EUROBASKET C

Nije ovo loša grupa, pogotovo u usporedbi s A i D grozotom. Grčka i Hrvatska su opasne momčadi s uglavnom utemeljenim ambicijama, Gruzija je kao golf III, predstavnik srednje klase iz udžbenika koji te je spreman bez problema prošišati na cesti ako u svojoj par godina staroj Octaviji previše buljiš u mobitel i statuse na fejsu umjesto da se koncentriraš na vožnju, a šteta što Slovenci dolaze bez Dragića jer bi tada bili nešto više od Clia (i to onoga koji se sklapa u Novom Mestu).

Makedonija i Nizozemska su totalni autsajderi, s tim da su Makedonci i s ovom momčadi kojoj je davno istekao rok ipak APN 6 naspram Nizozemskog bicika. Uglavnom, iako osobno smatram da su Grci u prednosti pred našima čisto zato što već dobro znaju što su dok Hrvati još traže identitet, nije isključeno da Hrvatska može i do C1 pozicije što im je u biti ključni moment na cijelom turniru jer time izbjegavaš Francusku i Španjolsku sve do eventualnog polufinala.

Ono što je velika promjena u odnosu na ranija slična natjecanja je to što se danas s pravom i jedni i drugi mogu nadati da nekakvih ozbiljnih kikseva neće biti. Gruzijci i ovakvo defanzivnije izdanje Slovenije bi u prijašnjim godinama bili baš klasičan tip nezgodne šljakerske momčadi koji bi znao iskoristiti trenutak slabosti Grka i Hrvata, ali oba ova reprezentativna projekta danas su u takvoj fazi zrelosti da bi se bilo kakva iznenađenja trebala izbjeći. Ono, barem bi tako trebali biti. Stoga, vrijeme je za zasukati rukave i odraditi posao.

C1 GRČKA

Kad gledaš iz današnje perspektive, to prvenstvo u Sloveniji stvarno je bilo otkačeno. Mislim, na svakom turniru netko opasno kiksa, jedna balkanska repka se obavezno raspadne u svlačionici, ali takav potop do tada smislenih momčadi rijetko se vidi. Srbi i Turci su se više bavili vlastitim kitama nego igrom, Rusi pak nisu imali volje ni za svađati se međusobno, a ovom cirkusu pridružili su se i Grci koji su iz nekog razloga za trenera izabrali klauna. Kad ovako postaviš stvari i vidiš da se hrpa stvarno talentiranih momčadi praktički sama izbacila iz natjecanja, netko je morao iskoristiti situaciju i nadmašiti očekivanja, a taj netko je bio Hrvatska.

Uglavnom, svjesni da se rezultati ne mogu ostvariti ako ne igraš obranu, Grci su brzo makli s klupe smiješnog Trinchieria (zašto su ikada pomislili da bi on mogao biti rješenje i danas ostaje misterij) i dali reprezentaciju u ruke provjerenom Katsikarisu koji je već lani u Španjolskoj stvari vratio u normalu. U biti, izgledali su odlično u oba smjera sve dok ih Srbija nije prikazala kao robu s jednom, ali itekako uočljivom greškom – nemaju jebenog lidera koji može sam razbiti obranu kad sve drugo stane.

Odradili su sasvim fino prijelazno razdoblje od one fenomenalne generacije Papaloukasa i Diamantidisa, dapače jedini kiks im je upravo spomenuti nastup u Sloveniji jer onih nekoliko slabijih izdanja par godina prije teško da im se mogu zamjeriti obzirom da su gradili novu momčad praktički od temelja, ali cijelim tim putem kroz ovih zadnjih 5 godina nisu uspjeli isprofilirati novu hijerarhiju na vrhu. Spanoulis i Zizis, dva jedina preostala veterana iz zlatnih vremena, u godinama u kojima se nalaze istovremeno su i previše krhki i previše jednodimenzionalni da bi odradili role kreatora i volume scorera, tako da su Grci i dalje napadački prije svega oslonjeni na kruženje lopte po perimetru i njeno spuštanje u post nego na probijanje obrana s perimetra slash & kick igrom.

Ni ovdje stvar ne bi trebala izgledati drugačije, iako bi konačno Calathes i Sloukas trebali preuzeti ključeve momčadi i dobiti veći dio minuta na bekovskim pozicijama. Iako ni jedan ni drugi nisu ekstra klase, ulaze u najbolje godine karijere i apsolutno posjeduju kvalitete koje bi Grčkom napadu mogle dati potrebnu iskru individualnosti. Plus, odlično se i nadopunjuju, obojica su više combo-bekovi s tim da Calathes bez problema može čuvati većinu Euro dvojki i igrati pick & roll, Sloukas je sjajan spot-up šuter, tako da stvarno nema razloga da Zizis igra 25 minuta u prosjeku kao u Španjolskoj, odnosno da Spanoulis ima dozvolu šutnuti kad god poželi preko bloka.

Uglavnom, imaju četiri podjednako korisna beka, ni jedan nije ekstra klasa, ali svi mogu odraditi posao, što znači da nakon Francuske, Španjolske i Srbije imaju vjerojatno najbolju vanjsku liniju u Europi.

Situacija je dobra i na ostalim pozicijama – na trojci imaju NBA dvojac, Papanikolaua i Giannisa, a upravo je Giannis najveći razlog za optimizam. On možda nije nositelj u onom klasičnom smislu jer nije sjajan strijelac, ali on ovoj momčadi donosi kvalitetu više na gomilu drugih načina, nešto kao AK-47 nekada u Rusiji. Osim kao all-round na boku, stoper koji može uštopati sve swingmane na turniru i odličan pomagač iz pozadine u obrani koji će s ovim manjim gabaritima parketa stići zatvoriti pola polukruga sam samcat, Antetokounmpo donosi i gomilu opcija s postavama.

Možeš ga staviti uz Papanikolau kao dvojku i tako fizički dominirati, a možeš ga povremeno koristiti i kao četvorku te momčadi dati izuzetnu kvalitetu u tranziciji s dodatnim igračem sposobnim povući kontru, ali i u branjenju pick & rolla gdje bi ovaj svojim izlascima na beka zaustavio većinu napada. Jasno, razlog zbog kojega je Giannis ipak najbolji kao trojka u ovom kontekstu je taj što Grci s već spomenutim bekovima imaju solidno posloženu šutersko-kreativnu stranu igre, odnosno što imaju dvije klasične stretch četvorke u Printezisu i Kaimakoglouu koje im ionako omogućavaju da 40 minuta imaju idealan raspored na parketu s dovoljno prostora i za pick & roll, ali i za spuštanje lopte na centra Bourousisa koji je odličan 1 na 1 post-up igrač.

Plus, obzirom da Giannis nije idealan šuter, prisustvo stretch četvorke je nužno kako bi parket ipak bio dovoljno raširen. Uglavnom, s Giannisom u puno većoj roli, a već je lani s 16 minuta u prosjeku dokazao da je u stanju ostaviti traga na utakmici defanzivno i u tranziciji, plafon ove momčadi automatski raste. Mislim, sad čak ne moraju igrati onu standardnu igru čekanja Papanikolaua da se probudi svaku treću utakmicu, jednostavno ga mogu gurnuti u manju rolu i ako je pasivan, odnosno ako izbjegava napadati obrane driblingom kao sekundarni kreator ili uzimati otvorene šuteve, samo ga vratiš nazad na klupu.

Dakle, Giannisova povećana minutaža i veća odgovornost Calathesa i Sloukasa mogli bi biti oni interni poticaji koji će Grčku gurnuti korak naprijed, a još nisam spomenuo ni to da su konačno privolili i Koufusa da zaigra za repku. Praktički, s njim kao defanzivnim srcem momčadi oni imaju svog svojevrsnog Goberta, tako da će spomenuti Bourousis ono svoje klasično trpanje u postu moći još jednostavnije obavljati protiv rezervnih postava. A nije da ima previše momčadi na turniru koje imaju back-up centra sposobnoga njega držati 1 na 1.

Koufus je malo limitiran napadački, što će dodatno smanjiti broj opcija prve postave, ali njegove pick & roll i pick & pop kvalitete su zadovoljavajuće i više nego dovoljne obzirom na dominaciju koju donosi u zaštiti reketa i kontroli skoka. U biti, puno važniji od toga kako će zabijati s poludistance ionako će biti svi oni skokovi u napadu koje uhvati, u tom segmentu igre bi Grci s njim i Giannisom iz pozadine mogli biti jedna od najboljih momčadi na Eurobasketu.

Dakle, nema sumnje kako će Katsikaris nakon lanjskog iskoraka napraviti još jedan s ovom ekipom. Hoće li napadački biti još bolji od već solidne razine igre prikazane u Španjolskoj ne znam, nekako još previše ovise o tome kakvu šutersku prezentaciju mogu dobiti od večeri do večeri, ali ono što znam je da će s kičmom Calathes-Giannis-Koufous ovdje definitivno konkurirati Francuzima za titulu najbolje obrane turnira. To bi uz malo sreće s rasporedom trebalo biti dovoljno za polufinale i borbu za medalju.

C2 HRVATSKA

Idemo na početku biti realni, odnosno postavimo realne ciljeve – Hrvatska se mora izboriti za mjesto među 7, odnosno treba zaraditi pozivnicu za razigravanje koje eventualno može donijeti plasman na Olimpijadu jer taj kontinuitet okupljanja i igranja svake godine nužan je ako jednog dana misliš imati ozbiljnog konkurenta za naslov. Za to ima kvalitetu. Sve iznad toga, polufinale ili eventualna medalja, bio bi ogroman uspjeh.

Sad, grupa nam se potrefila samo takva, gotovo sigurno nas čeka jedna od prve dvije pozicije – zahvaljujući Patu Rileyu, koji je Dragića obećao voditi na Havaje u zamjenu za to što ne ide u Rio, manje je mjesta nervozi. Gruzija je opasna, ali čak i da nas skinu, treća pozicija također nam otvara vrata četvrtfinalu jer se kao C3 križamo s D skupinom gdje će se za drugo mjesto boriti Latvija i … zaboravite da sam išta rekao. Uglavnom, ako nisi prvi, onda je svejedno jesi li drugi ili treći jer Španjolsku i Francusku ionako možeš preskočiti samo uz pomoć sreće, ako i tada.

To je kontekst, a sada idemo na roster. Godinama tupim kako je ovo prosječna reprezentacija, jer iako imamo nekoliko dobrih veterana i iako mladi talenti rastu iz godine u godinu, kad imaš ovako tanku rotaciju od 5-6 korisnih igrača nije lako igrati, posebice ne u košarci gdje svaki trener na parketu rotira njih deset (dobra stara logika). Nakon uspjeha u Sloveniji upozoravao sam na to da nam je rezultat debelo iznad igre, stoga se nisam ni prepustio euforiji pred WC (a inače sam uvijek euforičan kad idem na WC). Najlakši put do nesreće je preko velikih očekivanja, a bazirati ih na scoreu umjesto na razini prikazane igre u sportu poput košarke kardinalna je pogreška.

Dakle, za početak moramo utvrditi da li je ova Hrvatska ista kao do sada, dakle sklona oscilacijama u oba smjera igre, ili je zbog promjene trenera i napretka pojedinaca dobila nešto veći plafon. Krenimo od izbornika. Peras koristi gotovo identičnu rotaciju kao Repeša, dakle Žorić je i dalje prvi visoki s klupe, Ukić i dalje ima prevelike ovlasti (što je dijelom i splet nesretnih okolnosti), plus se i dalje drži one logike da mladog igrača vadiš nakon greške umjesto da ga trpiš radi budućnosti (govorim o Hezonji koji ni ovdje nema garantirane minute nakon što je protratio prošlo ljeto sjedeći na klupi). Kao bivši bek, Peras vidi igru iz te perspektive, apsolutno je svjestan važnosti pravih vanjskih igrača. To je dobra perspektiva, nakon Repeše koji je više stvari gledao iz kuta Forresta Gumpa (košarka je kao kutija bombonjera, nikad ne znaš kakav ćeš napad odigrati) daje barem nekakav smisao, ali je i totalno pogrešna obzirom na to kakav roster imamo – onaj na kojem nema previše pravih vanjskih.

Naime, uz to što ćemo opet gledati Ukića kako se muči, zbog ozljede Lafayettea (koji bi pod Perasom možda nešto i pokazao, kod Repeše doslovno nije služio ničemu i gotovo da nisu ni imali akcije za njega) opet je nazad u sedlu limitirani Draper, a tu je i ultimativni heat check zvrk Stipčević. Svi oni će dobiti previše minuta samo zato što su bekovi, ne zato što nečemu služe. Ukić je doslovno peta kolona, nema te iole inteligentnije obrane koja mu neće ostavljati gomilu prostora dok se fokusira na branjenje drugih opcija, što znači da ćemo često gledati njegovo pimplanje uokolo po 15 sekundi i onda kratke šuteve koji jedva dolaze do obruča (ponovit ću nešto što sam napisao u svim najavama Eurobasketa do sada – teško je u povijesti košarke naći tako lošeg šutera s takvim ovlastima kakve ima on). Dok je još imao noge mogao je pomoći u kontroli lopte i ritma, pa i obrani, ali danas je držati ga na parketu više od desetak minuta po večeri čisti mazohizam.

Draper dolazi van forme, propustio je najveći dio priprema i iako bi svojim kvalitetama u presingu također mogao dobro doći na deset minuta po utakmici, on je još jedan bek koji je napadački minus. I sad stižemo do tipa koji će vjerojatno pojesti najviše živaca većini navijača. Prvo, to što uopće u reprezentaciji imaš mjesta za klasu poput Stipčevića, koji je oličenje Euro verzije replacement level igrača (praktički, ekvivalent svoj onoj gomili combo-bekova koji svake godine izlaze iz NCAA, samo u Europskim okvirima) i onda ga još imaš namjeru koristiti u obje uloge, kao playa i kao šutera, jebeni je problem. Praktički, od četvorice bekova koji će pojesti najveći broj minuta na jedinici i dvojci (tu računam i Simona), trojica su nam ispod razine rotacijskog igrača (tu ne računam Simona). Ja ne vidim što je tu dobro. Ono što vidim je kako će Stipčević u jednoj utakmici ubaciti nekoliko šuteva za redom, netko će pomisliti kako u njemu imamo ozbiljnu opciju na koju se možemo osloniti, a onda će iduće tri utakmice nerezonskim potezima biti najzaslužniji za -10 rupe u koje ćemo upasti tijekom njegove šihte.

Znači, jedini bek na kojega se možeš osloniti tako je Kruno Simon, dobri stari hakler koji u doziranim minutama može biti najbolji čovjek na parketu. Iako idealan kao šesti čovjek, Simon je ne samo startna dvojka ove reprezentacije, već i njen najbolji slash & kick igrač uopće. Koji, nažalost, često biva potrošen već u skupini upravo zbog manjka igrača koji mu mogu pomoći s loptom.

Čekaj, a što je s Tomasom i Hezonjom? Pa, oni će u svojim rolama s klupe uskakati u prostor iza Simona i Bogdanovića, dakle bit će zamjene na bokovima, s tim da će povremena igra s dva “playa” koju će Perasović zasigurno koristiti ostaviti još manje minuta za raspodjelu. Što je totalno krivo, logičnije bi bilo startati s jednim od njih na dvojci, dobiti na dužini u obrani, a onda Simona koristiti s klupe u roli playa i tako maksimalno smanjiti minute Ukiću, Draperu i Stipčeviću.

Nažalost, ni Tomas ni Hezonja nisu baš oličenje stabilnosti. Za prvog mi je prije svega čudno da će uopće nastupiti na prvenstvu, kada je zaradio ozljedu prije ovog nedavnog pripremnog turnira u Zagrebu samo sam pomislio “ah, evo ga opet”. Taj tip kao da ima neku klauzulu u ugovoru po kojem dobiva plaću samo ako je ozljeđen, gotovo sam siguran da je u zadnjih 5 godina više puta bio u kladionici nego na treningu (kvragu, sad bi tu logično bilo postaviti pitanje zašto itko takvog zombija zove na pripreme, ali za neupućene to vam je otprilike stanje hrvatskog bazena talenta).

Hezonja je dakle apsolutno najpametnija karta na koju Peras može odigrati. I on ti može slomiti srce lošim potezima, ali ako mu daš 20 do 25 minuta danas, sutra si dobio boljeg reprezentativnog igrača. Za razliku od većine ovdje spomenutih, njegov plafon je takav da se svako ulaganje može višestruku vratiti, tipa u četvrtfinalu protiv Španjolske može u 5 minuta napraviti takvu šutersku seriju koja će naciju baciti u trans.

Istina, može nas i pokopati kao i svi ostali, ali nije u tome poanta. Poanta je u široj slici i postotcima. Naime, u 10 od 10 utakmica protiv Španjolaca šutevi naših playeva neće biti prevaga. U jednoj od 10 Hezonja pak može biti čovjek odluke. Znači, s njim imamo šanse, koliko one i dalje nerealne bile. Ali, i takve su 100% izglednije od toga da skinemo nekog favorita bez njega.

Za iskorak iz osrednjosti treba nam individualna veličina, a nju uz Tomića, Šarića, Bogdanovića i Simona možemo očekivati samo od Hezonje. I zato ga treba istrpiti u ovoj fazi u kojoj je još uvijek košarkaško derište jer to jedini način da ubrzaš njegov razvoj k tome da postane košarkaški muškarac. Jebiga, u njegovim godinama loši šutevi preko ruke u petoj sekundi napada i neforsirane izgubljene lopte u pokušajima da se bude atraktivan su nužno zlo, nešto što se isplati tolerirati ako znaš da te na drugom kraju duge čeka rafalna paljba trica i sposobnost da u 40 sekundi napraviš prednost od 9 poena.

Peras za sada tu postupa slično Repeši, stoji kod one da minute treba zaslužiti i radije će poginuti s poslušnikom poput Tomasa, koji nam ne podiže razinu kvalitete ni za milimetar, nego s anarhistom. Jebiga, tako je to s autoritetima, nadam se samo za dobro reprezentacije, a i vlastitog izborničkog posla, da će promijeniti stav i da će shvatiti da povećanim korištenjem Hezonje može samo dobiti. Jer, ako ove preostale minute na bokovima dobije Tomas, Hezonji ostaju mrvice kojima je teško nahraniti i grlicu, kamoli takvog egoistu (pod tim ne mislim ništa loše, dapače).

Jedini sigurni adut na vanjskim pozicijama tako ostaje Bogdanović. Nakon sezone NBA kaljenja nema sumnje kako će još fizički snažniji Boki nastaviti maltretirati svoje čuvare, kako je to uostalom radio i na zadnja dva velika turnira potvrdivši se kao jedan od najboljih izolacijskih strijelaca u Europi. Šutevi preko ruke, iz driblinga ili postavljeni, iz okreta u postu – tip može utrpati svakome 20. Ono što pak ovdje želim vidjeti je puno više akcije koja bi ga dovela u što više 1 na 1 situacija bliže reketu, bilo kroz hand off igru s Tomićem, bilo kroz pick & roll sa Šarićem. Taj 3-4 ili 4-3 pick & roll iz nekog razloga nismo često gledali kod Repeše iako se vjerojatno radi o jednom od najubojitih oružja uopće na prvenstvu – blago obrani koja istovremeno može braniti Bogdanovića u post-upu i Šarića licem košu bez preuzimanja, čime pak otvara novi niz problema u defanzivi i puno više prilike našima da dođu do dobrih šuteva.

A Šarić je i glavni razlog zašto čak i dežurni cinik poput mene misli da ova Hrvatska ipak više nije tek prosječna, već da bi mogla napraviti iskorak ka razredu više. Šarić je slično Bogdanoviću mismatch čim stane na parket, jednostavno je talentiraniji i spretniji s loptom od većine četvorki koje dobiju zaduženje čuvati ga. Svaku može slomiti na ulazu, a ako mu i staviš swingmana da ostane ispred njega, čovjek ga jednostavno spusti u post i zabije preko njega ili pak nekome drugome namjesti zicer.

Za Bogdanovića ne vjerujem da može puno bolje nego je to bio slučaj do sada, možda malo popravi efikasnost sada kada ima više snage u nogama i uopće coreu, ali Šarić bi nakon ovakve sezone u Turskoj konačno trebao prestati biti vodonoša i postati naš MVP. Bojan ostaje prvi strijelac, to nije upitno, ali do sada je Tomić bio MVP, bez njega na parketu ionako kilava obrana postajala je nepodnošljivo šuplja. Šarić pak svojim kreatorskim talentom može momčad odvesti napadački na razinu više i tako nam dati trećeg neupitnog nositelja (inače, to je još jedan razlog zašto nije nužno na parketu stalno imati po dva sitna beka, u Šarić imamo dodatnog slashera, u Tomiću imamo sjanog razigravača s visokog posta, dakle ako je lopta kod njih u rukama zar nije logičnije da ne jedinici imaš 3&D igrača umjesto combo-beka koji tricu promašuje s 80 posto?).

Dobra je vijest i da smo toliko tanki pod košem da Peras nema izbora nego Šarića držati na parketu preko 30 minuta. Jedina prava zamjena za njega je Rudež, što je ok opcija, za razliku od Repeše ovdje se više nitko i ne pravi da od njega može biti koristi na perimetru, dakle tih desetak minuta u roli stretch četvorke koje će dobiti upravo su idealni za igrača njegovog kalibra. Obrana i skok će patiti s njim kao četvorkom, to ne treba posebno isticati, ali možda ga možeš donekle sakriti ako mu daš minute s Tomićem te dva visoka swingmana tipa Tomas i Hezonja.

Jebiga, o napadačkom napretku možemo sanjati jer stvarno imamo razloga, nije to navijačka subjektivnost, ali defanzivno je teško zamisliti ovu momčad da izlazi iz prosjeka. Doduše, za razliku od Repešinog kriminalnog vođenja obrane koje je uključivalo previše visokog udvajanja na pick & rollu bez pomoći u sredini i premalo zone, Peras je pokazao da nema ništa protiv toga da zonu igramo kao praktički glavnu obranu ili barem udarnu alternativu (na visokim pickovima i dalje smo neshvatljivo previsoko izlazili s centrom, tako da mi ništa nije jasno, zar Peras nije gledao reprezentaciju pod Repešom i zar nije uočio koliko smo zicera po utakmici poklanjali zbog nepotrebnog zonskog presinga prema perimetru).

Mislim, kad imaš sporog centra i pri tome nemaš poštenog back-upa, onda je zona logično rješenje, iako danas većina ozbiljnih momčadi ima i šut i akcije na visokom postu kojom je mogu razbiti (recimo, protiv Grka od nje teško da ćemo imati koristi, ali nekakav hibrid zone i čovjeka i njih bi mogao apsolvirati – tipa, da zaigramo s Bogdanovićem kao liberom koji pomaže u udvajanju Kupusa i da potpuno ignoriramo Giannisa pa nek se Grci misle, nažalost vjerojatno ćemo gledati situaciju u kojoj će Giannis bez lopte utrčavati pored Bokija i polagati zicere u reketu koji će biti prazan jer će po običaju Tomić zaglaviti na perimetru). I tu je još jedan naš već opjevani problem opet prisutan – Tomićeva limitirana minutaža. Naime, on će odigrati svojih 20 do 22 minute, onda će otići po predah jer ima pluća kao da puši 7 kutija stoše dnevno, a tada će se na parketu ukazati naš legendarni podizač energije i živaca Žorić. Koji će plivati u obrani na sve strane, kasniti sa zatvaranjima i onda još povrh svega toga uspije uzeti par loših šuteva u napadu. S takvim igračem po pola utakmice na petici loviti medalju mogu samo ili stvarno hrabre ili stvarno lude momčadi.

Uglavnom, iako se iz cijelog ovog baljezganja vrlo lako može izvući zaključak da Hrvatska nije ništa posebno, u ovakvom odnosu snaga u Europskoj košarci možeš slobodno raspustiti savez ako ne bude u stanju ući među 7. Kad bi Tomić, Šarić, Bogdanović, Hezonja i Simon nekako istovremeno mogli pružiti svoju najbolju košarku, onda bi to bilo nešto, ali i tada jednostavno imamo previše kamenja o koja se stalno spotičemo.

Ono, Peras možda ugodno iznenadi i zaigra s puno hrabrijim rotacijama i obranama nego što je to bio slučaj u pripremama, možda i neki od ovih naših nebitnih igrača pruži podršku jezgri pa dobijemo potrebnu širinu (ako Ukić, Stipčević i Žorić budu u plusu na kraju turnira nabavit ću svizca da mota čokolade). Samo, ja ne bih očekivao previše jer, iako bi ovo mogla biti najbolja Hrvatska u zadnje tri godine, ipak je ovo momčad koja se još uvijek slaže i kojoj nedostaje još dosta kockica. Pun intended.

C3 GRUZIJA

Njima se isto otvara prilika generacije – svi koji valjaju su tu, već godinama su zajedno i uigrani su koliko je to moguće, Slovenci su spremni da ih se naguzi, a u drugoj fazi natjecanja ih onda čeka vjerojatno Latvija koja je zeznuta, ali daleko od toga da je Zaza i društvo ne mogu skinuti ako nametnu sporiji ritam utakmice i zagospodare reketom. Ergo, eto možda Gruzijaca i među 8, što bi bila konačna potvrda koliko dobro rade od kada ih je preuzeo Kokoškov ima već 7 godina (istovremeno se potvrdio kao jedan od najboljih asistenata u NBA, nakon Sunsa, Cavsa i kratke epizode u Orlandu sada se pridružuje Snyderu na klupi Jazza).

Kad su pod njegovim vodstvom prvi put došli na Eurobasket ugodno su iznenadili (tada se igrao onaj nesretni sistem s novim grupama nakon prve faze i Gruzija je na kraju kao rookie reprezentacija na ovim natjecanjima završila kao 11. od 24.), drugi put pak imali su manje sreće jer su u Sloveniji izgubili nekoliko gustih završnica i tako završili izlet ranije od planiranog, ostvarivši tek 1 pobjedu (izgubili su od Hrvatske i Slovenije s ukupno 5 razlike, to ih je slomilo, ali do toga nije došlo slučajno, em nisu imali Zazu, em su imali ogromnih problema sa šutom što im je i dalje najveći problem), sada je dakle vrijeme za novi iskorak.

Solidni su koliko to mogu biti s talentom kojega imaju na raspolaganju, forte su im skok u napadu i čuvanje obruča pod cijenu života, dakle prvenstveno žive od borbenosti, a kad im se poklopi da vanjski igrači ubacuju trice, onda djeluju kao prava momčad.

Jasno, ovakav identitet proizlazi iz činjenice da im je glavni igrač dobro poznati švercer Zaza, čovjek kojega se boje i navodno opaki momci iz Baltimorea, a kamoli neće nekakvi dečki s Trešnjevke ili Bežigrada. Zaza u repki defanzivno radi sve moguće zamislive prljave poslove, uostalom kao i u NBA, a glavni partner u zločinu mu je propali NBA talent Shengelia koji se, nakon neuspjele avanture preko bare, zadovoljio odličnom karijerom u drugoj najboljoj ligi na svijetu, Španjolskoj.

Čovjek igra odličnu obranu, skače, ne bježi od kontakta i uz to je pouzdan spot-up šuter s rasponom do trice, dakle idealan igrač zadatka za svaki košarkaški sistem. A da Gruzija ima sjajan frontcourt potvrđuje i njihova nominalna trojka Sanikidze, koji također igra respekta vrijednu rolu u onoj kvazi-Ruskoj ligi. Njegov forte su također krvava obrana i skok, u biti čovjek je zbog slabašnog šuta najbolji kao šljaker pod koševima gdje snagom volje nadoknađuje manjak centimetara i mišića, ali Gruzija baš nema luksuza birati i za očekivati je da on provede većinu minuta na trojci uz udarni dvojac visokih.

Gruzija se nada da je pronašla dio rješenja za probleme na perimetru angažmanom Amerikanca kojega se još uvijek dobro sjećam jer je ne samo bio briljantan NCAA combo bek, već zato što je 2010. i 2011. vodio Kansas State do itekako zapaženih nastupa na march madness turniru. Klasični rasni combo-bek rubnog NBA potencijala, sposoban potrošiti gomilu napada i zabiti hrpu trica s vrha reketa nakon picka visokim postotkom, ali nedovoljno fizički jak da ikada dobije šansu u Ligi i ne baš spretan u ulozi playmakera, Pullen se brzo skrasio u Europi igrajući u jednom periodu čak i za Barcelonu. Jasno, nije toliko dobar da bi se zadržao, ali za Cedevitu, koja ga je ugrabila čim je sletio u Zagreb s reprezentacijom bez garantiranog ugovora, definitivno će biti pojačanje.

Sad, pitanje je hoće li biti pojačanje i za Gruziju. Pa, sve ovisi o količini trica koje pospremi i o tome koliko će dobro kontrolirati loptu. Naime, iako je definitivno combo, Pullen je ipak puno, puno bolji kada traži šut za sebe nego razigrava suigrače (u biti, kad bi promijenio prezime u Pullup, sažeo bi smisao svog postojanja u jednu riječ), tako da će Kokoškov zasigurno u roli razigravača i dalje dosta koristiti veterana Tsintsadzea koji je inače standard na poziciji playa u ovoj repki (i daleko je od ozbiljne razine kao strijelac, šuter i kreator, ali igra obranu i zna kontrolirati ritam), plus će igrati gomilu setova u kojima će Zaza u svom stilu razigravati s vrha reketa.

Svoj dio posla u rotaciji odradit će i startni bek-šuter Markoishvili, dokazana klasa kroz igru za Galatasaray i CSKA (mada je i njegova karijera u silaznog putanji kao i Tsintsadzeova) koji ovdje ima samo jednu ulogu – zabijati gomilu trica kako bi nadoknadio slabosti ostalih. Miks njega, Pullena i Tsintsadzea nije idealan, ali ima tu dovoljno spot-up i slash & kick kvalitete da se kotrljaju i podržavaju unutarnju liniju koja je bez premca najvažniji dio momčadi. Uostalom, potvrđuje to i podatak da imaju čak i solidnog back-up centra – Shermadini se nije nametnuo u Grčkoj i Španjolskoj, te lige su mu bile prevelik zalogaj, ali u Italiji je odradio odličnu sezonu i nema sumnje da na desetak minuta po večeri može odraditi one osnovne prljave poslove koji će se od njega tražiti.

Kokoškov se manje-više drži ove sedmorke kao standardne, nema tu previše talenta sa strane (jedina sigurna rola još čeka Burjanadzea koji je igrač sličan Shengeliji po onome što donosi na parket, samo u puno slabijoj izvedbi), iako imaju nekoliko interesantnih mladih igrača s NCAA iskustvom koji su možda spremni pomoći. A sama činjenica da imaju taj model školovanja mladih talenata u NCAA još jednom potvrđuje tko je glavna faca ovdje – Kokoškov je apsolutni car ove reprezentacije i njena najveća snaga. Osobno mislim da je Latvija ipak bolja, čisto zbog šuterskog elementa jer Gruzijcima je jednostavno prelako upasti u crne napadačke rupe, ali ono što je sigurno je da ova reprezentacija nikome neće dozvoliti da je shvati olako.

C4 SLOVENIJA

Krenimo od ove teze. Goran Dragić je trošio skoro trećinu posjeda Slovenije gledajući ukupne brojke i to samo one koje su nam dostupne (drugim riječima, kad uračunamo njegove pokušaje šuta, izgubljene lopte i asiste, vidimo da je 20 od 63 prosječna Slovenska napada prošlo kroz njegove ruke, a, jasno, kad bi znali koliko su još njegovih dodavanja suigrači propustili realizirati, brojka bi bila i veća). Kad prilagodimo njegov učinak minutaži, odnosno kad gledamo koliko je posjeda Dragić trošio dok je bio na parketu, dakle ne računajući onih 14 minuta dok je sjedio na klupi, dolazimo do potrošnje od 41%, što su već Westbrookovske razine. Nije ovo nikakvo otkrivanje tople vode, ne trebaju nam nikakve brojke da bi shvatili koliko je Gogo bio bitan za Sloveniju (mislim, dosta je bilo pogledati tek jednu utakmicu kroz zadnje dvije godine), već samo želim postaviti pitanje – tko će ovo na trenutnom rosteru Slovenije nadoknaditi?

Bez Dragića, možemo očekivati kako će pasti i izuzetna šuterska učinkovitost brata mu Zorana koji više neće imati onoliko idealnih spot-up situacija, odnosno da će Slovenija iz jedne izuzetno efikasne napadačke družine potonuti prema puno nižim pozicijama. Uz slabiji šut, zasigurno će se povećati i količina izgubljenih lopti jer pravog playmakera nemaju, što je još jedan ubojica učinkovitosti. Ali, hej, uz brata Zorana, Slovenci barem imaju još gomilu šutera dokazanih kroz reprezentaciju pa će barem moći pokušati većim brojem trica donekle održati ravnotežu, zar ne? Krivo – nije Gogo jedini Slovenac kojega nema, već će Eurobasket propustiti i Lorbek mlađi, odličan šuter koji je popunjavao drugi bok i praktički je bio treća opcija u napadu koja je Dragiću uz brata davala još jednu metu kojoj može baciti povratnu. Uglavnom, bez dva od tri udarna igrača Slovenci se nalaze u istoj situaciji kao npr. Bosna i Rusija te je jedino što im ostaje gristi u obrani i nadati se da borbenošću možda mogu iznenaditi Gruziju, a zatim i Latviju, po scenarijima koje smo već spominjali.

Uglavnom, bez Dragića u blizini većinu minuta na jedinici dobit će mladi combo-bek Prepelić kojega su lani promovirali kao dio rotacije (igrao je i kao back-up Goranu, ali i kao drugi bek uz njega – igrač je to koji nema ni iskustva ni talenta za odraditi ovakav odgovoran posao), te veteran Klobučar koji je klasični hakler sposoban odigrati poneki dobar potez kao sekundarni kreator i pokriti pozicije od 1 do 3, ali je ujedno i poprilično nategnuta opcija kao prvi bek. Uglavnom, poprilično skrpana rotacija u kojoj nitko pošteno ne zna odraditi posao koji ga čeka i koji je poprilično odgovoran. Na bokovima će uz Dragića umjesto Lorbeka vjerojatno uskočiti Blažić, dokazan u back-up roli kao reprezentativac, ali također igrač koji ne može nositi momčad u ozbiljnijoj roli (kao rotacijski igrač u Zvezdi lani je tricu ubacivao s 31% iako je to sve što radi na parketu).

S tim da im je i dubina na boku upitna obzirom da zbog ozljeda nema ni mladog Murića iza kojega je odlična sezona u Partizanu i koji bi svojim atleticizmom, all-round kvalitetama, spretnom igrom leđima i energijom zasigurno donio osvježenje u rotaciju krcatu spot-up igračima. Ovako, te minute koje su mogli potrošiti da promoviraju momka koji će sutra biti nositelj reprezentacije morat će trošiti na staru kantu Joksimovića, veterana Jadranske lige koji, svom iskustvu i košarkaškom IQ-u usprkos, zasigurno neće predstavljati mismatch problem kao rastrčani i žilavi Murić.

Obzirom na ovakvo stanje na vanjskim pozicijama, solidna unutranja rotacija trebala bi biti glavni oslonac Janeza. Skakački su dobri, ne boje se grube igre i u stanju su čuvati obruč, a to je nešto. U biti, potencijalno prvo ime na rosteru nakon Dragića je centar Omić, još premlad i pretanak da bi dominirao u sredini u ozbiljnim minutama, ali itekako sposoban dati 20-ak kvalitetnih minuta u napadu kao pokretna pick & roll petica (momak je još jedan dokaz da ima nešto posebno u tom Bosanskom bazenu talenta jer i on je već izrastao do 218). Ostatak rotacije su pak redom ostarjeli šljakeri – od vječnih Slokara i Zupana, koji će i ovdje faulirati i skakati dok igraju obje pozcije pod košem, do Balažića koji je lani bio starter na poziciji četvorke jer osim borbenosti donosi i sposobnost da raširi reket šutom za tri. Ono što je bitno kod ovakvog rostera je što izgleda kao stvoren da se nosi s Gruzijom u sredini i to je i najvažnije za njih, sve što dobiju od vanjskih u tom dvoboju bit će plus.

Sve u svemu nemaju puno, ali ono što im se ne može oduzeti je da su košarkaška nacija s izgrađenim identitetom, što nije mala stvar i što im čak i u odsustvu udarnih igrača daje šansu. Dat će sve od sebe, Zdovc će izvući maksimum iz ovoga što ima i ako pri tome promoviraju par igrača za budućnost i skinu Gruziju i Latviju, mogu otvoriti šampanjac. Ili bocu svježeg mlijeka, što već piju tamo u dalekim Alpama.

C5 MAKEDONIJA

Jebote što je davno bila 2011. Da vidimo, tada sam slušao Charlesa Bradleya, Marvel je izbacio Thora i Kapetana Ameriku, Mavsi su osvojili NBA naslov, a Derrick Rose je još mogao potrčati bez da se polomi. I da, tada je Bokče Mekalebovski (© Slavko) odveo Makedonija do četvrtog mjesta na Eurobasketu, otvorivši pri tome vrata trendu po kojem nisi Europska reprezentacija ako nemaš svog tamnoputog combo-beka iz nekog geta u Americi. Već u Sloveniji dvije godine poslije san se raspao – iako su došli s gotovo istom momčadi, ostvarili su samo jednu pobjedu i tako se oprostili od turnira već u onoj početnoj skupini. Dakle, nije teško zamisliti što ih čeka ovdje bez tri do nedavno udarna igrača, s još starijom preostalom jezgrom i bez mladih nada koje mogu preuzeti teret.

Naime, Bokče je ne samo prešao 30-u i došao u fazu karijere kada su mu ove udarne Euro lige postale preveliki izazov, već zbog ozljede gotovo da nije ni igrao proteklu sezonu, Gečevski je valjda pohranjen u nekom muzeju, a Antić se dvije godine švercao u NBA, sada će to naplatiti u Turskoj i više mu se pod stare dane jednostavno ne da provesti ljeto mlateći se pod koševima. Doduše, obzirom na stanje u kojem se sva trojica nalaze i koje se zove starost, Makedonija teško da bi imala od njih previše koristi, jednostavno to poglavlje njihove košarke je zaključeno. Međutim, kad nemaš previše opcija teško je okrenuti novo, tako da ćemo ovdje opet imati prilike gledati dinosaura Ilievskog (i to vjerojatno s još većim ovlastima nego ranije što je potpuno suludo) i nešto mlađe blizance Stojanovski kao dežurne spot-up šutere na boku. Vojdan je onaj solidan, igra košarku života, ujedno i jedini ovdje na rosteru uz Hendrixa koji trenutno ima karijeru vrijednu spomena.

Hendrix je nasljednik McCalebba kao dežurni Amer i kao volume scorer, samo što će on za razliku od Boa svoje koševe zabijati u reketu, uglavnom skakanjem preko svih koji mu se nađu na putu. Nikada nije razvio šut iz vana ili igru licem košu na razini potrebnoj da uspije u NBA usprkos rasnim predispozicijama, ali je usprkos manjku centimetara toliko jak i još uvijek atletski moćan da u ovoj konkurenciji snagom čiste volje može ostvariti 15 poena i 8 skokova čak i na ovakvom rosteru gdje mu nema tko dodati loptu i raširiti reket.

To je manje-više njihov kostur. Tu su još vječni back-up centar Samardžijski koji će odraditi ono minuta što ostane iza Hendrixa zahvaljujući samo tome što je ogroman, te tri veterana iz one legendarne generacije koji će u ovoj momčadi morati nositi veći teret nego su navikli (Kostoski kao bek, Simonovski kao swingman i Trajkovski kao četvorka), iako ni u puno manjim rolama nisu bili naročito korisni. Mladi Gjuroski, koji bi trebao dobiti dosta minuta na četvorci samim time što je jedan od rijetkih koji bi mogao biti nositelj i u budućnosti, u 4 godine na Lousiana Techu nije uspio izboriti više od 4 minute u prosjeku po utakmici i mislim da to dovoljno govori.

Sigurno će igrati dosadnu obranu, pa ako im se sve posloži te Vojdan i Richard odigraju na vrhuncu moći u napadu, a usput nekako izvuku i 30 korisnih minuta od Ilievskog po večeri, možda im se zalomi da uz Nizozemsku iznenade još nekoga i nekim čudom izbore ulaznicu među 16. Ali, to je stvarno najoptimističniji mogući scenarij.

C6 NIZOZEMSKA

Kao i Island, više su amateri nego profesionalci, u biti i jednima i drugima bi bolje bilo da su se priključili u neku NCAA diviziju umjesto da nas maltretiraju na ovakvim natjecanjima. Kao što se Island, poput nekog opskurnog NCAA programa koji ne može nikako dobiti centra na stipendiji, čvrsto drži svog sistema s 5 igrača vani, tako i Nizozemci jašu svoje adute, samo na potpuno obrnuti način. Naime, oni nemaju bekova ni za lijek i jedine dvije opciju su im centri preko 210 cm visoki, dakle cijela filozofija im se svodi na to da uspore igru što je više moguće kako bi ovoj dvojici spustili što više lopti u post da nešto naprave.

Ta dvojica su Norel, čak vrlo dobar košarkaš koji igra pristojnu rolu u Zaragozi već godinama i koji bi bez problema bio dio rotacije većine reprezentacija ovdje, te izvjesni Schaftenaar koji je sudeći po brojkama iz Grčke lige skoro pa u njegovom rangu. Dosta su slični stilom igre, ni jedan nije klasična petica koja će zatvoriti reket, ali su odlični skakači i uz to dovoljno pokretni da napadaju kroz pick & roll i brane ga, s tim da je Norel spretniji oko obruča, a Schaftenaar može zabiti tricu te će stoga vjerojatno većinu vremena on provesti na četvorci.

Interesantno, Schaftenaar je imao i respektabilnu karijeru na Oregon Stateu gdje sada igra njegov brat Olaf, također centar – fanovi NCAA nek zapamte ovo prezime obzirom da bi Oregon State slabljenjem Arizone lako mogao biti jedna od momčadi koja će se boriti za vrh u Pac-12 konferenciji.

I to je manje-više sve što se ima reći o Nizozemskoj. Nažalost, vanjska linija im je takva da ovu dvojicu nema tko pratiti, a manjak talenta na vanjskim linijama uvijek je teže maskirati nego manjak kvalitete pod košem. Projicirani starteri uz centre su im Leon Williams, mladi play koji suprotno onome što ime poručuje ipak nije simbolični američki combo već rođeni Nizozemac koji rastura u njihovoj ligi, kao i swingmanski dvojac Slagter-De Jong. Mislim, nizozemska liga je vjerojatno na takvoj razini da je nemoguće pošteno projicirati brojke, ali recimo da su sva trojica u najboljem slučaju replacement level igrači – to je i dalje katastrofalna situacija kad su u pitanju sve tri vanjske pozicije.

9 thoughts on “EUROBASKET C

  1. Gee jesi pratio ova under Europska prvenstva ove godine ? Ako jesi, imas koji komentar na onog malog Musu i njegovu igru ? 😀

  2. Zaboravio si kod Grka jednu odlicnu 3&D opciju u Perperoglu.

    Hezonja je bio toliko kriminalan na startu priprema da ga je Marko Tomas izbacio iz startne postave, te ima garantirane minute u ulozi koja mu je puno primjerenija (ostat ce mu dobrih 15 min po utakmici na boku). Najmanji problem kod Hezonje su bili napadacki ludi pokusaji vec obrambene reakcije tj nereakcije, situacija kada protivnik u zadnjoj sekundi sutira preko Zorica i Hezonja je vec u niskom startu za kontru, a kad tamo, njegov igrac lovi skok u napadu. Peras je samo lagano sjeo na stolicu i vjerojatno skinuo sve svece, a ako itko moze kod izvuc nesto iz balavaca na terenu je on. Doslovno je kosarkaski odgojio Bogdanovica u Ciboni.
    U ovom trenutku je Stipcevic puno korisnija jedinica od Mister floatera. Lipo si ga opisao, a najzalosnija stvar je sto nam je Rok najkorisnija jedinica bio u ovom pripremnom dijelu, zalosno.
    Perasu je Simon u svim utakmicama ulazio s klupe, a startni bok bi trebao biti Tomas-Bojan. Od iskakanja na pick jedino kontinuirano radi Zoric, od Tomica se to rijetko trazi, ali problem je sto momcadi konstantno napadaju preko njega i cesto se miksa njegova uloga u obrani picka, tako sam stekao dojam.

    Zadnje, ne razumijem na temelju cega se ima toliki optimizam oko Hezonjine igre. To je igrac na kojeg mi je tlak najvise puta skocio uz Ukica. Ne mozes tolerirat zapinjanje u bloku, propustanje odraditi prljavi posao jer kao imas talent, a onda opet u napadu biti minus igrac jer si mlad i imas svoje musice u glavi sa sutevima preko ruke u 6 sec napada. Treba uvatit kvalifikacije za Olimpijadu, a mali nek svoje probleme rjesava u Orlandu kroz cilu godinu.
    Prosra sam se, al me ne briga, ipak sam htio Marija u Detroitu. Uloga di ce on ulazit s klupe i imati minimum 10 min je taman, ako bude u pozitivnom ritmu kao protiv Izraela onda ga nikakvi Tomasi nece izbaciti iz postave

  3. @ wade

    od ozljede Tomasa redovno je startao Kruno, dakle ostaje mi se pravo nadati da je ozljeda Tomasa ostavila dovoljno posljedica da se s takvom praksom i nastavi

  4. Kruno nije ništa starta, ali baš nijednu na pripremama. Prvo je Hezonja pa Tomas pa Hezonja i onda zadnju Roko i Draper.

  5. @ Gogo

    Zadnje pripremne tekme na turniru u Zagrebu nisam gledao, ali sam se ravnao po FIBA-inim službenim podatcima i po njima je u sve tri startao Simon. Ako su krivi ti podatci, onda jasno da sam živio u zabludi, pardon nadi 😉

  6. Image valjda nekog mladog pleja Koji je potencijal, jbt ne možeš imati u ekipi Šarića Bogdanovića, a ovaj dribla sebe 15 sekundi na centru

  7. Nije, dribla oko trice i “raspoređuje” igrače, pa baci u aut jer je tu trebao biti Simon. Jer mu je on rekao, dok je mahao na trici 15 sekundi.
    Unatoč tomu, koliko god su mi živaca popili ovih 20 godina, imamo stvarnog i opipljivog talenta.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *