4 (AND 3)

Rekordi padaju na sve strane, a pao je i server. Srušile ga cigle Westbrooka i društva.

Sinoć je sve prošlo manje-više očekivano, stoga krenimo s Warriorsima koji su umjesto natuknice u današnjem postu zaslužili više od nekoliko rečenica. I kako ih voljeti nakon svega – čovjek taman računa kako jedan dan može preskočiti osvrt jer se nema što pametnoga dodati na uvjerljive pobjede favorita, kad ono, povijest.

I Warriorsi i Sixersi su u jednom trenutku imali prednost veću od 30 poena, ovi prvi su je uspjeli prokockati. Klasika priča, bacio pogled na rezultat kad sam se digao, bilo je oko +20 krajem treće, rekoh ovo ne moram ni gledati, a onda stiže Krehina poruka „Wariorrrrrs“. Ne vjerujem očima, još manje kada pročitam da su imali i +31. A onda kreneš gledati snimku i sve ima smisla. Warriorsi su samo po tko zna koji put pokazali što su u stanju izvesti kada zaborave da nisu veći od igre, iako ne bi bilo pošteno prema Clippersima sve zasluge za povijesni preokret pripisati domaćinima. Ma kakvi. Bio je ovo rezultat spoja ispadanja iz ritma momčadi koja se uljuljala u prednost i zaboravila na profesionalnost s jedne strane i spleta okolnosti s druge, to stoji, međutim Clippersi su itekako zaradili svoju šansu.

Ako ste gledali utakmicu, onda znate da preokret nije bio toliko šokantan koliko zvuči jer je počeo dovoljno rano. U zadnju četvrtinu su Warriorsi ušli s +14 što u današnjoj NBA nije nikakav plus, posebice obzirom na činjenicu da su im udarni igrači bili krcati penalima i da su trebali opet početi igrati obranu nakon što su se ugasili. Pokazali su nešto pulsa početkom zadnjeg perioda, međutim do kraja nisu uspjeli pronaći ritam. I tu treba skinuti kapu Clippersima koji su odradili sve što je trebalo. Williams je radio ono što inače radi kada mu dozvolite, a često i kada ga pokušavate spriječiti, a to je trpanje. Njegova suradnja s Harrellom ukazala se u punom svjetlu. Nisu oni pokazali ništa što već nisu na desetke puta svakome tko je pratio ovu sezonu (ili u slučaju Williamsa ono što radi cijelu karijeru, iako do sada baš i nije bio ovako dobar u doigravanju). Ljudi su uzeli što im se dalo.

A prevaga je bila i obrana. Posebice pritisak na udarne igrače Golden Statea.

Durant je totalno podlegao Beverleyevim provokacijama i za 34 minute koliko je proveo u akciji potegao je 8 lopti. Umjesto da ga otvore kroz blok ili mu barem daju da otrči neku rutu kako bi dobio malo prostora, Durant je uporno pokušavao igrati protiv Beverleya 1 na 1 u statičnim situacijama na laktu, često okrenut leđima. I nije imao ideje što napraviti. Jednostavno ne kužim kako takav igrač može nasjesti na ovakvu igru i uporno uspoređuje tko ima veću kitu umjesto da igra košarku. Ništa bolji nije bio ni Steph koji je nakon odličnog šuterskog učinka u prvom dijelu u drugom potpuno ispao iz ritma. Kao da do sada nisu na desetke puta vidjeli što se događa kada prestanu igrati “Warriors basketball” i počnu izvoditi svoje monomelodrame.

Nakon što ga je Kerr izvadio iz utakmice početkom treće kada je zaradio četvrtu osobnu, Steph poslije kao da nije igrao. Barem ne za Warriorse. Obranu inače zna zanemariti i na to smo navikli (ima bljeskove tu i tamo, ali uglavnom se većinu sezone šlepa na toj strani parketa i jedva čekam dan kada će igrati u manje talentiranoj ekipi u kojoj ćemo konačno moći realno sagledati neke stvari, pa onda i to koliko zna biti problem sakrivati ga defanzivno), ali ovdje je sada u napadu bio jednako mlitav. Nije bio u stanju stvoriti višak driblingom, šut mu nije upadao i, ono ključno, poklanjao je lopte protivniku.

S dvije ovako loše partije udarnih opcija veći dio večeri u biti je fenomenalno da su Warriorsi uopće izgradili prednost. Steph je do problema s penalima nosio napad, Green je bio sjajan, Looney je koristio fokus obrane na perimetar, Klay dobar, a onda po običaju i ignoriran u većem dijelu završnice dok su Steph i KD istjerivali neke svoje osobne demone. Uglavnom, radikalan primjer koliko Warriorsi mogu biti iritantni kada se umjesto košarkom bave kitama. A razlog zašto su ovakvi loši periodi kolektivnog brain farta koji se događaju svima u njihovom slučaju tako uvećani i zašto je teško preživjeti ovakve utakmice bez trostruke doze drame je taj manjak talenta uokolo. Kada je Kerr u svoj svojoj mudrosti dobar dio završnice igrao s postavama u kojima je na parketu bio samo jedan starter, Clippersi su s pravom nanjušili krv. To što je igrao 7 minuta od 48 s postavama u kojima je sudjelovao 1 od 4 udarna igrača možda nije presudilo, ali nije ni pomoglo (do kraja su domaćini imali dovoljno prilike zaključiti utakmicu iako su ovdje prepustili dobar dio prednosti). Imaš probleme s penalima, imaš ogromna plus, ali zašto se ovako poigravati s logikom?

Clipperse će Warriorsi preživjeti ovako ili onako, međutim protiv Rocketsa će ovakve stvari biti puno veći problem. Koliko god da imaš talentirane udarne figure od kojih su praktički dvije kraljice, bitno je imati i dovoljno pijuna za popuniti 48 minuta. I tu na scenu stupa i gubitak Cousinsa. U ovoj seriji možda čak i pomaže pa ga ni ne spominjemo (sve što bi napravio u 10-ak minuta protiv Zubca prosuo bi u 10-ak minuta protiv Harrella), ali protiv Rocketsa će Cousinsova sposobnost zabijanja u postu itekako nedostajati. Draymond igra odlično, ali sam neće moći protiv Capele, a osloniti se na Boguta i Looneya uvijek je rizik. Tako da ovaj poraz ostaje tek crtica u povijesti koje ćemo se sjećati godinama, ali za sadašnjost je puno važnije to što je opet u prvi plan gurnuo koliko ta zaštitna mreža Warriorsa nije široka koliko mislimo i koliko su je sami u stanju skratiti jer često zaborave što bi trebali raditi na parketu. To nije slučajno, to je jednostavno dio ovogodišnjeg izdanja ove momčadi. Istrčati s takvom manom pred Rocketse koji su lani doslovno jedan šut bili udaljeni od naslova nikako nije dobar plan.

Za razliku od prvaka, Sixersi su svoju prednost zadržali, a napravili su je tako što su se početkom drugog poluvremena konačno pojavili na poslu u punom pogonu. Obrana je uspjela iskoristiti činjenicu da je u startnoj postavi Netsa na parketu Allen s jednim kreatorom te su potpuno zatvorili reket s Embiidom u zoni, dok su u situacijama kada bi na parketu imali više kreatora češće preuzimali. Uz to Simmons je koristio šanse u tranziciji i mismatcheve u sredini (Kurucs ga nema šanse braniti u postu pa je možda bolje startati ubuće s LeVertom kako bi barem pojačao napad), Harris je napadao 1 na 1 svakom prilikom, Redick je zabijao svoje šutove, a i Embiid je djelovao agilnije. Butler nije morao glumiti heroja, što je dodatni plus. Uglavnom, kada se svi pojave na poslu, onda je nekako lakše i odraditi šihte.

A svakako treba pohvaliti i Browna koji je na parket slao puno smislenije petorke. Pomogao mu je i povratak Ennisa koji je za klasu korisniji od mrtvog Simmonsa, ali ključno je što je na klupi ostavio svog ljubimca McConnella. Umjesto da ga ubacuje kao dodatnog beka ostavio je na parketu Butlera kao playa uz Harrisa, Ennisa, Scotta i Bobana. Nije baš postava koja obećava naslov, ali za Netse je visinom ubitačna. I onda kasnije povratkom Embiida, Redicka i Simmonsa ostavlja Ennisa i Scotta kao dva šutera kako bi imao kakav-takav balans. I to je cijela mudrost. Aleluja.

Raptorsi su podigli nivo igre u odnosu na prošlu utakmicu i s dvije odlične šihte startera razbili Orlando. Ovdje nisu čekali te su od početka zaigrali obranu s puno više preuzimanja na perimetru, a uz to se i Lowry pojavio na parketu. I to u oba smjera – osim što je donio potrebnu opciju u napadu odigrao je sjajnu obranu, što na lopti, što odličnim reakcijama sa strane pomoći. Gasol je opet uštopao Vučevića briljantnom defanzivnom partijom, a i Green se iskupio za kilavo izdanje protiv Augustina u prošloj utakmici probijajući se kroz blokove bez pardona i ne ostavljajući mu ni mrvicu prostora na ulazima.

Čak je i Leonard bio za klasu bolji nego u prošlom susretu, puno konkretniji u oslobađanju driblingom od Gordona te onda u realizaciji, tako da je već sredinom prve četvrtine bilo jasno kojim smjerom ide utakmica. A kad su starteri isti pristup i efikasnost pokazali i početkom treće, više sumnje nije bilo (startna postava u tih 15 minuta koliko su proveli zajedno na parketu napravila je +23 držeći Orlando na 37% iz igre). Magic za ovakav Toronto nema odgovor i samo im se ostaje nadati da će u sljedećoj utakmici biti manje fokusirani.

Nuggetsi nisu izveli ništa slično, dapače moglo bi se pričati o tome kako su veći dio uzvrata igrali jednako beskrvnu košarku kao i u prethodnoj utakmici. Ipak, ispada kako je na kraju nekih 20-ak minuta dobre igro bilo više nego dovoljno za dobiti limitirane Spurse. Koji su u jednom trenutku sredinom treće imali čak +19 s kojima jednostavno nisu znali što bi jer defanzivno nemaju rješenja, a prema naprijed su pročitana knjiga.

Uglavnom, stvari za Denver nisu izgledale dobro tamo negdje do sredine druge kada je Jokić konačno odlučio odustati od traženja igre te je počeo sam nekog vraga stvarati. Počeo je napadati sredinu driblingom, potezati šut i odmah su se počeli otvarati koridori za suigrače. Poneka trica, poneki poen iz tranzicije i Denver je konačno izgledao živo.

Umjesto da ovako nastave, početkom treće opet su stali u očekivanju da poeni padnu s neba i tu su Spursi svojom dosadnom igrom preko DeRozana i Aldridgea 1 na 1 izgradili spomenutu prednost. Harris je bio taj koji je individualnim potezima spašavao stvar od totalnog kraha, a onda je uslijedio predah kada je Pop razdvojio LaMarcusa i DeMara. Kao i u drugoj četvrtini, klupa Spursa pomogla je obrani Denvera da se razmaše i da kroz tranziciju dođe do laganih poena, a opet su počele upadati i trice.

Morris i Beasley po običaju su radili razliku u ovim šihtama, a čak je i dvojac Jokić-Plumlee pod košem imao smisla protiv niske postave Spursa koja nije bila u stanju zabiti tricu i tako promijeniti ritam. Ništa, Spursima nije ostalo nego vratiti se Poeltlu pod košem i osloniti na veteranski dvojac da nosi napad, samo tu se Denver već razigrao i povratka više nije bilo. Kada je i Murray počeo ubacivati skok-šut nakon pick igre s Jokićem, mogli smo početi razmišljati o trećoj utakmici.

Spursi će doma svakako dobiti bolje izdanje klupe, barem šuterski, što će pomoći napadu. Sve drugo pak ovisi o Denveru. Prije svega o Jokiću koji ne treba zabijati 30, ali koji definitivno treba biti agresivniji jer i to je način na koji otvara prostor suigračima, ponekad čak i bolji nego forsiranjem atraktivnih asista (15 šutova i 21 poen su neusporedivo bolji učinak od onoga što je imao u prvoj utakmici). Uz to Murray i on moraju napasti obranu Spursa pick igrom jer tu uvijek mogu do otvorenog šuta ili s poludistance ili trice nakon popa. To je onaj minimum koji moraju imati jer teško je reći može li Harris opet biti ovako učinkovit i mogu li Morris i Beasley opet bljesnuti toliko da budu prevaga.

I Oklahoma je pokazala određene pomake u odnosu na prvu utakmicu, samo što na kraju nisu bili u stanju odraditi posao protiv sebe. Plan je bio držati Kantera pod kontrolom i to su uspjeli izvesti ostajanjem u sredini, čime su žrtvovali više prostora na perimetru. Blazersi u početku to nisu uspijevali kazniti, ali s vremenom su skužili da uvijek mogu do poena preko Fergusona i tako su bez problema ostali u utakmici sve dok krajem treće četvrtine serijom trica nisu odveli rezultat u sfere koje su za Oklahoma City Bricks neuhvatljive.

Thunder je napravio sjajan posao u kontroli reketa, George je igrao za klasu bolje nego u prošloj utakmici i čak je šuterski djelovao fluidno i opet nisu mogli ništa čim je protivnik počeo ubacivati trice. Taktika branjenja Lillarda s Russom veći dio utakmice nije se isplatila jer je Lillard opet kontrolirao tempo i pravovremenim tricama s 9 metara opet uništavao šanse Oklahome u preokret. Dakle, ništa od one agresivnosti kojoj bi cilj bio tjerati Lillarda da se riješi lopte.

Još veći propust je što su propustili prilagoditi se McCollumu. Iako je radio ogromne probleme u prethodnom susretu, ovdje su opet stavili Fergusona na njega i čovjek je praktički bio slobodan veći dio utakmice (kada su konačno prebacili Georgea na njega, Blazersi su već imali prednost od 20-ak poena). Možda nije pošteno prema Georgeu, ali ako on neće uštopati barem jednog od dva beka Blazersa, onda OKC nema šanse.

Dakle, OKC još ima prostora za napredak što se obrane tiče. Zvuči nerealno očekivati da istovremeno zatvoriš reket i igraš agresivno na perimetru, ali ako to netko može koliko-toliko izvući to su oni s Georgeom, Grantom i Adamsom. To je nešto što jednostavno moraju izvesti jer ne mogu si dozvoliti četvrtine u kojima primaju 37 poena koliko su im Blazersi ubacili u trećoj. Ne mogu jer ne mogu zabiti dovoljno.

Russ je sinoć bio katastrofalan i to je samo po sebi problem koji ne dozvoljava disati, a sad zamislite kad uz to još nitko nije u stanju zabiti tricu. Sinoć su opet ubacili samo 5 protiv momčadi u kojoj su tek Aminu i Harkless u stanju ozbiljnije izazvati šut. Presti se ne mora bojati za posao jer kada jednog dana konačno dobije nogu u Oklahomi, čeka ga ured u Nexe Grupi obzirom kako je posložio ovaj roster.

Što dalje? Čak i da zadrže Blazerse do 25 poena po četvrtini u idućoj utakmici, tko garantira da Thunder može zabiti dovoljno? Treba se poklopiti da barem Russ i George igraju na visokoj razini kako bi imali šansu, a obzirom na formu zadnjih mjesec dana to uopće nije izgledno. Blazersi s druge strane imaju svoje probleme, međutim zabiti očito mogu dovoljno, a upitnoj obrani im je ionako najbolji prijatelj roster protivnika. Ovih 2-0 ne bi smjeli prokockati. Mislim, ne smiju jednostavno jer to bi bila pljuska veća i od svih dosadašnjih metli nakon koje bi Lillard vjerojatno otišao na Tibet.

1 thought on “4 (AND 3)

  1. Odavno nije nikakva tajna da je Lillard bolji igrac od Russa , ali covjece da je ovolika razlika izmedju njih, mi nije bilo ni na kraj pameti. Westbrook nije suterska prijetnja, cjela liga zna da mu treba 15ak suteva , da bi poceo biti efikasan, ali da lik ne moze konstantno uspjesno kaznjavati iz pick&rolla sa Adamsom je katastrofa.Ako Okc bar defanzivno ne bude dva za dve klase bolji nego do sad, prisustvovacemo metli.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *