EURO-BASKETCASES (1-8)

Bavljenje Eurobasketom završavamo osvrtom na 8 najboljih momčadi. Šteta što finale nije donijelo nikakvo uzbuđenje, izgleda da su se Litvanci istrošili kroz tri drame koje su igrali s Gruzijom, Italijom i Srbijom, plus imali su i dan odmora manje od Španjolaca. Što je tu je, ukupni dojam više nego solidan, u vrhu su manje-više očekivane reprezentacije (jedina iznimka je Litva koja baš i nije djelovala kao top 4 momčad na papiru, ali to je Litva kvragu, oni su uvijek pri vrhu). Čekamo iduće okupljanje (mogao bi i ovaj pred-olimpijski turnir s tri skupine po 6 momčadi biti zanimljiv), a prije toga prijedlog – proširiti natjecanje na 32 momčadi i odmah startati s kup sistemom jer ovo prcanje po grupama stvarno je nepotrebno kad nakon svega dođeš u situaciju da ti presudi jedna lopta. Ili to ili smanjiti broj sudionika na 16 i igrati 4 runde na tko bolji u 5 (7 bi bilo previše, a prva runda bi se mogla smanjiti na tko bolji u 3) sistem, kao pravo doigravanje.

8. LATVIJA

Iskoristili su ždrijeb, ajde da je netko bio dovoljno mudar to domaćinstvo pretvoriti u rezultatski uspjeh. Spominjali smo pišući o Sloveniji koliko su im solidno bekovi odigrali tu utakmicu, a i protiv Francuza su potvrdili kvalitetu. Janicenoks je ovaj put bio najprecizniji, ali više od ijednog individualca ono čime su postizali rezultat bila je igra. Gnjavili su Francuze cijelo prvo poluvrijeme konstantnim kretanjem i križanjem, non-stop igrajući formacijom s 4 ili 5 igrača na perimetru koja je automatski ostavljala dovoljno prostora u sredini za kombiniranje, dok je opasnost proizlazila iz činjenice da su uvijek imali 3 ili više igrača sposobnih napasti iz driblinga. Istina, u tom stalnom kretanju često bi se i pre-kombinirali, njihovi pojedinci ipak nisu ekstra klase, ali su izvukli maksimum iz sistema koji je često bio na granici one “puno zuje, malo meda daju”.

Francuzi su u drugom dijelu morali zaigrati puno agresivnije na loptu (s Batumom u presingu na playu) i s puno više preuzimanja, čak i matchup zonom, kako bi ih razbili. Uz to, zaštita obruča ipak im nije na potrebnoj razini, koliko god solidno skakali i čuvali reket u zoni, ipak nemaju potrebnog pojedinca u sredini koji bi se mogao nositi s Gobertom (kasnije i Bourousisom te Veselyem). Ne idu u kvalifikacije, za to su se pobrinuli porazi od Grčke (gdje su pružili jednako žilav otpor, gotovo cijelo prvo poluvrijeme su vodili) i Češke (koja ih je razbila primjenivši od starta recept do kojega su Francuzi došli tek u drugom dijelu, dakle maksimalan pritisak na bekove i konstantno preuzimanje kako im se ne bi dozvolio ni milimetar prostora), ali dojam je više nego pozitivan. Iz kuta Hrvatske gledano, ovo je još jedan nacionalni program uz Češki, pa i Slovenski ako dozvolite, koji nas je prešišao čisto po načinu na koji su iz slabije baze talenta složili jaču momčad.

7. ČEŠKA

Nakon što su razbili Hrvatsku, istu stvar su napravili i Latviji u razigravanju za sedmo mjesto, tako da smo dobili potvrdu kako ona pobjeda protiv HEP-ovaca nije slučajno bila onako dominantna. Jednostavno, izvukli su maksimum iz ovoga što imaju, pokušali su sakriti šuterske felere bazirajući igru na tranziciji i ranom pick & rollu, igrajući agresivnu obranu na perimetru. Upravo je ta obrana bila oslonac, u Veselyu i Satoranskom imali su atlete koji su bili u stanju preuzeti svaki pick & roll, a u Pumprli još jednog atletu koji je odradio odličan posao i u preuzimanju na perimetru, ali i uopće kao stoper i pomagač. Benda i Schilb nisu bili na ovoj razini atletski, ali su itekako dobro znali koja su im zaduženja i uglavnom su se nalazili pozicionirani na pravom mjestu.

Napad je bio problem, manjak šutera se ipak nije mogao sakriti protiv razigrane Italije kojoj je Češki ritam čak i odgovarao jer su i sami skloni što manjem filozofiranju u napadu. Uz to imaju gomilu igrača sposobnih odigrati slash & kick rolu čime su iskoristili slabosti Češke obrane koja je isključivim baziranjem na zonski presing ostavila gomilu prostora na strani bez lopte (čime su se okoristili talijanski spot-up šuteri, prije svih Bargnani).

Protiv Srbije su izgledali puno bolje, držali su se gotovo do same završnice (koristeći slabosti Srbije u branjenju pick & rolla prije svega), odnosno sve dok se sredinom zadnje četvrtine Srbima konačno nije isplatila odluka da udvajaju Satoranskog u svakom trenutku i da riskiraju da ih dobije ostatak Češke igrajući 4 na 3. Česi pak takvo rješenje na drugoj strani nisu imali, odlična petorka s Teodosićem i Bogdanovićem kao dva kreatora iz pick & rolla te igra s Bjelicom i Ercegom kao dva stretch visoka jednostavno je bila previše čak i za njihovu obranu, pokriti sve to nije bilo moguće.

5. GRČKA / ITALIJA

Pobjedivši Latviju, odnosno Češku, nije bilo potrebe da dalje razigravaju tako da dijele ovu poziciju. Definitivno još dvije ekipe koje su ovdje ostavile odličan dojam, i jednima i drugima malo je nedostajalo da naprave korak dalje (za utjehu i jedna i druga momčad idu u kvalifikacije za Olimpijadu i imaju itekakve šanse izboriti mjesto među 3 odabrana kojima će se popuniti turnir 12 momčadi, jasno ako FIBA neće nešto zasrati pa ih sve staviti u istu skupinu s npr. Srbijom).

Nakon što su odradili posao s Belgijancima, Grke je ždrijeb odveo na Španjolce koji su taman u pravom trenutku ušli u idealnu formu. Iako rezultat na kraju sugerira da se radilo o drami u kojoj je odlučivala jedna lopta, realnost je da su Španjolci u završnici ipak imali više oružja, odnosno da su Grci pokazali zube samo zato što je Calathes stavio neke nerezonske šuteve koje inače ne zabija. Grčka igra s Bourusisom i Spanoulisom ovdje nije prolazila, Španjolci su predobro branili reket s Gasolom parkiranim u sredini da bi dozvolili lagane poene na obruču, a Grci jednostavno nisu imali dovoljno raspoloženih šutera usprkos tome što je čak i Giannis dva puta pogodio tricu.

Talijani su još bliže bili prolazu protiv Litve, Gentile je čak imao i priliku za pobjedu, ali se spetljao ulaskom u sredinu gdje su ga brzo udvojili umjesto da jednostavno šutne tricu. Njihov sistem s 4 ili 5 igrača vani podsjećao je na ono što igraju ekipe poput Finske i Latvije koje nemaju centre, dakle 2 na 2 weave akcije bekova, hand-offovi na sve strane, pick & roll u svim kombinacijama – u biti gomila haklanja kojem je cilj bio iskoristiti činjenicu da imaju po 4 driblera sposobna napasti obruč s loptom ili šutnuti iz driblinga. Litva je bila na konopcima, usprkos svom trudu jedva su stizali sve zatvoriti (Bargnani je imao dobru večer s poludistance, odradio je skroz solidan turnir u toj roli spot-up šutera, jasno, ako zanemarimo zločine u zaštiti reketa), ali na kraju je ipak presudila činjenica da Talijani nisu mogli ništa u reketu Valanciunasu koji je nosio sve pred sobom.

Uglavnom i jedni i drugi su opravdali očekivanja, dapače za Talijane možemo reći kako su mnoge i iznenadili (svatko tko priča da imena ne mogu zajedno i da je problem Hrvatske nekompatibilnost, evo mu primjera da je pravim sistemom puno toga moguće sakriti, samo ga treba pronaći). Usprkos riskantnom stilu baziranom isključivo na šutu uopće nisu previše oscilirali, što sve govori koliko su dobre partije znali pružiti Belinelli, Gentile i Gallinari (potonja dvojica su izuzetno kvalitetno koristili mismatcheve i trpali iz izolacija). Gallo je majstorski zabijao od kud je htio, ali Gentilea treba posebno istaknuti jer je do veće role došao tek zahvaljujući ozljedi Datomea. Uz odličan šut pokazao se izuzetnim i u ulazu (jebiga, netko je morao i to raditi obzirom da je Belinelli, valjda zbog ozljede, izbjegavao raditi išta drugo osim šutirati trice), a bio je i jedan od boljih defanzivaca – Rocketsi mogu biti sretni što imaju prava na njega, kao i Italija što će moći računati na njega barem do idućeg Eurobasketa. Momak je mlad, 23 godine, ali već je kompletan igrač i uz to izgleda kao košarkaški muškarac. A razlog zašto ga ovoliko spominjem je taj što je u mojih idealnih 5 prvenstva, uz Gasola, Goberta, Satoranskog i Valanciunasa (znam, nije idealan izbor igrača ako bi ih poželjeli poslati na parket, ali ovih 5 obilježilo je prvenstvo, eventualno sam mogao ubaciti Bjelicu ili Maciulisa, ali koga briga).

Grci su u nešto boljoj situaciji, imaju preduvjete za ostati u vrhu Euro košarke dok im se na pripreme odazivaju Giannis i Koufos. Iako su i ovdje bili zapostavljeni u korist veterana, njihove fizikalije davale su Grcima moć kakvu malo tko ima u obrani. Spanoulis se oprašta, u njegovu rolu uskače Calathes i to je solidna zakrpa, ali u Grčkoj sve ovisi o tome kako će se ovaj NBA dvojac razvijati. Dubinu će uvijek imati, već čeka solidna generacija mladih da popuni ove sporedne minute.

4. SRBIJA

Igrali su uglavnom sjajno u napadu, krcati šuterima i s dovoljno playmakera stvarno su uvijek nalazili načina otići na level više (još od prve utakmice sa Španjolcima), čime su redom skinuli i Fince i uporne Čehe, ali ne i Litvu. Koja se nakon dvije utakmice mučenja upravo protiv Srba odlučila odigrati svoju apsolutno najbolju partiju na prvenstvu. Fantastičnom obranom zatvorili su perimetar, istovremeno nalazeći dovoljno snage da čuvaju reket (igrali su agresivno na loptu sa zonskim rasporedom u pozadini kako bi pokrili što više prostora, a čak ni na pick & rollu nisu odustajali od te širine – Valanciunas je sam odrađivao gomilu posla pokrivajući cijeli reket i čeSto preuzimajući beka, žrtvovali su time nešto poena na obruču, ali su dobili kontrolu perimetra što se pokazalo sjajnom odlukom).

Srbi na ovakve situacije nisu navikli, obično bi u ranijim utakmicama nalazili dodatna rješenja u napadu, međutim Litvanci su utakmicu sveli na defanzivnu bitku i tu je trebalo pronaći dodatno snagu kroz obranu. Što Srbi pak nisu bili u stanju – poprilično slabašna obrana pick igre Srbije nije funkcionirala, Litvanci su 1-5 pick & rollom cijelu večer držali napad podmazanim. Teodosić i Raduljica su jednostavno užasna kombinacija čak i kad idu na preuzimanje, razigrali su ne samo Valanciunasa već i Kalnietisa koji je zabio nekoliko šuteva s poludistance potpuno otvoren, odigravši šuterski najbolju partiju turnira. Nedostajalo im je kao momčadi i one borbenosti koju je kao dodatno tijelo u reketu donosio Kalinić koji je pak ustupio dobar dio minuta Bogdanoviću – Bogdanović nije taj tip šljakera, njegovo plivanje u branjenju igrača bez lopte i gubljenje u prostoru dodatno su opterećivali zadnju liniju Srbije. Koja je i ovako bila previše opterećena zbog odluke da se agresivno igra na loptu, što je Litvancima ostavljalo previše otvorenih kuteva iz koji su zabili previše laganih poena. Naime, kad god im je trebalo Litvanci bi zabili nešto na obruču dok su Teodosić i društvo morali ginuti za svaki svoj ubačaj, tako da je u završnici vjerojatno i taj umor presudio. Mislim, Seibutis ili Kuzminskas bi uvijek nešto zabili na ulazu lakoćom, ubacili bi nešto iz prekida dok bi Srbi gledali tko zna gdje, a takvi obrambeni propusti teško se prežive i u puno manje stresnim situacijama, kamoli polufinalu.

Iako je utakmica na kraju ostavila dojam neizvjesnosti, činjenica je da su Litvanci od početka do kraja stvar držali pod kontrolom, potpuno zasluženo izborivši finale i direktan plasman na Olimpijadu. Naravno, to ne umanjuje rezultat Srbije – oni su opravdali status momčadi iz vrha, igrali su sjajnu košarku i na jednu večer su jednostavno naišli na protivnika koji ih je nadigrao. Ne i razbio, držali su se do samog kraja i nisu se predavali usprkos konstantnim pljuskama i to nije mala stvar. Protiv Francuza pak nisu imali snage, i mentalno i fizički su valjda bili iscrpljeni, a Francuzi su ipak imali 24 sata odmora viška. Kažem valjda jer ovu utakmicu nisam gledao ni sekunde, kvragu nisam bacio ni pogled na box-score – to razigravanje za broncu ima smisla kao i razigravanje za peto mjesto, radi se o nepotrebnoj tradiciji koja je ovom prilikom imala još manje smisla jer eto ni brončani s Eurobasketa nije dobio garantirano mjesto u Riju.

Uglavnom, dokazali su da lanjski bljesak nije bio slučajan, imaju stvarno dobru momčad koja ovdje ipak nije bila u stanju ponoviti igru s World Cupa. Teodosić nije imao onu brzinu više i nije se pretvorio u Hardena, Raduljica je bio za korak sporiji, a Bogdanović (na čiju lošu formu u pripremama smo upozoravali) je cijeli turnir igrao ispod razine iako mu je istovremeno odgovornost proporcionalno rasla iz utakmice u utakmicu. Uzevši sve u obzir, razloga za biti nezadovoljni nemaju. Jebiga, da se igralo do 4 pobjede, onda bi možda Đorđević s vremenom i skužio kako braniti Litvu, odnosno barem jedan dio njenog napada.

3. FRANCUSKA

Mogu biti razočarani time što nisu ostvarili idealni scenarij osvajanja zlata pred svojom publikom u super dvorani u Lilleu, a istovremeno je ovo i realan ishod obzirom na ono što su pokazivali u napadu kroz turnir. Parker je bio kao Dirk, star i spor i uglavnom neprecizan – osim odlične epizode protiv Latvije kada je riješio utakmicu serijom šuteva s poludistance u svom stilu, kao da se nije ni pojavio na turniru. Protiv Španjolaca su grizli, taj borbni pristup nikada nije bio upitan, ali bez Goberta veći dio završnice na parketu (problemi s osobnima) nije bilo lako. Rudy je zabio bananu Gasolu i izborio produžetak, ali previše je vremena proveo izvan parketa da bi mogao utjecati još više na rezultat. A trebao im je, posebice u večeri u kojoj Parker igra kao Ukić, a Batum promašuje tri ključna slobodna za redom.

Ukratko, Franuzi su imali +7 na 5 minuta do kraja kada je Gobert zaradio četvrtu osobnu. U 10 minuta koje su se igrale nakon toga, s njim na parketu Francuzi su ostvarili dodatnih +5. Bez njega na parketu “ostvarili” su -14. Mislim da ništa drugo ne treba dodati, bez Goberta jednostavno nije bilo čovjeka koji može držati Gasola pod kontrolom (a taj peti faul je kao i gomila njih na ovom turniru dodijeljen Gasolu na račun zasluga, ne mogu zamisliti NBA sudca koji bi onako nešto svirao i na taj način odlučio utakmicu).

Opet kažem, bez obzira što su bili tako blizu finalu, prikazanim Francuzi nisu oduševili, odnosno zlato stvarno nisu zaslužili čisto zbog slabašnog stilskog dojma. Uz odličnog Goberta i energičnog Lauvergnea uglavnom ih je gurao De Colo kao play i glavni kreator (Parker je manje-više igrao u spot-up roli, plus su ga čuvali u obrani), Batum je bio solidan i to je manje-više to. Premalo je tu bilo ekstra pojedinaca, a i dalje previše Pietrusa i Gelabalea da se ne bi vidjele stare boljke (previše izolacija u postu, premalo šuta). Collett je slično Katsikarisu previše vremena trošio da udovolji starcima, nije dovoljno modernizirao igru (premalo stretch postava prije svega) i to su Španjolci sa svojim taktičkim prilagodbama odlično iskoristili protiv obje momčadi. Nešto uvjerljivije protiv Grčke, doduše, ali i protiv Francuza se pokazalo da sreća prati hrabre.

2. LITVA

Već smo opjevali muke protiv Gruzije i Italije, odnosno sjajnu partiju protiv Srbije. Tako da samo ostaje konstatirati kako im za finale nije ostalo ništa u tanku. Ponoviti onako energetski zahtjevnu obranu očito nije bilo moguće, a Španjolci su i ovdje primjenili stanardnu taktiku kojom su istjerali Valanciunasa iz reketa. Na pick & rollu nisu iskakali, ostavljali su radije otvoren šut za dva poena i tricu nego otvoren put prema obruču i tu su Litvi oduzeli upravo one lagane poene na obruču s kojima su Srbima ukrali utakmicu.

Ali, oni su svoj posao napravili već time što su osigurali put na Olimpijadu. I to iz pozicije momčadi koju je malo tko vidio u vrhu, uglavnom ih stavljajući u skupinu onih koje bi mogle napraviti razultat ako im se sve posloži. I njima se stvarno sve posložilo, od skupine, do protivnika u drugom dijelu, ali isto tako je neosporno da su bili najbolji kada je bilo najvažnije, još jednom izvukavši maksimum iz onoga što su imali na raspolaganju.

Kako je ono rekao Lineker za nogomet, da je to igra u kojoj Švabe uvijek pobjeđuju. E, pa obzirom na to što su Litvanci napravili na zadnja tri natjecanja nešto slično može se reći i za njih u košarci, deset ljudi trči gore-dolje 40 minuta, a na kraju uvijek nekako Litva napravi rezultat. Uz opet sjajnog Valanciunasa koji je rastao iz utakmice u utakmicu, glavni pokretač bio je Maciulis, Seibutis solidan, Kuzminskas odlična zakrpa, a šteta eto što su toliko morali jahati Kalneitisa koji je odradio gomilu minuta na ne baš blistavoj razini (šut za tri opet ispod 30%, omjer asista i izgubljenih mizernih 2 na 1). Daleko je ovo bilo od njegovog izdanja iz Slovenije, što smo i očekivali, tako da možete samo zamisliti kako bi to izgledalo da su imali boljeg playa.

1. ŠPANJOLSKA

Upalili su kasno protiv Poljske, točnije poludio je Gasol, mučili su se protiv Grčke (opet ih je izvukao Gasol uz asistenciju pouzdanog Rodrigueza), a protiv Francuza su imali i finu dozu sreće (Gasol je odigrao fantastičnu partiju, ali indikativno je da je zabio 24 poena u onih 14 minuta dok Goberta nije bilo na parketu, a 16 u preostale 22 minute). Dakle, vrlo lako su mogli ostati i bez polufinala, kamoli borbe za zlato. Međutim, to zlato su zaslužili iz dva razloga. Prvi je Gasol, koji je odigrao nevjerojatan turnir izvukavši iz rukava pravi potez svaki put kad im je trebao. Drugi je taj što su cijelo vrijeme ostavljali dojam da su taktički ispred protivnika.

Prvo malo hvalimo Gasola koji je bez premca MVP turnira. Osim što je bio lider i emocijama i pristupom i učinkom, Gasol je fascinirao time što za razliku od drugih veterana poput Dirka i Parkera uopće nije izgledao potrošeno (Mavsi i Spursi imaju itekakve razloge za brigu jer izgleda da su obojica u slobodnom padu). Dijelom je svakako stvar u tome što je u boljoj formi od spomenutog dvojca, ali dijelom je stvar i u tome što ima puno raznovrsniju igru, posebice leđima košu i što može poslužiti u svakoj zamislivoj roli na parketu. Tako da je ovo prvenstvo još jedan argument u prilog onima koji ga smatraju najboljim Euro igračem svih vremena ispred Dirka. Bila je ovo prava poslastica i podsjetnik ne samo na jednu veličanstvenu karijeru, već i činjenicu da nema zamjene za vrhunski talent. Iako svojim horocima i tehnikom na visokom postu ponekad izgleda kao relikt, Pau je dokaz da vještina ne poznaje razdoblja, odnosno da za nju uvijek ima mjesta na parketu. A to što je skakao, zakucavao i borio se kao nikada u životu samo je dokaz da čovjek pod stare dane još više cijeni život – i sam Pau je svjestan da neće još dugo moći ovako, zato je ovdje dao svaki atom snage.

Jasno, sve što je pokazao teško bi napravio bez odlične pripreme i tu dolazimo do druge bitne stvari, a to je sistem. Vraćanje Scariola na klupu nakon dvije godine mučenja pod Orengom pokazalo se pravim potezom – iako nije dobio idelan roster, ovaj stručni štab potrudio se iz njega izvući maksimum, prilagodbama koje su radili i potezima koje su vukli definitivno su odskakali od prosjeka. Nakon početnih problema s obranom, našli su idealne rotacije i postave kojima mogu odraditi posao na oba kraja parketa. Ključni detalj je bio sistem s četiri vanjska koji je Gasolu uvijek ostavljao gomilu prostora u sredini da pokaže sve što zna, a isto tako i obrambeno su idealno sakrili njegove teške noge. Igrali su moderno, čuvali su perimetar pritiskom na loptu i obruč gomilanjem igrača u sredini, ostavljajući protivnicima šut s poludistance, a pick & roll su uglavnom branili s Gasolom u zoni, ne izlažući ga opasnosti od plivanja u obrani i uopće ne izlažući se opasnosti da zbog pretjeranog rotiranja prime tricu iz kuta.

Tako da su pokazali kako i bez idealnog igračkog kadra solidnim sistemom i pravilnim vođenjem utakmice možeš odigrati kvalitetnu obranu. U napadu su pak imali toliko talenta da neke pretjerane filozofije i nije bilo. Gasolova vrhunska forma maskirala je slabije od očekivanog izdanje Mirotića koji je dobio nešto manju ulogu upravo da bi dobili taj obrambeni balans (on na tom dijelu parketa baš i nije od koristi), a ni to što su Llull i Rudy u svom stilu bili skloni oscilacijama od četvrtine do četvrtine nije bilo toliko dramatično jer se Scariolo uvijek mogao osloniti na Rodrigueza koji je tako opet odradio ključnu rolu na vanjskim pozicijama. Nije bio toliko dominantan s loptom kao u Sloveniji prije dvije godine zbog Gasola kroz kojega je išla gomila akcija, ali zamisliti Španjolsku bez njega na parketu u ključnim momentima jednostavno nije bila opcija. Uglavnom, imali su tu jednu lakoću kojom su kreirali poene vidljivu još u prvoj utakmici protiv Srbije, a to nije mala stvar u sportu u kojem je ključni detalj ubacivanje lopte kroz mrežicu.

Sve u svemu, dogodine imaju priliku doći do srebra, mogao bi to biti oproštaj Paua od reprezentacije, a bit će zanimljivo vidjeti što će Scariolo i ekipa smisliti da uklope Marca nazad u rotaciju (logično bi bilo igrati 40 minuta s Gasolom na petici, s tim da će 20 odraditi Marc, a 20 Pau).

9 thoughts on “EURO-BASKETCASES (1-8)

  1. Pitanje je bi li Španija otišla do kraja da su Marc i/ili Ibaka bili u rotaciji. U kombinaciji s još jednim teškašem, Pau ne bi imao toliko prostora da trpa. Mirotić je, po meni, bolji izbor iako nije zabio praktički ništa čisto zbog toga što te samo njegovo prisustvo na parketu tjera da držiš jedno oko na trici. A obzirom da je centrima dozvoljeno da kampiraju pod obručem, mislim da defanzivna razlika između Marca i Paua ne bi bila toliko primjetna – stablo od 215 cm i sto kila je pristojan zaštitnik ako ga parkiraš pod koš.

  2. Da si sledeci hrvatski selektor bi li radije u ekipi imao Tea ili Tomasa (Satoranskog, da ne dodje do zabune)?

  3. đi, kako vidiš šanse Satoranskog da postane legitimni dio NBA uže rotacije (recimo 7 igrača, a kroz par sezona možda i starter).

    Ne znam kakav mu je ugovor u ACB ligi, ali mislim da Wizzardsi nemaju šta čekati i da ga trebaju uzimati već za sezonu 16/17… Sad mi djeluje kao savršen fit kontra Walla, taman kao dio drugo postave za kraj prve četvrtine, da malo umiri tempo… A u nekim postavama bi mogli i zajedno.

    Ako podaci ne lažu, on je okruglo dva metra, većini trenera ide voda na usta na pomisao da imaju takvog dugonju na perimetru

  4. Daleko je bolje prvenstvo ovako, sa dužom eliminacionom fazom. Daleko zanimljivije tj. Sad jbga, ubeđen sam da bismo u seriji na 3 ili 4 dobijene dobili Litvance, ali sam isto tako ubeđen da prošle godine nikako ne bismo dospeli do srebra da su se igrale serije.

    Sad mi pade napamet, bilo bi super da makar Eurocup npr. naprave po ugledu na March Madness turnir, to bih gledao, dok ovo nikad ne gledam.

    http://www.polusvet.rs/

  5. na velikim takmicenjima ne postoje opravdanja, ali nesto prosto mora ostati zapisano:
    utakmicu Srbija – Litva resio je sudijski kriterijum!

    Sad, ne u smislu spornih odluka, nije ih mnogo bilo (mada je Srbiji ponisteno 5 cistih poena; trojka Teodosica uz istovremeni faul, kao i polaganje Markovica, koji je prvo pogodio tablu), vec u smislu sto su dozvolili tucu i time omogucili Litvancima da sprovedu jedan jedini plan (plan B nisu imali) pomocu kojeg su mogli da pobede > u borbi prljavih odbrana.

    Srbija ima generalno sjajnu odbranu, ali je ritam zajebanih utakmica ipak uzeo danak. S druge strane, Litva se prosetela kroz smesnu grupu, te bila ipak nesto spremnija za takav fajt.

    Dakle, Srbija imala los dan, plus nezasticenost kod sudija, pa je poraz bio logican i zasluzen… a opet, sve je bilo na jednu loptu.

    Da se igra do 4, kladio bih se na Srbiju u 5, ali avaj…
    Dzabe ti sto si kvalitetniji za 15 koseva razlike, kada igras knock-out fazu.

    Lep pozdrav!

  6. Prika, istina je da je Litva dobila na mišiće, ali da ga jebeš u plejofu su kriteriji uglavnom naklonjeniji takvoj igri. Mogli ste i vi tako zaigrat, ali Srbija jednostavno nema igrače koji to mogu, a i obrana joj je daleko od sjajne. Najlipši napad i dosta pozorna obrana, jebiga. Navijač sam Sunsa pa kužim tu frustraciju 🙂

  7. Gogo, lega :),
    izvini moram da ti odgovorim!
    Ne znam koliko si pratio igre Srbije, ali nisi u pravu.
    Glavni kvalitet Srbije upravo JE odbrana, trčanje i preuzimanje, a brojke sa utakmica i visoki ofanzivni rejtinzi (i to protiv kakvih selekcija u grupi) su iznenađenje za sve nas!
    Veruj mi, niko nije očekivao da toliko deremo… očigledno – desilo se prerano.
    Izašao je podatak da ni1 pobednik EuroBasketa (od kad se održava u ovom formatu) nije do trona došao bez poraza. “Loš dan” je morao kad-tad da se desi, nažalost baš u polufinalu.
    Nije frust izgubiti, naročito ne od Litve, samo kažem da su imali sreće (i mišića, pameti ne preterano).

    P.S. Ukoliko se neko pita, igre Hrvatske ne komentarišem, jer nisam pratio ni1 utakmicu sem one protiv Grčke, gde mi je sve delovalo relativno dobro. Moram da priznam da mi je bilo laknulo kada su Česi pobedili, jer sam se pribojavao da bi mogli da nas raskantate u 1/4 finalu onako umorne i prepotentne. Jbg, očigledno imate neko prokletstvo u basketu, kao mi u fudbalu.

    Sve naj, poz.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *