THE RIGHT STUFF 2015.

Fantastična sezona je iza nas, vrijeme je za odigrati jednu na balote. Popodne podcast, sutra najava playoffa u pisanom obliku, sve to za uvijek istih 19.99 kuna. Uživajmo u najboljem dobu godine (još da kiša spere ovu šugavu pelud…)

PRVA PETORKA

Paul, Curry, Harden, James, Davis.

Ovdje je jedina dvojba bila ugurati pravog centra umjeto Paula ili jednostavno staviti 5 najboljih igrača. Obzirom da je godina gospodnja 2015. stvarno se više s tim pozicionim pizdarijama ne treba zamarati, posebice jer bi ova momčad više nego dobro funkcionirala i na parketu. Uostalom, dobar primjer toga kako bi Steph izgledao u spot-up roli uz Hardena, dok im Davis čuva leđa na petici, imali smo i na World Cupu. Što se Paula tiče, čovjek je roster dubok 6 igrača, koji je najgori period sezone odigrao bez drugog najboljeg čovjeka, odveo do titule najučinkovitijeg napada u ligi pored jednih Warriorsa, Spursa i Cavsa. Sve da je prvih par mjeseci i igrao pod ručnom, kasnije je to nadoknadio.

DRUGA PETORKA

Westbrook, Butler, Leonard, Horford, Marc.

Nije bilo Duranta, Carmela i Georgea, dakle mogućnost izbora na bokovima brutalno je smanjena. Stoga Butler upada po automatici, iako je drugi dio sezone odradio ispod razine prvog. Leonarda sam odavno zacrtao u trećoj petorci zbog manjka utakmica, ali i on dobiva propusnicu za razinu više zbog manjka opcija. Mislim, radije stavim njega u petorku nego još jednog combo beka tipa Lillard ili Irving. Gasol mlađi je vrijedan i prve petorke i ako bi tamo morao birati centra, biram njega, a Horford je srce Hawksa i zaslužuje biti tu gdje je iako je konkurencija među visokima i ove godine bila izuzetna.

TREĆA PETORKA

Wall, Thompson, Millsap, Aldridge, Duncan.

Timmy!u dajem prednost pred Cousinsom koji je usprkos sjajnim igrama na kraju ipak odigrao i manje minuta i manje utakmica od mumije, a da ne spominjem detaljčić da mu je momčad i ovaj put ostala ispod 30 pobjeda (nemam nikakvih problema s tim da ga netko stavi i u drugu petorku, dapače). Ima tu mjesta i za njega i za možda Jordana, možda sam mogao izbaciti jednog beka viška i otvoriti im ga, ali jednostavno nisam htio mudrovati s prvom petorkom koja mi je baš po volji. Aldridge je tu jer je srce Blazersa, a kako imamo manjak bočnih, dao sam jedno mjesto na krilu Millsapu. Ugurati baš klasičnog visokog tipa Blake mi se nije dalo, čak sam razmišljao dati priznanje igračima poput Greena ili Korvera, ali na kraju mi se ovo čini fer. Klay je tu jer jedna od 11 najboljih momčadi svih vremena zaslužuje imati 2 igrača među 15, iako je ovo već u sferi biranja između dva Ferrero proizvoda – umjesto njega kao strijelci mogu tu komotno biti i Irving, pa i Lillard ili Teague (dok sam pisao ovu rečenicu, Klay mi je ubacio 12 poena kroz uši). Koje sam pak podredio Wallu kao zadnjem kojeg sam odabrao među 15. Wizardsi su možda neke razočarali, po meni su pak odigrali u skladu s trenutnim mogućnostima, a Wall je tu, posebice do all-stara, bio ključan.

MVP

Curry.

Ne kužim potrebu za raspravama kad imamo ovako jasnu sliku. Brojkama se uvijek može kreirati nekakav narativ, ali Curry je upravo momčad odveo do 67 pobjeda u sezoni. Kad tome dodamo da je napredovao kao kreator, obrambeni igrač, pa čak i kao šuter (ma koliko to zvučalo suludo), pa kad uzmemo u obzir da su Warriorsi bez njega na parketu slabiji za čak 15 poena i to u oba smjera (za obranu manje-više, ali u napadu od najboljeg učinka u ligi padaju na razinu Bucksa), sve smo rekli. Njegov šuterski domet je ključan u otvaranju prostora za suigrače, ništa manje važan od stretch postava, a taj originalni stil igre koji kombinira svemirsku učinkovitost (za beka do sada neviđenu u NBA) i bljeskove individualnog ludila (nikada ne znaš kad će se dignuti na šut i zabiti tricu) nešto je najoriginalnije danas u košarci – takve stvari obično ne idu zajedno, uvijek postoji taj izbor između pravog i krivog puta, a Curryeva sposobnost da izbriše granice između to dvoje i košarku učini prije svega zabavom same po sebi su MVP. Najveći revolucionar nakon Nasha, pa kad Steve ima dva trofeja doma, onda i Steph zaslužuje jednog.

DPOY

Green.

Kako je za dlaku ispao iz top 15, onda nisam imao puno dvojbi staviti ga na prvo mjesto u ovoj kategoriji. Njegova raznovrsnost i sposobnost da čuva svih 5 pozicija razloga su zbog kojega su Warriorsi ovako dobri, odnosno zbog kojega su od top 5 obrane postali najbolja bez konkurencije, popravivši se za 1.2 poena u odnosu na lani (to ne upada toliko u oči kao napredak u napadu koji je veći za 4 poena, ali je itekako bitno). Da su Allen i Leonard bili zdraviji, odnosno da je Gobert starter cijelu sezonu, imao bi veću konkurenciju, ovako dvojbi nema.

PRVA OBRAMBENA PETORKA

Allen, Middleton, Leonard, Draymond, Gobert.

DRUGA OBRAMBENA PETORKA

Wall, Kidd-Gilchrist, Ariza, Davis, Bogut.

TREĆA OBRAMBENA PETORKA

Teague, Carter-Williams, Danny Green, Duncan, Marc.

Do zadnjeg trena sam se mislio između Paula i Teaguea, kao i između Jordana i Gasola – imali su dobre sezone, ali jednostavno ne toliko značajne kao Gobert i Bogut da upadnu automatikom. Međutim, i ovako imam previše playmakera (s Teagueom i Paulom smo već u zoni kada i Curry može ući u kombinaciju, a kamoli Bledsoe i Lowry), a i centara je više nego dovoljno. Howard i Noah su dežurni krivci koji nedostaju zbog ozljeda, iako su više nego pošteno odradili svoje minute obzirom na okolnosti. Matthews je bio sjajan do ozljede, Roberson je majstor i bio bi među 15 da mu manjak šuta ne limitira minutažu, Butler tek solidan, tako da mislim da nisam preskočio nijednog bočnog, eventualno još treba spomenuti sjajnog Millsapa koji je u paru s Teagueom krucijalan u razbijanju pick & rolla za Hawkse, zatim Noela koji je odličan u roli zaštitnika obruča, a onda i još dvojicu važnih igrača Bucksa, Dudleya i Pachuliu.

6TH MAN

Williams.

Svim silama sam pokušao izbjeći izbor još jednog combo-beka koji ima dobru sezonu i koji iz nepoznatih razloga ima puno veću rolu nego bi trebalo, ali jednostavno nisam mogao

a) pronaći bolju alternativu

b) ignorirati činjenicu da je u odličnu napadačku učinkovitost Raptorsa ugrađen prije svega Williamsov učinak kroz respektabilnih 80 utakmica

Mogao sam ubaciti Goberta i iskoristiti činjenicu da je više utakmica započeo s klupe nego starter, ali na kraju sam skužio da bi to stvarno bilo previše, jebiga ipak je najveći trag ostavio u drugom dijelu sezone. Ostali kandidati bili su Patterson, čiji utjeca na napad Raptorsa nije ništa manje važan, ali je ujedno imao i manje konstantnu formu, zatim Thomas, koji je solidno igrao u Phoenixu, ali najznačajniji je ipak po tome što je pomogao Bostonu u drugom dijelu sezone, te eventualno još Mirotić koji je Bullsima dao impuls kad je bilo najteže (ili bi bolje bilo reći kad god bi dobio priliku). Jednog Iggya nisam uzimao u obzir jer je njegova rola ionako važnija bila u završnicama kada bi obranom pojačao jezgru, na samu igru klupe prema naprijed više je štetio nego koristio zbog sklonosti lošim šutevima iz driblinga. Ipak, Lou. Što mogu, jadan sam.

BENCH

Bucks.

Da su ušli u playoff, stavio bih ovdje Pacerse, ovako odajem priznanje Bucksima za sve što su odradili u prvom dijelu sezone. Nakon all-stara značajno su pali, ali u završnici su opet dobili potreban impuls od trojke Mayo-Dudley-Bayless. U konkurenciji su po običaju Spursi, sjajni dvojac Raptorsa koji je konkurirao za titulu šestog čovjeka, a i Celticsi koji su dodatkom Thomasa već kvalitetnu dubinu digli na novu razinu.

ROY

Mirotić.

Koliko god se na početku sezone činilo da je ova draft klasa nešto posebno u odnosu na lanjsku, toliko je u završnici ostao gorak okus u ustima sličan prošlogodišnjem. Pa sam odlučio napraviti potez sličan lanjskom kada sam favorizirao Plumleea ispred Carter-Williamsa, točnije htio sam nagraditi Mirotića zbog činjenice da je jedini odigrao značajne utakmice dok je većina konkurenata nabijala šuplje brojke. Slično Plumleeu lani, kada je na 20-ak utakmica pomogao Netsima da ostanu na playoff kursu odigravši značajnu rolu u sredini obrane i napada, Mirotić je vukao Bullse kad god je to situacija zahtijevala, bilo da govorimo o onom periodu krajem studenog kada je Gibson otpao po prvi put ili o ožujku kada je opet završio izvan parketa. Uz to, Mirotić je bio spreman uskočiti i na trojku kad je Bullsima nedostajao bočni ili u bilo kojem trenutku kada bi nekome zatrebao predah. Dakle, gledajući trag koji je ostavio bivajući bitnim članom ozbiljne playoff momčadi, Mirotić nema konkurenciju.

Wiggins je solidan izbor iz razloga što je imao nešto nalik konstanti tamo od prvog mjeseca kada je skužio da može lakoćom trpati u NBA pa gotovo do kraja sezone, ali praktički njegova sezona je više nalikovala na trening kamp u kojem mu je jedina odgovornost bila isprobati što više pristupa igri. I pokazao je zavidan repertoar za rookiea, nema sumnje kako će moći trpati u ligi. To i obrambeni potencijal definitivno su bitne kvalitete, ali ima tu i jako puno nedostataka. Kako je kontekst ključan, najbolje bi bilo birati dva rookiea godine, onog koji je najviše pomogao momčadi i onoga koji je iskazao najveći potencijal. Osobno se i ovdje držim narativa koliko i brojki, stoga Mirotić.

ALL-ROOKIE TEAM

Payton, Smart, Wiggins, Mirotić, Noel, Nurkić, Hood.

Uf, ovih 5 je u zadnje vrijeme sve teže skupiti, kako postajemo sve izbirljiviji zahvaljujući sve većem broju podataka, pomalo je teško pronaći igrače prve godine čije igre su koristile ikome osim njima samima. Stoga ću jednostavno nabrojiti ona imena koja su ostavila kakav-takav trag, slaganje druge ili nedajbože treće petorke iz ove ponude stvarno je mučan posao.

Ove godine dobar dio uzbuđenja izostao je zbog ozljeda Parkera i Gordona, a zatim i Nurkića koji bi danas bez puno razmišljanja bio prvo ime klase da je nastavio s formom iz siječnja. Uglavnom, Smart je bio jedan od važnijih igrača Bostona u lovu na playoff, što Payton, iako sve solidniji kako je sezona odmicala, ipak ne može staviti u svoj rezime – on ima problem sličan kao Wiggins, njegove brojke uglavnom su bile šuplje, iako za razliku od Wigginsa, njegov izostanak iz momčadi bi značio ogromne probleme (što se opet može pripisati dizajnu rostera, Payton je praktički bio jedini play na rosteru Orlanda, a Wiggins je uglavnom imao nekoga sposobnog trpati uz sebe). Hood je bio odličan u nekim periodima, ali slično Nurkiću ima premalo utakmica, međutim ako bi morao birati trojicu koja su igrala najuzbudljiviju košarku onda on svakako može uz bok Mirotiću i Jusufu.

MIP

Gobert.

Nije prošao kao obrambeni igrač godine, stoga mu ovo priznanje ne može izmaći. Čovjek već u drugoj sezoni garantira top 10 obranu, to je jednostavno fantastično. I zna igrati košarku, nije samo balvan koji igra na jednom dijelu parketa, već posjeduje zavidan IQ. Jedini pravi konkurent bio mu je kolega iz najbolje obrambene petorke Green.

MIP TEAM

Irving, Klay, Middleton, Green, Gobert.

Tri petine iste su kao i kod prve obrambene petorke, ali definitivno ih treba još jednom istaknuti jer radi se o ljudima koji su nosili ogroman teret i u napadu. Gobert je kretanjem u pick & rollu, a s vremenom i kretanjem u kompleksnijim motion akcijama, odradio ogroman posao za napad Jazza koji je mogao potonuti zbog manjka poštenih bekova na rosteru. Green je doslovno radio sve što se od njega tražilo, pa je tako bio i odličan sekundarni kreator u onim trenucima kada bi kvalitetna udvajanja usporila Currya. Middleton je pak uz obrambeni doprinos postao heroj završnica Bucksa u kojima je uzimao ključne šuteve s perimetra, a s vremena na vrijeme bi igrao i 1 na 1, posebice u postu gdje je dužinom predstavljao bolju verziju Wesa Matthewsa.

Irvinga i Klaya biram jer su napravili korak naprijed kao strijelci shvativši koncept efikasnosti, odvojivši se od prosjeka, pokazavši IQ i savjest (dobro, barem Irving koji se uz bolju selekciju šuta po prvi put u životu barem trudio i u obrani, mada bez učinka), iako njihov iskorak nije toliko šokantan jer su ionako već bili na visokoj razini te je isključivo vezan uz bolji kontekst (od njih se ne traži da budu nešto što nisu). Isto se može reći i za Teaguea i za Butlera koji su mi ostali odmah do, i kod njih je već postojala jedna visoka razina igre koja je samo nadograđena (slično se može reći za još neke likove poput Jordana, Haywarda ili Kidd-Gilchrista). U principu za ovu nagradu nekako bolje odgovaraju igrači koji od razine prosječnog čovjeka s klupe skoče do nezamjenjivih, tako da svakako treba dodati još i Whitesidea koji je na trenutak bio MVP lige. Istina, kratak je to trenutak bio, ali danas malo tko sumnja da se radi o solidnom starteru. Svakako treba spomenuti i Motiejunasa koji je od igrača sumnjivih kvaliteta odjednom postao jedan od boljih post-up strijelaca u ligi, a uz to i dalje radi na stretch igri. Jedino što se ne uklapa u tu definiciju nezamjenjivih, on je od igrača s dna klupe postao solidan član rotacije, a to nije toliko bitno kao ovo što je izveo Gobert.

LVP TEAM

Hinrich, Waiters, Stephenson, Kelly, Perkins.

Mogao sam ubaciti i rookiea poput LaVinea i Stauskasa (Exum se izvukao jer je odradio pristojan posao s loptom i u obrani u ovom drugom dijelu sezone tijekom kojeg je Jazz bio sjajan), ali obzirom da oni ionako dobivaju minute više kako bi se razvili nego kako bi pomogli momčadi, bolje ih je ignorirati. Treba se okomiti na igrače poput Stephensona i Waitersa koji su trebali nositi ozbiljan teret, a samo im je polazilo za rukom biti sve manje i manje korisnima. Slično se može reći i za Hinricha, iako je on po običaju više gurnut u vatru zato što nije bilo drugih rješenja. Perkinsa ovdje dodajem čisto zato da mogu spomenuti kako je sad u žutom dresu Cavsa još očitije da on nema što raditi na košarkaškom parketu, a Kellya jer je zaštitni znak očajnog rada uprave Lakersa. Potrošiti toliko minuta na ovakvog igrača stvarno nema smisla, koliko god dobro bilo u pogledu tankiranja. Također, nije imalo smisla uključiti nikoga iz Knicksa.

GREGG POPOVICH AWARD

Coach Bud.

Popovich je opet bio sjajan s tempiranjem forme, tako da je ne dati mu titulu možda greška (tako će sigurno izgledati ako Spursi obrane naslov). Ali, po njemu se već zove nagrada, dakle jednostavno ga ignorirajmo ovom prilikom (na kraju krajeva, bez obzira na sve probleme s ozljedama, 55 pobjeda su neki minimum koji smo mogli očekivati od Spursa). Kerr je vodio momčad do povijesnog uspjeha, njegov um i cool pristup definitivno su bili važni, ali u toj franšizi u kojoj se sve radi grupno, od slaganja momčadi (tko je tamo kvragu GM?) do treniranja, Kerr više dođe kao manager engleskog tipa nego taktičar. Slično vrijedi i za Kidda koji je sjajno vodio Buckse (tu barem nema dvojbi tko je GM, Hammond služi samo da ispunjava Kiddove ideje).

Taktički gledano, nakon Buda najviše je iz svoje momčadi iscijedio Stevens, a ova petorica su ujedno i mojih top 5 trenera za ovu sezonu (moram makar ovako u zagradama spomenuti i Snydera koji je odradio sjajan posao s Jazzerima). Budenholzeru prednost pak jer je napravio čudo igrajući vrhunsku obranu s momčadi bez pravog centra i bez pravog stopera na perimetru (pisali smo ranije u sezoni o sjajnom kombiniranju zonskog čuvanja reketa, pravovremenih reakcija na perimetru i odlične tranzicijske obrane), a zatim i jer je izvukao maksimum u napadu, kreirajući do sada najbolju kopiju Spursa. A nije ni na odmet što se iskazao i u ovom managerskom dijelu posla, praktički je cijelu sezonu odradio kao zamjena za Ferrya i tu moć nije možda koristio da bi pojačao momčad, ali nije ju ni pokvario.

OC OF THE YEAR

Alvin Gentry.

Obzirom da se u NBA sve više sredstava ulaže u razvoj na svim razinama i da se ogromna sredstva ulažu u svaki pomak, ma koliko sitan bio, danas praktički nije nikakvo čudo imati dva glavna trenera ili dva udarna pomoćnika koji će pozvati i time-out ili zvati akcije, odnosno promjene u obrambenom pristupu, bez previše savjetovanja s glavnim trenerom. Obzirom na sve veću važnost analitike, gomilu podataka koje treba obraditi jer su pripreme za svakog protivnika sve detaljnije, a onda ni svu tu gomilu informacija o vlastitoj momčadi, nije ni čudo da je glavni trener sve više motivator i manager odgovoran da sve funkcionira glatko, a tek zatim netko tko se znoji na treninzima i uigrava nove sheme. Jasno, njegove odgovornosti su najveće, ali svejedno zašto ne bi spomenuli i ljude koji su svojim potezima očito odigrali ključne uloge u uspjesima momčadi?

A malo je tko napravio više od Gentrya, veterana koji je nakon sjajnog posla u Sunsima i u Clippersima dobio idealnu priliku u Warriorsima. Ovdje je naišao na plodno tlo i organizaciju spremnu maksimalno zagristi u njegovu verziju Princetona, dakle bez ustupaka pick & rollu kao što je bio slučaj u Phoenixu ili Clippersima. Službeno ga se smatra ko-trenerom, ali nema sumnje da je njegov glavni posao bio ubaciti sve one weave, double-screen i high post akcije u napadački repertoar Warriorsa. Ko ili oc, Alvin zaslužuje naklon do poda.

DC OF THE YEAR

Ron Adams & Sean Sweeney.

Nikako se nisam mogao odlučiti kome od dvojice dati prednost pa neka dijele nagradu. Adams je još jednom na čelu nove revolucije, nakon što je uz Thibodeaua bio ključni promotor agresivne match-up zone s tri čovjeka na lopti uvijek spremna udvojiti, uz dvojicu u reketu spremnu šprintati na rupe koje nastanu prebacivanjem strane, sada je među prvima i u situaciji kada preuzimanje na perimetru postaje novi standard – njegove ideje definitivno su pomogle Warriorsima da maskiraju manjak centimetara u sredini jednostavno ih nadoknadivši centimetrima na perimetru. Gledat ćemo toga dosta u playoffu, puno više nego je lani bio slučaj s Dallasom u prvoj rundi (bitan dio zbog kojega su onako dobro parirali Spursima bila je upravo obrana) ili s Netsima protiv Raptorsa.

A upravo je lani katastrofalno započeta sezona Netsa spašena kada je Kidd izvjesnog Sweeneya postavio za obrambenog šefa (sjeća li se itko Lawrencea Franka) i kada su Netsi odjednom počeli igrati isključivo na preuzimanje kako bi sakrili manjak atleta na perimetru. Sada je čovjek odradio još bolji posao s Bucksima koji nisu slučajno najbolja obrambena momčad na Istoku. Jasno, za igrati ovim stilom na ovakvoj elitnoj razini kako to rade Bucksi i Warriorsi potreban je poseban soj igrača, ali, čak i ako nemate idealan talent, stalnim preuzimanjem u stanju ste spriječiti kretanje lopte i igrača te natjerati protivnika da igra na izolaciju ili na postavljene akcije kroz post-up više nego što želi (a motion ekipe poput Spursa upravo to žele izbjeći).

Uostalom, nisu Rocketsi slučajno ove sezone ovako dobri defanzivno, često koriste preuzimanja na perimetru, posebice kada je na parketu druga postava s Brewerom i Smithom, a i Hawksi dobrim dijelom probleme na perimetru stvaraju redovnim preuzimanjem na pick & rollu (Budov pomoćnik Jenkins, novi produkt iz ergele San Antonia, vjerojatno je jedan od glavnih kandidata među svim pomoćnicima za budućeg glavnog trenera u NBA).

EMIL TEDESCHI AWARD

David Griffin.

Doveo je LeBrona i Lovea, a onda odradio najvažniji trade sezone. Možemo se šaliti da je iza svega LeBron, ali ne možemo zanemariti konkretan posao koji je čovjek napravio.

BRIAN SCALABRINE AWARD

Mike Muscala.

Zna čovjek kako izbjeći povratak u Španjolsku – uvijek skači, uvijek imaj spreman ručnik i Gatorade i uvijek budi spreman dati sve od sebe na parketu, pa makar dobio šansu jednom svaka dva tjedna u garbage timeu.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Josh Smith.

U Houstonu je solidan, za ono u Detroitu više je kriv Dumars, inače lanjski dobitnik nagrade, ali preporod koji su doživjeli Pistonsi čim su njega makli iz slike stvarno je nezaboravan. Jedini ozbiljni konkurent bio mu je Brian Shaw koji se uspio posvađati s pola Denvera, što je kad malo bolje razmislite stvarno ogroman uspjeh obzirom da cijeli grad puši marihuanu.

MATT BULLARD AWARD

Kevin Love.

Jebiga, moram ga nekako spomenuti. Kad su ga već pretvorili u stretch četvorku, Love je barem pokazao da i to može odraditi vrhunski – ubacio ih je 144, dakle više od Fryea, Andersona, Morrisa, Greena i Pattersona (u principu više od svih osim Covingtona), uz pristojnih 37%.

ALL-DORKS TEAM

Tyler Zeller, Olynyk, Motiejunas, Leonard, Len.

Sve sami krkani, ali daj ti pronađi pet bijelaca koji su od sumnjivih igrača postali nešto, odnosno pokazali da imaju budućnost u ligi (osobno, najveći šok mi je Leonard koji je odustao od šuta s poludistance, pretvorio ga u tricu i tako odjednom postao stretch petica s kojom se može preživjeti na parketu). Trener ove momčadi zadužene za porast razine white power indexa je, naravno, Brad Stevens.

ALL-GLUE GUYS TEAM

Redick, Korver, Carroll, Favors, Mozgov/Pachulia

Umjesto dijeljenja spomenica, na ovaj način odajem priznanje ljudima koji su bili pravi užitak za oči načinom na koji su igrali za momčad i samo za momčad, ali koji će teško zaslužiti da ih spomenemo u jednoj od trenutno postojećih kategorija (dogodine moram razmisliti i o nagradama za specijaliste). Ili možda samo opet radim na porastu white power indexa.

7 thoughts on “THE RIGHT STUFF 2015.

  1. Ja tu ne bih ništa dirao, eventualno negdje ubaciti Jordana jer je u onom okrnjenom periodu po clipperse zaista bio zvijer… Sto se tiče članka, bez lažne patetike, svake pohvale. Uživao sam kao i nebrojeno puta dosad, imas bolje tekstove ( s prejebenim humorom i satirično-kritičkim opservacijama) od bilo kojeg sportskog novinara u ovoj državici.

  2. Gledan ovu tvoju prvu defanzivnu petorku. Zamisli da je voo petorka neke ekipe, samo izbaci Allena i stavi Walla, cisto radio organizacije igre i ball handlinga. Pa jebate ovi bi primali 85 poena na 100 posjeda. Sva 4 na perimetru mogu preuzet sve zivo (aj Wall od 1 do 3) i na obrucu ultimativni cistac Gobert. Svi bi ih mrzili 😛

  3. Da je Motiejunas zdrav, vjerujem da bi Rocketsi imali mnogo toga za reći u playoffu. Beverley je nebitan, posrali su ga svi jači playevi ove sezone.
    Ugl, Donatas je sigurno jedan od top 5 post strijelaca lige, šutirao je 46% za tricu poslije All-Star breaka, ima predivan pregled igre (p&r s Hardenom gdje dobije loptu na visokom postu i odmah pronalazi otvorenog suigrača u korneru je savršen + baca alley oopove za Dwighta kao od šale), sjajan je 1 na 1 obrambeni igrač i dosta dobar help defender. Nedostaje mu atleticizma, snage i agresivnosti u skoku, zbog toga ne može biti elitni rim protector, ali zato je tu Dwight. Više manje zdravi Dwight koji izgleda odlično i koji bi u tandemu s Motiejunasom preuzeo ulogu jednog DeAndre Jordana i igrao ju još bolje.
    Motiejunas i Howard bi bili nenadjebivi zajedno. Šteta.

  4. Ruki nagrada je ove godine baš zajebana. Vigins definitivno jeste punio statistike u potpuno nebitnom kontekstu, i Mirotić je nesumnjivo ove sezone bio bolji igrač. Ali onda, kada pogledaš, Mirotić je četiri godine stariji i već je igrao dva F4 Evrolige, a Vigins do ove sezone nije igrao protiv igrača koji u SAD može legalno da pije pivo. Malo nije fer da Mirotić bude u konkurenciji sa svim ovim klincima. Uzevši sve u obzir, nagrada je bez razmišljanja Mirotićeva, jer je bio najbolji u ovoj sezoni od igrača kojima je prva godina.

    Super mi je ceo tekst, definitivno najiščekivaniji svake godine uz No Star izbor. I samo da izrazim oduševljenje imenom političke stranke HRAST hahaha.

  5. @ gee – znam da je ovo tvoj izbor koji ne mora nužno poštivati neka pravila. međutim, koliko sam ja shvatio liga smatra da rookiji i igrači druge godine ne konkuriraju za MIP nagradu tako da Gobert ne može biti dobitnik. ostavljam mogućnost da sam pogrešno shvatio, ali 99% sam siguran da je tako

  6. Nema ti takvog pravila osim za rookie. Neki sumnjaju u smisao biranja ovako mladih igrača obzirom da se podrazumijeva da oni napreduju. Meni je pak nekako logično nagradit za napredak one od kojih i očekuješ napredak, a ne nužno nekog veterana kojem se posrećila dobra sezona. Eto, odmak od 1% dobro dođe 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *