syracuse, Louisvillea, UConna, West Virginie i da ne nabrajam dalje, spala je na niske grane, a one su ove sezone još niže zbog raspada Creightona i slabašnog izdanja Marquettea. Villanova je klasa za sebe, a nakon nje još je 5 ekipa koje će se itekako trebati dokazati da bi izborile turnir (Butler, St. John’s, Xavier, Seton Hall i Georgetown jedan drugome su do pupka i međusobno će se dobro namlatiti da izbore pozivnicu jer, obzirom na sve manji ugled konferencije, teško će svih 6 momčadi put turnira).

Villanova je dakle favorit, iako su porazom od Seton Halla pokazali kako će imati problema zabiti protiv aktivnih obrana koje imaju dovoljno brzine i tijela za držati perimetar pod kontrolom. Njihova igra bazira se na kreaciji i šutu trojice vanjskih igrača od kojih nijedan nije NBA klasa koja može zabijati na silu – ako ih usporite, sredili ste i ‘Novu. Iako su godinu iskusniji, ovi igrači su već lani dosegli vrhunac i ne vidim načina kako bi usprkos svoj kvaliteti izvedbe mogli preskočiti talentiranije momčadi koje će imati prednost jednog, dva ili tri najbolja individualca na parketu. Za osvojiti Big East ovo što imaju bit će više nego dovoljno.

Iz ove konferencije u turnir će sigurno još 3-4 momčadi, ali jednostavno je nemoguće odrediti koja kombinacija će se provući u ovoj gomili osrednjih (po kenpom.com se njih 5 smjestilo između 25. i 50. mjesta, a osobno bih imao problema makar i jednu nakon ‘Nove staviti u svojih top 32). Butler za sada izgleda najbolje na otvaranju konferencijskih utakmica, ali to se može promijeniti u tjedan dana. Do jučer nekako najatraktivniji izbori iza ‘Nove, a to su Xavier i St. John’s, krenuli su svaki s po 3 poraza (doduše, i jedni i drugi su izgubili od ‘Nove i Butlera, ali svejedno su ostali bez momentuma izgrađenog tijekom prvog dijela godine), a u prikrajku još vire Georgetown (kojega upravo čekaju tekme protiv ‘Nove i Butlera nakon kojih će i njihova sudbina biti jasnija) i Seton Hall (koji je pobjedom nad ‘Novom izborio pravo da ih stavimo u ovo društvo).

BIG TEN

Wisconsin je ovdje bez konkurencije klasa za sebe, njihova veteranska jezgra gotovo da im garantira šetnju do turnira, jasno pod uvjetom da Kaminsky ne propušta utakmice – zbog potresa mozga propustio je prošlu protiv Rutgersa, vjerojatno najslabijeg programa među 14 u konferenciji, što je odmah rezultiralo sramotnim porazom (a da stvar bude gora pobrinuo se i play Jackson koji je sredio stopalo na istoj utakmici i out je do daljnjeg). Michigan State i Ohio State su u procesu slaganja novih rostera i nemaju visok plafon, ali Izzo i Matta imaju više nego dovoljno da budu unutra, kao i Maryland koji je sa svojom hrpom brucoša jedno od ugodnijih iznenađenja u NCAA uopće.

Nakon ove četiri momčadi teško je odrediti tko bi još mogao do turnira, Iowa svakako ima šanse (veteranska jezgra i gomila širokih tijela daju im kvalitetu, ali poštenog beka nemaju ni za lijek), Indiana se malo po malo nametnula kao mogućnost (Yogi Ferrell igra košarku života, što i nije neka izjava, ali okružen s par dobrih brucoša, prije svih eksplozijom šutera Jamesa Blackmona, lokalne srednjoškolske legende, možda i može povući u ovom drugom dijelu sezone), dok će Illinois i posebice Nebraska trebati gomilu pobjeda kako bi se vratili tamo gdje ih je većina prije sezone očekivala. S tim da je bez konkurencije najveći gubitnik ipak Michigan (Nebraska je igrala lani u turniru s istom ekipom, ali nemaju ni približno toliko talenta kao Wolverinesi) koji je tako očajno odigrao prvi dio godine da im kao jedina garancija za turnir ostaje osvajanje konferencije. Ući u sezonu bez poštenog visokog, pa makar imao gomilu opcija na perimetru ispred kojih stoji NBA predznak, nije recept za uspjeh ni u NCAA.

Wisconsin je i dalje ozbiljan kandidat za Final Four, pod uvjetom da se play Jackson vrati do početka turnira. Također, kako je Kaminsky propustio samo jednu utakmicu, vjerojatno ostaju i favoriti za osvajanje konferencije. Međutim, ovih par ozljeda u zadnjih par utakmica podsjetili su koliko je krhko išta planirati u košarci, posebno u situaciji kada imaš planiranu rotaciju od 7 igrača.

Ohio State nije praktički dobio ni jednu ozbiljnu utakmicu u sezoni (izgubili su čak i od Indiane nedavno), ali u ovoj konferenciji bit će dovoljno pobjeda na raspolaganju da dođu do turnira. Njihovo dvoglavo playmakersko čudovište i dalje igra sjajno, a navodno NBA skauti D’Angela Russella već vode pod playmakera na sljedećoj razini jer je ponuda jedinica tanka. Štogod, tip je vrhunski hakler koji može igrati sve što se od njega traži bez obzira na nominalnu rolu.

O Michigan Stateu stvarno ne bi trošio previše riječi, ovo je toliko napadački limitirana momčad da je realan scenarij ispadanja u prvom krugu od nekog neuglednog programa koji ćemo onda svi popratiti s komentarom kako je riječ o “upsetu” jer gubitnicima na dresu piše Spartans.

Maryland pak ima ono nešto, onu mrvicu košarkaše kreativnosti koja ove godine bježi Izzovoj momčadi. Mogu zabiti zahvaljujući sjajnom brucošu Trimbleu koji je otkriće, rasni NCAA combo koji je u stanju sam dobiti (i izgubiti) utakmicu. Neće svaki put donijeti pravu odluku, ali uglavnom će lakoćom trpati iz vana i ulaziti u reket što su stvari koje olakšavaju život svima uokolo. A uokolo stvarno ima talenta, od brucoša do veterana ovo je fino balansirana momčad kojoj nedostaje samo dominantni strijelac u postu. Ali, to nadoknađuju sjajnim šutom iz vana u čemu prednjači Jake Lyman, stretch četvorka koju su zbog šuta i all-round osjećaja već počeli spominjati u kontekstu NBA drafta. Ne treba ni naglašavati da navijam da bijeli brat koji izgleda kao da ima 11 godina zaigra u NBA već dogodine.

SEC

Kentuckyu i Floridi, koji su od stoljeća sedmog krema ove konferencije, ove godine se priključio Arkansas (uvijek netko na simboličan način sudjeluju u vrhu, lani je to bio solidni Tennessee, a prije par godina ona sjajna generacija Vanderbilta s Jenkinsom, Taylorom i Ezeliem), ali ovo je bila i ostala trka dvije momčadi. S tim da je ove godine put Kentuckyu lakši nego ikada jer, osim što imaju ergelu NBA igrača, Florida nije dobila ništa od svoja dva najveća talenta i nije ni približno spremna boriti se za vrh.

Izvukao je Donovan opet odličnu obranu i maksimum od svojih šljakera poput Fraziera i Finney-Smitha, ali s neučinkovitim playom poput Hilla i Walkerom koji još ničim nije potvrdio da je buduća startna četvorka u NBA, nije lako kovati velike planove. Obzirom da je već dobar dio sezone iza nas, očekivati od njih da odjednom polude nema smisla, a samim time i Gatorsi ne izgledaju kao momčad koja može doći od drugog tjedna.

O Kentuckyu ne treba trošiti riječi, gubitak Poythressa se nije ni osjetio, a sve bolje partije sjajnih brucoša Ulisa i Bookera praktički su anulirale najveće mane, manjak pravog playmakera i pravog šutera (tata Harrison s tim sigurno nije sretan, ali zato je Calipari miran jer zna da u kriznim situacijama u drugoj postavi ima dva bolja rješenja nego što su mu to startni bekovi). Tako da nam tek ostaje pohvaliti Arkansas koji sa svoja tri potencijalna NBA igrača sasvim fino ide kroz sezonu i već sada je zakaparen za prvi nastup na turniru još od 2008. kada ih je predvodio Patrick Beverley (combo-bek Madden daje veteransku stabilnost, Qualls odličnog 3&D igrača na boku, a u Portisu imaju modernu stretch opciju na petici koja ima atleticizma na bacanje – njega ne računajte u buduće NBA centre jer je idealan prospekt na visokom krilu).

Tu neće biti jednostavno naći eventualnu četvrtu momčad. LSU nema bekove i neće im biti lako izdržati napornu konferencijsku bitku, a kamoli doći do zvučne pobjede protiv Floride ili Arkansasa koja bi im donijela momentum potreban za dobiti pozivnicu na završni turnir. Alabama, Georgia i South Carolina nemaju previše talenta i iza njih je slabašni prvi dio sezone, što je uvijek problem, ali igraju čvrstu obranu i mogu iskoristiti eventualno posrtanje Floride ili Arkansasa. Sve skupa, bit će iznenađenje ako dobiju više od tri predstavnika.

PAC 12

Na startu sezone pitali smo se tko će biti drugi nakon Arizone između Stanforda, UCLA i Utaha, a odgovor već imamo. Utah, koju nakon svega prikazanog do sada možemo smatrati za odličnu turnirsku momčad koja s pravom cilja i na Final Four. I ne samo to, Utesi su toliko dobri da pušu Arizoni za vrat (po kenpom statsima su ih i preskočili, tako da se njihov skori međusobni dvoboj na propušta). Obzirom da se UCLA raspala, Stanford je iskočio kao treći i tu praktički staje broj zanimljivih momčadi. Eventualno Washington može nešto napraviti, ali za to će im trebati izuzetna serija pobjeda u konferencijskim utakmicama jer su upali u rupu s trenutih 1-3 iako je iza njih dominantan prvi dio sezone u kojem se sjajni bloker Robert Upshaw nametnuo kao još jedan NBA potencijal na petici.

O Arizoni manje-više već sve znamo, kao i Stanford i oni su lošija verzija momćadi od godinu ranije (dva nepotrebna poraza od UNLV i Oregon Statea pokazala su kako i dalje imaju problema u oba smjera), tako da definitivno najviše prostora zaslužuje Utah. Larry Krystkowiak napravio je fantastičan posao i doveo se na NBA radare kao trenerski potencijal s ovom modernom momčadi koja imponira dubinom rostera, odličnom igrom u obrani i sjajnim šutom s perimetra. Čovjek oko kojega se sve vrti prema naprijed je slash & kick majstor Wright, ali najviše pažnje možda privlači brucoš koji se nakon niza sjajnih partija već spominje kao lutrijski talent, još jedan rasni centar Jakob Poeltl. Da, bijel je koliko mu to ime kaže i otprilike jednako tako drvene ruke, ali masa, skočnost i kvalitete u zaštiti obruča već sutra bi mu donijele back-up minute na većini NBA rostera.

U ovoj NCAA konkurenciji takav čovjek je fantastično oružje, a Krystkowiak čak ima i identičnu zamjenu u Dallinu Bachynskom (koji nije jedan od patuljaka iz Hobita već brat Jordana Bachynskog koji je trenutno u Turskoj nakon što je odigrao ljetnu ligu za Bobcatse). Dallin nije ni približno atleta kao Poeltl tako da nije u NBA kombinacijama, ali jasno vam je što znači 40 minuta po večeri u sredini imati parkiranih 216 cm i 110 kg koji, osim što uzimaju prostor i kupe skokove, imaju i osjećaj za igru i posebice znaju svoju ulogu na parketu. Uglavnom, oko dominantnog beka i jednako tako moćne petice posložena je hrpa šutera tako da je ovoj momčadi sve otvoreno.

OSTALI

Atlantic 10 ove sezone nema dubinu na koju nas je navikao zadnjih godina, VCU odskače kvalitetom i ima osigurano mjesto među 68, a nakon njih eventualno još lanjsko ugodno iznenađenje Dayton ili Davidson mogu zaprijetiti, osvojiti konferenciju i tako si osigurati pozivnicu ili čekati na rubu dok ih komisija ne odabere. VCU nije imao baš sjajan uvod u sezonu, pregaženi su i od Villanove i Virginie, ali otvorili su ovaj dio godine s 4-0 i igraju sve bolje u svojoj run, press and gun košarci. U generaciji u kojoj nema previše playmakera, njihov Briante Weber definitivno zaslužuje biti izabran na draftu.

WCC po običaju donosi samo Gonzagu (BYU i Saint Mary’s su uvijek tu negdje, ali šanse da osvoje direktni nastup na turniru preko Gonzage su minimalne tako da će ovisiti o milosti komisije), s tim da ovo izdanje Gonzage izgleda sjajno. Praktički, imaju sve – bekove, centre, strijelce, skakače, čak i dva swingmana koja mogu odigrati nešto obrane u Wesleyu i Dranginisu. Njihova top 7 rotacija miriše na Final Four, a da su kojim slučajem iščupali onu pobjedu kod Arizone, danas bi možda bili u poziciji ponoviti ono što je Wichita State napravila lani (i što bi Kentucky mogao svejedno napraviti ove sezone), a to je odraditi regularnu sezonu bez poraza.

AAC zvuči dobro po imenima, na kraju krajeva tu je još uvijek lanjski NCAA prvak UConn, ali kvaliteta izvedbe je blago rečeno upitna. UConn ima užasan prvi dio godine iza sebe (samo 7-4), a i ovaj drugi su otvorili s 2-2 tako da će vjerojatno morati osvojiti konferenciju da dobiju pozivnicu (blesavo da prvak nema pravo braniti naslov, ali isto se dogodilo i Kentuckyu prije dvije godine). SMU izgleda dobro, otvorili su s 4-1, dakle Larry Brown je stabilizirao momčad nakon lošeg početka, sada ima sve igrače na raspolaganju i oni idu po svoj prvi nastup na turniru pod tatom svih trenera današnjice.

MVC nam donosi ovu krnju verziju Wichita State koja ima trasiran put do turnira (i ništa više od toga obzirom na puno slabiju obranu od lanjske) i to je manje-više to. Možda da spomenemo MWC konferenciju u kojoj je San Diego State i dalje favorit, ali nema one gužve na vrhu koja je znala dati i po tri momčadi zadnjih godina, plus i SDS je ove godine negledljiv (mislim, nikada nisu bili melem za oči, ali trenutna nesposobnost da ubace bilo kakav šut osim polaganja mogla bi ih koštati i osvajanja konferencije, a samim time gotovo sigurno i mjesta na turniru). Ove ostale konferencije uglavnom će dati tek pobjednika od kojih su neki poput Harvarda (Ivy), Ione (MAAC) ili Santa Barbare (BWC) potencijalni kandidati za preživjeti rundu-dvije.

Što još dodati na kraju? Večeras je standardna NCAA pauza, a onda nas u subotu čeka nekoliko utakmica koje definitivno treba gledati, prije svega spomenute Duke-Louisville (može li se Duke oporaviti od šokantna dva poraza ili će Louisville konačno dobiti jednu elitnu momčad) i Arizona-Utah (mogu li Utesi napraviti ono što nije pošlo za rukom Zagsima i konačno skinuti Arizonu na njenom parketu). Idealno za malo se odmoriti od trenutnih NBA narativa koji, htio ne htio, vrve od Aingeove hiperaktivnost, Riversove nesposobnosti i Blattove nesigurnosti.

FINAL FOUR

(1) Kentucky, (2) Virginia, (3) Gonzaga, (4) Wisconsin

ELITE EIGHT

(5) Arizona, (6) Utah, (7) Duke, (8) Louisville

SWEET SIXTEEN

(9) Notre Dame, (10) North Carolina, (11) Oklahoma, (12) VCU, (13) Villanova, (14) Ohio State, (15) West Virginia, (16) Kansas

5 thoughts on “NCAA REPORT

  1. ma duke ima okafora sigurno prvog na draftu oni idu na fajnal four nadam se

  2. Zanima me kada će neki post o ovogodišnjoj draft klasi? da li si gledao ove sezone Hezonju u akciji (npr. zadnju euroligašku utakmicu protiv Macabija)?
    sve pohvale za dosadašnji rad, stranicu gledam minimalno jednom dnevno u nadi za nekim novom postom:)

  3. @ bigfan – možda u idućem NCAA postu, sigurno u doba turnira. Euroliga je u terminima koji mi ne pašu tako da naletim na eventualnu snimku međutim na Barcu koliko se sjećam ove sezone nisam naletio. srećom ima klipova ko u priči po netu. uostalom, obzirom na rolu koju ima u Barci, nije mi ni žao što ih nisam gledao jer kako ocjenit beka šutera kakav se rađa jednom u generaciji u utakmici u kojoj dobije priliku 5 puta priliku napraviti nešto s loptom

    @ sleazie – ma kakvi, njega uopće ne smatram faktorom u obrani – ima sreću što igra u momčadi gdje ima dovoljno kombinacija koje ga mogu sakriti i gdje može bez problema biti parkiran u reketu i koristiti masu i dužinu. na kraju krajeva, nije ni najbolji obrambeni center u svojoj ekipi, štoviše rekao bih kako je problem Noaha ove sezone ne samo u hrpi ozljeda nego dijelom i u tome što puno više igra s Gasolom i puno manje s Gibsonom nego prije, pa bez obzira što je Pau korisniji obrambeno od Boozera, taj omjer jednostavno nema smisla. plus, sigurno je malo Joakimu i krivo što više nema loptu u rukama jer sve idu na Gasola 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *