NCAA REPORT

Blatt i LeBron, Josh Smith i Clippersi, Tim’s Team i razum (btw rijetko kada mi bude žao što ne pišem politički blog kao što je slučaj u ovom trenutku, kako ide ona fraza, živimo u zanimljivim vremenima, a bogami i urnebesnim jer odavno se nisam ovako zabavljao s domaćom dnevnom politikom). Zanimljivih tema je gomila, neke misli su već zapisane, neki postovi se već kuju, ali držimo se plana, točnije idem završiti ovaj nesretni NCAA post na kojem se vrtim već danima i koji ne zanima nikoga. Praktički, nakon najavnih postova ovo je prvi posvećen dotičnoj temi, tako da ću uz osvrt na najbolje momčadi reći i nešto o top talentima, a onda, obzirom da nas čekaju all-star vikend i trade deadline, vjerojatno neću pisati o NCAA do turnira (“i neće nam nedostajati” pomisle vjerni čitatelji).

Dakle, ako smo još tamo u najavi sezone rekli kako će ovo biti neizvjesno natjecanje, danas znamo da nismo bili potpuno u pravu jer ovakvu razinu neizvjesnosti nitko nije mogao očekivati ni u snu. Ovo je totalni kaos, praktički danas, iako je iza nas više od pola sezone, što znači da je prošlo i skoro trećina konferencijskih utakmica, doslovno nemamo skupinu momčadi, njih 6-7 ili više, nije bitno, za koje bi mogli reći da su Final Four izazivači. Imamo bazen od nekih 20 ekipa koje sve s pravom računaju na Final Four, a sukladno tome ne vidim smisao u kreiranju neke top 16 liste kada između prvog i šesnaestog ne bi bilo značajne razlike.

Stoga će ovaj put pregled ići po konferencijama kao što je išla i najava, čisto da spomenemo sve momčadi koje s pravom računaju na mjesto u završnom turniru. Krećemo od najbolje konferencije prema najslabijoj, odnosno prema ostalima.

BIG 12

Oklahoma sa svojom veteranskom momčadi igra toliko dobro, pogotovo u napadu, da bi vjerojatno njih stavio na broj 1 da moram birati neku momčad. Krugerova skupina nevjerojatno je učinkovita šuterski, ubacuju tricu s 46% uz ogromnu potrošnju (više od trećine napada im završava pokušajem s perimetra). Kad god mogu trče, uvijek igraju s četiri vanjska u formaciji, ponekad i pet, a ono što ih čini posebnima je ogromna količina kretanja i opcija. Od tri udarna vanjska svi su opasni i kao šuteri i kao slasheri i kao cuteri i u ovom kontekstu to jednostavno izgleda sjajno (Hield je nešto kao McLemore sa šutom za tri preko 50%, izuzetno moćan swingman za ovu razinu i potencijalni NBA bek-šuter, trenutno favorit za igrača godine, a Cousins i Woodard su klasični rasni NCAA combo-bekovi koji podjednako dobro kreiraju iz driblinga i šutiraju).

Jedini problem je manjak mase u sredini, Spangler je odlična NCAA stretch četvorka, ali peticu nemaju ni pod razno (simbolični Afrikanac im je toliko drven da usprkos potrebi za blokerom u sredini jedva igra – btw trebalo bi ispitati kojim kanalima ovim momci dolaze do stipendija, praktički nema programa u Divison I koji nema makar maskotu iz Afrike, možda bi i naši klubovi mogli malo češljati po tom području u potrazi za skrivenim blagom). Starter Lattin služi za postavljati blokove i kupiti skokove u napadu, što je prema naprijed dovoljno, ali u skoku i obrani su itekako ranjivi.

Kruger je odustao od klasične zone jer ima fizički moćne veterane koji bez problema igraju dobro u 1 na 1 matchupovima, ali nije odustao od konzervativnog pristupa u obrani. Oklahoma ne riskira, ne koriste fizikalije za presing već brane reket i uvijek radije ostavljaju otvoreni šut od prostora za ulaz. Pored te njihove dužine nije lako proći do obruča, ali su itekako ranjivi ako nalete na šuterski raspoloženu momčad i tu bi im u turniru gdje razliku čini jedna utakmicu život mogao postati kompliciran. I zato je uloga blokera u zadnjoj liniji bitna, da imaju čovjeka koji može braniti reket onda bi mogli poduzimati puno više rizika u rotiranju prema perimetru.

Kansas je odmah tu negdje, iako nisu toliko atraktivni, ni igrom ni talentom. Self se po običaju oslanja na Ellisa kao udarnu opciju na vrhu reketa, uz Masona kao solidnog slash & kick playa i dva šutera uokolo. Ključ dobre igre je što se, uz standardno dobrog Ellisa, ove godine ranijih sezona često upitni Mason i Selden čine kao učinkoviti igrači, što je donekle i razumljiv razvoj događaja obzirom da im je ovo već treća sezona pod Selfom. Uglavnom, ništa novoga na Kansasu, od mladih visokih talenata Dialla i Bragga ne vidi se previše, dakle uvijek ista priča s brucošima koji su kod Selfa uvijek nekako u pozadini. Bez obzira na sve, ova momčad bi nakon dugo vremena mogla do Final Foura čisto zato što je puno manje prepreka na putu. Ironija je pak da, iako imaju podjednako ili čak i više šansi za otići do kraja nego zadnjih nekoliko godina (kada su Kentucky, Florida, Duke i Arizona, da spomenem samo najzvučnije programe, imali više talenta na raspolaganju), zbog sjajne generacije Oklahome vrlo lako bi mogli ostati bez dvanaestog po redu naslova prvaka konferencije u kojoj su nedodirljivi od kada je Self preuzeo program.

Uz ove dvije momčadi ima njih još par koje su sigurne za turnir. West Virginia legendarnog Boba Hugginsa nastavlja dolaziti do rezultata kombiniranjem suludog presinga i beskompromisnog skoka u napadu, zbog čega ostavljaju gomilu rupa u obrani, ali istovremeno dolaze i do gomile pobjeda (tipa, skinuli su baš Kansas u nedavnom dvoboju, naglasivši da njihovi bekovi Mason i Selden, iako su napredovali kao šuteri, još uvijek imaju gomilu problema kao kreatori iz driblinga protiv pravog presinga). Baylor je standardno solidan, uz već opjevanu zonu uspjeli su okružiti mrcinu Gathersa s dovoljno šutera u napadu i izgledaju kao da zadnjih godina nisu izgubili previše bitnih članova jezgre (Gathers inače ozbiljno razmišlja o tome da umjesto na draft otiđe u neki NFL kamp što bi ipak bila šteta – iako je s loptom u rukama, ali i visinom, više nalik Reggieu Evansu ili Dannyu Fortsonu nego DeMarcusu Cousinsu, ovakvog skakača u napadu NCAA nije vidjela od centra Kentuckya).

Ima i par momčadi koje će za doći na turnir još morati raditi. Iowa State, usprkos tome što Niang igra sjajno (i to u malo drugačijoj roli, pod novim trenerom više je stretch šuter nego kreator kao što je bio kod Hoiberga), jednostavno nema dubinu, a standardno ni obranu, za ozbiljnije rezultate. Njihov play Morris doslovno je igrač koji je odigrao najviše minuta u konferenciji, što je obzirom na brzi stil kojim su nastavili igrati i tranziciju kao bitan oslonac njihova napada otežavajuća okolnost pred ključni dio sezone, naime pitanje je hoće li čovjeku ostati išta u nogama kada bude najvažnije, a bez njega doslovno nemaju poštenog beka. Druga momčad s upitnikom iznad glave je Texas, koji je usprkos dolasku Shake Smarta čak i slabiji nego lani. Smart nije uspio uspostaviti teror presingom kao što je bio slučaj na VCU, a ni šuterski nisu dobri usprkos tome što igraju s tri (combo) beka u postavi. Manjak talenta je očit, izgubili su par utakmica koje su morali dobiti, ali ih dvije nedavne pobjede baš protiv Iowa Statea i West Virginie opet lansiraju u konkurenciju.

ACC

North Carolina na startu sezone nije ostavljala dobar dojam, ali kako nisu imali playmakera Paigea na raspolaganju to je bilo razumljivo. Povratkom Paigea, koji je odmah krenuo sjajno, postavili su se kao jedan od najboljih napada u NCAA i to usprkos manjku elitnog šuta za tri. Jednostavno, kombinacija kvalitetnih realizatora u postu, sjajnih atleta u tranziciji i Paigea koji savršeno kontrolira ritam i loptu bila je previše sve do nedavno kada je Paige opet upao u šutersku rupu. Sad, ranije bi se UNC obično raspao kada bi stao Paige, ali ove sezone su promovirali novog startnog playa Berrya, uz to imaju i pouzdanog combo veterana Britta, tako da su na vanjskim pozicijama krcati i guraju bez većih zastoja.

Jackson i Pinson i dalje su kriminalni šuterski, ali daju dozu energije na bokove, dok su pod košem također proširili rotaciju, opet zbog ozljede. Dok su igrali bez guzatog centra Meeksa kao opcija se nametnuo Hicks, još jedan moćan i eksplozivan skakač, tako da su u stanju dominirati pod koševima 40 minuta kada su kompletni. Brice Johnson je pak prvo ime u sredini, čovjek je u četvrtoj sezoni potpuno sazrio kao igrač, ali je i dodao nešto mišića, tako da je sada prava sila u ovoj konkurenciji. To najbolje dokazuje 39 poena i 16 skokova protiv Florida Statea. Mislim, i dalje bi ga jedan Ed Davis nosio u zubima (pao mi na pamet radi UNC konekcije), ali ne vidim razloga da i Brice ne bi mogao sličnu rolu odrađivati u NBA, dakle pokretan pick & roll napadač s osjećajem za igru i kvalitetnim šutom s linije slobodnih, uz to kvalitetan i kao pomagač u obrani, posebice kada treba čuvati obruč blokadom s leđa. Nije petica ni pod razno, ali u back-up roli može odraditi minute i na toj poziciji, ali i kao staromodna četvorka uz eventualnu stretch peticu. Dakle, ne vidim razloga da ga netko ne pokupi puno prije druge runde u kojoj ga trenutno projiciraju na draftexpressu.

Uglavnom, UNC je tako vjerojatni broj jedan u ovoj konferenciji, ali Pitino je opet izvukao maksimum iz blago rečeno limitiranog rostera tako da je i Louisville opasan. Nemaju dovoljno dobre šutere ni kreatore, ali obrana je elitna, uz standardno kvalitetan učinak u presingu, kontroli ritma i tranzicije te čuvanju obruča. Mislim, što reći, Pitino bi valjda složio vrhunsku obranu od 5 prolaznika, ali teško će do Final Foura s napadom koji živi od kupljenja odbijanaca trojca koji se rotira pod koševima. S tim da bi ta rotacija mogla biti još moćnija da mogu računati na prvog centra Mathianga koji će zbog ozljede biti van momčadi do vjerojatno završnice sezone. Međutim, ako uhvati formu do turnira, ta njihova gomila visokih, posebice rotacija na petici Mathiang-Onuaku, garantiraju mučenje svim protivnicima koji se spuste u sredinu.

Odmah do njih bi trebala biti Virginia koja je neočekivano pala u obrani ove godine. Na startu sezone je čak sve izgledalo dobro, rezultatski su živjeli od zatvorenog reketa i povremenih dobrih šuterskih partija, ali porazi su krenuli čim je počelo konferencijsko natjecanje. Jednostavno, muku muče završiti partije jer se zbog nevjerojatno sporog ritma kojim igraju ne mogu odvojiti na značajnu razliku usprkos dobrim postotcima za tricu, čim protivnici zatvore prostor za dribling Perrantesu i Brogdonu, koji ipak nisu NBA klase da igraju 1 na 5, napad je mrtav, a ni centri Gill i Tobey ne igraju tako dobro kao lani u sredini. Anderson im previše fali kao treća opcija u napadu, a isto tako nemaju dubine pod košem kao lani da eventualno prežive ako netko od dva udarna visoka nema dobru večer ili uđe u problem s penalima. Ukratko, mogu do Final Foura, ali samo ako im se baš sve poklopi.

Duke ne izgleda najbolje, imaju dva poraza doma za redom što vjerojatno ni Coach K. ne pamti kada se zadnji put dogodilo, odnosno sigurno pamti jer se ne događa često. I, što je ono najgore, na poprilično laganom rasporedu. Dakle, potvrđuje se teza da ovo nije naročito dobra generacija, ali u turnir će vjerojatno ući, a onda ih se treba paziti jer imaju dovoljno talenta. Ingram je definitivno top 2 igrač klase, dakle već to može biti dovoljno da prežive do drugog vikenda, a bekovi ga također mogu pratiti šuterskim eskpadama, posebice Allen. Najveći problem je što trenutno igraju bez centarske dubine zbog ozljede stopala Jeffersona, veterana koji je trebao donijeti stabilnost pod košem. Upitno je kakve će koristi imati od njega kada se vrati na parkete, ali, ako uhvati formu do završnog turnira, e to će onda svakako pomoći obrani. Jer, ova trenutna koncepcija s trećim Plumleeom kao doslovno jedinim korisnim visokim okruženim s četiri šutera, od kojih niti jedan nije defanzivac, definitivno im ne pomaže – koliko god da ubace, uvijek mogu primiti više.

Miami također nije sjajno krenuo u konferencijske bitke, ali gotovo sigurno su momčad za završnicu. Imaju dovoljno solidnih combo-bekova (čak i previše za njihovo vlastito dobro jer svi igraju isključivo 1 na 5) i čvrstu unutarnju liniju s dovoljno mišića da mogu u idealnom kontekstu biti zeznuti. Ali, isto tako je neminovno kako će lošom selekcijom šuta i nepotrebno izgubljenim loptama sami sebe upucati u nogu.

PAC 12

Ovdje pak nema izrazitog favorita, vlada totalni kaos u kojem je opet isplivala Arizona. Veteran York trpa trice, imaju par dobrih combo-bekova, jaki su pod košem, dovoljno stabilnosti za istaknuti se u konkurenciji koja uglavnom nema ni glavu ni rep. Izgleda da su očekivanja kako bi ova konferencija mogla dati 5-6 predstavnika u turnir bila preoptimistična jer ni California, usprkos sjajnom dvojcu brucoša (koji su ipak druga liga u odnosu na Simmonsa i Ingrama), ne izgleda dobro, a kamoli odljevom talenta dodatno limitirane UCLA i Utah. Zato jer su spomenute momčadi, pa i još neki favoriti iz predsezone poput Oregon Statea, slabiji nego smo se nadali, ovdje je teško reći tko će se uz Arizonu ludovati u ožujku. Ali, ono što znamo je da ih neće biti previše i da i Arizona jedva da izgleda kao momčad koja može preživjeti drugi tjedan.

BIG EAST

Villanova očekivano dominira, dakle standardno dosadna momčad koja svojom kombinacijom šuta i zonske obrane predstavlja prevelik problem za limitiranu konkurenciju. Ono gdje su im zadnjih godina počinjali problemi je kada bi u turniru naletjeli na protivnika s više individualnog talenta. Praktički, ono čemu se nadaju je toliko razvodnjeni bazen da će im njihova solidnost biti dovoljna i da neće biti mismatch problema koje neće moći riješiti.

Uz njih se u hrpi osrednjih istaknuo tek Xavier, koji je ove sezone, bez centra Stainbrooka kroz kojega su vrtili većinu napada prošle godine, tek kopija Villanove (Stainbrook je inače završio u Bundesligi, kamo valjda završi svaki bijeli NCAA igrač nedovoljno dobar za NBA i Euroligu). Dakle, četiri šutera, jedan skakač da se nađe, zona veći dio večeri i nada da s druge strane neće naići neki ekstra talent koji će ih razbiti 1 na 5 kvalitetom.

BIG TEN

E, ovdje ima potencijala za otići do kraja. Michigan State je ozljedom Valentinea pao s pozicije Final Four favorita, preživjeli su i bez njega onaj ne-konferencijski dio, ali evo čim su počele ozbiljne utakmice doživjeli su 4 poraza u 8 utakmica. Od čega čak 3 s Valentineom nazad u postavi, iako su se djelomično za takav niz iskupili pobjedom protiv Marylanda. Tako da je vjerojatno stvar u tome da je čovjek još daleko od idealne forme, ali istovremeno sve ovo jasno ukazuje na limite rostera. Iako će Valentine nastaviti biti nešto umanjenija kopija Draymonda Greena, jednostavno nema suigrače koji mogu previše pomoći. Bekovi su tanki, tu im je dubina dodatno narušena ozljedama, s tim da ni pod košem nije bolje. Dakle, nigdje druge i treće opcije. Sad, Izzo i ovakvu momčad može odvesti do Final Foura, sezona je još duga i ako svi uhvate formu istovremeno sve je moguće, ali definitivno nisu favoriti kao što se činilo na startu sezone kada je Valentine izgledao kao najboljih igrač u NCAA.

Slabiju formu Spartansa iskoristila je Iowa koja vraća najveći dio veteranske jezgre minus lani najbolji igrač White (kojega su draftali Wizardsi i koji je, pogađate, završio u Bundesligi). Godinama solidna momčad sada se zbog te gomile uigranih opcija čini boljom nego što jeste, takav je kontekst da njihovi veterani djeluju kao Final Four potencijal. Gessell, spori bijeli play vjerojatno neće doći do posla ni u Bundesligi (previše je braće iz Bronxa na zavodu), ali šuter poput Uthoffa ili visoko drvo poput Woodburya (sjajno prezime za ono što jeste, skoro kao Skelin) već imaju zakaparene gaže u nekom mjestu poput Crailsheima.

Inače, imaju i jednog brata u postavi, također odličnog šutera Joka, koji je, gle čuda, ujedno vjerojatno i najveći NBA potencijal. Ako budu šuterski vrući, ako ne nalete na uber-combo igrača koji će masakrirati Gessella i ako izbjegnu momčad s gomilom atleta pod košem koje će Woodbury i Uthoff moći samo promatrati, imaju šanse doći do Final Foura.

Purdue se nametnuo odličnom obranom kao momčad za završnicu, imaju stvarno impozantnu količinu centimetara i mase na raspolaganju s čime se definitivno mnogi ne mogu nositi, o čemu govori i podatak da su obrana koja protivnike drži na najslabijim postotcima šuta iz igre. Sretno vam zabiti na obruču protiv njih, ali bez obzira na to, previše ovise o tome koliko će sami moći ubaciti s perimetra. Veći dio sezone su solidni šuterski, ali neka brža momčad s četiri šutera uvijek ih je u stanju iznenaditi, a igru na više poena teško mogu pratiti.

Obzirom da je Indiana ostala bez ključnog šutera Blackmona (koljeno) njih možemo izbaciti iz konkurencije (iako su vjerojatno i dalje dovoljno dobri da uđu među 68), tako da mi se od svih ovih momčadi ipak na kraju najviše sviđa Maryland. Nisu konstantni ni u jednom smjeru, ali napadački potencijal je strašan, što se povremeno i vidi, a ni u obrani nisu bez rješenja.

Trimble nije onako šuterski učinkovit kao što je bio u prvoj sezoni, ali je i dalje jedan od boljih combo bekova u NCAA i dovoljno je da uđe u formu mjesec dana kada bude najpotrebnije. Kakav je Sulaimon u svlačionici pojma nemam, ali na parketu je sjajan i definitivno bi i Duke imao koristi od njega da ga nisu škartali. S ovakva dva beka možeš bez problema do kraja ako se sve oko njih posloži, a materijala ima. Šuterski su ponekad sjajni, imaju i dovoljno tijela pod košem obzirom da se brucoš Stone dokazao kao odličan skakač, tako da im samo nedostaje malo obrane na perimetru. Ali, obzirom kakve rupe ima konkurencija, ne vidim razloga da Maryland na kraju na opravda čak i najoptimističnija očekivanja iz predsezone.

SEC

LSU nažalost nije vrijedan spomena i Simmonsa vjerojatno nećemo gledati na turniru, a nije puno bolji ni Kentucky. Oni će pak vjerojatno ući među 68, međutim ovo jednostavno nije dobra momčad. Ulis je solidan NCAA play, ali nije NBA kapacitet, ovogodišnji bočni im opet loši šutiraju (Murray je nakon odličnog ulaska u sezonu potonuo s postotcima i ovo sada je puno bliže njegovoj stvarnoj kvaliteti), a veterani pod košem ne mogu nositi sav teret, pogotovo jer se i Labissiere pokazao nezrelim čak i za ovu razinu te nemaju potrebnu dubinu. Momak ima šut s poludistance i dovoljno je visok i skočan da bi bio solidan bloker iz pozadine, ali skakački i u postu nije ni blizu potrebne spreme da nosi ozbiljan program. I definitivno nije na razini na kojoj je Noel bio kao brucoš – iako su podjednako tanki, Noel je u onih svojih 20-ak utakmica do ozljede barem skakao i zakucavao, potvrdivši se kao atleta, ali i kao natjecatelj. Takav pristup kod Skala nije viđen.

Kako su i Gatorsi očekivano kilavi, kao sila u konferenciji nametnuo se Texas A&M. Kennedy je složio odličnu obranu s gomilom presinga, ali i odličnom zaštitom reketa. Nisu šuterski kvalitetni i uglavnom igraju s dva klasična visoka u sredini, ali imaju dobrog i iskusnog playa u Alexu Carusu, imaju odličnog skakača i finišera pod košem u Jonesu (koji nema NBA visinu, ali je strašan atleta i za ovu razinu odlična četvorka sposobna zabiti s poludistance) i imaju 1 na 5 strijelca u Danuelu Houseu. Ovaj senior je kompletan igrač, šljaker koji je svake godine dodavao nešto svojoj igri pa je tako od šutera postao i solidan kreator sposoban nositi teret u napadu (definitivno ima NBA fizikalije za 3&D igrača, možda nije elitni atleta, ali već ta kombinacija all-round igre i šuta trebala bi ga odvesti u ligu koja na tim pozicijama trpi svašta). Uglavnom, od momčadi koja je iz pozadine vrebala šansu, nametnuli su se ne samo kao oportunisti, već i kao konkretan Final Four kandidat.

OSTALI

Od Gonzage očekivano ništa ni ove sezone (Wiltjer trpa, ali bez bekova nema rezultata), tako da praktički imamo samo dvije momčadi na kojima treba držati oko – SMU i Wichita State. Točnije, samo je jedna jer SMU zbog muljanja s igračima nema pravo nastupa na završnom turniru. A kako to obično biva, SMU je jedina momčad trenutno u NCAA bez poraza. Dijelom je to rezultat prelaganog rasporeda, praktički u prvom dijelu sezone nisu igrali ni protiv jednog jedinog od ovdje spomenutih protivnika, a sada u drugom imaju slabašnu konferenciju za pokoriti. Međutim, dijelom je to i rezultat kvalitete. Larry Brown je složio solidnu obranu reketa, to nikada nije bilo sporno, ali igraju vrlo dobro i u napadu oslonjeni na playa Moorea i brucoša Miltona čiji nadimak Shake sve govori. Momak se solidno snašao u roli drugog beka, a u zadnje vrijeme mu je otvoreno još više minuta jer su iz momčadi izbacili juniora Fraziera od kojega se očekivalo da ponese dio tereta na perimetru. Međutim, kako to već biva kada uzimaš ove talentirane, ali problematične tipove koje nitko drugi neće, nekada pogodiš kao s Miltonom, a nekada promašiš, kao s Frazierom. Ili Mudiayom na kraju krajeva, momkom koji nikada nije ni zaigrao za Browna.

Wichita State pak životari od ostataka one sjajne generacije, a to su VanVleet i Baker, brode kroz svoju konferenciju do ožujka, kada će se nadati da će uz više sreće sa ždrijebom (sjetimo se kako su tijekom sjajne sezone bez poraza ispali prvog vikenda jer su dobili Kentucky, odnosno kako su lani imali Kansas i Notre Dame na rasporedu) i uz dobru formu bekova možda preživjeti i do trećeg tjedna.

DRAFT REPORT

Pa, ako ćemo gledati na draft kao na događaj u kojem ćeš moći birati između light Duranta i light Jamesa, onda ovo uopće nije loša generacija. Dubine nema, to odmah razjasnimo, nakon Ingrama i Simmonsa svi ostali su dvije, tri klase ispod i uopće ne treba čuditi Benderova pozicija kao realnog top 3 picka. Uglavnom, sada se treba odlučiti koga izabrati između ovog dvojca kao u godini kada su izbori bili Durant i Oden. Nije lako, ali moj pick kao GM-a bi bio Ingram. Iako su Simmonsove brojke takve da ispada kako bi već sada u NBA igrao na graničnoj all-star razini (što je vjerojatno istina jer definitivno fizički djeluje kao netko tko u NCAA gubi vrijeme), Ingramov potencijal je jednostavno strašan i za 5 godina bi on mogao biti puno bolji igrač. Po brojkama i instant utjecaju kojega bi imao na igru čak i u NBA, Simmons spada u klasu sigurnih pogodaka poput Townsa. Samo, ako vam se igra bingo, onda se isplati odigrati na Ingrama.

Ingram je trenutno malo previše na strani Willa Bartona, sumnjive konstitucije, ali što se tiče talenta, posebice trpanja sa svih pozicija, pa, više je kao Durant. Meka ruka i NBA domet kombinirani s visinom i rasponom ruku kakvih se ne bi sramili ni elitni krilni centri, sjajno kretanje bez lopte i s loptom, ulaz – momak je rođeni strijelac i za takve u NBA nema problema, teško je zamisliti scenarij u kojem neće zabijati 20 jednog dana. Praktički, da je samo malo fizički moćniji vjerojatno bi o njemu danas pričali kao o Wigginsu sa šutom.

Simmonsa ostavlja u pozadini čisto zbog šuterskih nedostataka potonjeg. Nije jasno koju će Simmons poziciju igrati u NBA, u NCAA doslovno igra playa u napadu i četvorku u obrani, ponekad i centra, to će teško funkcionirati u NBA. Trojka kao nešto između? Logična pozicija, od tuda i usporedbe s Jamesom. Na kraju krajeva to je manje bitno, što god igrao, bit će na parketu.

Iako može igrati obranu i na perimetru i solidan je pod košem, pogotovo u ovoj NCAA konkurenciji, ima problema s rotacijama u obrani i tu mi ga je teško zamisliti kao elitnog defanzivca na boku. S tim da šut ostaje najveći problem, pogotovo u današnjoj NBA gdje i četvorka mora moći ubaciti tricu, kamoli trojka. Momak tricu nema ni pod razno, a i realizacija s poludistance iz driblinga nije elitna. To su stvari koje se daju naučiti, ali kada ti padnu na pamet MCW i Livingston kao usporedbe dok ga gledaš u akciji (iako bi Simmons bio puno, puno veća verzija) onda ipak imaš malu distancu. Kad stavimo to na stranu, realnost je ipak takva da je Simmons all-round monstrum kao potencijalna trojka koja će biti primarni kreator (to je bitno, da mu momčad koja ga drafta odmah da loptu u ruke i da ga ne pokušavaju gurati u sekundarnu rolu jer će mu time samo limitirati domet). Ovdje dominira u skoku jer je jednostavno nadrastao konkurenciju (malo je i stariji od generacije brucoša), tako da je odmah nakon skoka u stanju povući kontru što mu je ogroman plus kao rasnom playu koji stvarno ima sve bez obzira na visinu, od driblinga do ulaza i pregleda igre. Uz tranziciju i kvalitetu u napadanju kroz pick & roll u stanju je i završavati na obruču u gužvi tako da je definitivno nešto posebno s loptom u rukama.

S ovolikom odgovornosti u skoku i realizaciji u reketu, nekako logičnija usporedba od čistih playmakera ipak je Evan Turner, dakle negdje između Jamesa i njega trebao bi se smjestiti i Simmons.

12 thoughts on “NCAA REPORT

  1. Dvi stvari. Prvo, nisam ni sumnjao da bi uzeo Ingrama jer izgledao kao da nema rupe u igri osim mase. Krilo kao sekundarni kreator za početak bi mu bila lijepa rola samo obrambeno bi mogao imati sranje zbog manjka mišića.
    Drugo, Simmons=Turner sam samo čekao usporedbu. Ne sjećam se Evana sa sveučilišta, ali po nba terenima igra istu roku kao Simmons na sveučilištu. Lako je igrati s 4 šutera oko sebe ako si uz to fizički moćniji od svojih konkurenata. Hoću reći da od Simmonsa mi se čini da vidimo njegov maksimum i kako u potpunosti iskoristiti njegovu igru, a to nije dovoljno za turnir. Veliki upitnik po meni.

  2. @ wade – pojasnimo, Ben je uber Turner, odnosno ako je Turneru danas plafon u NBA back-up play, ovaj bez problema može nositi momčad jer je jednostavno obdareniji fizikalijama i kao takav može koristiti na pet pozicija, kao što uostalom i u momčadi zna igrati i kroz post-up, ne samo s loptom u rukama.

    Turner ni kao junior nije imao ovako učinkovitu sezonu (možda jer je uzimao previše skok-šuteva iz driblinga, ali barem ih je mogao zabiti tu i tamo za razliku od Simmonsa), a definitivno je bio okružen i boljim šuterima nego Simmons (nisam siguran da će se itko od četiri beka koji igraju značajniju rolu na rosteru LSU-a imati približno dobru karijeru kao jedan Diebler).

    s tim da ne želim ništa umanjiti Turneru, njegova igra, pogotovo u drugoj i trećoj sezoni, bila je u rangu ovoga što Simmons igra ili, u drugom kontekstu naravno, što je James igrao u Clevelandu u ranim danima (a pokušava i danas), dakle predvodnik momčadi u svim kategorijama, apsolutno dominantan s loptom i kao strijelac i kao razigravač, s razlogom NCAA igrač godine u zadnjoj sezoni. čovjek je jednostavno bio nezaustavljiv u prodoru, samo su se odbijali od njega. klasika, jelte.

  3. Ja čisto sumnjam da će neki trener ili gm odlučiti njemu ekipu podrediti i prilagoditi od prvog dana(mislim na Simmonsa), kad bi išli redom od lutrijskih momčadi, ogromna većina ima sad već neku zamišljenu rotaciju na jedinici odnosno ball handleru ili ne smije jednostavno da priušti sebi nekog ko nema šut, tako da će sigurno biti zanimljivo vidjeti taj odnos prema stvarnim potrebama i marketingu koji ovako atraktivan rookie donosi…

    @Gee, je li Murray sa Kentuckya blizu Lillardovog opisa, potencijala, šta već, meni djeluje kao neko ko će biti veoma dobar igrač, možda i 15+ poena po tekmi…

  4. @ Phoenix – tko zna, trenutno ne vidim ništa Lillardovog u njemu, osim ako ne misliš na obranu, tu je jednako loš. Murray istina nema prilike igrati previše playa na Kentuckyu, ali mi se i pojavom i stilom igre čini puno više kao klasični spot-up bek. Ima odličan šut iz spot-upa, a iako može i napasti i razigrati, u takvim situacijama izgleda kao netko kome to očito nije primarna zadaća. Ima dovoljno combo vještina i mogao bi biti dobar strijelac i sekundarni kreator na dvojki, ali sumnjam da je dovoljno dobar playmaker da bi bio McCollum, a kamoli Lillard. A onda opet, trpa bez problema, premlad je, tko zna što će biti za nekoliko godina. Ako ostane na ovom nivou, bit će super strijelac s klupe, ako zaigra obranu mogao biti biti ubojiti bek-šuter, a ako nauči igrati poziciju mogao bi biti i bolji combo od dvojca Blazersa. Kažem, meni se ne sviđa previše ovo što sam vidio, ali teško je reći koliko je to do Kentuckya, a koliko do njega. Opet, smatram da je definitivno u ovoj klasi top 5 pick zbog tog šuterskog potencijala, ne vidim od ovih visokih koji se spominju ispred njega ni jednoga koji zaslužuje biti izabran prije

  5. @ lasta – niti sekunde ove sezone. da me pitaš tko igra u playoffu, morao bi pogledati na internet, znamo ovako iz glave samo da su Patriotsi opet dobri i da su Panthersi imali ludu sezonu

  6. Cini li ti se da je Hield malo kratak za bit NBA SG? Plus ce imat 23 godine do iduce sezone

    I mislis li da je Scalu bolje ostat jos godinu dana na sveucilistu? A kakvi ti je Jaylen Brown?

  7. @ bobulo – ne, mislim da bi bez problema mogao igrati rolu koju KCP igra za Pistonse. godine su samo znak da nema previše prostora za rast, ne i da već trenutno nije na NBA razini.

    svejedno mu je, ionako će mu trebat još nekoliko godina dok se razvije u NBA igrača gdje god bio. možda bi čak taj proces mogao bit i ubrzan ako ga drafta netko tko zna što radi.

    Brown je nešto ko slabija verzija Stanleya i Justisa.

  8. @ riki – oba imaju potencijal obitavati u NBA egzosferi (hm, a kako će tamo obitavati?) tako da mi je blesavo raditi razlike u plafonu, odnosno nema ih, ako sve bude išlo po špagu oni su novi Duncan (KAT) i Garnett (AD)

  9. @ borisdiaw – a gdje ću ga gledat, na klipićima? ne znam što misliti o njemu, ove brojke koje imam nisu nešto i upućuju da u dvije godine nije ništa napredovao, iako se radi o tako malim uzorcima da nema smisla ništa zaključivati. potencijal je tu, to je neosporno, ali njemu fali sezona poštene akcije u nogama da bi išta znali, tipa Porziginis je u njegovom godinama imao već dvije u Sevilli i to u ozbiljnoj rotacijskoj roli, a čak je i Hezonja imao nešto nalik roli u Barceloni. on pak ne dobiva minute ni u puno slabijoj konkurenciji, vjerojatno zbog slabašne građe i očajnih skakačkih postotaka. šuterski je super, možeš vrtiti akciju kroz njega na visokom postu tako da dugoročno brige nema, ali sa skromnim atleticizmom i ovako slabašnim fizikalijama neće tako skoro u NBA. a mora tamo što prije ako misli ostvariti potencijal jer ovo stajanje na mjestu nema smisla, pa bilo koji klub u NBA bi mu našao više od 200-injak minuta koliko ih je ove sezone igrao za Maccabi na raznim frontama

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *