9

Jedna serija je zaključena, dvije gotovo da jesu, a i u četvrtoj se odnos snaga preokrenuo dok si rekao Rondo. Šetnja po playoff noći slijedi uz nadu da je ovo zadnji put kako imamo četiri utakmice iste večeri (nije da mi nedostaje san, koliko je zajebano pokušati misli posložiti u tekst dok klinci skaču po tebi).

CAVS @ PACERS

Zaključena je i prva serija, kombinacijom viđenog u prve tri utakmice – bilo je momenata u kojima nitko nije bio u stanju igrati obranu, a bilo je i onih u kojima je obrana bila jedini oslonac. U svima njima LeBron je stršao iznad smrtnika, nastavio je tamo gdje je stao prošlu utakmicu, a na drugoj strani nije bilo nikoga da izazove ovakav njegov nastup. George je nakon batina iz prošle tekme podvio rep i po prvi put u seriji podbacio je i šuterski, kao da uopće nije imao namjeru pružiti neki ozbiljniji otpor u ovakvoj situaciji. Totalno je van ritma cijelu večer i problematična igra s loptom opet je u prvom planu. Njegov ulazak u utakmicu u biti otkriva da je LeBron onim preokretom i načinom na koji je zagospodario serijom riješio pitanje pobjednika ne samo u sudaru od prije par dana, već i ove večeri.

Tako da je LeBron ovo odvozio bez problema, iako se opet morao naraditi – 44 minute proveo je na parketu, uz ozbiljan angažman od početka. U startu je pazio da se Pacersi previše ne odvoje, a onda je prvom prilikom u drugoj četvrtini odveo svoju momčad do prednosti. Igraju taman koliko treba da održe tih 6 do 10 poena prednosti sve do završnice, a onda LeBron radi prvu grešku u zadnjih 67 minuta (ako računamo drugo poluvrijeme prošle utakmice + prve 43 ove kao Doba Nakon Preokreta), prepušta Irvingu da zaključi utakmicu, valjda kako bi se odmorio. Kyrie ne može zabiti ništa, donosi hrpu loših odluka i samo tako Pacersi stižu u egal, čak i do vodstva, prvog još tamo od početka druge četvrtine. A onda LeBron zabija tricu za vraćanje vodstva, krade loptu Youngu na drugoj strani i utakmica je gotova, opet su odradili taman koliko treba. I da, očito imaju prekidač, a njegovo ime je LeBron.

Koji si je maksimalnom potrošnjom u ove dvije utakmice kupio nekoliko dodatnih dana odmora koji će mu svakako dobro doći. Za Cavse se pak ništa ne mijenja, znamo da mogu zabiti i to su i potvrdili, ali isto tako smo nastavili gledati probleme u obrani koji su, kao i lani, dobrim dijelom nestali onog trenutka kada su LeBron i Tristan upalili motore uz pomoć prije svih Smitha i Shumperta. Tako da i obranu očito mogu podići do razine za osvojiti Istok bez problema, jedino je pitanje hoće li LeBronu ostati dovoljno u tanku za pružiti nekakav otpor u Finalu ako se već u prvoj rundi morao pretvoriti u superheroja protiv klasične 50-50 momčadi kao što su ovi Pacersi. A možda to i nije neko pitanje jer očito da čovjek još uvijek može što god poželi.

ROCKETS @ THUNDER

Ni ovdje se nije imalo puno toga novoga za vidjeti, momčadi se itekako dobro poznaju tako da smo većinom gledali isti razvoj događaja kao i do sada. Uostalom, Thunder nije imao razloga previše mijenjati plan, tek su zaigrali nešto agresivnije na Hardena u odnosu na prošli put (kupili su ga već na polovici Rocketsa kako bi se još više umorio dok prenosi loptu, slali više udvajanja na 1-5 picku od uobičajene kvote, a znali su ga čak i udvojiti na polovici Rocketsa kako bi ga natjerali da se rano riješi lopte), dok je u napadu slabije izdanje Gibsona u post-upu nadoknadio Adams najenergičnijom partijom do sada (bilo je i nešto pick & roll akcija za njega). Također, Donovan ne odustaje od pokušaja brušenja svake sekunde rotacije pa daje par ranih minuta Grantu protiv Andersona kako bi poštedio McDermotta rešetanja (Dougie ulazi na parket onog trenutka kada se i Rocketsi prebacuju na smallball s Arizom, iako mu ni ovaj matchup baš ne odgovara, u biti ne odgovara mu nijedan jer nije u stanju igrati NBA obranu).

Houston bi po logici stvari trebao unijeti više promjena u utakmicu obzirom na poraz od zadnji put, ali i kod njih su pomaci minimalni. Igraju s više energije u obrani, to je očito po trčanju i tome kako svi prate akcije, ta njihova zona na strani bez lopte puno je aktivnija, dok u napadu sramežljivo pokušavaju napasti kroz neke nove elemente kako bi olakšali život Hardenu poput Nenea u post-upu ili Gordona i Beverleya u sekundarnom pick & rollu. Kako je i igra ista, isti je i scenarij – Thunder je bolji na otvaranju i grade prednost, prednost koju onda Rocketsi brišu čim Russ sjeda na klupu (Westbrook se otišao odmoriti 2 minute zadnje četvrtine, prednost Oklahome topi se s +11 na +4).

“Othersi” Rocketsa su bolji, tu nema sumnje, uspijevaju držati rezultat pod kontrolom i protiv Westbrooka bez Hardena, što je i ključ serije – ako je Oklahoma odlučila nakon ovoliko minuta bitke da je za njihove šanse najvažnije usporiti Hardena, onda ostali moraju iskoristiti šanse koje im se ukažu. I tako je i bilo, iako i dalje nisu ubacili dovoljno trica (opet samo 11, ali barem su gađali preko 30%), ubacili su one koje je trebalo, a trojac s klupe Gordon, Williams i Nene napravio je fenomenalan posao ne samo spremanjem povratnih ili zabijanjem zicera već i sposobnošću da tu i tamo dobiju 1 na 1 matchup i kreiraju nešto u napadu, što je luksuz koji Thunder nema (Oladipovi pokušaji kreacije kao i obično bili su neučinkoviti). Posebice je sjajan bio veteran Nene koji je utrpao 28 poena uz 12-12 šut, što je super samo po sebi, ali još važnije je što je to napravio gomilu puta preko Adamsa u 1 na 1 situacijama, čime je najvećim dijelom anulirao solidnu partiju centra Thundera u napadu učinivši ga opet nebitnim.

Rocketsima je najveći problem bio Anderson, osim što se mučio s Gibsonom u obrani ove večeri nije ništa zabio ni iz vana, plus mu je Donovan onim stavljanjem Granta u igru oduzeo priliku da napuni McDermotta, tako da su nastavili igrati loše sa startnom postavom (sinoć -16, u seriji ukupno -27) i D’Antoni nema što čekati te već nakon 3 minute drugog poluvremena i upadanja u najveći minus večeri (14 poena) šalje na klupu Andersona i Capelu, a uvodi Gordona i Nenea. Smallball je definitivno rješenje za Houston, a Nene je definitivno rješenje za Adamsa i ovo su pravovremeni potezi da se zaustavi krvarenje. S Gibsonom i Adamsom domaćin ne može zatvoriti sve kornere što Rocketsi mudro koriste da smanje prednost (ovdje opet moram naglasiti važnost trice čak i u ovako malom volumenu, pogotovo protiv protivnika koji ni sam ne može zabiti) i natjeraju Donovana na promjene koje na parket dovode još slabije defanzivce protiv kojih Rocketsi mogu itekako igrati.

Pogotovo dok je Russ na klupi – Donovan mora čovjeku dati predah da mu ostane nešto zraka za završnicu, iako to sudeći po prošloj utakmici nije ni približno dovoljno (inače, Russ ruši svakakve rekorde pa je tako i sinoć imao triple-double na poluvremenu), tako da Rocketsi s novom serijom protiv klupe dolaze nazad u egal. Opet imamo istu priču, Russ je u 39 minuta na parketu imao +14, u onih 9 bez njega Thunder ostvaruje -18. Uz to, D’Antoni nastavlja nalaziti zajebane postave, nakon završnice prošle utakmice sada opet baca Andersona na peticu protiv Kantera i možete samo zamisliti na što to nalikuje.

Williams lakoćom zabija protiv Colea za prvo vodstvo Rocketsa još tamo od početka utakmice i u završnici opet imamo dramu u kojoj se Houston iznova pokazuje sposobnijim okrenuti stvari u svoju korist. Novi odličan potez D’Antonia zove se hack-a-Roberson, jedan od boljih igrača Thundera do sada naučio je ubaciti otvorenu tricu iz kornera, ali ne i slobodna – 0-6 u tri napada za redom donose Rocketsima +5, a usput ne dozvoljavaju Thunderu da iskoristi prednost u visini. Donovan se ovdje totalno gubi, što je i razumljivo obzirom na opcije koje ima, pa na parketu drži Gibsona i Adamsa protiv Arize na četvorci, Granta umjesto Robersona na Williamsu, a Russ je na Hardenu. Dok Houston igra svoju igru u oba smjera, Thunder se muči pohvatati konce u obrani i kreirati nešto kroz zid u napadu, tako da je logično da opet nemaju rješenja u završnici – dvije krumpir-bombe Oladipa i Westbrooka ostavljaju im nekakvu nadu, ali Houston je ovu utakmicu dobio puno prije, pravovremenim D’Antonievim diranjem u rotacije, Neneovim gaženjem Adamsa tijekom cijele večeri i činjenicom da su igrom uspjeli kreirati i ubaciti tricu kroz ispušne ventile svaki put kada im je trebala.

CELTICS @ BULLS

Gledamo reprizu prošle utakmice, Boston koji se igra košarke, Chicago koji pokušava na silu nešto kreirati u napadu. Celticsi za čas imaju +10, a Hoiberg ekspresno vuče prvi potez, mijenja Granta s Carter-Williamsom u nadi da će ovaj potonji barem moći malo usporiti Thomasa i tako obrani omogućiti da se manje rotira. Jasno, ne pomaže ništa, Stevens sada već ima posložen plan igre kojega takvi nebitni detalji neće narušiti. Dapače, nakon 48 minuta akcije prošle utakmice sada je sve dodatno izbrusio, druga petorka je očekivano s Olynykom umjesto Johnsona, ali i Thomasom umjesto Bradleya (Smart je u ovim momentima na Butleru tako da i on ima neku svrhu). Boston bez problema kontrolira rezultat, a obzirom da se Bullsi uz Wadea na startu druge pokušavaju osloniti i na Canaana (taj stvarno nema što raditi u playoffu, ovo dovoljno govori koliko su Bullsi očajni kada se oslanjaju na njegov run and gun stil), sve je vrlo brzo jasno, Celticsi nakon 15 minuta imaju +20 i Chicago je opet u rupetini iz koje se teško može izvući.

Inače, Canaan je ubacio dovoljno trica da opravda svoje postojanje, na trenutak je izbacio i Thomasa iz ritma, ali ako Chicago kopa ovako duboko po klupi da pronađe iskru u napadu, jasno je kakav problem imaju na poziciji jedinice cijelu sezonu izuzmemo li povremene Rondove bljeskove.

Naravno, jedan od načina za maskirati ga je dati loptu u ruke Butleru. U drugoj tako Jimmy opet uzima ulogu kreatora vrlo brzo nakon što se pokaže da Wade ne može ponoviti partiju iz prethodne utakmice i tako mu kupiti poneku minutu odmora. Uz pomoć par Mirotićevih trica smanjuju Bullsi minus na 11 poena do poluvremena, ali ovo definitivno nije scenarij koji im odgovara, ako se misle vratiti u seriju ne smiju dozvoliti Bostonu 30 poena po četvrtini.

Stoga je treća četvrtina možda i najvažniji moment ove serije uopće do sada, možda i ubuduće. Bullsi igraju presing na Thomasa što se pokazuje uspješnim, prvenstveno jer Thomas radi niz grešaka koji koštaju Boston u napadu i Bullsi u jednom trenutku dolaze u egal. Umjesto da se riješi lopte, Thomas forsira 1 na 5 igru i tako daje signal da ovakva taktika nije loša. Ali, riskantna je, pogotovo jer Chicago nema rješenja za dvostruke blokove Celticsa. Hoiberg se ne usuđuje ostaviti ni Mirotića ni Lopeza u zoni zbog straha od trice, tako da ova obrana, usprkos tome što perimetar imaju pod kontrolom jer su i dva preostala igrača striktno na šuterima, dozvoljava previše poena u sredini jer se ovako spori visoki ne stignu na vrijeme rotirati u reket.

Čim je Thomas malo stao na loptu i počeo čitati igru te bacati pravovremene pasove (valjda se uzbudio kada je vidio da ga čuva Canaan kojega Hoiberg promovira u startnu petorku početkom treće pa se nije mogao suzdržati od 1 na 5 košarke, a pogotovo od pokušaja da istovremeno pretrči i njega i Mirotića i Lopeza), Boston opet ide na desetak poena prednosti.

Iako nisu više u ritmu koji donosi 30 po četvrtini, Celticsi ubacuju dovoljno da održe prednost jer po običaju Chicago ima svojih problema sa zabijanjem. Sada je već i Crowder počeo igrati dobru obranu na Butleru jer kako Jimmy igra sve više s loptom, to je i Crowderu lakše ga braniti 1 na 1 nego dok mora trčati za njim kroz blokove, tako da Butler sada već ima ogromnih problema išta kreirati (čak i Smart ga drži pod kontrolom i to je uz razbuđeni napad ključ preokreta Celticsa, svi ti bočni stoperi konačno su proigrali).

I tako propada najbolja šansa Bullsa. Stevens kuži ozbiljnost situacije i gotovo cijelu treću drži startere na parketu, mijenja tek Greena sa Smartom i Horforda s Olynykom, Boston se bori za goli život, kao i Chicago. Iako su ovdje konačno opet dobili odličnu energetsku rolu Lopeza u napadu (znamo da u obrani ne pomaže čim mora izaći ovako visoko na Thomasa), koji je uz skokove u napadu stigao izgubiti i tenisicu i odvezati jednu Crowderu, s Butlerom pod kontrolom i bez šuta za tri, Bullsi ne mogu pratiti Boston.

U zadnjoj četvrtini im se slična prilika ne ukazuje, pokušava Hoiberg pronaći šutersku kvalitetu postavama s Mirotićem i Portisom, Canaan je i dalje nezamjenjiv, ali pomaka u napadu nema. Boston pak trpa koliko treba da se održi na ugodnoj razlici – Bullsi sada pokušavaju zatvoriti sredinu ranijim vraćanjem visokog nakon pomaganja i povlačenjem igrača na strani bez lopte prema sredini, ali Boston sada nalazi dovoljno prilika na perimetru, opet ubacuju trice i uzimaju i ovu utakmicu.

Celticsi nisu idealni, to je očito, ali nakon 96 minuta možemo reći kako barem opet igraju svoju igru sa svim njenim manama i vrlinama. Dakle, Bullsi se moraju prilagoditi jer sada počinje nova serija, treba dobiti 2 od moguće 3. Prvo i osnovno je pronaći načina razigrati Butlera, bilo to davanjem još većih ovlasti Wadeu ili Canaanu (božesačuvaj), bilo pronalaženjem šuterske postave na koju se možeš osloniti (Mirotić i Zipser imaju nekakvog kredibiliteta obzirom na ono što su odradili u lovu na playoff i oni su svakako prve opcije, tim kombinacijama treba dati što više prostora u sljedećoj utakmici bez obzira na probleme u obrani koje njihovo partnerstvo otvara – nije da ostale kombinacije Bullsima daju išta veće izglede). I onda još treba dobiti bitku u skoku (premalo Lopeza i Felicia je bilo sinoć na parketu). I pokušati ne upasti u ogroman minus odmah na startu. Sve ovo je izvedivo i zato i ne treba otpisati Chicago, ali, obzirom da izmišljaju toplu vodu u hodu kao što su to radili cijelu godinu, kladiti se na njih definitivno nije preporuka.

CLIPPERS @ JAZZ

Nikada dosta zapleta u ovoj seriji, nikako Jazzeri da zaigraju kompletni. Taman što se Gobert vratio na parket, ostali su bez Haywarda kojemu ni infuzija prije tekme nije pomogla da ostane u igri duže od 9 minuta – čovjek je izgleda umjesto na treningu dan proveo na zahodu i nije bio u stanju igrati profi košarku. Ovo je otvorilo priliku Clippersima da pokušaju izvesti još jedno iznenađenje, ali nije išlo, jednostavno nisu imali dovoljno tijela za izdržati 48 minuta u visokom ritmu i u završnici im je obrana jednostavno pukla. Trudili su se Crawford i Pierce svim silama, igrali su obranu iznad svih očekivanja, međutim kada su Jazzeri pronašli formulu više nije bilo goriva za sve to pokriti, očekivati od veterana koji inače imaju sasvim drugačije role da odrade uloge stopera jednostavno je previše. A pogotovo je iluzorno očekivati nešto od obrane kada na parketu držiš postave s Redickom i Crawfordom kao “swingmanima”.

A Jazz je stvarno našao načina zabijati i bez Haywarda. Ingles ga je više nego solidno zamijenio u roli sekundarnog kreatora, dapače toliko mu je dobro išlo razigravanje iz spot-up situacija da su Jazzeri uglavnom vrtili akcije kojima je cilj bio ostaviti mu dovoljno prostora da uđe u sredinu i onda pronađe nekoga ili pod košem ili baci povratnu na perimetar. Uz to, Johnson je očekivano preuzeo teret zabijanja 1 na 1, njemu je izostanak Griffina najbolje legao jer je protiv Mbah A Moutea bio kao na pikniku u oba smjera, čuvao je energiju za napad srušivši tako i drugu večer za redom defanzivni učinak najboljeg stopera kojega Clippersi imaju (Hayward mu je zabio 40, Johnson 28). Također, Hood je konačno s klupe odradio odličnu rolu bivajući jednako opasan iz spot-upa ulazeći u sredinu ili šutirajući.

Uz sve ovo pomoglo je i prisustvo Goberta pola utakmice na parketu – iako nije bio eksplozivan, njegovo postavljanje pravovremenih blokova i otvaranje bez lopte su dali napadu dodatnu dimenziju koju u prve tri utakmice nije imao. Ipak, od svih njih je junak nad junacima bio Ingles, što zbog sjajnih asista, što zbog dvije ključne trice u završnici, što zbog još jedne fenomenalne partije u obrani gdje je četvrti put za redom Redicka učinio potpuno nebitnim.

Kad smo već kod obrane, Gobertovo prisustvo je i tu pomoglo, iako je baš u njegovim obrambenim reakcijama bilo očito da nije u top formi. Pokrivao je manje prostora nego inače i posebice je bio ranjiv u pick & rollu jer je Paula čekao uglavnom u zoni. Clippersi su tako stizali zabiti, ali ne dovoljno – obzirom na probleme u obrani, CP3 je morao odigrati još jednu dominantnu partiju barem na razini prošle utakmice, biti tek vrlo dobar u ovakvom kontekstu jednostavno nije bilo dovoljno. Problem je bio šut, lako za trice koje nisu upadale, već CP3 nije stavio ni one šuteve s poludistance koje mu je ovakva obrana ostavljala – 4-9 je preslab učinak za takvog strijelca s vrha reketa.

Opet, kužio je i Paul koje su namjere Jazza, stoga nije nasjeo na trik te je na svaki mogući način pokušavao razigrati Jordana lobovima ili pronaći nekoga od šutera na perimetru. Uspio je Jordanu namjestiti 3 zicera, suigrači su spremili 7 njegovih povratnih, dakle usprkos tome što su svi znali odakle prijeti najveća opasnost odradio je posao. Na kraju ispada kako mora zabiti i 40 da bi ovakvi Clippersi imali šanse. A to neće biti lako izvesti još par puta obzirom na širinu Jazza koji su tako sinoć mogli sebi priuštiti odmarati Hilla u napadu da bi imao što više energije braniti Paula 1 na 1. Luksuz prepuštanja kreacije drugima Paul nema i ova serija, ako je Gobert u stanju odraditi ovako solidnih pola utakmice i ako Hayward bude u stanju igrati u sljedećoj, ne bi trebala trajati duže od dvije utakmice koliko je potrebno Jazzerima da dođu do četiri.

Nije stvar da Paul neće moći odigrati 40-15 utakmicu, stvar je u tome da Clippersi ne mogu braniti smallball postave Jazza s ovoliko raspoloženih opcija. Očekivati od klupe Clippersa da igra ovako dobro do kraja serije, a i sinoć su čak i dobili neke šihte bez Paula (ukupno u 10 minuta bez najboljeg igrača ostvarili su samo -2, što je obzirom na profil igrača koje Rivers šalje na parket uspjeh). Očekivati da se to ponavlja iz poluvremena u poluvrijeme nije realno. Eventualno postoji nada ako će Speights bolje šutirati i tako si kupiti koju minutu više na parketu (iako i to Jazzeri mogu riješiti jednostavnim ranijim prelaskom na igru s Johnsonom ili čak Inglesom na četvorci, uostalom Diaw je i sinoć marginaliziran), odnosno ako nekim čudom Wes Johnson pokaže da ima puls. Očekivala se veća rola za njega u ovoj situaciji, ali Rivers mu po običaju nije vjerovao, birajući radije pokopati se igrom s tri beka. Obzirom koliko im nedostaje još jedno krilo u rotaciji ne bi trebalo čuditi ako upravo on najviše profitira po pitanju minuta.

9 thoughts on “9

  1. Ni malo mi se ne svidja kako Roketsi svako malo imaju faul na sutu za 3 poena. Postala je sve cesca pojava to generalno u NBA. Odbrambeni igrac drzi podignutu ruku i onda tipa Harden namerno svojom rukom udara u njegovu pri sutu, i eto ti 3 bacanja. (Lou Williams isto, i Kris Pol protiv Jute sinoc takodje). To je sve ucestalije postalo, a toliko ruzno izgleda i ubija ritam utakmice, samo da ne bude sve ucestalije… (U 3. utakmici su Hardenu svirali, bukvalno ga niko pipnuo nije, ako se neko seca, sut je bio iz kornera). I nekako taj faul za tri je obicno kad se lomi utakmica…

  2. Ne mogu da se otmem utisku da je Hayward čist luksuz za Jazz u ovom trenutku. Njegov uticaj je veoma upitan, čak mislim da je Ingles bolji i korisniji u ovom matchupu. Npr, mislim da bi za Jazz bilo bolje da je malo eksplozivniji na ulazi u malo bolji u kreaciji, nego da ima partije sa 40 poena, prosto su takva ekipa. Doduše nije svako Lebron, a ni Giannis

  3. Da li trenutno Warriorsi bez Durenta izgledaju bolje na parketu nego Cleaveland, koga bi coach LeBron zelio vise da izbegne Buckse ili Sjevernjake i s obzirom da sve zavisi od njega kako bi branio malog Isaiahu da si Hoiberg to jest da imas pravo glasa u Chikagu ? ?

  4. lfc – to je velik problem i nba mora rjesit to, bilo je zanimljivo gledat kako pierce i wade rade pump fake pa iznude faul na dugoj dvojci ali ovo je previse

  5. od svih trenerskih prilagodbi tokom playoffa, mislis li da je najbolji posao odradio Casey stavljanjem Powella u rolu startera?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *