EURO -BASKETCASES (9-16)

Kup sistem je zakon, što je dokazao i ovogodišnji Eurobasket koji je obilovao dramom. Otkantavanje onog nepotrebnog razigravanja po dodatnim skupinama i prelazak na ispadanje već od osmine finala pokazali su se tako pravim potezima FIBA-e, a napetost ravna NCAA turniru dobrim je dijelom maskirala manjak atraktivne košarke. Iako ni toga nije nedostajalo, svi favoriti su opravdali očekivanja, a Litva je pak potvrdila da su košarkaški pandan onome što je Njemačka u nogometu – bez obzira s kakvom generacijom dođu, uvijek će se nekakako progurati do same završnice.

Idemo baciti pogled na 16 ekipa koje su ušle u razigravanje, s tim da ćemo se prvo osvrnuti na onih 8 koje su ispale u prvoj rundi (svim ovim reprezentacijama se kao plasman na Eurobasketu piše 9. mjesto), a onda sutra i na 8 najboljih koji i zaslužuju najviše pozornosti. Razbijam post na dva dijela čisto iz razloga što će dio o Hrvatskoj biti najveći i što mi je nekako logično s njim završiti priču za danas (jebiga, dobit će najviše prostora iako to ne zaslužuju, ali jednostavno ne znam što ću s ovolikim natuknicama osim objaviti ih u nekoj verziji, sorry, jednostavno nemojte čitati ako vam se ne da – znam da se meni nije dalo editirati taj dio teksta). Uostalom, puno konciznije osvrte možete pročitati kod dragih kolega – Emir, Kuštra, pa i ovaj momak iz Crne Gore, napisali su više nego jasne osvrte koji svi pogađaju u bit.

I što je najvažnije, imaju tu dozu realnosti koju je teško naći u mainstream medijima koji su toliko žuti da bi ih se i Robert Prosinečki prepao. I to bez da je konzumirao onu graševinu koju reklamira (izbjegavao sam čitati po običaju išta što se piše po regularnim tiskovinama, iako nisam mogao izbjeći da kod punice naletim na Sportske, za koje mi i dalje nije jasno da ih itko normalan kupuje u godini gospodnjoj 2015. i onda pročitam komentar nekog tipa koji kaže da je Ukić zaslužio poštovanje jer se uvijek odaziva u repku za razliku od nekih – jebote, ako ćemo stvari tako postaviti, kroz prizmu nacionalnog, a ne talenta, onda bi Ukić zaslužio još veće poštovanje da se ne želi odazvati i na taj način pomoći svojoj domovini).

TURSKA

Nisu pružili otpor Francuzima, pali su već u drugoj četvrtini. Naime, Francuzi su stisli u obrani, Gobert i Lauvergne su potpuno anulirali turske centre u skoku i kad im je krenulo upadati iz vana, bilo je gotovo. Interesantno, u tim momentima najbolji čovjek na parketu bio je upravo Lauvergne s par ubačaja s perimetra kojima je razbio Tursku obranu, a isto tako je bilo primjetno da se Francuska razina energije digla čim su makli Parkera s parketa i kad su zaigrali s postavom u kojoj svih 5 igrača može zaigrati agresivnu obranu na loptu (vanjski trojac činili su De Colo, Fournier i Batum). Nakon toga odvajanja, Turaka gotovo da više nije bilo.

I s tim bih završio priču o njima na ovogodišnjem Eurobasketu – rezultatski su napravili solidan posao kad uzmemo u obzir grupu kroz koju su došli, ali dojam je i ovaj put bio slabašan. Dobra vijest je barem da su dali dovoljno minuta Osmanu koji će očito biti oslonac reprezentacije u godinama koje dolaze i kad bi trebali što više promovirati talente iza kojih su izuzetni rezultati u mlađim kategorijama.

POLJSKA

Za razliku od Turaka, oni su se držali sve do zadnje četvrtine utakmice protiv Španjolaca, a onda ih je pomeo vihor koji će obilježiti završnicu turnira. Naime, Španjolci su zaigrali obranu i to žrtvujući dio haklera poput Mirotića, Rudya i Llulla kako bi otvorili mjesta za defanzivce poput Reyesa (donosi čvrstinu u reket), Clavera (na perimetru dužinom i aktivnošću jedino stopersko rješenje) i Ribasa (daleko najbolji presing igrač kojega imaju). Jasno, kad igraš s Claverom na trojci to ti uštopa napad, a i Reyes i Ribas su definitivno manje raznovrsni strijelci od Mirotića i Llulla, ali da bi dobili obranu Španjolci su nešto morali žrtvovati. S tim da na kraju u ovoj utakmici nisu žrtvovali ništa jer je ovom prilikom reket raširio baš Gasol ubacivši tri trice i dugu dvicu u zadnjih 6 minuta. I dok će kroz ostatak turnira njihova snaga i dalje biti napad, točnije činjenica da s 4 šutera mogu ostaviti Gasolu dovoljno prostora da u sredini radi što želi 1 na 1, ova mogućnost da s njim kao stretch visokim u određenim periodima prežive napadački u defanzivnijoj postavi, lansirala ih je na razinu više obzirom na ono prikazano u grupi.

Poljaci solidni, dok se bitka odvijala pod koševima i dok im je Španjolska obrana ostavljala prostora držali su se u egalu, ali kad su ostali bez prostora na perimetru i kad su Španjolci zatvorili reket, svi limiti su izašli na vidjelo, prije svega činjenica da nemaju kreatora sposobnog biti prva opcija. Gortat je dobar u dva na dva igri, Kulig i Waczynski su opravdali povjeranje kao ispušni ventili, ali oni svog Satoranskog nisu imali, nekoga tko bi s loptom mogao odraditi veći dio posla.

BELGIJA

Oni su se solidno držali prvo poluvrijeme protiv Grka dok je utakmica bila na 60 koševa, ali čim su u nastavku favoriti ubacili u brzinu više s presingom i rotacijama, postalo je jasno da 5 nikako ne može izdržati protiv 10. Hervelle nije napravio ništa u sredini, Van Rossom nije mogao zabiti tricu, a u takvom kontekstu Grcima nije ostalo ništa drugo nego odraditi posao. Ipak, usprkos lošoj partiji, Belgija je ostavila solidan dojam potvrdivši se kao momčad koja iz pravih razloga ima mjesto na Eurobasketu. Lojeski i ovdje dobar, barem u prvom dijelu (pokazao da nije samo šuter, ima i sasvim pristojan ulaz), Gillet opet šuterski pouzdan i jedno od ugodnijih iznenađenja uopće na turniru – nakon ovakvog izdanja u roli stretch četvorke, iznenadilo bi me da još dugo ostane u Belgijskoj ligi (inače, tamo se razvio pod paskom hrvatskog trenera Daria Gjergje, nesuđenog kandidata za mjesto izbornika Hrvatske kojega definitivno treba smatrati dijelom odgovornim i za uzlet košarke u toj zemlji gdje njegov Oostende dominira već godinama).

SLOVENIJA

Očekivano najneizvjesnija utakmica prvog dana razigravanja bila je ona između Janeza i Latvijaca. Egal do same završnice kada je na naplatu došla činjenica da Slovenija nije imala raspoloženog strijelca iz vana gotovo cijeli turnir (o kreatoru na kojega možeš računati svaku večer da ne govorim), dok je Latvija dobila odličnu večer od svog playa Strelnieksa, ali i standardne partije od preostala dva beka, Bertansa i Janicenoksa. Njihovo prisustvo na perimetru bilo je previše za obranu Slovenije, pokušaji da zatvore svu trojicu doveli su do previše laganih poena u sredini, a takve propuste nije bilo lako maskirati dominacijom u napadačkom skoku gdje su, koristeći prednost mišića, Slovenci nekako držali priključak. Obzirom na ekipu koju su okupili, nema se što prigovoriti, svoj plafon su dosegli.

FINSKA

Držali su se dobro skoro tri četvrtine protiv Srbije zahvaljujući tricama izvjesnog Salina koji je koristio činjenicu da ga “čuva” Teodosić, ali Srbi su se u završnici konačno uspijeli odvojiti dovoljno da izbjegnu nepotrbnu dramu. Ubijali su očekivano Fince u reketu, Raduljica je izgledao kao osnovnoškolac u jaslicama i zabijao je na obruču sve što se dalo, a kad su se na ovo nadovezale trice, Finci su ostali bez odgovora. Ipak, već ova utakmica pokazala je da srpska obrana i nije toliko dobra.

Teodosić je bio nemoćan protiv Salina (dojučerašnji bek Olimpije prolazio ga je 1 na 1 lakoćom, da ne spominjem kako mu je tek bježao bez lopte kad bi se oslobađao kroz blokove), a osim te rupe na perimetru u vidu Teovih nepostojećih lateralnih pokreta, zatvaranje sredine nakon izlaska iz reketa visokog na udvajanje uredno je kasnilo. Preuzimanja su donekle funkcionirala, posebice s Bjelicom, ali iz nekog razloga Srbija ovu taktiku nije do kraja turnira promovirala kao osnovnu u branjenju perimetra. Odlučili su se osloniti na atleticizam prije svega, za razliku od većine konkurenata nisu imali klasičnu ili barem match-up zonu kao standardno rješenje, što će se kasnije pokazati problemom.

Finci pak solidni, u Murphyu i dotičnom Salinu imaju dva mlada igrača na koja mogu računati u budućnosti, dakle i oni su se potvrdili kao ekipa koja zaslužuje mjesto na Eurobasketu pa makar ovdje ušli među 16 isključivo zahvaljujući slabostima Rusa. Kad bi još našli nekog centra…

IZRAEL

U rankingsima prije osmine finala istaknuo sam ih kao najgoru momčad uz Tursku koja se našla u drugom krugu i to su i potvrdili već nakon desetak minute igre s Italijom. Niti su imali ikakva rješenja za njihove haklere niti su mogli nešto zabiti, bila je ovo apsolutno najgora i najmanje zanimljiva tekma u inače interesantnom košarkaškom vikendu. Oni su svoje napravili ulaskom među 16, za proći dalje stvarno nisu imali nikakve osnove.

GRUZIJA

Već protiv njih počela je Litvanska epopeja, odnosno mučenje, usprkos kojemu su došli do finala. Trebao je ovo biti lakši dio ždrijeba, ali vraga, Litva je odigrala tri utakmice na nož, tri drame koje su uzele ogromne količine i tjelesne i mentalne energije. Gruzija ih je držala na konopcima 40 minuta, u biti u igri ih je držao Maciulis utakmicom života (nije mogao promašiti, zabijao je iz ulaza, s perimetra, iz driblinga – jednostavno fantastična partija). U zadnje tri minute Litva je zaigrala obranu na fanatičnoj razini, čak su se i odvojili na +7, ali žilavi Gruzijci ubacuju par trica, kradu par lopti i dolaze praktički u egal pred zadnjih 10 sekundi kada Maciulis potvrđuje da je ovo njegova večer tricom. Zamislite sad samo da je taj pokušaj iscurio iz obruča, Litvu bi doživljavali umjesto kao super ugodno iznenađenje ogromnog srca kao gorko razočaranje. A govorimo o istoj momčadi.

Gruzija solidna, nisu se baš proslavili u Zagrebu, ali partije protiv Hrvatske i Litve definitivno im mogu poslužiti kao dokazi da su top 16 reprezentacija u Europi. Sad, koliko će dugo ostati u tom rangu obzirom na ipak popriličnu staru jezgru i ne previše uspješne mlade generacije, to je neko drugo pitanje. Možda da sada mi posudimo Kokoškova?

HRVATSKA

Ključ za sretan život je očekivanja svesti na minimum.

Jasno, kad ni sama reprezentacija nije u stanju držati se ovog bazičnog pravila, onda i padovi izgledaju gori nego što jesu. U biti, siguran sam da se dobar dio razloga za predaju protiv Češke krije upravo u sudaru s realnošću kad su svi članovi ekspedicije s natpisom HEP na prsima shvatili “jebote, pa mi nismo toliko dobri koliko smo mislili da jesmo”. Misliti je govno znati, to je još jedna narodna mudrost koju smo manje-više svi opet imali prilike ponoviti. Kvragu, čak sam i osobno, iako skeptičan prema Perasu i uopće ovoj repki, bio uvjeren da je pozicija među 8 praktički osigurana. Na kraju je splet okolnosti (ozljede, narušena kemija, nepostojeći koncept igre koji bi upregnuo talent) doveo možda i do najboljeg raspleta – novog raspada, nakon kojega može biti samo bolje (slično dno smo dodirnuli više puta, najsvježije sjećanje je Eurobasket 2011. kad su nas namlatiti Makedonci i Bosanci i kad nismo prošli ni prvu skupinu).

Nakon raspada sistema doživljenog protiv Češke čak i brojke staju na stranu teze da je ovo najgore izdanje Hrvatske od kada smo uvjetno rečeno konsolidirali reprezentaciju. Net razlika nam je negativna, -3.4, dakle u jednu utakmicu smo od prosječne družine koja pokazuje određene pomake naprijed (prije svega defanzivno) pali u kategoriju ispodprosječne reprezentacije. Ako ćemo pak dobar dio ovih negativnosti pripisati neopipljivim stvarima koje su pokopale ovaj projekt (prije svega manjak karaktera i identiteta), možemo se složiti da su treće veliko natjecanje za redom reprezentativci Hrvatske ostali u kategoriji prosječnosti te da za njih i dalje vrijedi dobro staro pravilo Brucea Willisa – ako hoda kao patka i glasa se kao patka onda je patka, ne labud.

Da svi skupa nisu digli ruke protiv Češke, doživjeli bi poraz koji bi još jednom ukazao na tu prosječnost iz koje nikako da se pomaknemo već tri godine, bez obzira na rezultat u Sloveniji. Koji nije bio realan, isto kao što ni ovaj trenutni gubitak tla pod nogama nije realan. A kako bi nekako pokušali racionalizirati cijelu ovu ekspediciju, odlučio sam priču o Eurobasketu iz kuta HR repke podijeliti na više cjelina. Možemo odmah krenuti od prvog problema, odnosno od faktora koji je mogao donijeti određeni pomak – struke. Perasović svim danima provedenim na pripremama usprkos nije napravio ništa s ovom bazom talenta koju ima. Treba biti realan i odmah ukazati na glavni problem, ozljede, koje su usporile daleko najvažnijeg igrača Bogdanovića (gležanj + potres mozga), kao i na činjenicu da za razliku od Repeše nije imao Amerikanca na kojega se može osloniti na poziciji playa. Dakle, u startu mu je bilo teže, ali isto tako je činjenica da gotovo uopće nije mijenjao stil igre u napadu kakav smo gledali dvije godine ranije. Pozvao je iste igrače, stavio ih u slične role i, gle čuda, ostvario jednako bezvezan učinak.

Očito je dakle bilo da je ovaj stručni stožer dobar dio strategije gradio na obrani, ali usprkos činjenici da smo konačno gledali više zone i manje zonskog presinga, odnosno da smo više čekali akciju u zoni nego da smo pritisak stvarali na perimetru, ni rezultati na tom dijelu parketa nisu bili idealni. Razlog je tu puno manje u taktici, a puno više u činjenici da nemamo defanzivce, igrače koji se isključivo oslanjaju na energiju i borbenost, a kamoli atleticizam. Dakle, s jedne strane nemaš napadački sistem koji bi izvukao maksimum iz talenta kojega imaš na raspolaganju prema naprijed, s druge strane nemaš defanzivni talent potreban da bi obrambeni sistem funkcionirao kako treba.

Zadržimo se malo na obrani. Recimo, na otvaranju turnira, protiv Slovenije, prvi dio utakmice smo odigrali katastrofalno i to ne samo dok smo igrali čovjeka – kad smo stali u 2-3 zonu, Slovenci su ulazili od perimetra do obruča kao da u sredini nema nikoga, što je nonsens jer cijela poanta zone je da formacijom čuvaš reket i tako maskiraš manjak individualnih zaštitnika obruča (drugim riječima, da su se naši potrudili raširiti ruke, sve su šanse da bi neka Slovenska lopta zapela, a oni čak ni to nisu bili u stanju). U nastavku utakmice stvari su bile bolje, valjda je nakon vikanja u svlačionici ekipa shvatila da bez truda nema defanzive, ali to je već bilo upozorenje o tome na kako krhkim temeljima gradimo ambicije – ako profesionalca stalno moraš podsjećati da samo ulaganjem napora može ostvariti rezultat, onda kvragu sve.

Ima u ovome i mentaliteta, svakako, ali dobrim dijelom se vraćamo na tezu da ni jedan naš igrač ne zarađuje za kruh igranjem obrane, dakle jednostavno nemaju u krvi onu drskost i koncentraciju potrebnu da bi se igralo kvalitetno na tom dijelu parketa.

Protiv Grčke se već igralo bolje, valjda je protivnik bio takav da nikoga nije bilo potrebno podsjećati kako se treba truditi, ali nažalost u završnici je defanziva popustila. Kad je Katsikaris shvatio da će našu zonu morati napasti s četiri šutera i da je najbolje da Giannis ne igra (a do tada smo ga u zoni često čuvali čak s Ukićem, koji je tako praktički bio glavni pomagač u sredini i Giannisa je uglavnom čekao na visokom postu, bez previše potrebe da ga pokriva na perimetru), odnosno kada je u igru stavio tri beka u vanjsku liniju, morali smo se vratiti obrani na čovjeka, a tu smo onda standardno ostali u završnici bez kvalitetne stop akcije. Klasična priča, Draper je par puta kvalitetno prošao ispod bloka i zaustavio Spanoulisa, ali uglavnom su Ukić i Simon zapinjali u bloku, a Tomić ili Žorić bi nakon pomoći kasnili s povratkom u sredinu. Grci su nas doslovno uništili s 2 na 2 igrom Bourousisa i Spanoulisa, i to više s hand off nego s pick & roll kombinacijama, a tu se pokazalo da ni defanzivno nemamo dovoljno rješenja, odnosno da nam ostaju isti problemi koje će ovi vrhunski protivnici uvijek znati iskoristiti.

I ovdje osobno Perasa ne smatram ključnim krivcem jer pitanje je kako s ovim profilom igrača uopće braniti perimetar. Naime, bekovi (osim Drapera) su toliko spori da centra ne možeš ostaviti u zoni, nekakva pomoć je nužna, a visoki izlasci (ili još gore, udvajanje) nisu rješenje jer u pozadini nema igrača koji znaju odraditi rotacije i pokriti rupe. Ono, možeš zalediti pick kad ti vrte pick & roll sa strane, ali na visoki centralni screen/roll napad to ne pomaže, previše je prostora kojega treba pokriti i previše poteza koje treba povući. Ono što se nameće kao logično rješenje za većinu atletski limitiranih košarkaških momčadi u ovakvim situacijama je preuzimanje, ali Tomić je prespor da to odradi s ovako slabom rotacijom u pozadini. Žorić je možda i mogao u svojim šihtama, ali nisam primjetio da je postojala razlika u pristupu ovisno o postavi na parketu, isključivo se pomagalo i igralo na spomenuto rotiranje u pozadini, makar se nema igrače za odraditi tako zahtjevan posao.

Protiv Makedonaca ista stvar kao protiv Slovenije, potpuno nepripremljen ulazak u utakmicu nakon kojega se pitaš da li su naši uopće skautirali svoje protivnike. Tek na poluvremenu, kad smo zaigrali presing na loptu sa Stipčevićem u glavnoj roli i tako malo ubrzali utakmicu, izbacili smo Makedonce iz takta i razotkrili ih kao talentom poprilično siromašnog protivnika.

I dok je stvar do ovdje još nekako i funkcionirala, protiv Nizozemske i Gruzije stvari su već počele kretati nizbrdo. Nizozemce smo dobili čisto na račun toga što je Tomić imao dovoljno prostora pod košem, odnosno zato što je njihova obrana još gora od naše. Ali, njihov pick & pop napad istaknuo je kako imamo itekakve slabosti u branjenju takvih akcija (to je bilo vidljivo već i protiv Slovenije, samo što njihovi visoki nisu toliko dobri šuteri kao Nizozemski). Osim što ih ne možemo braniti čovjekom (čak ni preuzimanje ne pali u situacijama kad imaš tricaša visokog 210 cm), zona im je ostavljala jednostavno previše prostora, dok bi naši igrači istrčali prema šuteru lopta je već letjela prema obruču.

Naznake da i defanzivno stvar prestaje štimati tako smo već dobili u toj utakmici, a protiv Gruzije i Češke raspalo se sve. Jednostavno, bez igrača sposobnih igrati presing, a zatim i na vrijeme istrčati na šutera (a od reakcija Simona i Bogdanovića prilikom zatvaranja šutera u zadnje dvije utakmice dalo bi se složiti DVD na temu “kako ne igrati obranu”), naši protivnici su dolazili do prilika koje im nisu smjele biti dostupne, odnosno igrali su košarku bez napora. Jebote, haklali su.

Što nas dovodi do Češke koja je razotkrila sve slabosti ove reprezentacije u oba smjera. Čim smo dobili Čehe kao protivnike, moja prva misao bila je “ovo nije šuterska momčad, dakle ovdje možemo izgurati sa zonom više od 20 minuta i tako sakriti manjak atleticizma”. I to je u teoriji nešto i na što smo vjerojatno računali, samo ne možeš igrati ni zonu bez aktivnosti – Česi su imali gomilu otvorenih šuteva i samo činjenica da stvarno nisu šuterska momčad nas je spasila još veće blamaže (Jelinek je pak odradio posao kojem se ni sam nije nadao). Glavni aduti Čeha su energija Veselya oko obruča i ulazi Satoranskog, a mi ni tu nismo imali odgovora – Satoransky je dolazio gdje je htio, kao i Vesely.

Gledajući njih dvoje u usporedbi s našim nositeljima, a tu mislim i na Šarića, a ne samo tromog Tomića i ovdje već mrtvog Bogdanovića, prvo što upada u oči je činjenica da se radi o izuzetnim atletama s NBA fizikalijama. Nisu ni oni idealni, ali to što imaju u kombinaciji sa željom jednostavno je bilo previše za našu razbijenu vojsku koja je odavno prestala vjerovati u sebe. Ako stvari tako postavimo, ako prihvatimo tezu da protivnik ima dva vrhunska igrača koja nisu ništa gori od naših nositelja, dapače, onda po kojoj to logici sebe možeš smatrati favoritom? Zar nismo već odavno utvrdili da su u košarci kvalitete udarnih opcija ono što diktira ritam?

Česi ne samo da imaju dva igrača koji su, barem po mojim brojkama, u rangu s našom udarnom dvojkom Šarić-Tomić, već su ih okružili idealnim igračima zadatka koji se uklapaju u sistem. U Pumprli imaju atletu koji im omogućuje da preuzimaju sve u obrani, u Bendi šljakera na četvorci sposobnog zabiti šut s poludistance kakav bi mogao biti i Žorić da ima IQ iznad 50, imaju … Ma serem, nemaju puno, ali to što imaju je izbrušeno, prilagođeno i stavljeno u situaciju da sraste kao momčad s glavom i repom. Mi ništa takvo nismo imali, 5 utakmica (ili ako hoćete možete uključiti i prethodna dva turnira) potrošilo se i sve što smo mogli prezentirati je alibi igra – ostavi šutera otvorenog i nadaj se da će promašiti, šutni preko ruke i nadaj se da će upasti.

Dakle, to vjerovanje da je Hrvatska debelo iznad Češke u bilo kojem kontekstu jednostavno ne pije vodu. Na papiru možda, ali papir ne igra, kao što ni naši jednostavno nisu igrali obranu. Sad, u košarci je stvar poprilično jasna, ako nemaš igru, onda to obično prati loš pristup, tako da je dobar dio naših obrambenih problema proizašao iz te napadačke jalovosti. Jer, dvije stvari protiv Češke ne smiješ dozvoliti i one su jasne bile svakome tko ih je gledao kako muče Litvu. Ne smiješ im dati prostora za tranziciju i ne smiješ ih napasti rano zbog toga što imaju izuzetno kvalitetnu obranu na lopti zbog te hrpe atleta.

Mi smo tu došli kao zadnji naivci – momčad koju trebaš vagati, vrtiti akcije i mijenjati stranu kako bi došao do otvorenog šuta (toliko aktivno igraju na loptu da uvijek ostave otvoreni prostor na strani bez lopte, to samo treba znati iskoristiti) napadali smo kroz 1 na 1 igru i izolacije bez kruženja lopte koje bi izazvalo njihovu aktivnost, a kako smo upadali u sve veću rupu, pokušavali smo do poena doći što ranije i tako smo si samo dodatno otežavali život. Gubili smo gomile lopti i omogućili im da trče, da koriste onu jednu stvar koju smo morali držati pod kontrolom – atleticizam. Dakle, kad toliko podbaciš s planom igre i uopće vođenjem utakmice, kad djeluješ kao da ne igraš isti sport kao protivnik (košarka ima tu dimenziju šaha, a mi smo se pripremili za partiju “čovječe ne ljuti se”), onda se ne treba čuditi kad ti baš ništa ne polazi za rukom.

S tim da od svega jedan detalj možda i najviše pokazuje koliko se slabo radilo na pripremama (ili, ako vam ovo zvuči kao floskula, možda je bolje reći koliko nikome nije uopće bilo stalo da naprave nešto na ovom turniru) – gomila poena koje smo primili nakon izvođenja lopte sa strane. Nisam vodio evidenciju i sad mi je žao zbog toga, ali siguran sam da smo u tim situacijama primali par poena po utakmici već nakon prvog ili drugog dodavanja, dakle već tu se dalo vidjeti da ovaj roster ima još puno toga za učiti.

Možda najbolja stvar u Perasovom mandatu je ta što je Hezonja dobio popriličnu minutažu i što je, manjku smislene role usprkos, postao dio jezgre i važan dio rotacije. Dakle, ako smo kod Repeše najvećim plusem mogli smatrati činjenicu da je ubacio u žrvanj Šarića, ovdje to možemo kao plus pripisati Perasu iako sam osobno stava da se radi o čistom slučaju – da su Lafayette i Tomas bili zdravi, vjerojatno bi Hez ostao bez toliko potrebnih minuta.

Zaključak pak nije dramatičan, barem kada je struka u pitanju. Pratim košarku već desetljećima i ako se išta potvrdilo kao pravilo onda je to teza da je trener bitan, ali samo ako ima vrhunsku momčad. Onda pravi stručnjak može napraviti razliku, bilo pozitivnu ili negativnu. S ovim rosterom, inače slabašnim, a ozljedom Bogdanovića i bez tamnoputog playa još slabijim, prosječan trener poput Perasa ne može ništa. Tako da ispada kako je kod većine promatrača problem u tome što su očekivali od Perasovića više, odnosno što su smatrali da je dovoljno maknuti Repešu pa da stvari procvjetaju i da iz anusa Ante Tomiće počnu rasti ljubičice. Sorry, to tako ne ide, posebice kad Peras najveći dio turnira ostavlja dojam kao da uopće ne želi biti dio ovoga.

Nakon struke, ono na čemu smo bazirali vjeru u određeni pomak bio je razvoj talenta. S jedne strane Šarić je trebao preuzeti veću rolu i odgovornost, s druge u novom sistemu Tomić bi trebao konačno zaigrati na razini više. Kad tamo, Šarić je i dalje ostao šljaker, a Tomić je odigrao najgori turnir za repku uopće. U biti, upravo na njima dvojici bilo je vidljivo zašto je Perasovićev izbor bio svojevrsni promašaj – nikada manje akcije nismo vrtili preko visokog posta (spominjao sam u najavi turnira Perasovićevo viđenje košarke u kojem s loptom igraju isključivo bekovi) iako tu imamo najveći kreativni potencijal. Najgore od svega, kao formaciju smo često koristili horns setove u kojima upravo igrači na poziciji 4 i 5 imaju mogućnost ostati s loptom i vrtiti akciju, ali kod nas su u oni najčešće tek postavljali blokove i rolali se u sredinu ili prema perimetru.

Tomić je tako prečesto igrao post-up izolacije, a Šarić bi loptu primio puno dalje od triple-threat pozicije (njega na perimetru stvarno ne treba braniti). I iako mi je dosadno imati ovaj osjećaj da opet branim Tomića, posebice jer me i sam živcira činjenicom da je takav ispodprosječni atleta u sportu u čijoj modernizaciji je atleticizam sve važniji, opet moram istaknuti da je on u ovoj priči najmanje kriv i da je, dok nije naišao na tog nevjerojatnog stvora Veselya koji je u stanju skakati i trčati usprkos visini (sigurno je u pitanju nekakav proizvod iz laboratorija stvoren samo da bi Hrvati patili), bio jedan od naših najstandardnijih igrača (kad samo pomislim da postoje ljudi koji stvarno vjeruju da bi davanjem dijela njegovih minuta Bilanu ova reprezentacija profitirala, dođe mi da se bacim s balkona ravno u patliđane koje Stari iz večeri u večer brižno njeguje – ljudi su spremni hvatati se za svaku slamku koliko god ona tanka bila samo da bi našli objašnjenje za nešto što je tako lako objasniti ako si upoznat s materijom o kojoj pričaš).

Uostalom, to potvrđuje čak i sirovi +/- kojega je FIBA ovom prilikom bila dovoljno draga voditi. Iza Stipčevića (koji je donio preokret protiv Makedonije i gdje je odigravši gotovo cijelu utakmicu poprilično poremetio brojke – praktički, minutaža s te utakmice mu iznosi trećinu minuta uopće na turniru) i Simona (daleko najboljeg našeg igrača ovom prilikom, po običaju i on se nakon sjajnog uvoda počeo pretvarati u beskorisnu masu), Tomić ima najbolji učinak. Pazi, momčad nam završi u net minusu što se koš-razlike tiče, a on, koji svaku večer ima 20 minuta i jasnu rolu, ostvari +12. Dakle, usprkos tome što je igrao u najgorem napadu do sada i što je to definitivno ostavilo traga i na njegovom učinku (prije svega kao asistenta), Tomić je i dalje samo svojom pojavom činio ovu momčad boljom. Jednostavno, zamjene za 217 centimetara nema.

Sad, zašto nitko nije u stanju složiti igru tako da tih 217 cm igra licem košu i kao roler umjesto da mu stavlja teret na leđa kao da je Kareem Abdul-Jabbar, to je neko drugo pitanje. Radije se mi bavimo Šarićem jer njegov slučaj je još zanimljiviji. Partnerstvo njega i Tomića nije idealno jer ni jedan nije šuter, ali obojica su dovoljno inteligentni s ili bez lopte da ih se u motion napadu može koristiti. Jasno, ta činjenica da imaju slične slabosti dodatno je naglašena u napadu krcatom izolacijama – ako igraju 1 na 1, pomoći je puno lakše stići čisto iz razloga što uvijek imaš šutera manjka i omogućuješ obrani da igra bliže reketu.

Uglavnom, bilo je vidljivo da Šariću (koji je turnir završio u plusu, +7 točnije) pokušavaju nametnuti već rolu, ali isto tako je bilo vidljivo da se on i dalje najbolje snalazi u roli šljakera i podizača energije. Kao kreator je bio previše u grču, dijelom zbog spomenutog manjka smislene koncepcije, dijelom zbog vlastite glave. Naime, upravo Šarićevi ispadi tijekom i nakon turnira bili su najinteresantniji, bilo je tu vidljivo da ga pere nervoza zbog uloge koja mu se prirodno nameće. Naime, košarka je poprilično jednostavna, najbolji igrač obično troši najviše lopti, a u našem slučaju Šarić je vrlo blizu tom opisu. Sad, s jedne strane imao si Bogdanovića koji je tu ulogu zaslužio, s druge Simona koji je bio spreman povući kad drugi nisu, ali bez obzira na njih Šarić je imao više nego dovoljno prilike izrasti u lidera. Nakon poraza od Češke upravo je on i isticao manjak nekoga takvog, ali je krivo procijenio da se lider određuje na početku projekta i da bi igrao bolje da mu je jasno rečeno koja mu je rola. To je notorna glupost jer trener ne određuje lidera, određuje ga kontekst, odnosno rast igrača kroz igru.

Šarić je imao idealnu šansu protiv Grčke, nije bilo Bogdanovića i netko je morao potrošiti te lopte, krenuo je sjajno u utakmicu i onda je nizom glupih mentalnih pogrešaka gdje je dozvolio da emocije pobjede razum ispao iz ritma. Da je iskusniji i zreliji, možda bi cijeli ovaj turnir završio drugačije. Ovako, upravo taj trenutak kada je protiv Grčke podbacio možemo prikazati kao jedan od ključnih u daljnjem razvoju kemije momčadi. Uglavnom, propustili smo Šarića već sada promovirati u lidera i to nije tragedija, bit će još prilike. Na kraju krajeva, on također ima tek 22 godine, dakle sve je ovo dio procesa odrastanja.

Meni je čak interesantna ta dinamika između njega i Hezonje, prvi ima višak savjesti i olako dozvoljava da ga kontekst izbaci iz takta (to je vidljivo prije svega na slobodnim bacanjima, nema razloga osim nervoze da netko tko u Euroligi šutira slobodna sa 70% na turniru gađa ispod 50%), a drugi uopće nema savjesti (skauti koji su Heza proglasili nasljednikom JR Smitha uopće nisu bili u krivu, dapače, pogodili su 100% jer njegova igra u ovom trenutku je čista oda velikom Earlu). Kako s vremenom budu iz krajnosti išli prema centru, odnosno kako budu naučili kontrolirati emocije i sazrijevati kao ljudi, tako će sazrijevati i njihova igra. Tako to ide, to je proces koji se ne može ubrzati.

Kvragu, s njima dvojicom u neko dogledno vrijeme možda bi mogli imati nešto nalik tranzicijskoj igri, trenutno još jednoj bolnoj rani našeg napada. Obzirom da imamo takve očite probleme u organiziranim napadima, onda bi logično bilo da smo malo više nabijali ritam pokušavajući doći do laganih poena. Samo, jebiga, ako bi Šarić i Tomić bacali duge pasove i otvarali kontre, onda ne bi Peras i Ukić mogli dogovoriti koju debilnu akciju vrtiti, zbog toga je vrijedilo odustati od tih par poena (ma nemamo mi ni roster za trku, to je također očito, ali stvarno nismo morali igrati kao Grčka obzirom da smo u startnoj petorci igrali s dva klinca koji su najbolji kad je parket otvoren).

Uglavnom, ono što sam s ovim do sada rečenim pokušao poručiti je da su temelji na kojima smo gradili optimizam (a očito se i sam ovaj put moram ubrojiti u naivce) bili totalno klimavi. Perasović nije bio rješenje, Šarić nije bio spreman, a kad dodaš da je ključni igrač reprezentacije, Bogdanović, igrao s 50% kapaciteta, sve postaje jasno. U biti, to s Bogdanovićem kao da nije dovoljno naglašeno – ako ti on umjesto s 50% šutira s 43%, umjesto 20 poena donosi 10 i pri tome na cijelom turniru tricu realizira sa 17%, o čemu pričamo? Mislim, nevjerojatno je da se toliko gorčine prosulo u situaciji kada nositelj igre nastupa ozljeđen i s vjerojatnim potresom mozga i ostvaruje tako mizerne brojke koje je u kontekstu ovako tankog rostera jednostavno nemoguće nadoknaditi.

A kad sam već kod Bogdanovića (čiji mizerni učinak naglašava i -18 net produkcija), da se osvrnem na još jednu stvar koja je također očita i koja je puno bolnija od njegovog lošeg izdanja uzrokovanog ozljedama. Bilo je ovdje akcija u kojima završava blizu obruča i to mu je i u ovom izdanju bio forte, ta post-up igra (sve do one banane Pumprle na samom startu tekme protiv Češke koja mu je, a i nama, jasno dala do znanja da u ovakvom izdanju nemamo što tražiti protiv napaljenih atleta koji igraju punom snagom – još jedan moment za pamćenje koji je obiježio turnir, ne sjećam se baš i NBA situacija u kojima prvi strijelac neke momčadi dobije takvu bananu i to prilikom skok-šuta unazad, nevjerojatno), ali u samom napadu on nikakve uloge osim kao 1 na 1 strijelac nije imao. I dok je ta izo košarka s njim na prethodna dva natjecanja donosila nekakav povrat čisto iz razloga jer je bio u boljoj formi, ovdje to nije bio slučaj jer Bogdanović nije bio svoj.

Međutim, to je ukazalo na jedan drugi problem, a taj je da u samom startu taj koncept momčadi izgrađene oko ovakvog tipa igrača nema smisla. Naime, Bogdanović je scorer, nije playmaker, dakle kao takav zahtijeva da ga se stavlja u puno raznovrsniju akciju od onoga što je naša repka radila. Čak i najveći strijelci u povijesti košarke teško u 1 na 1 igri mogu ostvariti više od poena po posjedu, a problemi koji proizlaze iz takve igre su višestruki. Naime, stalno jahanje izolacija usporava momčad, gubi se ritam iz jednostavnog razloga što se zna da lopta staje i da su povratne rijetkost. Dakle, kako Bogdanović nije kreator za druge, kroz akcije može ga se staviti u više catch & shoot situacija ili cutova kako bi, kad već ne možeš od njega dobiti potrebnu kreativnost, barem taj njegov talent za zabijanje maksimizirao u obliku viših postotaka (koji su nusprodukt otvorenijih šuteva ili puteva prema košu, dakle situacija kada ne moraš nužno sam kao tenk probijati svoj put do obruča).

Kod nas taj moment nije prepoznat i opet su izostale akcije s Bogdanovićem u pick igri, bilo da igra s loptom ili kao screener, ili off the ball. Kad bi se otvorio u postu pa primio loptu to je dakle donekle funkcioniralo, ali kad bi primio loptu na perimetru, ovako usporen kao što je bio na ovom turniru, jednostavno bi zaustavio cijeli naš napad. Najtužnije od svega, do toga nije dolazilo pri kraju napada kada je nekako i očekivano da vrući krumpir ide njemu u ruke, bilo je previše situacija na samim početcima posjeda kada bi on primio loptu, stao nekoliko sekundi dok odluči što s njom i u tih nekoliko sekundi obično bi protivnička obrana zagospodarila situacijom dok bi ostatak naših na parketu samo gledao, uglavnom stojeći na mjestu. Mislim, košarka kakva se na igra niti na haklu, totalni manjak ideje i plana u napadu.

Ono što želim reći je da graditi planove oko takvog jednodimenzionalnog igrača ne može dugoročno biti rješenje. Bogdanovićeve talente treba znati staviti u službu momčadi, ali on nije i ne može biti prvo ime momčadi koja cilja na velike rezultate. Igra samo u jednom smjeru, to se neće promijeniti, ali ono što se mora ubuduće promijeniti je da biva ovako bezopasan bez lopte – takav, čak i u NBA efikasan strijelac, ne može igrati samo kroz izolacije u Euro košarci jer to je čisto podcijenjivanje i njegovog talenta i Euro košarke (kao i svaki put kad razmišljam o nerealiziranim potencijalima ove repke, samo se pitam koji se kurac radio toliko dana na pripremama).

Dakle, naš “sistem” u napadu u startu počiva na neučinkovitosti, drugim riječima on je totalno izvan tokova moderne košarke. S jedne strane imamo taj problem kreiranja prostora zbog manjka šutera, ali njega je moguće prikriti korištenjem glave, odnosno igranjem bez lopte. Umjesto da se razigravački talenti naših igrača stave u prvi plan, mi smo opet u donjoj trećini po broju asistiranih poena. Mislim, ako imaš jedan tip igrača, onda ga valjda treba staviti u odgovarajući kalup, umjesto da ih uporno guraš u onaj u koji ni teoretski ne mogu stati. Ova naša momčad nije stvorena da bude defanzivni gigant, njena moć je u napadačkim rješenjima. I onda turnir završiš s napadačkim učinkom ispod poena po posjedu, kao nekakva NCAA družina.

Kad sam već krenuo s igračima pojedinačno, istaknimo i ostale i to redom po tome koliko su negativni net +/- ostvarili. Recimo, ovdje mi se sviđala ideja Perasa da rotaciju pod košem svede na 4 igrača. Sa strane trošenja to je malo, čisto zbog sistema natjecanja trebao je imati još jednog visokog u akciji, ali realno, većinu utakmica smo igrali na nož, živeći u neizvjesnosti, dakle opet mogu razumjeti činjenicu da mu Bilan nije mogao poslužiti ni kao “human victory cigar”. Uglavnom, taj problem Tomićevih minuta ovdje je bio standardno naglašen jer je Žorić opet dobio svojih 17-18 minuta da pokaže što ne zna.

Kakvo čudo, uz golobradog Hezonju upravo se uz njega veže naš najgori plus/minus učinak (s Žorićem na parketu imali smo -25). I upravo se na primjeru Žorića može možda i najbolje uočiti manjak koncepcije ovog projekta. Naime, Žorić je svojom borbenošću i dobrim šutom s poludistance idealan da bude naš back-up visoki, četvorka ili petica koja skače u napadu, trpa zicere i igra bez lopte, dok u obrani energijom pod obručima maskira manjak činjenice da nema idealne atletsko-fizičke kombinacije. Dakle, točno onakav igrač kakav nam nedostaje već godinama stoji nam pred očima, ali mi ga nemamo jer što? Žorić iz nekog razloga u napadu također dobiva svoju dozu izolacija, a o šutevima koje uzima iz driblinga da ne govorim.

Vrhunac gluposti profesionalnog košarkaša bili su njegovi 1 na 1 pokušaji zabijanja preko rezervnog gruzijskog centra Shermadinija, 217 cm visokog debla koje doslovno služi samo za zaštitu obruča i kojega je ovaj nekoliko napada za redom pokušavao nadigrati guranjem u postu iako je ovaj duplo krupniji, umjesto da ga je pokušao izvući izvan reketa i tako olakšati život svima. Mislim, ovo bazično nepoznavanje košarke na ovakvom nivou natjecanja jednostavno je neshvatljivo, kao što je neshvatljivo da može postojati stručni stožer (pa i suigrači) koji ovakvo ponašanje iz utakmice u utakmicu mogu tolerirati.

Opet kažem, Žorić ima finu ruku s vrha reketa i kad šutira s postavljenim nogama u spot-up akciji (tipa, kroz pick & pop) može ubaciti, ali kad spusti loptu na pod, nešto kao dribla u mjestu, pa se digne poput Shawna Kempa i razvali tablu, naravno da uništava sam sebe i sve oko sebe. Dakle, zašto već tri natjecanja nitko tom profesionalcu upitne inteligencije nije bio u stanju objasniti mjesto na prehrambenom lancu?

Hezonja (-30) je bio odličan. Zvuči vam blesavo za najgoreg igrača tako nešto reći? Ovisi opet o vašim očekivanjima. Ne igra obranu, ne čita obranu, ne sudjeluje u igri (što mu se i ne može zamjeriti jer je i nemamo), ali on je naš jedini što bi Ameri rekli A level atleta. Lakoća kojom kupi skok, lijepi bananu, krade loptu ili se diže na tricu su nešto na što 90% sudionika ovog turnira može biti ljubomorno (i vjerojatno i jeste, uključujući i 100% naše repke). To su stvari koje se ne mogu učiti, takav atleticizam ili imaš ili nemaš, a mi smo ga lijepo vidjeli u akciji i znamo kakvo to oružje može biti u pravim rukama. Uglavnom, ako je plan bio dati mu minute i razvijati ga, onda super, ako je plan bio graditi na njemu rezultat, onda ste idiot. Peras je po meni barem sasvim solidno balansirao njegove minute, dao mu je zasigurno više prilike nego je planirao jer njegov cilj je ipak bio loviti rezultat, ali, kvragu, meni je važnije da je Hez igrao 22 minute nego to da li smo 7. ili 16. (bilo bi fino plasirati se na turnir koji vodi u Rio, ali, realno, kakve bi nam šanse bile ostvariti konačni cilj, mizerne).

Gle, naslušao sam se gomile kritika na njegov račun od ljudi u dvorani, posebice nakon utakmice s Grčkom (kao da je bez Bogdanovića u sastavu bilo previše opcija, netko je te šuteve morao uzeti, onda bolje da je to napravio budući volume scorer nego da si npr. te napade trošio na Ukića ili Žorića). Međutim, ti ljudi su krivili Heza za vlastita neostvarena očekivanja, dok je možda i najbolji komentar cijele ove situcije oko njega dala moja supruga kad ga je prvi put vidjela u jednoj pripremnoj utakmici “čekaj, ovo je taj Hezonja o kojem se piše kao velikom igraču, pa on još ima bubuljice”.

Rudež (-14) još je jedan kojega je lako kritizirati, ali opet si postavite pitanje koliko je za tih mizernih 15% za tricu zaslužan način na koji ih je potezao. Da li je Hrvatska imala makar jednu akciju koja bi ga oslobodila kroz dvostruki blok i dala mu sekundu vremena da potegne šut? Gle, Rudežu se u NBA smiju kao najgorem atleti ikada, njegovi skakački “učinci” su na jednoj povijesno kriminalnoj razini (Mugsy Bogues je hvatao duplo više skokova od njega na 100 posjeda, mislim da to sve govori), ali čovjek spot-up tricu zabija s 40%. Zašto, o zašto onda ne koristiš tu jedinu dimenziju koju može dati umjesto da se dovodiš u situaciju da mora igrati 1 na 1 jer u blizini nema nikoga kome može dodati loptu?

Draper (-13) je bio još jedan naš igrač van forme, ali čovjek je pokazao neke kvalitete. Minus u napadu i kao šuter i kao kreator, ali bez premca jedini u dresu s natpisom HEP sposoban igrati obranu na perimetru. Recimo, na pick & rollu jedini je u stanju proći ispod bloka i dočekati beka, čime omogućuje centru da igra bliže reketu. To je vještina koju nažalost zbog spleta okolnosti nismo bili u stanju koristiti kao u Sloveniji (Lafayette pak nema taj talent, on kao da je košarku učio u Hrvatskoj, uredno se zabije u svaki blok i strah me i pomisliti kakva bi nam obrana bila da je on dobio Draperove minute i dio Stipčevićevih).

Ukić (+5) je ovdje čak bio i podnošljiv, vidjelo se da se trudi ne smetati i da prihvaća sporednu rolu, a nekim čudom je čak bio i naš jedini podnošljivi tricaš uz Simona. Protiv Grčke je možda odigrao i najbolju utakmicu u zadnjih tri godine, čak je i u obrani stizao zatvarati u zonskom zaduženju, ali jasno da to nije bilo dovoljno, Roko je replacement level igrač koji bi s ovakvim učinkom bio idealan back-up play, nikako starter. Tako da ovom prilikom njega treba izdvojiti kao nekoga tko je zadovoljio, a istovremeno se samo možemo pitati kako bi to izgledalo da je i on kojim slučajem šutirao tricu na svojoj standardnoj razini, ispod 30%, umjesto da je odigrao iznad mogućnosti? Zastrašujuća pomisao, zar ne.

Palac gore mu dajem i zbog izjave nakon utakmice s Češkom, jasno i glasno je rekao da su oni za klasu bolji atlete od naših i da nismo bili spremni parirati im drugim elementima igre, što je vjerojatno najtočniji opis ijedne utakmice ovdje iz usta bilo koga. Obzirom da je inače tipično spli’ski govorio gluposti u stilu “idemo dalje”, “šta je tu je”, “bit će bolje”, taj trenutak lucidnosti će mi ostati urezan u sjećanju. Rispekat.

O Simonu (+17) ne treba trošiti riječi, dokazana klasa, još jednom potvrđena kroz repku. Idealan kao šesti igrač, pravi combo bek koji sve može kroz pick & roll, ovdje je mogao komotno i startati obzirom na manjak opcija, ali to bi ga vjerojatno samo dodatno trošilo, a nije baš oličenje vrhunske spreme. U biti, još jedan naš upitan atleta, kako je turnir odmicao njegova sve gora obrana predstavljala je dodatni uteg. Tipa, upravo je dobrim dijelom njegova nepostojeća obrana na Jelineku zaslužna za to što su nas Česi onako brzo razbili. Taj Jelinek je vjerojatno gori atleta od naših bekova, ali je snajper, otvorenu tricu zabija u snu i jednostavno se nije smjelo dozvoliti mu otvoreni prostor – samo da je netko bio uz njega, bio bi odsječen jer jednostavno nema snagu u coreu da se digne preko ruke, kamoli da se oslobodi i šutne iz trka. Jasno, kad te Simon brani pogledom i dizanjem obrva na dva metra udaljenosti, onda ti trice mogu zabiti i hakleri iz lige veterana.

Stipčevića (+22) sam već spomenuo, on se okoristio utakmicom protiv Makedonije gdje je presingom na loptu zaslužio minute i praktički dobio utakmicu jer su protivnici imali još gore bekove od nas. U toj roli terijera očito može koristiti, ali ukupno gledano obrana mu je problem jer je jednostavno slabašan i nizak, a u napadu je isključivo spot-up igrač (dakle, svojevrsni 3&D back-up play u nekoj budućoj podjeli uloga). Koji je na turniru tricu gađao 26%, tako dodatno naglasivši mizeran učinak u napadu. Nije idealno rješenje za repku, ali, kad već nema boljih, u roli od 10-ak minuta može pomoći.

Uglavnom, time polako dolazimo i do završnog dijela svakog ovog osvrta, a taj je pokušati odgovoriti na pitanje što dalje. U situaciji kada ti debeli Šuker preuzima savez, jasno je da razloga za optimizam nema. Ako ti politika mora amenovati svaki potez, jasno je da nekakve odluke bazirane na struci, dugoročnom planu i kvaliteti ustupaju mjesto dnevnim igricama. Ali, ajmo se pretvarati da HKS ima smisla i da će trener ipak postati neki mladi čovjek koji dane i noći provodi skicirajući i skautirajući, a ne tražeći izlike za buduće poraze i planirajući što će raditi nakon što mu završi šihta s reprezentacijom (ovdje uopće nemam namjeru isticati nekog svog favorita jer smatram da nekog trenera sposobnog napraviti razliku Hrvatska nema, tipa trenutno najzvučnije ime Spahija već se okušao u toj roli i dokazao se kao poprilično limitiran tip, ne znam zašto bi par godina rada u roli NBA asistenta to promijenilo, jednostavno neki treneri nisu lideri i to je tako, a da ne govorim da je njegova karizma u rangu Repešine i Perasove, dakle nekako bolje pristaju u autobus koji se uputio na ekskurziju nego na klupu).

I ključno, taj čovjek mora željeti taj posao. Dosta je Perasovića koji izgleda kao da su ga prisilili da vodi projekt, kao što su nekoć Kukoča prisilili da igra za repku. Dosta je svih seronja poput Rađe ili Skansija koji misle da su rješenje, ali isto tako im ne pada na pamet raditi nešto konstruktivno. Dakle, taj čovjek mora okupiti manje-više isti roster, ali, ono najvažnije, mora usaditi nekakve principe igre u njega. Mora podijeliti uloge, pronaći glumce, osmisliti identitet. Odrediti tko je kreator, tko stoper, tko šuter. Imati plan, realizirati ga, držati ga se. Stvoriti identitet koji će naglašavati dobre strane, a sakrivati mane jer nitko nije savršen, iako iz nekog razloga svaki Hrvat, bilo da igra košarku, piše za novine ili je tek posjetitelj utakmice, vjeruje da jeste.

Nije uopće problem u tome što nemaš klasičnog playa ili boljeg defanzivnog centra po defaultu, već što nemaš dovoljno kreatora iz driblinga i zaštitnika obruča u igri. Pa vidjeli smo da Derek Fisher može osvojiti naslov u 3&D roli bez problema, dakle ne treba nam Teodosić ili Satoransky, već će dovoljan biti jedan čovjek koji može zabiti otvoreni šut s 36% i odigrati obranu na toj poziciji. Kreatore imaš na drugim pozicijama, dakle treba im podrediti igru, isto kao što i manjak zaštite obruča možeš nadoknaditi sistemski. Do 2021. i Šarić i Hezonja već će biti u dovoljno zrelim godinama da se možemo nadati medalji na Eurobasketu. I to je to. Možda će do tada razlika između naše košarke i ostatka Europske postati još veća, možda nikada više nećemo ući u polufinale. Ali, jebote, daj da više realiziramo potencijale koje imamo, ma kako skromni bili, umjesto da sami sebe gušimo i igramo gore nego što bi trebali.

9 thoughts on “EURO -BASKETCASES (9-16)

  1. Legendo, jebeš konciznost, neka si ti elaborira 😉

    Ja se još uvik karan (tako govorimo mi boduli 🙂 ) sa onima koji tvrdu da je Žorić avion za Tomića i govorin in da niti znaju šta o košarci niti je znaju gledat.

    Mene Šarić zabrinjava jer mi se pari da stagnira. On je isti igrač ka i prin dvi godine. Mora je dosad dodat ili bolji šut za tri ili bolju kreaciju iz driblinga i ulaz (Bjelica). Nikad neće bit atleta i ima mali wingspan, ali to će nadoknadit borbenošću. Međutin, zavraga mu talent i vizija igre kad ga zbog manjka vještine ne može ispoljit. A manjak vještine dovodi do nedefinirane uloge. Niti je play, niti je kreator, niti je stretch. Smetlar je, ali previše je talentiran, a premalo atletičan za tu ulogu. Mislin da će naša budućnost na 4 bit Bender, a da će Dario bit podizač energije s klupe. Jedino ga napredak šuta za 3 može spasit.

  2. @ jasaitis – pa jesi ga vidio u akciji barem protiv Hrvatske? čemu onda takvo pitanje. i ne samo back-up play, već treći bek koji će uz Walla i Beala zatvorit jednu pre-jebenu rotaciju u oba smjera

  3. Gee,reci supruzi da je dala najbolji moguci opis Hezonje koji sam vidio :)…tako nekako ga i ja gledam,toliko buke oko njega,a covjek tek treba da odraste-u svakom smislu,problem ce biti ako je on stvarno novi J.R.Smith…taj je s mozgom ostao negdje na nivou osnovne skole,uzalud mu sav talenat

  4. Gee imaš fine moderne analize ali sve mi nekako prihvacas laganini kao da te bas biriga o svemu i da ocekujes daljene greske u vođjenju ekipe da bi ti mogao sto bolje oplest po njima.
    Fali nesto konstruktivno.
    Moje misljenje je da je peras napravio jos jedan korak unazad u odnosu na vec limitiranog repesu.
    Upecat se na igraca poput tomasa je bio pravi potez slijepca.
    Bilo koji igrac pocevisi od limitiranih brace ramljak ili luke babica koji ne zna vodit loptu desnom rukom bi zlata vrijedio u rotaciji.
    Ako je jedna crna gora uspjela privolit rochestija i rice-a da im igra pa jel mi nismo mogli nac uopla kvalitetnije jedinice od bas slabasnih drapera i lafajeta.
    Sto se tice pozicije cetvorke ona je jos najbolje funkcionirala na epu u sloveniji gdje je starter bio markota, a backup saric.
    Vec na spu u spanjolskoj je bila obrnuta uloga saric starter a markota klupa i tu nismo dobili od sarica sta smo ocekivali jer jos realno nije imao potrebnu razinu a markota se kao backup totalno izgubio.
    Uvjeren sam da je saric poceo pucat i pod opterecenjem rudezovih kriminalnih minuta znajuci da je jedini tu koji mora povuc.
    Takođe mislim da je peras da ima imalo snage muda i znanja trebao precrtat rudeza i kao saricevu zamjenu uvrstit nekog od rudarskih igraca poput sutona, perica ili reaktivirat ponovo banica.
    Mislim da nebi onda sve ostalo na saricu i da nebi gubio svjezinu.
    I sad dolazim do pozicije centra.
    Svi imaju toliko kritike na racun tomica i svi ocekuju da ce proigrat ali od toga nista.
    Covjek se doima toliko bezvoljno da je to strasno.
    Jan vesely koji realno tek godinu dana igra centra i povremeno u ceskoj reprezentaciji je u izravnom duelu imao 20 koseva a zvijezda barce 0 .
    Ejj 0.
    Moje misljenje je da bi na poziciji centra itekako pomogao stanko barac.
    Covjek je isto tup ali je velik zna skocit, zakucat, ima solidan sut sa poludistance i puno bi pomogao.
    Mislim da su sve sto sam napisao konstruktivne kritike i da okolo imamo jos dosta igraca na koje bi se mogli oslonit umjesto da vec poprilicno reprezentativno potrosene igrace poput tomica, zoric mrcvarimo do kraja.

  5. ovo je najbolja analiza koju sam procitao o jednoj hrvatskoj reprezentaciji… znam da nije lako biti objektivan kad se govori o svome, ali jel previse ocekivati od medija barem mrvicu objektivnosti??

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *