THREE

BUCKS @ BULLS

Puno bolje obrambeno otvaranje Bucksa u utakmici broj 2. Promjene koje su uveli bile su sitne, ali dinamitne. Opreznije su branili reket, nisu izlazili onako agresivno na visoke Bullsa prema perimetru što je u uvodu pomoglo u kontroli skoka i čuvanju obruča (Bullsi su na kraju opet ostvarili desetak skokova viška kao i u prvoj utakmici, ali su dobar dio večeri čuvali obruč, odnosno barem u trenutcima dok su domaćini igrali s klasičnim visokim postavama o čemu malo više kasnije u postu). Dakle, i dalje su udvajanje, preuzimanje i rotiranje ostali temelji njihova stila, ali nisu forsirali od početka akcije, već su čekali da se ona malo razvije prije nego bi “napali”. Uz to, Middleton se vratio isključivo na Butlera nakon što je utakmicu ranije držao Dunleavya. Uglavnom, sjajna defanzivna prezentacija rezultirala je time što su Bullse gotovo 9 minuta držali na 6 poena, odnosno 11 ukupno u prvoj četvrtini.

Uveli su promjene i u napadu, iako im one, naravno, baš i nisu pomogle obzirom da su i sami ubacili tek 16 poena u prvih 12 minuta (najluđe od svega, usprkos tako malom broju ubačaja, energija kojom su obje momčadi igrale bila je toliko zarazna da utakmica ni na trenutak nije bila naporna ili negledljiva). Ključno je bilo što su, poput Bullsa utakmicu ranije, odlučili napadati tranzicijsku obranu domaćina čim bi se dokopali lopte, pokušavajući tako održati za ove dvije momčadi suludi ritam iz prvu utakmice (na kraju im to nije uspjelo, utakmica se s vremenom usporila i završila je s čak 14 posjeda manje od prethodne koja je takvim tempom stvarno bila presedan). Također, napadali su uglavnom s Giannisom u ulozi playa, stavivši Carter-Williamsa u rolu sekundarnog kreatora. Što u teoriji nije najsretnije rješenje, ali Kidd je očito računao da Giannisova dužina na ulazima predstavlja još veći problem, a usput ga je i razigrao i sakrio od spot-up šuteva s kojima također ima problema, nadajući se da MCW lakše do obruča kroz manju gužvu kad i ako lopta promijeni stranu.

Zbog tih brzih otvaranja i promijenjenih uloga, Bullsi su imali problema s pokrivanjem pa su i sami često preuzimali (Butler za razliku od prve utakmice nije striktno bio na Giannisu već na kome je stigao, uglavnom Middletonu), ali Bucksi su svejedno djelovali kao momčad koja diktira tempo. Šteta za Milwaukee što je Ilyasova totalno pao u formi, drugu utakmicu za redom promašuje zicere u stilu Baynesa iz Spursa (u tim situacijama ne možeš se ne sjetiti Parkera koji bi bio ogromni plus na četvorci), ali ovaj put su barem dobili podršku klupe, tako da se ni napadački nisu imali pravo žaliti na razvoj situacije – i Dudley i Mayo i posebice Bayless nešto su ubacili.

Bullsi dolaze do daha tek u drugoj četvrtini kada Brooks mijenja ovaj put šuterski neraspoloženog Rosea, ali i kada konačno dobivamo priliku vidjeti Mirotića na četvorci zbog osobnih Gibsona. Bullsi u ovoj stretch postavi s Noahom na vrhu posta kao razigravačem puno bolje šire obranu Milwaukeea i konačno ulaze u ritam u kojem koševi ne dolaze na kapaljku. Thibsu služi na čast što je jahao Mirotića do poluvremena, rotirajući samo petice – jednostavno je lakše igrati s dodatnim šuterom i kreatorom (uostalom, pitajte samo Butlera koji je odjednom dobio prostora za ulaze i cutove). Ostavljaš reket malo otvorenijim, ali nije da bilo koja druga kombinacija brani toliko bolje da može maskirati manjak napadačke produktivnosti.

Utakmica je tako u egalu veći dio nastavka, a Thibodeau se u svim stilu tvrdoglavo drži standardnog uzorka izmjena, dakle i dalje imamo previše Noaha na četvorci, Mirotića na trojci i Gibsona u igri. Sve do deset minuta prije kraja kada Taj konačno izlazi iz igre i priliku dobiva opjevana stretch petorka čija nova serija dominacije završava guranjem između Pachulie i Mirotića zbog kojega je upitan nastup potonjega u idućoj utakmici (navodno bi moglo biti ozbiljno, iako vjerujem da će Mirotić nastupiti u idućoj utakmici, situacija uopće nije izgledala toliko opasno, a i brate mili, ako već imaš bradurinu k’o Patrijarh i dižeš ponosno tri prsta nakon svake lude trice koju ubaciš, pa ne možeš biti tolika pičkica da završiš na tribinama tijekom playoffa nakon malo naguravanja s gruzijskom mafijom).

Slično kao i u drugoj četvrtini, Bullsi odmah s tom postavom rade seriju, Butler opet briljira u roli slashera i Bucksi padaju u rupu od desetak poena za što nemaju odgovora. Mirotić ne četvorci anulirao im je sve obrambene pomake, a napadački, usprkos svim zamislima, ipak nemaju dovoljno – svoj agresivnosti s loptom unatoč, Giannis je opet podbacio kao realizator, MCW je odigrao nešto bolje nego u prvoj utakmici, ali ni izbliza dovoljno (barem je u obrani bio bolji), a usprkos solidnoj šuterskoj prezentaciji klupe nije lako maskirati činjenicu da ti startni dvojac pod košem iz igre gađa 33%, odnosno da je Middleton jedini član startne petorke koji može ubaciti otvoreni šut. Uglavnom, Bullsi ih imaju pod kontrolom u svakom pogledu, a jedina nada da produže seriju im je eventualni izostanak Mirotića, bez njega Bullsi se previše moraju osloniti na mišiće što otvara šansu Bucksima da pruže otpor tijekom svih 48 minuta. Ako nađu načina kako ubaciti poneki šut.

PELICANS @ WARRIORS

Pelicansi bolji na otvaranju utakmice u kojoj su osposobili Evansa dovoljno da nastupi. Nije bio agresivan koliko smo navikli te se uglavnom odlučivao za dodavanja (to je već bio znak da nije u idealnom fizičkom stanju), a u situacijama u kojima je napadao obruč vidjelo se da ozljeda nije stvar prošlosti (iako je izborio popriličnu kvotu slobodnih), ali izbora nije bilo obzirom da je Holiday opet otpao iz kombinacija zbog bolne noge. Iako oslabljeni, gosti se ravnopravno nose šutevima Davisa (s poludistance) i Gordona (koji parira Curryu tricama), dok je Stephov šut jedino što funkcionira kod Warriorsa koji u postavljenim napadima djeluju raštimano. Pelicansi odlično zatvaraju pick igru dužinom svog vanjskog trojca (Pondexter odličan, a nije ni Gordon za baciti), ali za nedostatak tečnosti krivi su i sami domaćini. Nema tu onih akcija s puno kretanja na koje su nas navikli, olako se odlučuju za 1 na 1 ili 2 na 2 igru i kao vrhunac kreativnih rješenja nude tek igru s Greenom u pick & rollu dok Steph i Klay pokušavaju doći do prostora za catch & shoot kroz blokove.

Uglavnom, gosti se drže u egalu tih uvodnih 8 minuta, a onda Asik odlazi na klupu, ulazi dodatni šuter i Pelicansi samo tako, u trenu, odlaze na +11. S tim da Warriorsi u tom periodu olako primaju čak i s Bogutom na parketu, a uz to ne mogu ništa ni zabiti zbog spomenutog manjka ideje. Istina, našao se na parketu korisni Cunningham koji je pomogao Davisu i Pondexteru maskirati prisustvo Andersona, ali najveći problem bili su opet sami Warriorsi – Kerr u ovim momentima na parketu drži petorku s Barbosom umjesto Klaya i Iguodalom umjesto Greena koja je u cijeloj sezoni zajedno odigrala 4 minute, dakle gotovo isto koliko i sinoć, što se itekako osjetilo.

Manjak ambicije razbijaju opušteni veterani poput Barbose i Speightsa (manjak savjesti im je u ovom slučaju dobro došao) koji koriste činjenicu da na početku druge četvrtine nema Davisa na parketu te smanjuju razliku. Međutim, čim je Davis nakon jedva tri minute odmora opet ušao u igru, Pelicansi se iznova odvajaju, ovaj put protiv postave Warriorsa u kojoj je od udarnih igrača na parketu samo Green. Uglavnom, trebalo je čekati da Williams opet uvede Asika u završnici druge pa da Warriorsi dođu u egal i to tricama Thompsona (koji je konačno pokazao puls) i Currya. Inače, fascinantna je ta ovisnost trenera o ustaljenim rotacijama iako je iz aviona očito da neke stvari ne funkcioniraju. Međutim, dobra vijest za Pelicanse je da Asik mora u svlačionicu dvije minute prije kraja poluvremena zbog porezotine pa ne padaju u preveliku rupu (slično kao i u prvoj utakmici večeri kada su penali Gibsona donijeli korist Bullsima, jer pitanje je koliko bi bez toga trebalo Thibsu da se sjeti staviti Mirotića na četvorku, ovdje bi za Pelicanse bilo najbolje da je Asik zaradio 15-ak šavova koje bi trebalo šivati ostatak večeri umjesto ranice koja će ga držati izvan parketa tek do starta drugog dijela).

Iz cijele serije do sada pak najdomljiviji je taj osjećaj da Davis sam parira najboljoj momčadi regularnog dijela. S bilo kojim drugim centrom, Pelicansi su tako sinoć ostvarili -13, a s Davisom na petici +2. Nažalost, stanje Holidaya i Evansa (koji je usprkos slabašnom učinku morao igrati čak 41 minutu) je takvo da ova saznanja u ovoj seriji neće biti od velike koristi, ali dobro će doći iduće sezone kada uz male promjene rostera i jednu veliku u stilu igre, Pelicansima u ovakvoj ligi ne može pobjeći 50+ score. Naime, Davis je ove sezone na centru odigrao mizernu minutažu, tek jedna petorka s njim na petici probila je 100 minuta (usporedbe radi, Asik je dio čak 4 postave s preko 100 minuta), pa kada dodamo još one postave s Ajincom i uzmemo u obzir da čak ni s Andersonom ne može igrati pravu peticu obzirom da je ovaj toliko spor da prema perimetru opet mora izlaziti Davis, dolazimo do zaključka kako je Monty Williams propustio na prihvatljiv način iskoristiti jedno itekako opasno oružje. Gledajući samo minute uz čiste petice, dakle zanemarimo li probleme koje donosi Anderson, Davis je odigrao manje od 900 minuta kao centar, dakle negdje oko 35% od ukupne minutaže. Sve što dogodine treba je podići taj omjer negdje između 50% i 60% i eto Pelicansa u playoffu gdje im za veliki broj konkurenata (a prije svega za ovog najvećeg poput Warriorsa) uopće neće trebati klasični centar u sredini.

Dakle, zadržati Asika više nije nužnost, iako će Demps to zasigurno napraviti obzirom na cijenu koju je platio za njega prije godinu dana. Naime, Davis ima puno bolje učinke u paru s Ajincom koji za razliku od Asika ima ruke koje, vjerovali ili ne, mogu zabiti zicer (iako će i njega trebati platiti, mada zasigurno manje nego Omera), a također ima i puno bolje učinke kao petica uz Andersona, pa čak i Cunninghama. Koji je pak otprilike verzija igrača kakvu trebaju za ubuduće uz Davisa, pokretna četvorka koja može braniti pick igru i izaći na perimetar, a usput ima i nešto nalik šuterskom dometu čime otvara dodatni prostor za Unibrowa. U principu, Cunningham je ligth verzija Greena, dakle i Pelicansi u teoriji trebaju razmišljati o dovođenju Draymonda, a za to će im trebati puno više od tih desetak milja prostora koji im ostaje ako se odreknu prava na Asika. Što je još jedan razlog zašto to neće napraviti, teško mogu pametnije potrošiti taj novac obzirom da će pomama za slobodnim igračima biti ogromna, tako da im 2016. ostaje godina za veliki pomak – iako će Davisova nova astronomska plaća pojesti više od četvrtine budućeg capa, a još toliko otpast će na Holidaya, Evansa, Pondextera (koji izrasta u idealnog 3&D igrača u kakvog smo mislili da će se pretvoriti još lani) i eventualno Asika, imat će sigurno barem 30-ak milja za potrošiti, a eventualni midelvel igrači itekako će stati i razmisliti o mogućnosti da zaigraju s Davisom.

Uglavnom, zalutao sam u ove priče, vratimo se tekmi (stvarno nedostaje ova treća utakmica, da sam je odgledao ne bi toliko natuknica ostavio). Warriorsi odlično otvaraju treću četvrtinu, Curry je nezaustavljiv ovaj put u ulazima, a i obrana ga prati s nekoliko dobrih reakcija i eto ih za nekoliko minuta na +9. Pelicansi odgovaraju odličnom obranom, igraju kao da im život ovisi o tome (čak i Asik nalazi načina biti koristan s nekoliko muških skokova u napadu preko Boguta prije nego ga Williams konačno vadi vani), a dojam je da čim Curry malo uspori Warriorsi nemaju rješenja (nije mi jasno zašto ne vrte češće napad preko Boguta na visokom postu obzirom da ga Pelicansi puštaju bez pratnje, ako ga ne koristiš za blokove i razigravanje praktički je igrač manje u napadu obzirom na manjak šuta).

Davis i društvo tako su opet u egalu i opet prijete, sada u onoj najboljoj, stretch varijanti, ali u zadnjoj četvrtini stvari ipak dolaze na svoje. Pelicansi sada već dišu na škrge, posebice vanjski igrači koji sada već previše grešaka rade s loptom, a ključno je što im novi energetski izazov postavlja klupa Warriorsa (Green predvodi postavu u kojoj Speights opet igra bitnu rolu, a i Livingston i Iguodala se iskupljuju za loši nastup u prvoj utakmici). Iako su Davis i društvo nekim čudom čak i ovo izdržali, u zadnjih 5 minuta više jednostavno nisu imali pare – Klay i Steph zadržali su svježinu u koraku na koju Davis, a posebice Evans i Gordon više nisu imali odgovora. Još kad dodaš da im je u takvim trenutcima Monty na parket stavio Asika da im dodatno zatvori prostor u napadu (poslao ga je na klupu kad je već bilo prekasno), bilo je jasno da neće uspjeti napraviti iznenađenje.

Ovako, Warriorsi su tako odradili posao doma (i to teškom mukom), a najluđe od svega je što će sada u New Orleansu vjerojatno igrati s puno manje opterećenja, što bi se moglo osjetiti na šuterskom učinku (sinoć samo 9 trica, ukupno 20 u obje tekme, što je dijelom zasluga Pelicansa koji su odlično zatvorili perimetar, ali i manjka kreacije kod Warriorsa). Poprati li on gomilu poena do kojih dolaze u sredini, što preko penala, što preko ulaza, možda konačno vidimo jednu pravu njihovu utakmicu jer Pelicansi ih trenutno drže na nivou Pacersa ili Lakersa, a da ni sami uglavnom ne znaju kako.

TWO

CELTICS @ CAVS

Boston bolji na početku, Cavsi bez ideje u napadu, s tradicionalnim rupama u obrani kroz koje su Turner i Thomas nalazili načina zabijati i razigravati. Ovakav odnos snaga traje do završnice druge četvrtine kada Cavsi preuzimaju kontrolu – James realizira nekoliko solo akcija, Irving ubacuje par trica, a Boston na drugoj strani baca lopte u bunar zabijanjem u zatvoreni reket Cavsa. U principu obje momčadi su zaštitu sredine postavile kao prioritet, s jedno bitnom razlikom – Cavsi su puno redovitije ubacivali trice od Celticsa (u principu dobar šut iz vana je i razlog zašto u tih uvodnih 18 minuta u kojima je Boston bio bolji nisu zaostajali više od 8 poena).

U nastavku opet je bilo dovoljno malo Jamesovih solo akcija i poneki ubačeni šut da se prednost popenje sve do +20 gdje je priča praktički završila. Celticsi za razliku od uvoda više nisu toliko lagano dolazili do obruča, trojac visokih Cavsa parkirao se u reket i odradio sjajan posao, a i vanjski igrači su malo aktivnije zaigrali na loptu natjeravši dva udarna kreatora Celticsa na previše grešaka. Posebice je Thomas forsirao kroz zgusnutu sredinu koju Boston nije imao kako raširiti, tu bi Stevens možda mogao malo razdrmati postave, prije svega startnu petorku u kojoj doslovno nema nijednog pouzdanog tricaša. Možda bi više akcije zajedno trebali vidjeti Thomas i Turner, 18 minuta u ovakvoj utakmici je premalo za dva udarna kreatora, posebice kad su s njima na parketu bili u egalu iz razloga što Turner otvara više šansi Thomasu da napada iz spot-upa ili da igra 1 na 1 umjesto čestih 1 na 5 situacija. A definitivno bi trebalo razdvojiti Smarta i Bradleya i čuvati ih isključivo za obrambene zadaće.

Jasno, svi ti sitni detalji teško da mogu preusmjeriti tijek serije (iako kazuju da i Boston ima rezervi). Cavsi prema naprijed uopće nisu odigrali ništa posebno, izuzmemo li Irvingovu fantastičnu šutersku efikasnost (5 trica i to isključivo u pravim trenutcima), nisu pokazali previše – klasična hrpa izolacija s nešto pick & rolla, uz premalo kretanja igrača bez lopte i povremeni post-up za Jamesa ili Lovea. Međutim, skakački su za klasu bili bolji (čak 15 skokova u napadu), a i u trenutcima kada se lomila utakmica odlično su zatvorili reket (što, ruku na srce, protiv Bostona baš i nije teško jer nemaju ni dovoljno driblera, a ni šutera). Kao što smo spomenuli, njihova tri visoka su dobro branila u svim kombinacijama (jedino malo šteka par Thompson-Mozgov, tu je vidljivo da se još nisu dogovorili tko bi kome trebao čuvati leđa jer su obojica bolji kao zadnji igrači obrane).

Ipak, nije zgorega primjetiti za daljnje serije koje ih čekaju kako problem četvrog visokog i dalje postoji, odigrali su samo 15 minuta bez nekog od spomenute trojke na parketu, od čega s Jamesom 13, što je Boston odmah koristio da lakše dođe do obruča. Tako da će biti itekako zanimljivo vidjeti kako misle odraditi seriju protiv Bullsa, posebice ako se dogodi situacija u kojoj će netko od tri visoka zbog osobnih morati malo duže jahati klupu (kvragu, tada će na parket morati slati Perkinsa). Da ne govorim da je Blatt već sinoć rotaciju praktički srezao na 7 igrača za čim nema potrebe ovako rano u playoffu, osim ako ni sam trener baš nema previše povjerenja u klupu.

NETS @ HAWKS

Hollins je pronašao odličnu petorku veterana koji znaju zabijati u Lopezu, Williamsu, Johnsonu, Bogdanoviću i Youngu, ali, blago je reći da obranu ne igraju na potrebnoj razini. Testiraju Hawkse pritiskom s perimetra (nije to razina Spursa ili Hawksa, ali primjetno je kako i Bogdanović ima odgovorniju triple-threat ulogu), ali ta nesposobnost da ih uspore defanzivno znači da ni ovdje nećemo gledati pretjerano interesantnu seriju – udarna petorka Atlante u stanju je secirati i puno bolje postave. Također, fascinantno je da cijelu večer nisu uspjeli odigrati poštenu akciju za Lopeza koji je potrošio samo 7 lopti, od čega se za većinu sam izborio skokom u napadu (nemam pojma da li se radi o taktici ili gluposti, iako je Horford neosporno odradio sjajan posao pozicioniranjem usprkos svježim ozljedicama zbog kojih bi i njegova minutaža mogla patiti do kraja ove serije). Uglavnom, odigrali su Netsi s ovom udarnom petorkom 19 minuta u prvoj utakmici, a to je brojka koja će se zasigurno penjati prema gore već od sljedećeg ogleda jer nije da Netsi imaju previše rješenja na klupi – osim ponekog šuta Jacka i Andersona, odnosno energije Plumleea, sve ostalo je pustoš.

Tu petorku su, kao što smo naveli, Hawksi uredno nadigrali kad god bi na parketu bili u udarnom sastavu, s tim da se jedna od najboljih startnih petorki lige sinoć baš i nije previše naigrala (za skromnih 17 minuta zajedno na parketu ostvarila je +10). Kao što smo spominjali u najavi, Bud će u ovim uvodnim serijama itekako vremena potrošiti tražeći idealne postave kojima može maskirati manjak Sefoloshe. Pa je tako udarni trojac s klupe Schroeder-Antić-Bazemore isprobao sa raznim kombinacijama startera, zbog čega su starteri ostali praktički na minutama iz regularnog dijela sezone. To miksanje, posebice u završnici, dovelo je do sitnih problema kada su Netsi smanjili na samo 5 poena u jednom trenutku, dobrim dijelom jer Bazemore ne može čuvati ni Johnsona ni Bogdanovića.

Međutim, jasno je što Bud ovdje radi. U ove prve dvije utakmice pokušat će maksimalno jahati klupu, a onda u trećoj preko maksimalno odmornih startera riješiti seriju u najkraćem mogućem roku.

BLAZERS @ GRIZZLIES

Odmah je Memphis krenuo s maksimalnim angažmanom protiv najboljega što Blazersi mogu ponuditi u ovom trenutku (a to je još manje nego smo mislili obzirom da su zaigrali i bez Afflala), tako da je već nakon 5 minuta svima prisutnima bila jasno u kojem smjeru će ova serija. Blazersi rješenja za kompletne Grizlije nemaju, a iako se Aldridge trudio svim silama držati priključak, već ulaskom klupe Memphisa na čelu s raspoloženim Udrihom, koji je stavljao šut za šutom naglasivši i time kakvih probleme Blazersi imaju s branjenjem pick igre, utakmica je bila gotova. Blazersi jednostavno nemaju dovoljno tijela za kontrirati, McCollum je užasan, Lillardova selekcija šuta je kriminalna (neke stvari koje si dopušta, bez obzira što je kontekst težak, ne bi prošle ni Curryu), a iako su Batuma osposobili dovoljno da trčkara uokolo, učinak mu je debelo limitiran jer očito nema noge potrebne da odradi išta više od sporedne role.

SPURS @ CLIPPERS

Utakmica nije počela najbolje za Spurse, Parker je već nakon 4 minute izvrnuo gležanj (ostao je u utakmici, ali isključivo u spot-up roli ostatak večeri), međutim već i prije toga Clippersi su visoko podigli letvicu sjajnim branjenjem pick & rolla (uz standardno pouzdanog Jordana na udvajanjima je izuzetno agresivan bio i Blake, a u rotiranjima prema sredini kako bi zatvorio rupe precizan je Barnes) i forsiranjem tranzicije svakom prilikom. Uglavnom, domaćini su definitivno bili napaljeniji i bolji u oba smjera – do kraja večeri sveli su Spurse na očajne postotke šuta (San Antonio je čak gađao i gore od njih s linije, samo 54%, što je stvarno kuriozitet), a u napadu su maksimalno koristili povoljni matchup za Griffina koji je uglavnom smiješnim radio Baynesa.

Odvojili su se tako Clippersi već u startu, a definitivno su zaključili utakmicu sredinom treće kada je Pop krenuo s izmjenama dok je Doc ostao s najboljim igračima i kada su pregazili postavu s Diawom i Baynesom pod košem. Sad, za očekivati je da Spursi odigraju bolje u napadu idući put čak i sa usporenim Parkerom – Leonard i Duncan definitivno mogu bolje od sinoćnjih skromnih partija, međutim neće im biti lako parirati Clippersima ako Baynes na parketu još jednom provede 20 minuta. Splitter je započeo susret, ali očito nije spreman, a bez njega i s usporenim Parkerom neće biti nimalo lako izvući živu glavu iz Los Angelesa.

Pop praktički mora dobiti one sitne bitke kada se na parketu nađu klupe, ali sinoć za tim nije bilo previše prilike obzirom da je Doc očekivano jahao startere maksimalno, posebice Griffina koji je odigrao 43 izuzetne minute. Dakle, jednostavno je premalo tih situacija u kojima miksanje može donijeti prednost ako će starteri igrati ovako mlako kao što je bio slučaj na otvaranju utakmice (Leonard posebice nije bio dorastao zadatku, u ovakvim situacijama morao je nositi napad, ali se vratio nekim starim navikama i manje-više je bio sakriven prema naprijed, ali i u obrani gdje je uglavnom trčkarao za Redickom ili se odmarao na Barnesu), iako je druga četvrtina u kojoj je Doc na parket poslao rezerve i u kojoj su sjajni bili Mills i Bellineli jasno pokazala da Spursi upravo u takvim trenutcima mogu napraviti ogromnu štetu.

Naravno, nije lako izdržati ni ovim ritmom kojim su igrali starteri Clippersa, sinoć su odigrali 25 minuta zajedno i još 7 minuta u kojima je uz 4 startera bio Crawford umjesto Barnesa ili Redicka (dakle, samo 16 ih je trebalo krpati protiv sinoć ne baš raspoloženog Popovicha). S tim da problem Spursa nije bio samo nositi se s ovako moćnim protivnikom, već i što nisu iskoristili one očite povoljne situacije koje su uglavnom uključivale boravak Big Babya na parketu kao trećeg visokog. Tu se Baynes opet pokazao najvećim problemom, s njim u postavi napad je toliko začepljen da ne mogu iskoristiti čak ni takve poklone.

Spursi uglavnom imaju opcija za popraviti dojam, šut će sigurno proraditi, namjerno fauliranje Jordana krajem druge donijelo je ploda (nije ga bilo potrebe previše koristiti kao taktiku jer je Pop već u trećoj četvrtini shvatio da je ova utakmica gotova), a i Leonard će valjda biti na visini zadatka iduću utakmicu (mislim, za Spurse je bolje da bude jer dopusti li da ga Barnes zasjeni, onda im se ne piše dobro). Plus, Kawhi tek treba dobiti priliku uštopati Paula koji je sinoć odradio vrhunsku partiju – za Blakea možda nema rješenja obzirom na Splitterovu formu, ali Spursi su gotovi ako ne uspore barem Paula (za očekivati je da već u idućoj utakmici Leonard dobije popriličnu minutažu na njemu jer Pop stvarno nema što čekati).

Međutim, što god popravili u obrani, činjenica je da bez slash & kick opcija u napadu ne mogu dobiti ovu seriju, a toga sinoć nije bilo. I dok Parkera još i možemo opravdati, ostali moraju bolje. Bez ulaza Diawa i Greena, a posebice bez agresivnog Leonarda, ovo nisu Spursi koji mogu parirati ozbiljnoj momčadi, a kamoli startnoj petorci koje je odigrala najviše minuta u cijeloj NBA tijekom regularnog dijela.

ONE

WIZARDS @ RAPTORS

Ružna, ružna utakmica. Otvaranje puno nervoze na obje strane, ne samo da su se uzimali loši šutevi već su i kretnje bili nekoordinirane, suigrači su si međusobno smetali često trčeći istu rutu. Toronto nešto bolji na startu, čvrsti u reketu, zgusnuti gotovo u zonu s Hansbroughom uz Valanciunasa (Psycho je tako opet dobio priliku igrati se startera u playoffu). Wizardsi bez ideje, spuštaju loptu Neneu na blok, ali jedini trenutci u kojima izgledaju kao da znaju što rade je kada trče kontre.

U obrani su pak još čvršći, kontroliraju skok, a to je detalj koji se provlači kroz cijelu večer. Raptorsi su igrali samo 16 minuta s klasičnom visokom postavom u rangu Wizardsa, dakle s pravim centrom uz pravu četvorku, uglavnom su se oslanjali na stretch postave i tu su funkcionirali solidno prema naprijed, ali u skoku jednostavno nisu mogli parirati. Slično kao i lani protiv Netsa, iz aviona je vidljivo da najbolje igraju s dvojcem Patterson – Johnson (obzirom kako je Amir dobro odigrao, ne kužim potrebu startati s Hansbroughom), a posebice su dobri kada ih okruže s još jednim combo-bekom uz Lowrya i DeRozana. Međutim, ova niska postava mora puno učinkovitije zabijati da bi nadoknadila one minuse koje stvara u nekim segmetnima igre poput obrane i skoka.

Dakle, koliko god da su odigrali odličnu obranu u odnosu na ono što inače pružaju, za ubuduće im je najvažnije zaigrati na kartu bolje realizacije i dobiti Wizardse koševima viška. Ovi su pak usprkos očajnoj večeri bekova, zahvaljujući skoku, zatvorenom reketu i Pierceovim pravovremenim šutevima ukrali utakmicu. Ma u biti nisu je ukrali, bili su bolji kada je bilo najpotrebnije i tu se pokazala ta vrijednost ljudi koji znaju što rade poput Piercea i uopće dokazane playoff petorke naspram Raptorsa koji doslovno čekaju nekakav trenutak inspiracije.

Za Toronto je ogroman problem Lowry, on očito igra u stanju u kojem bi trebao sjediti, u završnici su na parketu umjesto njega bili i Vasquez (koji je uzeo stvar u svoje ruke u Kyleovom stilu) i Williams jer se nakrcao osobnima. S njim ovako neučinkovitim Toronto nema velike šanse (jasno, može se reći da bi s njim u završnici možda i dobili, ali ja tako nešto nisam vidio u minutama do tada). Jednostavno, on je duša ove momčadi, jedini relativno dokazani majstor, pa ako ne igra barem približno svojoj razini, Raptorsi nemaju čime parirati Washingtonovom iskustvu. Mogu se samo nadati da će Beal i Wall i dalje biti u ovako lošoj šuterskoj formi.

PELICANS @ WARRIORS

Upali su Pelicansi odmah u rupu, logično jer je Bogut uživao u oba smjera zbog prisustva Asika, a uz to Pelicansi nemaju odgovor na Currya (Pondexter to nije) i Greena (Davis nema uloge dok ga prati pogledom na perimetru). Utakmica je tako mogla biti zaključena već nakon prvih 12 minuta, iako su Pelicansi iskoristili zbunjenost druge postave Warriorsa da smanje razliku. Gle, znam da su Warriorsi apsolutni favoriti i to je potpuno zaslužena pozicija, ali iritira me razmišljanje po kojem im je naslov osiguran, a ova druga četvrtina primjer je zašto to nije tako i zašto će se morati itekako namučiti – bez Boguta na parketu puno lakše je iskoristiti Greenove slabosti u branjenju posta pred klasičnim visokima, ponajviše jer Warriorsi na rosteru nemaju poštenog trećeg obrambenog visokog s kojim mogu zaokružiti šampionsku rotaciju.

Također, razlog zašto ta rupa izgleda tako veliko nije samo zbog manjka zaštite obruča već i zbog slabašne obrane na perimetru koja nimalo ne olakšava život kvazi-centrima. Barbosa i Livingston nisu ni upola tako precizni u preuzimanju kao Curry i Thompson, olako ispadaju, a ni Iguodala u ovom sistemu ne dolazi do izražaja – čovjek je 1 na 1 stoper, nije zujalica i ovako ga praktički svodiš na još jednog od dečkiju koji bi trebali promijeniti ritam.

Uglavnom, kada igraš agresivno na čovjeka s loptom trošiš se, a to znači da moraš rotirati igrače ako im energiju želiš rasporediti na 48 minuta. E, pa u prvoj utakmici u kojoj su već u prvoj četvrtini stekli prednost dovoljnu za odraditi posao do kraja, Kerr je Greena i Currya (apsolutno nezamjenjive u njihovim ambicijama) držao na parketu preko 40 minuta. Bez obzira koliko su se odmarali u sezoni, odraditi četiri playoff serije u ovakvom ritmu nije lako, posebice ako ste relativno sitni bek i četvorka koja dobar dio večeri igra protiv ljudi s viškom mase i centimetara. Ono, ne kužim zašto bi itko mislio da će njima biti lakše dobiti 4 playoff serije nego Spursima, osim što eto imaju lakšeg protivnika u prvoj rundi.

A taj protivnik je sinoć postao još nijansu slabiji zbog ispadanja Evansa iz utakmice, vjerojatno i serije (ozljeda koljena). Uz to smo gledali klasične probleme, premalo Davisa na laktu u roli kreatora (isključivo ga koriste kao finišera što je očito neiskorištavanje njegovog potencijala) i previše Asika (na početku treće Warriorsi su opet napumpali prednost, s Asikom na parketu Pelicansi su ostvarili -18 kroz večer), probleme koje definitivno neće maskirati zadnja četvrtina u kojoj su Pelicansi kozmetički smanjili razliku protiv startera Warriorsa (Kerr se s razlogom bojao dati klupi da zaključi utakmicu), usput otkrivši da postava s playom (u ovom slučaju Holiday), tri šutera i Davisom može zabiti čak i dok je Bogut na parketu (čak je i Cunningham kao pick & pop opcija bolje rješenje od Omera u rotaciji pod košem).

BUCKS @ BULLS

Ovo će biti zabavna serija iako je za očekivati da se nivo kaotične trke smanji i da postotci realizacije padnu. Bucksi odlični u konstantnom presingu na čovjeka s loptom, već u prvoj četvrtini ukrali su 5 lopti, ali čak ni ukupnih 19 izgubljenih Bullsa na kraju večeri nije bilo dovoljno. Bullsi su, osim u početnih nekoliko akcija, lakoćom dolazili do poena u prvom poluvremenu – uspostavili su igru na backdoor cutove preko visoko izvučenih Gasola i Noaha (8 asista zajedno), skakali su u napadu (prije svih Gibson) i finiširali na obruču (Roseove minijature u drugoj četvrtini dale su im poseban poticaj, a upravo bi njegovu učinkovitu šutersku partiju mogli istaknuti kao najvažniju razliku jer je, kako je večer odmicala, potpuno zasjenio Carter-Williamsa).

Uz sve to zabili su i tricu svaki puta kada je trebalo, što znači da nisu imali nikakvih problema s napadom usprkos svim tim izgubljenim loptama koje su narušavale ritam. Plan igre je bio sjajan, baš onakav kakav treba za ovakvog protivnika, a izvedba još bolja. Brzo su se otvarali kako bi što prije napali dok se obrana Bucksa ne bi stigla postaviti, uvijek su tražili dodatno dodavanje kako bi što više iskoristili pretjeranu sklonost protivnika pomaganju i onda su zabijali iz tih otvorenih situacija.

Kontrolirali su tako utakmicu gotovo tri trećine, što nije bilo nimalo lako pored upornih Bucksa koji se ni u jednom trenutku nisu imali namjeru predati, a treba istaknuti još nekoliko zanimljivih poteza Thibodeaua koji je sinoć stvarno dao sve od sebe. Za razliku od zadnjeg susreta u regularnoj sezoni, ovdje je Butlera stavio isključivo na Giannisa odlučivši da je važnije usporiti njega nego Middletona što se pokazalo dobrim potezom. Pokušao je i kod prvih izmjena sa Snellom umjesto Rosea, dakle bez klasičnog playa, vjerojatno kako bi parirao dužini Bucksa, što je bio jedini nepotreban potez. Krpanje bokova je pak odrađeno kako treba, iako je slobodno mogao dati Snellove minute Mirotiću koji solidno igra kao trojka i koji je opet bio energetska bomba s klupe.

Uostalom, ta relativno kratka klupa i taj kronični nedostatak još jednog pravog swingmana sinoć se nisu ni osjetili jer su rezerve Bucksa uglavnom odigrale neinspirirano – Mayo i Dudley nisu mogli ubaciti ništa, a s takvom igrom teško mogu opravdati minutažu i značajne role.

MAVS @ ROCKETS

Otvaranje iz snova za Rocketse – Harden probija obranu lakoćom, zabijaju otvorene trice i uopće izgledaju kao za klasu bolja momčad. Dallas u sudaru startnih petorki nije pokazao baš ništa, osim da nema raspoloženog pojedinca koji može nositi napad na način na koji to radi Brada na drugoj strani – Dirk je prestar, Parsons je ozljeđen, a Ellis pod Arizinom čizmom.

Mavsi oživljuju u trenutku kada kreću rotacije igrača, tu se pokazuje njihova kvaliteta u miksanju postava koja ih vraća skoro pa u egal iako su bili u rupi od 15 poena. Rocketsi nemaju nikoga na koga se mogu osloniti s loptom kada nema Hardena, a ove ideje da Smith vodi napad brzo su se pokazale nepotrebnima – nizom izgubljenih lopti i loših šuteva, pomogao je Josh gostima da se zagriju. Prvo, odlična je stvar kada strijelca poput Dirka možeš toliko minuta koristiti protiv drugih petorki što je već neko vrijeme Carlisleov plan – protiv slabijih postava njegove godine toliko se ne osjete, tako da se u tim trenutcima nabija razlika, dok se protiv startera pokušava ostati što duže u egalu dok Dirk odmara.

Sjajno miksanje Mavsa posebice je bilo vidljivo u vanjskoj liniji jer je na parketu uvijek bila prava kombinacija. Međutim, bez poštene rotacije pod košem održati egal nije lako. I tako su Rocketsi povratkom Hardena na parket opet bili bolji i obzirom na to koliko malo oružja ima Dallas (a obzirom na obnovljene ozljede Harrisa i Parsonsa zbog kojih bi mogli propustiti sljedeću utakmicu mogao bi ih imati još manje), postavili su se kao apsolutni favoriti u ovoj seriji. Iako eto i sami imaju problema s rotacijom (sinoć je zaigrao Capela da stekne nekakvo playoff iskustvo jer se McHale ne može odlučiti tko mu može donijeti više štete, on ili Dorsey), posebice pod košem gdje su bez Dwighta na parketu osjetno slabiji s ovim kombinacijama u kojima čak i Smith igra peticu s Jonesom (iako je i to bolje nego igrati s rookiem).

Dallas ovakvim pristupom teško može ukrasti seriju, ako misle uzvratiti Rocketsima prvo moraju smisliti način kako malo usporiti Hardena. S njim u punom pogonu jednostavno su uvijek korak iza.

WHERE AMAZING HAPPENS 2015.

Mogao bi čovjek ovako kontemplirati još danima, ali srećom NBA nas brzinski baca u žrvanj pa vremena za takve pizdarije više neće biti. Kreću tekme, postaje bitna igra na parketu, a ne ova igra na sreću zvana prognoze. Čitao nisam gotovo ništa osim statistike u pripremi, plus sam jučer s guštom pogledao dijelove utakmica iz veljače, ožujka i travnja da vidim kako su disali ovi protivnici u ovim matchupovima, dakle trudio sam se minimalno trovati um bukom sa strane, ali nisam mogao odoliti poslušati nekoliko podcasta s najavama nakon čega mogu samo uzviknuti – dajte nam košarku!

Slijedi dakle još malo čeprkanja po prvoj rundi, manje-više sam siguran u izbore (negdje sam dodatnim kopanjem potvrdio mišljenja, negdje ih mijenjao) pa idemo to odraditi. Uz popunjen bracket do kraja playoffa, ali čisto reda radi, bez priče – stvarno nema smisla još gubiti vrijeme i na pisanje znanstvene fantastike pa objašnjavati zašto nakon svega i dalje mislim da ćemo u Finalu gledati Spurse i Hawkse (pogotovo kad bez tih istih Spursa možemo ostati već u prvoj rundi).

WARRIORS VS PELICANS

Ovdje duboke analize stvarno nisu potrebne, s jedne strane imamo momčad s top 11 rezultatom svih vremena, a s druge solidnu playoff ekipu koja je ipak završila tu gdje je samo zato što su ozljede sasjekle potencijalnog izazivača (usprkos svim problemima i Dallas i Portland su ostvarili po 5-6 pobjeda više, dakle da se nije upleo splet okolnosti, danas bi u doigravanju imali onih udarnih 8 koje smo i zacrtali na startu sezone).

Znači, poanta svega je ne osramotiti se i pružiti nekakav otpor, a Pelicansi su za to sposobni. Pod uvjetom da ispoštuju neka pravila. A ono osnovno je minimalno igrati s Asikom jer Warriorsi su stvoreni da se hrane takvim postavama s igračem manje u napadu koji praktički ne služi ničemu u obrani jer su svi protivnici ionako na perimetru. Protiv ekipe poput Warriorsa u sredini treba imati samo čistača, a tu je Davis više nego dovoljan.

Jasno, to znači da Pelicansi idu u nadigravanje stretch postavama protiv momčadi koja je upravo na račun njih dobila 82% utakmica u regularnom dijelu sezone? Pa, nitko ne govori da će tako dobiti seriju, samo da će je učiniti zanimljivom. I tu bi možda trebali otići još korak dalje, umjesto postave s Andersonom uz Davisa koja je napadački najbolje što imaju (i gdje bi Andersonove spot-up kvalitete zasigurno namučile i jednog Greena), zašto ne igrati 12 do 15 minuta s uber-niskom petorkom u kojoj će uz Davisa i Evansa u pick & rollu uokolo trčkarati Gordon, Holiday i Pondexter? Obrambeno ne može biti gore od problema koje stvara Anderson (onako nepokretan tjera Davisa van reketa, a istovremeno nije u stanju odraditi posao zaštite obruča).

Daj malo izazova Warriorsima, umjesto što sam sebe na startu ubaciš u minus s Asikom koji je idealan za Boguta jer uopće ga ne mora čuvati i može se posvetiti zaštiti reketa. Kad bi pak onih svojih 30-ak minuta morao odraditi protiv Davisa na laktu, kroz kojega se vrti napad za napadom, okruženog s 4 strijelca ta sjajna obrana definitivno bi bila barem malo kompromitirana.

I tako se nadam nekim uzbudljivim trenutcima, ali realnost je trenutno nešto sasvim drugo. Napad Pelicansima nije glavni problem, prebacili su dobar dio igre na Davisa na visokom postu, imaju igrače sposobne doći do obruča i sasvim dovoljno tricaša čak i s Asikom na parketu, ali s obranom se muče najveći dio godine. Što zbog Andersona koji je stvarno ogroman problem, što zbog manjka poštenog stopera na boku. Pondexter i Gordon su aktivni, ali ni jedan ne može pratiti Thompsona cijelu seriju, a o Evansu i ozljeđenom Holidayu kao opcijama na Curryu da ne pričamo.

WARRIORS IN 5

ROCKETS VS MAVS

Da je Dirk sezonu-dvije mlađi, odigrao bih ovdje na Mavse jer Jones ga ne može čuvati ni pod razno (Smith je nešto bolje rješenje, ali znamo što se događa ako Smitha previše držiš na parketu, posebice uz Howarda, to bi bio matchup kojega bi Carlisle znao okrenuti u svoju korist čak i ako bi Dirk bio usporen). Naravno, da je Dirk mlađi, onda bi Dallas možda bio u nešto boljoj situaciji pa ne bi bio ni potrebe za ovim raspravama.

Danas pak znamo da Dirk ne može nositi momčad cijelu seriju, a to Dallas ipak stavlja u poziciju autsajdera. Ali, ne treba smetnuti s uma da Mavsi imaju šansu – ostanu li u egalu do zadnjih 5 minuta, Dirk može ukrasti utakmicu, a Houston pak ne može iskoristiti činjenicu da protivnik igra s tako slabim obrambenim igračem u takvim trenutcima (dapače, ako će igrati sa Smithom da uštopaju Dirka, to je samo plus za Dallas koji će sigurno postaviti obranu tako da lopta odluke završi u Smithovim rukama na perimetru). Iako i za ovo postoji rješenje, niska postava s Arizom na četvorci uz Brewera na trojci koju je McHale čak i koristio u zadnjem susretu baš da limitira Dirkov boravak na parketu u završnici.

Bez Dirka, Dallas nema previše rješenja. Ellisov pick & roll s jednim od visokih glavna je akcija Dallasa, a Houston u Arizi ima čovjeka itekako sposobnog usporiti Ellisa. U ovoj seriji gubitak Beverleya neće se tako ni osjetiti, pogotovo kada je Rondo na parketu, jer na njemu možeš sakriti Terrya. Ne i Hardena koji će u trenutcima kada je Ariza zabavljen Ellisom ipak morati odraditi posao na Parsonsu. U tom slučaju možemo očekivati da Carlisle vrti gomilu pick & roll akcije preko čovjeka kojega su “ukrali” Houstonu, dijelom i da izmori Hardena. Što je teoretski dobro, osim što je Parsons načet i pitanje je koliko će uopće učinkovitu seriju odraditi.

Na drugoj strani će tako Dallas ipak imati više problema. Oni stopera za baciti na Hardena nemaju, barem među starterima. Zadatak je to kojega će vjerojatno u većini situacija odrađivati Rondo, ali Harden je ipak kategoriju iznad po fizikalijama i pitanje je može li čak i maksimalno angažirani Rondo napraviti posao, a kamoli ovaj koji jedva čeka da sezona završi. Staviti pak Ellisa ili Parsonsa na Hardena nema smisla, Rocketsi bi ih ubili u pick & rollu, dok Rondo uz pomoć Chandlera to može nekako držati pod kontrolom. Ellis će pak biti važan zbog presinga na Terrya svaki put kad ovaj dobije loptu, svaki tranzicijski poen za Dallas u ovoj seriji bit će zlata vrijedan.

Mavsi će morati igrati obranu ako misle ostati u seriji, dakle svoju minutažu kao stoper na Hardenu dobit će i Aminu, a u tim trenutcima definitivno na parketu ne bi smjelo biti Ronda. Dallas si tako nešto u ovakvoj seriji ne može dopustiti, dakle tu dvojicu prije svega možemo gledati kroz prizmu obrambenih zaduženja na udarnom igraču protivnika. Također, Carlisle mora naći načina kako na 48 minuta imati na parketu stalno ili Ellisa ili Parsonsa uz koje bi uskakali Harris i Barea kao sekundarne opcije dok je na parketu Aminu (kad je pak Rondo u igri, onda može poslužiti i Jefferson, iako mi Carlisleovo povjerenje u njega graniči s patologijom).

Upravo će od bljeskova dvojice combo-bekova s klupe u dobrom dijelu ovisiti napadačka uspješnost Mavsa, što u biti dovoljno govori u kakvoj su ovdje poziciji. Praktički, da na klupi nema Carlislea i da Mavsi nisu toliko brzi kod prilagodbe petorki, ne bih uopće imao dvojbi. Ovako, u seriji od sedam stručni štab Dallasa može pronaći dovoljno rupa u sistemu da smanji razliku u kvalitetama rostera jer na drugoj strani McHale baš i nije oličenje čovjeka koji brzo reagira.

Svim kemijama usprkos, Carlisle ne može stvoriti konstantno čvrstu obranu s rotacijom u kojoj ogromnu minutažu imaju visoki kao Dirk i Amare. Čak nema ni poštenu smallball postavu – Parsons u toj roli ne funkcionira, a Aminu ne može šutirati pa ga praktički nema smisla tako ni koristiti osim da otvoriš dodatno mjesto jednom combo revolverašu. Dakle, u oba smjera imaju manje opcija čak i protiv ovakvog Houstona – da su kojim slučajem Howard i Jones u boljoj formi, da je Beverley u petorci i da još imaju Motiejunasa kao strijelca u drugoj postavi, vjerojatno bi izabrao Rocketse u 5.

Ovako, nisam baš siguran da mogu riješiti seriju tako brzo. Možda se varam, možda je stanje unutar momčadi Mavsa takvo da nikakva analitika neće pomoći jer se igračima jednostavno neće dati odraditi zadano, ali vjerujem da Mavsi imaju dovoljno za razvući ovo u 7 (nemam muda za prognozirati nešto više od toga obzirom da su forma i brojnost opcija ipak na strani Houstona), posebice pronađu li nekakvu formulu u obrani.

Ironija ovog dvoboja krije se tako u činjenici da Rocketse doživljavamo kao ultimativnu analitičku momčad iako su Mavsi puno prije svih krenuli s uvođenjem takvog pristupa u dnevne poslove. I onda da stvar bude luđa obje te momčadi imaju uglavnom skrpane rostere, složene skoro pa bezveze jer su se bazirali isključivo na dovođenje udarnih opcija zaboravivši pri tome važnost sporednih igrača (mogu se oni ljutiti jedni na druge oko Parsonsa ili prije toga Dwighta, ali činjenica je da su ljuti prije svega na sebe jer na tržnici nisu ostvarili zacrtano). Mislim, kada usred sezone dovođenje Prigionia smatrate pojačanjem i kada u momčadi koja forsira “dobre” šuteve imate Brewera i Smitha, sve je jasno (a onda ne zaboravimo i tu sklonost post-up košarci od koje danas bježe svi u NBA osim Houstona – McHale će uvijek naći dovoljno prilika za baciti loptu svojim učenicima, na žalost ovom prilikom samo Howardu, ne i Motiejunasu koji je očito puno bolje upio trikove učitelja).

Ova hrpa paradoksa samo potvrđuje da govorimo o prilično kaotičnim kontekstima koji definitivno nisu zreli za veće uspjehe (ima ovakvih primjera i kod Dallasa, jasno, a prije svega je to odluka da dovedu Ronda kod koje je očito više nade polagano u zvjezdani status nego u analitiku). U tom kaosu britki um boljeg stručnog štaba mogao bi biti presudan. Ili ne.

ROCKETS IN 7

CLIPPERS VS SPURS

Kad prođe onaj inicijalni šok uzrokovan time što nas ovako rano čeka dvoboj ovakvih divova, stvari postaju jasnije. Da kojim slučaju igraju u drugoj rundi, Spursi bi bili favoriti, pa zašto takav slučaj ne bi bio i sada? Krucijalno je dobiti jednu od prve dvije u Los Angelesu, onda će serija krenuti dobro poznatim tokom.

Klupa Spursa i bravure Belinellia, Ginobilia, Millsa i Diawa bit će prevaga, a onaj završni udarac donijet će Popovich koji će do četvrte utakmice pohvatati konce serije (nije doduše da Rivers s ovako tankim rosterom može prirediti neka specijalna iznenađenja koja bi na pola serije potpuno okrenula momentum).

Chris Paul će morati igrati košarku života da Clippersi ostanu unutra, ali, kad i ako osjeti da je Paul prijetnja, Pop će mu jednostavno staviti Leonarda za vrat sa samo jednom naredbom – uništi ga. Green neće imati lagan posao dok se probija za Redickom kroz sve one blokove, ali dovoljno će biti da mu malo smanji postotke šuta, a Parker će moći na parketu provoditi gomilu minuta bez straha da će ga Clippersi uništavati pick & rollom zbog spomenute mogućnosti Leonarda na Paulu (koja pak znači da će se Tony skrivati na Barnesu – Spursi neće imati ništa protiv toga da Barnes puca više lopti nego inače).

Također, ne vidim kako Clippersi mogu dobiti tekmu u San Antoniju, kad upadnu u onaj žrvanj tijekom kojega Spursi lete gore-dolje, trče kontre i zabijaju trice nakon desetak dodavanja, neće biti lako pružiti otpor, treba tu izvući energiju koju nakon ovako ubitačne sezone vjerojatno nema nitko u toj momčadi.

S tim da nisu Clippersi bez šanse, barem ne potpuno. Dobiju li obje doma na otvaranju, ni Spursima neće biti lako dobiti 4 od preostalih 5, to je već čista lutrija (čak i da dominiraju do kraja, ulaze u sferu kada ih jedna dobra četvrtina Crawforda može poslati na ljetovanje). Također, ako Splitter ne bude spreman, Blake bi mogao imati sjajnu seriju kao triple-threat s lakta čime bi otvorio dodatni prostor i ostalim napadačkim opcijama. Spursi će morati limitirati lagane poene Jordana na obruču i pretvoriti Blakea u šutera s poludistance, a to će im uzeti ogromne količine energije. Mogu li u takvom kontekstu izvući dovoljno lucidnosti od visokih prema naprijed da iskoriste slabosti zadnje linije Clippersa koje su uvijek prisutne zbog Jordanovih agresivnih rotacija prema perimetru, odnosno zbog Griffinovih kasnih rotacija prema sredini?

SPURS IN 6

GRIZZLIES VS BLAZERS

Čak i da su kompletni, Blazersi ne bi imali odgovora na Memphis. Ovako, bez Matthewsa i s cijelom bočnom rotacijom pod upitnikom, praktički su autsajderi i to bez obzira što su i sami protivnici načeti slabijom formom visokog dvojca te ozljedama Conleya i Allena. Na kraju će svi koji su pod upitnikom vjerojatno zaigrati u prvoj utakmici, ipak je ovo playoff, a rezultati će vjerojatno biti isti kao i u regularnoj sezoni kada je Memphis bez većih problema uspijevao pronaći brzinu više kad god je bilo potrebno.

Memphis je nezgodan protivnik u napadu jer ima visoke koji se ne boje kontakta bez obzira što Portland parkiranjem dva centra u sredini pokušava ostaviti dojam opake momčadi. Memphis nema sjajne šutere, ali dizajn obrane Blazersa to nije u stanju iskoristiti jer im je važnije zatvoriti kornere nego pomoći udvajanjima u sredini, tako da prostora ima po defaultu, bez potrebe za nadprosječnim šuterskim učinkom koji bi ga kreirao. I onda imaju playa koji kroz pick & roll, give & go i hand-off akciju može zavrtiti svijest njihovoj obrani, koja je posebice limitirana kada treba braniti visoku screen akciju.

Memphis je tako dominantan protiv Portlanda jer se protiv njih ne muče zabiti, a uz to mogu odigrati standardno kvalitetnu obranu. Imaju dovoljno tijela za usporiti Aldridgea, a ako Allen bude u stanju istrčati i uštopati Lillarda, riješili su seriju. Batum je previše polomljen da bi ponio teret kao sekundardni kreator, a Afflalo je praktički nebitan, što zbog manjka ideje, što zbog ozljeđenog ramena.

GRIZZLIES IN 5

HAWKS VS NETS

Hawksima je ključno lagano uvesti Millsapa u ritam i držati to rame pod kontrolom, odnosno isprobati malo kombinacije koje će im trebati za kasnije jer do Finala s Bazemoreom u roli šestog čovjeka neće doći. Bud će morati čuvati Carrolla jer će mu protiv Cavsa trebati na 40 minuta, a zatim i pronaći idealnu kombinaciju za trenutke kada ovaj bude na klupi (igranje s Bazemoreom na boku 20-ak minuta neće proći, njega se može sakriti samo uz preostala četiri startera, dakle treba pronaći idealnu mjeru za trojku Teague-Schroeder-Korver).

Zbog toga što će Budu sigurno u glavi biti važnost čuvanja startne petorke, vjerujem da Netsi mogu ukrasti jednu utakmicu u kojoj će Brand i Bazemore dobiti previše minuta. Međutim, ona razina košarke koju su starteri Hawksa u stanju odigrati u oba smjera u prvih 5 minuta prve i treće, odnosno u zadnjih 5 minuta druge i četvrte, bit će nepremostiva prepreka za momčad koja se u playoff našla igrom slučaja. Sve da Lopez i Bogdanović ostanu vrući, braniti Hawkse ne mogu ni pod razno.

HAWKS IN 5

CAVALIERS VS CELTICS

Nemam pojma da li su Cavsi planirali baš matchup s Celticsima, ali definitivno im dolazi kao naručen. Cleveland ima dovoljno driblera i slash & kick igrača sposobnih razbiti obranu Bostona na perimetru, odnosno u stanju su formaciju držati dovoljno široko da uvijek pronađu otvorenog igrača (i što je bitno, voljni su ga pronaći). Ako im Celticsi i razbiju ritam presingom i prisile ih na izolacije, nije da će se Cavsi buniti – James i Irving žive za takve trenutke, a Bradley i Smart, koliko god solidni bili, nisu elitni stoperi 1 na 1. Uz to, nije da imaju blokera u sredini prema kojemu mogu usmjeriti promet.

Cavsi tako ne bi smjeli imati problema sa zabijanjem, a kako će se nositi u obrani? Boston nema igrače za iskoristiti slabosti Cavsa u skoku, a nemaju baš ni idealne šutere koji mogu razvući njihovu obranu – bez toga Cavsi se mogu koncentrirati na zaštitu reketa i smanjivanje broja grešaka, a kada su to u stanju, djeluju kvalitetno čak i defanzivno. Tako da u principu Bostonu šansu da uzme jednu tekmu dajem čisto na račun pozitivne energije s kojom ulaze u playoff, kao i zbog broja opcija s kojima Stevens može iskoristiti jedan slabiji dan Cavsa. Realno, ovo bi trebala biti metla.

CAVALIERS IN 5

BULLS VS BUCKS

Pa, ovdje definitivno neće biti previše trke, osim kad nakon osvojene lopte netko krene sam u kontru. Bucksi će pokušati izmoriti Bullse stalnim 1 na 1 napadanjem kroz duge postavljene napade, prije svega kroz Carter-Williamsa koji će itekako testirati Roseova koljena. Giannis će napadati Dunleavya kad god to bude moguće, Middleton će imati zadatak izmoriti Butlera, a sve to s namjerom da klupa što lakše dolazi do poena. Naime, ne vidim scenarij u kojem će Thibodeau previše odmarati udarne igrače – osim Rosea i Brooksa koji bi mogli dobiti istu minutažu kao svojevrsni tag team, Butler će igrati 49 minuta po večeri, a daleko od toga neće biti ni dobri, stari Dunleavy, koji bi na kraju ovog playoffa mogao izgledati kao otac koliko će ga izmoriti.

Dakle, nakon borbe sa starterima Bucksa, vanjske igrače Bullsa čekaju driblinzi Baylessa, Mayoa i Dudleya. Za zatvoriti sve ovo trebat će im ogroman podrška visokih, koji kao što znamo nisu u idealnoj formi. S Gasolom neće biti lako braniti prostor izvan reketa, a ni Noah ni Gibson nisu spremni odraditi posao u inače trkački i energetski zahtjevnom sistemu koji je s trenutnim rupama na petici i jedinici postao još zahtjevniji.

Bullsi su ovdje favoriti s razlogom, imaju dovoljno opcija u napadu, posebice s raspoloženima Gasolom i Mirotićem, ali ne kužim one koji misle da će im biti lako. Istina, Bucksi će morati kreirati između 15 i 20 izgubljenih lopti po utakmici da bi imali šansu, ali, ako je itko za to sposoban, to je njihova obrana. Bullsi će imati priliku dobiti šutom, a to nije njihova snaga čak ni u ovoj napadački poboljšanoj momčadi – snaga napada Bullsa ipak se krije u dominaciji u reketu. Koju će definitivno moći ostvariti protiv skakačkih slabašnih Bucksa kojima je često fauliranje jedini način da zaštite obruč, ali samo guranjem pod košem teško se odvojiti na sigurnu prednost.

Ne treba isključiti mogućnost da će Bullsi imati jednakih problema na drugoj strani zaustaviti kreativni kaos Bucksa, posebice te stretch formacije s kojima će se mučiti i Noah i Gibson. Uostalom, Milwaukeeu je forma trenutno u porastu, dok je kod Bullsa motiv ozljeda ipak previše provučen kroz ovogodišnji identitet. Neće razočarati kao lani protiv Wizardsa jer imaju više opcija, ali kombinacija neustrašive mladosti i lucidnog iskustva protivnika bit će im ozbiljan test, nikako šetnja. Uostalom, i sami su krenuli na sličan način, kao momčad sa srcem koja je jedne Celticse svojevremeno odvukla u sedam nezaboravnih utakmica. Mislim se čak staviti da ovo također ide u sedam, ali nisam siguran da će Middleton moći raditi ono što inače radi ako će mu Butler cijelo vrijeme puhati za vratom. To bi značilo da ćemo gledati previše Carter-Williamsa, a nisam siguran da je on još uvijek dorastao takvoj liderskoj roli. Iako će ovo iskustvo definitivno pomoći svima uključenima.

BULLS IN 6

RAPTORS VS WIZARDS

Serija s kojom sam se najviše mučio. Osjećaj mi govori da je petorka Wizardsa sposobna dominirati, kao i da su Pierce i Beal ono najbolje čuvali za playoff. Nene će sigurno imati jednu all-star utakmicu u nogama, a i Gortat će valjda imati trenutaka (iako ne u zadnjoj četvrtini). Dakle, dok god mogu računati na najboljih 5, Wizardse ne može zeznuti ni Wittman. Ta petorka može braniti na loptu, može zatvoriti perimetar, može čuvati reket i tu bi izuzetna napadačka učinkovitost Raptorsa mogla pasti. A padne li, Toronto nema previše drugih rješenja, osim jurišati na obruč i nadati se slobodnim bacanjima.

S druge strane, Raptorsi imaju nešto što kod Wizardsa ne postoji, klupu, ali i sposobnost prilagodbe. Njihova stretch postava pokazala se kao problem ne samo ove sezone, već i prošle. Imamo tako popriličan uzorak utakmica u kojima Washington jednostavno ne uspijeva toliko dominirati u obrani da sakrije napadačke nedostatke. Patterson je problem kojega ne mogu riješiti (osim ako ne stave Piercea na njega, kao lani Netsi, ali to je solucija koja ne postoji u Wittmanovoj glavi, odnosno barem nije kroz sezonu), a posebice kada zaigra s Johnsonom. Taj dodatni prostor u sredini postaje još veći problem kada Toronto zaigra s dodatnim driblerom poput Williamsa ili Vasqueza umjesto s kilavim spot-up igračem poput Rossa.

Imaju Raptorsi svojih problema, prije svih upitna je Lowryeva forma, a onda i DeRozanova selekcija šuta. Ali, dubina i stretch postave držat će ih u egalu kroz seriju, odnosno parirat će toj kvaliteti petorke Wizardsa. Koji, spomenimo i to, također ne ulaze u doigravanje u nekoj sjajnoj formi. Tako da će ovdje odlučivati sitnice, poput odluka trenera u završnicama. Ili poput izbora šuta u zadnjoj minuti. Sad, reći da Raptorsi tu imaju neku naročitu prednost blesavo je, Casey definitivno nije genije, a i svi bekovi su im previše skloni 1 na 5 košarci. Ali, Wittman je klinički nesposoban odigrati pravi potez u završnici, a začepljeni napad definitivno ne mogu odštopati Porter ili Gooden kao kvazi-stretch jokeri u završnicama. Umjesto da zavrti pick & roll s Gortatom kojim bi otvorili prostor Bealu na boku, on će radije spustiti loptu Neneu na blok ili dovesti Walla u situaciju da uzme loš šut s vrha reketa. Dakle, izgubit će im barem utakmicu u ovoj seriji, a to u ovakvom izjednačenom dvoboju nije za baciti. Stoga, prednost Toronto.

RAPTORS IN 7

SEMI-FINALS

WARRIORS IN 6

SPURS IN 6

HAWKS IN 6

CAVS IN 7

CONFERENCE FINALS

SPURS IN 6

HAWKS IN 6

FINALS

SPURS IN 5

PLAYOFFS? PLAYOFFS!

Frančeski i Gee, maksimalno pripremljeni (prvi je odradio utakmicu brazilskog nogometnog kupa, drugi pogledao epizodu “3 2 1 kuhaj”), u malim noćnim razgovorima pretrasaju playoff serije i nadaju se višestrukim orgazmima. Dva sata najboljeg bračko-šibenskog NBA podcasta na kugli zemljaskoj, uz cameo role Spencera Hawesa, Damjana Rudeža i, naravno, Samuela L. Jacksona.

2015 playoffs pod by Ispodobruca on Mixcloud

THE RIGHT STUFF 2015.

Fantastična sezona je iza nas, vrijeme je za odigrati jednu na balote. Popodne podcast, sutra najava playoffa u pisanom obliku, sve to za uvijek istih 19.99 kuna. Uživajmo u najboljem dobu godine (još da kiša spere ovu šugavu pelud…)

PRVA PETORKA

Paul, Curry, Harden, James, Davis.

Ovdje je jedina dvojba bila ugurati pravog centra umjeto Paula ili jednostavno staviti 5 najboljih igrača. Obzirom da je godina gospodnja 2015. stvarno se više s tim pozicionim pizdarijama ne treba zamarati, posebice jer bi ova momčad više nego dobro funkcionirala i na parketu. Uostalom, dobar primjer toga kako bi Steph izgledao u spot-up roli uz Hardena, dok im Davis čuva leđa na petici, imali smo i na World Cupu. Što se Paula tiče, čovjek je roster dubok 6 igrača, koji je najgori period sezone odigrao bez drugog najboljeg čovjeka, odveo do titule najučinkovitijeg napada u ligi pored jednih Warriorsa, Spursa i Cavsa. Sve da je prvih par mjeseci i igrao pod ručnom, kasnije je to nadoknadio.

DRUGA PETORKA

Westbrook, Butler, Leonard, Horford, Marc.

Nije bilo Duranta, Carmela i Georgea, dakle mogućnost izbora na bokovima brutalno je smanjena. Stoga Butler upada po automatici, iako je drugi dio sezone odradio ispod razine prvog. Leonarda sam odavno zacrtao u trećoj petorci zbog manjka utakmica, ali i on dobiva propusnicu za razinu više zbog manjka opcija. Mislim, radije stavim njega u petorku nego još jednog combo beka tipa Lillard ili Irving. Gasol mlađi je vrijedan i prve petorke i ako bi tamo morao birati centra, biram njega, a Horford je srce Hawksa i zaslužuje biti tu gdje je iako je konkurencija među visokima i ove godine bila izuzetna.

TREĆA PETORKA

Wall, Thompson, Millsap, Aldridge, Duncan.

Timmy!u dajem prednost pred Cousinsom koji je usprkos sjajnim igrama na kraju ipak odigrao i manje minuta i manje utakmica od mumije, a da ne spominjem detaljčić da mu je momčad i ovaj put ostala ispod 30 pobjeda (nemam nikakvih problema s tim da ga netko stavi i u drugu petorku, dapače). Ima tu mjesta i za njega i za možda Jordana, možda sam mogao izbaciti jednog beka viška i otvoriti im ga, ali jednostavno nisam htio mudrovati s prvom petorkom koja mi je baš po volji. Aldridge je tu jer je srce Blazersa, a kako imamo manjak bočnih, dao sam jedno mjesto na krilu Millsapu. Ugurati baš klasičnog visokog tipa Blake mi se nije dalo, čak sam razmišljao dati priznanje igračima poput Greena ili Korvera, ali na kraju mi se ovo čini fer. Klay je tu jer jedna od 11 najboljih momčadi svih vremena zaslužuje imati 2 igrača među 15, iako je ovo već u sferi biranja između dva Ferrero proizvoda – umjesto njega kao strijelci mogu tu komotno biti i Irving, pa i Lillard ili Teague (dok sam pisao ovu rečenicu, Klay mi je ubacio 12 poena kroz uši). Koje sam pak podredio Wallu kao zadnjem kojeg sam odabrao među 15. Wizardsi su možda neke razočarali, po meni su pak odigrali u skladu s trenutnim mogućnostima, a Wall je tu, posebice do all-stara, bio ključan.

MVP

Curry.

Ne kužim potrebu za raspravama kad imamo ovako jasnu sliku. Brojkama se uvijek može kreirati nekakav narativ, ali Curry je upravo momčad odveo do 67 pobjeda u sezoni. Kad tome dodamo da je napredovao kao kreator, obrambeni igrač, pa čak i kao šuter (ma koliko to zvučalo suludo), pa kad uzmemo u obzir da su Warriorsi bez njega na parketu slabiji za čak 15 poena i to u oba smjera (za obranu manje-više, ali u napadu od najboljeg učinka u ligi padaju na razinu Bucksa), sve smo rekli. Njegov šuterski domet je ključan u otvaranju prostora za suigrače, ništa manje važan od stretch postava, a taj originalni stil igre koji kombinira svemirsku učinkovitost (za beka do sada neviđenu u NBA) i bljeskove individualnog ludila (nikada ne znaš kad će se dignuti na šut i zabiti tricu) nešto je najoriginalnije danas u košarci – takve stvari obično ne idu zajedno, uvijek postoji taj izbor između pravog i krivog puta, a Curryeva sposobnost da izbriše granice između to dvoje i košarku učini prije svega zabavom same po sebi su MVP. Najveći revolucionar nakon Nasha, pa kad Steve ima dva trofeja doma, onda i Steph zaslužuje jednog.

DPOY

Green.

Kako je za dlaku ispao iz top 15, onda nisam imao puno dvojbi staviti ga na prvo mjesto u ovoj kategoriji. Njegova raznovrsnost i sposobnost da čuva svih 5 pozicija razloga su zbog kojega su Warriorsi ovako dobri, odnosno zbog kojega su od top 5 obrane postali najbolja bez konkurencije, popravivši se za 1.2 poena u odnosu na lani (to ne upada toliko u oči kao napredak u napadu koji je veći za 4 poena, ali je itekako bitno). Da su Allen i Leonard bili zdraviji, odnosno da je Gobert starter cijelu sezonu, imao bi veću konkurenciju, ovako dvojbi nema.

PRVA OBRAMBENA PETORKA

Allen, Middleton, Leonard, Draymond, Gobert.

DRUGA OBRAMBENA PETORKA

Wall, Kidd-Gilchrist, Ariza, Davis, Bogut.

TREĆA OBRAMBENA PETORKA

Teague, Carter-Williams, Danny Green, Duncan, Marc.

Do zadnjeg trena sam se mislio između Paula i Teaguea, kao i između Jordana i Gasola – imali su dobre sezone, ali jednostavno ne toliko značajne kao Gobert i Bogut da upadnu automatikom. Međutim, i ovako imam previše playmakera (s Teagueom i Paulom smo već u zoni kada i Curry može ući u kombinaciju, a kamoli Bledsoe i Lowry), a i centara je više nego dovoljno. Howard i Noah su dežurni krivci koji nedostaju zbog ozljeda, iako su više nego pošteno odradili svoje minute obzirom na okolnosti. Matthews je bio sjajan do ozljede, Roberson je majstor i bio bi među 15 da mu manjak šuta ne limitira minutažu, Butler tek solidan, tako da mislim da nisam preskočio nijednog bočnog, eventualno još treba spomenuti sjajnog Millsapa koji je u paru s Teagueom krucijalan u razbijanju pick & rolla za Hawkse, zatim Noela koji je odličan u roli zaštitnika obruča, a onda i još dvojicu važnih igrača Bucksa, Dudleya i Pachuliu.

6TH MAN

Williams.

Svim silama sam pokušao izbjeći izbor još jednog combo-beka koji ima dobru sezonu i koji iz nepoznatih razloga ima puno veću rolu nego bi trebalo, ali jednostavno nisam mogao

a) pronaći bolju alternativu

b) ignorirati činjenicu da je u odličnu napadačku učinkovitost Raptorsa ugrađen prije svega Williamsov učinak kroz respektabilnih 80 utakmica

Mogao sam ubaciti Goberta i iskoristiti činjenicu da je više utakmica započeo s klupe nego starter, ali na kraju sam skužio da bi to stvarno bilo previše, jebiga ipak je najveći trag ostavio u drugom dijelu sezone. Ostali kandidati bili su Patterson, čiji utjeca na napad Raptorsa nije ništa manje važan, ali je ujedno imao i manje konstantnu formu, zatim Thomas, koji je solidno igrao u Phoenixu, ali najznačajniji je ipak po tome što je pomogao Bostonu u drugom dijelu sezone, te eventualno još Mirotić koji je Bullsima dao impuls kad je bilo najteže (ili bi bolje bilo reći kad god bi dobio priliku). Jednog Iggya nisam uzimao u obzir jer je njegova rola ionako važnija bila u završnicama kada bi obranom pojačao jezgru, na samu igru klupe prema naprijed više je štetio nego koristio zbog sklonosti lošim šutevima iz driblinga. Ipak, Lou. Što mogu, jadan sam.

BENCH

Bucks.

Da su ušli u playoff, stavio bih ovdje Pacerse, ovako odajem priznanje Bucksima za sve što su odradili u prvom dijelu sezone. Nakon all-stara značajno su pali, ali u završnici su opet dobili potreban impuls od trojke Mayo-Dudley-Bayless. U konkurenciji su po običaju Spursi, sjajni dvojac Raptorsa koji je konkurirao za titulu šestog čovjeka, a i Celticsi koji su dodatkom Thomasa već kvalitetnu dubinu digli na novu razinu.

ROY

Mirotić.

Koliko god se na početku sezone činilo da je ova draft klasa nešto posebno u odnosu na lanjsku, toliko je u završnici ostao gorak okus u ustima sličan prošlogodišnjem. Pa sam odlučio napraviti potez sličan lanjskom kada sam favorizirao Plumleea ispred Carter-Williamsa, točnije htio sam nagraditi Mirotića zbog činjenice da je jedini odigrao značajne utakmice dok je većina konkurenata nabijala šuplje brojke. Slično Plumleeu lani, kada je na 20-ak utakmica pomogao Netsima da ostanu na playoff kursu odigravši značajnu rolu u sredini obrane i napada, Mirotić je vukao Bullse kad god je to situacija zahtijevala, bilo da govorimo o onom periodu krajem studenog kada je Gibson otpao po prvi put ili o ožujku kada je opet završio izvan parketa. Uz to, Mirotić je bio spreman uskočiti i na trojku kad je Bullsima nedostajao bočni ili u bilo kojem trenutku kada bi nekome zatrebao predah. Dakle, gledajući trag koji je ostavio bivajući bitnim članom ozbiljne playoff momčadi, Mirotić nema konkurenciju.

Wiggins je solidan izbor iz razloga što je imao nešto nalik konstanti tamo od prvog mjeseca kada je skužio da može lakoćom trpati u NBA pa gotovo do kraja sezone, ali praktički njegova sezona je više nalikovala na trening kamp u kojem mu je jedina odgovornost bila isprobati što više pristupa igri. I pokazao je zavidan repertoar za rookiea, nema sumnje kako će moći trpati u ligi. To i obrambeni potencijal definitivno su bitne kvalitete, ali ima tu i jako puno nedostataka. Kako je kontekst ključan, najbolje bi bilo birati dva rookiea godine, onog koji je najviše pomogao momčadi i onoga koji je iskazao najveći potencijal. Osobno se i ovdje držim narativa koliko i brojki, stoga Mirotić.

ALL-ROOKIE TEAM

Payton, Smart, Wiggins, Mirotić, Noel, Nurkić, Hood.

Uf, ovih 5 je u zadnje vrijeme sve teže skupiti, kako postajemo sve izbirljiviji zahvaljujući sve većem broju podataka, pomalo je teško pronaći igrače prve godine čije igre su koristile ikome osim njima samima. Stoga ću jednostavno nabrojiti ona imena koja su ostavila kakav-takav trag, slaganje druge ili nedajbože treće petorke iz ove ponude stvarno je mučan posao.

Ove godine dobar dio uzbuđenja izostao je zbog ozljeda Parkera i Gordona, a zatim i Nurkića koji bi danas bez puno razmišljanja bio prvo ime klase da je nastavio s formom iz siječnja. Uglavnom, Smart je bio jedan od važnijih igrača Bostona u lovu na playoff, što Payton, iako sve solidniji kako je sezona odmicala, ipak ne može staviti u svoj rezime – on ima problem sličan kao Wiggins, njegove brojke uglavnom su bile šuplje, iako za razliku od Wigginsa, njegov izostanak iz momčadi bi značio ogromne probleme (što se opet može pripisati dizajnu rostera, Payton je praktički bio jedini play na rosteru Orlanda, a Wiggins je uglavnom imao nekoga sposobnog trpati uz sebe). Hood je bio odličan u nekim periodima, ali slično Nurkiću ima premalo utakmica, međutim ako bi morao birati trojicu koja su igrala najuzbudljiviju košarku onda on svakako može uz bok Mirotiću i Jusufu.

MIP

Gobert.

Nije prošao kao obrambeni igrač godine, stoga mu ovo priznanje ne može izmaći. Čovjek već u drugoj sezoni garantira top 10 obranu, to je jednostavno fantastično. I zna igrati košarku, nije samo balvan koji igra na jednom dijelu parketa, već posjeduje zavidan IQ. Jedini pravi konkurent bio mu je kolega iz najbolje obrambene petorke Green.

MIP TEAM

Irving, Klay, Middleton, Green, Gobert.

Tri petine iste su kao i kod prve obrambene petorke, ali definitivno ih treba još jednom istaknuti jer radi se o ljudima koji su nosili ogroman teret i u napadu. Gobert je kretanjem u pick & rollu, a s vremenom i kretanjem u kompleksnijim motion akcijama, odradio ogroman posao za napad Jazza koji je mogao potonuti zbog manjka poštenih bekova na rosteru. Green je doslovno radio sve što se od njega tražilo, pa je tako bio i odličan sekundarni kreator u onim trenucima kada bi kvalitetna udvajanja usporila Currya. Middleton je pak uz obrambeni doprinos postao heroj završnica Bucksa u kojima je uzimao ključne šuteve s perimetra, a s vremena na vrijeme bi igrao i 1 na 1, posebice u postu gdje je dužinom predstavljao bolju verziju Wesa Matthewsa.

Irvinga i Klaya biram jer su napravili korak naprijed kao strijelci shvativši koncept efikasnosti, odvojivši se od prosjeka, pokazavši IQ i savjest (dobro, barem Irving koji se uz bolju selekciju šuta po prvi put u životu barem trudio i u obrani, mada bez učinka), iako njihov iskorak nije toliko šokantan jer su ionako već bili na visokoj razini te je isključivo vezan uz bolji kontekst (od njih se ne traži da budu nešto što nisu). Isto se može reći i za Teaguea i za Butlera koji su mi ostali odmah do, i kod njih je već postojala jedna visoka razina igre koja je samo nadograđena (slično se može reći za još neke likove poput Jordana, Haywarda ili Kidd-Gilchrista). U principu za ovu nagradu nekako bolje odgovaraju igrači koji od razine prosječnog čovjeka s klupe skoče do nezamjenjivih, tako da svakako treba dodati još i Whitesidea koji je na trenutak bio MVP lige. Istina, kratak je to trenutak bio, ali danas malo tko sumnja da se radi o solidnom starteru. Svakako treba spomenuti i Motiejunasa koji je od igrača sumnjivih kvaliteta odjednom postao jedan od boljih post-up strijelaca u ligi, a uz to i dalje radi na stretch igri. Jedino što se ne uklapa u tu definiciju nezamjenjivih, on je od igrača s dna klupe postao solidan član rotacije, a to nije toliko bitno kao ovo što je izveo Gobert.

LVP TEAM

Hinrich, Waiters, Stephenson, Kelly, Perkins.

Mogao sam ubaciti i rookiea poput LaVinea i Stauskasa (Exum se izvukao jer je odradio pristojan posao s loptom i u obrani u ovom drugom dijelu sezone tijekom kojeg je Jazz bio sjajan), ali obzirom da oni ionako dobivaju minute više kako bi se razvili nego kako bi pomogli momčadi, bolje ih je ignorirati. Treba se okomiti na igrače poput Stephensona i Waitersa koji su trebali nositi ozbiljan teret, a samo im je polazilo za rukom biti sve manje i manje korisnima. Slično se može reći i za Hinricha, iako je on po običaju više gurnut u vatru zato što nije bilo drugih rješenja. Perkinsa ovdje dodajem čisto zato da mogu spomenuti kako je sad u žutom dresu Cavsa još očitije da on nema što raditi na košarkaškom parketu, a Kellya jer je zaštitni znak očajnog rada uprave Lakersa. Potrošiti toliko minuta na ovakvog igrača stvarno nema smisla, koliko god dobro bilo u pogledu tankiranja. Također, nije imalo smisla uključiti nikoga iz Knicksa.

GREGG POPOVICH AWARD

Coach Bud.

Popovich je opet bio sjajan s tempiranjem forme, tako da je ne dati mu titulu možda greška (tako će sigurno izgledati ako Spursi obrane naslov). Ali, po njemu se već zove nagrada, dakle jednostavno ga ignorirajmo ovom prilikom (na kraju krajeva, bez obzira na sve probleme s ozljedama, 55 pobjeda su neki minimum koji smo mogli očekivati od Spursa). Kerr je vodio momčad do povijesnog uspjeha, njegov um i cool pristup definitivno su bili važni, ali u toj franšizi u kojoj se sve radi grupno, od slaganja momčadi (tko je tamo kvragu GM?) do treniranja, Kerr više dođe kao manager engleskog tipa nego taktičar. Slično vrijedi i za Kidda koji je sjajno vodio Buckse (tu barem nema dvojbi tko je GM, Hammond služi samo da ispunjava Kiddove ideje).

Taktički gledano, nakon Buda najviše je iz svoje momčadi iscijedio Stevens, a ova petorica su ujedno i mojih top 5 trenera za ovu sezonu (moram makar ovako u zagradama spomenuti i Snydera koji je odradio sjajan posao s Jazzerima). Budenholzeru prednost pak jer je napravio čudo igrajući vrhunsku obranu s momčadi bez pravog centra i bez pravog stopera na perimetru (pisali smo ranije u sezoni o sjajnom kombiniranju zonskog čuvanja reketa, pravovremenih reakcija na perimetru i odlične tranzicijske obrane), a zatim i jer je izvukao maksimum u napadu, kreirajući do sada najbolju kopiju Spursa. A nije ni na odmet što se iskazao i u ovom managerskom dijelu posla, praktički je cijelu sezonu odradio kao zamjena za Ferrya i tu moć nije možda koristio da bi pojačao momčad, ali nije ju ni pokvario.

OC OF THE YEAR

Alvin Gentry.

Obzirom da se u NBA sve više sredstava ulaže u razvoj na svim razinama i da se ogromna sredstva ulažu u svaki pomak, ma koliko sitan bio, danas praktički nije nikakvo čudo imati dva glavna trenera ili dva udarna pomoćnika koji će pozvati i time-out ili zvati akcije, odnosno promjene u obrambenom pristupu, bez previše savjetovanja s glavnim trenerom. Obzirom na sve veću važnost analitike, gomilu podataka koje treba obraditi jer su pripreme za svakog protivnika sve detaljnije, a onda ni svu tu gomilu informacija o vlastitoj momčadi, nije ni čudo da je glavni trener sve više motivator i manager odgovoran da sve funkcionira glatko, a tek zatim netko tko se znoji na treninzima i uigrava nove sheme. Jasno, njegove odgovornosti su najveće, ali svejedno zašto ne bi spomenuli i ljude koji su svojim potezima očito odigrali ključne uloge u uspjesima momčadi?

A malo je tko napravio više od Gentrya, veterana koji je nakon sjajnog posla u Sunsima i u Clippersima dobio idealnu priliku u Warriorsima. Ovdje je naišao na plodno tlo i organizaciju spremnu maksimalno zagristi u njegovu verziju Princetona, dakle bez ustupaka pick & rollu kao što je bio slučaj u Phoenixu ili Clippersima. Službeno ga se smatra ko-trenerom, ali nema sumnje da je njegov glavni posao bio ubaciti sve one weave, double-screen i high post akcije u napadački repertoar Warriorsa. Ko ili oc, Alvin zaslužuje naklon do poda.

DC OF THE YEAR

Ron Adams & Sean Sweeney.

Nikako se nisam mogao odlučiti kome od dvojice dati prednost pa neka dijele nagradu. Adams je još jednom na čelu nove revolucije, nakon što je uz Thibodeaua bio ključni promotor agresivne match-up zone s tri čovjeka na lopti uvijek spremna udvojiti, uz dvojicu u reketu spremnu šprintati na rupe koje nastanu prebacivanjem strane, sada je među prvima i u situaciji kada preuzimanje na perimetru postaje novi standard – njegove ideje definitivno su pomogle Warriorsima da maskiraju manjak centimetara u sredini jednostavno ih nadoknadivši centimetrima na perimetru. Gledat ćemo toga dosta u playoffu, puno više nego je lani bio slučaj s Dallasom u prvoj rundi (bitan dio zbog kojega su onako dobro parirali Spursima bila je upravo obrana) ili s Netsima protiv Raptorsa.

A upravo je lani katastrofalno započeta sezona Netsa spašena kada je Kidd izvjesnog Sweeneya postavio za obrambenog šefa (sjeća li se itko Lawrencea Franka) i kada su Netsi odjednom počeli igrati isključivo na preuzimanje kako bi sakrili manjak atleta na perimetru. Sada je čovjek odradio još bolji posao s Bucksima koji nisu slučajno najbolja obrambena momčad na Istoku. Jasno, za igrati ovim stilom na ovakvoj elitnoj razini kako to rade Bucksi i Warriorsi potreban je poseban soj igrača, ali, čak i ako nemate idealan talent, stalnim preuzimanjem u stanju ste spriječiti kretanje lopte i igrača te natjerati protivnika da igra na izolaciju ili na postavljene akcije kroz post-up više nego što želi (a motion ekipe poput Spursa upravo to žele izbjeći).

Uostalom, nisu Rocketsi slučajno ove sezone ovako dobri defanzivno, često koriste preuzimanja na perimetru, posebice kada je na parketu druga postava s Brewerom i Smithom, a i Hawksi dobrim dijelom probleme na perimetru stvaraju redovnim preuzimanjem na pick & rollu (Budov pomoćnik Jenkins, novi produkt iz ergele San Antonia, vjerojatno je jedan od glavnih kandidata među svim pomoćnicima za budućeg glavnog trenera u NBA).

EMIL TEDESCHI AWARD

David Griffin.

Doveo je LeBrona i Lovea, a onda odradio najvažniji trade sezone. Možemo se šaliti da je iza svega LeBron, ali ne možemo zanemariti konkretan posao koji je čovjek napravio.

BRIAN SCALABRINE AWARD

Mike Muscala.

Zna čovjek kako izbjeći povratak u Španjolsku – uvijek skači, uvijek imaj spreman ručnik i Gatorade i uvijek budi spreman dati sve od sebe na parketu, pa makar dobio šansu jednom svaka dva tjedna u garbage timeu.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Josh Smith.

U Houstonu je solidan, za ono u Detroitu više je kriv Dumars, inače lanjski dobitnik nagrade, ali preporod koji su doživjeli Pistonsi čim su njega makli iz slike stvarno je nezaboravan. Jedini ozbiljni konkurent bio mu je Brian Shaw koji se uspio posvađati s pola Denvera, što je kad malo bolje razmislite stvarno ogroman uspjeh obzirom da cijeli grad puši marihuanu.

MATT BULLARD AWARD

Kevin Love.

Jebiga, moram ga nekako spomenuti. Kad su ga već pretvorili u stretch četvorku, Love je barem pokazao da i to može odraditi vrhunski – ubacio ih je 144, dakle više od Fryea, Andersona, Morrisa, Greena i Pattersona (u principu više od svih osim Covingtona), uz pristojnih 37%.

ALL-DORKS TEAM

Tyler Zeller, Olynyk, Motiejunas, Leonard, Len.

Sve sami krkani, ali daj ti pronađi pet bijelaca koji su od sumnjivih igrača postali nešto, odnosno pokazali da imaju budućnost u ligi (osobno, najveći šok mi je Leonard koji je odustao od šuta s poludistance, pretvorio ga u tricu i tako odjednom postao stretch petica s kojom se može preživjeti na parketu). Trener ove momčadi zadužene za porast razine white power indexa je, naravno, Brad Stevens.

ALL-GLUE GUYS TEAM

Redick, Korver, Carroll, Favors, Mozgov/Pachulia

Umjesto dijeljenja spomenica, na ovaj način odajem priznanje ljudima koji su bili pravi užitak za oči načinom na koji su igrali za momčad i samo za momčad, ali koji će teško zaslužiti da ih spomenemo u jednoj od trenutno postojećih kategorija (dogodine moram razmisliti i o nagradama za specijaliste). Ili možda samo opet radim na porastu white power indexa.

FINAL RANKINGS, PART FOUR

Pobjedom Clippersa u Phoenixu stvari na Zapadu su postale mrvicu jasnije. CP3 i društvo sada ne mogu ispod treće pozicije bez obzira na rasplet ostalih utakmica, a u slučaju poraza Spursa i Rocketsa mogu i do druge. Inače, mislio sam i jučer napisati nešto o svim kombinacijama koje se otvaraju, ali kada sam shvatio da bi to trajalo i trajalo, jednostavno sam odlučio pričekati da vidim što će napraviti Clippersi. A nije da nisu imali i drugih opcija osim ići u Phoenix na pobjedu. Naime, dan ranije Rivers je protiv Nuggetsa opet iscijedio petorku (što je, doduše, jedini način da dobiju utakmicu), tako da se obzirom na datum nekako realnom činila mogućnost da možda u ovoj zadnjoj utakmici poštedi startere, posebice obzirom da su eventualnim padom na peto mjesto čak mogli i bolje proći u prvoj rundi jer bi dobili Blazerse umjesto vjerojatno Grizlija. Ali, Doc je, opet potpuno logično, odlučio kako je izbjegavanje Warriorsa u drugoj rundi uz prednost domaćeg parketa u prvom krugu ipak važnije od odmaranja igrača (koje je do sada ionako satrao).

Uglavnom, sada ostaje samo popuniti pozicije 2, 5 i 6, a onda ovisno o tome i 8. S tim da je stvar u slučaju Spursa jasna, oni moraju pobijediti kako bi osigurali drugu poziciju, a eventualni poraz ih baca čak do šeste – u slučaju takvog ishoda drugi mogu ostati ako izgube oba preostala konkurenta za vrh divizije, odnosno ako Memphis jedini dobije (tada se zatvara krug tri momčad u kojem su Spursi opet najbolji zbog 5-3 u međusobnim omjerima, Memphis ide na poziciju 5 jer ima bolji omjer unutar konferencije od Houstona, a Houston pak dobiva Spurse u prvoj rundi). Dakle, u slučaju poraza Spursi mogu biti čak šesti ako svoje utakmice dobiju i Houston (koji tako osvaja diviziju i skače na drugo mjesto) i Memphis (koji ima prednost pred Spursima u međusobnim dvobojima zbog boljeg omjera unutar konferencije), a peti ako to napravi samo Houston (što i ne bi bila tragedija obzirom da bi dobili Blazerse u prvoj rundi, ali mjesta kalkuliranju vjerojatno nema jer to znači da gube prednost u drugoj, kao i da ekspresno idu na Warriorse). Capisce?

Ni ja baš ne kužim, ali bitno da je sve stalo u jedan paragraf. Ono što je najvažnije znati je da nitko nema razloga ne ići na pobjedu, a to nije dobra vijest za Pelicanse koji ovise isključivo o sebi. Izgube li od Spursa, u playoff će kao osmi Thunder koji treba odraditi formalnost protiv Wolvesa. Šteta što je došlo do ovoga jer definitivno bi zanimljivije bilo gledati u playoffu Davisa od momčadi bez Duranta i Ibake (svaka čast Westbrookovim solo podvizima, ali oni nisu u stanju učiniti seriju protiv Warriorsa interesantnom). Naravno, ništa ne garantira da bi Monty Williams skužio da je za izazvati Warriorse ključno isključivo igrati s Davisom na petici kako bi otežao život Bogutu šutom s poludistance, ali samo postojanje te opcije negdje u njegovoj podsvijesti daje nadu da bi ta serija mogla biti zanimljivija nego se itko nada. Kad bi je bilo.

Što se Istoka tiče, tu su stvari također puno jasnije nakon sinoćnjih utakmica. Boston je pobjedom protiv Raptorsa osigurao sebi sedmo mjesto i seriju protiv Cavsa, dok su ti isti Raptorsi došli u situaciju da ovise o Bullsima i njihovom rezultatu protiv Hawksa. Jasno, prvo još sutra moraju dobiti Hornetse (što neće biti lako obzirom na energiju potrošenu u Bostonu), a nakon toga i dočekati poraz Chicaga od Atlante, pa se onda mogu veseliti trećem mjestu na račun osvajanja divizije (iako su Bullsi zbog međusobnih 3-0 u sezoni definitivno više zaslužili tu poziciju). S tim da Bullsi imaju itekako dobre razloge zapeti protiv Hawksa kako bi izbjegli dokazano nezgodne Wizardse.

Što se zadnjeg mjesta tiče, Indiana se jedva provukla protiv Washingtona u dva produžetka (Wittman je nabio playoff minutažu svojim starterima, što vjerojatno znači da će njihovu utakmicu zadnjeg dana protiv Cavsa igrati klupa), čime su došli u situaciju da kontroliraju svoju sudbinu. Nakon takve bitke, u kojoj su ključni igrači igrali po 40 minuta i više, neće im biti lako putovati u Memphis (koji je, ruku na srce, puno bliži od dobrog dijela istočnih kolega), ali, obzirom da će Netsi sutra vjerojatno odraditi posao protiv Orlanda, Pacersima igra samo pobjeda – Netsi imaju bolji međusobni omjer i u slučaju podjednakog scorea oni uzimaju broj 8.

22. KINGS 86.2

Dobar dio ove završnice igraju bez Cousinsa i Gaya tako da nemamo što komentirati, osim dodati da je Ben McLemore pod Karlom očekivano promijenio selekciju šuta, izbacivši dobar dio dugih dvica u korist pokušaja na obruču. I dalje je isključivo spot-up šuter, ali, što zbog Karlovog sistema, a što zbog manjka opcija, pokazao je u zadnje vrijeme i nešto u slash & kick igri, značajno podignuvši broj pokušaja asista. Možda neće biti zvijezda, ali kao i kolega mu iz draft klase KCP u Detroitu, bit će solidan starter dugo godina jer uz izuzetne 3&D kvalitete zna se i kretati bez lopte i tako otvarati dodatni prostor.

23. NUGGETS 86.1

Ni ovdje se nema što komentirati, osim što je stvarno šteta da Nurkić nije mogao dobiti više minuta u završnici sezone, što zbog ozljede gležnja koju očito i dalje vuče, što zbog općenito problema s kondicijom. Tako da igraju uglavnom kako je trener zamislio, s niskom run and gun postavom u kojoj dominiraju veterani, dok su mladi na marginama. Eto, čak ni taj dio razvoja nisu uspjeli odraditi kako treba, ali valjda je to takva sezona. Najluđe od svega, usprkos gomili minuta od svih ovih iskusnjara, opet nisu pokazali ništa zbog čega bi itko mogao pomisliti da ovaj roster ima smisla držati na okupu i nakon ljeta.

Uglavnom, nedostatak vizije od vlasnika (koji su zabavljeni vraćanjem NFL-a u Los Angeles) pa do GM-a (koji se nije baš iskazao), mogao bi se osjetiti i na izboru sljedećeg trenera, što je stvarno šteta obzirom da uz Nurkića imaju i 5 pickova u prvim rundama dva naredna drafta, kao i prava na Jokića (pa i na izvjesnog Turkyilmaza koji je od NBA prospekta stigao do mog Šibenika na posjet od par mjeseci – recimo samo da momak nije novi Rudy Gobert i ostanimo na tome). Iz ovoga bi prava ekipa s vizijom dala izvuči svašta, tako da je šteta što je Nuggetse u ovom trenutku teško shvatiti ozbiljno.

24. NETS 85.9

Koliko je Istok u principu loš ipak najbolje pokazuje činjenica da je Netsima trebalo tek mjesec dana dobre košarke da stanu pred vrata playoffa. Ne igraju ništa specijalno, čak i u ovom periodu u kojem su ostvarili 12-6 jedva su prosječni i to isključivo zahvaljujući solidnom napadu kojega predvodi preporođeni Lopez (očito konačno opet zdrav) – čovjek je u ovom razdoblju povećao prosjeke sezone za 8 poena i 3 skoka, ali i realizaciju za čak 8%, a sve to za samo dodatnih 7 minuta po večeri. Dodaj tome Johnsonove pravovremene koševe, Bogdanovićeve povremene serije s klupe, Youngovu energiju i Williamsovu kakvu-takvu konstantu i eto ih u prilici da Atlanti umjesto lutrijskog ponude 15. pick drafta.

Najzanimljivije od svega je kako su se Hollins i Lopez nakon sezone natezanja odjednom našli na istoj strani. I nije do tog slaganja došlo samo zato što je Lopez opet u stanju biti rasna prva opcija u napadu, već i zato što se bori pod obručima kao nikada do sada. Skakački igra najbolje partije još od rookie sezone, a posebice je agresivan u napadačkom skoku, gdje je vidljiva ta dodatna agilnost koje je sigurno rezultat odlične forme, relativno zdravih stopala i kilograma pod kontrolom, a zasigurno i Hollinsovih izazova koji se odražavaju i kroz mentalne igrice kojima je trener sklon, ali i kroz gomilu flex i UCLA akcije koju u svom stilu trener pokušava nametnuti Brooku od prvog dana kako bi ga što češće doveo do obruča umjesto da samo puca one duge dvice s laktova.

25. HEAT 85.8

Katastrofalna sezona zaključena je tako ovim raspadom u završnici kada su iz možda najbolje pozicije među svim ovim kvazi-playoff momčadima pali na dno. Bezidejna igra u oba smjera rezultirala je sa skromnih 4-7, premalo za pratiti Netse, Celticse i Pacerse, ali obzirom na ispodprosječna izdanja u oba smjera nije ni čudo. Čim je Wade opet morao prčkati po koljenu, ostali su bez ono malo zraka, a uz to izraubani su bili i Deng (također koljeno)i Dragić (leđa). S tim da bi svi oni barem istrčali na parket, što uglavnom nije uspjelo Whitesideu (ruka) i Birdmanu (stopalo). Tako da nije čudo da im je obrana opet zakazala, bez visokih u NBA gotovo nemoguće ju je igrati, a posebice ako vam je vanjska linija takva da je može probiti svaki dribler u ligi. Dragić je od prvog dana u Miamiu obrambena katastrofa, a u ovom kontekstu jednostavno ga nema tko sakriti – ni Wade ni Deng ne mogu čuvati najbržeg protivničkog beka, a čim nema Whitesidea na parketu, nema ni ono malo zaštite obruča.

Uglavnom, o ovome treba voditi računa dogodine prije nego potroše masnu lovu na Dragića – s tri vanjska igrača iza kojih su najbolji dani, a to obično tako biva kada u NBA prođete trideseti rođendan (ili ste mu u Dragićevu slučaju opasno blizu), igrati ozbiljnu obranu u današnjoj na perimetar usmjerenoj ligi nemoguća je misija. Sad, realnije je očekivati da će nastaviti bez Denga nego bez Dragića i da će tako otvoriti mjesto potrebnoj svježoj krvi kojoj bi primarni zadatak bio defanziva, ako zbog ničega drugoga onda zbog resursa koje su upucali u dovođenje nesuđenog all-star beka. Mislim, nije valjda da su potrošili dva takva resursa samo da bi očajnički lovili playoff ove sezone? Kao što smo pisali u doba tradea, nije problem dovođenje Dragića samo po sebi, iako je uvijek postojao i još postoji taj rizik da ga izgube na ljeto, već to što su pickovi svojevrsna valuta, dakle uvijek mogu poslužiti za neke buduće poslove. Njihov gubitak nije tragičan sam po sebi, već zbog toga što će Heat imati manje manevarskog prostora u nekoj budućoj transakciji, transakciji koja bi možda mogla donijeti i veći povrat od Dragića.

26. MAGIC 83.7

Koliko god se trudili, plan o bekovima koji lakoćom ulaze u sredinu i bacaju povratne visokima baš i nije uspio. Istina, Harris se nametnuo kao solidan šuter s perimetra, Frye je svim usponima i padovima usprkos opravdao ugovor ubacivši daleko najviše trica na rosteru, a The Russian se nametnuo kao elitni strijelac s poludistance u klasi LaMarcusa, Unibrowa ili Dirka. Međutim, izgleda da bez bekova koji mogu ubaciti šut ne ide, pa je tako usprkos lakoći kojom su Oladipo i Payton dolazili do obruča napadački učinak uglavnom patio.

Tako je i bilo i u ovoj završnici sezone, usprkos tome što su obojica baš u periodu nakon odlaska Vaughna odigrala neke od najboljih partija sezone. Posebice je Payton s iskustvom naučio kako smanjiti broj grešaka, što se posebice dalo vidjeti po igri u obrani i po boljoj kontroli lopte. I dalje muku muči sa slobodnima i tricama, ali čak i u selekciji šuta vidljiv je napredak.

Sad, problem je jedino u tome što nikada do sada nismo imali priliku vidjeti ovako nešto, da jedna momčad ovoliko jaše beka prve godine koji ima toliko problema sa šutom. Kad usporedimo njegov učinak s prijašnjim ostvarenjima, kao najbliža komparacija nameće se Ish Smith, koji također nikada nije imao problema doći do mjesta do kojega poželi na parketu, ali je s realizacijom.

To baš i nije razlog za optimizam, iako je naravno u pitanju malen uzorak – sama činjenica da je dobio ovoliko minuta, uz neosporan potencijal u obrani, garancija su da će Payton biti puno bolji igrač dogodine. Međutim, s druge strane treba uzeti u obzir da je već ušao u 22 godinu i da iza sebe nema previše uspjeha ni u jednoj fazi karijere – očekivati od njega da bude nositelj ipak se čini malo previše. Solidan startni play? Zašto ne, ali tu treba uzeti u obzir da će ga se zbog manjka šuta morati sakrivati sistemski, a znamo da to nije lako – već i jedan Rondo, s puno većim pedigreom i atletskim sposobnostima, teško funkcionira u ligi čim ga izvučete iz idealnog konteksta.

Ali, ako ništa drugo Payton se uklapa u tu borbenost koju su postavili kao temeljnu vrijednost, iako su i tu podbacili obzirom da veći dio sezone igraju katastrofalnu obranu. Kada su našli poneku minutu više za Harklessa i Gordona stvari su se malo popravile (prava je šteta što je Gordon odigrao ovako malo minuta u rookie sezoni), pomoglo je i što igraju s Dedmonom koji je u stanju čuvati leđa Vučeviću, međutim sve to skupa je jako, jako tanko i otvara više novih pitanja nego što daje odgovora na postojeća.

27. LAKERS 83.4

Sezonu su završili kako su i igrali veći dio godine, očajno u oba smjera, a najtužnije od svega je da od nje gotovo ništa ne mogu uzeti za ubuduće. Clarkson je solidno iskoristio minute, ali takvih bekova uokolo ima na vagone, u principu više je pažnju zaokupio time što nije potpuno neupotrebljiv (za razliku od npr. Sacrea ili Kellya), nego što donosi nešto posebno.

28. WOLVES 81.9

S 0-11 u završnici Flip si je osigurao dobre pozicije za draft, izuzmemo li onu partiju Kevina Martina od prije tjedan dana u kojoj je ispalio 31 loptu, sve ostalo je bilo isključivo podređeno tankiranju (čekaj, možda je i to bio dio taktike). Klinci su dobili gomile minuta, veterani su se odmorili i to je to.

29. SIXERS 80.4

Nisu se oporavili od gubitak Carter-Wiliamsa, što potvrđuje i ovih 1-9 u završnici sezone. Napad je ostao standardno loš, s još manje tranzicije i ulaza u sredinu (tu svakako treba spomenuti i gubitak Wrotena kao dodatni udarac), a obrana više nije bila na ranijoj odlično razini usprkos trudu Noela koji nije izostao ni u ovom periodu. Opet, teško da će mu i to biti dovoljno za titulu rookiea godine, bez obzira što ovakva kombinacija brojki gledajući skokove, ukradene i blokade nije viđena od Chrisa Webbera i njegove prve NBA sezone – Noel ipak nije ni približno na toj razini kao strijelac i kreator.

30. KNICKS 79.9

Izvukli su 3-7 uz pobjedu protiv Atlante, ali i uspjehe protiv kolega tankera Sixersa i Magica. Razlog je isključivo obrana, odnosno činjenica da su se trudili kada su mnogi već odustali. Tako da nažalost ne postoji ništa pozitivnoga što se može izvući iz bilo kojeg dijela ove sezone. Dapače, ostaje to čuđenje nad cijelim planom – koliko god su dobro savladali trokut u ove 82 utakmice (potvrdivši time da je sistem puno manje bitan od realizacije), pitanje je čemu toliki trud u izgradnji nečega što već dogodine neće postojati obzirom da će najveći dio ovih igrača nestati s radara.

Mislim, čak i da zadrže neke pojedince poput Gallowaya, Shveda, Weara ili Aldricha, sve odreda odlične učenike koji su se dobro snašli u sistemu, ako misle pobjeđivati na njih se neće moći previše osloniti osim na treninzima. Tako da ih čeka itekako gadan posao, posao koji bi mogao biti olakšan dolaskom Monroea koji praktički danas u ligi baš i nema puno destinacija u kojima bi se oko njega moglo složiti cijeli plan igre. Knicksima bi pak došao kao naručen.

Sad, logično je pitati se koliki plafon možeš imati s udarnim dvojcem Melo-Monroe, ali isto tako je fer zaključiti kako trokut nije mrtav samo zato što su ga Knicksi ovako osramotili – možda se radi o sistemu koji nema smisla u novim NBA uvjetima gdje je poanta isprazniti, a ne nakrcati sredinu, ali, ako ništa drugo, njegovo korištenje daje Knicksima šansu da igrajući drugačijim stilom naprave rezultat, dijelom i zato što će biti nezgodan matchup za kojega se treba posebno spremiti.

Dakle, nešto kao što je Memphis bio zadnjih godina. Uostalom, postoje i ogromne sličnosti između trokuta i high post principa koje je Hollins uveo i koji ostaju itekako bitan dio identiteta Grizzliesa (Joerger je uvođenjem motion akcija i dodatnim naglaskom na pick & roll pokušao stvoriti nešto više prostora u sredini, isto kao i izborom hornsa kao glavne formacije, ali nisu to velike razlike u odnosu na Memphis od prije). Te sličnosti danas su dodatno naglašene općim NBA kontekstom u kojem je često premalo prostora i za dva igrača u postu, a kamoli tri (kad smo se već dotakli Memphisa, nisu li upravo oni izvlačenjem Gasola skoro do trice i pretvaranjem upravo njega u dodatnog šutera na početku ove sezone uspjeli na trenutak imati iznadprosječno učinkovit napad, potvrdivši toliko da je prostor danas ključan), tako da će eksperiment Knicksa biti svakako zanimljivo pratiti. I reakcije Dolana, naravno.

FINAL RANKINGS, PART THREE

Gdje smo nakon sinoćnjih događanja? Houston je pobjedom nad Pelicansima na putu da ostvari novi cilj, a to je dobiti Blazerse umjesto Clippersa u prvoj rundi. Thunder pak nije uspio kapitalizirati poraz direktnih protivnika, propustili su ogromnu šansu u Indiani u utakmici u kojoj je Westbrook potrošio 57 od 83 posjeda svoje momčadi kao strijelac ili asistent za onih 40 minuta koje je proveo na parketu. Dakle, na Zapadu ništa novo, osim što se Thunder sada dovodi u situaciju da potpuno ovisi o Spursima, odnosno o njihovoj pobjedi nad Pelicansima (“sreća” njihova što je liga poništila sinoćnju tehničku Westbrooku, 16. u sezoni, tako da će večeras dočekati Blazerse s Russelom na parketu).

Indiana je tako odlučno krenula u završni obračun, ali još ne drže sve u svojim rukama, treba im još jedan kiks Netsa poput sinoćnjeg. Ako uopće možemo govoriti o kiksu obzirom da su ih Bucksi razbili u svakom pogledu, slično kao i Celticsi svog protivnika koji je i ovom prilikom potvrdio koliko očajnu klupu ima. Boston je ovim pobjedama protiv Cavsa gotovo sigurno unutra i to kao sedmi, stvarno bi se trebao realizirati najgori mogući scenarij da ostanu bez playoffa.

17. BUCKS 88.8

5-4 možda ne zvuče kao sjajan rezultat, ali obzirom na igre nakon samog trade deadlinea, ovdje je očito da se Bucksi opet bude. Kidd iz utakmice u utakmicu sve bolje uklapa Carter-Williamsa u napad, doprinos klupe se stabilizira kako Mayo i Dudley hvataju formu, pa su se tako učinkom prema naprijed podigli sa samog dna prema prosjeku. To je uz standardno sjajnu obranu dobra vijest pred playoff u kojem nisu bez šansi, posebice ako dobiju Toronto za protivnika.

Plan igre u napadu nije bio upitan ni u ovom najtežem periodu, pitanje je tek mogu li ubaciti dovoljno šansi koje kreiraju, a to je puno lakše kada imate na raspolaganju više raspoloženih opcija. Carter-Williams tako usprkos manjku šuta lakoćom ulazi u sredine protivničkih obrana kako bi radio štetu, a ako kreativni kaos u kojem je često svih 5 igrača izvan reketa ne upali, Bucksi uvijek mogu zavrtiti svoju verziju princetona preko Pachulie.

Uglavnom, igraju moderno, s puno kretanja bez lopte (najviše realiziranih cutova u ligi), puno dodavanja i uvijek sa stretch postavama – po toj sklonosti maksimalnom širenju reketa s četiri šutera te s centrom ili na perimetru ili duboko uz osnovnu liniju, odnosno po potpunoj improvizaciji nakon početne akcije, imaju dosta sličnosti s Celticsima. Tako da nije slučajno da su upravo ove dvije momčadi nadmašile očekivanja i isplivale među hrpom loših, jednostavno su kroz sezonu izgradili identitet zbog kojega ih je tako zabavno gledati.

Sad, zbog manjka talenta ta improvizacija u napadu često završi 1 na 5 izolacijama, ali, obzirom na kontekst, to je najmanji problem. Dapače, Bucksi ne bježe od izolacije ni u organiziranom napadu kad nanjuše mismatch, a uz to redovno ih igraju za Giannisa, što je jasan znak da usprkos borbi za playoff ni u jednom trenutku nisu smetnuli s uma glavni cilj, a to je razvoj mladih igrača. Giannis tako često pojma nema što napraviti u 1 na 1 situaciji i uglavnom šteti napadačkom učinku, ali stiče iskustvo koje će za par godina donijeti itekakav povrat.

18. PACERS 88.6

Bili su se gadno ohladili onim nizom poraza iz perioda zadnjih rankingsa, ali u prethodna dva tjedna su došli sebi. Raspored je uvjetno rečeno bio lagan, ali obzirom da se radilo o utakmicama redom protiv konkurenata za playoff, nema im se što zamjeriti – u direktnim dvobojima dobili su tako i Miami i Detroit i Hornetse, a jedini kiks im je poraz protiv Netsa zbog kojega se sada i nalaze u situaciji u kojoj se nalaze.

Ključ ponovnog buđenja krije se u ozljedama, odnosno trenutnom manjku istih – Miles i Stuckey su sanirali probleme taman na vrijeme da donesu iskru u napadu, dok se startna petorka standardno brine za obranu. Georgeov povratak pak mogao bi poslužiti kao onaj završni poticaj jer im donosi još jedno korisno tijelo u rotaciju tako da u slučaju nove ozljede (poput ove Watsona) ne ostanu bez zraka obzirom da toliko ovise o dubini rotacije. Uglavnom, po svemu prikazanom ove sezone, posebice u periodu nakon all-star pauze, zaslužuju mjesto među osam.

19. CELTICS 87.8

A zaslužuju ga i Celticsi koji su u ovom periodu međusobnih obračuna unutar konferencije napravili odličan posao sa 7-3 uz solidne partije u oba smjera. Obrana se stabilizirala povratkom Sullingera tako da Stevens sada ima dovoljno mase na raspolaganju da natrpa reket jer postave sa samo jednim visokim pokazale su se katastrofalnima. Ovako uz Zellera ili Sullingera može kombinirati Olynyka, Bassa i Jerebka, što im daje kakvu-takvu zadnju liniju, očito dovoljnu da počiste ponešto u reketu. Najveći dio posla ionako odrade Bradley, Smart i Crowder na perimetru.

Prema naprijed je ključno to što Stevens ne komplicira stvari. Visoki možda nisu dominantni ni u jednom smjeru, ali većinom mogu zabiti šut licem košu, a i Zeller se odlično kreće i ne guši prostor u sredini. Celticsi tako često igraju s 5 igrača vani bez da previše slabe reket na drugoj strani, što daje dovoljno prostora čak i talentom limitiranom rosteru da zabija kroz improvizaciju nakon pick & rolla ili prije svega hand offa koji koriste najčešće u ligi. Uz stil igre i povjerenje koje ima u igrače, ključna je ipak podjela uloga koju je Stevens odradio školski.

Turner je dobar s loptom, svakako bolji od Bradleya i Smarta, a očajan u spot-upu. Zašto bi onda Turner nastavio igrati bez lopte kada je očito da mu odgovora samo uloga playmakera? Bradley i Smart nisu sjajni kreatori, ali mogu stvoriti sebi priliku iz spot-upa kao sekundarne opcije, s tim da ionako najviše energije troše na obranu. Thomas je najbolji u 1 na 5 igri, dajmo mu rolu instant strijelca s klupe i odriješene ruke u završnicama te maskirajmo time nedostatak iskustva i talenta koje obično dođe na naplatu na kraju utakmice kada treba staviti točku na i.

Stavivši igrače u idealne role u oba smjera, trener Celticsa izvukao je maksimum iz ovoga što ima na raspologanju, a pri tome je posložio i momčad koja igra košarku s glavom i repom, ali prije svega nesebično i zajednički, stoga nije ni čudo da su po broju asistiranih ubačaja odmah na vrhu uz Warriorse i Hawkse čije verzije princetona, odnosno motiona (posuđenog od Spursa, jasno) su već odavno opjevane. Naravno, tu blizu njih su i Spursi, a još manje iznenađenje (barem za one koji ih gledaju redovno) je da su i od Celticsa i Spursa češće asistirali Bucksi koji također igraju sličnu otvorenu igru u kojoj svih pet igrača ulazi, napada, dodaje i šutira.

Uglavnom, Boston definitivno nije dorastao Warriorsima, Spursima ili Atlanti, nemaju talent kao Milwaukee i nisu tako elitno dobri u nekom segmentu igre kao Bucksi u obrani, ali Celticsi su uz sve njih postali najzabavnija momčad za gledati u zadnje vrijeme upravo zbog te zarazne nesebičnosti u oba smjera.

20. PISTONS 87.1

Uspjeli su doći do prosječnog učinka u oba smjera, score 4-5 nije loš, ali sezona je za njih ionako završila u onom periodu nakon tradea kada su izgubili 10 utakmica za redom. Van Gundy je postavio temelj svog 1-5 pick & roll sistema, ali do iduće sezone trebat će se odlučiti tko će biti ovaj 1 u njemu, Jennings ili Jackson. Drummond je jedini siguran, a jezgru bi trebao zatvoriti KCP koji je dobio maksimalnu priliku i relativno pristojno je iskoristio (pravi utjecaj ovakve šanse koju mu je dao Stan vidjet ćemo ionako tek dogodine), sada mu samo treba pronaći suigrače koji će mu olakšati selekciju šuta i preuzeti dio tereta.

Jasno, pri tome treba odlučiti što s Monroeom jer Van Gundy se očito najbolje osjeća kada na parketu ima tri čista spot-up šutera uz udarni dvojac. A ovo neće biti laka odluka jer Pistonsi svim godinama mizerije usprkos imaju premalo resursa da bi se tek tako odrekli mladog igrača kao što je Monroe bez borbe. Stan više nema pravo na grešku kod slaganja rostera, iduće dvije sezone treba maksimalno iskoristiti blagodati prostora na capu jer, kad maknemo sve ove plaćenike koje je okupio, ovaj roster ostaje bolno tanak dugoročno.

21. HORNETS 86.4

Dobra vijest je eto barem da je Vonleh dobio šansu sada kada nemaju više imperativa, pokazavši da je sposoban skakati i igrati obranu u ovakvom konzervativnom sistemu od prvog dana. Najvažnije je pak što je pokazao i da može odigrati pick & pop, kada ima dovoljno vremena za namjestiti noge ubacuje i tricu bez problema, dakle dogodine stvarno nema razloga da mu se ne da gomila minuta jer upravo taj element igre koji donosi u napad ono je što Hornetsima nužno treba obzirom na očajne šuterske brojke.

Naravno, nije nikakva tajna da su Hornetsi dno dna kada je spot-up realizacija u pitanju, ali nije njima problem samo manjak šuterskog raspona kod Hendersona i Kidd-Gilchrista (btw, Mo Williams je u 27 utakmica od dolaska ubacio više trica za klub nego Henderson u cijeloj sezoni), iako je to definitivno ono najgore, već činjenica da nisu opasnost čak ni u ostalim segmetnima igre, poput kretanja bez lopte ili napadanje iz driblinga. Jasno, dijelom su za to i sami krivi zbog nesposobnosti da si šutem stvore prostor, ali dijelom je krivica i na manjku ideje u napadu. I dok MKG sve bolje napada obruč s loptom te shvaća koncept kretanje bez lopte, Gerald Henderson je i u tim segmentima uglavnom beskoristan.

Iako ga veći dio sezone nitko živ ne čuva na trici, rijetko mu padne na pamet uključiti se u akciju kada nema loptu u rukama (a i tada se uglavnom diže na duge dvice koje, istina, zna zabiti). Sad, uvijek možemo kriviti Clifforda i reći da je on odgovoran za manjak akcije na strani bez lopte, ali činjenica je da i ovako začepljen napad vrti sasvim fine stvari, posebice preko visokih na laktovima (jasno, ni blizu tako dobro ne štimaju kao lani kada je McBob briljirao u roli razigravača). Tako da definitivno ne treba isključiti mogućnost da Henderson uz manjak šuta ima i manjak košarkaškog IQ-a.

FINAL RANKINGS, PART TWO

Memphis je očekivano poražen od Clippersa (nakon što su se večer ranije jedva provukli protiv Jazza), ali puno više od poraza boli Gasolov izvrnuti gležanj – obzirom na to da je playoff pred vratima, požurivati ga s povratkom na parket protiv Warriorsa nema smisla. Čak i da oteklina splasne i da bude spreman za ponedjeljak, teško da mogu dobiti od njega onoliko koliko im treba da skinu Warriorse u Oaklandu. Mislim, forme im se u ovom trenutku baš i ne daju usporediti, a čak i ako Kerr bude dozirao minute udarnim igračima, doma Warriorsi imaju 37-2 dobrim dijelom upravo zbog nadahnutih partija cijelog rostera. Uostalom, nije da kroz sezonu Curry i drušvo nisu dovoljno odmoreni – budući MVP je tek 18. po u minutaži u ligi i stvarno mu dodatni dan odmora nije potreban (usporedbe radi, Curry će ove sezone odigrati oko 250 minuta manje nego lani što prevedeno znači da mu je Kerr sezonu skratio za nekih 7 utakmica).

Uglavnom, odrade li Spursi i Rocketsi ono što bi trebali, Memphis vjerojatno završava sezonu na šestom mjestu, a samim time i dvoboj protiv Clippersa u prvoj rundi postaje realnost. Spursi naime osvajanjem divizije osiguravaju drugo mjesto, što je i razlog zbog kojega vjerujem da ni Popu neće pasti na pamet pretjerivati s odmaranjem udarnih igrača u zadnjoj utakmici sezone protiv Pelicansa. Tu bi se moglo odlučivati i o zadnjem mjestu iako će Pelicansi svu prednost koju imaju pred Oklahomom izgubiti već eventualnim noćašnjim porazom u Houstonu. Sad, Thunder baš ne ulijeva povjerenje, ali dok Pelicansi imaju teoretski dvije utakmice u kojima su totalni autsajderi, OKC praktički do kraja ne bi smjela izgubiti utakmicu obzirom na posložen raspored. Jasno, napaljeni Pacersi i Blazersi koji su uvijek opasni bez obzira na trenutno zdravstveno stanje mogu im slomiti zube, ali ozbiljna momčad ovakvu priliku ne propušta, posebice u situaciji u kojoj u slučaju istog scorea Pelicansi imaju prednost zbog boljeg međusobnog omjera.

Slično Spursima i Raptorsi moraju dobiti sve do kraja kako ne bi Bullsima dopustili da ih preskoče na račun boljeg scorea. Bullsi imaju 4-0 u međusobnim omjerima i uopće nema sumnji koja je momčad bolja, ali osvajanje najgore divizije u ligi donosi Torontu prednost. Prednost za koju se bore zadnjim atomima snage što dokazuju i zadnje dvije pobjede ostvarene s ukupnih +5. Chicago ima ozbiljnije protivnike na rasporedu i na kraju će se vjerojatno morati zadovoljiti četvrtom pozicijom i težim protivnikom u prvoj rundi, tako da čak i poraz u Bostonu za Toronto možda neće biti koban jer za kapitalizirati ga Bullsi si ne bi smjeli dozvoliti grešku. A fatalna greška je bio poraz od Orlanda koji ih je i doveo u ovakvu situaciju.

Što se zadnja dva playoff mjesta na Istoku tiče, tu se trka svela na tri imena. Miami je platio glavom upravo ovo natezanje između Bullsa i Raptorsa, s ta dva poraza za redom ispadaju iz kombinacija i više im ništa ne znače eventualne pobjede u zadnje dvije utakmice. Indiana još puše za vrat Bostonu i Netsima, ali potonji trenutnom formom nekako djeluju kao sigurne oklade. Naime, Pacerse čekaju tri utakmice protiv playoff momčadi i ostvariti tri pobjede za redom protiv takve konkurencije kada si momčad s negativnim scoreom nakon 79 utakmica nije lako. Nije nemoguće, ako se nekako odupru Westbrooku, možda im Washington i Memphis pomognu odmaranjem igrača (Memphis bi do tada već mogao imati zakapareno šesto mjesto pa im zadnja utakmica možda i ne bude bitna), ali čak i da dođu do 39-43, trebat će im pomoć Netsa i Celticsa za provući se.

Sad, oba protivnika imaju jednako zeznute rasporede koji im ne garantiraju da će na kraju imati 39 pobjeda makar im za njih trebala pobjeda manje od Indiane, ali, kao što smo rekli, vjerojatno do te brojke neće doći ni Indiana. Recimo stoga kako je magična brojka 38 – u tom slučaju Boston je u svakoj kombinaciji unutra jer protiv obje momčadi ima 3-1 u međusobnim dvobojima, a kao osmi upadaju Netsi zbog 2-1 protiv Pacersa. Dakle, kada taj negativni score u sudarima s direktnim konkurentima dodamo teškom rasporedu i utakmici manjka s kojom ulaze u završnicu, ispada da Pacerse može spasiti samo čudo puno veće od povratka Georgea.

10. RAPTORS 91.5

6-3 zvuče solidno, ali score je to ostvaren isključivo protiv momčadi s negativnim scoreom. Jedina ozbiljna pobjeda je ona protiv Houstona, ali i ta je ostvarena protiv protivnika koji je igrao drugu večer back-to-backa, dok su oni imali tri dana cijela dana odmora i uz to tjedan u nizu doma bez putovanja. Dakle, puno više od scorea kazuje nam podatak da je čak i u ovom periodu njihova obrana bila jedna od deset najgorih u ligi i to usprkos nekim promjenama koje su uveli u plan igre na tom dijelu parketa.

Naime, da bi sakrili nesposobnost bekova da igraju obranu na perimetru, a ona je nakon cijele sezone mučenja bolno očita, igraju puno konzervativnije, bez onog agresivnog izlaženja visokih na pick igru i naknadnog rotiranja što su bili najveći problem do sada. Međutim, čak ni u ovoj više zonskoj formaciji ništa ne funkcionira jer nitko ne radi ništa na vrijeme. Vasquez i Williams nisu u stanju ispred sebe ostaviti nikoga, dakle pritisak na reket je uvijek prisutan (a pogotovo u ovom periodu bez Lowrya), a Valanciunas nije elitni zaštitnik koji može sve to krpati – njegove rotacije su toliko spore čak i u ovom manje zahtjevnom zaduženju da mu je učestalost osobnih skočila za 25% što je kulminiralo sinoćnjom partijom protiv Heata kada je zaradio 6 osobnih u 10 minuta.

Uz to što Casey ne može pogoditi koju obranu postaviti sve da se spotakne na nju, manjak pritiska na perimetru i centra u sredini dodatno su naglašeni ozljedama. Uz spomenutog Lowrya kojega vraćaju u rotaciju i koji je totalno van forme, treba spomenuti i kako je DeRozan tek u zadnje vrijeme zaigrao kako zna defanzivno (što nije ni približno dovoljno), a tu je i problem Amira Johnsona koji gotovo cijelu sezonu igra na polovnim gležnjevima koji nikako da se oporave. Sada je i on dobio poštedu, mada sumnjam kako će mu ona pomoći da povrati skočnost i pokretljivost koje su trenutno u rangu Vasqueza.

Dakle, praktički ispada kako Raptorsi u ovom trenutku nemaju poštenog defanzivca na rosteru, a Caseyeve postave u tome ne pomažu. Pokušao je gubitak Johnsona sakriti s Hansbroughom koji je gotov kao koristan NBA igrač, tako da teret i dalje uglavnom pada na Pattersona koji je ključan za napad zbog stretch role, ali obrambeno jednostavno nema ni centimetre ni mišiće da bi napravio razliku (plus i on kao i cijela momčad ima problema s rotiranjem i jednostavno ga ubijaju u spot-upu). Zbog pada Rossa u nemilost više ni na bokovima nemaju dva poštena swingmana, a James Johnson, iako vjerojatno najbolji obrambeni igrač kojega imaju za poslati na perimetar, u nemilosti je praktički od trening kampa. Što znači da igraju s hrpom defanzivno beskorisnih bekova i tankom rotacijom visokih veći dio sezone, tako da problemi u obrani uopće ne trebaju čuditi.

Uglavnom, očito je kako nema te formule koja ih u ovom trenutku može spasiti, ovo je razbijena vojska koju nekim čudom drži taj odličan šuterski učinak i agresivnost u napadu. Sjajne stretch postave koje iznuđuju hrpu slobodnih bacanja dovoljne su za nametnuti se na Istoku, ali, ovako kilava obrana, u kojoj nitko ne zna gdje treba zatvarati nakon što lopta jednom promjeni stranu, nema se čemu nadati u playoffu.

11. BULLS 91.2

5-3 u zadnjih 8 tekmi nisu razlog za optimizam, pa makar obrana izgledala nešto bolje sada kada su Noah i Gibson redovno 30-ak minuta na parketu. Međutim, taj bolni poraz protiv Magica, kojemu se moram vratiti jer ih je vjerojatno koštao treće pozicije i Bucksa u prvoj rundi, još jednom je razotkrio koliko se muče braniti pick & roll. Oladipo ih je uništio s loptom (i to uglavnom igrajući protiv Butlera koji ove godine definitivno ne ulazi u nikakve kombinacije za najboljeg obrambenog igrača, koliko god je napredovao u napadu, toliko je popustio u obrani), a i Payton je odigrao možda najbolju utakmicu sezone (posebice ako u obzir uzmemo da je nekim čudom ubacio sve trice i sva bacanja). Obzirom na to koliko im problema zadaju stretch postave i strijelci iz driblinga, prolazak protiv Hawksa i Cavsa stvarno spada u sferu znanstvene fantastike jer obje momčadi imaju i jedno i drugo.

Roseov povratak teoretski je dobra stvar jer Rose je apsolutni plus u odnosu na Brooksa u obrani, ali samo kada je u stanju igrati. Znamo da je za obranu ključno kretanje, a Rose veći dio sezone jednostavno nije pokazivao da ima volje raditi išta više od minimuma u defanzivi. Sada je trenutak da se to promjeni jer, ako ne pomogne u obrani, mogao bi biti veća smetnja za Bullse od Ronda u Dallasu obzirom da u napadu očito ne može pokazati previše. Gledajući cijelu sezonu, Rose je jedan od najmanje učinkovitih strijelaca u ligi, a, usporedbe radi, recimo da je Brooks, slično ranijim izdanjima Bullsa kada su briljirali Robinson i Augustin, jedan od boljih realizatora nakon pick & rolla u NBA. Nije baš Chris Paul, ali da itekako zna iskoristiti odlične akcije Bullsa govori podatak da je kao realizator s loptom na gotovo istom uzorku podjednako učinkovit kao jedan Jeff Teague. Da stvar bude luđa, Brooks je usprkos svojoj staturi i činjenici da više voli uzeti šut nego napasti obruč u prosjeku češće završavao na liniji slobodnih od Rosea. Što, doduše, više govori o tome koliko ovaj Rose danas nema veze s onim od prije, nego o Brooksu.

Ali, poanta je ista. Magičnog oporavka neće biti, samim time ni plafon Bullsa se neće naglo povećati u doigravanju kada su utakmice ionako teže i kada će Roseove slabosti biti još lakše uočiti. Zamijeniti dakle jednog relativno korisnog igrača kao Brooks u napadu za Rosea koji će vas garantirano povući na dno stvarno je blesavo. Opet, kako išta zamjeriti Bullsima kada je ta vjera u Rosea jedino što im ostaje obzirom da im je domet bez njega debelo definiran ovim što su prikazivali zadnje tri sezone.

12. THUNDER 91.1

Ozljede Robersona i Collisona ostavile su ih bez obrambenih rješenja tako da su potpuno potonuli na tom dijelu parketa (samo su Mavsi i Wolvesi primali više), što je rezultiralo s 2-6 i padom u opasnu zonu. Šanse za doigravanjem su još žive, ali više ne ovise samo o sebi, a to nikada nije dobro. Doduše, s ovakvom obranom čak ni na sebe ne mogu računati previše – Kanter je totalno izgubljen u ovoj situaciji bez Collisona koji je bio ključan s klupe kao treći visoki (Adams je praktički u ovom periodu jedini defanzivac na rosteru), Westbrook se i ne trudi igrati ozbiljnu obranu, Waiters se začudo trudi u roli stopera, ali potpuno razumljivo bez uspjeha, a Morrow, Singler i Augustin su jednostavno preslabe atlete da bi ostavile traga u ovako kaotičnom sistemu u kojem stalno netko ispada i u kojem stalno treba negdje zatvarati.

Uglavnom, ovaj niz dovoljno govori o vrijednosti Robersona – tip možda ne može ubaciti loptu u bazen dok se nalazi na dasci za skakanje, ali je jebeni superstar kada treba zakrpati sve rupe na perimetru. Collison nije takva klasa, ali bez Ibake u blizini postao je ključan, a uz to je omogućavao Brooksu da igra s visokom petorkom i tako skokom u napadu krpa napadačku učinkovitost. Jasno, sada nemaju dovoljno tijela da igraju veći dio utakmice s po dva klasična centra u postavama, a niske petorke s četiri vanjska ili nedajbože Jonesom na četvorci jednostavno nisu dovoljno dobre.

Dobra vijest u svemu ovome je da su i Roberson i Collison protiv Kingsa pokazali da mogu računati na njih u ove zadnje tri utakmice i da su ozljede prošlost. S tim da ništa nije sigurno kod momčadi koja čak ni pick & roll ne može vrtiti kako treba – sve je u redu kada centar izađe visoko prema centru i kada Westbrook ima dovoljno prostora za napasti, ali i pronaći otvorenog šutera u kutu. Samo, čim ih obrane natjeraju da ih vrte na strani, dakle kada im smanje prostor, Westbrook se pretvara u jednodimenzionalnog running backa koji se zabija u sredinu i ne samo da ne vidi suigrače, već često čak ni protivnike koji mu zatvaraju put, što je i glavni razlog za u zadnjih mjesec dana suludih 6 izgubljenih po susretu.

13. PELICANS 89.8

Daju sve od sebe da stignu Thunder, 6-3 uz kao nikada do sada solidnu obranu daju im šanse čak i da se provuku kroz brutalan raspored u završnici. Williams ne dira petorku, igra isključivo s Asikom i Ajincom na centru usprkos povratku Andersona i to je ključno za obranu, a Gordon i Pondexter odlično realizatorski prate pick & roll Evansa i Davisa. U biti za Pondextera je malo reći da je odličan, tip je fenomenalan u ovom periodu s 3 trice po utakmici uz 56% šuta – jučer otpisan u Memphisu, danas točno onakav profil krila kakav treba posložiti oko Davisa (kakvog su doduše mogli imati i ranije da su mudrije odigrali ovo ljeto s Morrowom).

Ono što ih ubija je klupa, a tu je nemoguće sakriti odgovornost Williamsa koji u ovoj playoff situaciji za momčad i dalje koristi iste uzorke zamjena i baca istovremeno na parket po četiri igrača s klupe (protiv Memphisa je bilo smiješno gledati kako upadaju u rupu od gotovo 20 koševa u 4 minute dok su na jednoj strani Gasol i Green s Koufusom i Udrihom, a na drugoj Toney Fucking Douglas i Norris Ohlađeni Cole bacaju napad za napadom u bunar dok Anderson i Ajinca bespomoćno gledaju kako ih Grizliji zatrpavaju koševima). Uglavnom, povratak Holidaya je ishitren upravo zbog te potrebe za poštenim bekom na klupi, Jrue teško da je spreman nositi veću rolu, ali i s jednom nogom sigurno je bolji od ove NBDL krame koja je do sada dobivala minute.

Samo, možda i ne bi bili u ovoj situaciji da je Williamsu palo na pamet kako nije baš pametno u isto vrijeme držati na klupi i Evansa i Gordona, dva najbolja kreatora koji bez problema mogu odraditi i 20-ak minuta zajedno, a onda i pokriti onaj ostatak igrajući pick & roll s Davisom ili Andersonom.

14. WIZARDS 89.7

5-3 zvuče solidno, ali slično Torontu i kod njih nigdje nema poštene pobjede. Ona protiv Memphisa gubi na vrijednosti čim skužiš da su Grizlije uhvatili na back-to-backu i to nakon utakmice u Oklahoma Cityu u kojoj su im svi starteri igrali pod punim opterećenjem. Uglavnom, lagani raspored poslužio im je da potvrde kako su u stanju odigrati odličnu obranu, ali da i dalje ne mogu zabiti dovoljno (bilo bi dobro gledati ih protiv Raptorsa čisto zato što su sušta suprotnost jedni drugima, jedni ne mogu zabiti, drugi obraniti i podjednako su bolno osrednji, a uz to ih predvode treneri koji definitivno nemaju prava zauzimati jedno od 30 raspoloživih mjesta u ligi). Ako ništa drugo, barem su stigli odmoriti Walla jer 5. mjesto im je suđeno.

15. JAZZ 89.6

6-4, druga najbolja obrane lige u ovom periodu nakon Spursa i prosječan napad u kojem se iz utakmice u utakmicu Rodney Hood profilira kao još jedan nezamjenjivi član jezgre. Nakon all-stara, dakle nakon što su promovirali Goberta u startnog centra, ostvarili su fantastičnih 18-9, tako da je legitimno pitati se što bi se dogodilo da su se ranije riješili Kantera. Mislim, možda bi sada oni bili u poziciji da skinu Oklahomu, što je situacija koju će već iduće sezone pokušati realizirati. Inače, bez obzira na kasno paljenje u slučaju Kanter, nema sumnje kako je Snyder apsolutni majstor. Uostalom, pokušaji da Kantera pretvori u stretch igrača nisu bili toliko loši obzirom da im je napad veći dio tog prvog dijela sezone bio iznad prosjeka, a ni ovaj sada očiti manjak prostora nije toliko tragičan obzirom da je čak i Gobert iz utakmice u utakmicu sve bolji u napadu. I to ne samo u pick & rollu, već i kao razigravač s lakta, što je uloga ključna da bi ovaj Snyderov motion napad (koji se sada isključivo vrti kroz horns akcije) funkcionirao s ovako limitiranim šuterskim resursima. Uglavnom, Gobert je fenomen, Synder kandidat za trenera godine, a Hood budući član jezgre. Rebuilding je uspio.

16. SUNS 88.9

Raspali su se po šavovima, 1-8 sve govore, u napadu su od njih gori samo Knicksi, a obrambena čvrstina koju su dobili visokom petorkom je nestala čim su ostali bez Lena u sredini – Markieff i Wright ipak nisu centri, tako da sve ono što su dobili činjenicom da Bledose, Tucker i Marcus mogu držati perimetar agresivnošću i preuzimanjima nisu u stanju konkretizirati. Sada im ostaje samo čekati – em da Sixersi ne dobiju pick Lakersa, em da vide što imaju u Knightu. Knight i Bledose su odigrali tek 11 utakmica zajedno i, iako nisu briljirali, teško ih je na tako malom uzorku kao dvojac proglasiti promašajem. Ono što je pak sigurno je da ni jedan ni drugi nisu prve opcije, što pak znači da Sunsi i dalje ostaju na istom stupnju razvoja kao i prije svih onih tradeova, dakle i dalje su u potrazi za superstarom. Gledajući na stvar iz tog kuta ti često panični tradeovi nisu napravili značajniju štetu, ali jedna stvar ostaje neobjašnjiva – tako olako odricanje od resursa kao što je bio taj pick Lakersa. To je u svijetu u kojem je do superstara najlakše doći uz pomoć visokog picka ogroman propust i dokopaju li ga se Sixersi u iduće tri sezone, bit će to samo takva pljuska Sunsima kao organizaciji, pljuska koja će dobrim dijelom anulirati sve dobro što su napravili u zadnje dvije sezone.

FINAL RANKINGS, PART ONE

Završnica sezone prebogata je zanimljivim narativima, s tim da je preslagivanje playoff matchupova na Zapadu apsolutno najvažniji jer trenutno znamo samo prvu i sedmu momčad. Dobiju li noćas Rocketse u gostima, Spursi osvajaju diviziju, samim time vjerojatno i top 3 poziciju. Clippersi imaju itekakve šanse dokopati se broja 2 (a njega definitivno žele svi koje sada spominjemo jer im garantira da neće vidjeti Warriorse do finala konferencije), pogotovo dobiju li sutra Memphis u svojoj dvorani (a Memphis bi tim porazom vrlo lako mogao pasti sve do šestog mjesta iako se do prije mjesec dana činilo da im je dvica garantirana).

Dakle, to su već dvije utakmice koje se ne smiju propustiti, a ima toga još. Blazersi nažalost usprkos tek šestom scoreu imaju garantirano to kvazi-četvrto mjesto (u principu peto, ali dobro), što znači da bi u slučaju uspjeha Spursa i Clippersa opet gledali Blazerse protiv Rocketsa. Ova mogućnost pak najviše veseli Warriorse koji bi tako, nakon laganije od očekivane prve runde bez Duranta, u polufinalu dobili još jednu dežurnu žrtvu s kojom se mogu relativno lagano obračunati.

Na Istoku imamo jedan potencijalno napeti scenarij na uvjetno rečeno vrhu – uspiju li Raptorsi nekako doći do 3. pozicije, a mogli bi ako dobiju sve 4 utakmice do kraja, onda se komplicira život Hawksima koje će u polufinalu čekati teži protivnik nego Cavse (također, otvara se i šansa Bucksima da iznenade, šansa koju protiv Chicaga ipak neće imati). Opet, obzirom da su Raptorsi u pitanju Bullsi mogu biti mirni – dvije pobjede u preostale tri tekme bit će im dovoljne da izbjegnu nezgodni Washington u prvoj rundi kojem je ipak nešto teže parirati nego Bucksima.

Uglavnom, o tome više sutra kada su na redu i te momčadi, kao i ove koje se bore za zadnja tri otvorena playoff mjesta u obje konferencije.

1. WARRIORS 98.3

Malo su digli nogu s gasa, što se više vidi po relativno skromnim učincima (sedmi napad, deseta obrana) nego po scoreu – solidnih 6-2 u ovom razdoblju dobrim dijelom su dio one serije od 12 pobjeda koja je prekinuta gaženjem u San Antoniu koji se tako još jednom dokazao kao najveća prepreka na putu do Finala. Green je malo usporen problemima s potkoljenicom što se odmah osjetilo na obrambenom intenzitetu, Thompson također na tom dijelu parketa u zadnje vrijeme ostaje bez daha, ali nisu to dugoročni problemi.

Da se poslužim floskulom kakve se ne bi posramio ni neki političar, Warriorsi su svime što su pokazali, s ove već sada povijesne 64 pobjede koje će dodatno narasti i još izuzetnijom dvoznamenkastom prosječnom koš-razlikom, titulu najbolje momčadi sezone 2015. zaslužili već u regularnom dijelu. Sada je samo moraju obraniti u doigravanju.

2. SPURS 95.3

Fantastične partije i fantastičnu formu potvrđuju i 9-0 u proteklih 15 dana, kao i činjenica da su najboljoj obrani u tom periodu pridodali i napad od kojega je učinkovitije ubacivao samo onaj Clippersa. Spursi su vrući, ali ta vrućina je planirana točno za ovaj trenutak godine i to je ono najfascinantnije u svemu, što se sve ovo događa po dizajnu. Koliko trenutno dominantno igraju, a u prosjeku ostvaruju 22 poena razlike gledajući prosjeke na 100 posjeda (jedina momčad koja je u zadnja dva tjedna još dvoznamenkasta su Clippersi), potvrđuje i razina košarke prezentirana u prvoj četvrtini protiv Warriorsa i trećoj protiv Rocketsa ravna lanjskim briljantnim košarkaškim eskapadama koje su im donijele i naslov.

U tome se posebno ističe Leonard koji u ovom periodu načinom na koji dominira u oba smjera podsjeća na, ni manje ni više, LeBrona. Da je odigrao još barem mjesec dana defanzivno na ovoj razini danas ne bi imao konkurenciju za titulu najboljeg obrambenog igrača lige (a tu se možda i krije cijela poanta, zašto ga uopće forsirati u bilo kojem drugom dijelu sezone osim sada), a u napadu je toliko siguran u sebe da je neprepoznatljiv čak i u odnosu na lani. Ne samo da zabija ulazima u reket ili šutem za tri, već bez problema stavlja i skok-šuteve iz okreta, a o slash & kick roli da ne pričamo – ako se ne digne na vrh reketa i zabije, pronaći će suigrača u kutu na otvorenoj trici. Uglavnom, preuzeo je ulogu prve opcije u napadu Spursa što potvrđuje i potrošnja po kojoj je preskočio čak i Parkera, što je do sada bilo nezamislivo (mislim, čak i je u lanjskom playoffu bio tek šesti potrošač, a sada je izgleda prvi bez konkurencije).

Tako da je ovdje stvar jasna – ako Leonard može održati ovu razinu još četiri playoff serije, Spursi bi mogli obraniti naslov prvi put u povijesti franšize. A da je ova promjena paradigme, započeta prije tri sezone kada su Leonard i Green imali svoje vatreno krštenje kao novi dvojac na bokovima oživivši tako ovu vampirsku franšizu, došla do svoga kraja, potvrđuje i podatak da je Danny Green, svim toplo-hladno epizodama usprkos, postao elita elite kada je spot-up šutiranje u pitanju. Više lopti od njega u takvim situacijama potrošili su samo Ariza, Parsons i Caldwell-Pope, s tim da nitko od njih nema takvu šutersku učinkovitost koja je na tragu onoga što su veći dio sezone pokazivali Curry i Thompson.

Jasno, Green si ne kreira šut na toliko načina, a ima i boljih čistih šutera poput Korvera i Redicka, ali gledajući čisto 3&D specijalce, on je vjerojatno najbolji igrač zadatka u cijeloj NBA na krilnim pozicijama. Middleton mu opasno puše za vrat zbog obrambenog učinka, ali nije šuter takve klase, iako nije daleko (doduše, zbog stila igre Bucksa te Middletonove sposobnosti da preuzima sve igrače od 1 do 4, sličniji je Draymondu nego Dannyu koji ipak puno više igra striktno 1 na 1). I da, obojica zaslužuju ovo ljeto max ugovore. I zbog konteksta novog capa, ali i zbog činjenice da u pravoj situaciji (čitaj: onoj u kojoj se od njih ne traži da budu nešto što nisu) ne uzimaju ništa, a daju sve što treba za pobjeđivanje. A u današnjoj NBA malo je toga potrebnije od vrhunskog šuta za tri i vrhunske obrane perimetra.

3. CLIPPERS 95.2

Iskoristili su nevjerojatan niz laganih utakmica da nabriju statistiku i da se odmore pred playoff, u ovih 7 pobjeda ugrađeno je njih čak 6 protiv momčadi s negativnim scoreom, dok je jedini playoff protivnik kojega su dobili Portland (od Warriorsa su izgubili u utakmici u kojoj se Griffin gostio u reketu u kojem nije bilo Greena i koju po logici stvari nisu smjeli ispustiti iz ruku). Protiv Memphisa odlučuju sami o svojoj sudbini – dobiju li, rastu im šanse da se dokopaju druge ili treće pozicije, dok istovremeno Memphisu opasno padaju. Uz sve to, radi se o mogućem uvodu u još jednu bitku dva ljuta playoff rivala koja bi dobila etiketu najbolje serije prve runde. I to po treći put u četiri godine.

4. HAWKS 94.1

U ovom završnom periodu malo su se stabilizirali, usprkos problemima s Millsapovim ramenom odradili su posao na razini uz top 10 učinak u oba smjera i score 6-2 (oba poraza na drugoj večeri back-to-backa uz značajno limitirane role startera). Nisu dobili nikoga bitnog, ali intenzitet je definitivno podignut na razinu više od onoga što smo gledali veći dio ožujka. Sad je samo bitno spremiti Millsapa za playoff, dobiti Toronto u drugoj rundi i izbjeći Bullse kako bi dobili što više vremena za dovesti ga u formu jer protiv Cavsa trebat će im sva raspoloživa oružja. Nije nikakva tajna da su Cavsi nakon tradeova smanjili razliku koja je postojala među njima, dapače od tada do danas čak imaju i za dva poena bolja koš-razliku, tako da ih se pred početak playoffa treba smatrati svojevrsnim favoritima. Ali, Atlanta ima izgrađen identitet, a to često može maskirati slabosti u samom talentu.

5. CAVS 93.8

Dok se neke momčadi nabrijavaju, oni su slično Warriorsima malo digli nogu s gasa, što im je omogućio i lagani raspored na kojem su u zadnjih mjesec dana imali “čak” dvije ekipe s pozitivnim scoreom. Stilski ne briljiraju, šut i izolacija su i dalje temelji na kojima sve baziraju, ali ni tu u prethodna dva tjedna nisu pokazali elitnu učinkovitost tako da je očito kako su odmaranje i traženje dodatnih rješenja trenutno u prvom planu. James u zadnje vrijeme tako sve više igra na četvorci u pokušajima da se smanje minute za kombinaciju Mozgov-Thompson, odnosno da se napad održi na razini tijekom cijele utakmice. Ovo je ključni pomak jer, bez obzira što defanzivno ova postava ima problema, napadački izgleda sjajno čisto iz razloga što maksimizira Jamesov potencijal kao učinkovitog strijelca.

Uzorci su maleni jer su veći dio sezone izbjegavali gurati ga pod koš, ali LeBronov PER je za čak 8 bodova veći kada igra četvorku nego trojku što je razumljivo obzirom da u toj roli puno češće završava pod košem gdje mu je šut 69% umjesto skok-šutom koji mu je čak i nakon što uračunamo vrijednost trice tek 46%. Mislim, to je super, ali je još uvijek manje od onoga što je prezentirao zadnjih par godina u Miamiu kada je lakoćom išao preko 50% efektivno na skok-šutu, odnosno preko 74% na pokušajima iz reketa. Jasno, dobrim dijelom taj pad učinkovitosti vezan je uz promjenu uloge, odnosno drugačiju selekciju šuta, ali tu se javlja pitanje da li je tomu tako zbog istrošenosti ili je pak u pitanju tek čuvanje za playoff? I ako je ovo potonje u pitanju može li se nakon cijele sezone u jednoj roli čovjek tek tako prešaltati u novu? I što s Loveom i rotacijom općenito u tom slučaju?

Koliko god je pozitivno što im strelica forme konstantno ide prema gore, činjenica da će potraga za jasnim identitetom trajati i kroz playoff problematična je, posebice kad bude trebalo preskočiti Warriorse ili Spurse za doći do prstenja. S tim da će to rješavanje stvari u hodu biti potencijalan problem i protiv Hawksa koji su itekako izbrusili svoj stil igre i imaju temelje (a i trenerski štab) s kojima je puno lakše prilagođavati se novim situacijama koje playoff donosi.

6. BLAZERS 93.5

Ima li ičega što više veseli playmakere u NBA od Blazersa na kalendaru? Bullsi najgore brane igrača s loptom nakon picka u cijeloj ligi, točnije dozvoljavaju najviše poena po pokušaju, ali Blazersi su utoliko lošiji što su momčad koju se najčešće napada s bekom nakon pick igre (čak 20% napada protivnika otpada na pokušaje igrača s loptom u pick & rollu). I dok Bullsi pate zbog manjka presing igrača na rosteru, posebice visokih koji su ranijih godina bili ključni u pritisku na loptu prema naprijed (Noah i Gibson usporeni ozljedama, previše minuta za nepokretnog Gasola, neiskusni Mirotić, znači nema toliko onog presinga na zonu s loptom koji je proslavio Thibodeaua), kod Portlanda je stvar isključivo u shemi koja i dalje ostavlja previše prostora pick & rollu zbog visokih parkiranih u sredini i krila posvećenih 1 na 1 akciji te samim time nedostatku ikakvog pritiska na loptu dok ne postane prekasno.

Manjak pritiska je očit i time što drugu godinu za redom Blazersi imaju najmanji prosjek osvojenih lopti u ligi, što pak znači da bi Stottsu netko trebao reći da malo promijeni plan igre jer čistom nadigravanju protiv jednih Spursa ili Warriorsa nisu dorasli u nijednom pogledu. Lillard je tako najčešće žrtvovan u ovom sistemu, a nesposobnost da brane pick igru i ove će godine obilježiti njihov pad. Ovo su brojke koje su ostvarene protiv njih u zadnja dva tjedna – Curry 45 poena, 9 asista, Paul 41 poen i 17 asista. To nije slučajno, kao ni to da su čak Deron Williams i Tyreke Evans ostvarili 24-10, odnosno 21-9. S tim da je ono najluđe činjenica da su u tim utakmicama usprkos stalnim ulazima u sredinu Deron i Reke izgubili samo 1 loptu u 73 minute akcije.

S druge strane, ovaj konzervativni stil donosi im stabilnost u situaciji koja je zbog ozljeda daleko od stabilne – i u protekla dva tjedna ostvarili su odličnih 7-3 (uz spomenute poraze od Clippersa i Warriorsa tu je i ona odgođena utakmica protiv Netsa na koju nisu vodili pola ključnih igrača) uz dobru igru u oba smjera. Samo, pročitana su knjiga koja nema kako iznenaditi momčad poput Spursa, Clippersa ili Warriorsa.

7. GRIZZLIES 92.6

Slabašnih 3-4 uklapaju se u pad forme koji je bolno primjetan nakon playoffa i koji je usko vezan uz pad učinka Gasola i Randolpha. U zadnje vrijeme ogroman problem su Allenove prepone zbog kojih im je obrana bliža prosjeku nego eliti, a za bolnu osrednjost kriv je i brutalan raspored – u ožujku su imali čak 6 back-to-back sudara uz čak 17 utakmica tijekom tih 31 dan. Iako maksimalno koriste klupu, takav ritam je jednostavno previše, posebice za momčad ovisnu o fizikalijama koja nema šut na koji se može osloniti. Dakle, postoji šansa da se regeneriraju za playoff i odigraju puno bolje kada se ritam općenito uspori, ali opet neće daleko ako ne nađu načina ubacivati barem malo iznad prosjeka. Gasolove duge dvice, Randolphovi skokovi u napadu, Allenovi cutovi, Leeve trice, sve to im treba da opet izgledaju kao ozbiljan izazivač. A onda povrh toga i još poneki trenutak inspiracije Cartera i Greena.

8. ROCKETS 92.3

Vratili su se Howard i Jones, ali gubitak Motiejunasa i Beverleya to anulira, plus nije da ovaj startni dvojac visokih igra u nekoj bajnoj formi obzirom na status povratnika od ozbiljnih ozljeda. Obrana je postala poseban problem, bez Beverleya više ne mogu braniti perimetar na elitnoj razini kao do sada, a maskirati to konstantnim preuzimanjem u maniri Warriorsa, Bucksa ili Sixersa teško može funkcionirati s Terryem i Hardenom. Harden ih efikasnom igrom u napadu do zadnjeg trena drži u igri za dobrom pozicijom (iako im ne gine mučenje bilo da nalete na Blazerse ili Dallas), ali način na koji su ih pregazili Spursi bio je poprilično indikativan za budućnost. Naime, kada iz nekog razloga Harden uzme predah (bilo da mora na klupu ili da ga protivnik zatvori), jedini ozbiljni kreator iz driblinga kojega imaju je Smith, a uzdati se u njegove odluke ovoliko često koliko to oni rade nikada nije mudro jer obično stvar završi lošim šutevima i gomilom izgubljenih lopti.

9. MAVS 92.2

Score 2-4 u protekla dva tjedna govori sve što treba znati o načinu na koji ulaze u playoff. Obrana se potpuno raspada čim na parketu nema Chandlera jer je Amare očekivano rupetina u sredini, a s ovakvim Rondom premalo je opcija za pronaći sklad između obrane i napada. Aminu je najbolji stoper kojega imaju, ali staviš li ga na parket s Rondom istovremeno, gubiš napad. Staviš li pak Jeffersona ili Harrisa uz Ellisa kako bi dobio mjesto za Aminua, nemaš obranu. Uglavnom, tek dvije-tri kombinacije petorki funkcioniraju (i to je idealno kad su na parketu barem četiri startera), ali nema ovdje materijala čak ni da jedan Carlisle nešto smiksa po uzoru na lanjski playoff. Pogotovo ako dobiju Spurse ili Clipperse za protivnike.