DAY TWENTY-EIGHT

Osvrt na prolaz Atlante i najave konferencijskih finala u zasebnom postu, ispadanje Clippersa definitivno zaslužuje poseban epitaf.

Sinoć sam otišao u krevet na finih +20 za Rocketse, taman negdje na početku zadnje četvrtine, i, gle čuda, jutros nije bilo preokreta. Clippersi su seriju izgubili dva puta, prvi put u petoj kada su odustali od borbe, drugi put kada su dozvolili onakav povijesni povratak. Sinoć su jednostavno nadigrani, nisu ni imali poštenu šansu.

Odmah na početku digresija – ne sjećam se ikada da je jedna NBA momčad prokockala ne samo ovakvu prednost, već da je u istoj seriji ovako fluktuirala s razinom igre. Zadnjeg 3-1 preokreta kojeg smo imali prilike gledati u playoffu sjećam se kao da je bio jučer, u biti imam negdje na DVD-u barem utakmicu ili dvije te serije. Sunsi kao potencijalni izazivač ulaze u playoff i upadaju u rezultatsku rupu protiv Lakersa koji su te godine tek počeli slagati jezgru budućeg prvaka, s tim da do tada praktički nisu složili ništa (bila je to prva godina Phila na klupi u drugom mandatu, a od igrača na parketu si imao doslovno samo Kobea i Odoma – kad se sjetim da su treći i četvrti igrač bili Smush Parker i Kwame Brown ništa mi nije jasno).

Uglavnom, Sunsi su imali ozbiljan zaostatak, ali nije da su bili nadigrani ili razbijeni, izgubili su tri guste završnice dok su tražili formu, a onda su u zadnje tri utakmice serije pomeli pod s nedoraslim protivnikom. Sjećam se i serije između Orlanda i Detroita iako tada nisam gledao baš svaku utakmicu playoffa osim onoga što je bilo na televiziji, ali bili su to zadnji Pistonsi s Carlisleom kao trenerom, još dok nismo znali da će Billups, Hamilton i Prince postati šampioni. Iako su te sezone osvojili Istok, nekako nije bilo čudno da ih muči Orladno koji je imao taj skrpani roster bez Granta Hilla, ali i sa već sjajnim McGradyem i Riversom na klupi (koji je tako postao jedini trener u povijesti koji je prokockao 3-1 prednost dva puta – simbolika ili slučaj?).

Kada su skužili kako zaustaviti T-Maca, Pistonsi su se u tri preostale utakmice prošetali, ipak pokazavši u toj seriji da nisu spremni za iskorak (kojega će napraviti dogodine s Brownom i Sheedom). Nezaboravni su i preokreti Houstona i Miamia (to što su oni prolazili s Knicksima ne treba ni komentirati posebno – te tučnjave ne 80 koševa, tu je uopće čudo da je itko uspio spojiti par pobjeda u nizu, kamoli tri, obzirom da su sve utakmice bile na nož i u kojima je presudno bilo to Rileyevo poznavanje svoje stare momčadi i njenih mana), s tim da je taj Rocketsa u biti možda i najbliži ovome što je napravila ova generacija. Sunsi s Barkleyem su dvije godine ranije igrali ono legendarno Finale protiv Bullsa, Rocketsi su godinu ranije osvojili naslov iskoristivši Jordanovu pauzu, dakle bila je ovo zadnja prilika za Phoenix da iskoristi taj prozorčić koji su ostavili Bullsi.

Rocketsi nisu bili uvjerljivi, obrana im nije bila ni približno dobra kao godinu ranije (gubitak Thorpea kao partnera Haakemu pod košem), ali su dovođenjem Drexlera i okretanju stretch postavama napadački proradili kada je bilo najvažnije. Uglavnom, Sunsi su ih razbijali na sličan način kao sada Clippersi ovu verziju Rocketsa u prve dvije utakmice, a onda je krenulo šutersko ludilo koje je kulminiralo onom nezaboravnom tricom Maria Ellia (kojega nisu slučajno sinoć fokusirale kamere cijelu večer) koja je donijela pobjedu u zadnjim sekundama sedme utakmice.

Dakle, čak ni ta serija nije mogla bez drame, a ovdje praktički u 5 od 7 utakmica nismo gledali ništa uzbudljivo. Stoga, pokušajmo skužiti što se ovdje dogodilo. Iako ne znam da li je to moguće istovremeno, Clippersi su podcijenili protivnika i precijenili sebe. Pomislili su da su riješili Rocketse i jednostavno su prestali igrati svoju igru, počeli su kalkulirati, a onda kada je trebalo nešto smisliti, više ništa nije ostalo. Preživjeli su Spurse, ali ih je u ovoj seriji za guzicu ugrizao zalutali metak zvani tanka klupa – kada je trebalo od nje nisu dobili ništa, a dijelom i zbog toga starterima ništa nije ostalo u nogama za ovu sedmu. Tankovi su se skroz ispraznili, što je bilo očito sinoć po tome da su cijelu večer bili izgubljeni u run and gunu koji je u zadnjoj četvrtini prošle utakmice otišao na novu, kaotičnu razinu. Nisu znali što treba raditi ni u jednom smjeru, a bez kretanja u tako izrazitoj tranzicijskoj igri to ne ide.

Uz raspad Clippersa (ovaj mentalni je usko vezan uz fizički), treba odati i priznanje Rocketsima. Nisu doduše napravili ništa revolucionarno s prilagodbama, što uostalom potvrđuje i činjenica da su bili 12 minuta udaljeni od ranijeg odlaska na ljetne praznike, ali su radili nešto, posebice u obrani koja je od katastrofalne postala odlična. Prebacivanje Arize full time na Redicka bilo je sjajan potez, pustili su Paula da manje-više radi što hoće (iako je Terry radio sjajan posao u obrani, definitivno opravdavši minute), a Ariza je usporio najvažnijeg role playera Clippersa. Povremeno prebacivanje Howarda na Griffina također je usporilo i pick & roll Clippersa, ali i Blakeovu učinkovitost na laktu, a da do toga uopće dođe pobrinulo se guranje Smitha u petorku – osim što je donio potrebnu razinu energije na perimetru, Josh je poslužio i kao dodatni zaštitnik obruča u situacijama kada bi Howard izašao vani. Davanje gomile minuta Breweru i Arizi kao paru na bokovima također je podiglo je obrambenu razinu, bilo da je Harden više sjedio na klupi ili da su jahali niske postave s tri swingmana, ovaj dvojac omogućio im je da igraju obranu po kojoj su postali poznati u regularnoj sezoni.

Uglavnom, sve ovo pomoglo je usporiti napad Clippersa, Redick i Barnes čije buđenje je bilo toliko bitno protiv Spursa ovdje su nestali u zadnjim utakmicama, a to je definitivno pomoglo. S druge strane, Clippersi su uvijek koristili iste opcije, sa 6 igrača nemaš baš previše kombinacija za igrati se s matchupovima, postavama i stilovima (jedinih par Docovih pokušaja bilo je dodati Hawesa u rotaciju, što se baš i nije pokazalo mudrim, a i povlačenje u reket umjesto da Jordan i dalje sije paniku na perimetru izlaskom na loptu nije donijelo povrat).

Sad, to što su Rocketsi konačno pronašli nekakvog načina igrati obranu ne bi bilo dovoljno da u isto vrijeme nisu pružili nešto i u napadu. I tu dolazimo do još dvije bitne stvari. Prvi je uopće taj njihov stil igre koji je čista improvizacija, a na koji se veže i drugi, a to je šuterska učinkovitost. Rocketsi pod svaku cijenu žele napasti obranu u tranziciji kako bi došli što lakše do reketa, a kad im to ne upali, drže se one da je bolje potegnuti lošu tricu nego dvicu. Isključivo u ovakvom okružju, u kojem su loši šutovi za tri još uvijek bolji od fine akcije koja otvara šut s poludistance, moglo se dogoditi da se zvijezde poklope na taj način da skok-šut Josha Smitha s perimetra napravi razliku. Kada je parket otvoren, kada se trči i kada upadaju trice, Rocketsi se mogu prošvercati za manjak ideje prema naprijed jer ta filozofija koje se drže je jedina ideja koja im je potrebna. A trice su itekako upadale – u zadnjih 60 minuta (utakmica broj 7 + zadnja četvrtina utakmice broj 6) ubacili su ih 19.

I dok je Smith idealan kao simbol slučajnosti u ovom preokretu (ne zaboravimo da ga je McHale do pete utakmice praktički zakopao na klupi), ono što definitivno treba istaknuti je doprinos sporednih opcija. Dok smo već istaknuli kako je nestanak Redicka i Barnesa pokopao Clipperse, ono što je lansiralo Rakete bili su Ariza (sjajnim partijama u oba smjera, 3&D elita, a čovjek je čak i driblao u nekoliko navrata), Terry (i dalje ne vjerujem da je igrao onako dobru obranu na Paulu), a onda i svi ostali. Smith je imao svoje trenutke, kao i Brewer, Prigioni je solidno odradio posao, a i Jones je proigrao čim se maknuo iz startne petorke. Harden je bio dobar, ali ne i presudan (previše grešaka s loptom, što mu se može progledati kroz prste obzirom na teret koji nosi u organizaciji napada, Rocketsi su čak koristili Smitha kao razigravača s perimetra samo da mu malo olakšaju), Dwight pouzdan, ali također bitniji kao dio kolektiva.

To je 8 igrača na koje možeš računati što je pravo bogatstvo i to je možda još jedan presudni detalj koji je preusmjerio seriju (kvragu, čak je i Capela odradio solidne minute).

Što se same 7. utakmice tiče, obilježena je kaotičnim ritmom u kojem se bolje snalaze Rocketsi. Lopte se gube na sve strane, ali Houston igra puno bolje u obrani, zatvaraju i reket i perimetar, dok Clippersi ostavljaju previše prostora za šut. Kada je svaki napad tranzicijski, noge presuđuju, a Houston je definitivno bolje trčao i jednostavno se brže stigao postaviti u defanzivnu formaciju. Clippersi bi se gubili već na prvom ulazu, te olovne noge i zbunjene glave samo čistoj sreći mogu zahvaliti što već u prvoj četvrtini nisu upali u puno veću rupu od one u kojoj su se našli – da su Rocketsi ubacili dio od sve one gomile širom otvorenih trica koje su im gosti ostavljali kilavim rotiranjem prema perimetru, prednost bi bila puno veća.

A nije da je i ovako bila sitna, stalnih 10-15 poena prednosti uz ovako mlitavog protivnika čine se kao neriješiv problem. Sad, nagledali smo se i luđih stvari i to baš u ovoj seriji, ali ovaj put preokret treba izvesti fizički slabija momčad. Clippersi se dodatno troše u tim pokušajima da dođu u egal, par puta im i uspijeva, ali onda krajem treće definitivno pucaju, čim su krenule izmjene izgubila se i ta mala šansa koja je postojala da će Paul i Griffin ovo okrenuti. Mislim, ako ti je vrhunac ideje u napadu dati loptu Crawfordu da igra 1 na 5, sretno s tim.

Što dalje? Pa, Ballmer bi svakako mogao razmisliti o tome da zaposli poštenog GM-a koji će skrpati klupu i koji neće štetiti franšizi gomilom loših poteza, to je ključno. S ovakvim rosterom kad-tad bi im došao kraj – da su napravili posao u ovoj seriji, loši potezi od ranije bi došli na naplatu protiv Warriorsa. Uglavnom, petorka im je odlična i treba je svakako zadržati, Paul još ne pokazuje znakove usporavanja, a Blake se i dalje razvija, tako da je ono najvažnije riješeno. Jordana treba zadržati pod svaku cijenu, Barnesu treba naći mlađu zamjenu (čovječe, kad vidiš ove igrače poput Greena, Middletona ili Carrolla koji su od nikuda postali idealni moderni NBA swingmani pitaš se zašto je to toliko teško napraviti već godinama), posložiti klupu i dogodine pokušati ponovno. Nadam se samo ne u ovim novim očajnim dresovima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *