BEAUTIFUL TEAM

Trica kojom je Jenkins donio naslov Villanovi najsavršeniji je mogući završetak march madnessa. Iako je Arcidiacono, kao najkonstantnija opasnost s vanjskih pozicija, zaslužio titulu MVP-a Final Foura, upravo je Jenkinsova raznovrsnost omogućila Wildcatsima da isprave sve pogreške iz prethodne dvije sezone. Praktički, Jenkins je svojim tricama, sekundarnom kreacijom i sposobnošću da u obrani brani svih 5 pozicija bio Draymond Green ove momčadi. Njegova eksplozija, uz činjenicu da su kao veteranska jezgra puno toga naučili u prethodne dvije sezone i da su NCAA veterani poput Arcidiacona i Harta bili i psihički i fizički na vrhuncu, ključni su razlozi zašto su Wildcatsi ove godine ostvarili potencijale i na najvećoj pozornici, a ne samo u okvirima vlastite konferencije.

Potpuno sam pod dojmom načina na koji je Villanova igrala i koji bi, koliko god nezahvalno bilo obzirom na bitno drugačiji kontekst, na trenutke usporedio s načinom na koji su košarku igrali Spursi prije dvije sezone ili Warriorsi lani (prije nego su postali freak show koji je u stanju video igricu učiniti previše realnom). Uvijek dodaj loptu slobodnom čovjeku, uvijek napadni prostor ako ti ga ostave, uvijek se kreći u potrazi za slobodnim prostorom kojega možeš iskoristiti.

Sinoć su ponovili isto, dakle i šestu utakmicu turnira odigrali su gotovo savršeno u napadu (praktički, jedino “posrtanje” imali su protiv Kansasa kada su izgledali relativno obično), tako da definitivno treba uputiti čestitke i Tar Heelsima koji su našli načina suprostaviti se ovakvoj izvedbi. Dobrim dijelom za to je bila zaslužna fantastična šuterska večer, rijetko kada je North Carolina ove sezone ovako ubacivala s perimetra – 11 trica iz 17 pokušaja pokopali bi svaki drugi program u zemlji. Osim, naravno, Villanove.

Dakle, čak ni najbolja izvedba sezone s perimetra, uz standardnu dominaciju pod koševima gdje su opet imali gomilu skokova u napadu, nije bila dovoljna Tar Heelsima da se odvoje makar u jednom trenutku. Dapače, oni su skoro cijelu večer bili pratnja, pa tako i u završnici kada su vjerovali da imaju produžetak nakon što je Paige ubacio još jednu tricu (četvrtu na utakmici, na sjajan je način završio odličnu NCAA karijeru). Međutim, iako su dominirali u reketu i zabili gomilu trica, jednostavno nisu imali dovoljno. A dva su razloga zašto nisu. Prvi je taj spori ritam koji su Wildcasti opet nametnuli i koji je utakmicu pretvorio u nadmudrivanje, ne ostavivši previše prostora za atleticizam i fizikalije protivnika da dođu u prvi plan. A drugi razlog je obrana, prvenstveno njena nesposobnost da se nosi s mismatchom poput Jenkinsa.

Jenkins je bio taj koji je napadao Meeksa ili Johnsona i to ne samo izvlačenjem jednog od centara prema perimetru kako bi otvorio reket, već i 1 na 1, bilo kroz ulaze, bilo kroz post-up. To što je usprkos takvom manjku centimetara nalazio načina finiširati protiv dvojca koji je visinom i masom najveća snaga protivnika još jednom je potvrdilo o kakvom se sjajnom košarkašu radi. I ono ništa manje važno, sa svojom velikom guzicom istovremeno nije imao nikakvih problema gurati se s Meeksom na drugoj strani tako da ga je potpuno nadigrao. Usprkos puno većem broju skokova, Tar Heelsi nisu zabijali koliko su inače navikli u sredini jer su im oba centra imala itekakve probleme nositi se s Jenkinsom, ali i Ochefuom (ako je Jenkins kopija Draymonda Greena, onda je Ochefu kopija Ezelia). Potonji je odradio još jednu dobru partiju u oba smjera, dao je taman koliko je trebao da North Carolina ne ostvari sve na što su navikli u sredini.

Jedna zanimljivost utakmice je definitivno spomenuti period završnice prvog poluvremena kada je Williams na parket poslao smallball postavu s Pinsonom umjesto jednog visokog. S bržim i eksplozivnijimm čuvarom na sebi koji je i dalje imao izuzetnu dužinu Jenkins je prestao biti mismatch licem košu, što je North Carolina iskoristila da napravi jedinu ozbiljniju seriju na utakmici koja im je u jednom trenutku donijela +7. U nastavku su tu postavu također koristili samo jednom kada je trebalo nekako razbiti ritam Villanove (koja je bez većih problema stigla minus i napravila novu razliku), ukupno tek 6 minuta na utakmici, što je definitivno premalo. Samo, lako je uočiti takve detalje gledajući utakmicu na ekranu u snimci, kada igraš turnirsku utakmicu za koju ne postoji popravni puno je teže odlučiti se za radikalne zahvate i sasvim je razumljivo što je Williams ostao vjeran petorci koja ga je i dovela do finala.

Kod Wildcatsa definitivno treba spomenuti i učinak klupe. Standardno dobar šesti čovjek Booth mijenjao je sve tri vanjske pozicije zabivši 20 itekako bitnih poena, a jednako pouzdan bio je i Bridges koji je opet sjajno mijenjao Jenkinsa kao i protiv Kansasa. Naime, skoro cijelo drugo poluvrijeme Jenkins je imao problema s osobnima što ga je osudilo na par neplanirano dugih šihta na klupi, a da se Villanova drži u igri bez ključnog čovjeka upravo su omogućili Boothov učinak u napadu i Bridgesov u obrani. I to ne samo da se drži, veći dio drugog poluvremena imali su Tar Heelse na konopcima, ali nikako nisu mogli spojiti seriju kojom bi se odvojili, što je i dovelo do toga da im Paige cirkuskom tricom iz očajne situacije anulira prednost. Dok Jenkins nije potvrdio ono što je i u ovoj večeri bilo očito, pa makar odigrao samo 21 minutu – da je on MVP turnira.

2 thoughts on “BEAUTIFUL TEAM

  1. Taman htedoh da pitam lici li ti ovaj guzonja Jenkins na Greena, i ti care to odmah pomenu:)
    Nego, ima li u ove dve ekipe jedan igrac koji bi mogao biti starter za 5 godina u ligi?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *