POWER RANKINGS, WEEK 13. (6-18)

Drugi dio tjednog osvrta, a sutra treći plus podcast s osvrtom na Zapad.

6. RAPTORS

Klupa i Lowry trenutno su toliko dobri da im uopće ne nedostaje Carroll, a bogami ne smeta im ni manjak šuterske kvalitete u startnoj petorci. Koliko god da Johnson, Scola i Valanciunas usišu sav zrak u napadu, toliko su raspucani kada Lowrya (ili u manjoj mjeri DeRozana) okruže Josephom, Rossom i Pattersonom uz Biyomba kao pick & roll partnera. Nema previše klupa u ligi koje se mogu nositi s ovim, što uostalom potvrđuje i podatak da klupa Raptorsa u zadnja tri tjedna ostvaruje +7 poena na 100 posjeda, daleko najbolji učinak u ligi (usporedbe radi, čak 2 poena više od klupe Spursa). Jasno, u tome dosta utjecaja ima i relativno lagan raspored, posebice gomila utakmica doma koje su dokazano ogroman poticaj učinku klupa, ali čak i očekivani regres ostavit će Raptorse s jednom od najdubljih rotacija u ligi. Drugim riječima, u slučaju da izbjegnu ozljede, put do druge pozicije i prednosti domaćeg parketa u dvije playoff serije im je otvoren.

Uglavnom, imaju 8 pobjeda u nizu, od čega tri u ovom tjednu. I to tri izuzetno kvalitetne pobjede. Dobro, možda je Miami bez Dragića i Whitesidea, s načetim Wadeom i Greenom, s Amareom i Haslemom na petici jer ne mogu računati čak ni na Birdmana (tko se još sjeća McBoba), bio čisti zicer koji bolje zvuči nego što stvarno jeste, ali uvjerljive pobjede protiv Bostona i Clippersa definitivno su uzorci koji dokazuju da je ova momčad Toronta trenutno u sjajnoj formi. Najbolje od svega, ostvarene su na drugačije načine. Clipperse su uništili upravo spomenutim drugim postava za koje Rivers nije imao rješenje, dok su Boston nagazili startnom petorkom koja ih je uništila u reketu. S tim da je u oba slučaja poveznica bio sjajni Lowry koji igrama ove sezone ne ostavlja mjesta sumnji kako se radi o trenutno najboljem playmakeru na Istoku i legitimnom starteru na jedinici u predstojećoj all-star utakmici.

7. CELTICS

Izgleda da je Stevens ovaj put nabasao na nešto dugotrajnije jer su konačno uspjeli formu iz jednog tjedna zadržati i u drugome. Krenuli su s porazom od Raptorsa, istina, ali su nakon toga odradili tri odlične utakmice. Dobro, pobjeda protiv Sixersa još uvijek ide pod odrađivanje obveze iako Sixersi u zadnje vrijeme igraju na puno višoj razini (bila je to prije svega odlična prilika za Smarta, Thomasa i Crowdera kao novi udarni trio da pokažu kako se odlično snalaze i u run and gunu), međutim način na koji su apsolvirali Wizardse i Bullse, direktne protivnike za playoff pozicije na Istoku, ne ostavlja mjesta sumnji kako su konačno našli način igre koji je održiv.

Bullse su otjerali s perimetra (Crowder ili Smart na Butleru, Bradley na Roseu, a Thomas sakriven na Snellu, bilo je to previše za siromašnu vanjsku liniju Chicaga) pri tome igrajući agresivno u sredini i ne dozvoljavajući im lagane poene, dok su Wizardse jednostavno nadtrčali (a posao im je olakšala odluka Wittmana da opet zaigra s centarskim dvojcem). I sve to bez Johnsona koji je u svom stilu potonuo u formi. Kad bi se ovo dogodilo u Torontu, obično bi u pitanju bili gležnjevi s kojima ima kronične probleme, ovdje za sada nema govora o tome, ali i bez njega pod košem Boston je solidno držao sredinu, što zbog dobrih partija Sullingera i Olynyka, što zbog činjenice da ova vanjska linija toliko guši protok lopte kod protivnika da centri često ni nemaju neku zahtjevnu rolu.

8. HAWKS

Teško da im se mogla poklopiti lakša turneja po Zapadu, ali usprkos pogodnom rasporedu nisu uspjeli izvući više od 2-2. Tjedan su otvorili protiv Blazersa u utakmici koju su vrlo lako mogli izgubiti da im se u završnici nije zalomila serija trica. Uz to su i Blazersi po običaju zaigrali smallball, otvorivši dodatno reket što su Horford i Millsap odmah iskoristili, dok s druge strane protiv njihova presinga Blazersi nisu mogli doći do poštenog šuta kada je bilo najpotrebnije. Ono gdje su pak Hawksi ostavljali dosta prostora je sredina, tu im ove godine pomaganja ne funkcioniraju kao lani, prvenstveno jer Bazemore nije toliko velik kao Carroll i Sefolosha da zatvara stranu bez lopte od reketa do perimetra. Samo, Portland igra isključivo kroz bekove koji sami sebi kreiraju prostor, tako da nisu mogli tek tako igru prebaciti u post kako bi na taj način otvarali prostor Lillardu i McCollumu igrom iz unutra prema vani.

Protiv Kingsa nisu imali rješenja za visoku rotaciju protivnika, pogotovo jer su igrali drugu večer back-to-backa. Cousins i Cauley-Stein su odradili svoje energetski, s tim da je najveći problem bio Splitter kojega je Koufos raznosio po reketu i koji Hawksima nije u stanju dati niti onih 15 minuta iza Horforda po večeri, a kamoli da igra ulogu trećeg visokog. Puno teži poraz se dogodio dva kasnije. Doduše, protiv Sunsa su igrali bez Millsapa, dakle sa sakatom unutarnjom linijom i to baš u trenutku kada je Phoenix počeko koristiti postavu s dva centra. Chandler i Len su ih uništili u skoku i na obruču, a posebice je Chandler bio raspoložen kupiti skokove u napadu preko mrtvog Splittera, Scotta ili Sefoloshe kao lažne četvorke.

Barem su se raspucali protiv Denvera koji nije imao rješenja za njihovu formaciju s Millsapom i Horfordom izvan reketa koji su bili prevelik izazov za njihove uglavnom u post orjentirane visoke. Malone je naravno pokušao spasiti stvar guranjem Gallinaria na četvorku, ali Hawski bi tada jednostavno napali kroz Millsapa u post-upu (Bud je čak odustao od klasične distribucije minuta i razdvajanja Horforda i Millsapa kako bi uvijek jedan bio na parketu, ostavio ih je zajedno protiv smallballa Nuggetsa i to se pokazalo mudrim jer na kraju završnicu nisu ni morali igrati).

9. PISTONS

I njih je dočekala turneja po Zapadu, nešto teža nego Hawkse, tako da s 2-2 mogu biti zadovoljni, iako su u svom stilu izgubili dva susreta protiv na papiru lakših suparnika. Sad, Pelicansi na drugoj večeri back-to-backa s ubojitim dvojcem s klupe Holiday-Anderson definitivno nisu bili lagan zalogaj, ali poraz od Nuggetsa im nije trebao. Međutim, u večeri u kojoj Drummond odigra najgoru partiju sezone i gdje ga Van Gundy zakopa na klupu samo da ga ne gleda kako se muči na liniji slobodnih, sve je moguće, pa tako i poraz od Denvera u njihovoj dvorani. Sad, da se radi o jednoj utakmici, možda bi mogli odigrati na kartu nadmorske visine, ali činjenica je da Drummond već skoro mjesec dana ne igra kao što je igrao na startu sezone, a sve je očito vezano uz slobodna bacanja koja u siječnju “gađa” s nevjerojatnih 28%.

Ta blokada i činjenica da Van Gundy već po defaultu drži Baynesa na parketu u završnicama itekako su ostavili traga na minutaži, a samim time i na broju koševa i skokova. Tako da je pred all-star utakmicu realno pitati se da li je Drummond zaslužio mjesto među 12 najboljih na Istoku? Uz dužno poštovanje njegovim vanserijskim skakačkim učincima u prva dva mjeseca sezone, ako čovjek ne može biti na parketu u ključnim momentima utakmice jer je doslovno smetnja u napadu, zašto bi njegovo mjesto na all-star rosteru bilo garantirano?

Ne digne li postotke slobodnih barem na onih otužnih 40%, teško je zamisliti scenarij u kojem će čak i svi oni skokovi i zakucavanja Detroitu biti od presudne važnosti. A i tada će morati skakati i zabijati puno bolje nego je to slučaj sada da opravda ulogu nositelja. Pistonsi su tako u delikatnoj situaciji, Drummond je izgleda ipak puno više DeAndre Jordan nego Dwight Howard u naponu snage, što stavlja Van Gundya u nezgodnu situaciju da mora tražiti dodatna rješenja na vrhu igračke hijerarhije ako misli od ove momčadi napraviti izazivača. Mislim, nema ništa loše u tome da ti mladi centar bude treća opcija u napadu i solidan oslonac u obrani, ali, jebiga, to nije ono što žele dobiti od njega, a to je igrač u rangu Dwighta koji je mogao nositi napad (ne zaboravimo da je Howard uredno zabijao preko 50%, tako da napad Orlanda s njim na parketu nikada nije igrao ispod mogućnosti, da ne spominjemo koliko je napredniji bio kao post-up realizator usprkos jednako drvenoj mehanici), a uz to je bio u stanju držati 70% parketa pod kontrolom uz to što bi zaključao reket. To su svemirske razlike između njih dvojice, a nije da je Dwight nešto kasnije procvao, dapače već u ovim godinama u kojima je sada Dre nosio je Orlando kroz playoff.

Ako ćemo vući dodatne paralele, centri ovoliko oslonjeni na atleticizam i fizikalije poput njih dvojice ne stare kao klasični visoki već više kao bekovi, dakle razvojni put im je usko vezan uz periode vrhunske fizičke moći, a to je ovo razdoblje između 23 i 27 godina nakon čega slijedi pad. Vidite li vi u Drummondu čovjeka koji će u iduće četiri sezone nositi elitnu momčad ili tek još jednog u nizu odličnih atletskih petica poput DeAndrea i Hassana koje su tek dodatci? Van Gundyevi živci ovise o tome kako će se rasplesti ova situacija jer ne krene li Dre naprijed, a prije svega na počne li ubacivati slobodna, Pistonsima će domet biti plasman u playoff. Mislim, kako bi se proveli Clippersi da im je Jordan prva opcija i da umjesto Paula igra s Reggiem Jacksonom i Brandonom Jenningsom?

Pobjede su pak stigle protiv Jazza i Rocketsa tako da je očito kako razloga za paniku nema. Houston usprkos lakrdiji s fauliranjem Drummonda nije mogao obraniti ništa bez Howarda u sredini, a Jazz usprkos povratku Favorsa i ravnopravnoj bitci u reketu nije ništa mogao protiv te večeri šuterski raspoloženih Pistonsa.

10. BULLS

Već smo spomenuli kako su ih išamarali Warriorsi i Celticsi, tako da im je utakmica protiv Cavsa dobro došla da izvuku barem nešto iz ovog tjedna kojega je opet obilježila katastrofalna igra u napadu. Za koju su dijelom zaslužne i dvije spomenute fantastične obrane na koje su naišli, ali i Gasolova slabija forma i Roseova potreba da troši posjede kao da je 2011. Nisu protiv Cavsa pripremili ništa posebno, osim što su definitivno bili maksimalno motivirani obzirom na sjećanja iz lanjskog playoffa. Dakle, Butler je držao Jamesa pod kontrolom, Gasol je uništavao centre Cavsa koji su ostajali parkirani u reketu šutevima iz pick & popa, a za ostalo se pobrinula činjenica da je Irving bio šuterski jednako grozan kao i Rose.

Toliko o lepršavim Cavsima pod novim trenerom. Uglavnom, nakon što su razbili taj mit, čovjek bi očekivao da će Bullsi nagaziti i ozljedama osakaćen Miami, pogotovo nakon što su ubrzo ostali bez Rosea koji je opet sredio zadnju ložu koja ga muči već neko vrijeme. Sad, u nekim drugim okolnostima ovo bi obično bio plus, Butler i Gasol bi preuzeli odgovornost i riješili stvar, samo u ovoj utakmici Hoiberg doslovno nije imao vanjsku liniju jer su zbog ozljeda izvan momčadi bili i Hinrich i Moore. Spoelstra je tako u završnici zaigrao smallball, a Chicago sve i da je htio nije imao dodatnog beka za poslati na parket, tako da su usprkos solidnoj partiji tijekom cijele večeri na kraju previše plivali u obrani jer Gibson, pogotovo u paru s teretnim Gasolom, nije imao nikakvu rolu u sredini, kasnio je zatvoriti i stranu bez lopte i pick & roll akciju u rasporedu u kojem je svih 5 igrača Heata bilo u stanju ubaciti tricu.

11. ROCKETS

Stiže nam Houston u top 10 sve boljom igrom u napadu, pobjede se gomilaju i jedini problem ostaje i dalje katastrofalna obrana. S tim da su ovaj put manje-više izabrali takav put, opet su ostali bez Howarda nakon jedne minute akcije protiv Pistonsa, nakon čega su jednostavno bacili u vodu dosadašnje visoke kombinacije i odlučili se opet zaigrati u smallballu rasporedu koji na početku sezone nije funkcionirao (interesantno, uz njih još su i Memphis, Kingsi i Orlando napravili puni krug u traženju stila koji funkcionira, a jedino Orlando iz toga nije izvukao nikakvu korist). Uglavnom, nakon što se protiv Pistonsa nisu snašli u novim-starim okolonostima i nakon što su uzalud Drummonda poslali na liniju 36 puta na najgadljivije moguće načine jer je Detroit jednostavno s kompletnom rotacijom na raspolaganju imao više opcija, odradili su trade s Clippersima u kojem su dobili nazad Josha Smitha, popunili su roster i krenuli su s pobjedama.

Smith i Jones (forever) su nastavili gdje su stali lani kada su kao duet odigrali gomilu minuta zajedno i kada su sasvim fino funkcionirali protiv drugih postava zbog sposobnosti da igraju licem košu u napadu. Uz na trenutak probuđenog Lawsona odjednom su imali izuzetnu klupu, definitivno predobru za opcije koje su na raspolaganju bile Bucksima. S tim da je ovdje u novom rasporedu kao smallball stretch četvorka šuterski poludio i Ariza, koji je od promjena u tri utakmice tricu gađao 19-31. Pa, recimo samo da ako nastavi s ovakvim učinkom Houstonu do kraja sezone obrana neće ni biti potrebna.

Nakon što su sredili Buckse (i to na puno uvjerljiviji način nego to otkriva pogled na rezultat), još lakše su se obračunali s Dallasom koji s tromim dvojcem Nowitzki-Mejri nije imao nikakve šanse braniti njihovu super-šutersku startnu petorku. I dok su u ove dvije utakmice stvarno ostavili dobar dojam bez obzira na manjak akcije u obrani, protiv Pelicansa su zamalo sve prosuli. U utakmici u kojoj Pelicansi nakon 15-ak minuta akcije ostanu i bez Evansa (koljeno) i bez Davisa (opet udarac u glavu, 785 ove sezone) ozbiljna momčad ne bi smjela imati problema završiti utakmicu, ali Houston očito nema namjeru biti ozbiljna momčad. Istina, na drugoj večeri back-to-backa zaigrali su s još manje energije u obrani nego inače, nisu ništa dobili od klupe, pa su tako Pelicansi preko Andersona i Holidaya, a prije svega preko dominacije u skoku, ostali u igri do same završnice gdje su Rocketsima trebala Hardenova herojstva da izvuku živu glavu.

Uglavnom, da su Pelicansi kojim slučajem imali Davisa na raspolaganju u drugom poluvremenu, sigurno bi uzeli ovu utakmicu jer Houston, posebice kada koristi Smitha na petici u smallball postavi, ne može uhvatiti skok ni slučajno. To je nešto što u ovom tjednu protivnici nisu mogli koristiti pa se njihov povratak na smallball učinio trijumfalnim, ali na puno težem rasporedu koji im donosi Oklahomu i San Antonio bez konkretnih postava nemaju prevelike izglede pružiti otpor.

12. GRIZZLIES

Ako su se Rocketsi vratili smallballu, oni su izgleda opet definitivno prigrlili grit & grind, ali pri tome izgledaju još manje uvjerljivo od Houstona. Jedva su dobili Denver, očekivano su na gostovanju u visinama Colorada ostali bez zraka u završnici, imajući problema i s klupom Nuggetsa i s njihovom smallball postavom. Ali, pružili su dovoljno da na kraju izvuku još jednu tko zna koju po redu gustu pobjedu ove sezone, što recimo nije bio slučaj dva dana kasnije u Minneapolisu. U utakmici u kojoj je Joerger odmarao startere veći dio večeri i gdje je slabašna klupa bez problema održavala egal, u traljavoj završnici na obje strane Wolvesi su jednostavno bili bolji. Mitchell je na parketu imao smislenije postave od Joergera (tipa, s Bjelicom i Muhhamedom kao šuterima, dok je trener Memphisa zaboravio na Randolpha i Leea, a uz to i dalje izbjegava koristiti Chalmersa uz Conleya), Towns je nadigrao Gasola, a Wiggins i Rubio su zaigrali s više energije od Conleya i Barnesa. U biti, Grizliji su izgledali očajno, ali, bez obzira na to, mladim Wolvesima pobjeda u ovakvom tipu završnica svakako je dobro došla za sazrijevanje.

I u trećoj utakmici Grizliji su visili do samog kraja. Orlando, čiji napad se u zadnje vrijeme opet raspao, u prvom dijelu ove utakmice izgledao je kao neka druga momčad. Zabijali su u tranziciji, upadale su im trice, čak su i nadskakali Memphis, tako da se u jednom trenutku činilo kako će prelomiti utakmicu. Međutim, istovremeno ni sami nisu imali nikakva rješenja u obrani reketa kroz koji je Memphis dolazio do polaganja kad god je htio (posebice je Z-Bo bio problem Gordonu), a zatim i do egala zahvaljujući neočekivanoj šuterskoj partiji Greena. U biti, Green je bio najbolji igrač na parketu, a to dovoljno govori s kakvim ležernim ritmom se ova utakmica igrala – ne sjećam se da sam ikada gledao relativno smislenu NBA utakmicu u kojoj oba protivnika imaju razloga za odigrati profesionalno u kojoj apsolutno nikoga nije bolio kikiriki za obranom, posebice u tranziciji.

U nastavku su obje momčadi zaigrale ozbiljnije nakon što su vidjeli da su im treneri na rubu infarkta (stvarno ne znam kako Skiles podnosi ovakve periode igre, a i Joerger je prije svega defanzivni stručnjak, tako da mogu misliti što je imao za reći momčadi nakon prvog poluvremena), a Orlando je čak i u ovom borbenijem i sporijem stilu uglavnom diktirao ritam, dok se Memphis držao čisto na račun grit & grinda veterana. A u završnici su se i ovaj put provukli da ni sami ne znaju kako – od svih ludih poteza kojima su se spasili ove sezone (a bilo je tu svega, od skokova u napadu Randolpha do trica s 9 metara Barnesa), ništa nije bilo luđe nego gledati Jeffa Greena kako voza obranu Magica 1 na 5 i zabija napad za napadom kao nekakav light Durant.

Kakva večer, takva i sezona. Iako, iskreno, teško je uživati čak i u ovakvim ekstravagantnim izdanjima Memphisa obzirom na nelagodu koju prezentiraju veći dio svojih minuta. Ova momčad je doslovno poput starog konja koji se muči stajati na nogama, ponekad je stvarno najbolja stvar koju možeš napraviti skratiti joj muke metkom u glavu.

13. MAVS

Dallas za razliku od Memphisa uglavnom nema problema s estetikom, ali zato je ovo bio tjedan u kojem su itekako imali problema s rezultatima. Glavni razlog za korak unatrag bile su ozljede, naime Mavsi u dva od tri puta nisu uspjeli na parket istrčati s idealnom petorkom. Protiv Wolvesa Dirk je dobio poštedu zbog klimavog koljena, tako da je Carlisleu trebala cijela večer dok nije našao idealnu smallball postavu s Pachuliom okruženim četiri vanjska koja je u produžetku izrešetala Minnesotu i uzela utakmicu u kojoj su Towns i Wiggins do tih dodatnih 5 minuta bili najbolji igrači na parketu. Nakon što su izgubili od Oklahome u utakmici u kojoj realno nisu imali šanse i u kojoj ih je od gaženja sačuvala prije svega očajna šuterska večer igrača Thundera koji su promašili gomilu otvorenih trica, protiv Rocketsa istrčali bez Zaze zbog čega su odigrali najgoru obrambenu utakmicu sezone. Uglavnom, pokazalo se koliko su tanki kada kontekst nije idealan, a obzirom na to znamo koliko im je Zaza bitan, sada je ionako najvažnije da se njegova ozljeda Ahilove tetive u potpunosti sanira jer bez njega u sredini bit će puno više ovih negativnih nego pozitivnih tjedana.

14. PACERS

Spomenuli smo gomilu momčadi koje na razne načine uspijevaju okretati formu, ali Pacersi se već duže vremena nalaze u slobodnom padu kojem se ne nazire kraj. Niz poraza iz prethodnog tjedna uspijeli su prekinuti protiv Sunsa u još jednoj utakmici u kojoj su bili bez onog najvažnijeg Hilla i u kojoj su vrlo brzo ostali bez Mahinmia (definitivno nije slučajno da su im problemi počeli baš u momentima kada je Mahinmi zaredao s ozljedama). S tim da su jedva izdržali nalet u završnici smallball postave Sunsa s tri beka, Lenom i Tuckerom na četvorci.

Ako su se ovdje provukli, u iduće dvije utakmice nisu imali nikakve šanse. Warriorsi su ipak svijet za sebe, dok na gostovanju kod Kingsa bez Mahinmia nisu imali šanse protiv razigranog Cousinsa. Sad, Turner je prebolio rookie bolesti i odlično je iskoristio ove minute koje su mu se otvorile, ali Pacersi pod hitno trebaju svog startnog centra nazad ako misle prekinuti niz loših igara. Napad im očito više neće zaigrati na onoj razini s početka sezone jer George i Miles nisu u stanju opet biti Redick i Korver, zbog čega im je nužno potrebna ekstra kvaliteta u obrani. A nju bez Mahinmia nisu u stanju prezentirati.

15. HEAT

Putovanje kroz gadno razdoblje sezone se nastavlja, a glavna tema su opet ozljede. Praktički, da nisu uspjeli zabiti onih nekoliko otvorenih šuteva u završnici protiv Bullsa i da Wade nije bio u stanju odraditi glavninu posla kao kreator u slash & kick igri, pisali bi im 0-4 tjedan. Ovako, imaju tu jednu pobjedu kao zalog za optimizam, ali i tri poraza prije toga koja su pokazala koliko su u stvari tanka momčad. Sve je počelo novim porazom na domaćem parketu, kada su Bucksi kao i mnogi prije njih jednostavno došli i pomeli pod s njima. Momčad bez playa (uz Dragića nedostajao je i Udrih), s načetim Wadeom, koja uz to ne šutira trica te se ne može osloniti na drugu postavu koja je do sada u sezoni odradila itekako bitne minute (bez Birdmana, s načetim Greenom te s Johnsonom i Winslowom promoviranima u startere klupu nisu ni imali u ovom periodu), jednostavno nije imala šanse protiv živahnih Bucksa bez obzira što je Whiteside dominirao u skoku protiv tanke unutarnje linije protivnika.

U sljedećoj utakmici protiv Wizardsa pak ostali su i bez Wadea i bez Hassana tako da nisu dugo izdržali, a zgazili su ih i Raptorsi protiv kojih nisu mogli računati ni na Denga (doduše, vratio se Wade, ali podatak da je u ova dva susreta šesti igrač bio Josh Richardson koje je dobio u prosjeku 34 minute po večeri govori sve što trebamo znati o stanju njihova rostera). Protiv Bullsa su se već vratili Udrih i Deng, Wade i Green hvataju sve bolju formu nakon ozljeda, a uskoro bi se momčadi trebali priključiti Whiteside i Dragić, tako da će pred najteži mjesec u godini, a veljača im je stvarno gadna, valjda na raspolaganju imati nešto približno nalik najboljoj mogućoj momčadi. U svakom drugom slučaju, odnosno nastave li se ovi problemi s ozljedama, ne piše im se dobro.

16. KINGS

Bitka za osmo mjesto između njih, Blazersa i Jazza postaje sve zanimljivija, pogotovo jer su Kingsi po prvi put ove sezone odigrali odličnu obranu. Nakon što su uvodnih 20 utakmica muku mučili s visokim postavama i nakon što su preokrenuli sezonu ubacivši Casspia u startnu petorku umjesto centra, zaigravši konačno košarku po Karlovom ukusu, Kingsi su nešto morali poduzeti kako bi si dali novi poticaj jer smallball, koliko god ih činio opasnima u napadu, nije nudio nikakva rješenja u obrani, što je dovodilo do niza nepotrebnih poraza. Taj novi poticaj stigao je vraćanjam rookiea Cauley-Steina u petorku – nakon pola sezone privikavanja na NBA, ovaj za današnje standarde iskusan rookie shvatio je i prihvatio rolu defanzivnog specijalista koji pomaže zaključati reket (Kingsi su najbolja skakačka momčad lige od kada on i Cousins igraju veći dio utakmice zajedno, također su u vrhu po broju blokada i po postotcima koje dozvoljavaju na obruču).

Na ovakav pristup Lakersi nisu imali odgovor, Atlantu su uništili u skoku, Indianu su zatrpali koševima na obruču (samo Cousins im je utrpao 26 od 48 poena kroz niski post), a poklekli su tek u produžetku protiv Hornetsa i to tek nakon što je Cousins ispao iz igre zbog osobnih (prije toga im je utrpao 56 poena). Hornetsi su pak svemu tome parirali jer su iskoristili najveću slabost obrane Kingsa, a to je i dalje obrana perimetra. U biti, da su Atlanta i Indiana zabili svoje otvorene šuteve koje Kingsi uredno ostavljaju, ovaj njihov preokret ne bi bio tako pozitivan.

S tim da nije obrana perimetra jedini problem koji muči Kingse. Naime, guranjem Cauley-Steina nazad u startnu petorku i igranjem veći dio večeri s visokim postavama nije nestao onaj problem prisutan i na početku sezone, a to je kako zabiti dovoljno s igračem manje u napadu. Kingsi su puno slabiji nego inače napadački, a to što se nekako drže iznad vode mogu zahvaliti isključivo činjenici da Cousins igra van pameti bez obzira što je reket zakrčeniji nego prije. Uglavnom, protivnicima će uskoro preostati samo da ga opet brane s više tijela, a padne li njegov učinak, pitanje je gdje će Kingsi pronaći dodatne poene s trenutno mizernim učinkom na bokovima. Na poziciji dvojke cijelu sezonu nisu u stanju izvući makar prosječan učinak, a obzirom da se Casspi vraća u formu nakon ozljede i da je Gay ove sezone puno manje učinkovit i kao kreator i kao spot-up opcija, očito je kako će Cousins trebati održati sličnu razinu motivacije i nakon što objave all-star rostere ako se misle do kraja boriti za mjesto u playoffu.

17. JAZZ

Iza njih je još jedan deprimirajući tjedan, ali mizeriji je valjda došao kraj povratkom Favorsa u rotaciju. Protiv Netsa nisu imali problema ni bez njega, ali protiv Knicksa i pogotovo protiv Pistonsa bilo je lako primjetiti koliko problema imaju na perimetru. Tipa, Knicksi i Pistonsi su momčadi koje obično pobjeđuju obranom reketa i na snagu, što protiv Jazza nije išlo iako je Favors odigrao tek 20 minuta protiv Detroita. Unutarnja linija im je sjajna, čak je i Lyles u ovom periodu imao dobrih utakmica, pokazavši usput i šut za tri kao potencijalno oružje, ali i Knicksi i posebice Pistonsi su iskoristili činjenicu da je Trey Burke igrač manje u obrani pokušavajući napadati preko njega što je više moguće (u završnici protiv Pistonsa su čak igrali bez playa samo da nekako skrpaju obranu).

Dakle, Favors se vraća u pravom trenutku, pred raspored koji nije bog zna kako težak i gdje bi im čvrstina pod košem uz sve bolju formu Hooda i standardnog Haywarda trebali biti dovoljni za prestići Blazerse i Kingse. Ali, plafon im je ozbiljno smanjen dok god ne riješe pitanje produkcije na jedinici, gdje su sada još osjetljiviji obzirom da je Neto zaradio potres mozga i da na neko vrijeme neće moći računati ni na ono malo presing kvalitete koju je donosio na poziciju.

18. BLAZERS

Zalomio im se super tjedan, samo dvije utakmice i hrpa slobodnog vremena. U kojem bi mogli uigravati igru u završnicama po čemu su jedna od najgorih momčadi u ligi (pogled na clutch stats otkriva da su od njih gori samo Jazzeri, koji imaju kronični manjak kreatora, Sunsi, koji imaju kronični manjak mozga, te Sixersi, s kroničnim manjkom NBA talenta). Sad, nije stvar samo u tome da ne mogu ništa obraniti, već potpuno potonu i u napadu, iako imaju dva rasna kreatora iz driblinga na vanjskim pozicijama. Uglavnom, film koji gledamo cijelu sezonu gledali smo i protiv Atlante, a stvar je možda najlakše opisati tako da imaš dojam kako sav taj njihov kvalitetni pokretni napad stane i svi, pa i Stotts, samo gledaju što će smisliti Lillard. S jedne strane Stottsu treba skinuti kapu na načinu kako je posložio ovu momčad, ali s druge ti česti kiksevi u završnicama i pad razine igre u zadnjih pet minuta definitivno imaju veze i s načinom kako vodi utakmicu i priprema momčad.

A s treće strane, tko zna, možda u tim zadnjim minutama utakmice Portlandu jednostavno dođe na naplatu manjak talenta kojega mogu maskirati veći dio večeri dok protivnik ionako ne igra punom brzinom. Jer, kako god da se zbune kada treba zaključiti susret, malo je momčadi koje su atraktivnije za gledati od Blazersa. Barem prema naprijed, jelte. Protiv Atlante je recimo bilo itekako vidljivo koliko je Plumlee napredovao kao košarkaš – Hawksi bi stisli čovjeka s loptom u pick & rollu, lopta bi došla do Plumleea kojega bi zatvorio obrambeni igrač s boka, a ovaj bi automatski bez da trepne proslijedio loptu na stranu bez lopte gdje su Aminu ili Crabbe čekali sami na otvorenom šutu. Zvuči jednostavno, ali većina centara to nije u stanju odraditi kako treba, što je još jedan razlog zašto je Plumlee ove sezone postao izuzetno efikasan u napadu.

Čak i ovo što rade s Vonlehom ima smisla. Naime, Vonleh u napadu nema nikakvu ulogu, nije ni približno dobar realizator kao Davis, nije kreativan kao Plumlee, a nije ni stretch igrač kao Leonard u što su polagali najveće nade na startu sezone. Dakle, obični smetlar koji kupi skokove u napadu i zabija zicere. Međutim, najbolji je defanzivac u cijeloj ergeli visokih, sposoban jednako dobro čuvati obruč i igrati obranu prema perimetru. Obzirom da igra isključivo protiv startera, to nije mala stvar, tako da su Blazersi i ovdje pronašli idealan način za razviti igrača i pri tome izvući korist za momčad – Vonleh u nekim slabijim postavama bi im zbog nedostatka role u napadu predstavljao ogroman problem, a ovako ga mogu sakriti okruženog najboljim šuterima i dati mu potrebne minute koje opravdava time što igra solidno u obrani.

6 thoughts on “POWER RANKINGS, WEEK 13. (6-18)

  1. sto mislis,moze li Houston eventualnim tradeom za Love-a postadi contender?mada opet.sto bi mogli ponuditi Cavsima za njega…sto mislis o Jabari Parkeru,je li igrac koji moze nositi fransizu u buducnosti?

  2. Drummond je pogodio rookie zid u trećoj godini. Ekipa i dalje s njim na terenu ima top 5 obranu lige, a na tom dijelu terena još djeluje izgubljeno. Pogotovo sada kada u napadu razbija obruče i table.
    Nemam pojma što stalno idu paralele s Jordanom i Dwightom. Prvi je proigra u 25 godini ono što je Drummond radio u 21, a drugi je bio toliko oslonjen na atletske sposobnosti da to nije dugo viđeno uz to što niti ne liči na centra. Drummond da samo stoji na parketu i igra rolu Jordana bio bi zmaj, to je valjda dokazano. Ovako ispada da se bruka s potezima koje pokušava izvest.
    Šta jwst, jako teškonga ie gledat zadnjih 10 dana jer izgleda ko back up centar

  3. Nema sumnje Steph je najjveci suter ikad. Bilo mi je malo bez veze kad su to neki govorili prosle godine jer su za mene Ray Allen i Reggie Miller bili neprikosnoveni.
    E sad jedan veliki kuriozitet na koji sam danas naisao odnosno tekst koji je napisao pre 3 godine Steve Kerr tj. mastanje o stvaranju nekakvog suterskog frankenstajna tzv. Roboshooter-a. Ko bi rekao da ce se kratko vreme Kerova fantazija biti realizovana i
    prevazidjena (on smatra da pravi suter ne mora da brani) te da ce mu on biti trener.

    http://sports.yahoo.com/news/creating-perfect-shooter-185200067–nba.html

    Pozdrav za G-ija i sve pohvale za tekstove.

  4. nesto se suska oko teagua, da je dostupan, Lowe je u zadnjem clanku imao fin trade prijedlog koji bi pomogao i hakwsima i uti, 2 bureka za jeffa, ovim potezom bi utah sigurno isplivala na 8. poziciji, sto mislis jel izvedivo, tj. bi li hawksi napravili tako drastican potez?
    ny je također zainterseiran, ali premalo trade asseta imaju za izvesti tako nesto, osim ako bud nema neki man crush na calderona.

  5. @ riki – ne odmah. obrana bi i dalje bila šuplja, dakle trebalo bi povući još gomilu poteza kroz iduće 2-3 godine. što nije tragedija jer i Harden i Love tek trebaju doseći košarkašku nirvanu. ali, definitivno bi imali potencijala postati top 3 napad i treća najbolja momčad na Zapadu već od iduće sezone. Parker nositelj? Ne. Možda se u pravom kontekstu može razviti u tipa koji zabija preko 20, ali gledajući ga na Dukeu i sada u Bucksima, ne vidim više od toga.

    @ krpa – ne vidim što bi Hawksi dobili s dva bureka osim bolova u želudcu. Utah bi to morala podebljati nekim mladim talentom i pickom, a Atlanta, čak i da smatraju da je Schroeder spreman preuzeti startnu rolu, sumnjam da bi za Teaguea prihvatila povrat od tek dva igrača s klupe

  6. Ako je MJ neosporni kralj one ere “klasicne” kosarke u kojoj je post bio osnova, sut s poludistance vrlo bitno oruzje i u kojoj je rat u reketu bio vrlo cesto kljucan faktor, moze li se reci da je Steph neosporni kralj ove nove pace and space kosarke u kojoj je sut i rasiren teren svetinja ?

    I jos jedno pitanje, kako bi ti uporedio cisto ofanzivni ucinak i opcenito ofanzivni uticaj Stepha i Micheala ? MJ je neosporno puno bolji kao all rounder ali gledajuci cisto ofanzivni impact kolika je razlika izmedju njih obzirom da je ovaj mali u stanju pogadjat cim predje pola terena i trica sa 10 metara mu je ono ko dobar dan.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *