SOUTH

64

Ako smo utvrdili da je East dio bracketa koji je atraktivan zbog gomile momčadi koje se s razlogom mogu nadati Final Fouru, da Midwest usprkos manjku one konačne neizvjesnosti zbog dominacije Kentuckya donosi hrpu zanimljivih matchupova koji nude prvoklasnu dramu te da je West praktički kamilica sve do programiranog revanša Arizone i Wisconsina, onda je South definitivno otkačena regija u kojoj su škare dobrano radile kako bi se skrojio put Dukeu da nakon četiri godine razočaranja opet ugleda Final Four – em su mu protivnici s vrha po mjeri, em je sve u znaku napadačke efikasnosti u čemu su Blue Devilsi kao kod kuće.

Jasno, taj dolazak do trećeg tjedna neće biti nimalo lagano ostvariti obzirom da Duke u drugom dijelu ždrijeba čekaju ili Gonzaga ili Iowa State, momčadi itekako sposobne iskoristiti njihovu kilavu obranu, a ne treba zanemariti ni žilavi Utah State koji možda nema razinu talenta potrebnu za iznenaditi Blue Devilse, ali mogu im itekako zagorčati život povoljnim matchupovima za njihove bekove. Uglavnom, bracket je ovo također krcat na vrhu, ali s favoritima koji imaju opasne felere i koji teško da, bez obzira tko otišao dalje, mogu predstavljati ozbiljnu opasnost na Final Fouru (formula za ovu tvrdnju je sljedeća – tko god prođe dalje još se i može nadati nečemu protiv Virginie, ali protiv Kentuckya nema šanse jer Pitinove Caliparieve trupe eventualno može zaustaviti samo Arizona i možda, možda Virginia ako Andersona zaigra kako zna i može).

Duke je u zadnje tri godine ispao kao drugi i kao treći nositelj, zato im dobro dođe ova prva pozicija jer ona obično donosi puno lošiju momčad koja nikada ne iznenadi. Robert Morris je upravo takva momčad, jedna od po svim pokazateljima četiri najgore koje su se našle u turniru, a pedigre im ne postaje ništa bolji time što su u utakmici razigravanja izbacili jednako slabašni program poput North Floride koji dolazi iz jednako neugledne konferencije. Uglavnom, tko god da je prošao, u sudaru s Dukeom mogao se nadati samo uspomenama.

Drugi nositelj ima nešto teži posao, ali ne previše obzirom da je North Dakota State po kvaliteti puno, puno bliže spomenutom Robert Morrisu i North Floridi nego Gonzagi. Iako Bizoni donose nešto zvučnije ime, ovogodišnji roster im je tanak, nema tu više onih žilavih veterana poput Bjorklunda i Brauna s kojima bi se barem mogli nadati da mogu parirati igračima poput Wiltjera, Sabonisa ili Karnowskog. U biti, to što su usprkos gubitku dva takva nositelja opet osvojili slabašni Summit, pa makar to napravili kroz dramatične utakmice u konferencijskom turniru na račun herojstava solidnog playmakera Alexandera, već je više nego dovoljan uspjeh za ovu godinu.

Drame ne bi trebalo biti ni za Iowa State čiji napad je maksimalno proradio u pravom trentuku, igraju sjajno i sa svom ovom gomilom kvalitetnih bekova, Niangom kao stalnim mismatchom u toj roli point-forwarda koji širi reket i energijom McKaya pod košem, jednostavno su prevelik zalogaj za UAB koji nema talenta za iskoristiti slabosti Iowe u obrani. Mogu li biti dosadni i agresivnom igrom natjerati Iowu da se namuči? Apsolutno, pogotovo jer imaju iskusnu i za tako skroman program netipično duboku rotaciju koja je sposobna gurati se u sredini, ali, da mogu igrati obranu toliko dobro da odgovore na sve izazove koje će im donijeti Hoibergova momčad, posebice u onim situacijama kada zaigra s 5 vanjskih igrača i kada se više ne zna tko igra koju poziciju, čisto sumnjam.

A da ova regija ima najlošiji donji dio ždrijeba u Turniru potvrđuje i činjenica da je od deset statistički najslabijih momčadi po kenpom.com njih čak četiri smješteno upravo u donji dom ovog dijela bracketa. Jedna od njih je i Eastern Washington koji uz Lafayette ima najgoru obranu u polju uopće, što je svakako dobra vijest za G’town koji ima problema zabiti čim playmaker Smith-Rivera ne odigra vrhunsku partiju u kojoj miksa šut za tri s gomilom slobodnih. S druge strane, Eastern Washington poteže gomilu trica, čak više od Belmonta, a i zabijaju ih jednako elitnim postotcima.

Sad, uspiju li prenijeti dio te run and gun čarolije kojom vladaju svojom bezveznom konferencijom protiv jedne ovako ozbiljne momčadi kao što je G’town koja se uglavnom fokusira na zaštitu reketa, moguće je iznenađenje. Dakle, scenarij postoji, realnim ga čini i činjenica da G’town ni s boljim rosterima od ovoga već godinama nije bio u stanju preživjeti do drugog tjedna, ali osobno nemam hrabrosti odigrati na iznenađenje obzirom na to koliko su Hoyasi fizički nadmoćniji. Isto tako, ni najmanje me ne bi iznenadilo da ne budu spremni na ono što ih čeka obzirom da ih trenira dokazano očajni John Thompson mlađi koji posao ionako ima samo zbog oca – ako stvari krenu loše, dok se on snađe momentum bi već opasno mogao biti na strani raspucanih bekova protivnika.

Sljedeći par donosi sličnu potencijalnu neizvjesnost, ali iako se radi o utakmici pete i dvanaeste momčadi, ovdje nitko ne misli da se radi o tipičnom sudaru favorita i autsajdera. Po svemu prikazanome u zadnje dvije sezone, Stephen F. Austin spada u skupinu rasnih turnirskih momčadi kojoj je najveći problem što ih nitko ne shvaća ozbiljno jer dominiraju očajnom konferencijom. Prošle godine su tako u sličnoj situaciji skinuli favorizirani VCU, a sada im se otvara prilika napraviti tako nešto i protiv Utah Utesa.

Dakle, SFA igra s 5 bekova, svi trče, svi šutiraju trice, ali i svi igraju kvalitetan presing, što je formula koja obećava probleme za Utah. Momčad Larrya Krystkowiaka nije navikla na takav kaos, njihovi dugi napadi obično se svode na pick & roll sjajnog playa Wrighta s jednim od visokih, a to neće biti lako vrtiti protiv ovakvog protivnika. Međutim, nije zbog toga Utah odjednom autsajder – njihova skakačka i visinska nadmoć bit će izražena čak i ako zaigraju sa nižim postavama jer imaju dovoljno šutera na svim pozicijama, a to je ključno jer će upravo realizacija na strani bez lopte biti važna protiv ovakve momčadi fokusirane na pritisak na loptu. Ne upadnu li u ludi ritam, Utesi imaju dovoljno oružja u oba smjera da odrade utakmicu, ali, ponavljam, ovdje je stvarno sve otvoreno.

U ovaj do sada izuzetno napadački stil regije nekako se ne uklapa sljedeća utakmica, ona između SMU i UCLA. Momčad Larrya Browna logično igra kvalitetnu obranu bez previše rupa, a uz to ima i nešto iznadprosječnog talenta u napadu zahvaljujući sitnom, ali opasnom combo strijelcu Mooreu te talentiranom angolskom centru Moreiri. Uz borbenog Kennedya koji u paru s Moreirom radi ogromne probleme svakome u napadačkom skoku, svim limitima usprkos ovo je solidna momčad što su i dokazali odradivši posao u konferenciji pored UConna, Cincinnatia i Memphisa. UCLA je pak veći dio sezone izgledala kao momčad koja nema što raditi u turniru, ali kad uspiju zadržati startnu petorku na parketu izgledaju zanimljivo.

Imaju tri beka koja su u stanju ubaciti trice u serijama i ako se poklopi da su dvojica vruća istu večer, itekako mogu biti opasni. Problem je što osim šuta baš i nemaju drugih rješenja, a prigovori treneru Alfordu na forsiranju sina Brycea kao glavne opcije u napadu toliko su česti da se odnos Doca i Austina prema njima dvojici čini perolakim oblikom nepotizma. Mladi Looney nema konstantu, a usprkos dva solidna NCAA centra na raspolaganju obrana im je uglavnom propusna. Ako ih krene šut, ako Looney pomogne raširiti reket i tako pomogne izvući jednog od dva visoka SMU-a prema perimetru te ako iskontroliraju skok, onda svakako mogu iznenaditi. Samo, ovdje smo opet u situaciji da biramo između standardnog učinka kojega pruža SMU i plafona kojega može pružiti UCLA, a u tom slučaju jednostavno je racionalnije kladiti se na opipljiviju opciju, a ta je definitivno momčad Larrya Browna. Iako, jasno u jednoj večeri sve je moguće, pa tako da i vanjski šut UCLA otvori put iznenađenju pa da se svi mi, koji smo grintali kako im je mjesto u turniru poklonjeno, pokrijemo ušima.

U skladu s tri prethodna para u kojima šuterski potentnija momčad prijeti bolje postavljenoj je i ovaj sljedeći. Davidson nema visinu pod košem, nema čak ni atlete na perimetru koji bi zaigrali presing, ali ono što ima je postava s 5 bekova koji mogu ubaciti tricu i triom playmakera sposobnim ući u sredinu i pronaći slobodnog suigrača. U maniri već toliko puta spominjanih recepata za katastrofu u ovoj regiji, njihov je možda najekstremniji čak i pored jednog Eastern Washingtona.

Iowa nije vrhunska momčad, ali su solidni u oba smjera. Imaju par čvrstih centara zaduženih za obranu, te solidnu stretch četvorku u Aaronu Whiteu koji je ključan za uspješnost u napadu, ali problem je totalna rupa na vanjskim pozicijama. Oni u napucavanju s Davidsonom nemaju šansi, a istovremeno ne vidim kako ga mogu izbjeći s bezveznim playmakerom poput Gesella. Ako će jedna od ovih do sada navedenih run and gun bandi proći u sljedeći krug, bit će to Davidson.

I konačno zadnji par odstupa od dosadašnjeg prosjeka. I St. John’s i San Diego State su prije svega borbene momčadi, s tim da je St. John’s sa svojim skromnim šuterskim potencijalom tri galaksije iznad onoga što pruža SDS koji na rosteru ima doslovno jednog igrača koji može ubaciti otvoreni šut s perimetra, beka Aqella Quinna. Da stvar bude gora, Aztecsi veći dio sezone igraju bez bitnog swingmana Poleea koji je trebao preuzati dobar dio odgovornosti u napadu, posebice šuterski, nakon odlaska lani najboljeg igrača Thamesa. Momak je zbog problema sa srcem tek odnedavno opet u pogonu nakon što je dobio potvrdu doktora da je OK nastaviti s košarkom, tako da će većinu tereta u napadu i dalje nositi veterani poput Sheparda i O’Briena bezglavim jurišanjem na obruč i eventualnim bacanjem povratnih Quinnu kada ne bacaju cigle.

Njihova fanatična obrana s gomilom atleta sposobnih zatvarati reket i perimetar istovremeno i dalje će biti ključna, a i vrlo vjerojatno presudna protiv Red Storma. Naime, čak i tih nekoliko šutera koje St. John’s ima na parketu muku će mučiti doći do prostora protiv postave u kojoj sve vrvi od stopera, a zadrže li utakmicu ispod 60, momci Stevea Fishera obično odrade posao s pozitivnim ishodom. St. John’s ima šansu ako nametnu brzi ritam u kojem će put do obruča biti nešto otvoreniji, a onda i zato što i sami imaju solidnu zonsku obranu koja će dodatno ukazati na šuterske slabosti protivnika, ali na to zadnje gledam ovako – SDS ne može ubaciti ništa s perimetra bez obzira na obranu ispred njih, dakle zašto bi im zona predstavljala problem kad su već ionako naučili igrati s takvim hendikepom?

32

Srećom po naše oči, Duke će se valjda pobrinuti da ih ne gledamo dugo u turniru. Kažem valjda jer u teoriji SDS ima šansu, Duke zna imati problema protiv agresivnih momčadi koje jurišaju na obruč, a SDS ne samo da tako igra, već ima i ogromnu prednost u mišićima na tim vanjskim pozicijama. S druge strane imaju i par centara koji mogu držati Okafora 1 na 1, prije svih Spencera, a to je uvijek bitno protiv ekipa s tako dominantim post-up strijelcem – čak i da Okafor zabije svoju kvotu, neće se otvarati šanse na perimetru. Jasno, da bi se ovakav scenarij ostvario SDS bi morao odigrati svoju apsolutno najbolju košarku u oba smjera, a to je već u onim sferama niske vjerojatnosti koje je bolje ignorirati.

Ako Utah i G’town stvarno prežive tricaške noćne more iz uvodne runde, onda bi Utah ovdje trebala potvrditi da je bolja, recimo to tako, košarkaški standardnija momčad. Imaju prednost u ključnom matchupu, onom playmakerskom, imaju više šutera i bolje visoke. Jasno, u jednoj utakmici sve je moguće, ali ne vidim kako im je G’town ravnopravan u bilo kojem pogledu.

Iowa State svojim sjajnim napadom nastavlja raditi probleme, ovaj put obrani Mustangsa koji jednostavno nemaju dovoljno vatre u napadu da maskiraju slabiju defanzivnu večer koja ih neizbježno čeka. Poslije utakmice Larry Brown stiska ruku Fredu Hoibergu s istim onim prstenom kojega je imao Joker kada je u prvom Batmanu spržio Jacka Palencea.

Također, kraj je ovdje puta za razigrani Davidson jer Gonzaga također može trpati s perimetra, ali pri tome mogu i skakati i zatvoriti reket.

16

Može li Wright toliko iznerediti obranu Dukea na perimetru da natjera Krzyzewskog na zonu? Može li Duke istovremeno zatvoriti i Wrighta, ali i hrpu ovih šutera uokolo? Mogu li Poeltl i Bachynski držati Okafora 1 na 1 i tako ne dozvoliti obrani da se sruši pred eventualnom stretch postavom Dukea? Po meni je odgovor na sva tri ova pitanja da, stoga će Duke trebati fantastičnu napadačku partiju da se provuče u sljedeću rundu. To se može dogoditi, a vjerojatno i hoće jer, usprkos svim problemima Dukea, ne vidim kako Utah može dobiti tri prave turnirske momčadi za redom (kvragu, ne bi me čudilo ni da izgube već u prvoj utakmici). Koliko god solidni bili, tijekom sezone bi uvijek kiksali u takvom nizu i nema razloga za vjerovati da sada može biti drugačije. Međutim, nije ni Duke toliko dobar kakvim ga se svi trude prikazati zbog činjenice da ima razvikanog trenera i razvikanog brucoša, stoga ću prednost ipak dati momčadi s boljim playmakerom i boljom obranom. Utah, get me three!

Sudar između Zagsa i Cyclonesa bit će nešto posebno jer ne susreću se svaki dan dva top 10 napada u NCAA. Pitanje je dakle prije svega tko će kome otežati život u obrani. Iowa State sklona je zoni jer to je jedini način da bez poštenog centra zaštite reket, ali to teško da može biti dobitni recept protiv šuterski briljantne momčadi kao što je Gonzaga. S druge strane, Buldozi neće imati ništa manje problema pratiti sve te slashere i cutere na rosteru protivnika, tako da ovdje možemo očekivati potpuno napadačko nadigravanje u kojem će odlučiti nijanse. Poput one klasične da su brojke Gonzage vječno napuhane jer igraju protiv nedorasle konkurencije ili da je Hoiberg trenerski maestro čija originalna momčad i bez obrane može napraviti čudesan rezultat, a osvajanje Big 12 dvije godine za redom pored živog Selfa to definitivno jeste. Stoga, prednost Cyclonsima zbog ovih manje opipljivih razloga.

8

Znam da je komisija ovdje žarko željela gledati Duke protiv ISU ili Gonzage i isto tako znam da se ni u jednom ni u drugom slučaju Blue Devilsi ne bi lako provukli jer im momčadi sposobne zaigrati jednako dobro u napadu poput njih, a pogotovo napadati ih kroz pick & roll, nisu nimalo jednostavni zalogaji (praktički, tako talentiranom rosteru lakše je napasti kvalitetnu obranu i pronaći rješenje nego odjednom odigrati bolju obranu za koju jednostavno nisu sposobni). Samo, barem po ovom bracketu nećemo ni gledati Duke ovako daleko, a u sudaru Utah i ISU, prednost dajem potonjima. Za razliku od Dukea, oni imaju bekove koje će biti nešto teže probiti, a iako su skloni greškama u obrani, Utah baš i nema gomilu drugih kreativnih opcija izuzmemo li Wrighta. Kao i mnogi drugi i Utesi će imati problema braniti raznovrsnost i originalnost Cyclonesa u napadu, stoga se sve svodi na sljedeće – koliko mogu ubaciti spot-up šuteri i centri Utaha? Ako mene pitate, odgovor je – nedovoljno.

4 thoughts on “SOUTH

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *