BUCKS + GRIZZLIES = 6

BUCKS

SCORE: 44-38

NET/SOS: +1.0/+1.3

ORTG: 105.1

Za Buckse će ključno biti prestati biti grozan na ovom dijelu parketa, a za to bi se trebala pobrinuti tri faktora – bolja produkcija u napadu s pozicija četiri i pet, individualni napredak (prije svega šuterski) Giannisa i Carter-Williamsa, te zadržavanje iste razine šuterske učinkovitosti od strane Middletona i bande s klupe.

Prije nego se bacimo na dublju analizu sve tri točke, istaknimo kolika je bila ta lanjska grozota u napadu. Bucksi su igrali na razini lutrijske momčadi usprkos tome što su gotovo cijelu sezonu udovoljavali zahtjevima moderne košarke, igrajući ili s 4 vanjska ili stretch četvorkom. Problem je samo bio u tome što su uglavnom na te 4 nominalno šuterske pozicije imali uvijek jednog do dva lažna “šutera”, tako da sama formacija nije služila ničemu. Do all-stara su se nekako i kotrljali, bili su nadomak prosječnosti, ali od trenutka kada su se riješili prvog tricaša Knighta i doveli Carter-Williamsa, upitan raspored na parketu pao je u vodu i strmoglavili su se među Knickse i Sixerse po razini bezidejnosti.

Stručni štab je instalirao solidan pokretni sistem baziran na otvaranju bez lopte i razigravanju s visokog posta, s namjerom da konstantnim cutovima stvore nekakav pritisak na obranu kad to već nije išlo šutom iz vana, ali kad bi ova opcija naišla na zid, sve što im je ostajalo bilo je napadanje kroz izolacije. Tu se pak javio jedan drugi problem, ništa manji od šuta, a taj je nedostatak poštene prve opcije koja bi bila u stanju potrošiti većinu napada i kroz koju bi mogli vrtiti najveći dio akcije. Bez rasnih strijelaca koji bi kreirali kvalitetne situacije, dobar dio tih pokušaja završavao je najgorim šutom u košarci, skok-šutom s poludistance iz driblinga, preko ispružene ruke čuvara (Bucksi su tako bili top 10 po broju pokušaja s poludistance, što je rijetko dobar znak).

Ovim možemo na prvi faktor oporavka, a on je vezan uz bolji realizatorski učinak s pozicija 4 i 5. Iako su Ilyasova i Zaza odigrali iznad svojih realnih mogućnosti, pruživši momčadi neophodnu stretch opciju i razigravača s posta, činjenica je da su, za nekog s loptom toliko u rukama, davali premalo kao strijelci. Jedan je bio opasan isključivo kao šuter, drugi isključivo kao asistent, a takva jednodimenzionalna igra od strane visokog dvojca znatno je olakšavala život protivnicima.

Stvari su nešto bolje izgledale u napadu kad bi četvorku igrali Dudley ili Giannis, a i Parker je do ozljede bio solidan, stoga se Bucksi nadaju da će oslanjanje isključivo na takve kombinacije igrača, sposobnih šutnuti (barem s poludistance) i napasti iz driblinga, stvoriti veći pritisak na obranu, samim time i otvoriti nešto dodatnog prostora. Od Parkera se neće tražiti previše obzirom na mladost i lanjsku ozljedu, ali pokaže li da ima raspon za tricu i uz to bude opasnost s lakta i kao dribler, ne samo skok-šuter, Bucksi će biti presretni. Giannis će sigurno opet dobar dio svojih minuta odigrati na četvorci gdje je zbog sjajnog dvokoraka opća opasnost čim primi loptu, a uz to je sposoban i odigrati povratnu prema perimetru. Plus, što je manje na trojci, manje je štete za napad jer šuterski je trenutno solidan s poludistance, a katastrofalan s trice. Nema Dudleya, što znači da će imati manje dubine, ali u ovu rolu može uskočiti Middleton kao lažna četvorka i prava stretch opcija, a tu je i Copeland ako baš zatreba.

I dok se nadaju da će s četvorke biti opasniji i produktivniji, na petici Bucksi očekuju preporod. Ponovi li Monroe dio onoga što je pokazivao u Pistonsima u trenutcima kad bi igrao centra, Milwaukee može biti miran jer sada znaju ne samo da imaju čovjeka koji može funkcionirati u sistemu kao razigravač s visokog posta, već i čovjeka koji svemu tome može dati dodatnu kvalitetu sposobnošću da napadne obruč. Plus, kretanje bez lopte nije više jedini način da Bucksi vrte napade, sada jednostavno mogu loptu dati Monreu kroz post-up jer konačno imaju tu prvu opciju koja kroz izolacije može zabiti dovoljno. Jasno, bez šuta uokolo ovo nije pretjerano učinkovito rješenje, ali je barem nešto u odnosu na lani.

Uz puno više poena s pozicija 4 i 5, dakle trebat će im i ostvarenje druge točke, a to je razvoj Giannisa i Carter-Williamsa šuterski. Obojica su odlični atlete koji lakoćom mogu doći s loptom do obruča, ali zajedno im nije lako funkcionirati dok barem jedan ne postane pouzdan tricaš. Carter-Williams se pokazao sjajnim cuterom u sistemu, ali to nije nešto što ti treba od playmakera, na toj poziciji ti treba primarni pick & roll igrač koji kreira prostor, a ne netko tko koristi sistem da dođe u situaciju zabiti. Uglavnom, dok jedan ili drugi ne budu mogli zabiti tricu, bit će izazov držati ih zajedno na parketu jer ne čine suigrače boljima, praktički oni su ti koje treba hraniti, a to ostatak rostera ipak ne može dok istovremeno radi za sebe.

I stigli smo do trećeg i ništa manje važnog faktora. Middleton je lani sjajno funkcionirao u oba smjera, a u napadu se istaknuo kao ključni spot-up šuter, ali i dodatna iskra kreativnosti, što u ulazu, što u pronalaženju otvorenih suigrača. On mora nastaviti igrati na razini elitne 3&D opcije, kao i što klupa mora nastaviti sjajnim šuterskim učincima maskirati probleme startera. Dok se klinci razvijaju u inkubatoru, učinak rezervi je ključan da bi momčad ostvarila rezultat i to je lani funkcioniralo do all-stara. Nakon toga je još veći problem za napad od zamjene Knighta s Carter-Williamsom postala činjenica da Dudley, Bayless i Mayo nisu mogli ubaciti šuteve iz driblinga.

Ovisiti o takvom profilu igrača nikada nije pametno, ali Bucksi ni ovaj put neće imati izbora. Doduše, sada je tu umjesto Dudleya jednako iskusni Vasquez, dodatni majstor u izolacijama, koji bi trebao biti garancija da će klupa ostati u ritmu tijekom cijele godine. Istina, Vasquez je još jedan defanzivni problem kojega će trebati sakriti, ali njegova vrijednost nije samo u tome što će biti novi lider druge postave, već i što je sposoban uskočiti u petorku ako MCW nikako ne uspije pronaći nešto nalik šutu. Kao čovjek koji dokazano lakoćom vrti pick & roll, u zadnje dvije sezona trice puca s 38% i koji je uz to barem dovoljno visok da se pojavom uklopi u obrambene sheme Bucksa (iako nema noge ni pod razno za trčanje uokolo), Vasquez je idealni osigurač koji može spriječiti novi potop u napadu.

DRTG: 104.1

Ako smo već zaključili da su imali lutrijski napad, onda je fer reći da im je obrana bila šampionska. Bucksi su koristili izuzetnu dužinu i pokretljivost na perimetru da udvajaju igrača s loptom svakom prilikom, nakon čega su agresivnim rotiranjem pokušavali zatvoriti šutere na strani bez lopte i obruč. Ovo zadnje im često ne bi uspjelo jer nisu imali dovoljno pokretnu peticu (naravno, nešto bolje su izgledali kad bi na parketu bio Henson koji je držao protivnike debelo ispod 50% na obruču, samo obzirom da je uglavnom igrao protiv drugih postava sigurno je i to utjecalo na njegov pozitivan učinak), ali su bili toliko dobri u presingu da su predvodili ligu po broju ukradenih lopti, odnosno toliko su dobro zatvarali stranu bez lopte da su protivnički šut za tri držali ispod prosjeka usprkos tome što su riskantnom igrom dozvoljavali previše pokušaja s perimetra.

Rizik se uglavnom isplatio više nego je itko mogao očekivati, ali pitanje je može li se i dalje na isti način s ovim osvježenim rosterom. Monroe donosi isti problem kao Pachulia, nije dovoljno pokretan za rotirati se u sredinu nakon izlaska iz reketa, a njegovim ostankom u zoni ne dobiva se puno jer je također ispodprosječan bloker. Dakle, s te strane Bucksi praktički imaju isti problem u sredini kao i lani, s tim da je upitno da li je Monroe onako dobar poziciono i u 1 na 1 dvobojima kao Pachulia. S druge strane, Monroe je puno bolji defanzivni skakač od Zaze, iako sam neće moći maskirati probleme Bucksa u skoku pod vlastitim obručem koji će opet biti prisutni zbog igre sa samo jednim visokim.

S Hensonom na petici će zaštita obruča izgledati nešto bolje, ali Henson je isključivo back-up opcija jer osim što nema igru u napadu, nije ni dovoljno snažan za gurati se sa startnim centrima. I dok su s ovim curenjem zadnje linije navikli živjeti, duži boravak Parkera na parketu mogao bi biti novi problem. Naime, Ilyasova se solidno uklopio u sistem preuzimanja i rotiranja te je jednako dobro čuvao i vanjske igrače i visoke, dok Parker ima užasnih problema s čuvanjem bržih od sebe. S druge strane, nije ni dovoljno snažan za hrvanje pod košem – protivnici će ga često stavljati u 1-4 pick & roll i tu bi Bucksi mogli imati ozbiljnih problema već na prvom koraku. Čak i kada bude dio sekundarne reakcije, Parker će morati preuzimati ili centra ili se rotirati prema swingmanu, a ni jedan od tih matchupova ne zvuči kao nešto gdje bi mogao pomoći, pogotovo jer osim neiskustva sada donosi i taj moment rehabilitacije i navikavanja na drugačije tijelo.

Dakle, ogroman teret pada na vanjsku trojicu. I dok bi pitanje obrane na četvorci dobrim dijelom moglo biti riješeno guranjem Giannisa na tu poziciju veći dio večeri, pitanje koje se zatim postavlja je kako imati toliko dobru obranu perimetra bez vrhunskih atleta koje sistem zahtjeva? Bez Giannisa uz Middletona, s nekim poput Carter-Williamsa ili nedajbože Mayoa, perimetar Bucksa odjednom postaje previše običan, samim time i puno otvoreniji pokušajima za tri.

Uglavnom, ne uspije li Monroe ponoviti barem Zazin učinak i ne izbori li se Parker za 25 minuta po večeri u kojima će biti neutralan, Buckse bi mogao dočekati popriličan regres na ovom dijelu parketa, regres kojega sitni pomaci u napadu neće moći sakriti.

ROSTER

Iako je nominalno Carter-Williams prvi play, obzirom na način kako je korišten lani i uz činjenicu da su doveli Vasqueza koji će sigurno igrati više od 15-ak minuta s klupe, ove sezone bi ga mogli dosta gledati u off the ball roli, kako bi što više maskirali njegov manjak šuta, a što više naglasili lakoću kojom dolazi do obruča i realizira na njemu. Također, u postavama s dva playa Bucksi bi trebali dodatan naglasak staviti na ritam i tranziciju – lani su sjajni bili u realizaciji kontri, ali ih nisu trčali previše. S dva playa i krakatim Giannisom sposobnim povući kontru ove sezone definitivno bi trebali biti još učinkovitiji u tom segmentu igre.

Uglavnom, uz ovaj udarni dvojac koji će odraditi većinu minuta na jedinici, kao treći play je ostao Ennis, a po rubovima rostera još uvijek se provlači i Kiddov combo ljubimac Gutierrez. Recimo samo da je bolje za Buckse da ni jedan od njih ne vidi previše akcije – Ennis svakako ima prostora za napredak obzirom na godine, ali ono što je pokazao u rookie sezoni bilo je debelo ispod NBA razine u svakom pogledu, ne samo da je imao očekivanih problema sa zabijanjem i obranom, već se mučio postići ikakvu prednost na pick & rollu. Ima solidnu građu i s vremenom bi mogao biti dobar defanzivac i na lopti i 1 na 1, ali ne pokaže li više eksplozivnosti i kreativnosti u pick & rollu neće se dugo zadržati na rosteru.

Guttierrezz pak nema nikakve vrijednosti na ovom rosteru obzirom da Bucksi već imaju puno bolja combo rješenja u Baylessu i Mayou (koji su i redom duplo bolji defanzivci, što sve govori). Ovi spomenuti veterani će dominirati loptom i igrati 1 na 5 kad god budu u igri, potrošit će nešto minuta na jedinici, puno više na dvojci i donijet će klasičnu paljbu s klupe. Kad im bude upadalo, Bucksi će se kotrljati, kad budu promašivali u serijama, zapinjat će, ali to je tako kad se odlučiš na suživot s ovakvim tipom igrača u ovolikoj mjeri. Čak im je i ovogodišnji rookie igrač ovakvog profila i vjerojatno će i za njega pronaći poneku minutu obzirom da im je razvoj još uvijek na prvom mjestu (Vaughna su vjerojatno i draftali da bi im iduće ljeto uskočio u rolu koju igra Mayo).

Middleton tako možda ostane startna dvojka, ali je očito da će, obzirom na ovakvu gužvu na vanjskim pozicijama gdje sada treba naći mjesta i za postave s dva playa, veći dio minuta provesti na trojci. Što nije problem gledajući njegov učinak jer on će svoju 3&D rolu odraditi podjednako dobro u oba smjera. Naravno, to automatski pomiče i Giannisa za poziciju više, a Bucksi se nadaju da će lani ozljeđeni rookie Inglis također moći pomoći u roli hibridnog all-round krila koji može igrati i na perimetru i pod košem i uopće sve što zatreba.

Uglavnom, previše minuta za Parkera na trojci neće biti, što je i dobro jer čovjek ionako nema noge za igrati na perimetru. Bucksima je plan od njega i Giannisa napraviti dvojac koji će ionako u hodu mijenjati pozicije i tu praktički nije bitno tko je na papiru tri, a tko četiri. Poanta je da nemaju namjeru razvijati Parkera u nekakvu novu verziju Carmela, trojku koja će fizikalijama dominirati nad nižim swingmanima kroz izolacije i istovremeno biti rupa u obrani, već žele modernu četvorku, ne nužno fizički dominantnu, ali vještinama toliko iznad zahtjeva pozicije da predstavlja konstantan mismatch u kojoj god ulozi da se nađe.

Uz njega i Giannisa na četvorci ćemo gledati i Middleton i Inglesa, a vjerojatno i O’Bryanta koji kao rookie nije pokazao previše, ali se stilom igre i fizikalijama uklapa u ovu skupinu igrača sposobnih igrati više pozicija u oba smjera. A ako im baš zatreba šuter na četvorci, tu je Copeland, koji se ničim drugim, a najmanje olovnim nogama, uklapa u ono što pokušavaju igrati. Pod košem pak imaju najčistiju situaciju, Monroe je starter, Henson će biti odličan back-up, a još imaju i Plumleea koji je vjerojatno najbolji treći centar u NBA u ovom trenutku (sjetimo se samo kako je solidno držao zadnju liniju Sunsa prije par godina). Jasno, Bucksi će izbjegavati na parketu u isto vrijeme imati Hensona i Monroea koji su u planu tek kao dvojac za specijalne situacije, ni pod razno im ne treba takav raspored koji ubija i ono malo prostora što ga inače kreiraju u postavljenim napadima.

COACH

Jason Kidd je meštar ceremonije, sjajan političar koji jednako dobro komunicira s igračima, što na svom rosteru, što diljem lige, ali i s upravom. Nema sumnje kako je njegova ambicija itekako zaslužna za uzlet Bucksa na svim razinama, očito se našao na istoj valnoj dužini s jednako vizionarski raspoloženim vlasnicima. Bucksi su tako postali cool, a ta coolerština počiva i na odnosu prema ovom mladom rosteru kojega Kidd kroji po vlastitim željama kao de facto GM i kojega za sada vješto skriva od tereta očekivanja. Uz to što sjajno odrađuje ovaj posao managera, Kidd ima i dovoljno soli u glavi da se okruži pravim stručnjacima, pa je tako napad povjerio Joeu Pruntyu, a obranu Seanu Sweeneyu.

Prunty, inače izbornik Velike Britanije i čovjek koji je s Kiddom stigao iz Netsa, još je jedan lik iz Popovicheve štale koji je dobar dio pokretnog napada kojega koriste u Milwaukeeu pokupio u San Antoniu, ugradivši u njega dosta Princeton elemenata kao osnovu (dijelom i jer nemaju prave pick & roll talente). Od igrača se tako prije svega traži da čitaju igru i reagiraju sukladno kretanjima i otvaranjima oko njih, što je dugoročno sjajan pristup. Učinak je za sada limitiran prije svega talentom, ali kako jednog dana baza talenta bude rasla, ove osnove koje su savladali dobre će im doći. Sličan pristup je i u obrani gdje Sweeney primjenjuje razinu presinga vjerojatno ekstremnu i za NCAA programe, svjestan da je to jedini način na koji može maksimizirati potencijale ovog rostera (a ujedno i stvoriti za sada najbolji tip obrane protiv formacija s 4 vanjska igrača). Ovo čudo od stručnjaka, koji je nakon samo nekoliko godina rada u NCAA i nižim razinama košarke upao u oči NBA skautima talenta, također je Kiddov suputnik iz Netsa, a baš njegova shema s preuzimanjima na pick & rollu spasila je sezonu Netsa koji su u startu pod Kiddom izgledali potpuno izgubljeno (ako se sjećate, Kidd je otpustio Franka kao pomoćnika nametnutog od strane uprave i instalirao do tada video koordinatora Sweeneya u praktički drugu osobu na klupi).

PLUS

Koliko im je dobro funkcionirao taj presing na loptu i koliko su dobro udvajali i preuzimali na perimetru najbolje govori podatak da su 16% protivničkih napada pretvarali u izgubljene lopte, što je razina koju su u zadnjem desetljeću prezentirali Memphis s Allenom u punoj snazi i Heat u Spoelstrinom zahtjevnom zonskom presingu. Njihov stil upravo najvećim dijelom i podsjeća na šampionsku igru Miamia na vrhuncu i uspiju li drugu godinu za redom ponoviti takvo nešto, playoff im ne gine, jednostavno tako kvalitetne obrane ne gube utakmice bez obzira koliko napad bio kilav.

MINUS

Šuterske probleme na stranu, Bucksima je često još veći problem bio napadački koncept u kojem je previše slobode bilo u rukama igrača koji nisu bili dorasli zadatku bilo kao kreatori, bilo kao strijelci. Ironično, gubili su istu količinu lopti koju su i osvajali (samo su Sixersi bili gori), sve u pokušajima da kreiraju nešto iz ničega. Tako da je ove sezone popriličan teret stavljen na leđa Monroea koji bi trebao biti taj koji će smiriti igru i onda kroz pritisak na zadnju liniju otvoriti više prostora Giannisu i ostalima da igraju i tako poprave očajne omjere izgubljenih i asista. Ovaj pristup dugoročno je svakako dobar zbog individualnog razvoja igrača koji su stavljeni u situaciju da bruse košarkaški IQ, ali pitanje je kad će se to njihovo sazrijevanje poklopiti s boljim šuterskim balansom na rosteru. Do tada će Monroe morati nalaziti načina redovno dolaziti do slobodnih kako bi ih barem u tom segmentu igre dignuo na razinu više. Uglavnom, ako ste mislili da su Hornetsi precijenili Ala Jeffersona kao prvu opciju, čekajte tek da vidimo kako će se stvari ovdje razvijati.

WCS

Monroe nema dovoljno prostora u sredini za učinkovito zabijati te se pretvori u običnog smetlara, MCW i Giannis opravdaju nadimak “Duo Cigla”, Middleton napravi korak unazad, a promjene i stres uzrokovan očekivanjima dovedu do obrambenog regresa, što povuče score ispod 50%, dovoljno da ih preskoče i bez doigravanja ostave Pacersi i Pistonsi.

BCS

Monroe ima dovoljno prostora za nabijati all-star brojke u sredini, svi ostali ili napreduju ili su ostali na lanjskoj razini, napad dogura do prosječne razine, a obrana zadrži top 5 status uz minimalni regres, što rezultira s 50 pobjeda, drugim mjestom u diviziji i prednošću domaćeg parketa u prvoj rundi playoffa.

GRIZZLIES

SCORE: 50-32

NET/SOS: +3.8/+3.4

ORTG: 107.9

Hollins je već zaboravljen u Memphisu, ali usprkos svim pričama kao da se ništa nije promijenilo – ovo je i dalje momčad koja muku muči za zabijanjem trica i širenjem reketa. Istina, u ove dvije sezone pod Joergerom napad su barem s ispodprosječne razine digli na prosječnu, zamijenivši dobar dio post-up akcije pick & rollom, usput izvukavši Gasola kao kreatora s lakta sve više prema perimetru, ali u istom periodu im je obrana s elitne razine pala na vrlo dobru, tako da promjena u široj slici praktički kao i da nema. Memphis se tako našao u ironičnoj situaciji u kojoj ima kvalitete za biti bolji u oba smjera, ali jednostavno ne postoji način da to bude istovremeno.

Naime, pad u obrani veže s prije svega uz pad minutaže Tonya Allena i manje agresivnu igru na loptu Grizzliesa koji su sada više zonska momčad, dok manje Allena na parketu Joergeru dopušta igranje s više igrača koji šuterskim rasponom podižu kvalitetu napada. Obzirom da je Allen lani u playoffu dobio finalnu pljusku od Warriorsa koji ne samo da su ga ostavljali bez striktnog pokrivanja na perimetru nego čak nisu ni imali čovjeka zaduženog za njega (čime su praktički riješili zagonetku i sebi i Memphisu, olakšavši odluku kako dalje), očito je da ćemo sve više gledati Grizlije koji idu u ovom napadačkom smjeru, lagano ostavljajući grit & grind u retrovizoru.

Naravno, dok je tu Z-Bo ni govora nema o prihvaćanju trenda trčanja i trica u značajnijem obujmu, ali s više smallball postava i općenito više šutera u rotaciji na boku Memphis bi ove sezone trebao na duži rok održati iznadprosječan učinak (IOR sistem ih čak vidi kao top 10 navalu, što je vjerojatno malo previše optimistično obzirom da će dobar dio lige napraviti pozitivan napadački iskorak). Kažem na duži rok jer su Grizliji i lani skoro do all-stara imali top 10 napad na krilima Randolpha (koji ne samo da odbija umrijeti, nego je prvi dio prošle sezone igrao najbolju košarku u zadnjih 5 sezona), nikad boljeg Gasola (koji se nakon loše sezone uzrokovane ozljedom koljena vratio u punu formu, usput povećavši potrošnju na franšiznu razinu) i fenomenalnog šuta za tri Leea (koji je do all-star pauze tricu gađao s nevjerojatnih 45%, poslije je pak pao na 31%, a s tim je manje više pao i Memphis). Uglavnom, kada je ova trojka malo usporila, Grizliji su ostali bez daha, a da se tako nešto ne dogodi opet pobrinut će se nikada šira napadačka rotacija. Tako se barem nadaju, jasno.

A nade temelje na nekim više, a nekim manje solidnim argumentima. Dovođenjem Brandana Wrighta za back-up centra napravili su klasičan potez zamjene obrane za napad – umjesto limitiranog Koufosa koji je bio odličan defanzivac, ali i klasičan smetlar u napadu, sada je tu odlični pick & roll finišer koji u obrani prije svega služi kao pomoć sa strane, ne i pozicioni zaštitnik obruča. Uspiju li ga uz Conleya pretvoriti u stroj za koševe kao što je bio u Dallasu, onda će i njegova obrana biti više nego dovoljna, ali kao upozorenje im treba poslužiti podatak da Wright nije igrao naročito dobro nigdje osim u Dallasu.

Dakle, njemu treba formacija s tri šutera uokolo i rasnim playem na lopti, a teško će Memphis biti u mogućnosti zadovoljiti takve potrebe. Drugi najbolji pick & roll play na rosteru im je vjerojatno neiskusni Smith, a da bi se Conleyu i Wrightu poklopila većina minuta morali bi ranije nego žele razbijati kičmu momčadi koja tako dobro funkcionira, što nema smisla.

Gasol je sjajan s poludistance i u Memphisu se sigurno nadaju da će to biti dovoljno za otvoriti prostor Wrightu za kretanje, ne nužno samo kroz rolanje već i kroz cutove ili napadanje skoka, ali takav Wright teško da može ponoviti one suludo efikasne partije iz Dallasa. Opet, obzirom da Koufosa nikako nisi mogao spojiti s Gasolom, ovo im već daje jednu opciju više nego što su imali lani.

Uostalom, na četvorci bi vrlo lako najviše minuta nakon Z-Boa mogao dobiti poznatiji Green na rosteru, što je još jedan razlog zašto bi napad mogao izgledati bolje, a obrana slabije nego što smo navikli. Iako se ovaj smallball eksperiment lani baš i nije pokazao uspješnim, obzirom na manjak ozbiljnih opcija na klupi Joerger će zasigurno pokušati opet (plus, u Barnesu sada ima još jednog igrača koji može poslužiti u toj roli). Green ako ništa drugo barem može zabiti spot-up tricu, a i dovoljno je dug i velik da posao u obrani, posebice protiv stretch četvorki koje Randolph ne može braniti ni pod razno. Uglavnom, trebat će dosta miksati i tražiti idealne postave da bi stvar pod košem funkcionirala 48 minuta.

Barem se ne moraju brinuti dok su na parketu Gasol i Z-Bo. Njihova kombinacija igre na visokom i niskom postu otvorit će dovoljno situacija za Conleyeve ulaze i vanjski šut šarolike rotacije swingmana. Tony Allen polako tone u rolu stopera specijalista čija minutaža će većinu večeri biti bliža brojci 20 nego 30, što je pad započet dovođenjem Greena koji ga je izbacio iz petorke. Iako je postava s Greenom napadački čak bila slabije od one klasične s Allenom, u Memphisu se nadaju da je problem bio više u činjenici da su ostali starteri pali s formom, nego što je Green razbio kemiju.

Dakle, nakon zajedničkog kampa ta Greenova sposobnost da odradi nešto kroz spot-up rolu i kao sekundarni kreator konačno bi trebala biti od koristi momčadi, a onda bi Allen kao terijer s klupe služio po potrebi. Jasno, bit će večeri kada će Allen dobiti gomilu minuta radi čuvanja najboljeg protivničkog bočnog kreatora, ali startna petorka je vjerojatno već određena čisto tim šuterskim problemom kojega imaju, bez obzira što se po predsezoni čini da Joerger još uvijek važe kome dati prednost na trojci uz četiri nedodirljiva startera.

Problem u napadu bi mogao nastati ako Lee ne iskoristi činjenicu da je u zadnjoj godini ugovora kao motivaciju i ne razvuče dio lanjske šuterske forme preko cijele godine. Njegova neupitna spot-up kvaliteta uz svestrane talente Conleya i Gasola čini ovu momčad opasnom napadački i zato je ključno da ga imaju što duže na parketu. Defanzivno je problem onako spor i relativno sitan za bočnog igrača, ali na klupi jednostavno nema opcije koja bi napadu mogla donijeti to što on pruža, a to je potencijal za 40% šuta s perimetra. To je nešto čemu se još samo Conley može približiti, ali on ima toliko odgovornosti na oba kraja parketa da mu ne možeš još natovariti i taj teret da zabija trice iz catch & shoot situacija kako bi izvukao maksimum iz napada.

Iako je malo pao defanzivno od kada ima veću odgovornost u pick & rollu, Conley je i dalje pouzdan igrač u dva smjera što mu je u biti najveća kvaliteta. Nije elita u nijednom segmentu igre, ali ta stabilnost koju donosi i činjenica da je maksimalno timski igrač koji se idealno nadopunjava s Gasolom u 2 na 2 igri ono su zbog čega je ova momčad posebna i često bolja kao zbroj nego pojedinačno.

Na jedinici su usprkos njemu možda i najtanji – dogodi li se nešto Conleyu, Udrih i Smith baš i ne ulijevaju povjerenje kao back-up opcije, što znači da će tu imati sličnu situaciju kao i lani, problematičan učinak playeva kad god nema Conleya u blizini. Playmakerski imaju dovoljno opcija na drugim pozicijama da to sakriju, posebice kroz Gasola na viskom postu i Randolpha pod košem, ali bude li Udrih tricu opet gađao ispod 30% i ne snađe li se Adams u prvim ozbiljnim NBA minutama, neće moći skrpati dovoljno da guraju s njima u postavi.

DRTG: 104.1

Dok se plafon prema naprijed temelji na više faktora, tipa zdravlju Gasola i Conleya, a zatim i formi Randolpha i Leea, u obrani je prije svega vezan uz to koliko će Tony imati minuta na raspolaganju da uspostavi grit & grind filozofiju. Ako bude dobivao dovoljno na obje pozicije kao zamjena i za Leea i za Greena, Memphis ne bi trebao imati problema zadržati se barem u top 10 defanzivno obzirom koliko su solidni u pritisku na loptu i u čuvanju obruča. Ne više fantastični jer i Conley i Gasol imaju puno manje zahtjevne uloge kako bi im što više energije ostalo za napad – Conley igra manje agresivno na loptu, a Gasol, usprkos tome što je skinuo kilograme kako bi se lakše kretao, pokriva puno manji prostor nego prije dvije godine. S tim da se i dalje drže taktike pritiska prema lopti i čuvanja reketa, s puno prostora između. Kojega je bez Allena na parketu veći dio večeri sve teže pokriti. Iako i Carter i Barnes imaju dužinu za naknadne rotacije prema strani bez lopte, upitna je njihova eksplozivnost i stoga se nekako realnim čini da je nastavak obrambenog regresa neminovan. Posebice bez nekih udarnih defanzivnih opcija od prošle godine.

U pozadini će sada umjesto čvrstog Koufosa koji je uvijek bio na pravom mjestu imati puno mekšeg Wrighta koji je pak poznat po tome što je često izvan pozicije. Još veći problem je što nema drugog Grka, Calethesa, koji je svojom veličinom bio izuzetan problem defanzivno na pick & rollu i u presingu, a uz to je bio u stanju čuvati bekove bez lopte kad Allena ne bi bilo u blizini. Barnes možda može pomoći u branjenju bočnih, ali ne i brzih bekova, što praktički znači da osim Allena u Memphisu sada više nemaju iznadprosječnog vanjskog defanzivca na rosteru, osim ako kojim slučajem Smith i Adams ne popune tu rolu svježinom u nogama.

Izbor im je svakako nešto manji na ovom dijelu parketa nego u napadu, a i kontekst im baš ne odgovara. Kako liga kolektivno počinje pucati sve više trica, to će njihova zona biti pod sve većim pritiskom šuta s perimetra, a kad primaš previše trica, bolje ti da je si sjajan u svemu drugome. A Memphis će ih primati, što zbog spomenute slabije vanjske linije koju muči (ne)rješiva zagonetka zvana Tony Allen, što zbog problema koje će im predstavljati stretch četvorke. S Gasolom i Conleyem u akciji ostat će elitna pick & roll obrana, a i zaštita obruča bi trebala biti pod kontrolom ako će od Wrighta dobiti barem onu standardnu količinu blokada (kad bude u paru s Randolphom, Wright će ionako vjerojatno biti zadužen za četvorke, dok će Z-Bo, koji je sjajan pozicioni branič, držati snažnije centre). Tu je i pitanje kontrole skoka jer Wright je ispodprosječan skakač za poziciju i bez Randolpha u blizini ni tu Grizliji neće biti moćni kao nekada.

ROSTER

Sve smo manje-više prošli, poanta je da Memphis, bez obzira na sve što se događa unutar momčad i uokolo po ligi, još uvijek ima užu jezgru koja je vjerojatno top 5 u ligi. Kad su im 4 najvažnija igrača bila na parketu, od njih su bolje brojke imali samo Spursi, Clippersi, Warriorsi i Hawksi. Dakle, temelj za još jedan lagodan put do playoffa je tu i može ga uzdrmati samo ozbiljna drama oko ozljeda. I činjenica da su kao jezgra već dosegli vrhunac.

S tim da je Lee ovaj četvrti na osnovu jedne vještine, što ga ne razlikuje previše od onoga što je Allen bio godinama kao stoper. Dovoljno je da malo padne u postotcima, kao što je bio slučaj lani nakon all-stara, da povuče momčad prema dolje jer nema druge kvalitete kojima može nadomjestiti to što slabije ubacuje trice. Tako da, kad maknemo udarnu trojku, ispada kako Memphis u sezonu ide isključivo s igračima zadatka kojima je primjerenija uloga s klupe. Sad, jasno definirani rotacijski igrači nisu problem sami po sebi, ali u kontekstu kada ih je relativno malo i kada ove tri udarne opcije nisu potrebne klase, jasno je da Memphis već na toj bazi talenta pripada bliže sredini nego vrhu. Graditi momčad oko jednog all-star igrača i dvojice graničnih, bez vrhunske dubine, jednostavno nije recept za uspjeh u NBA, ma koliko imao originalan stil i izbrušen identitet.

Ovo su uvijek bili rosteri koji bi patili kad u blizini ne bi bilo startnog playa ili centra, a ove sezone izgledaju posebno ranjivi. Ako se sve fino posloži i Joerger dobije korisnu rotaciju od 10 ljudi kao što planira, sezonu će izgurati bez problema, ali naiđu li na zapreke i budu prisiljeni više jahati udarne opcije, manjak fleksibilnosti rostera mogao bi postati ozbiljan problem na duži rok.

Situacija je posebno tanka u toj vanjskoj liniji gdje osim Conleya i Leea nemaš igrača kojega bi neka nova franšiza u slučaju ekspanzijskog drafta uzela na roster. Adams i Smith su projekti, Udrih je na izlaznim vratima iz lige i lani je isključivo služio kao skok-šuter s poludistance nakon picka, što znači da je Tony kao stoper jedina poštena zamjena koja s klupe može utjecati na igru, makar na taj jedan njemu svojstven način. Carter i Barnes možda mogu odraditi šutersku rolu u spot-upu, ali teško nešto više.

Matt Barnes, koji bi da je mlađi bio idealan dodatak jer donosi i nešto od Greena i nešto od Allena, u ovim poznim godinama nije prijetnja za poziciju startera spomenutoj dvojici, ali njegove 3&D kvalitete barem će dobro doći u trenucima kada stvari ne budu išle po planu. Uz to, Grizliji se nadaju da u Carteru još ima vatre i da je lanjska katastrofalna sezona prije svega rezultat problema s ozljedama, ne nužno činjenice da je Carter preminuo kao NBA košarkaš (zanimljivo, još jedan čovjek koji je bio as kod Carlislea, nadam se samo za dobro Memphisa da ovo nije pokazatelj kako će se razvijati stvari s Wrightom). Također, tu je i Adams koji bi nakon sezone privikavanja trebao donijeti malu dozu svježe krvi među sve ove veterane.

Da Wright nađe zajednički jezik i s Gasolom i s Randolphom je nužno jer ostalih opcija pod košem nemaju – smallball postave ne obećavaju, JaMychal Green je smetlar koji bi mogao dobiti prednost pred Stokesom čisto jer je pokretniji u obrani i lakše izlazi na perimetar, a Hollins je tu tek zato jer netko mora biti treći centar na rosteru.

COACH

Joerger je obećavao puno toga, na kraju se ipak zadovoljio ganjanjem rezultata. Ima momčad koja po defaultu upada u playoff dok god mogu računati na Gasola i Conleya u 70 utakmica, tako da tu nešto previše mudrovati nije bilo potrebe. Promjene koje je on donio tako su uglavnom bile sitne, ali bitne – više akcije u napadu, konzervativnija obrana koja čuva noge igračima i preusmjeravanje liderske role s Randolpha i Allena na Gasola i Conleya. Svu ovu tranziciju izveo je manje-više uspješno, a izostanku nekih većih potresa ne treba se čuditi obzirom da je Joerger ionako godinama radio s Hollinsom kao defanzivni koordinator i da je praktički u klubu bio još od vremena Pau Gasola, jasno u puno manje važnoj ulozi. Dakle, on je rastao s ovom jezgrom i također je zaslužan za rađanje grit & grinda.

Da obrana ostane bitan dio identiteta Joerger se pobrinuo okupivši štab sastavljen od trenera dokazanih kroz niže lige jer je i sam primjećen od Grizlija u sličnom kontekstu. Međutim, njegov do sada najvažniji potez je dovođenje NBA veterana Bzdelika za koordinatora ofenzive u pokušajima da implementiraju pokretni napad s više pick & rolla i više tranzicije. Bzdelik baš i nije imao neku reputaciju, ali je svakako mudro bilo dovesti pojačanje. Sad, osim sitnih stilskih pomaka, većih promjena u igri nije bilo – i u ovim sadašnjim horns formacijama većina akcije bazirana je na visokom postu kao i u Hollinsovim UCLA rasporedima, samo što Conley igra više s loptom i Gasolom 2 na 2, dok su ranije Gasol i Z-Bo puno češće vrtili high-low akcije međusobno. Od šuterskog i tranzicijskog pomaka pak nije bilo ništa jer, na kraju krajeva, ni roster nije takav.

PLUS

Konstanta. Dok će neki konkurenti uigravati nove opcije, a drugi tražiti formu, Memphis će po običaju do pobjeda dolaziti čisto na račun uigranosti i identiteta. Istina, malo po malo skidaju taj obrambeni oklop, ali još uvijek su specifični po igri s dva dominantna visoka igrača i tu će uvijek predstavljati mismatch, dapače obzirom da sve veći broj momčadi planira igrati s nižim postavama ta njihova vjernost Randolphu mogla bi se i ove sezone vratiti s kamatama.

MINUS

Iako su bili među 5 najsporijih momčadi u ligi, dakle iako su igrali na puno manje posjeda od većine konkurenata, Grizliji su uspjeli ostvariti najgori omjer pogođenih i primljenih trica u ligi nakon takvih veličina kao što su Kingsi i Wolvesi. Dakle, nije problem samo što ne mogu zabiti dovoljno s perimetra, već što više nemaju ni onu pouzdanu obranu koja je do prije samo dvije sezone stvari držala pod kontrolom na način da su protivnike držali ispod prosjeka i po broju pokušaja i po postotcima. Slabiji presing u kombinaciji sa slabijim naknadnim rotiranjem otvara više prostora nego su navikli, a ni centarski par nije više onako aktivan u pomaganju prema naprijed. Ovaj trend se neće preokrenuti.

WCS

Gasola i Conleya uspore ozljede, napad ostane prosječan jer se prinove cijelu sezonu muče pronaći rolu, Lee gađa 34% za tricu, a Z-Bo opet pokazuje znakove starenja, dovoljno za pad u osrednjost, 44 pobjede i osmo mjesto iza Jazza.

BCS

Dobiju 70+ utakmica od Gasola i Conleya, Randolph nastavi igrati kao mladić, a Lee tijekom cijele godine ne pada ispod 38% za tricu. Joerger nađe idealne uloge za Allena, Greena i Barnesa koji odigraju solidne sezone, Wright se pokaže kao pojačanje, a uz idealnu rotaciju ostvare top 10 učinke na obje strane parketa, dovoljno za ponoviti lanjskih 55-27 i još jednom se izboriti za top 5 poziciju na Zapadu.

3 thoughts on “BUCKS + GRIZZLIES = 6

  1. Nevezano za ovu temu moze li kratko misljenje o Kvinsiju Mileru koji je potpisao za Zvezdu.Nasao sam samo kada je draftovan 2012. napisali ste da je kradja.Bio bih vam zahvalan.

  2. Šta sam to napisao? Pa, bio je potencijal, ništa lošiji od kolege mu s Baylora koji je tada bio puno razvikaniji, Perrya Jonesa. Ono zbog čega je bio zanimljiv je kombinacija igre na perimetru s tom Odom/Kukoč visinom, bio je sasvim solidan spot-up igrač i defanzivno odličan u Baylorovoj 1-3-1 zoni. Dakle, jasno je da biran na osnovu tog potencijala, ali kroz ove 3 sezone u NBA pokazalo se da nema šut za dužu tricu (s poludistance i slobodnih je pak zabijao, što je valjda dobar znak za Zvezdu) i da nije kreator, što je značilo da ga možeš koristit samo kao četvorku. A kako za tu ulogu nema fizikalije, jebi ga. U Europi bi mogao izrast u pravog igrača jer znači može zabit otvoreni šut i dovoljno je visok da odigra stretch četvorku (iako će i za Euro pojmove bit vjerojatno slab skakač), a uz to je i dovoljno brz i sposoban spustit loptu na pod da bude i više od 3&D trojke (s takvom visinom u toj roli može igrat u postu bez problema). U principu talent ima, samo sve ovisi o tome koliko je spreman raditi i da li mu je glava na mjestu, odnosno hoće li mu misli stalno bit fokusirane na povratak u NBA. Ako bude napaljen i fokusiran, Zvezda ima potencijalnu “zvezdu”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *