PACERS

Tko ne bi vjerovao ljudima s ovakvim facama koje odaju bezgraničnu samouvjerenost? O tome i o još puno drugih stvari kontemplira Toni Lazarušić, run and gun autor i košarkaški fanatik u svojoj ispodobruca.com premijeri. Ako niste do sada čuli za čovjeka, sram vas bilo.

QR

Odlazak Westa, Hibberta i Rudeža nakon sezone 2014/15 označio je početak kraja identiteta Pacersa. Glavni operativac u uredu Larry Bird izdao je jasnu naredbu kako želi košarku koja će prodavati ulaznice. Dobar dan visoki tempo, dobar dan tricama, dobar dan small-ball postave, dobrodošao Monta. Zbogom twin towersi i kontrolo tempa, zbogom krljanju u reketu. Prijelazno razdoblje za Pacerse i prihvaćanje novih ideja nije prošlo tako glatko lani, uglavnom zbog Vogela, relikta prošlosti i glavnog ideologa old-school sistema Pacersa zbog kojeg su se LeBron i Heatovci znali krčkati do levela usijanja u dva playoffa. Vogel je čak i pokušao udovoljiti šefu u kancelariji, posebno u prvom dijelu prošle sezone pa su Pacersi zaigrali bržim ritmom (zanimljivo je da su na kraju bili 10. po tempu), Ellis je dobio veliku ulogu, a korištene su i stretch postave s C.J. Milesom ili Solomonom Hillom na četvorci i samo jednim pravim centrom. Ali, što ti to vrijedi kada je glavna karika u sustavu, George, odbio podrediti se istom i dio minuta provesti na četvorci i ratu s Randolphima, Aldridgeima i Millsapima ovoga svijeta.

Padom njegove forme tijekom sezone Pacersi su morali odustati od eksperimenta jer igra nije davala željene rezultate. Ali, nije da su imali i ljudstvo potrebno za pratiti Birdove ideje. Paradoksalno je da čovjek koji slaže roster na kojemu su Mahinmi, Lavoy Allen i Jordan Hill, ili koji je draftirao novog centra lani, ili kojemu je play George Hill, od trenera traži da igra atraktivnije i brže. Vogel je jedva čekao da kola krenu nizbrdo. Ubacio je u rikverc i vratio se košarci koju ima u malom prstu: dva centra, kontrola skoka i reketa, napad na postavljene obrane. George je zaigrao bolje, obrana se popravila, a Ian Mahinmi preko noći postao jedan od boljih defanzivnih centara u ligi. Istovremeno je Frank i sebi osigurao odlazak iz Pacersa jer u očima Birda on je bio recidivist koji ne izvršava naredbe. Navodno se njih dvojica nikada i nisu slagali. Kako god bilo, jašući stari sistem Indiana se dokopala playoffa i dobila protivnika po mjeri – Raptorse. Iso košarka Lowryja i DeRozana bila je na papiru idealna za Georgea, Hilla, Mahinmija i obranu Indiane. U 7 mučnih utakmica na kraju su ipak prošli Raptorsi zahvaljujući prvenstveno nešto boljoj klupi i dubini rostera.

Bird je ovog ljeta nastavio s redizajnom ekipe. Vogela je naslijedio njegov asistent McMillan što je još jedan Birdov paradoks. Upravo je zaposlio čovjeka koji je doktorirao na temu: “Spori tempo i napadanje na halfcourt”. Blazersi s Royem, Aldridgeom i Odenom igrali su upravo tako. Ali hajde, Bird mu je “olakšao” barem s izgledom rostera koji ima dinamične bekove, pokretnije četvorke i Ala Jeffersona. Ovo je sada potpuno nova momčad u odnosu na ono s čim je Vogel raspolagao. Koliko su zaokret u ideologiji franšize na parketu i nova lica na klupi plus za Indianu to ćemo tek doznati. I jedva čekamo.

OFFENSE

Da se vratim na McMillana (i smanjim sebi posao, Gee neće ni primijetiti da nemam podnaslova “coaching”). Njegovi Sonicsi ranije s Paytonom, Allenom i Lewisom igrali su ispodprosječnim tempom. Kasnije s Blazersima bila je ista stvar. Ovako su im izgledali pace rankingsi dok im je on bio za kormilom: 28., 29., 29., 30., 30., 30. Međutim ovdje treba spomenuti još jednu stvar. Iako su bili bolno spori Blazersi su u sretnijim godinama, kada su bili pri vrhu Zapada, imali učinkovite ili barem prosječne napade – od sezone 2007/08 pa do 2010/11 Blazersi su redom imali sljedeće ofanzivne rejtinge: 14., 1., 7., 10. Najzaslužniji za to bili su McMillanovi shematizirani i metodični napadi koji su se vrtjeli preko odličnih iso scorera kakvi su bili Roy i kasnije Aldridge, a koji su oko sebe imali odličnu potporu u igračima tipa Matthews, Batum, Andre Miller, Steve Blake i drugi. Uz to, McMillan je bio taj koji je u Blazerse donio svježinu i novi identitet nakon perioda JailBlazersa. Isto se očekuje i sada od njega u Indianapolisu iako je na glasu kao zajebani strogi trener koji prvenstveno pazi na disciplinu i da nitko ne iskače iz okvira, zbog čega su recimo Zach Randolph ili Andre Miller znali ulaziti u sukobe s njim. Hajde da ga vidimo kako će se snaći u odnosu s Birdom i njegovim zahtjevima po pitanju tempa. Nikad ne podcjenjuj trenera koji se bori za novu šansu u ligi.

Nastavno na ovu priču o famoznom paceu, pregledavajući brojke iz predsezone, ako to išta znači, Pacersi su jedna od bržih ekipa u tom segmentu. Eye test njihovih utakmica iz predsezone na koje sam bacio oko to potvrđuje. Koliko to ima veze s pomalo revijalnim tonovima utakmice, a koliko doista sa strategijom McMillana vidjet ćemo kada počnu prave stvari, ali Indiana doista pokušava trčati u tranziciju kad god je to moguće, a njihovi bekovi i krila imaju odriješene ruke šutnuti tricu kad god su otvoreni. Još neke novosti koje se na prvu mogu vidjeti kod McMillana je malo više flex i floppy akcije za Ellisa kao egzekutora, a kada je Al Jefferson na parketu igra očekivano uspori te Big Al dobije svoju kvotu lopti na lijevom bloku, ali i kroz pick and pop. I Teague i Ellis su kroz svoje karijere naučili vrtjeti 2 na 2 igru, prvi s Millsapom i Horfordom, drugi s Dirkom. Očekujemo puno ovakve akcije s Jeffersonom, kao i Turnerom i Thad Youngom koji će biti starteri i u ovako postavljenom rosteru prvenstveno stretch opcije na poludistanci koje otvaraju prostor bekovima i Georgeu.

Kako će Teague i Ellis zbog sličnih vrlina, ali i mana, funkcionirati zajedno na parketu jedno je od zanimljivijih pitanja vezanih uz Pacerse. Obojica su dobri dribleri i slasheri koji znaju završiti oko obruča te pumpati tempo, ali obojica su nekonstantni šuteri koji se ipak najkomotnije osjećaju s loptom u rukama. Teague je lani šutirao jako dobro za tri pa njega malo više možemo očekivati u spot-upu dok će Ellis možda malo više napadački živjeti od spomenutih setova koji ga oslobađaju kroz blokove na poludistanci. Glavninu napada ipak će dobiti George, najbolji kreator kojeg imaju i koji će, kao i McMillanove vedete u Sonicsima i Blazersima, dobiti apsolutnu slobodu. Njemu će biti dozvoljeno krenuti u realizaciju kada želi, vrtjeti pick and roll ili napasti iz izolacije.

George je odličan two-way igrač, ali još uvijek nije dokazao da može nositi jedan napad usprkos dobrim all-round brojkama. Šuterski zna izrazito oscilirati i potezati preko ruke kada za to i nema potrebe. U oko upadaju i njegove izgubljene lopte (4,2 asista – 3,4 turnovera lani), kao i omjer asistiranih koševa (45%) i onih koje je sebi iskreirao (55%) što znači da ipak nije tako dobar kreator. Možda to možemo pripisati sistemu igre koji mu nije ostavljao dovoljno prostora za napadanje, a suigrači nisu  bili napadačke klase, ali evo mu idealne šanse da se dokaže u napadačkom sistemu idealnom za napucati brojke. Igranje uz dodatna dva dokazana kreatora pored sebe svakako će mu olakšati i skinuti pritisak s njega u ovom kreacijskom dijelu i to je luksuz koji Pacersi imaju. Nema baš puno momčadi u ligi koje na perimetru imaju tri igrača koja mogu napasti s loptom u rukama, šutnuti ili asistirati, a tu je i Jefferson kao još jedan kreator kojemu možeš baciti loptu da krene u realizaciju. Ovo je jedan od razloga zašto bi njihov napad ove sezone trebao biti dosta bolji nego zadnjih godina.

Na klupi Pacersi osim Jeffersona imaju još nekoliko zanimljivih rješenja, ali imaju sličan problem kao i starteri. Brooks i Stuckey su 1 na 5 igrači, svaki na svoj način, dok C.J. Miles voli uzimati šuteve za tri kakvih se ni Steph ne bi posramio. Ovdje bi također mogao nastati problem oko raspodjele potrošnje jer sva četvorica igrača koja ulaze s klupe traže loptu u svojim rukama. Peti je Lavoy Allen koji će valjda imati najniži usage rate ikada i tu je da pomogne Jeffersonu u obrani.

Napad Pacersa s novom ideologijom ima potencijala postati iznadprosječno dobar, ali imaju dva felera koja neće tako lako popraviti. Prvi je manjak šutera za tricu, drugi je nedostatak klasičnih stretch opcija. Kada malo bolje pogledamo jedini pravi šuteri za tricu na ovom rosteru su George i Miles, ostalih nema ili se radi o igračima koji neće dobiti rotacijske minute. Teague je lani napredovao, ali dobar standard morati će zadržati i ove godine. Ellis i Young mogu zabiti tricu, međutim ako ne treba neće je šutnuti i definitivno nisu tricaši kao ni Stuckey. Pa čak i Miles u kojega se Pacersi pouzdaju kroz karijeru šutira samo 35% za 3. Da stvar bude još opasnija za napad Indiane, svi nabrojani igrači vole šutirati s poludistance: Teague, George, Ellis, Young, Jefferson… Nije problem, postoje napadi koji se muče sa spacingom ili vole poludistancu pa su napadački uvijek na vrhu, Clippersi i Spursi npr., ali Indiana nije na toj razini talenta i šuterske kvalitete. Ako trica ne bude upadala i zamijeni je poludistanca, Pacersi bi mogli biti u problemu. Posebno ako znamo da će imati velikih problema u obrani koja će se opasno srozati. Logika je jednostavna: ne možeš se obraniti – nema tranzicije. Nema tranzicije – nema lakih poena i dobrog napada. Nema lakih poena – ima napadanja na halfcourt bez previše šutera i igrača koji jednostavno nisu kompatibilni, barem na papiru.

Što se pozicije četvorke tiče, koncepcijski ključne za ovo što Indiana želi igrati, Young može pomoći pogađanjem s poludistance ili kraće distance, pa čak i napadanjem iz driblinga ili skokom u napadu, ali problem za Indianu je što će sve ekipe pustiti Younga da šutira koliko želi tu poludistancu (kao i Turnera), a zatvarati će opasnije strijelce. Kao neko kvazi rješenje nameće se Miles kao četvorka. Ali, ajmo biti ozbiljni. C.J. Miles nije nikakva četvorka, nije čak ni nisko krilo, Miles je bek (!) od 198 cm (!) koji je lani prinudno igrao tu rolu četvorke jer boljih šutera nisu imali, a George je odbio to igrati. Nikakva pomoć on ekipi nije bio. Bez njega na terenu bolje su se branili i napadali, a dok su im visoke postave Mahinmi/Turner i Mahinmi/Allen bile net pozitivne (+5,2 i +6,8), postava Mahinmi/Miles uz Georgea, Montu i Hilla, usput rečeno treća najkorištenija, bila je net negativna (-6,7). Tako da možemo prestati s fantaziranjem o Milesu kao četvorci, posebno u sistemu koji ga ne može sakriti u obrani na poziciji 4. Ako to zajedničkim snagama nisu uspjeli Hill-George-Mahinmi, Vogel na klupi i ukupno gledano 3. obrana lige lani, ne znam kako će uspjeti ovaj emmentaler koji se naziva obranom Indiane.

DEFENSE

Ekipa je ostala bez tri izuzetno bitna obrambena igrača: George Hill, Mahnmi i Solomon Hill. Prvu dvojicu sam već provukao kroz tekst pa se neću ponavljati, ali treći je zanimljiv jer je davao mogućnost Pacersima da odigraju tu kvazi stretch formaciju kroz neki period utakmice bez da obrana previše pati. S njim u postavi i s četvoricom startera Pacersi su imali net rating +24. Ne krasi ga osobita visina (201) ali je izrazito čvrst i sposoban braniti četvorke kao i preuzimati na perimetru. Umjesto ove spomenute trojke došli su Teague, Jefferson i Young. Bird je bacio sve u napad, obranu je ostavio doslovno na jednom čovjeku – Paulu Georgeu koji će dakle u oba pravca morati ponijeti ogroman teret, MVP-jevski teret.

Promatrao sam u predsezoni hoće li McMillan donijeti nekakvu novost i vidio sam da su zaigrali jači presing prema perimetru čak i s hedge-anjem pick and rolla ako se igra 1-4 pick, dok je centar u 1-5 picku uvijek u zoni i pazi reket (očekivano s obzirom da se radilo o Jeffersonu i Seraphinu). Uz to, potencijalni pick 3-4 Pacersi će braniti preuzimanjem jer George ima visinu, snagu i valjda dobru volju da brani četvorke u tim momentima, a Young je dovoljno pokretljiv da čuva trojke. Žešći presing uklapa se u ideju tranzicije jer potencijalno generira izgubljene lopte suparnika i oduzima šut za tricu što bi bilo dobro rješenje za Pacerse koji će, rekao sam, imati problema pratiti tricaški ritam iole bolje ekipe. Pitanje je samo kako provesti taj presing kada na rosteru, posebno u backcourtu, nema atleta koje mogu brzo i kvalitetno rotirati, sjeći lopte i braniti više pozicija. Nema puno ni visine, ni atleticizma, ni obrambeno odgovornih igrača. Ellis i Teague su vjerojatno jedan od slabijih obrambenih tandema. Teague je izvrstan kradljivac lopti, ali i veliki kockar kao i Monta. Uz to, obojica su niski i fizički slabiji da bi pazili na krupnije strijelce na njihovim pozicijama. Dakako da su i lake mete u pick and rollu, što nije ohrabrujuća vijest kada u posljednjoj liniji imaš dva igrača koja sve samo ne briljiraju u obrani picka. Big Al pati od manjka pokretljivosti i eksplozivnosti, a Turner od neiskustva. Svi su ludi za Turnerom, i ja sam, ali iluzorno je očekivati da će dečko od 20 godina moći sam pokriti reket. Veće su šanse da ćemo ga gledati kako pliva u zadnjoj liniji, često upada u probleme s prekršajima i muči se s čitanjem igre i postavljanjem u pick and rollu. On je lani bio najbolji kada je igrao s još jednim visokim igračem kojemu je primarna zadaća ona obrambena.

McMillan će ove probleme pokušati nadoknaditi barem kontrolom skoka i manjim brojem izgubljenih lopti. Ali situacija ni tu nije baš idealna jer nitko od njegovih visokih igrača nije osobito dobar skakač, a bekovi su jako niski. Drugo, uz visoki tempo neminovno se vežu i izgubljene lopte, a svakako neće pomoći ni to što su ti ključni kreatori skloni gubljenju lopti.

Na klupi nema baš previše rješenja za popravljati obranu. Jedino Lavoy Allen može pomoći, ali kako onda igrati napad koji si zamislio? Jedina stvar koja meni pada na pamet kako bi se makar malo moglo pomoći obrani (a možda i napadu) je zamjena Ellisa s Milesom. Ellis je u očitom regresu i padu forme, a stilom igre je combo bek bez dobre obrane i kao takav u tridesetoj godini života, kada je još manje učinkovit strijelac nego prije, idealan za klupu da s Jeffersonom predvodi drugu postavu i da pick igra Big Al-Monta bude osnova u tim periodima. Nema puno drugih postava koje bi mogle doskočiti tom problemu. Monta na klupi, Miles starter je koncept koji rješava i problem šuta u startnoj petorci, makar na nekoj mini razini. Ostaješ bez brzog beka idealnog u tranziciji i dodatnog kreatora, ali nešto moraš žrtvovati da bi našao pravi balans s obzirom da Indiana, opet kažem, barem na papiru pleše na tankoj granici između uspjeha i potpunog kraha. Miles je viši i snažniji od Ellisa, bolje će pomoći na skoku, bolje će pomoći u switch obrani. Nije idealno rješenje jer Miles nije igrač za startne minute u ozbiljnoj ekipi, ali Pacersi će morati misliti na obranu i što je više moguće razdvajati Teaguea i Ellisa. Pa eto, neka to bude moj Fab Five: Teague-Miles-George-Young-Turner

Ako će se napad usprkos svim tvorničkim greškama nekako dogurati do zone relevantnosti obrana će sigurno potonuti, tu im nema spasa. Spas za Pacerse je zapravo samo taj što na Istoku nema previše ekipa koje će ih kažnjavati kao što će to raditi društvo sa Zapada.

BIG PICTURE

Uglavnom ne završi dobro kada se GM ili vlasnik počnu petljati treneru u posao i nametati mu svoje ideje. Phil Jackson i Vivek služe kao svježi primjeri. Ovu ekipu Indiane posložio je Bird i to je napravio na način kao da je želio samo nabaciti što više talenta i imena na roster ne vodeći previše računa o široj slici. Mogu mu pronaći opravdanje u tome da je htio početi nešto novo i u tome da Indianapolis nije mjesto kamo free agenti trče. Ali, mogao je onda barem primjerenijeg trenera pronaći. Ili Bird zna nešto što mi možda ne znamo o McMillanu. Pacersi su ovog ljeta izgrađeni da bi ušli u playoff gdje ih i vidim jer Istok je izjednačen, a nitko osim ovih silnih mediokritetskih ekipa nema igrača sličnog Georgeu na rosteru. Ali, ako on ne bude na visokom nivou, Pacersima će doigravanje opasno visjeti. Naravno da ih ne vidim kao nikakvog izazivača ili najveću prijetnju Cavsima na Istoku, posebno ne u prvoj godini “rebuildinga” i dok je PG-13 usamljeni jahač s role playerima oko sebe. Bird će i idućeg ljeta imati prostora pod capom za manevriranje po tržnici. Zato bi bilo sjajno za njega kada bi ekipa kliknula na pravi način, George se pokazao pravim liderom i franšiznim igračem u punom smislu riječi, a Myles Turner sigurnim članom potencijalne jezgre koja može srušiti tog LeBrona. Možda bi to natjeralo druge kvalitetne slobodne igrače da dobro razmisle o Pacersima ako su gladni rezultata i borbe za sami vrh.

Trade chipova za nadogradnju ekipe tijekom sezone baš i nemaju. Možda je Ellis prvi pick s obzirom da ima još dvije godine ugovora nakon ovog. Pitanje je samo tko bi bio voljan preuzeti Montu i njegov ugovor i što Pacersi mogu dobiti zauzvrat.

BCS

George igra na MVP razini i u stanju je zahvaljujući vrhunskim predstavama na oba kraja parketa sam donositi pobjede kao superstar. Ostatak momčadi igra bez velikih amplituda i regresa, posebno u napadu koji funkcionira sjajno, a na sve se nadovezao McMillan pametnim rotiranjem i miksanjem postava koje nešto mogu i obraniti. George je na kraju u top 5 kandidata za MVP-a, a Turner ulaz na širu listu potencijalnih osvajača MIP nagrade. Sve to rezultira s 50 i kusur pobjeda i domaćim parketom u prvoj rundi.

WCS

McMillan pod Birdovim pritiskom ne uspijeva posložiti obranu jer onda mora žrtvovati napad. A nije da im i napad briljira jer tricu mogu pogoditi samo slučajno dok forsiranje poludistance očekivano ne donosi rezultate. George igra dobro, ali nedovoljno da bi nosio momčad, a na vidjelo izlazi da Teague i Ellis ipak ne mogu zajedno koegzistirati, kao i to da Turner nosi prevelik teret na svojim leđima. Na sve se nadovezuju Jeffersonovi problemi sa sitnim ozljedama pa na kraju izbalansiranije ekipe s Istoka u vidu Magica, Hornetsa i Wizardsa ulaze u playoff, a Pacersi ostaju “suhi”. Bird okrivljuje McMillana za neuspjeh, uručuje mu otkaz, a novi trener je Lionel Hollins čiji je zadatak ugledati se na D`Antonija i Dona Nelsona. Novi stil igre Indiane naziva se Hollyball.

2 thoughts on “PACERS

  1. Odličan članak. Pi-Đi je fascinantan igrač, ove sezone očekujem još veći napredak i nadam se njegovoj kandidaturi za MVP-a. Mislim da će mu ovakva pratnja goditi i da će lakše dolaziti do poena. Obzirom da svakag igrača upoređujem sa Džordanom, ove sezone, po mom mišljenju, titulu INSDŽ-a (Igrač najsličniji Džordanu) nosi Pi-Đi! 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *