THE OREGON TRAIL

Oregon je pokazao zrelost stigavši do Final Foura preko opasnog Kansasa, Gonzaga je pak iskoristili povoljan ždrijeb i odradila posao. Dva sudionika zadnjeg vikenda tako znamo, a danas ćemo saznati i preostale. Idemo na brzinu sažeti dojmove iz obje utakmice.

Gonzaga je konačno stigla do Final Foura, a konačno su odigrali i uvjerljivu partiju. Maksimalno su iskoristili povoljan kontekst (Xavier je već treća momčad izvan top 30 po kenpom-u koju susreću, jedini top 16 program s kojim su igrali bila je West Virginia prije par dana i kao što znamo tu su se jedva izvukli), koji nastavlja biti ugodan obzirom da idu na pobjednika između Floride i South Caroline. Ovo je definitivno njihova godina i stvari su im se tako posložile da više nije upitno kako imaju šansu otići do kraja. Nemaju ekstra klasu, Williams-Goos je možda jedini NBA potencijal u jezgri, a ni njega nitko neće zamijeniti za ozbiljnog startera na idućoj razini, ali imaju iskustvo na svim pozicijama, dovoljno playmakera i šutera na vanjskim pozicijama, dovoljno mišića pod košem, što ih čini klasnim kolektivom. I imaju tu obranu koja na prvu ne izgleda ništa posebno, ali kombinacija solidnih fizikalija i atleticizma na vanjskim pozicijama na koju se mogu osloniti 40 minuta (što je opet ključno, mogu sjesti na klupu svakog od startera i neće se raspasti) i ogromni Karnowski u sredini (s tim da im je back-up centar Collins, brucoš i dugoročno najveći NBA potencijal kojega su imali od Olynyka, još moćniji bloker) itekako je žilava.

Na startu su imali problema jer nisu ubacivali dovoljno trica preko zone Xaviera, međutim kada su krenule trice, utakmica je praktički bila gotova. Naime, Gonzaga za razliku od Arizone, koja je igrala previše pasivno čekajući u zoni, nije imala problema uštopati predvidljivi napad Xaviera jer im je cilj bio zatvoriti sredinu Bluiettu kako bi spriječili jedinog kreatora na suprotnoj stvari da ulazima drži napad živim, za što su se osim preuzimanjem neuobičajeno za momčad koja uglavnom igra 1 na 1 služili i 3-2 zonom koja im je omogućavala udvajanje već na perimetru. Svejedno, u oba slučaja bili su uspješni jer imaju dovoljno tijela za bacati uokolo u obrani, a pogotovo ako se morate koncentrirati isključivo na jedan problem. Tako da su odradili posao kao i u prvoj rundi protiv North Dakote, solidnom igrom u oba smjera tijekom 40 minuta nisu dozvolili prostora za iznenađenja kakva su zamalo doživjeli u ove dvije utakmice između.

Zato je puno bolji susret bio onaj između Oregona i Kentuckya gdje je Oregon konačno odigrao kako zna. U sudaru dviju sličnih momčadi ona koja ima više iskustva igrati u smallball sistemu, a uz to ima i bolju obranu, odnijela je pobjedu. Dorsey je opet bio fenomenalan, zabio je svaki put kada je trebalo i praktički sam je zasjenio oba beka Kansasa (Mason je zabio svoju kvotu, ali Graham je bio nevidljiv cijelu večer), potvrdivši se tako kao MVP dosadašnjeg dijela Turnira. Brooks je konačno odigrao partiju na vrhunskoj razini te je davao onu dodatnu kreativnu opciju s pozicije četvorke koju Jackson na drugoj strani nije bio u stanju pružiti (dijelom zbog problema s osobnima u koje je upao odmah na startu utakmice, a dijelom jer jednostavno nije takav razigravač iz post-upa ili driblinga kao Brooks). A možda i najveći posao odradio je Bell koji je dobio treći ključni matchup, onaj pod koševima. U sudaru dva centra kojima nedostaje centimetara Bell je doslovno uništio Lucasa u oba smjera te su njegova skočnost, energija i snaga definitivno bili ona konačna prevaga na stranu Oregona.

Self je igrao novim stilom do kraja, nije odustao od smallball revolucije čak ni dok je Jackson bio na klupi, ali Oregon je jednostavno imao više u oba smjera ovu večer i to je bilo vidljivo svih 40 minuta. Napadački, za Oregon u ovoj stretch formaciji nema tajni i oni su svoje odradili, s tim da su zbog raspoloženog spomenutog trojca odigrali iznad očekivanja što se tiče efikasnosti. Kansas pak nije imao rješenje za njihovu matchup-zonu, pogotovo jer u onim minutama bez Jacksona na parketu nisu imali čovjeka kojega mogu staviti na visoki post. Gomila weave akcije na perimetru i napadi iz izolacija nisu donosili ništa, premalo je bilo akcije po osnovnoj liniji i s visokog posta, uglavnom vidjelo se da im nedostaje rješenja kada spriječiš bekovima da konstantno ulaze i bacaju povratne.

Kansas je pak u obrani i sam neočekivano dosta vremena provodio u matchup zoni, što je poprilično nejasna odluka obzirom da je Altman doktor napadanja na takve sisteme jer praktički u Pac 12 gotovo svi igraju većinom zonu. S jedne strane može se razumjeti da su htjeli oduzeti ulaze Dorseyu i Brooksu, ali s druge samo su omogućili Oregonu da vrti svoje akcije kroz post, bilo kroz Brooksa ili Bella, i nastavi trpati. Uglavnom, kako god okrenuli, ispada kako Kansas nije imao dovoljno rješenja ni u jednom smjeru, Graham je u krivom trenutku odigrao najgoru partiju sezone, Jackson je imao problema uhvatiti ritam cijelu večer jer je prečesto morao na klupu kako bi se sačuvao od penala, tako da im je poraz bio suđen.

4 thoughts on “THE OREGON TRAIL

  1. Patke marsiraju…..voleo bih da maznu titulu….mnogo gotivna ekipa…Bel kao da ima federe kad treba da udari rampu….sta mislis moze li da uspe u NBA kao cetvorka obzirom da ima meku ruku i da zna da metne i sa distance? i pored odlicne odbrane i zastite obruca pride….

  2. opet choke Billa Selfa…koji je ovo puta da je izgubio utakmicu u kojoj je bio veliki favorit?

  3. -jel se moze dorseya usporediti sa malo tromijom verzijom jamal crawforda.(meni daje takav dojam)
    -koliki ce problem de andre fox imati kad dođe u ligu samo sa ovim šutevima prakticki ispod kosa(hoce li i tamo se moci bas dosetati tom lakocom i pucat sa dva metra).opet mozda glupa usporedba ali u petak ka da sam gleda hardena u nekim akcijama.
    -da li lonzo ball malo previse asistira i komplicira nekad bez razloga

  4. @ dragi – hoćeš reć da je Jordan Crawford 🙂 je, to je taj neki profil, nije pravi playmaker i teško će to postat u NBA, ali moći će napasti iz spot-upa i spremati trice od kud poželi
    Fox da ima šut bi bio prvi pick drafta što se svega ostalog tiče, obrana, dribling, prvi korak, finiširanje na obruču, razigravanje, po tome je prva klasa
    Lonzo ne komplicira, dapače rješava jednadžbe koje nametne trenutak vrhunski, problem je samo što nema taj triple threat element na potrebnoj razini, može šutnut samo ako se namjesti, ne može redovno stvarat višak driblingom i onda mu samo ostaje tražit ciljeve za asiste ili dat nekom drugom da zavrti napad

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *