ONE

WIZARDS @ RAPTORS

Ružna, ružna utakmica. Otvaranje puno nervoze na obje strane, ne samo da su se uzimali loši šutevi već su i kretnje bili nekoordinirane, suigrači su si međusobno smetali često trčeći istu rutu. Toronto nešto bolji na startu, čvrsti u reketu, zgusnuti gotovo u zonu s Hansbroughom uz Valanciunasa (Psycho je tako opet dobio priliku igrati se startera u playoffu). Wizardsi bez ideje, spuštaju loptu Neneu na blok, ali jedini trenutci u kojima izgledaju kao da znaju što rade je kada trče kontre.

U obrani su pak još čvršći, kontroliraju skok, a to je detalj koji se provlači kroz cijelu večer. Raptorsi su igrali samo 16 minuta s klasičnom visokom postavom u rangu Wizardsa, dakle s pravim centrom uz pravu četvorku, uglavnom su se oslanjali na stretch postave i tu su funkcionirali solidno prema naprijed, ali u skoku jednostavno nisu mogli parirati. Slično kao i lani protiv Netsa, iz aviona je vidljivo da najbolje igraju s dvojcem Patterson – Johnson (obzirom kako je Amir dobro odigrao, ne kužim potrebu startati s Hansbroughom), a posebice su dobri kada ih okruže s još jednim combo-bekom uz Lowrya i DeRozana. Međutim, ova niska postava mora puno učinkovitije zabijati da bi nadoknadila one minuse koje stvara u nekim segmetnima igre poput obrane i skoka.

Dakle, koliko god da su odigrali odličnu obranu u odnosu na ono što inače pružaju, za ubuduće im je najvažnije zaigrati na kartu bolje realizacije i dobiti Wizardse koševima viška. Ovi su pak usprkos očajnoj večeri bekova, zahvaljujući skoku, zatvorenom reketu i Pierceovim pravovremenim šutevima ukrali utakmicu. Ma u biti nisu je ukrali, bili su bolji kada je bilo najpotrebnije i tu se pokazala ta vrijednost ljudi koji znaju što rade poput Piercea i uopće dokazane playoff petorke naspram Raptorsa koji doslovno čekaju nekakav trenutak inspiracije.

Za Toronto je ogroman problem Lowry, on očito igra u stanju u kojem bi trebao sjediti, u završnici su na parketu umjesto njega bili i Vasquez (koji je uzeo stvar u svoje ruke u Kyleovom stilu) i Williams jer se nakrcao osobnima. S njim ovako neučinkovitim Toronto nema velike šanse (jasno, može se reći da bi s njim u završnici možda i dobili, ali ja tako nešto nisam vidio u minutama do tada). Jednostavno, on je duša ove momčadi, jedini relativno dokazani majstor, pa ako ne igra barem približno svojoj razini, Raptorsi nemaju čime parirati Washingtonovom iskustvu. Mogu se samo nadati da će Beal i Wall i dalje biti u ovako lošoj šuterskoj formi.

PELICANS @ WARRIORS

Upali su Pelicansi odmah u rupu, logično jer je Bogut uživao u oba smjera zbog prisustva Asika, a uz to Pelicansi nemaju odgovor na Currya (Pondexter to nije) i Greena (Davis nema uloge dok ga prati pogledom na perimetru). Utakmica je tako mogla biti zaključena već nakon prvih 12 minuta, iako su Pelicansi iskoristili zbunjenost druge postave Warriorsa da smanje razliku. Gle, znam da su Warriorsi apsolutni favoriti i to je potpuno zaslužena pozicija, ali iritira me razmišljanje po kojem im je naslov osiguran, a ova druga četvrtina primjer je zašto to nije tako i zašto će se morati itekako namučiti – bez Boguta na parketu puno lakše je iskoristiti Greenove slabosti u branjenju posta pred klasičnim visokima, ponajviše jer Warriorsi na rosteru nemaju poštenog trećeg obrambenog visokog s kojim mogu zaokružiti šampionsku rotaciju.

Također, razlog zašto ta rupa izgleda tako veliko nije samo zbog manjka zaštite obruča već i zbog slabašne obrane na perimetru koja nimalo ne olakšava život kvazi-centrima. Barbosa i Livingston nisu ni upola tako precizni u preuzimanju kao Curry i Thompson, olako ispadaju, a ni Iguodala u ovom sistemu ne dolazi do izražaja – čovjek je 1 na 1 stoper, nije zujalica i ovako ga praktički svodiš na još jednog od dečkiju koji bi trebali promijeniti ritam.

Uglavnom, kada igraš agresivno na čovjeka s loptom trošiš se, a to znači da moraš rotirati igrače ako im energiju želiš rasporediti na 48 minuta. E, pa u prvoj utakmici u kojoj su već u prvoj četvrtini stekli prednost dovoljnu za odraditi posao do kraja, Kerr je Greena i Currya (apsolutno nezamjenjive u njihovim ambicijama) držao na parketu preko 40 minuta. Bez obzira koliko su se odmarali u sezoni, odraditi četiri playoff serije u ovakvom ritmu nije lako, posebice ako ste relativno sitni bek i četvorka koja dobar dio večeri igra protiv ljudi s viškom mase i centimetara. Ono, ne kužim zašto bi itko mislio da će njima biti lakše dobiti 4 playoff serije nego Spursima, osim što eto imaju lakšeg protivnika u prvoj rundi.

A taj protivnik je sinoć postao još nijansu slabiji zbog ispadanja Evansa iz utakmice, vjerojatno i serije (ozljeda koljena). Uz to smo gledali klasične probleme, premalo Davisa na laktu u roli kreatora (isključivo ga koriste kao finišera što je očito neiskorištavanje njegovog potencijala) i previše Asika (na početku treće Warriorsi su opet napumpali prednost, s Asikom na parketu Pelicansi su ostvarili -18 kroz večer), probleme koje definitivno neće maskirati zadnja četvrtina u kojoj su Pelicansi kozmetički smanjili razliku protiv startera Warriorsa (Kerr se s razlogom bojao dati klupi da zaključi utakmicu), usput otkrivši da postava s playom (u ovom slučaju Holiday), tri šutera i Davisom može zabiti čak i dok je Bogut na parketu (čak je i Cunningham kao pick & pop opcija bolje rješenje od Omera u rotaciji pod košem).

BUCKS @ BULLS

Ovo će biti zabavna serija iako je za očekivati da se nivo kaotične trke smanji i da postotci realizacije padnu. Bucksi odlični u konstantnom presingu na čovjeka s loptom, već u prvoj četvrtini ukrali su 5 lopti, ali čak ni ukupnih 19 izgubljenih Bullsa na kraju večeri nije bilo dovoljno. Bullsi su, osim u početnih nekoliko akcija, lakoćom dolazili do poena u prvom poluvremenu – uspostavili su igru na backdoor cutove preko visoko izvučenih Gasola i Noaha (8 asista zajedno), skakali su u napadu (prije svih Gibson) i finiširali na obruču (Roseove minijature u drugoj četvrtini dale su im poseban poticaj, a upravo bi njegovu učinkovitu šutersku partiju mogli istaknuti kao najvažniju razliku jer je, kako je večer odmicala, potpuno zasjenio Carter-Williamsa).

Uz sve to zabili su i tricu svaki puta kada je trebalo, što znači da nisu imali nikakvih problema s napadom usprkos svim tim izgubljenim loptama koje su narušavale ritam. Plan igre je bio sjajan, baš onakav kakav treba za ovakvog protivnika, a izvedba još bolja. Brzo su se otvarali kako bi što prije napali dok se obrana Bucksa ne bi stigla postaviti, uvijek su tražili dodatno dodavanje kako bi što više iskoristili pretjeranu sklonost protivnika pomaganju i onda su zabijali iz tih otvorenih situacija.

Kontrolirali su tako utakmicu gotovo tri trećine, što nije bilo nimalo lako pored upornih Bucksa koji se ni u jednom trenutku nisu imali namjeru predati, a treba istaknuti još nekoliko zanimljivih poteza Thibodeaua koji je sinoć stvarno dao sve od sebe. Za razliku od zadnjeg susreta u regularnoj sezoni, ovdje je Butlera stavio isključivo na Giannisa odlučivši da je važnije usporiti njega nego Middletona što se pokazalo dobrim potezom. Pokušao je i kod prvih izmjena sa Snellom umjesto Rosea, dakle bez klasičnog playa, vjerojatno kako bi parirao dužini Bucksa, što je bio jedini nepotreban potez. Krpanje bokova je pak odrađeno kako treba, iako je slobodno mogao dati Snellove minute Mirotiću koji solidno igra kao trojka i koji je opet bio energetska bomba s klupe.

Uostalom, ta relativno kratka klupa i taj kronični nedostatak još jednog pravog swingmana sinoć se nisu ni osjetili jer su rezerve Bucksa uglavnom odigrale neinspirirano – Mayo i Dudley nisu mogli ubaciti ništa, a s takvom igrom teško mogu opravdati minutažu i značajne role.

MAVS @ ROCKETS

Otvaranje iz snova za Rocketse – Harden probija obranu lakoćom, zabijaju otvorene trice i uopće izgledaju kao za klasu bolja momčad. Dallas u sudaru startnih petorki nije pokazao baš ništa, osim da nema raspoloženog pojedinca koji može nositi napad na način na koji to radi Brada na drugoj strani – Dirk je prestar, Parsons je ozljeđen, a Ellis pod Arizinom čizmom.

Mavsi oživljuju u trenutku kada kreću rotacije igrača, tu se pokazuje njihova kvaliteta u miksanju postava koja ih vraća skoro pa u egal iako su bili u rupi od 15 poena. Rocketsi nemaju nikoga na koga se mogu osloniti s loptom kada nema Hardena, a ove ideje da Smith vodi napad brzo su se pokazale nepotrebnima – nizom izgubljenih lopti i loših šuteva, pomogao je Josh gostima da se zagriju. Prvo, odlična je stvar kada strijelca poput Dirka možeš toliko minuta koristiti protiv drugih petorki što je već neko vrijeme Carlisleov plan – protiv slabijih postava njegove godine toliko se ne osjete, tako da se u tim trenutcima nabija razlika, dok se protiv startera pokušava ostati što duže u egalu dok Dirk odmara.

Sjajno miksanje Mavsa posebice je bilo vidljivo u vanjskoj liniji jer je na parketu uvijek bila prava kombinacija. Međutim, bez poštene rotacije pod košem održati egal nije lako. I tako su Rocketsi povratkom Hardena na parket opet bili bolji i obzirom na to koliko malo oružja ima Dallas (a obzirom na obnovljene ozljede Harrisa i Parsonsa zbog kojih bi mogli propustiti sljedeću utakmicu mogao bi ih imati još manje), postavili su se kao apsolutni favoriti u ovoj seriji. Iako eto i sami imaju problema s rotacijom (sinoć je zaigrao Capela da stekne nekakvo playoff iskustvo jer se McHale ne može odlučiti tko mu može donijeti više štete, on ili Dorsey), posebice pod košem gdje su bez Dwighta na parketu osjetno slabiji s ovim kombinacijama u kojima čak i Smith igra peticu s Jonesom (iako je i to bolje nego igrati s rookiem).

Dallas ovakvim pristupom teško može ukrasti seriju, ako misle uzvratiti Rocketsima prvo moraju smisliti način kako malo usporiti Hardena. S njim u punom pogonu jednostavno su uvijek korak iza.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *