8 (AND 7)

Nikakvih specijalnih iznenađenja, playoff rutinski gura po svojemu, pa ukratko o sedam odigranih utakmica u zadnja dva dana.

Sve 4 serije na Istoku su u Walking Dead fazi, a nešto zanimljivije je na Zapadu, pogotovo nakon što su Oklahoma i Denver napravili potrebno da se vrate u život.

Thunder je konačno ubacio potrebnu kvotu trica (15, skoro duplo više nego u prve dvije utakmice zajedno) što se u kombinaciji s efikasnim izdanjem Westbrooka pokazalo dovoljnim za skinuti Blazerse. Stvari u napadu su bile jasne od početka serije, jednostavno su morali zabiti neke skok-šutove, a opipljivije poteze su povukli u obrani. Fergusona su prebacili na Aminua i konačno stavili Georgea na McCollumma, zatvorivši tako Blazersima itekako bitan dotok poena. Iako su opet Lillarda čekali preduboko odgađajući slanje pomoći do zadnjeg trena, sada imaju nekakav balans između zadnje linije i perimetra u obrani. Ostali su bez njega tek kada su u završnici počeli agresivnije zatvarati Lillarda što je otvorilo prostora Kanteru u sredini da ubaci hrpu zicera, međutim to se u konačnici neće pokazati toliko bitnim. Ne možeš zakrpati sve rupe, ali dok curiš samo na jednom mjestu, puno je lakše stvari držati pod kontrolom.

Lillard je okrenuo već do poluvremena izgubljenu bitku simultankom u trećoj četvrtini gdje je kombinacijom trica i ulaza vratio Blazerse u igru (25 poena u 12 minuta i nova potvrda o kakvom se majstoru radi), međutim bez podrške obrane preko koje je OKC lakoćom dolazio do poena ovo se ipak nije moglo pretvoriti u dramatičnu završnicu. Uglavnom, Oklahoma ima jasan recept u oba smjera, pitanje je samo mogu li ga ponoviti još 3 puta.

Denver se također vratio u život učinivši potrebne promjene u rotaciji, od kojih je ona najvažnija svakako micanje Bartona iz startne postave. S Craigom su tako dobili defanzivnu kvalitetu više (odličan je bio na DeRozanu koji se naradio za poene, a još bolji nakon preuzimanja i kao dio matchup zone koju su Nuggetsi povremeno igrali), a i neočekivani bonus u vidu njegovog tricaškog učinka. Mislim, već time što je uzeo loptu iz ruku Bartonu uvođenjem spot-up igrača Malone je napravio posao, a s ovom efikasnom šuterskom partijom praktički je dobio na lotu – Craigovo trpanje s perimetra krajem treće i početkom četvrte prelomilo je utakmicu.

Nakon Whitea tako je još jedan defanzivac bio junak večeri, ali svakako treba spomenuti još neke dobre poteze Nuggetsa. Na Whiteu je umjesto Murraya tako uglavnom bio Harris, a za klupu Spursa se dobrim dijelom pobrinula matchup zona i pravovremeno preuzimanje čime su tjerali rezerve Spursa s perimetra. Čak je i Barton u roli s klupe bio od koristi jer je jedini bio nešto u stanju zabiti u uvodnim šihtama u kojima Denver još nije bio na čisto kako igrati. Morris i Beasley više su skupljali penale nego radili razliku i da nije bilo Bartonovih bljeskova Nuggetsi bi prvih nekoliko šihti izgledali jednako kilavo kao i do sada. Međutim, kada je startna postava konačno kliknula, zarolali su se i pregazili domaćina.

Uz odličnu obranu, Denver je jednostavno briljirao i prema naprijed od kraja druge do kraja utakmice. Jokić je potrošnju odveo na višu razinu pokazavši da može biti ne samo prva opcija već i dominantna prva opcija, tricaši oko njega su funkcionirali besprijekorno, a kada je i Murray počeo ubacivati iz driblinga stvar je bila gotova. Uglavnom, od Craiga ne treba očekivati opet ovakvu šutersku večer, ali pomaci u obrani trebali bi Denveru pomoći da održi kontrolu nad serijom koju su stekli ovom pobjedom, posebice jer imaju dvije utakmice doma. Čak i da Jokić ne bude ovako agresivan u napadu, bolje izdanje klupe može ponijeti teret. Spursi defanzivno nemaju mjesta za iskorak i ključno je jedino da Murray opet totalno ne zakaže. A sada kada su osjetili koliko su dublja momčad i da mogu trpati, ne vjerujem da se mogu vratiti dva koraka unazad.

Houston je opet odradio posao, iako ovaj put bez previše glamura. Jazzeri su istrčali na parket za razliku od prošle utakmice i agresivnom obranom s puno više preuzimanja otežali su život Hardenu kojem je netko uvijek visio na lijevom ramenu i tjerao ga na ulaz prema Gobertu koji je ovom prilikom puno koncentriranije zatvarao ulaz ne izlazeći prerano i fokusirajući se prvenstveno na vertikalnost. Opet, iako su igrali ispod svoje razine u napadu, obrambeno su napravili dovoljno da kontroliraju ritam utakmice. Zabijali su taman dovoljno kroz svoje duge i temeljite napade da održe egal i onda su u clutchu stvar priveli kraju. Ciljali su ostaviti Hardena protiv Rubia te je ovaj uspio staviti i dvije trice. S ukupno 14 poena u zadnjoj četvrtini Harden je odveo Rocketse level više, level koji Jazz nije imao usprkos tome što je Mitchell u istom periodu također solidno zabijao 1 na 1.

Međutim, čak ni sjajan ulazak u utakmicu i solidna završnica prve opcije nisu previše pomogli napadu Jazza koji opet nije bio dovoljno efikasan protiv preuzimanja gostiju. Ubacio je Snyder u petorku i Crowdera što očekivano nije donijelo previše pomaka jer Crowder je već neko vrijeme u lošem ritmu na toj strani parketa, a ispremiješao je i klupu većom rolom za O’Nealea i stavljanjem Nianga u užu rotaciju te čak i pokušajem da Korvera više uključi u akciju. Prvi je pomogao u obrani, drugi pokazao da može nešto zabiti s perimetra kao stretch četvorka i kako se barem više ne moraju vraćati minutama za Favorsa na četiri, a treći je bio poklon napadu Rocketsa. Uglavnom, ništa nije presudno utjecalo na igru Houstona.

Obzirom na formu Crowdera možda je najbolje staviti Inglesa na četiri i startati s O’Nealom kao primarnim čuvarom na Hardenu. Ta postava je i završila utakmicu i iako nisu izdržali do kraja, u 7 minuta koliko su dobili pokazali su potencijal u oba smjera. Ono, potencijal da iscijede još par poena u oba smjera imaju, pogotovo ako će ostati striktno pri ovih 6 igrača. Pa ako se poklopi da napad dobije nešto od viška šutera koje sada koriste ili da barem Ingles pomogne Mitchellu kao kreator i 1 na 1 strijelac možda i dobiju jednu utješnu utakmicu. Jasno, i pod uvjetom da Harden još jednom odigra ovako loše u napadu uvodne tri četvrtine.

Istok? Favoriti odrađuju posao i tek je nekoliko momenata po utakmici imalo određenu draž. Raptorsi su opet radili razliku sa startnom postavom i to usprkos činjenici da je nakon Kahwijeve esplozije iz prethodne utakmice Gordon uz pomoć Vučevića odradio fantastičan posao na Leonardu koji u sredini na postavljene napada nije mogao ništa ove večeri (sve što je zabio zabio je u situacijama kada bi ostao na jednom od bekova Orlanda). Nije ni trebao jer je upalo dovoljno trica i jer je Siakam odigrao valjda napadački najzreliju partiju karijere. Koristio je svaki mismatch do kojega bi došao u tranziciji za lagano finiširanje u sredini, ali je i napadao iz spot-upa i pick & rolla te ili zabijao ili nalazio otvorene suigrače čim bi došao do prostora. Posebice je učinkovit bio kao lider druge postave koja je na kraju i pregazila Orlando, taman što su se ponadali da bi mogli ostati u utakmici nakon što je Vučević oživio i počeo koristiti činjenicu da je Gasol zbog problema s penalima ispao iz igre. Dakle, i bez Leonarda u napadu i Gasola u obrani, dva dosadašnja ključna oslonca, Raptorsi su pregazili Magic koji je dobio dobre večeri Vučevića i Rossa u napadu te sjajno izdanje Gordona u obrani.

Indiana je opet sebe počastila katastrofalnom napadačkom četvrtinom i to (opet) trećom u kojoj su (opet) ubacili 12 poena. Sreća njihova da su Celticsi bili gotovo pa jednako jalovi te su se držali do samog kraja kada je konačno 2 na 2 igra Horforda i Irvinga riješila utakmicu. Boston jednostavno lakše ubacuje skok-šutove što je posebice bilo vidljivo u prvoj četvrtini kada je izgledalo da će Celticsi pregaziti domaćine – izbjegavali su sredinu i dolazak u dodir s Turnerom te su rešetali Pacerse izgradivši +15. Ubacili su 8 trica u ovom periodu (u preostale 3 četvrtine dodat će još njih 7). Uglavnom, Pacersi su odgovorili dobrom partijom klupe koja se ukazala nakon dugo vremena (to je ona klasična formula Younga i četiri rezerve s tim što je za playoff umjesto McDermotta na parketu ili Bojan ili Wes), vratili se u egal i u njemu životarili do spomenute završnice.

Bucksi su usprkos povratku Griffina u akciju i Giannisovim problemima s penalima prošetali do nove pobjede. Duboka klupa na kojoj se ukazao i Mirotić bila je prevaga u odnosu na Pistonse kod kojih se odmah uoči da imaju možda četiri košarkaša dostojna playoff košarke (kažem možda jer nisam siguran da čak i Ellington može igrati više od 15-ak minuta u ozbiljnoj utakmici).

Sixersi su imali teži posao protiv Netsa od svih jer je Atkinson ipak promiješao karte. Kako smo se i nadali ubacio je LeVerta u startnu postavu (na što je ovaj uzvratio sjajnom partijom – glavni razlog zašto su Netsi uopće imali šanse dobiti utakmicu), ali je ubacio i Dudleya kako bi od starta živcirao Simmonsa. Sad je obrana Sixersa morala više raditi jer se nije mogla fokusirati na samo jednog kreatora iz pick & rolla, a uz to su i usporeni u tranziciji i uopće napadanju u ranoj fazi napada. Doduše, tu je veći problem od Dudleya bio povratak Embiida koji je odmah uzeo loptu iz ruku Simmonsu. A jadni Jimmy je tako pao još više u sjenu i gotovo da se nije ni osjetila razlika kada je izbačen iz igre jer je gurnuo Dudleya nakon što je ovaj gurnuo Embiida. Dapače, bez Dudleya domaćini više nisu imali pravo rješenje na četvorki tako da su gore prošli od gostiju.

Uglavnom, do poluvremena su se Sixersi pronašli i tu su manje-više preuzeli kontrolu nad utakmicom, posebice nakon spomenutog incidenta. Embiidu je dodatnih par dana odmora očito dobro došlo jer je izgledao pokretnije i nakon što se zagrijao u prvim šihtama u nastavku je konačno počeo raditi razliku u sredini obrane kao korektor dok su ovi ispred njega puno aktivnije igrali na lopti i preuzimanjima. LeVert je doduše opet bio odličan u pick & rollu, ali je zato kvalitetnim rotacijama odsječen Allen kao prijetnja iz pozadine i tu je napad Netsa značajno usporio (posebice je Harris bio sjajan ako bi trebalo pokriti Embiidov eventualni izlazak iz zone). Napad Sixersa pak nije imao sličnih problema i usprkos standardnom kašljucanju uspio je proći kroz cilj.

Koliko god Embiid mijenja ulogu Simmonsa i čini ga više problemom nego rješenjem, toliko je sposoban dominirati u ovakvoj utakmici i na toj strani parketa da u ovoj seriji to nije ni bitno. Netsi tako nisu mogli previše igrati bez centra kako bi pokušali oživiti napad jer bi ih Embiid u sredini uništio, pa im je ostalo nadati se da će im Sixersi pomoći. I iako su Sixersi u svom stilu pokušali sve kako bi se upucali u nogu (uz 5 izgubljenih u četvrtoj posebice je fascinantno bilo gledati kako Simmons i Embiid smetaju jedan drugome u boxu) kombinacija Embiida (12 poena u zadnjoj četvrtini, ali i ključni skokovi u napadu i povratne lopte iz sredine) i pravovremenih skok-šutova ostavila ih je iznad vode. Redick je ubacio dovoljno, a Harris još jednom potvrdio dobru formu prema naprijed i ovdje je bio svojevrsni junak, što zbog obrambenih reakcija, što zbog puno veće kreativne role koju je preuzeo bez Butlera. Praktički je igrao playa dobar dio završnice kada bi se Simmons išao sakriti uz aut-liniju i nosio napad uz Embiida, a to nas vraća i na Browna koji se čak i u ovoj situaciji bez Jimmya uspio suzdržati od McConnella (dao mu je doduše 2 minute u trećoj, ali u četvrtoj je jahao Scotta kao petog).

3 thoughts on “8 (AND 7)

  1. E komesario ako si znao da je Craig Ray Allen, svaka ti cast. Jokic napokon proveo nesto vremena na liniji

  2. Nuggetsi su isto kita, kojoj treba africka sljiva da se digne. I mozda uspiju povalit ovu ofucanu matoru kamenjarku jos koji put, ali protiv prosjecne ribe nemaju nikakve sanse

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *