THE BI-WEEKLY RANKINGS, VOLUME 1.

Ovaj put idemo u nastavcima, dijelom jer je tema ovih rankingsa Atlanta i smatram da bi još gomila teksta samo skrenula pažnju s njih (ili bi jednostavno bila višak koji bi se utopio u gomili), a dijelom jer po običaju za osvrt na svih 30 ekipa trebam sate i sate koje nemam. Uglavnom, sutra ide ili preostalih 20 ekipa ili barem 10 sljedećih, a u međuvremenu je moguć i podcast na temu rebuildinga. Točan termin ne znamo (kroz idućih sedam dana svakako), ali ako želite slušati o nečemu određenom ili tek želite postaviti neko pitanje, učinite to ovom prilikom u komentarima.

1. WARRIORS 95.5

Skoro pola sezone je iza nas, a Warriorsima se od starta nitko nije približio na prvom mjestu, dapače njihova trenutna razlika u kvaliteti izvedbe popela se na čak 3.2 poena. Ovakva konstanta, usprkos tome što su i ovaj period igrali bez Boguta, stvarno je zadivljujuća, a razlog je sve bolja igra u napadu stretch postava protiv rasporeda koji im je, istina, donio utakmice protiv Sixersa i Wolvesa, ali i tijekom kojega su doslovno razbili Toronto (što i nije neki uspjeh obzirom na to kakvu ovi obranu igraju u zadnje vrijeme) i Oklahomu (što nije mala stvar).

Bitno je istaknuti da su ove četiri nadahnute partije pružili na svom parketu gdje stvarno svaku večer igraju kao da je u pitanju playoff. Uglavnom, usprkos porazu od Clippersa koji su ih dobili na sličan način kao i Memphis, zatvorivši Currya visokim udvajanjima i prepuštajući ostalim igračima da odrade posao, u ovom periodu od Božića ostvarili su treći napadački učinak u ligi iza preporođenih Pistonsa (burger is coming!) i razigranih Sunsa, sve to uz poslovično kvalitetnu obranu.

Povratkom Leea, Kerr i ostatak stručnog stožera na kratko su koketirali s idejom klasičnijih petorki, ali ozljeda Ezelia prisilila ih je na još radikalnije niske postave u kojima su centre glumili Speights i Lee (uz povremena ukazanja Kuzmića) koje zbog toga nije bilo moguće spariti u postavi koja bi više smetala nego koristila (odigrali su samo 6 minuta zajedno u ovom periodu). Uglavnom, još jednom se pokazalo kako je spread postava najveće oružje Warriorsa, a razlog tome su fenomenalne partije pojedinaca poput Currya (koji je tijekom ovih 5 utakmica postotke držao na 50-40-90 granici uz 3-1 omjer asista i izgubljenih te fanatičnu igru u obrani) i Greena. Njegove brojke u ovih 5 utakmica su nestvarne, s 10 poena, 10 skokova, 6 asista, 3 ukradene i skoro 3 blokade uz 38% šuta za tri pružio je najbolju kopiju Kirilenka u zadnjih nekoliko godina zatvorivši vrata tako svim potencijalnim pričama o povratku Leea u petorku.

Upravo njegovo dizanje igre na novu razinu, posebice u roli sekundarnog kreatora koji preuzima teret organizacije nakon što udvoje Currya, u ovom periodu poslužilo je kao nova doza goriva ambiciji Warriorsa. Koji očito imaju namjeru u petoj brzini izgurati cijelu sezonu.

2. MAVS 92.3

Lagan raspored uz 4 utakmice protiv momčadi s Istoka (još su igrali s Lakersima i Thunderom) zaslužan je za sjajnih 6-0 i, puno važnije, četvrti učinak u oba smjera. Obrana je s Rondom dobila sve što su očekivali, pa i više – ne kužim svrhu njegovih izjava kako zadnjih godina nije igrao obranu, ali sada je igra kao navijen svjestan da upravo na tom dijelu parketa može napraviti razliku. Uglavnom, s njim u postavi Mavsi dopuštaju samo 93.4 poena na 100 posjeda što je fantastičan rezultat i dokaz da su dobro postupili zamijenivši dio napadačke učinkovitosti za defanzivu. S tim da rezultati u protekla dva tjedna jasno ukazuju da i dalje mogu zabiti, pa makar kada je raspored ovako naklonjen.

Uglavnom, uz defanzivni napredak najvažniji aspekt života s Rondom postale su smallball postave koje i dalje ostaju najveći problem (četvrta najkorištenija postava u ovom periodu bila je ona s Parsonsom na četvorci uz Jeffersona kao dodatnog šutera – očekivano, ova kombinacija nije u stanju braniti ni pod razno, a Carlisle iz nekog razloga i dalje ne želi pronaći balans s više Aminua). Solidne partije Smitha i Villanueve donekle su maskirale potrebu za njima i omogućile Dallasu da uhvati zraka kada na parketu nije idealna petorka, ali pitanje je može li sa spomenutom dvojicom izgurati sezona u tako važnim ulogama, a kamoli playoff serija. Mislim, ako jedan Carlisle iz ovoga što ima na raspolaganju nije u stanju složiti balansiranu rotaciju na 48 minuta, onda je očito kako postoje problemi koji bi ih u budućnosti mogli doći glave.

3. BLAZERS 92.2

Lagan raspored poremetili su samo Hawksi koji su ih sredili u vlastitoj dvorani, naglasivši standardne probleme s obranom na lopti i manjak agresivnosti u reketu koji je bez Lopezovih zakucavanja sada još izraženiji što samo stavlja dodatnu težinu na šutere (i uzima danak u napadačkoj efikasnosti). Međutim, zadržati obranu na top 5 razini bez startnog centra svakako je uspjeh.

Jedan ne baš pozitivni trend je sve veća ovisnost o Lillardu i Aldridgeu. Batum, koji inače po potrošnji nikada nije bio na razini igrača takve kvalitete, ove sezone je ispod 15% što je jednostavno smiješno ako uzmemo u obzir da je i Lopez na takvoj razini sporednog potrošača. Kad još dodamo da je Matthews za čak 10% podigao potrošnju trica pretvorivši se u bezobraznog specijalista, jasno je kako ovogodišnjim Blazersima trenutno nedostaje one lanjske raznovrsnosti. Sve više je ovo show Lillarda i Aldridgea, što Lillard koji se polako pretvorio u light verziju Currya opravdava. LMA pak opet otvara pitanja o vlastitoj učinkovitosti obzirom na sve manje slobodnih i nešto slabiji postotak dugih dvica uz standardno svemirski volumen.

4. CLIPPERS 91.6

Top 10 učinak u oba smjera zvuči dobro, ali kad uzmemo u obzir da je ostvaren gaženjem Knicksa i Sixersa, stvar postaje jasnija (ajde, barem su po načinu na koji uništavaju slabije od sebe počeli sličiti na lanjsku momčad). Doduše, imamo tu i sjajnu pobjedu protiv Warriorsa u kojoj su pokazali kako dobro mogu igrati kada im odgovara matchup (sjajno su isključili Currya, a Warriorsi nemaju swingmana koji može kazniti manjkavosti rotacije na krilima), ali porazi od Raptorsa i Hawksa pokazali su sve slabosti obrane, posebice na bokovima, s tim da nakon skoro pola sezone akcije već možemo govoriti o jednostavno slabijem planu igre u odnosu na lanjski. Naime, za razliku od agresivnog lanjskog stila pod utjecajem Luea u kojem se obavezno udvajalo na svakom picku, Clippersi igraju nešto opreznije i manje aktivno, posebice Paul i Griffin, dozvoljavajući puno bolje postotke šuta protivnicima. Teško je baš sve pripisati stručnom štabu jer napad i s Woodsonom igra izuzetno učinkovito, ali nekako se čini da je lanjska kombinacija Lue-Gentry bolje koristila potencijale momčadi.

Riversa da ne spominjemo – upravo je on kao GM dobrim dijelom odredio putanju ovog rostera odlučivši se potrošiti novac na poboljšanje igre prema naprijed iako su tu već bili elitni umjesto da se osigura protiv obrambenih problema. Koliko se god Hawes trudio, on nije onaj potrebni treći visoki koji će odraditi prljavi posao, a Farmar posebice nije zujalica poput Collisona koji je bio itekako bitan u presingu. Uglavnom, dopustite potpuno subjektivno mišljenje da ova kombinacija stručnog štaba i rostera ipak nema ono nešto potrebno za isplivati na Zapadu. Prema Riversu sam skeptičan godinama, a ostat ću to i dalje koliko god nepravedno to bilo, sve dok jednom ne nadmaši realna očekivanja (odnosno, dok mu ne budu trebala tri top 50 igrača svih vremena za obaviti posao).

5. RAPTORS 91.5

Kod njih se u protekla dva tjedna i dalje ništa nije promijenilo, i dalje gledamo top 5 napad kombiniran s jednom od najgorih obrana lige. Pisao sam u nedavnom osvrtu na njihovu tekmu s Warriorsima koliko im obrambeno problema stvara Caseyevo nevješto miksanje postava u kojem previše minuta otpada na kombinacije s previše combo-bekova, odnosno koliko im je potreban još jedan visoki defanzivac u rotaciji kako bi dobili balans potreban za isplivati na Istoku. Doduše, u ovom periodu imaju ispriku u stvarno brutalnom rasporedu s 5 izuzetno teških gostovanja na Zapadu sukladno kojem score 2-3 uopće ne zvuči loše. Stvari će se popraviti povratkom na Istok, ali problemi s obranom ostaju kao upozoranje za kasnije – dok se to ne sanira, svi snovi o borbi za nastup u Finalu padaju u vodu.

6. GRIZZLIES 90.3

4-2 uz pobjedu nad Spursima i poraz od Rocketsa u produžetku (gostovanje u Denveru na back-to-backu nećemo ni spominjati jer to je problem koji je malo koja momčad riješila, u manje od 24 sata dokazano je nemoguće priviknuti se na nadmorsku visinu u Mile High Cityu) zvuče bolje od dojma kojega su ostavili u zadnje vrijeme. Naime, Gasol i društvo kotrljaju se s prosječnim učinkom u oba smjera, a rezultat je to činjenice da su bez Randolpha izuzetno ranjivi. Kao momčad bez superstara (Gasol i Conley su sjajni igrači, ali ne mogu tek tako povećati produkciju da nadoknade gubitak bitne karike) već su pokazali kako nailaze na probleme čim nisu u idealnom sastavu (sjetimo se ranije ozljede Allena koja ih je ostavila bez bitne defanzivne kvalitete na bokovima), a to je posebno naglašenu u slučaju igranja bez Z-Boa. Naime, ta solidna dubina rotacije koju su dodali ne osjeti se na poziciji četvorke jer tamo osim Leuera nemaju opcija. A kad se pokazalo da Leuer nije dorastao većoj roli od epizodne, rotaciju su morali krpati niskim postavama (Prince na četvorci postao je u zadnje vrijeme standard, a gledali smo čak i Cartera ili Pondextera u nekim situacijama) koje jednostavno nisu (i po svemu sudeći neće postati) dio grit & grind identiteta. Uglavnom, odluka da tek tako puste Eda Davisa bez odgovarajuće zamjene u ovom trenutku ne čini se baš mudrom.

7. HAWKS 90.2

Novi period utakmica otvorili su neobjašnjivo brutalnim porazom od Bucksa, ali su nakon toga opet nanizali 5 pobjeda, od čega su zadnje dvije bile posebno impresivne. Dodali su skalpove Blazersa i Clippersa (drugi put) već impozantnom popisu žrtava što je, kako to već biva, dovelo do pjevanja hvalospjeva Budenholzeru i preslikanom sistemu Spursa, posebice pokretnom napadu u kojem svih 5 igrača igra košarku sa svim njenim elementima. Međutim, kako to već biva, javnost oduševljena koševima (buckets!) opet propušta detektirati glavni razlog uspjeha Atlante, a taj je obrana.

Naime, u ovom periodu napad Hawksa je pao ispod ligaškog prosjeka (za što je dobrim dijelom zaslužna spomenuta utakmica protiv Bucksa koji su ih ostavili na 77 poena), ali je obrana ostala na standardno visokom učinku usprkos nezgodnom rasporedu. Hawksi igru na ovom dijelu parketa baziraju na već klasičnom korištenju zone na strani bez lopte u stilu Spursa (koriste također i kod Spursa često viđenu zonu oko reketa s isturenim playom, ali i klasičnu 2-3 formaciju). Dakle, igru baziraju na zaštiti sredine i zatvaranjima prema vani, što je recept koji im definitivno i najviše odgovara obzirom na ljudstvo koje imaju i unutarnju liniju s manjkom centimetara.

Osim ove osnovne formacije, bitan je i balans diljem postave. Naime, Hawksi nemaju minus obrambenog igrača ni na jednom dijelu parketa – imaju igrače sposobne odigrati presing na loptu, imaju bočne stopere, imaju korisna tijela pod košem. Dakle, u toj situaciji u kojoj igraš konzervativno i nemaš rupu kroz koju protivnik može natjerati obranu na previše rotiranja, ranjiv si samo protiv discipliniranih napada koji su sposobni dovoljno kružiti uokolo za pronaći idealnu priliku za realizaciju. Takvih u NBA nema baš previše.

Taj trik koji su izveli stilom igre, da imaju zatvoren reket iako nisu ni skakački ni blokerski moćni, u jednu ruku ostavlja ih previše ranjivima na pick & pop igru te šut s perimetra. Jasno, problem za protivnike je u tome što postoji ogromna razlika kad uzimaš trice koje sam kreiraš i kad te obrana Atlante natjera da ih uzmeš preko ruke jer nemaš drugog izbora. Uglavnom, rizik je ovo koji su Hawksi svjesno prihvatili pobrinuvši se pri tome da sve ostalo odrade bez greške.

Pa tako, osim što dozvoljavaju prosječan broj skokova u napadu (tu dolazi do izražaja problematičan manjak centimetara), Hawksi su druga najbolja tranzicijska obrana lige (minimum kontri je stara Popova mantra, a coach Bud po uzoru na mentora također ne ide na skok u napadu već radije zatvara bokove), primaju drugi najmanji broj poena s linije u ligi (tu se vidi uigranost zonskog rasporeda i kvaliteta postavljanja), drugi najmanji broj poena iz reketa (ne računajući obruč) i s vrha reketa, a i na obruču su top 10.

Mislim, Blazersi su tako zabili tek 38 poena u reketu usprkos gomili centimetara i činjenice da su kao elitna skakačka momčad ostvarili čak 11 skokova u napadu, tek 9 poena iz tranzicije i pucali su samo 12 slobodnih na svom parketu. Ista stvar i protiv Clippersa – samo 34 poena u reketu te nevjerojatnih 11 poena iz tranzicije za takvu ekipu koji su anulirali činjenicu da je Blakeu sviran svaki kontakt i da su nekim čudom pucali čak 33 slobodna (bez obzira na to, Hawksi su utakmicu imali pod kontrolom njen veći dio).

Ovo su izuzetne brojke i nije čudo da su u ovom trenutku top 4 obrana lige, što je ogroman napredak u odnosu na lani, dobrim dijelom vezan uz zdravog Horforda, ali i napredak pojedinaca, kao i neke sitne poteze koje su povukli. Možemo slobodno ići redom, od pozicije do pozicije. Teague, Mack i Schroeder nisu nikakvi game changeri u svojoj ulozi, ali sjajno odrađuju posao na lopti i dovoljno su disciplinirani i sposobni da na pick & rollu ne idu ispod picka (to je ključno), odnosno da se na zabiju u blok, dakle stalno su za petama svom igraču čime umanjuju potrebu za pomaganjem. Caroll je solidan bočni branič, Korver je neumoran u trčanju za svojim igračem u obrani jednako kao i u napadu (oba su dakle više nego sposobna i dovoljno duga zatvarati iz reketa prema perimetru kada lopta promijeni stranu), a dovođenje Sefoloshe koji i dalje može potpuno isključiti bilo kojeg vanjskog igrača u ligi na 20-ak minuta pokazuje se punim pogotkom. Horford je genijalan u roli zapovjednika obrane u Duncanovom stilu, a Millsap nadoknađuje manjak mišića i centimetara agresivnom igrom na loptu u pokušaju da sredi protivnika prije nego ovaj krene u pivotiranje (s dvije ukradene lopte po utakmici prvi je među svim visokima u ligi).

Dodatni plus u ovom trenutku su igre Antića koji u sredini igra puno bolje nego u rookie sezoni, ali manjak pouzdanih visokih defanzivaca u rotaciji ostaje potencijalno najveći problem ove momčadi, iako će po svemu sudeći obrana zadržati top 10 status do kraja sezone, jasno osim u slučaju nove ozljede Horforda.

E, tek sada možemo prijeći na napad koji je usprkos sve lošijim partijama u zadnjih mjesec dana (što je i logično obzirom na sve teži raspored) zadržao top 10 status. Ako će obrana padati, tu svakako imaju još prostora za rast. Svi su primjetili izuzetnu slash & kick igru koja u nekim momentima doslovno kopira akciju Spursa. Kretanje igrača i dodatni pas su osnove filozofije koju je usadio coach Bud, ali ono po čemu su Hawksi kao i Spursi posebni je naglasak na ulazu s loptom. Naime, nije poanta samo poslati loptu do prvog slobodnog suigrača već znati iskoristiti prostor, odnosno ući s loptom u sredinu prije dodavanja. Isto kao što je Pop od Greena i Leonarda napravio driblere, tako i Bud od Korvera i Carrolla traži da driblaju kad god mogu, a sve u nastojanjima da svih pet igrača budu potencijalni kreatori. Jasno je da takvo korištenje prostora u svakoj sekundi trajanja napada protivničke obrane kad-tad ostavi na peti, a sposobnost Hawksa da u jednom napadu izvrte ako treba i tri akcije najveća je vrijednost koju su preuzeli od filozofije Spursa.

Sad, usprkos takvom oko ugodnom i naizgled idealnom sistemu u kojem su svi potencijalni asistenti, trenutno najveći razlog uspješnosti napada Hawksa ipak je Korverova nevjerojatna šuterska forma koja nikako da padne (bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati jednom kada mu postotci barem malo padnu na zemlju, ako do toga uopće dođe), kao i kvaliteta ostalih u šutiranju. Horford je s 46% realizacije na dugim dvicama u teritoriju Aldridgea, Millsapova i Carrollova tricaška kvaliteta s krilnih pozicija strašan su bonus uz bekovsku uspješnost Korvera i Teaguea, a tu je i Antić koji ulaskom u formu omogućuje Budenholzeru da uz klasičnu 4 vani, 1 unutra postavu zaigra i sa svih 5 igrača vani i tako dodatno izneredi obranu protivnika.

Dakle, momčad je ovo s jasnim identitetom, momčad koja ima plan A i plan B u oba smjera i jasno posloženu hijerarhiju – sve su to stvari očekivane prije sezone kada smo ih stavljali u rang od top 4 do top 6 na Istoku, samo ne u ovakvoj mjeri. I momčad je ovo koja ima izuzetno produktivnu klupu, što definitivno treba spomenuti zbog činjenice da je to ogroman, ogroman plus u regularnoj sezoni kada druge postave dobivaju puno više prostora, kao i zbog toga da istaknemo koliko su dobar posao odradili u slaganju ovog rostera. Čak i da obrana padne (što je realno obzirom na manjak opcija pod košem), odnosno da napad ne napravi iskorak u elitu (što je također realno jer Korver ne može šutirati bolje nego to trenutno radi), njihovi dvoboji u playoffu bit će prave poslastice. Naime, koliko god Bullsi i Wizardsi djeluju kao moćnije momčadi u sredini, bit će interesantno vidjeti kako će se suprostaviti stilu Atlante koji kao da je specijalno za njih dizajniran, s napadom koji je u stanju raširiti njihov zatvoreni reket, odnosno s obranom koja je u stanju natjerati ih da šutiraju s perimetra puno više nego što žele. Hawksi neće biti NBA prvaci, ali, poklopi li im se sve kako treba u datom trenutku, nije isključeno da neće biti predstavnici Istoka u Finalu.

8. SPURS 90.1

Još jedna potencijalno velika momčad koja je trenutno prigrlila osrednjost u oba smjera. 3-4 uz težak raspored, bez Parkera (koji se opet pokušava vratiti iako je daleko od potrebne spreme) i Leonarda (koji je možda i gotov za sezonu obzirom na težinu ozljede koja će kad-tad zahtijevati operaciju), s povratnicima Millsom i Splitterom, nisu ni upola strašni kao saznanje da možda neće ni imati šanse braniti naslov obzirom na sve teži splet okolnosti koji im se nameće. Šteta jer Duncan opet igra van pameti kao veći Kareem od Kareema.

9. BULLS 89.7

Iza njih je odličnih 6-1 uz sve bolje partije u obrani. Osim što je našao minute Mirotiću u rotaciji četiri visoka, Thibo je zbog ozljede Dunleavya i jedne utakmice poštede za Butlera (valjda je išao po ovu specijalnu drogu kojom se puca ove sezone) pristao na određene eksperimente tipa Mirotić na trojci koji su se pokazali više nego uspješnima. Toliko da u nekom ludom spletu okolnosti možda nije nemoguće očekivati da i Butler dobije koju minutu poštede (moš mislit). Jimmy je inače u ovom trenutku realni all-star starter na Istoku, a njegov IOR učinak od 103 boda praktički osigurava Bullse od činjenice s kojom će se kad-tad morati pomiriti, a ta je da Rose više nikada neće biti isti (njegovi postotci šuta i “obrana” u ovoj fazi karijere bliži su sferi elitnog šestog čovjeka ala Crawford nego nekadašnjeg MVP playmakera). Butler još ima prostora za napredak, posebice što se tiče potrošnje (tek je malo iznad prosjeka), ali s druge strane pitanje je koliko je ovaj suludi postotak slobodnih održiv (na dva pokušaja iz igre puca jedno bacanje, što je ove sezone za čak 12% bolji učinak od kralja iznuđenih slobodnjaka, Hardena).

10. ROCKETS 89.6

Vrijeme je za prvu ocjenu “ere” Josha Smitha. Nakon pobjede nad Memphisom u kojoj je Smith ostavio traga napadanjem obruča i maltretiranjem niskih postava Memphisa (koje je Joerger prisiljen koristiti zbog ozljede Randolpha), posebice Cartera u postu, Houston je u sljedećih 6 utakmica ostvario 2-4 uz blijede igre u napadu i obrani. Praktički, gubili su od svakog ozbiljnijeg protivnika, a razlog je prvenstveno pad energije u obrani, dijelom uzrokovan promjenom rotacije u kojoj sada ima puno, možda i previše, Smitha i Brewera. Dok se oni uklope u momčad proći će neko vrijeme (eksperimentiranje s Joshom u startnoj petorci trajalo je za sada 4 utakmice prije nego je prebačen na klupu, što je zanimljiv razvoj situacije zbog navodno obećane pozicije startera zbog koje je, opet navodno, izabrao baš Rocketse), a povrat je, kao što smo rekli odmah nakon odrađenih transakcija, upitan.

Brewer je nakon odličnog šuterskog otvaranja karijere u Houstonu (fenomenalnih 11-17 u prve tri tekme za tricu) očekivano pao na realnije prosjeke (7-24 za tricu u sljedećih 5 tekmi), odmah postavši manje atraktivna opcija, dok je Smith, iako je dobrim dijelom srezao pokušaje za dva s poludistance, nastavio štetiti šutem s perimetra (14%) i linije slobodnih (39%), anuliravši tako sve dobro što donosi ulazima (dapače, obzirom da u slasherskoj roli gubi 3 lopte naspram 2 asista, pitanje je koliko uopće ima smisla uključivati ga u kreatorski dio posla, svim Houstonovim problemima s organizacijom napada usprkos). Sad ostaje da vidimo može li u roli s klupe biti od veće koristi, kao i kakav potez Morey misli povući kako bi Rocketse uključio u borbu za vrh Zapada već ove sezone.

A kad smo već kod Moreya, još jednom smo imali prilike vidjeti kako kod njega emocije ne igraju nikakvu ulogu – iako je na neki način otkrio Blacka (točnije, McHale je inzistirao da dobije mjesto na rosteru oduševljen njegovim pristupom u trening kampu), bez problema ga je odbacio na waivere kako bi pokupio Smitha. Zašto su se odrekli mladog potencijala umjesto npr. jednog Dorseya? Iz jednostavnog razloga što su znali da će netko pokupiti Blackov ugovor i preuzeti obveze prema njemu dok bi Dorsey postao slobodan igrač i kao takav bi se, bez obzira gdje naknadno potpisao, računao na cap do kraja sezone, otežavši tako ostajanje ispod granice poreza.

Inače, godinama napadamo Thunder i Brooksa zbog estetske ružnoće košarke i gomile izolacije koje igraju, a sada su konačno dobili konkurenciju u Rocketsima, dapače usudim se reći kao je njihova kombinacija iso košarke i silovanja trice još manje privlačna. Ako nam je ikada trebao dokaz da napredna statistika nije rješenje za finalni proizvod već tek jedno od sredstava kojim se dolazi do rješenja (sjetimo se samo one priče iz Toronta u kojem su statističari pokušali uvjeriti trenere da je bolje potezati loše trice nego uzimati duge dvice iako nisu imali ni približno adekvatan roster za tako nešto, kao uostalom ni sada Rocketsi), imamo ga u Houstonu.

050115

Još jedna odlična pobjeda Hawksa u nizu sinoć protiv Clippersa, druga njihova tekma nakon Blazersa o kojoj želim pisati, ali opet ću morati odgoditi temu zvanu Atlanta (za rankingse koji će valjda osvanuti kroz tjedan) jer slijedi osvrt na bezvezni trade između Knicksa, Cavsa i Thundera.

Osim što gotovo ni jednoj momčadi ne donosi plus na terenu, što je stvarno rijetko postići kada mijenjaš ovoliko igrača, trade je ovo u kojem su Knicksi jedini pobjednici i to iz očitih fiskalnih razloga – riješivši se Smithove opcije za iduću sezonu, dodali su dodatnih 7 milja prostora na 20-ak koje su ih već otprije čekale i tako si dodatno povećali šanse da se dočepaju kvalitete na tržnici. Sve čega su se pri tome trebali odreći bio je Shumpertov ugovor, koji u ovoj situaciji teško da vrijedi i picka druge runde – osim što se još jednom dokazao kao rubni NBA igrač bez ozbiljne uloge, Shumpert nije ni bio u dugoročnim planovima nove uprave koja mu je odbila dati produženje i koja je jasno istaknula kako će kroz sezonu trebati zaslužiti ostanak u New Yorku. To se očito nije dogodilo, a eventualna pitanja o tome da li su za Shumperta mogli dobiti nešto više po meni nemaju smisla jer su se riješili ugovora Earla Smitha što je aspolutni uspjeh za momčad koja više ni ne skriva da je u rebuildingu (Kirk, Amundson i Thomas koje su pokupili usput idealno će se uklopiti u besmisleni roster kojega trenutno šalju na parkete iz večeri u večer i samo će im dodatno pomoći da se dokopaju visokog picka, jasno ako ih ne otpuste).

Dakle, logika Knicksa u ovom tradeu je jasna, a isto tako je jasno da su Knicksi najracionalniji u cijelom poslu (usput su otpustili i Dalemberta koji nije imao cijeli ugovor garantiran, tako da su ukupno spustili cap za oko 11 milja, smanjivši porezni račun za dvije trećine), što nikako nije dobra stvar za ostale uključene. Teoretski je jasno što su Cavsi htjeli s ovim tradeom – dali su jednog igrača za dvojicu, što za momčad koja nema klupu nije loše. Na papiru. U praksi, priča s Waitersom u roli šestog čovjeka očito nije štimala (kada imaš tri potrošača kao što su Love, James i Irving onda je mudrije lopte tijekom 48 minuta podijeliti njima nego imati Waitersa u roli dežurnog revolveraša), a očito nije mogao pružiti ni onu 3&D rolu koja im je bila potrebna u petorci (momak je nepopravljivi kockar koji samo ganja loptu bez imalo brige o tome što mu se događa iza leđa, a također puno više voli šutirati iz driblinga nego iz catch & shoot situacija).

Znači, on je svakako bio višak u Clevelandu, ali ujedno je i jedini igrač na rosteru koji može poslužiti kao mamac u tradeu. Tako da se postavlja pitanje čemu žurba kada svi dobro znamo da Cavsima prije svega treba back-up centar. Istina, Cavsi imaju dosta pickova na raspolaganju koje ovom prilikom nisu trošili, dapače, zahvaljujući još zbunjenijoj Oklahomi dobili su još jedan dodatni pick prve runde, međutim bez Waitersa puno će im teže biti doći do Koufosa i Mozgova o kojima sanjaju.

Sad, možemo reći kako je do žurbe došlo zbog serije katastrofalnih poraza. Koliko god oni bili opravdani obzirom na kontekst bez Varejaoa, a zatim i ozljede Jamesa, Irvinga i općenito manjka korisnih igrača na rosteru, toliko je očito kako u Clevelandu smatraju da im je pomoć potrebna odmah. Ali, tu dolazimo do ključnog momenta – da li su ova dva igrača pristigla iz Knicksa ikakva pomoć? U teoriji, Smith bi se trebao puno bolje snaći u roli šestog čovjeka od Waitersa jer je to nešto što zna igrati, a nije da će njegove eskapade biti išta iritantnije od Waitersovih. Na kraju krajeva, Smith je barem pokazao do sada u karijeri da može biti dio ozbiljnih playoff ekipa bez obzira na svoj revolveraški stil, što je status kojem Waiters nikada nije bio ni blizu.

Dakle, uspije li nekako uhvatiti formu usprkos stalnim zdrastvenim problemima u zadnje vrijeme, posebice sa stopalima, Smith bi u nekim idealnom scenariju sam po sebi mogao biti bolji dodatak ovoj momčadi od Waitersa. S druge strane, obzirom na godine, ozljede i stil igre, nekako mi se čini realnijim očekivati da će poput Waitersa biti uglavnom razočaranje.

I to dolazimo do Shumperta. Koji je puno mlađi i s puno više potencijala, ali koji ni prije brutalne ozljede koljena nije pokazivao klasu, a posebice nakon povratka kada uglavnom izgleda kao bek bez ikakve uloge. Njegove obrambene kvalitete su debelo precijenjene, solidnim fizikalijama usprkos nije stoper već prije svega solidan presing igrač, ali ni približno toliko dobar da sakrije nedostatak napadačkog talenta. Iskušavali su ga Knicksi godinama i u roli kreatora i kao spot-up igrača, ali ni u jednoj nije toliko učinkovit da opravda ozbiljne minute na parketu.

Tako da je pitanje može li se to promijeniti u Cavsima? Šansa svakako postoji, posebice jer će zbog rupe na dvojci dobiti priliku jednom kada se vrati od najnovije ozljede (ovaj put je u pitanju rame). Ali, igrač koji u karijeri ima postotak šuta ispod 40% teško može biti dugoročno rješenje, bez obzira koliko mlad bio. Uglavnom, trade je ovo koji Cavsima može donijeti korist samo u slučaju da se ostvari idealni scenarij, a koji ih ostavlja bez bitnog resursa u potrazi za centrom (osim ako ispod stola ne postoje dogovori da Dalembert završi u Cavsima, što bi cijelom poslu dalo nešto više smisla). S druge strane, stvar definitivno ublažava činjenica da su od Thundera izvukli pick prve runde. A onda opet, ne pokaže li se Smith vrijednim minuta, njegov ugovor će im dogodine biti ogroman problem prilikom pronalaska pojačanja (a nije da već nemaju problem zvan Varejaova dodatna godina).

U cijeloj ovoj priči najlošije izgleda Oklahoma. Poznavajući njihovu škrtost, ovaj trade može biti samo jedno – unaprijed planirana nabavka zamjene za Jacksona kojega očito nemaju namjeru zadržati. Ne ode li uskoro u nekom novom tradeu (vjerojatno hoće jer moraju rezati plaće da se spuste ispod poreza), gotovo je sigurno da ga neće zadržati na ljeto jer bi ga morali platiti puno više od rookie ugovora, što sada nije potrebno obzirom da imaju Waitersa kojem je preostala još jedna godina igranja za kikiriki.

Uglavnom, ovaj potez nema smisla bez dodatnih promjena jer Oklahoma ima već gomilu igrača sličnih Waitersu (to su prije svega Jackson i Lamb od kojih će jedan sigurno promijeniti adresu, a ne zaboravimo da minute trebaju i Morrowu i Robersonu koji imaju definirane i korisne role u rotaciji), znači treba nekako zadovoljiti sve ove opcije. S tim da, čak i ako prihvatimo logiku s fiskalne strane, nejasno je zašto tempirati ovakav potez u trenutku kada je zadnje stvar koja momčadi treba potencijalno narušena kemija.

Presti očito vjeruje u svoju sposobnost pronalaženje talenta i ne sumnjam kako je u Waitersu vidio priliku dobiti potencijalno još boljeg igrača od Jacksona za mali ulog, ali može li to što dobije s Waitersom biti toliko pozitivno već sada da anulira svaki rizik? Ne mislim tu samo na potrebu novog kemijanja s mjestom u hijerarhiji, već i na parketu – Jackson je solidan combo-bek koji dokazano može odigrati kvalitetne playoff minute, a Waitersove razigravačke kvalitete su, blago rečeno, upitne. I Reggie više voli zabiti nego dodati, ali barem može odraditi posao kad se to traži od njega – ode li on s rostera već sada, može li Waiters preuzeti taj teret trećeg kreativca u kontekstu u kojem se momčad bori za playoff, a onda i za naslov? Odnosno, ostane li Reggie, može li Waiters mirno sjediti na klupi dok dobiva mrvice?

Ukratko, Knicksi su se riješili Smitha i tako potvrdili da će potonuti još dublje kada uskoro Carmela stave na led, Cavsi su pokušali smanjiti broj problema s dubinom klupe i igračima zadatka na način koji im ne daje previše izgleda da će se popraviti kao momčad, a Thunder je usput pokupio talent kao da tek grade roster, umjesto da oblikuju rasnog izazivača (po običaju). To su grube crte posla, a tko je pogodio, pokazat će vrijeme.

020115

Zanimljiva večer s hrpom potencijalno dobrih tekmi, s tim da se sudar Raptorsa i Warriorsa nametao sam po sebi kao izbor. Šaranje ostavljam za nedjeljno jutro, iako mi već od starta nije bilo pretjerano uzbudljivo gledati kako Warriorsi lakoćom zabijaju sa svih pozicija protiv od ozljede DeRozana neprepoznatljive obrane Raptorsa. Koja je u zadnje vrijeme zaigrala malo bolje, više nisu grozni, ali su i dalje ispod prosjeka usprkos ne baš pretjerano teškom rasporedu koji se zahuktao tek u zadnje četiri utakmice odlaskom na dvotjednu turneju.

Ključno je bilo maknuti Vasqueza iz startne postave, ali ni s dodatnim swingmanom u petorci stvari nisu idealne. Prvo, napad im je sjajan dijelom upravo zbog učinkovitosti kombinacija s dva combo beka kojih imaju gomilu, a one su sve redom defanzivno rupa čak i protiv drugih postava. Fields, koji se sinoć vratio u startnu petorku, vuče napad na dno, tako da koristiti isključivo njega i Johnsona na trojci bez minuta za Rossa u niskoj vanjskoj liniji nije opcija (uostalom, nije toliko Ross problem koliko Vasquez i Williams kao dvojke). Startna petorka s Johnsonom funkcionirala je skroz ok i ne vidim razloga zbog koje je Casey odustao od nje osim da ima na raspolaganju Johnsona kao bolju opciju s klupe koju može pridodati ovim defanzivno limitiranim postavama jer Fields uz npr. kombinaciju Williamsa i Vasqueza ne bi imao nikakvog smisla kao minus napadač uz dva minus defanzivca.

U principu stvar je jednostavna, Casey koristi previše sličnih igrača i previše niskih postava koje su, koliko god dobre za napad, problem za obranu. Povratak DeRozana dobrim dijelom će riješiti manjak balansa jer će automatski ostati manje minuta za problematične opcije koje igraju samo u jednom smjeru, a jedan pametan trade u kojem bi combo-beka viška zamijenili za dodatnog visokog riješio bi stvar.

Uglavnom, ta spomenuta kilava obrana s previše Vasqueza i Williamsa sinoć je bila još problematičnija zbog odluke da agresivno udvajaju Currya na pick & rollu. Od kada je Memphis na ovaj način pokazao da se može usporiti Warriorse koji bez Boguta (tada još i bez Leea) nemaju čovjeka na visokom postu kojem mogu baciti loptu kako bi održali napad tečnim nakon što Currya uhvate u zamku, većina protivnika koristi svaku situaciju da bi usporila Stepha na sličan način. Za momčad poput Toronta koja ima problema s obranom, a koji dobrim dijelom i proizlaze iz toga što i inače dosta riskiraju s izlascima visokih, ovakav stil igre u kojem ostavljaš ogromnu rupu u sredini baš se i nije pokazao smislenim.

Valanciunas sam pod košem jednostavno ne stiže pokriti sav prostor u roli koja od njega prije svega zahtijeva atleticizam, to je najveći problem, tako da je Green imao vremena kao u priči da sam samcat šutira i razigrava te tako odradi i svoju rolu stretch četvorke i onu visokog playa koju igra Bogut. Kako imaju dovoljno šutera koji znaju iskoristiti dodatni prostor, Warriorsi su utrpali 40 poena u prvih 12 minuta, što je bilo dovoljno da Raptorsi zaigraju opreznije na lopti, čime su pak ostavili više prostora Curryu na šutu. Tako je jedina šansa Toronta da nešto obrani neslavno propala, talent Warriorsa prema naprijed u ovoj situaciji bio je nezaustavljiv – kada su krenuli zabijati kroz tranziciju i 1 na 5, organizirani napadi više nisu ni bili toliko važni. Iako su u njima bili sjajni – Klay ni ovaj put nije bio od pomoći kao slash & kick igrač (samo jedan ulaz i to na startu utakmice kada su Raptorsi ostavljali i reket i stranu bez lopte praznima), tako da je Kerr umjesto kroz pick igru Currya oslobađao u spot-up situacijama kroz gomilu screen i flex akcije kako bi uz šut dobio i ulaz. To je funkcioniralo kao pjesmica, što pokazuje i učinak na kraju.

Utakmica je tako bila riješena u trećoj četvrtini kada su Warriorsi zasuli Raptorse sa svih strana i kada su zaigrali s puno više zonske obrane, fokusirajući se na zatvaranje sredine. Valanciunas je na startu utakmice ubacio sve svoje poene, stvarajući probleme visinom i snagom Speightsu, ali čim su ga počeli udvajati i preuzimati (u gomili situacija čuvali bi ga Green i Barnes sa Speightsom kao pomagačem), ispao je iz ritma kao i napad Toronta. Kojem su Warriorsi praktički ostavljali dovoljno prostora na perimetru odlučivši se za manje presinga, ali u ovom trenutku najbolji napad lige u ovoj utakmici izgledao je i šuterski i kreatorski limitiraniji od protivnika. Tu su dobru rolu odradili Klay dužinom na Lowryu i uopće svi vanjski Warriorsa već poslovičnim agresivnim zatvaranjima iz reketa prema perimetru. Curry je tako pokrivao gomilu prostora i za 33 minute na parketu pretrčao je suludih 3.9 kilometara, što je daleko najviše sinoć na utakmici – Green je ukupno skupio najveću kilometražu, ali je odigrao i 7 minuta više od Stepha koji je tako i na ovaj dodatni način dokazao da se sve u Warriorsima vrti oko njega.

Uglavnom, još jednom se potvrdilo kako Raptorsi s ovakvom obranom nisu ozbiljan izazivač, a odluka Caseya da povjeri preko 30 minuta i Vasquezu i Williamsu pokazala se kontraproduktivnom. Koliko god su imali smisla protiv ovakve obrane domaćina koja im je ostavljala gomile prostora za šut, toliko su bili smetnja u drugom smjeru (evo, nisam ni spomenuo tranzicijsku obranu u kojoj valjda u ligi ne postoji goreg igrača s ovoliko minuta na raspolaganju od Vasqueza). Mislim, sama ideja da ideš dobiti Warriorse njihovom smallball igrom (čak 15 minuta Casey je potrošio na postave sa samo jednim visokim) toliko je apsurdna da je, nakon ovakve partije u kojoj potentan napad poput ovoga Toronta nije izgledao kao da zna što radi veći dio večeri, nitko ne bi trebao iskušavati.

THE CLASS OF 2014.

Za početak, svima želim sve naj u novoj, uz što više vrhunske NBA zabave. Ovogodišnji osvrt na rookie klasu malo kasni, ali možda je to i bolje zbog većeg uzorka – s više od trećine sezone iza nas, bilo je i više prilike za novake da se istaknu. Doduše, stvarno rijetki imaju ozbiljne i garantirane uloge u rotacijama (što je donekle i razumljivo), dok ih se većinu koristi od prilike do prilike. Poprilično razočaravajuće obzirom na to koliko se pumpalo ovu generaciju, a onda opet, kad uzmemo u obzir da smo zbog ozljeda već ostali/bili bez čak 5 igrača iz top 9 s drafta (Embiid, Parker, Randle, Vonleh i Gordon), potpuno razumljivo.

Uglavnom, od 65 ovogodišnjih NBA rookiea, tek njih 26 je odigralo više od 200 minuta što je donja granica koju sam postavio da bi ih uopće uzeo u obzir. Sad, obzirom na do sada odigranih oko 7660 minuta u prosjeku po momčadi, odnosno oko 1532 po mjestu u petorci, tih 200 minuta znače da rookie, pod uvjetom da je odigrao prosječne 32 utakmice, dobiva malo više od 6 minuta u prosjeku, što je i dalje mizerno malo za ozbiljan uzorak jer ukazuje na uglavnom korištenje u garbage timeu.

Istina, koliko god u tim periodima bilo lakše brojke učiniti boljima, nečija sposobnost da nadigra protivnika u sličnoj situaciji ipak može poslužiti kao određeni pokazatelj buduće kvalitete (ako za ništa drugo, onda za profesionalnu karijeru grijača klupe jer igrači koji daju sve od sebe u svakoj situaciji obično završe kao ljubimci uprava pa im je samim time i lakše doći do budućih poslova). Sve ispod toga pak toliko je slučajno da se stvarno nema smisla baviti detaljnije ostvarenjima ispod određene granice. Tipa, McDermott bi ispao kao jedan od najgorih igrača klase (i to ne samo ove već, barem po mojoj arhivi, ostvario bi jedan od najgorih rezultata ikada za igrača tako visoko izabranog na draftu), a Cory Jefferson kao jedan od najboljih, što dugoročno vjerojatno neće ostati slučaj, iako se i na ovako maloj količini dokaza daju uočiti neki uzorci.

McDermottovi atletski pokazatelji (postotci blokada, ukradenih, slobodnih bacanja i skokova u napadu) su kriminalni za svaku razinu profesionalnog igranja košarke, kamoli NBA, i pitanje je kakvim postotkom će morati zabijati trice (sigurno preko 40%) da bi u budućnosti dobio išta osim povremene spot-up role. Jefferson se baš i nije idealno snašao u roli smetlara koji zabija zicere i kupi skokove, što nije dobro, ali je zato odmah pokazao kvalitetu kao šuter s poludistance nakon pick & popa, što je dobro. Hoće li se razviti u novog Dantea Cunninghama, nešto više od toga ili nešto manje, to nam tek ostaje za vidjeti.

I prije nego se bacimo na igrače koji su ušli u izbor, treba još spomenuti i Aarona Gordona koji je igrao više nego solidno prije nego je otpao zbog operacije stopala – nedostajalo mu je 35 minuta da uđe u konkurenciju, a da je kojim slučajem ušao, s 34 IOR boda imao bi četvrti učinak generacije.

Također, mala napomena za one koji vole naprednu statistiku (oni koji se ne zamaraju s takvim stvarima mogu slobodno preskočiti na listu rookiea). Naime, došlo je do male promjene u izračunu IOR produkcije, konkretno oko dobivanja Super-PER učinka. Do sada sam koristeći bazu podataka s 82games.com SPER izračunavao dodavanjem ili oduzimanjem klasičnom PER učinku igrača uspješnost koju protivnički igrač na istoj poziciji ostvaruje protiv njega. Međutim, kao što smo više puta napominjali, obrana se u NBA sve više i više igra sistemski, s puno više zona ili taktika poput udvajanja i preuzimanja, tako da vezati učinak jednog igrača u napadu protiv samo direktnog konkurenta na poziciji nikada nije imalo previše smisla.

Međutim, svakako je davalo barem malo dodatnog značaja igri u obrani čiju vrijednost ostaje izuzetno teško odrediti čak i danas usprkos svoj gomili podataka koji nas zasipaju (ne i nemoguće, ali za to treba svakom igraču posvetiti cijeli osvrt u vidu brojki i komentara, a ne samo jednu proizvoljnu brojku), ali nakon eksperimentiranja s nekim idejama, pronašao sam način staviti još veći naglasak na defanzivu. Ubuduće će tako u SPER umjesto protivničkog učinka ulaziti prilagođeni obrambeni plus/minus po formuli s basketballreference.com (možete ga naći pod kraticom DBPM i u principu radi se tek o još jednoj verziji prilagođenih formula koje postoje već godinama).

Iako nisam fan prilagođavanja +/- učinka prosjeku jer imaju isti problem kao i sirovi +/- (ne samo da ne mogu pričati cijelu priču iako to pokušavaju, već također smisla imaju tek na velikom uzorku, manji je jednako nesiguran i netočan), oduzimanjem ili dodavanjem vrijednosti klasičnom PER učinku na osnovu tih formula dolazimo do puno preciznije slike o kvaliteti igrača. Primjera radi, jedan Tony Allen, neprikosnoveni bočni stoper u ligi već godinama, po onoj staroj verziji izračuna SPER učinka ne bi dobio dodatne bodove jer, gledajući protivničku produkciju, dopušta prosječnu učinkovitost. Sad, svatko s očima zna kakav je značaj Allena na obranu Memphisa, što se jasno vidi po DBPM brojci od 3.6 koja ga stavlja odmah iza Duncana i Boguta po defanzivnom doprinosu. Dodavanjem te brojke na njegov klasičan PER učinak, dobivamo puno precizniju sliku o tome koliko je stvarno dobar Allen – klasika na njega gleda kao prosječnog NBA košarkaša granične startne vrijednosti, a SPER ga već stavlja u sferu nezamjenjivih startera.

Također, tu je i primjer spomenute važnosti momčadske obrane i uopće stila, odnosno filozofije igre. Gledajući protivnički PER učinak, jedan Duncan je ispodprosječan branič jer dozvoljava direktnom konkurentu da ostvari iznadprosječan učinak protiv njega. Međutim, gledati na stvari ovako nema smisla jer je cijela obrana Spursa bazirana na tome da Duncan igra rolu korektora koji stoji isključivo pored reketa, dakle pratkički ima zonska zaduženja koja su za obranu Spursa puno važnija od toga hoće li njegov čovjek imati otvoren šut s poludistance. Također, kao igrač koji često pomaže kod ulaska u reket, Duncan će ostaviti prostor iza leđa, pa ako to njegov čovjek iskoristi za zabiti zicer, to je više krivnja loših rotacija njegovih suigrača nego njega. DPMB i uopće bilo koji +/- puno bolje detektiraju ovakve stvari (čak i po sirovom +/- učinku Duncan obranu automatski čini boljom za 3.4 poena, dok je po prilagođenom DPBM učinku taj broj 4.2) i zato su za gledanje individualnog defanzivnog učinka puno bolji od toga koliko je tko iskoristio individualni matchup.

1. NIKOLA MIROTIĆ / 59 IOR

Možda bi netko rekao da je ovo iznenađenje, ali, ako ste redovno pratili najave sezone znat ćete da nije. Naime, u projekciji Mirotićevog učinka na osnovu prilagođenih brojki iz Eurolige te projicirane minutaže i role u Bullsima, došao sam do učinka od 58 IOR kojega je do sada čovjek gotovo u dlaku opravdao. Osim što je tako bez konkurencije najučinkovitiji rookiea do sada (ako je išta iznenađenje, to je činjenica da osim sjajnog šuta za tri koji smo mogli očekivati, napada obruč bez pardona, a zavidnu energiju s kojom igra potvrđuju i odlični skakački i uopće obrambeni učinci), Mirotić je potvrdio da se i na osnovu takvih podataka i projekcija može steći poprilično dobra slika o nečijoj vrijednosti. Dakle, ako si as u Euroligi, nema razloga da u NBA ne budeš barem kvalitetan član uže rotacije.

2. JABARI PARKER / 37 IOR

Da kojim slučajem nije sredio koljeno, Parkera bi mogli zakapariti za rookiea godine. Za većinu neočekivan ulazak Bucksa u playoff bio bi dovoljan da maskira sve slabije strane njegove igre, poput puno šupljih minuta na obje strane, ali iako nije imao brojke koje će vas ostaviti bez daha, bilo je vidljivo kako iz utakmice u utakmicu Parker upija igru u ligi – sve konkretniji u obrani, sve inteligentniji u napadu, gotovo sigurno bi popravio i dojam i produkciju s vremenom. Ovako, jebiga, ostaje nam samo nadati se da ozljede neće dodatno otežati ionako već upitnu situaciju oko pozicije – kao četvorka, a to je rola koju je uglavnom igrao, Parker jednostavno nije dovoljno dobar skakač i obrambeni igrač, što je Kidd vješto sakrio u jedinom sistemu kojim je to mogao, igrajući s igračima iznadprosječnih fizikalija na bočnim pozicijama koji su mogli udvajati ili preuzimati Parkerovog igrača nadoknadivši tako njegov manjak idealnih gabarita.

3. KJ MCDANIELS / 35 IOR

Bilo je pitanje može li igrati na perimetru u NBA, a on je vrlo brzo na to odgovorio potvrdno, zasluživši najviše ocjene. Ne samo da može koristiti snagu za čuvati trojke, McDaniels se pokazao idealnim atletom za agresivni obrambeni sistem Sixersa koji može bez problema držati i protivničke dvojke i jedinice, pa i visoke, što je već samo po sebi dovoljno za mjesto u ligi. I onda je još uz to pokazao da ima i pristojan domet na šutu što mu podiže plafon za još jednu razinu (nije još sigurno da će biti rasni 3&D swingman, ali već taj potencijal netko bi trebao masno platiti iduće ljeto kad će ionako biti dovoljno novca za razbacivanje). Također, drugi je igrač u povijesti NBA niži od 200 cm koji je u rookie sezoni ostvario ovakve postotke ukradenih i blokada igrajući na bokovima. Jedini kojemu je to uspijelo prije njega bio je Air Canada.

4. JUSUF NURKIĆ / 30 IOR

Još jedan primjer kako se brojke iz Europe, pa čak i kada su poprilično opskurne kao u njegovom slučaju, daju dobro prebaciti u NBA dok god otprilike pogodiš projekciju minutaže i uloge na rosteru. Nurkić je tako u predsezoni imao očekivani IOR od 26 bodova, a ozljede unutarnje linije otvorile su mu još više prilike da tu pozitivnu projekciju i poveća. Nurkić još nema mirnoću i kvalitetu u završnici jednog Pekovića (iako je i on u prvoj godini bio užasan finišer), ali obrambeno je zbog izuzetne kombinacije mase i atleticizma već sada bolji defanzivni igrač. Popravi li s vremenom igru prema naprijed (s iskustvom će sigurno naučiti igrati obranu bez faula), Denver u njemu ima startnog centra budućnosti.

5. MARCUS SMART / 26 IOR

Čak ni Rondov trade ne garantira mu povećanu ulogu jer je šuterski i uopće realizatorski ispod svih očekivanja (koja ionako nisu bila previsoka), ali obrambeno je već dokazao da pripada u NBA, ako ništa drugo kao rotacijski igrač. Kako se bude popravljao kao strijelac, rast će mu i plafon.

6. NERLENS NOEL / 24 IOR

Za njega vrijedi slično kao i za Smarta, dok ne popravi napadački učinak teško ga je vidjeti kao ozbiljnog NBA igrača, ali defanzivno definitivno ima mjesta za njega u ligi. Interesantno, obzirom na mogućnost da Mirotića trener opet zakopa na klupu i ozljedu Parkera, obojica imaju itekakve šanse napretkom u nastavku sezone doći do titule rookiea godine.

7. TARIK BLACK / 19

Koliko god dobro zvuče činjenice da je kao rookie, koji uz to igra izvan pozicije, sudjelovao u rađanju Rocketsa kao obrambene sile, Black je klasični smetlar kojem je najveći plus činjenice da svaki posjed lopte igra punom snagom. U svakom slučaju, novi član Lakersa ima mjesta u ligi, posebice na rosteru poput onoga kojega su skrpali u Los Angelesu. Lakersi su si tako konačno dodali upravo onakav profil igrača kakav im je potreban (mlad čovjek pred kojim je budućnost), ali i za skrpati roster na kojem nema Randlea.

8. JAMES ENNIS / 17

Ennis je preslab šuter da bi dobio veću minutažu u Miamiu, zbog čega i gubi sve više prilike povratkom Grangera u rotaciju, ali u onom periodu u kojem je redovno igrao pokazao se kao kvalitetan šljaker koja zna završiti akciju na obruču i kojem su najveći forte trka i energija.

9. ANDREW WIGGINS / 16

Iako je dobio najviše minuta od svih rookiea, Wiggins je klasični primjer igrača koji gomila uglavnom šuplje brojke. S jedne strane ima izuzetno povoljnu situaciju da puni box score, s druge zbog manjka oslonca na rosteru to radi uglavnom na neučinkovit način. Opet, u ovoj fazi od brojki su ionako važniji potencijali, a oni su neosporni. Šuterski i realizatorski pokazuje dovoljno, a posebice ga je interesantno gledati u akciji protiv najboljih swingmana lige koje redovno dobiva zadatak čuvati iz večeri u večer. Jedina rupa u igri koja baš strši je manjak kreacije iz driblinga. Kao slasher nema ni približno onih problema kojih je imao na sveučilištu jer su obrane puno raširenije, dapače odlično napada iz izolacija i završava na obruču kao što bi takav atleta i trebao, ali ne vidi dalje od osnovne ideje (koja uglavnom uključuje nekakav spin potez i pravocrtni napad obruča) da se postavi na glavu – za nekoga tko toliko napada reket s loptom, 42 asista u 30 utakmica su užasno malo. S druge strane, 59 izgubljenih lopti, dakle manje od dvije po tekmi, na toliku aktivnost svakako su pozitivna stvar.

10. KOSTAS PAPANIKOLAU / 14

Šuta ni za lijek, ali se nametnuo kao odličan slash & kick igrač što je neophodno za ovu momčad koja pati od manjka kreatora. Uz to je i izuzetna zujalica u obrani koja se izvrsno uklopila u ultra-agresivni pritisak na loptu Rocketsa, a plus je što se pokazao sposobnim odigrati kvalitetnu obranu i na stretch četvorkama. Kod njega projekcija s Euroligaških brojki (26 IOR) ne štima prvenstveno zbog šuta, sredi li se to s vremenom mogao bi doći do više minuta iako je upitno koliko će ih sada pored Brewera uopće biti na raspolaganju.

11. ELFRID PAYTON / 12

Odigrao je najviše minuta nakon Wigginsa od svih rookiea i slično njemu zbog toga ima uglavnom probleme jer igra rolu koja je trenutno debelo iznad onoga za što je sposoban. Defanzivne kvalitete su tu, ali igra u napadu je toliko nekonstantna i puna rupa da je pitanje može li se usprkos svom trudu Orlanda razviti u startera na poziciji (šut je kriminalan, ali to smo donekle i očekivali, puno više zabrinjava sklonost gubljenju lopte i mentalne greške).

12. BOJAN BOGDANOVIĆ / 9

Njegove projekcije iz Eurolige su slično Papanikolau bile puno bolje (35 IOR), ali usprkos tome što je dobio i priliku ostvariti ih, Bogdanović se pogubio u nastojanju da pronađe rolu na rosteru Netsa u situaciji u kojoj se Hollins očito bori samo za svoj posao. Uglavnom, manjak atleticizma je očekivani problem, ne samo da u obrani muku muči ostati ispred protivnika već je i u napadu istjeran iz reketa zbog lakoće kojom mu centar iz drugog plana može zalijepiti blokadu. Osim što onako spor izgleda kao starac, a ne čovjek u najboljim godinama, Boki je izgleda lagano izgubio i samopouzdanje na kojem se na kraju krajeva i temelji njegova igra. Tip je strijelac koji vjeruje da će mu svaki šut preko ruke upasti, a trenutno je primio toliko batina da to više nije slučaj. Ukratko, izgubio je muđu kao Austin Powers, s tim da je njegov dr. Zlo izvjesni Lionel, ali i gužva na poziciji (osim što je Karašev življi igrač, Anderson se vratio nakon ozljede i pokazao da je jednostavno bolji all-round košarkaš). Uglavnom, da bi uspio u NBA mora popravit postotak šuta za tri, a prije svega prilagoditi stil igre, odbaciti driblanje u mjestu i srezati gubitak lopti te postati distributor, dakle, ako već ne asistent, onda barem čovjek koji šiba loptu dalje do slobodnog igrača. Ne postane li učinkovitiji napadač, nemoguće ga je trpiti zbog obrambenih minusa i manjka slasherske kvalitete.

13. SHABAZZ NAPIER / 2

Nije dobro krenuo u sezonu, ali s vremenom je pokazao da ima više smisla dugoročno od Norrisa Colea.

14. PJ HAIRSTON / 0

Nikada nije dobar znak kada šuterski specijalist uglavnom ne može ubaciti šut, ali Hairston je pokazao solidnu razinu energije što ga uz NBA fizikalije čini 3&D projektom koji se svakako isplati imati na rosteru.

15. KYLE ANDERSON / -1

Još jedan rookie koji ne može pogoditi ni bazen (što nikako nije dobro u kontekstu toga da nije atleta koji može do poena na druge načine), ali koji se snašao u roli šljakera koji pomaže u skoku, distribuciji lopte i obrambenoj energiji. Jedina dobra stvar od ozljede Leonarda je eto da se njemu otvorilo minuta iznad očekivanja tako da ćemo vrlo brzo vidjeti ima li NBA budućnsot.

16. JOE INGLES / -7

Još jedan tip koji se nije ni približio projekcijama (optimistični 25 IOR na osnovu Eurolige), ima rolu relativno sličnu očekivanoj, ali usprkos iskustvu i idealnoj kombinaciji konteksta nije u stanju pomoći momčadi osim kao point-forward.

17. DANTE EXUM / -8

Kod njega je za sada potencijal vidljiv samo u potezima koje si može priuštiti vanserijski atleta, nekakvom sjajnom ulazu ili vrhunskoj obrambenoj reakciji. Nije u stanju spojiti dvije četvrtine konstantne igre, kamoli dvije utakmice.

18. DAMJAN RUDEŽ / -10

Optimizam projekcije (15 IOR) je bio baziran na ubojitom šutu za tri koji mu je trebao donijeti povremenu spot-up rolu, ali ništa od toga, all-round brojke su čak i gore od očekivanih (a očekivali nismo ništa). Ako ne gađa preko 40% za tricu, Rudež je koristan kao i simbolična gospođa s dekolteom pored klupe.

19. JERAMI GRANT / -13

Osim solidnih obrambenih kvaliteta kojima se uklapa u stil igre Sixersa, nije pokazao ništa, točnije potvrdio je sumnje da nema talenta za igrati na perimetru u NBA.

20. ZACH LAVINE / -15

Bačen u vatru u plamenu koje se praktički po prvi put u životu uči ozbiljnom igranju košarke i to na više pozicija. Solidne fizikalije i zavidna razina energije su plusevi, ali na učinkovitost će trebati čekati.

21. TRAVIS WEAR / -16

Fisher mu daje priliku jer je jedan od rijetkih igrača koji vidno shvaća principe trokuta i zna kamo poslati loptu i na kojoj poziciji se treba nalaziti. Nažalost, ujedno i jedan od manje talentiranih igrača u ligi uopće, jednostavno ne postoji uloga u kojoj ga možeš zamisliti u NBA s ovakvom razinom atleticizma (njemu bi i Bogdanović pobjegao s loptom).

22. RODNEY HOOD / -17

Burks se ipak odlučio za operaciju ramena, što otvara vrata i njemu i Inglesu i Exumu da pronađu sebe. Međutim, sudeći po dosadašnjim partijama, nemamo razloga biti optimisti. Hood je u ligu došao kao 3&D potencijal, ali za sada ne može ubaciti tricu, a niti obrambeno ne uspijeva krakatost staviti u pogon. Ipak, čisto obzirom na priliku koja se ukazala, nekakav progres bi se trebao dogoditi.

23. NIK STAUSKAS / -22

Stauskas je djelovao totalno izgubljeno u Maloneovoj obrani i možda mu se sada pod Corbinom vrati nešto samopouzdanja. S tim da je puno veći problem što ne može ubaciti ni tricu, a uz to ostvaruje all-round brojke u rangu jednog Jimmera.

24. JOE HARRIS / -23

Nekoliko dobrih epizoda u roli spot-up šutera koji ne davi napad već unaprijed zna kamo treba poslati loptu u jednom trenutku sezone pomogli su Cavsima, ali jednostavno ga je nemoguće sakriti defanzivno u momčadi u kojoj gotovo pa nitko ne igra obranu. Ipak, 38% šuta za tri dobar su znak za ubuduće, jasno pod uvjetom da ga se može maskirati u oba smjera (defanzivno nikada neće biti stoper, ali upadao je u probleme i napadački čim su Cavsi od njega tražili da donese dozu slash & kick igre u drugu postavu).

25. GARY HARRIS /-26

Kod njega je teško izvući ikakav zaključak, ne samo da nema dovoljno minuta već mu ni Shaw ne pomaže svojim već tradicionalnim čestim promjenama rotacija. Ono što se očekivalo od njega, šut i dribling, za sada nismo dobili ni pod razno, ali je zato pokazao da bojazni oko problematičnih fizikalija nisu potrebne – atletski pokazatelji su više nego solidni. Definitivno 3&D projekt kojem treba dati šansu.

26. JAKARR SAMPSON /-27

Slično McDanielsu i Sampson je momak koji je u NCAA više igrao pod košem nego na bokovima, ali za razliku od McDanielsa puno teže mu prolazi prilagodba na novu ulogu koja od njega traži i sposobnost branjenja perimetra te šutiranja trica. Već klasični atleta na rosteru Sixersa koji može braniti više pozicija, ali ofenzivno nema apsolutno nikakvu kvalitetu.