POWER RANKINGS, WEEK 6. (PART TWO)

Evo i drugog dijela tjednog osvrta, uz napomenu kako će do večeri na blogu osvanuti i novi podcast. Kako je nekoliko zanimljivih pitanja stiglo nakon roka, na njih ću odgovoriti u zasebnom Q&A postu, čisto da ne trpamo novu gomilu teksta ispod postova koji su već u zastari.

16. MAVS

Nakon tjedna za zaborav koji ih je malo spustio na zemlju, opet su se lansirali debelo iznad 50% učinka, dobrim dijelom zahvaljujući rasporedu. Blazersi su ih namučili, ali Blazersi ni pod razno ne uspijevaju braniti stretch četvorke, tako da je Dallas ovdje jašući Dirka izvukao živu glavu kroz produžetak. Protiv Rocketsa koju su malo živnuli defanzivno nije išlo, Jones je odradio iznenađujuće solidan posao 1 na 1 protiv Dirka, a i rotacije su im bile dovoljno precizne da ostave Dallas bez otvorenih šuteva od kojih žive.

I dok su ove dvije utakmice bile na nož, protiv Wizardsa i Knicksa odradili su Mavsi rutinski posao. Washington bez dubine i bez unutarnje linije je bio kao naručen za Carlisleovu momčad, ovo što oni sada pokušavaju Mavsi su odavno svladali kao gradivo. Kad su im bacili 5 vanjskih na parket kao potencijalno iznenađenje, Carlisle je bio sve samo ne iznenađen, bez puno premišljanja je vadio iz igre i Dirka i Zazu, oslanjajući se na petorku s Evansom kao centrom okruženim s 4 beka. U ovu eksperimentalnu večer sjajno se uklopilo i deset Matthewsovih trica, jasno je da u takvom kontekstu Washington nema što tražiti.

Knicksi su im također po mjeri, ali ne zbog smallballa, već zbog činjenice da igraju zonu i ostavljaju gomilu prostora za šut s perimetra. I ne samo to, Knicski će u pokušajima da sačuvaju reket pristati na sve, pa i gomilu mismatcheva na preuzimanjima, što je sjajno došlo Dirku i Deronu koji i dalje prezentiraju zavidnu formu. Iskontrolirali su rutinski Mavsi ovu utakmicu, Porzingis ih je izrešetao u završnici i malo smanjio razliku, ali ono bitno, između ostalog i usporavanje Anthonya, napravljeno je tijekom prvih 36 minuta.

17. GRIZZLIES

Polovičan tjedan, kao što je polovično sve uz ovu momčad. Uzorak nije definitivan, ali osjećaj nekako ima definiran miris, miris zombija. Znali smo da će se ovo dogoditi prije ili kasnije, ali Z-Bo više ne može učinkom pravdati potrošnju, Allen obranom više ne može opravdati minute (pogotovo jer je napadački gori nego ikada), a paralelno s njima, pali su i svi ostali nositelji. Uglavnom, imaju dovoljno za ugurati se u playoff, ali njihovo vrijeme kao faktora je prošlo ako će ova dva veterana istovremeno doživjeti konačni pad.

Uglavnom, dobili su Pelicanse odličnom partijom pod košem i kvalitetnom rolom smallball postave koja je dobila 19 minuta, ovakva raznovrsnost bila je previše za Pelicanse koji su i ovom prilikom dokazali da im je obrana katastrofalna (dozvolili su Memphisu učinak od 124 poena na 100 posjeda iako su ovi cijelu večer ubacili tek 2 trice).

Protiv Spursa stvari nisu tekle tako glatko, iako je priprema bila idealna. Imali su dan odmora, domaći parket i protivnika na drugoj večeri back-to-backa, a pali su bez ispaljenog metka, kombinacija trica Leonarda i fenomenalne obrane Spursa, kao stvorene da se od nje odbijaju ovakvi napadi bez širine, bila je previše. S tim da je Memphisu u ovom matchupu još veći problem postala obrana, evo još lani su se relativno ravnopravno nosili sa San Antoniem jer su bili u stanju držati postotke šuta pod kontrolom, ali u dvije utakmice ove godine dozvolili su im 49% iz igre u prosjeku.

Tako da su njima u ovom trenutku protivnik po mjeri Sunsi, protiv kojih su se izvukli sa sirenom jer je Jeff Green konačno pokazao da ima puls. Međutim, kada te centarska linija Leuer-Len drži pod kontrolom (tog istog Leuera su odbacili kako bi mogli ove sezone koristiti JaMychala Greena, svašta, a Z-Bo se više jednostavno ne može gurati s pravim peticama), odnosno kada pojma nemaš što od večeri do večeri možeš dobiti na bokovima (jednu večer koriste smallball, drugu ne, jednu večer Allen dobije 30 minuta, drugu 8), pitanje je čemu se nadaš.

18. WOLVES

Ništa im nije polazilo od ruke protiv Orlanda osim povremenih solo akcija, u napadu su bili nadigrani, a prilagodbe su stigle prekasno da se preokrene utakmica. Igranje s Bjelicom kao pravim stretch igračem uz jednog centra (naravno, Mitchell ne bi bio Mitchell da Bjelicu nije izvadio u završnici i ubacio Garnetta, iako je iz aviona bilo očito da su u igri isključivo zbog tog stretch elementa kojega je donio iskusni rookie), puno više LaVinea umjesto Martina, to su potezi za kojima su Wolvesi prekasno posegnuli, a kap koja je prelila čašu je bila jahanje Dienga i Garnetta umjesto Townsa u pokušajima da se dođe do pobjede.

Pojma nemam da li netko na ovo upozorio stručni štab jer su već u sljedećoj utakmici ispravili većinu grešaka, odnosno konačno su na parket bacili najbolje mlade igrače. Zajedno. Bez maltretiranja klupom nakon svake greške. Bila je uživancija protiv Blazersa gledati Rubia, LaVinea, Wigginsa, Dienga i Townsa zajedno, bez obzira na to što su i ovu utakmicu izgubili. Izgubili bi je svakako obzirom da su se Blazersi raspucali, ali barem su klinci dobili priliku sticati iskustvo.

Moram priznati da sam šokiran bio ovakvim razvojem događaja obzirom da je Mitchell klasična old school kanta koja previše drži do nekadašnjih zasluga, čak sam sumnjao da je dao klincima šansu čisto zato jer mu protiv Blazersa ni jedna druga opcija nije prolazila, ali protiv Clippersa smo opet gledali isto, najbolja mlada četvorka zajedno na parketu, s jedinom iznimkom što je Garnett, valjda inspiriran Riversom i Pierceom, igrao dovoljno dobro da zasluži ostanak na parketu umjesto Dienga.

Sad, i takav Garnett bio je uvjerljivo najgori, sve se vrtilo oko Rubia i opet sjajnog LaVinea koji je parirao Clippersima u završnici sam samcat. Ne samo da su s njim umjesto Martina ili nedajbože Princea opasniji u sekundarnoj kreaciji ili šuterski, već dobivaju i neke elemente koje inače nemaju, poput atleticizma na bekovskim pozicijama koji LaVinea pretvara u pravi teror u tranziciji.

Dakle, ovaj treći poraz za redom u tjednu na neki način je bio ravan pobjedi, nijanse su odlučivale o pobjedniku, ali ionako je bitniji dojam. A on nesumnjivo govori da su Wolvesi momčad neograničenog potencijala. Na stranu rezultati, najvažnije je da ovi klinci trenutno igraju redovno i zajedno, pa da već dogodine Minnesota ima momčad koja se legitimno može nadati playoffu bez potrebe za veteranima poput Martina, Pekovića ili Garnetta. Već sada su toliko dobri da stvarno nema potrebe gubiti vrijeme na veterane samo zato da bi istaknuo kako ti je rezultat jednako bitan kao razvoj. Kad nije i ne treba biti.

19. SUNS

Dogodilo se ono što smo očekivali kad su ostali bez Chandlera, previše toga u njihovoj igri se vrtilo oko njega da bi stvari samo tako prošle bez posljedica. Uz to, tjedan im je bio brutalan (5 gostovanja u 7 dana, najteža moguća kombinacija “popravljenog” NBA rasporeda), koliko god je u onom periodu prije bio lagan, što je dodatno naglašeno novim nestankom Morrisa. U ovakvom kontekstu nije ni čudo da Hornacek iz utakmice u utakmicu traži rješenja, njihov identitet je još daleko od formiranoga.

Ostavili smo ih prošli tjedan na početku turneje po Istoku, junačkom pobjedom protiv Raptorsa promovirali su odličnu smallball postavu koja je već protiv Netsa nestala s radara. Pokušali su parirati Lopezu s Lenom, bez previše rizika. I izgubili, prije svega zbog grešaka koje su u pokušajima kreiranja prostora radili Knight, Bledsoe i Morris.

Onda su sutradan otišli u Detroit gdje su zaigrali agresivnije i pametnije. Brzo su odustali od pokušaja da Drummondu pariraju Lenom, a kako nije bilo Morrisa zbog problema s koljenom, Hornacek je jahao dvojac Teletović-Leuer. Koji je ostavljao gomilu prostora u reketu Pistonsima, ali koji je na drugoj strani stretch kvalitetama razbio obranu Detroita, omogućivši Sunsima da uopće ostanu u igri i čak izbore produžetak.

Hornacek je tako nabasao na sličan sistem kao i Skiles, ali već protiv Wizardsa trebalo je smisliti nešto novo jer ih je Washington dočekao s ultra smallball košarkom. I ovde je Hornacek napravio jedinu ozbiljniju grešku turneje, dao je previše minuta vidno nespremnom Morrisu koji nikako nije mogao pratiti ubitačni ritam utakmice. S šepavim centrom (ili centrom kojega jednostavno nije briga) nije bilo lako pratiti rastrčane Wizardse, a nije pomogla ni odluka da završnicu igraju s tri playa, dakle s Priceom uz startni bekovski dvojac. Mislim, koja je svrha trećeg beka u ovim trenutcima kada ne može zabiti, dok istovremeno na klupi držiš zeznute strijelce kao što su Warren i Booker koji su bez problema mogli pronaći povoljan matchup u ovom smallball dvoboju.

Morris je opet dobio poštedu protiv Memphisa, gdje su se Sunsi opet odlično držali bez idealne kombinacije visokih. Leuer, Len i Teletović su odradili odličan posao u oba smjera (to govori dosta i o Memphisu), ali na kraju je ipak rasplet bio nesretan po Hornacekovu družinu jer Leuer nije mogao zaštiti obruč u ključnoj akciji utakmice, što nikoga ne treba čuditi.

I onda su na red stigli Bullsi. Iscrpljeni Sunsi, bez unutarnje linije, ni na startu nisu imali previše šanse, a nakon treće četvrtine u kojoj su dali 10 poena vjerojatno ni neki od njih nisu vjerovali u povoljan ishod. Međutim, pokazalo se da ova skupina ima karakter, Bullsi su se opustili, Leuer i Teletović raširili su do tada čvrsto branjeni reket, a pomogao je i dodatni slasher obzirom da je Hornacek konačno u završnici koristio kombinaciju Warren-Booker umjesto Tuckera.

Ova napadačka postava ubacila je 16 poena na obruču u zadnjoj četvrtini obrani koja najbolje brani obruč u NBA, uz još 9 od 10 s linije slobodnih. Fascinantan preokret i pobjeda koja je ipak malo olakšala život. 2-8 u zadnjih 10 utakmica daleko su od rezultata koji obećava, ali kada stvari stavimo u kontekst jasno je da se radi o trenutnoj realnosti Sunsa.

Bez Chandlera su puno slabiji, bez ovakvog Morrisa vjerojatno čak i bolji, to su stvari na koje se treba koncentrirati jer u njima leži potencijalni napredak – vrati li se Chandler uskoro na parket i u formu sa starta sezone, a onda i uspiju li za Morrisa dobiti korisno tijelo za rotaciju, naravno da će im biti lakše igrati nego što je to bio slučaj protekli tjedan.

Ovaj roster jednostavno nema talenta za igrati bez dva startera, a to što su uspjeli ostati konkurentni iz večeri u večer usprkos svemu samo je još jedna potvrda da njihov stručni štab zna što radi. Stretch postava s Leuerom i Teletovićem funkcionira van svakog rezona, pitanje je koliko se još dugo mogu oslanjati na nju, a pitanje je i zašto uporno izbjegavaju smallball postave – sada kada se Booker čini spremnim za veću rolu, stvarno više nema razloga za ne jahati malo češće Tuckera ili Warrena na četvorci, posebice obzirom da ionako imaju manjak tijela u sredini. Defanzivno ovo nije idealno rješenje, ali s Lenom pod košem umjesto Morrisa u takvim postavama možda bi igrali malo bolje i na tom dijelu parketa.

20. BLAZERS

Tjedan u kojem su do izražaja došle njihove dobre strane, poput šuterske kvalitete, ali i one loše, poput propusne obrane. Protiv Dallasa nisu mogli braniti ništa, ali su, dijelom i zbog povratka Leonarda, mogli ubaciti dovoljno da ostanu u egalu do samog kraja. Sad, možda bi obrana bila malo bolja da odustanu od davanja minuta Vonlehu na startu prve i treće četvrtine protiv momčadi koje igraju formacijom s 4 igrača na perimetru. Mislim, svaka čast što momku traže minute, ali u utakmicama protiv Indiane (koju su doduše dobili) i Mavsa (gdje ga nisu ni vraćali na parket nakon uvodnih 5 minuta) bolje bi prošli da su igrali odmah s Leonardom, odnosno s Aminuom kao četvorkom.

Ova prva postava napadački može uzvratiti za propuste u obrani, a ova druga ima dovoljno opcija da napravi nešto defanzivno, odnosno barem da pokriju tu dodatnu opciju na perimetru. Međutim, Aminu je dobio samo nekoliko minuta na Dirku, očekivano je odradio solidan posao, ali najveći dio utakmice su ga ili držali na klupi ili koristili isključivo na boku. Koristiti njega više kao smallball četvorku definitivno je opcija, to bi im moglo pomoći isto kao što je povratak Leonarda pomogao da razdvoje Davisa i Plumleea koji se uglavnom rotiraju na petici.

Protiv Pacersa su odigrali nadahnutu partiju, rastrčani i raspucani, nisu dozvolili Pacersima da zaigraju obranu jer su forsirali tranziciju svakom prilikom, a ključni detalj je bio odluka da brane Georgea 1 na 1 s Aminuom i udvajaju ga čim priđe reketu, ignorirajući Milesa. Na njemu su igrali matchup-zonu, preuzimali su ga i uglavnom ostavljali samoga na perimetru što je ovaj iskoristio, ali njegove trice nisu bile dovoljne da nadoknade slabije Georgeovo izdanje.

Sličnu razigranu predstavu pružili su i protiv Wolvesa čija obrana nije bila spremna za braniti dva ovakva beka i Leonarda kao stretch opciju tijekom većeg dijela večeri. Previše su razvukli zonu momčadi koja živi od čuvanja reketa, a kad su u završnici još stavili Crabbea kao dodatnog šutera umjesto Aminua, stvar je bila gotova. Praktički, Wolvesi su bili u igri isključivo kad bi Blazersi na parketu imali dva visoka, čim bi zaigrali s 4 vani formacijom, padao bi im učinak u obrani.

I u četvrtoj utakmici imali su šansu, ali su je prokockali u još jednoj dramatičnoj završnici, slično kao što su izgubili od Dallasa i Houstona. Bucksi su nakon dugo vremena izgledali solidno defanzivno, oduzeli su perimetar Blazersima na način kakav odavno nismo vidjeli, pri tome profitiravši od činjenice da Blazersi nemaju kreatora u postu koji bi mogao kazniti sporost njihove zadnje linije. Davis i Plumlee su isključivo finišeri, tako da je Leonard prečesto morao s perimetra odlaziti na blok kako bi imali nekakvu ravnotežu kroz post-up.

Uglavnom, usprkos svim problemima imali su sve u rukama do samog kraja, a onda su nekim lošim potezima sami sebi otežali život. Opet je najveći propust bio u načinu na koji su koristili Aminua, igrali su završnicu s njim kao četvorkom, ali nisu ga stavili na beka, što su Bucksi iskoristili da dođu do ključnih poena preko izuzetno slabe obrane na perimetru. Lillard, McCollum i Crabbe olakšavali su život Mayou i Middletonu, pa čak i Carter-Williamsu, oni su visinom i snagom mogli do šuta protiv ovakve postave kad su htjeli.

21. ROCKETS

Preslagivanje se nastavlja, ovaj tjedan su dobili dobre partije od klupe koju sada predvode Lawson i Jones, dok su Beverley i Capela zaduženi za prikrivati defanzivne slabosti startera, dovoljno za 3-0 učinak. Uglavnom, obrana koju su na trenutke igrali u utakmici protiv Pelicansa konačno je nalikovala na lanjsku – uz naznake truda kod Hardena i nešto življeg Howarda, najbolje su funkcionirali Ariza i Beverley pokrivajući ogroman dio parketa istrčavanjima nakon pomaganja.

Nova rotacija igrača dovela je do toga da su smanjili i minute za smallball postave, ovdje su ih igrali samo 18, a povratkom Motiejunasa ova brojka bi trebala dodatno padati, što će svakako biti dobro za njihovu obranu.

Na ovu solidnu partiju protiv sakatih Pelicansa nadogradili su možda i najbolju ove sezone protiv Dallasa, definitivno najbolju još od one pobjede protiv Thundera s početka sezone. E, ovdje su Ariza i Beverley stvarno igrali kao prošle godine, a zanimljivo je da se izostanak Howarda nije ni osjetio, dapače obrana je bila bolja s Capelom pod košem i Jonesom aktivnim na sve strane, a posebice 1 na 1 protiv Dirka. Jasno, da Jones može ovako igrati iz večeri u večer nikome ne bi padalo na pamet poslati ga na klupu, ali čisto za nastavak sezone dobro je znati da mu je konačno došlo do glave da je obrana prvenstveno sastavljena od trčanja i koncentracije.

Dobra vijest je bila i da bez obzira na tanju rotaciju pod košem nisu igrali previše smallballa, radije su na parketu držali Harrella.

A u sljedećoj tekmi protiv Kingsa im se konačno vratio Motiejunas, koji je još daleko od potrebne forme za pomoći u užoj rotaciji, ali definitivno diže razinu optimizma. Doduše, protiv Kingsa su opet defanzivno nestali, čim su Ariza i Beverley uzeli slobodnu večer počeli su curiti na sve strane, ali srećom po njih napadački su dosegli jednu razinu na kojoj ih igranje na samo jednoj strani parketa može izvući, posebice protiv još gore obrane koja im je dozvolila gomilu otvorenih šuteva s perimetra i gomilu laganih poena s linije.

22. KNICKS

Zalomio im se izuzetno lagan tjedan, taman za vratiti dio izgubljenog momentuma, ali ni rezultati ni učinak nisu ohrabrujući. Sixerse su riješili u jednom poluvremenu, povratkom Carmela imali su jednostavno previše opcija u napadu, što je uz odličnu obranu reketa bilo dovoljno za takvog protivnika. Netse su pak na startu zatrpali tricama, opet kvalitetnom obranom reketa i brojnijim opcijama u napadu držali su prednost do kraja bez većih problema.

Međutim, koliko god su pokazali mišiće protiv ovakve konkurencije, porazi od Bucksa i Mavsa, koji su daleko od elitnih protivnika, razotkrili su neke slabosti. Tipa, Milwaukee im je izuzetno neugodan matchup zbog aktivnosti na perimetru, njihova formacija s 4 igrača sposobna napasti iz driblinga s perimetra čak i bez šuta bila je problem jer je obrana Knicksa prestara i prespora za pratiti svo to kretanje. Uz to, Monore koji se stalno pomicao uokolo kao bloker i finišer iz pick & popa dovoljno je izvukao iz reketa Lopeza, tako da su Knicksi netipično primili previše poena na obruču (što je dodatno naglašeno time da Bucksi nemaju šut iz vana, dakle kako se uopće dovedeš u situaciju da im dozvoliš šetalište kroz reket).

Ovo šamaranje je bilo još izraženije time što je slabost Knicksa da napadnu sredinu slash & kick igrom omogućila Bucksima da se fokusiraju na branjenje perimetra, bez straha da će Monroe u sredini previše patiti. Također, nešto bržim ritmom koji su nametnuli Bucksi su dobili čak i bitku klupa. Na startu sezone se činilo da će to možda biti kvaliteta više Knicksa, ali obzirom kako u zadnje vrijeme igraju Grant i Galloway, odnosno da je O’Quinn nestao, očito je da od toga nema ništa.

Sličan scenarij se ponovio i protiv Mavsa, s tim da Dirku i društvu nije ni trebalo napadati sredinu obzirom koliko im je otvorenih šuteva ostajalo. Zona Knicksa došla je kao poklon, a šutersku učinkovitost Dallasa teško je pratiti i s boljim rosterima od ovoga. Pogotovo kada Carmelo veći dio večeri ne može ubaciti otvoreni šut i više energije troši na naguravanje i odvajanje od usporenog Matthewsa (čak i Parsons ga je namučio kao čuvar 1 na 1). Uostalom, podatak da su Knicksi u prve tri četvrtine ubacili 5 trica, a da ih je Dallas stavio 13, sve govori.

Adrenalin je malo porastao odličnom Porzingisovom zadnjom četvrtinom u kojoj je ovaj na kratko emulirao Dirka. Dallas se malo pogubio pod tom navalom energije, ali prednost koju su imali bila je dovoljna, tako da je ovaj završni pokušaj Knicksa bio više simboličan nego konkretan. Simboličan u tom smislu da je pokazao kako je prelazak s Mela na Porzingisa neizbježan jer trenutak kada su oživjeli bio je upravo taj kada je ulogu prve opcije od nervoznog Mela preuzeo rookie.

23. WIZARDS

Obzirom da su igrali praktički bez klupe, dobro su i prošli ostvarivši 3-2 u stvarno brutalnom tjednu gdje ih nisu štedjeli ni ozljede ni raspored. Uglavnom, nakon što su prelako sredili Cavse igrajući s Dudleyem ili Porterom cijelu večer na četvorci, povremeno čak i na petici, maksimalno koristeći startnu petorku (praktički, Humphries nije ni igrao, Temple je mijenjao svih 5 pozicija, a Wall, Beal i Porter igrali su preko 40 minuta), pali su kao žrtve Lakersa u drugoj večeri back-to-backa. Nakon takvog pražnjenja kao što je bila utakmica protiv Cavsa ovdje im je trebala klupa, a to je luksuz kojega trenutno nemaju. I još im se zalomila i dobra šuterska partija Bryanta.

Uglavnom, dodatni šok ih je dočekao kada su ostali i bez Gortata i Humphriesa za utakmicu protiv Sunsa, dakle doslovno nisu imali visokog na rosteru što je otvorilo vrata takvim dodavačima ručnika kakvi su Hollins i Blair. Na petici je pak uglavnom igrao Dudley, a u završnici su kao “centra” koristili Portera okruženog Wallom, Bealom, Templeom i Sessionsom. Suluda postava koja je energijom i nesnalažanjem Sunsa u ovim uvjetima nekako iščupala pobjedu.

Ovakva cirkuska rotacija protiv Dallasa nije imala što tražiti, ipak je to momčad koja ima puno veću šutersku dubinu od Sunsa, ali težak poraz osvetili su odličnom pobjedom protiv Heata. Koju nitko nije očekivao, posebice nakon što je Wall dobio udarac u koljeno u završnici utakmice protiv Dallasa. Situacija je bila takva da si nisu mogli dopustiti da Wall odmara, bacili su ga u vatru na drugoj večeri back-to-backa i on i Beal su opet nosili momčad, uz asistenciju sjajnih Dudleya i Portera, igrajući cijelu večer s 4 vanjska, desetak minuta čak i bez ikakvog visokog.

Miami se držao dok su na parketu bili Hollins ili Humphries, ali za tu smallball postavu nije imao rješenja, morali su maknuti Whitesidea s parketa, što je posebice problematično bilo u završnici kada su Wizardsi iskoristili brzinu za lagodno dolaženje do poena. Praktički, samo je Winslow mogao pratiti ove opcije na perimetru, Dragić i Wade nikako, a kako Miami nije mogao nametnuti svoju igru kroz postavljene napade, u završnici nikako nisu mogli pružiti otpor.

24. KINGS

Igrali su u Meksiku protiv Bostona, tako da nisu imali domaći parket, ali svejedno, kad Kingsi zaigraju ovako loše, s poroznom obranom i liderima koji više pričaju sa sudcima nego što igraju, tu se nemaju čemu nadati bez obzira na mjesto održavanja utakmice. Utakmica poput ove je ogledni primjer zašto ovo što rade u Sacramentu dugoročno nema nikakvog smisla, da bi Cousins odrastao, ako je to uopće moguće, treba ga maknuti iz situacije u kojoj svi oko njega plešu kako on svira, ovako nikada neće realizirati potencijale.

Ista stvar se ponovila i protiv Rocketsa, iako je ovdje Karl konačno zaigrao sa samo jednim visokim, odnosno s Cousinsom na petici. DMC opet radi gomilu nepotrebnih faulova, a momčad bez njega jednostavno ne može ostati u igri. S dvije ovakve utakmice za redom, gdje su realno trebali imati šanse dobiti barem jednu, pokazalo se da nije samo Vivek problem, već i da proizvod na parketu prečesto sam sebi podmeće nogu da bi se mogao nadati ravnoteži potrebnoj da se izgura ubitačan NBA ritam.

Protiv Thundera Cousins je opet odigrao loše, ali barem je bio na parketu, tako da su i Kingsi ostali u igri. Jednostavno, samo njegovo prisustvo na parketu otvara prostor ostalima, što su Kingsi maksimalno koristili. Odustajanje od visokih petorki, do kojega je dijelom dovela i ozljeda Cauley-Steina, ali i odluka da Koufosa koriste isključivo kao zamjenu na petici, otvorila je gomilu prostora Gayu i Casspiu kao starterima, a posebice Collisonu i Bellineliu s klupe.

Izgubili su, ali postalo je konačno jasno da je ovo postava na koju će se još više morati oslanjati, dakle DMC kao jedini visoki, na četvorci isključivo ili Gay ili Casspi, uz što više postava s dva kreatora u vanjskoj liniji, svejedno da li u kombinacijama s dva playa ili Bellineliem uz jednog od dvojca Rondo-Collison.

25. BUCKS

Za momčad poput njih koja trenutno traži smisao na oba kraja parketa, a posebice obrambeno, utakmica protiv momčadi kao što su Spursi definitivno nije poželjna. Ali, držali su se relativno blizu par četvrtina, što je uspjeh samo po sebi obzirom na sve probleme dodatno pojačane time što u ovoj utakmici nisu mogli računati ni na ozljeđenog Baylessa, pa je Kidd startao s Ennisom.

Uglavnom, protiv kruženja lopte kakvo njeguju Spursi bilo je očitije nego ikada ranije koliko loše reagiraju na bilo kojoj situaciji koja zahtijeva komunikaciju. Gotovo na svakom pick & rollu netko je kasnio ili preuzeti ili ostati na blokeru, a posebice su brutalni bili Carter-Williams i Giannis koji bi na udvajanju redovno ostajali na perimetru gledajući kako ostatak obrane bezuspješno pokušava igrati 3 na 4. Mislim, definitivno je problem što Monroe ne pokriva ni približno dovoljan komad parketa, ali još veći je to nesnalaženje u situacijama koje su još lani riješavali požrtvovnošću, dužinom i atleticizmom.

U svemu što rade osjeća se panika, ipak je ovo mlada momčad kojoj su lideri Bayless i Mayo, ne baš poznati kao pobjednici, tako da je kaos dijelom rezultat i ovakvog negativnog konteksta. Ako ništa drugo, za razliku od prošlog ovaj tjedan su se barem trudili, pa su nakon poraza od Spursa odigrali puno bolju utakmicu protiv Pistonsa. Ovi su zatvorili reket i pustili Buckse da ih pokušaju dobiti iz vana, što je uvijek mudro, ali kada je umor došao na naplatu i kada su popustili s koncetracijom, Pistonsi su ipak osjetili kako je Bucksima stalo.

Samo, opet su previše curili u obrani, ovdje su iz respekta prema Drummondu igrali manje agresivno na perimetru, pokušali su održati ravnotežu u skoku viškom tijela u sredini, što je Pistonsima ostavilo dovoljno prilika da napadnu sa strane bez lopte, što je nešto s čime inače imaju problema.

Protiv Knicksa je bilo vrijeme za novi eksperiment, kako zbog ozljede opet nije bilo Baylessa i Ennisa, a kako je od ranije otpao Vasquez, Kidd je umjesto da vrati Carter-Williamsa u petorku kao playa instalirao Mayoa koji je tu rolu combo-beka znao igrati u zlatnim danima u Memphisu. Manjak bekova je doveo do toga da su vratili u petorku Parkera što je barem završilo ovo eksperimentiranje s niskom petorkom – taj potez mi nikako nije bio jasan, za momčad s manjkom centimetara u obrani to naknadno smanjenje kao pokušaj davanja impulsa igri u oba smjera nikako nije štimalo, bez obzira što je Parker van forme.

Uglavnom, ova postava je solidno funkcionirala, s 4 slashera na parketu od kojih svaki u bilo kojem trenutku može odigrati 2 na 2 s Monroeom koji je tako služio isključivo kao pick & pop bloker, održavali su konstantan pritisak na obranu Knicksa i to bez nepotrebnog usporavanja igre kako bi zavrtili akciju kroz post-up. U ovoj više slash & kick formaciji Bucksi su izgledali vrlo dobro, čak i odlično, iako treba imati na umu da manjak stopera na perimetru Knicksa i ne pretjerano brzi visoki nisu baš mjerilo kvalitete.

Na drugoj strani Bucksi su igranjem obrane iz sredine otežali život Knicksima koji su standardno pokušavali igrati kroz post, dakle kroz gužvu, što je dovelo do toga da uglavnom uzimaju loše šuteve preko dugonja Bucksa. Logično bi bilo napadati Buckse pick & rollom gdje su užasno ranjivi, ali to je jednostavno nije stil Knicksa, kao što im nije stil ni igrati smallball iako bi Porzingis kao petica vjerojatno totalno izneredio Monroevu taktiku kampiranja pod košem. Mislim, zamislite Mela kao četvorku u 1-4 pick & rollu, protiv Bucksa bi svaki put došao do otvorenog šuta s vrha reketa. Ali, dobro, Knicksi imaju svoje prioritete, što je pomoglo Bucksima da odigraju jednu od boljih all-round partija i da na jednu večer umjesto kante za napucavanje podsjećaju na playoff momčad.

Protiv kilave obrane Blazersa ova nova petorka je također izgledala solidno, posebice u dvobojima startnih postava. Blazersi, iako puno opasniji od Knicksa šuterski, nisu lako dolazili do prostora, praktički tek kroz klupu bi malo dizali razinu igre koristeći činjenicu da Milwaukee ima 7 igrača u rotaciji. Međutim, s ovom novom postavom i užom jezgrom u akciji Milwaukee stvarno izgleda bolje, možda ne dovoljno da kažemo kako su riješili probleme jer ih ima još puno, ali dovoljno da ih možemo smatrati konkurentnom momčadi.

Doduše, ovdje su mogli i izgubiti, Blazersi su imali +4 na 30 sekundi do kraja, a onda su prokockali takvu prednost nesposobnošću obrane. Za razliku od Stottsa koji je računao da će ga izvući napad pa je držao na Mayou i Middletonu sitne i nepouzdane braniče kao što su Lillard i McCollum, Kidd je povukao niz odličnih poteza u samoj završnici, poput odlične akcije za Mayoa kojom su došli u priliku dobiti utakmicu na krilima odlične defanzivno-kreativne reakcije Carter-Williamsa. Koji je ovu svoju otužno sezonu konačno malo uzdigao iz blata, vrativši valjda barem dijelić samopouzdanja. Baš ta zadnja akcija za pobjedu bila je ono na što se treba ugledati, on ima dvije neosporne NBA kvalitete, presing na loptu i slash & kick, dok se drži toga bit će sve ok. A nije da u ligi od Ronda preko Paytona do Rubia nema gomila primjera igrača koji uspijevaju igrati bitne role držeći se samo tih elemenata igre.

26. NUGGETS

Poslovično borbeni su bili i protiv Bullsa, ali gledati sve te cigle iz večeri u večer postaje bolno. Inače, Mudiay je usprkos još jednoj večeri za zaborav bio jedan od rijetkih Nuggetsa s pozitivnim plus/minus učinkom, što je interesantno radi usporedbe s još dva potrošača koji imaju mizerne šuterske učinke – Bryantom i Roseom (njih troje su jedini igrači u ligi koji usprkos tome što imaju katastrofalan efektivan šut ispod 40% troše više od 20% posjeda, a uz to su odigrali i više od 500 minuta). Naime, ono što razlikuje Mudiaya i Rosea od Bryanta je to što njihova uloga ima nekakvog smisla u širem pogledu na momčad. Praktički, Nuggetsi osim rookiea nemaju drugog beka koji može konstantno kreirati iz driblinga, tako da je Mudiay prisiljen trošiti i više nego treba da bi se momčad uopće kotrljala. S druge strane Bryant trošeći ovoliko posjeda samo negira dio igre u kojem bi Lakersi mogli biti bolji obzirom da u Clarksonu, Russellu i Williamsu imaju dovoljno bekova koji mogu kreirati za sebe i druge. Zbog toga su Lakersi s Bryantom na parketu isključivo negativni (gori su s njim na parketu za 6 poena po sirovim brojkama), dok su Nuggetsi s Mudiayem uglavnom u egalu, ponekad i u plusu (sirovi učinak mu je -2 poena).

Naravno, ne pada mi na pamet reći da Mudiay igra dobro, bolji igrač bi ovakvu priliku sigurno iskoristio na kvalitetniji način (premlad je da bi ga otpisali, sigurno će biti dobar igrač, ali na elitnu razinu možemo zaboraviti, takvi talenti jednostavno ne igraju ovako loše u ovim godinama), već da je dijelom žrtva konteksta. U Lakersima pak kontekst je žrtva Kobea, ako shvaćate što hoću reći (a vjeorojatno shvaćate ako niste klasični Bryantov fan bez trunke mozga).

Kad smo se već uhvatili Rosea, gdje je on u ovoj priči? Bullsi su s njim na parketu užasni (skoro za 9 poena gori nego kad sjedi računajući samo sirove brojke), bez obzira što je solidan Roseov omjer asista i izgubljenih bitan da bi se napad Bullsa kotrljao. S druge strane, očajnim učinkom kao strijelac sve to ionako anulira. Dakle, papir apsolutno ne daje razloga za vjerovati kako Rose ima više smisla od Kobea u ovom trenutku, ali čisto gledajući ih kako igraju, neka nada za Bullse i dalje postoji. Dok su Lakersi zadovoljni ispraćajem legende i čuvanjem picka na idućem draftu, Bullsi mogu očekivati da će Rose podići šut na podnošljivu razinu jer za razliku od Bryanta koji više nema atleticizam za igrati na ovoj razini, njihov playmaker izgleda sasvim solidno po tom pitanju. Dakle, dajmo mu još neko vrijeme da se izvuće iz ovog gliba, sve što mu treba da bi bio solidan starter ili elitni back-up je podnošljiv šut iz igre.

Nego, Nuggetsi. Protiv Raptorsa je Malone malo odlučio razdrmati momčad, bacio je na parket Lauvergnea i Arthura, a na klupu posjeo Jokića, što im je dalo malo više energije u sredini. Arthurova vanserijska partija u oba smjera (kao u najboljim danima u Memphisu) u paru s borbenim Francuzem i dobrom šuterskom večeri Gallinaria predstavljali su izazov Torontu, a ključni potez na putu do pobjede bila je zona koju su zaigrali svaki put kad su na parketu bili Biyombo i Scola. Kad je Toronto pokušao vratiti utakmicu pod kontrolu uvođenjem smallball petorke, Malone je na parketu bacio Nelsona uz Mudiaya, što je Denveru dalo sigurnost u napadu kakvu obično nemaju. Istina, pomogla im je i činjenica da su Raptorsi igrali drugu večer back-to-backa, ali neosporno je da su Nuggetsi od početka do kraja radili na oba kraja parketa kako bi zaslužili pobjedu.

Takav pristup im je pomogao i protiv Sixersa, osvježenja pod košem i jahanje veteranskog bekovskog dvojca Nelson-Foye bili su previše za očajne Sixerse.

27. PELICANS

Evans se vratio u akciju, a Gentry je ostavio u petorci Geea poslavši Gordona, odnosno Holidaya na klupu. To, recimo, ni Monty nije radio, zbog čega je dijelom i imao obranu kakvu je imao. I koja je usprkos svemu bila bolje od ove grozote koju Pelicansi trenutno prezentiraju. Što se Evansa tiče, odmah je zaigrao solidno iako je iz aviona vidljivo da nije baš u idealnoj formi. Uz njega je živnuo i Holiday, njemu definitivno više odgovaraju role sekundarnog kreatora i 3&D opcije na jedinici, tako da bi ovo uskoro mogao biti puno bolji napad.

Samo, kako misle riješiti obranu, to je pitanje od milijun dolara. Protiv Memphisa su starteri igrali dobro, ali kao i obično, čim bi se posegnulo za klupom i kako bi utakmica odmicala, Pelicansi bi upadali u rupu. Onda je i Gentry vukao neke nelogične poteze, protiv momčadi koja igra s dva visoka odlučio je igrati isključivo s Davisom na petici, što je rezultiralo totalnom dominacijom Memphisa u reketu. Da stvar bude gora, čak ni ovakav rizik im nije pomogao da ubrzaju igru, Grizliji su bez problema kontrolirali ritam. S tim da je time samo naglašen jedan od većih apsurda ovogodišnjih Pelicansa, to da uporno pokušavaju igrati brzo kako bi mogli maksimizirati Gentryevu filozofiju, ali jednostavno nemaju dovoljno tijela na raspolaganju, što dovodi do toga da su često već u trećoj četvrtini potrošeni.

Protiv Rocketsa su odigrali nešto bolje, tu je Gentry vratio Gordona u petorku jer Holiday nije nastupio obzirom da se radilo o drugoj večeri back-to-backa, međutim ovdje realno nisu imali šanse bez obzira što im Houston stilom igre puno više odgovara, jednostavno opet su odigrali odličnu prvu četvrtinu da bi kasnije potpuno nestali.

Protiv Cavsa su pak konačno odigrali utakmicu od 48 minuta. Davis je bio izuzetan, energetski je dominirao utakmicom i to je ono gdje ga se mora osjetiti obzirom da još nije rasni kreator. Evans kao play je bio odličan, a novost je bila u tome što je Holiday zaigrao s klupe uz Andersona, dijelom je i to pomoglo da održe nekakav balans kada na parketu nije bilo Davisa i Evansa. Jasno, puno su im pomogli i Cavsi koji su cijelu večer igrali s kombinacijom Mozgov-Thompson na petici, čime su olakšali život Gentryu koji je sada mirno mogao posegnuti i za Asikom na duži period. Bez obzira na to što su Cavsi ovdje bili debelo ispod svoje razine, bila je ovo pobjeda na kojoj se neki vrag može graditi.

Samo, jebiga kad NBA za nikoga ne poznaje pojam popusta, nakon Cavsa koji su izvan forme, stigli su im sjajni Celticsi koji su nakon 22 minute odmjeravanja snaga u zadnjih par minuta prvog dijela napravili razliku koju će održati do kraja. Jednostavno, njihova energija bila je previše za ovakvu momčad koja je od startnog bekovskog dvojca Evans-Gordon dobila nevjerojatnih 0 poena. Thomas i Bradley za njih su izgledali kao formule, ali bez obzira na slabu formu i limite minuta, NBA profesionalac bi trebao barem pokazati da mu je stalo. Način na koji su upali u rupu bio je fascinantan, njihova najbolja napadačka postava, koja ima blagodat prostora u napadu, odbijala je lopte u aut od vlastitih stopala, što su Celticsi mudro koristili. Praktički, kad god bi Pelicansi pokušali ubrzati igru, Boston ih je dočekao presingom i zatim ubio tranzicijom, pokazavši tako da Gentrya čeka još dug put dok od ovih sastojaka složi run and gun družinu koja će donekle biti učinkovita.

Uglavnom, Pelicansi napadački izgledaju kao momčad koja se tek okupila u trening kampu, što je donekle istina obzirom na stalne promjene u rotaciji na vanjskim pozicijama, a nemaju obranu na koju se mogu osloniti dok čekaju da se napad stabilizira. Tako da im je jedini razlog za optimizam u ovom trenutku vezan za to što će na Zapadu po svemu sudeći ove sezone biti dovoljno 42, 43 pobjede za ući u playoff. Toliko mogu uhvatati ako im od sada pa do kraja sezone putanja forme bude isključivo rasla.

28. NETS

Kotrljaju se i trude koliko mogu, evo protiv Sunsa su u završnici došli do pobjede na račun dobre Lopezove partije, uspjeli su natjerati Sunse da igraju sporo s Lenom i Morrisom na parketu veći dio večeri, tako si davši šansu. Da su Sunsi bili skloniji riziku, možda je ne bi iskoristili, ovako su došli do old-school pobjede spuštajući loptu na Brooka i Younga u postu. Knicksi im pak takav luksuz nisu priuštili, na brzinu su ih zatrpali najboljom šuterskom izvedbom sezone, što Netsi nisu mogli pratiti. Pogotovo jer je obrana Knicksa fokusirana da spriječi akciju upravo na onim dijelovima parketa, visokom i niskom postu, gdje Netsi baziraju cijelu igru. Da poraz od gradskih rivala bude bolniji pobrinula se i ozljeda Hollis-Jeffersona koji je sredio stopalo (neće ga biti u akciji dva do tri mjeseca). Bez njegove energije tek nisu imali nikakve šanse smetati Warriorsima koji su ih počastili s 14 trica (kuriozitet večeri je bio tek u tome što je Curry ubacio samo jedno od 4 slobodna).

29. LAKERS

Poraz od Sixersa bio je novo dno njihove sezone, uz nezaboravnu Bryantovu izvedbu (4-17 šut za tri). Protiv umornih Wizardsa pak dobili su jednu od boljih Bryantovih šuterskih partija ove sezone, uspjeli su čak i izvući pobjedu na račun dobre igre klupe koja je bila previše za desetkovani Washington. Protiv Hawksa su također pokazali određene znakove života, posebice kad bi razdvojili Hibberta i Randlea te stavili jednog od njih uz igrača s nekakvim dometom na šutu, poput Bassa ili Nancea. Dokazi da Scott ipak diše, kakvi-takvi, ali svejedno su Hawksi predobar protivnik, posebice kada Kobe ima 4-19 večer iz igre.

Protiv Pistonsa je šutirao 2-15, Lakersi su utakmicu izgubili u prvoj četvrtini, a ovo sve skupa podsjeća na cirkus, cirkus u kojem je jedan od najvećih svih vremena postao bradata žena koju u nevjerici dolaziš gledati. Scott je zato za sljedeću utakmicu odlučio trenirati, pa je logično Russella i Randlea poslao na klupu (ti klinci su krivi za sve, uništavaju Kobeovu karijeru time što nisu Shaq i Pau), gurnuvši u startnu petorku Williamsa i Nancea. Kobe je gađao 50% što je pomoglo da ostvare solidan učinak u napadu, ali s ovakvom obranom mogli su samo sanjati o pobjedi protiv Raptorsa.

30. SIXERS

Dolazak Colangela u klub glavna je vijest, a način na koji je došao još je fascinantniji. Naime, slično kao što je i mafiju glave došla porezna uprava, a ne klasična policija, tako je i Hinkievom planu (nadamo se barem) došao kraj ne zbog očajnih rezultata na parketu, već blagajnama. Privući publiku protiv Sixera postalo je nemoguće, tako da je preostalih 29 franšiza zatražilo da se Sixersima priključi čovjek koji nešto zna o košarci i čije prisustvo bi valjda konačno trebalo utjecati i na vlasnika Harrisa da promijeni ploču.

A kad smo već kod njihovog plana, nigdje se ne nazire da bi ovom mučenju skoro mogao doći kraj. Naime, osim što se čini da bolje igraju kada razdvoje minute Okaforu i Noelu, odnosno kad se njih dvoje rotiraju na petici, što je tragedija obzirom da su im to jedina dva igrača koja imaju ozbiljniju vrijednost, ovogodišnji draft je takav da postoji velika šansa da još jednu sezonu bace uzalud. Obzirom da su krcati upravo pod košem, a da je takva i ova klasa, praktički jedini ekstra talent koji im odgovara je onaj Bena Simmonsa, koji bi, iako će vjerojatno igrati trojku ili četvorku u NBA, donekle mogao svojim playmakerskim kvalitetama pokrpati činjenicu da nemaju poštenog beka na rosteru nakon svih ovih draftova.

Dakle, ako ih kuglice lutrije opet zeznu, finale svega bi moglo biti da su bacili još jednu godinu uzalud, a to vjerojatno više nitko ne želi. Stoga je vrijeme za pronaći jezgru vrijednu razvijanja nekim drugim putem i onda je razvijati zajedno, a ne se služiti sezonom za inidividualni rad s nekolicinom pojedinaca.

A kad smo već kod pojedinaca, u pobjedi protiv Lakersa bilo je vidljivo da u Okaforu, Covingtonu i Grantu imaju nešto, solidna je to unutarnja linija, a kad im dodamo i Holmesa koji također ostavlja dojam NBA igrača, jasno je da su kriminalni bekovi najveći problem. Noela nije bilo zbog ozljede, ali za ubuduće bi stvarno trebalo razmisliti o spomenutoj opciji da njega i Okafora uglavnom rotiraš na petici. Protiv Knicksa o tome nisu morali razbijati glavu jer je Okafor zaradio suspenziju, a Noel se ekspresno oporavio od udarca u koljeno kako bi pokrpao sredinu. Uzalud, Knicksi su za njih trenutno izvan dosega.

Zanimljiv je ovo bio tjedan jer su dobili i treću momčad po mjeri u Nuggetsima, raspored im se fino posložio, ali čak i Nuggetsi su im bili previše. Kad su u završnici na parket poslali Nelsona i Foyea, dok su se oni oslanjali na McConnella i Canaana, sve je bilo jasno. Ako ništa drugo u rotaciju im se vratio Wroten, dobili su barem još jedno tijelo u vanjskoj liniji iako će i njegova osnovna zadaća biti skupljati šuplje brojke.

Naravno, protiv Spursa nisu imali nikakve šanse. Masakrirani su po kratkom postupku i to uglavnom od treće petorke San Antonia. Pa da vidimo sada može li Jerryev dolazak nešto promijeniti, makar na način kako je nekada Jerry West utjecao na nove vlasnike Warriorsa da dovedu Boguta, a zatim i da ne trejdaju Klaya. Starina ima nos za košarku, za ljude koji se njom bave, to je nešto čega nema u excellu (čak ni u onoj verziji za koju moraš platiti) i što je ovoj franšizi bolno nedostajalo.

4 thoughts on “POWER RANKINGS, WEEK 6. (PART TWO)

  1. Totalni poraz 76ersa je utakmica s Nuggetsima. Trojku šutirš 50% i doživiš poraz. Mislim da dalje od toga ne možes, samo dokaz koliko su kriminalni. Ovo što oni imaju na rosteru nije dovoljno za Euroligu. Primjer, nek se sudare s Efesom, pa to bi bpmislim bila sramota za nba ligu u toj nekoj seriji na četiri dobivene po euro pravilima. Sve je ovo sfera nagađanja, ali takav mi je dojam

  2. Ej, fanboyevi Kobea su zaista posebna prica. Po meni takvi tipovi takodje bacaju senku na njegovu igracku velicinu.
    Jedna crtica… Pre neki dan me pozvao jedan prijatelj da ga “branim” na fejsu od napada takvih likova (on se usudio pokusati da obrazlozi da je Duncan bolji igrac od Kobea :D). I ja se u pocetku ne htedoh upustati, dok ne procitah komentar kako je Kobe medju 3 najuspesnija igraca ikad, te kako je bolji i od Birda i od Magica 😀 I kad probas da im objasnis, njihovi argumenti su uvek isti. “Ti si niko i nista (a Kobe je verovatno sve i svasta :D)! Nisi dostojan Kobea! Sigurno je utrpao 40 poena nekom tvom miljeniku pa ga mrzis!” 😀 Rekoh jeste, care, ali iz 35 pokusaja i poraz Lakersa 😀

    Cudan neki svet. Zivo me zanima da li je neki igrac iz plejade najvecih ovako bacio mrlju na poslednjih nekoliko godina svoje karijere. Mozda bi bananama koje Jahlil pojede i McConnelovim penalima trebalo dodati i Kobeov TS% iz nedelje u nedelju 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *