THE ROAD ENDS HERE (PRAISE THE LORD)

I tako se North Carolina okrunila još jednom titulom, vrativši se u Finale nakon lanjskog poraza sa slabijom ekipom, ali s očito dovoljno iskustva da privedu stvar kraju. Nije ova generacija imala onaj pedigre kao momčadi predvođene Feltonom i Lawsonom svojevremeno, a pogotovo ne kao ona generacija s Marshallom i Barnesom (koja nije ni osvojila naslov pa je uopće ne bi ni trebao stavljati među usporedbe), ali i ona je potvrdila da se sa solidnim prospetkima voljnima ostati u nešto dužem ciklusu daju ostvariti rezultati. Iako igrom nisu oduševili nikoga.

Protiv Zagsa su nastavili kao i do sada, kontrolirali su tempo i reket, bacali cigle i hvatali ih nazad (iako ovaj put dominacija u napadačkom skoku nije bila toliko izražena jer su i protivnici imali svoje adute na drugoj strani) te ubacili sasvim dovoljno da si daju šansu provući se. I to im je uspjelo treći put zaredom, ovaj put usprkos tome što su tricu gađali smiješnih 15%, a slobodna otužnih 58%.

A upravo je trica radila razliku na početku i to u korist Zagsa koji su prvo poluvrijeme bili bolja momčad, prvenstveno zbog toga što im je upalo uglavnom sve što su potegnuli s perimetra. Imali su istina više opcija, osim iz spot-upa napadali su i kroz pick igru i kroz post, ali u tim pokušajima nisu bili pretjerano učinkoviti. North Carolina je uredno izlazila visoko s centrom na picku kako bi zatvorila Williams-Gossa (koji nema ni atleticizma ni kreativnosti da konstantno sam nekako stvara višak driblingom ili dodavanjem), dakle nisu ponovili grešku South Caroline koja mu je ostavljala previše prostora, a uz to su imali centre sposobne držati pod kontrolom učinak Karnowskog i Collinsa bez velike pomoći koja bi ugrozila obranu.

UNC je pak igrala isključivo kroz post, nisu mogli skok-šut staviti da se postave na glavu, a ni Berry nije mogao zavrtiti pošteni pick & roll na svojim bolnim gležnjevima. Ipak, nekako su se držali u egalu, a onda u nastavku i preuzeli vodstvo – dosta je bilo da se Berry razbudi barem šuterski i ubaci nešto iz vana (iako Jackson i dalje nije mogao ništa zabiti) i počelo se puno lakše disati. Pokazao je Berry i ovom prilikom koliko je bitan, da je bio u pravoj formi onda bi vjerojatno prošli puno lakši put do naslova. Uglavnom, uz njegovo bolje izdanje u nastavku bitan potez u obrani je bio i stavljanje Jacksona na Williams-Gossa koji je sada imao još manje prostora za odigrati nešto kroz pick igru te se napad Gonzage sveo na silovanje kroz post koje jednostavno nije imalo učinka.

Kako je istovremeno stala i trica, Gonzaga doslovno nije imala rješenja u napadu, ostalo im se samo boriti i nadati se da netko može nešto ubaciti 1 na 5, što je Williams-Gossu za čudo i uspjelo u nekoliko navrata, ali kako su ostali bez Collinsa zbog penala, a kako su istovremeno i Karnowski i četvorka Williams imali problema s osobnima, više nisu imali ni dovoljno tijela. Uz to, forsiranje igranja na centre rezultiralo je opet gomilom izgubljenih lopti, UNC eto čak nije ni trebala posezati za presingom kako bi iskoristila drugu najveću slabost Zagsa, a ta je sklonost bacanju lopti čim ih se malo stisne u obrani, jer su im ih Karnowski i Collins darivali kao da je Božić. Kažem drugu najveću slabost jer ona prva, slobodna bacanja, ovdje ipak nije bila presudna – njihovih 65% za ono što je pružio protivnik bile su NBA razina. A to sve govori o utakmici.

Uglavnom, osrednjost Gonzage došla je na naplatu, čim nisu imali povoljan matchup u sredini dalo se vidjeti koliko malo kreativaca imaju na rosteru. Praktički, osim brucoša Collinsa koji je potvrdio da je najveći talent kojega su imali od Olynyka tu nema ozbiljnog NBA igrača, a s takvom razinom talenta ipak je teško otići do kraja. UNC je tako ipak naplatila svoj pedigre kao program, a uz Berrya (koji je, ironično, bolju partiju odigrao lani kada su izgubili Finale od Villanove dok je bio druga opcija uz Paigea) ključni je čovjek opet bio Meeks. Nije ni on briljirao prema naprijed, doduše nisu ga toliko ni forsirali kao Karnowskog na drugoj strani, međutim u obrani je sjajnim štopanjem Karnowskog odsjekao Zagse. I Hicks je uspješno držao Collinsa pod kontrolom tako da se opet vraćamo na glavni razlog poraza Zagsa, a to je očajan učinak u napadu za koji su najzaslužniji loš plan igre (nevjerojatno da protiv ovakve momčadi, a UNC u najboljem slučaju može računati na dva tricaša veći dio utakmice, nisu zaigrali više zone ili da nisu pokušali riskirati presingom, kao i da prema naprijed nisu više forsirali tranziciju da izbace visoke Caroline iz igre umjesto da im uredno omogućavaju da se vrate nazad), odnosno mizerna učinkovitost do sinoć pouzdanog centarskog para kojega su forsirali preko svake mjere iako nisu imali povoljan matchup.

2 thoughts on “THE ROAD ENDS HERE (PRAISE THE LORD)

  1. Prognoza za ovu tragediju na istoku? Buckse sam zakapario kao 5, tko ide dalje kao 6/7/8?
    Heat ima blago rečeno zajeban raspored, a Indiana ima 2-2 do kraja samo da istrči na teren. Hornetsi ponovo zaostaju 2 utakmice, a serija Hawksa i dalje traje, Millsap igra pod smanjenim opterećenjem. Bullsi nažalost imaju prelagan raspored ali nikad se ne zna…
    Ugl, tko će biti najveća tragedija u ovoj tragediji po tebi?
    Raspored sugerira Heat, misliš da imaju još goriva?

  2. Misliš li da su malo precijenili gonzagu zbog statistike,jer su ipak imali po meni relativno laganiji raspored,zbog toga mala kočnica caroline u finalu.
    Je li ključan bio skok meeksa u oba pravca koji je dominirao u reketu ali šta mu još fali za neku pravu razinu.
    Da li Dillon Brooks je bio cijeli turnir najviše konstantan i pokazao klasu za ligu.(uz sve njegove mušice)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *