JUMPIN’ JACKSON

Utakmica između Kansasa i Purduea bila je izuzetno zabavna, koliko zabavno može biti nešto što završi potpunom dominacijom. Međutim, na startu nije tako izgledalo, dapače Purdue je čak i vodio najveći dio prvog poluvremena jer im je plan igre funkcionirao – trice su im upadale sa svih strana, a ako ne bi rano u napadu uzeli šut s perimetra, onda su bacali loptu u post Swaniganu i posebice balvanu Haasu da 1 na 1 iskoriste manjak visine i snage pod košem Jayhawksa gdje Lucas najveći dio večeri provodi usamljen. Samo, kada je šut prestao ulaziti i kada je Kansas zaigrao malo agresivnije na loptu, točnije kada je Jackson počeo sijati teror trčeći na sve strane zatvarati i pomagati, utakmica se lagano okrenula da bi sredinom drugog dijela pukla jer, kao ni Michigan State kolo ranije, Purdue do kraja više jednostavno nije mogao pratiti sve što su Jayhawski bacali pred njih.

A to su uglavnom bili šuterski bljeskovi raspoloženog bekovskog dvojca Mason-Graham, koji su stvarno rupe u obrani, ali koji su ubacili 9 od 14 trica (Kansas je na kraju izrešetao Purdue uz 54% s perimetra), i Jacksonov elitni atleticizam. Lakoća kojom je zakucavao, krao lopte i kupio skokove u napadu, bacajući se na glavu i igrajući u nitro izdanju definitivno su bili najviša NBA razina i momak je samo potvrdio da je jedan od onih koji ne moraju ubaciti više od 15-ak poena po večeri da bi dominirali utakmicom. Iako šuterski izgleda sve bolje, problemi s kreiranjem prilika sebi i drugima su sve očitiji, ali onda opet, lakše je naučiti šutirati i driblati nego raditi ovo što on radi snagom volje i eksplozivnošću mišića. To ili imaš ili nemaš i zbog toga je poseban potencijal. Sad, hoće li se realizirati na sljedećoj postaji, to ćemo tek vidjeti, ali na ovoj je klasa koja radi razliku već sada. Ako bi vukli paralele s nekim iz NBA, on je trenutno kao Leonard u playoffu 2014. – netko tko s ispodprosječnom potrošnjom može dogurati do titule MVP-a Finala jer je toliko dominantan u svemu drugom. A pogledajmo samo kako je Kawhi 3 sezone nakon uspio dovesti u red svaki element igre, pa tako i kreaciju. Tko kaže da sličan put neće imati i Jackson?

Kansas je tako prvi favorit do kraja jer ovo što su oni ovdje prikazali u tri utakmice napadački trenutno nitko ne može pratiti. Self je totalno preporodio program okretanjem smallballu, trice i ulazi u visokom tempu čine ih izuzetno atraktivnim i zeznutim protivnikom. Obrana pati, posebice skok, ali Jackson je u stanju sam držati balans među linijama i dok on igra ovakvom energijom i dok bekovi ovako trpaju trice, ne vidim tko ih može zaustaviti jer trenutno su stvarno u vrhunskoj formi. Eventualno UCLA ako nalete na njih, čisto jer su Bruinsi jedina preostala momčad u stanju zabijati 40 minuta bez padova.

Oregon svakako ne može tako nešto, što su dokazali i protiv Michigana gdje su se opet provukli teškom mukom. Opet je Dorsey bio jedini čovjek na kojega su mogli računati prema naprijed, tako da je ključ pobjede bila pažljivo dizajnirana obrana kojom je Dana Altman još jednom pokazao da je vrhunski trener i puno veća faca od razvikanijih kolega. U biti je ponovio ono što je Pitino pokušao utakmicu ranije, braniti isključivo kroz postavljene napade i uvijek biti na lopti, ali pri tome nije zaboravio na sredinu. Umjesto da izvlači visoke na svaki blok radi pritisak, uredno je ostavljao pod košem centra Bella kad bi Michigan pokušao igrati 1-5 pick & roll, a općenito ni jednom nije presing pokušavao stvoriti udvajanjem. Umjesto gomilanja igrača počeli bi braniti bekove već na centru, miksali igranje na čovjeka s preuzimanjem kroz match-up zonu, uglavnom poanta je bila ne ispasti i ne ostaviti nikoga otvorenim. Kad bi i dopustili otvoren šut, to bi isključivo bilo visokima u pick & popu ili spot-upu koji s 4-12 za tricu nisu uspjeli napraviti dovoljno štete.

Wagner je tako nakon utakmice života bio uglavnom nevidljiv bez otvorenog reketa u koji se može sjuriti, a nešto bolje je prostor koristio Wilson (on je ubacio sve 4 trice visokog para Michigana) koji je kombinacijom meke ruke i skočnosti vjerojatno bolji NBA prospekt od svih koji se trenutno vode kao potencijalni pickovi prve runde na raznim listama. Uglavnom, iako je Michigan odradio solidnu šutersku večer, nije im dozvoljeno da budu spektakularni u napadu i time je Oregon napravio posao. Imali su tako utakmicu 40 minuta tamo gdje su htjeli, dali su si šansu, a onda su je i iskoristili na isti način kako su cijelu večer igrali – dobrom reakcijom u obrani Bella, koji je sinoć odradio gomilu posla pod oba obruča između ostaloga pokupivši i ključne skokove u napadu, te dobrim potezima Dorseya. Od Brooksa su dobili taman dovoljno u kreaciji da tu i tamo odmore Dorseya, ali Dillon je očito van šuterske forme i to će biti ogroman problem protiv Kansasa.

Michigan je pak odradio dobru utakmicu, Irvin i Walton su veteranski zabili 1 na 1 sve što su mogli, koristeći svaki milimetar prostora koji bi im ostavila obrana Oregona, ali jednostavno nisu imali prilike zavrtiti dovoljno akcija da razigraju ostale.

Uglavnom, šteta je što su ispali jer su igrali solidnu košarku, a isto se ne može reći za Arizonu koja definitivno nije iskoristila potencijal na rosteru. I tako godinu za godinom. Njihov problem, bitno da to mučenje od košarke ne moramo dalje gledati. Xavier, momčad s doslovno jednim kreatorom u combo-beku Blueittu koji je nosio momčad na leđima i zabijao kad je trebalo, koja isto tako ima samo jednu kombinaciju u obrani, a ta je da isključivo igraju 2-3 zonu, tako je bez problema veći dio večeri parirala Wildcatsima, da bi u gustoj završnici napravili manje grešaka. Nevjerojatno da Arizona s ovoliko talenta nije u stanju napasti zonu, još je manje jasno zašto s ovoliko atleta vrte beskrajno duge akcije koje ne vode ničemu umjesto da trče, a najmanje je jasno zašto više nisu igrali s Markannenom kao jedinim visokim kako bi razbili zonu s pet šutera.

Ovako su samo igrali stilom koji odgovara Xavieru, sporo i bez prostora u sredini. Pa iako su im visoki napravili nešto štete kroz skok u napadu, za Xavier je bilo puno važnije da nisu ostavljali prostora za ulaze Trieru i Allenu tjerajući ih da uzimaju loše šuteve. Kad je Miller sredinom drugog poluvremena skužio da bi mogao zaigrati s bržom postavom napravili su prvu ozbiljniju razliku (iako ni ovom prilikom nije ubacio beka viška već nekog klinca Pindera, atletičnu četvorku upitnog šuta, koji uopće nije bio dio rotacije veći dio sezone) i činilo se da će završnica proći bez drame, ali onda su na tri minute do kraja stali i više nisu ubacili koša dok je Xavier nastavio raditi isto što i do tada. Tu je Arizonu glave došlo to što nema igru, čim Trier nije uspijevao napraviti ništa 1 na 5 nestali su.

Apsolutno najveće iznenađenje dosadašnjeg Turnira tako ide na Gonzagu koja se i dalje provlači. Zamalo su ispali od West Virginie, čiji presing ih je totalno uštopao u napadu (7 asista naspram 16 izgubljenih, samo 4 trice, potpuno zaustavljen glavni kreator Williams-Goss, plus standardno loša večer s linije slobodnih što će ih kad-tad koštati, sinoć čak 11 promašaja s penala uz 66% šuta), ali koja istovremeno nije mogla zabiti ništa (27% iz igre). Ni to nije ništa neuobičajeno kada je momčad Boba Hugginsa u pitanju, po običaju držali su se u igri skokom u napadu (čak 20 dodatnih pokušaja), imali su šansu, ali trice im nisu upale ni u završnici, kao ni u prethodnih 39 minuta. Dali su si priliku, imali su utakmicu pod kontrolom kao i Oregon, Kansas i Xavier, ali kada si toliko nekompetentan prema naprijed, dogodi se da kontrolu nisi u stanju kapitalizirati (imali su doslovno tri šuta u zadnjem napadu jer su uredno kupili svaki promašaj, a ne znaš koji je bio lošiji, tako da ih ne treba žaliti – svoju šansu nisu iskoristili, Gonzaga je). I sada nas čeka taj bezveznjikavi matchup Xavier-Gonzaga koji će dati ne samo slabašnog Final Four sudionika, već i potencijalnog finalista obzirom da idu na dio ždrijeba u kojem nema ni Dukea ni Villanove.

2 thoughts on “JUMPIN’ JACKSON

  1. Meni Jackson pari isti Wiggins koji igra u širom prostoru i “većoj” poziciji…
    To opet nije loš početak ako će biti angažiran u obrani. Dobar lik za izabrat na draftu ako franšiza ima bar malo mozga.

    Zanimljivo da ove godine ima jako puno visokih igrača van top 10 po projekcijama, a osobno su najzanimljiviji mi bela braća Leaf i Lydon

  2. Kazem ja ima nesto Pipenovsko u njemu….samo da padne kod Stivensa medju zelene i da pocne da skuplja prstenje u narednim godinama…..

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *