NCAA REPORT, UNO

Ove godine uvodni osvrt na NCAA radim konferenciju po konferenciju, naravno barem što se tiče ovih 6 glavnih (3 danas, 3 sutra), dok ćemo kroz ostale osrednje i nebitne proći brzinski u zasebnom postu. Tako je vjerojatno najbolje obzirom na gomilu programa koji ove sezone pretendiraju na vrh, konkurencija je takva da nije lako istaknuti najbolje od najboljih kao što je bio slučaj lani kada si praktički na početku sezone imao 4 programa koji su se isticali (i od kojih se na kraju krajeva i očekivalo da isplivaju obzirom na kombinaciju talenta i iskustva), od kojih su tri stigla do Final Foura (prisjetimo se, samo Arizona nije uspjela pridružiti se Kentuckyu, Dukeu i Wisconsinu iz jednostavnog razloga što su naletjeli na Wisconsin u Elite Eight).

Sad, ovo je u jednu ruku dobro zbog neizvjesnosti koja će zasigurno March Madness učinito još luđim, ali u drugu je i mali problem jer će ionako upitna razina košarke tijekom sezone biti dodatno razvodnjena. Iako su se baš po pitanju razine igre u NCAA počeli sve više truditi – smanjili su dužinu napada s 35 na 30 sekundi, što ne zvuči kao velika promjena, ali je itekako važno kao prvi korak ka konačnom prelasku na 24 sekunde, a i kao potvrda da čak i takav birokratski monstrum mora razmišljati o promjenama ako želi zarađivati kao do sada. Uz uvjetno rečeno kraće napade (osobno ne vidim koliko će ovo pomoći igri, kad ne možeš kreirati pošteni šut u 20-ak sekundi, onda ne možeš ni u 30), novost je i viši polukrug ispod obruča. To bi trebalo dovesti do manje kontakta na samom obruču, a navodno će i suđenje biti puno strože prema hrvačkim zahvatima kakvi se obično viđaju u NCAA reketima.

Koliko će od ovoga svega skupa biti koristi nemam pojma, ali potez koji apsolutno pozdravljam je ukidanje jednog time-outa, kao i opciju da se medijski time-out stopi u momčadski ako do potonjeg dođe u određeno vrijeme. Plus, ni treneri više ne mogu zvati time-out dok je lopta u igri, samo igrači. Ova tri poteza će vjerojatno učiniti više za gledljivost igre od promjena sata i reketa, evo već sada mi je muka kad se sjetim svih onih prekida tijekom Turnira koji su nažalost neizbježni jer prva dva dana March Madnessa čak i league passom razmažen snob poput mene gleda uživo, to je jedini način za u potpunosti osjetiti ludilo.

Uglavnom, kad dodamo na ovu ukupno slabiju razinu talenta i činjenicu da je nova klasa brucoša debelo ispod onoga na što smo navikli zadnjih godina, razloga za pretjeran fokus na NCAA nema, tako da će sljedeći post na ovu temu i prvi s dojmovima o budućoj rookie klasi na red doći tek iza Nove godine. Mislim, o tome kakva nas sezona čeka najbolje govori podatak da je većini stručnjaka najveći MVP kandidat Kyle Wiltjer, čovjek koji je svojevremeno pobjegao s Kentuckya jer nije mogao do minuta u gužvi koju je kreirao Calipari.

ACC

Ove sezone isplivali su kao vjerojatno najatraktivnija konferencija čisto zbog činjenice da je UNC nakon 3 osrednje sezone opet jedan od najvećih favorita za titulu najbolje NCAA momčadi. Duke je jebiga Duke, nemaju ludo krcatu momčad kao zadnje dvije sezone, ali su solidni, a tu je i Virginia koja još uvijek drži dobar dio jezgre koja je lani ostvarila 30-4 uz najučinkovitiju obranu na ovoj razini košarke. Miami kao lani zamalo turnirska momčad vraća najvažniji dio jezgre, bekovski dvojac Rodriguez – McClellan uz centra Jekiria, dakle i njih možemo slobodno zakapariti kao sudionike March Madnessa, nema šanse da se opet ponovi po mnogima nepravda poput lanjske da ih komisija ne ugura među 68.

Ova četiri momčadi bi se trebale odvojiti na vrhu, a šanse za turnir imaju i zvučni programi poput Louisvillea i Notre Damea koji ove godine neće biti na lanjskoj razini, ali će biti solidni. Louisville je ostao bez praktički cijele momčadi, nema Roziera, Jonesa, Blacksheara i Harrella, a uz to i Pitinov skandal koji puni žuti tisak na jugu definitivno ne olakšava koncentraciju na program. Mislim, ako itko iz hrpe solidnih brucoša (ni jedan u top 30 regruta, ali 3 su u top 60) i transfera s drugih programa može složiti momčad s glavom i repom to je Pitino, ali ova situacija se možda pokaže prevelikim izazovom i za njega. Notre Dame je također poslao 2 igrača u NBA, s tim da je njihova sposobnost da nadoknade takve gubitke puno manja nego u slučaju Louisvillea (nemaju top 100 regrute ni zvučne transfere), tako da će kod njih glavnu riječ predvoditi preostali dio lanjske jezgre. S tim da su centar Auguste, bek Jackson i borbeni Vasturia na boku itekako dobra osnova.

Ispod ovih 6 momčadi je Florida State, a onda i svi ostali. FSU se konačno nada iskoraku iz učmalosti dovođenjem 3 top 100 brucoša, od kojih treba istaknuti Dwaynea Bacona. Ovaj čovjek koji je od Kevina Bacona udaljen u puno više od 6 koraka, elitni je atleta koji je imao ponude i Louisvillea i UCLA, ali se odlučio za Seminolese koji ovakav ulov nisu imali već godinama. S druge strane, razlog zbog kojega se naj programi nisu otimali za ovog all-round swingmana je taj što ima već 20 godina – prvi put kad sam ga vidio pomislio sam “koji kurac otac Jrue Holidaya radi na McDonald’s All-Americanu”.

Dalje se nemamo potrebe čime zamarati. NC State je izgubila udarni dvojac Lacey-Turner koji im je lani donio one dvije pobjede u Turniru protiv LSU i Villanove tako da su ostali samo na solidnom combo-beku Barberu i ove godine im je ulazak među 68 vjerojatno nedostižan, Pittsburgh nije već dugo imao spomena vrijednu momčad i takva je i ova iako vraćaju dobar dio lanjske jezgre koja je slično Miamiu veći dio sezone gajila nade za ulazak među 68, a Syracuse će nekoliko godina životariti dok ne prođu kazne koje im ne nametnula NCAA zbog dogovora ispod stola. Imaju nešto solidnih NCAA veterana, ali bez svježe krvi momčad koja je lani ostvarila 9-9 u konferenciji nema se čemu nadati ni ove sezone.

Tako da se možemo posvetiti udarnom trolistu. UNC vraća dobar dio lanjske jezgre, što je u kontekstu u kojem protivnici imaju puni veći odliv talenta bez potrebnog priliva samo po sebi plus. Praktički, ostali su samo bez Tokota, koji im je ionako u neku ruku više smetao nego koristio obzirom na šuterske nedostatke koji se nikako nisu uklapali s dva post igrača koja trebaju loptu i prostor u reketu poput Meeksa i Johnsona. A taj dvojac visokih i ove će sezone biti glavni, uz naravno playmakera Marcusa Paigea. Koji ipak nije vrhunska combo klasa, ali kao senior je itekako sposoban voditi momčad do kraja.

Obzirom da će se on priključiti momčadi tek oko Nove godine zbog ozljede šake, u ovom prvom među-konferencijskom dijelu sezone bit će dovoljno prilike za razigrati ostale vanjske opcije. Prije svega bi dio tereta trebali preuzeti Justin Jackson i Theo Pinson, igrači druge godine koji su bili itekako razvikani regruti kao brucoši. Jackson ima potencijala postati novi Danny Green, ali kao brucoš imao je popriličnih problema sa šutom s perimetra (koji se nastavljaju i ove sezone, u prve 4 utakmice tricu gađa s 19%). Pinson je pak bio sirovi atleta koji će sada preuzeti Tokotovu ulogu uz nadu da će moći ubaciti poneku tricu i tako raširiti reket za Meeksa i Johnsona koji nemaju problema s trpanjem u sredini.

Umjesto Paigea ulogu playa na početku sezone odradit će Joel Barry koji je i lani bio solidan kao back-up, a tu je još jedan combo veteran, Britt, sitni šuter koji će sigurno dobiti dosta minuta i uz Barrya i uz Paigea ako ovaj dvojac na bokovima ne uspije zabijati s perimetra. Obrambeno postave s dva sitna beka nisu idealne, ali imaju dovoljno mesa pod košem da prežive i takve trenutke dok god dobivaju dovoljno u napadu. Uglavnom, ovo je solidna udarna šestorka koja ima dovoljno iskustva i talenta za otići do kraja, pitanje je samo mogu li šuterski biti bolji od lani kako bi napad otišao na potrebnu razinu za ostvariti vrhunski rezultat.

Duke je ostao bez praktički cijele lanjske petorke, tako da će Coach K. morati složiti momčad za turnir kombiniranjem lanjskih rezervi i brucoša. I tu ima solidnu osnovu, ali prava stvar ih ionako čeka dogodine za kada je Duke već zakapario dva najbolja igrača generacije, čime je Krzyzewski potvrdio da je veća mafija od Caliparija – kad je shvatio da neće moći pratiti Kenutucky bez da se upusti u mutni lov na talente, brzo je napustio priče o tome da Duke prima samo istovremeno vrhunske sportaše koji su ujedno i vrhunski uzorni intelektualci, pa je evo zadnjih godina gotovo pobjedio Cala u njegovoj igri dovođenja “uličara”. Naime, ostane li veći dio ovogodišnje momčadi na okupu dogodine, uz dodatak Gilesa i Tatuma, Duke će imati generaciju u rangu Kentuckya s Davisom ili lani s Townsom.

Razloga za optimizam ima i ove godine, ali sve ovisi o tome koliko će se do jučer solidne back-up opcije poput Allena, Jonesa i Plumleea snaći u puno većim rolama. Praktički, jedini dokazani NCAA igrač na rosteru je solidni visoki Jefferson, ali i on je lani ustupio mjesto u petorci Winslowu kako se Duke sve više kroz sezonu okretao stretch postavama s Winslowom na četvorci koje su otvarale gomilu prostora Okaforu u sredini. Ovom kvartetu, čije iskustvo osvajanja naslova će svakako biti od koristi, pridružuje se više nego solidna klasa s 4 top 30 regruta. Sličnu priču su imali i lani, s tim da je razlika u kvaliteti od klase do klase ipak poprilična. Od novih brucoša je svakako najzanimljiviji Brandon Ingram, apsolutno atletski i fizički najzanimljiviji potencijal generacije, ujedno i puno siroviji igrač od jednog Simmonsa, koji ni šuterski ni kreatorski trenutno ne može Dukeu na bokovima, ili u roli četvorke, donijeti ono što su dobivali od Parkera ili Winslowa.

S tim da se dosta očekuje i od ostale trojice – Thornton bi trebao biti nasljednik Tyusa Jonesa kao jedan od boljih playmakera generacije, Kennard bi trebao donijeti još jednu ubojitu tricašku opciju uz Matta Jonesa, a Chase Jeter dat će dodatno tijelo u rotaciju pod košem. Samo, problem je što su svi oni daleko od spremnih igrača kao što su lani bili Okafor, Jones i Winslow, što će teret očekivanja prebaciti na ne pretjerano kvalitetnu veteransku jezgru, posebice beka Allena koji je s odličnom partijom u Finalu skrenuo pozornost na sebe (inače, Allen je taj preostali lanjski top 30 igrač generacije, ova tri ispred njega završila su u NBA).

Treći program koji će se boriti za vrh je Virginia, koja je ostala bez odličnog 3&D swingmana Andersona, ali koja vraća odličnu bekovsku kombinaciju Brogdon – Perrantes, uz solidnu pratnju pod koševima u dvojcu Tobey – Gill. I ostatak rostera je manje-više isti, dakle nema sumnje kako će opet igrati jednu od najboljih obrana u NCAA, a pokaže li se Thompson, transfer s Tenneseea koji je lani pauzirao godinu zbog promjene programa, dostojnom zamjenom za Andersona u spot-up roli, mogli bi ostati i na sličnoj napadačkoj razini. Koja im prošle godine nije bila dovoljna, ali obzirom na slabiju konkurenciju i dodatno iskustvo, možda je ovo njihova godina.

BIG 12

Ovdje je po običaju Kanas ispred svih, bez obzira što im klasa brucoša nije izuzetna. A onda opet, obzirom na ono što su lani pružali Oubre i Alexander, teško da će doći do velikog pada, ovdje je i dalje temelj svega veteranska jezgra koja nema NBA kvalitetu, ali na ovoj razini se više puta dokazala sposobnom ako ništa drugo osvojiti konferenciju. Dakle, vječni Ellis će i dalje biti prva opcija pod košem, a na vanjskim pozicijama dominirat će par juniora Mason – Selden. Trener Bill Self ostatak rotacije popunit će iskusnim šljakerima poput Thomasa pod košem ili Grahama na vanjskim pozicijama, uopće krcati su solidnim NCAA igračima, tako da nije pitanje hoće li imati dovoljno za osvojiti Big 12, već mogu li dobiti nešto od brucoša da konačno odu barem do Final Foura. A odgovor nije jednostavan, posebice jer će im biti teško naći ozbiljnih minuta pored ovoliko veterana – njihova dva udarna regruta, oba top 30 igrači, Diallo i Bragg su krilni centri te je upitno koliko će imati prilike pored spomenutih Ellisa i Thomasa.

Diallo je inače izvan momčadi do daljnjega dok su pod istragom njegove srednjoškolske (ne)aktivnosti (tipično NCAA sranje), ali ako i kad se priključi momčadi u njemu će dobiti još jednog opakog skakača, a na ovoj razini i elitnog zaštitnika obruča (jasno, ujedno i potpunu sirovinu u napadu). Bragg je pak više stretch četvorka, solidan atleta u NBA tijelu koji nije toliki potencijal, ali ostanu li on i Diallo na Kansasu, dogodine bi činili jednu od boljih unutarnjih linija u cijeloj NCAA. U ovoj sezoni pak teško da mogu napraviti razliku između solidnog i vrhunskog rezultata. Na ovoj razini bekovi su ključni, a tu Kansas nikako da pogodi s vrhunskom klasom koja bi ih mogla stabilizirati i odvesti do kraja.

Odmah ispod Jayhawksa su dva programa, Oklahoma i Baylor, a vjerojatne momčadi za Turnir su i Texas, Iowa State i West Virginia. Međutim, od nikoga od njih ne treba očekivati čuda, a čudo bi definitivno bilo da ovakav Kansas opet ne osvoji konferenciju na dominantan način. Oklahomina najveća snaga je legendarni trener Lon Kruger, a zatim povratak odličnog bekovskog trojca Woodard – Hield – Cousins. Sva tri su u stanju napasti s loptom, a dok je Woodard klasični NCAA combo, potonja dvojica na račun atletsko-fizičkih predispozicija mogu maltretirati većinu vanjskih linija na ovoj razini, posebice Hield koji je nešto kao light verzija Marcusa Smarta. Pod košem nisu toliko jaki kao lani jer su ostali bez odličnog skakača Taylora, ali tu je i dalje odlični stretch visoki Spangler. Nije idealno, ali kad vraćaš 4 ključna igrača momčadi koja je zamalo izbacila Spartanse iz lanjskog turnira, onda se imaš čemu nadati.

Baylor također vraća glavninu jezgre koja je dvije prethodne sezone izborila turnir, prije svega mrcinu Gathersa pod košem i svestranog Princea na boku. Nema više Cherrya, ali njegovu razinu igre trebao bi sasvim solidno pokriti lanjski back-up play Medford. Nemaju brucoše koji plijene pažnju, ali tu je hrpa veterana koja im omogućuje koristiti dosta duboku rotaciju, što je na ovoj razini uvijek plus.

Što reći o ostalima? Iowa State bez Hoiberga više nije tako atraktivna, iako su u Steveu Prohmu s Murray Statea našli jednu od boljih mogućih zamjena. Stilom igre trebala bi ovo biti slična momčad, brzi ritam i trice bit će osnova svega, a u Niangovim point/stretch forward kvalitetama, u kombinaciji s borbenošću šljakera McKaya i combo talentom Montea Morrisa, imat će dovoljno za još jedno pojavljivanje na Turniru. Međutim, nema tu one dubine koje su imali prethodne dvije momčadi, a i teško da defanzivno mogu napredovati dovoljno da izbjegnu šokove poput onoga lani.

Texas je najveću stvar napravio promjenom trenera, točnije time što su konačno dali nogu očajnom Ricku Barnesu. Shaka Smart je itekako atraktivno ime i njegovim dolaskom mogla bi započeti nova era ovog popularnog programa, pitanje je samo ima li dovoljno dobar roster da do pomaka dođe već sada. U vanjskom trojcu Felix – Taylor – Holland svakako postoji potrebna kvaliteta za igrati više run and gun košarke, ali među njima teško da postoji bek sposoban udaviti presingom kakvi su Smartu neophodni. Također, Smart sada prvi put u karijeri ima talentiranu unutarnju liniju, s igračima poput Ridleya koji nisu baš stvoreni za trku, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako ovdje misli podijeliti minute.

I za kraj spomenimo još Boba Hugginsa koji bi opet mogao napraviti solidan posao s West Virginiom. Nema agresivnog playa Statena, ali unutarnja linija krcata iskusnim i žilavim fajterima pobrinut će se da čuvaju reket i dominiraju u skoku, posebice napadačkom. Uspiju li bez igrača kalibra Statena održati živom lani ubitačnu tranziciju, opet će biti gnjavaža svim talentiranijim protivnicima.

BIG TEN

Ovdje će biti dosta promjena. Odlasci veterana osakatit će programe poput Wisconsina (vraćaju samo dva igrača od sedmorke koja je lani izgurala sezonu, bez značajnijeg pojačanja) i Ohio Statea (također su ostali bez 4 od 6 lani ključnih imena), a na njihovo mjesto uz neprikosnoveni Michigan State trebali bi uskočiti Maryland, Purdue i Indiana. Iowa i Michigan bi mogli ostati na solidnoj razini i stoga bi ovdje bitka za vrh biti možda i najneizvjesnija. Doduše, dobrim dijelom razlog za to će biti mediokritetstvo svih uključenih, ali, kao što smo već isticali, ovo je takva sezona.

Maryland je na papiru prvo ime, ostali su samo bez solidnog beka Wellsa umjesto kojega će priliku dobiti s Dukea protjeran veteran Sulaimon, a vraćaju tri itekako bitna igrača – Trimblea (jednog od najboljih playmakera u NCAA lani usprkos tome što je bio brucoš), Nickensa (kao brucoš se lani nametnuo kao najbolji šuter s perimetra u momčadi) i Laymana (na ovoj razini odličnu stretch četvorku). Šut dakle imaju, kao i dovoljno talenta na perimetru, a to su osnovni preduvjeti za uspjeti u NCAA. Praktički, samo je pitanje mogu li pronaći ravnotežu pod obručem. A kako bi se to dogodilo također su poduzeli sve što je u njihovoj moći.

Naime, uz to što vraćaju lanjskog centra Dodda (solidan bloker i čvrst skakač koji je na ovoj razini više nego dobar back-up) doveli su i jednog od razvikanijih regruta ovogodišnje klase brucoša, Diamonda Stonea (koji osim imena može ponuditi i masivnu figuru i solidnu realizaciju u postu), a putem transfera su još lani zakaparili izvjesnog Roberta Cartera koji je bio fenomenalan skakač na Georgia Techu. Dakle, imaju dovoljno snage za kontrolirati reket, sada samo sve to treba uskladiti s napadačkim potencijalom.

Izzovi Spartansi pak ostali su bez solidnih igrača poput Tricea i Dawsona, ali znali su oni nadoknaditi i puno veće gubitke. Lani najbolji igrač Valentine je ostao na rosteru, kao i borbeni šljaker Costello i precizni bek-šuter Forbes. S te strane imaju dovoljno solidne temelje, a pridošlice bi mogle pomoći da ovo bude bolja momčad od lanjske. Naime, Izzo ima dobrog regruta u Deyontau Davisu, u biti takvog atletu na petici obično smo navikli gledati na programu poput Kentuckya. Naravno, kao i većina klinaca i Davis je totalna sirovina u napadu, ali zaštitom obruča i alley-oopovima bi trebao donijeti Spartansima dozu atraktivnosti kakvu rijetko imaju. Dakle, pod košem će biti odlični, a izvuku li dovoljno iz dva playa bit će vjerojatno i najbolja momčad u konferenciji.

Samo, ta dva playa donose upitnike. Lanjski back-up Nairn po ničemu nije ostavio dojam da je sposoban preuzeti ovako odgovornu rolu, a upitnik je i Harris koji je lani pauzirao nakon transfera s West Virginie gdje je odradio dvije solidne sezone, ali isključivo kao drugi bek uz Juwana Statena.

Purdue bi trebao biti korak iza ova dva ipak lani dokazana programa. Praktički, od odlaska Hummella nisu složili poštenu ekipu, ali nakon tri godine tavorenja u osrednjosti konačno imaju razloga za optimizam. Glavni razlog za to je što su u Calebu Swaniganu konačno pronašli top 10 talent oko kojega mogu nešto graditi. Swanigan nije toliko atraktivan kao NBA prospekt jer mu nedostaje centimetara, ali na ovoj razini njegova kombinacija snage, mase i spretnosti u reketu nema premca, a uz to je u stanju izvući se s bloka i šutnuti tricu. Interesantno, igrač koji bi imao najviše šanse čuvati ga u niskom postu 1 na 1 bio bi upravo njegov suigrač, mrcina Hammons, koji će nakon što je tri godine bio zaštitno lice programa i jedan od najboljih defanzivnih centara u NCAA sada polako pasti u sporednu rolu i to kao senior.

I dok na petici imaju definitivno najmoćniju rotaciju u NCAA (uz spomenuti dvojac tu je i 220 cm visoki bijeli balvan Hass), na ostalim pozicijama stanje baš i nije idealno. Edwards i Davis su dva all-round krila koja će se odlično uklopiti u ovu obrambeno obojanu rotaciju, ali ključno će biti pronaći par bekova koji će moći kontrolirati loptu i tempo, što će biti izuzetno bitno za ovako teretnu ekipu, a onda i pogoditi dovoljno trica.

Tu negdje s Purdueom je i Indiana, s tim da je kod njih problem obrnut, oni šutera imaju sasvim dovoljno, pitanje je pak kako pokrpati lani katastrofalnu obranu. Yogi Ferrell se još jednom vraća kao slash & kick pokretač koji će loptama hraniti fenomenalne šutera Blackmona i Johnsona, a usput će naravno i sam potegnuti svoju kvotu s perimetra. Obzirom da su već lani bili ubitačni s trice nema razloga da se taj trend ne nastavi i ove godine. Ključ njihove sezone tako leži u sposobnosti brucoša Bryanta da odmah pomogne pod košem gdje je lani peticu povremeno igrao čak i borbeni Williams, sjajni fajter i srce ove ekipe, ali ujedno i čovjek prenizak čak i za igrati ulogu četvorke koja mu je primarna. Bryant je u NBA očima prvenstveno potencijalna četvorka, ali njegova visina i skočnost ovdje će ga od prvog dana gurnuti u vatru kao ključnu figuru u sredini – bude li dorastao zadatku, Hoosiersi bi mogli napasti i vrh konferencije.

Zbog u uvodnoj rečenici spomenutih drastičnih promjena rostera još dva programa bi mogla ostaviti Wisconsin i Ohio State u prašini – Iowa i Michigan. Iowa je ostala bez najboljeg igrača Aarona Whitea, ali vraćaju manje-više ostatak solidnog rostera koji je lani izborio turnir u puno težem kontekstu, dok će Michigan opet imati LaVerta na raspolaganju, a s njim i nešto iskusniju ekipu u kojoj se ističu play Walton i šuter Irvin. Mislim, ni jedna od ove četiri momčadi ne može ugroziti četiri udarna programa na vrhu konferencije, ali imaju šanse za naći se u Turniru.

2 thoughts on “NCAA REPORT, UNO

  1. Gledam po boardovima i LaVert je propao do 20 mjesta? Vidiš li njega kao neko iznenađenje da se popne na ljestvici i na kraju završi u nekom top 10 izboru bez obzira na godine. Ajmo rec, Lillard scenarij.

  2. Bez obzira na godine u ovakvoj klasi je lutrijski pick. Sad, sve ovisi o tome koliko će ovih brucoša izaći na draft, što ih je manje veće su mu šanse da bude izabran visoko jer od svih veterana teško da ih ima puno boljih od njega još na ovoj razini

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *