11 (AND 10)

Lillard je partijom zbog kakve volimo Ligu potvrdio da je ovo njegova sezona, ona po kojoj ćemo ga pamtiti za sva vremena. A i još neke serije su završile.

Krenimo s utakmicama od prije dvije večeri. Bucksi su pomeli Pistonse i ovu utakmicu u biti ne bi trebalo ni spomenuti, samo ne mogu odoljeti istaknuti kako su se Pistonsi držali u egalu do skoro polovine treće četvrtine dok konačno nisu pukli pod pritiskom dubine protivnika koja je dodatno bila naglašena Drummondovim problemima s penalima. Prizor Griffina koji pokušava momčad držati iznad vode tricama u ovom periodu, u onom svom doslovno mumificiranom stanju, bio je urnebesan skoro kao i ekspresnih +11 Bucksa nakon što je sjeo na klupu.

Jazz se fanatičnom partijom izborio za još jedan dan života, a da ni sami ne znaju kako. U prvom poluvremenu napad im je nosio Crowder koji se na jednu večer pretvorio u ne samo šutera iz spot-upa već i tog dodatnog kreatora koji im nedostaje kada obrana zatvori Mitchella sjajno napadajući sredinu driblingom kad god se ukazala prilika. U završnici su pak eksplodirali s Favorsom u srcu obrane umjesto Goberta ostavivši Rocketse na 12 poena u zadnjih 12 minuta. Na startu je riskantna obrana na Hardenu nastavila donositi rezultat te su kombinacijom zatvorenog reketa i manjkom učinka udarne opcije kontrolirali napad Rocketsa drugu večer za redom. Problem je bio što se nisu bili u stanju odvojiti usprkos Crowderovoj eksploziji jer im je napad opet bio kilav te je nakon treće četvrtine u kojoj je Harden konačno proigrao izgledalo kao da su gotovi. A onda je samo tako najpouzdaniji dio napada Rocketsa do tog trenutka, njihovi spot-up šuteri, prestao pogađati otvorene trice (0-13 u završnici podsjetili su malo na lanjsku šutersku katastrofu u ključnoj utakmici protiv Warriorsa) dok je na drugoj strani krenuo Mitchell koji se tako s 19 poena na najbolji mogući način iskupio za propuštene šanse u ranijoj utakmici (kao da se imao što iskupljivati, izgubio je u direktnom dvoboju od Hardena). Nekim čudom tako su dvije utakmice za redom rekreirali sličan scenarij, dobili su O’Nealea kao izuzetno pouzdanog stopera koji je itekako zaslužan za ovakav rasplet i smanjenu efikasnost Houstona, međutim ponoviti ovako nešto na gostovanju bit će gotovo nemoguće. I Harden i Rocketsi trebali bi moći zabiti više, pogotovo s linije slobodnih, a ne postoje osnove za očekivati od Jazzera ovakvu napadačku produkciju drugu večer za redom.

Sinoć pak do utakmice dana gotovo da nije bilo ničega za prijaviti. Orlando ovaj put nije imao ni ono malo otpora iz prošle utakmice i Raptorsi su se već nakon prve četvrtine počeli spremati za Sixerse koji su pak jednako ekspresno eliminirali Netse. Netse koji nakon svega viđenog barem znaju da Russell nije ništa više od sjajnog haklera koji ipak ne može nositi napad posjed za posjedom u doigravanju. Dakle, kako mu dati max ako je LeVert daleko bolji kreator iz pick & rolla i puno veća triple-threat opasnost?

Očekivalo se možda nešto vatre u Denveru, međutim domaćin je pun samopouzdanja stečenog prošlu utakmicu samo nastavio gaziti Spurse koji jednostavno nemaju višu brzinu. Obrambenu nemoć potvrdila je sjajna partija Denvera koji tako nije imao ni onih problema u uvodu koji su do sada bili standard – trice su opet upadale sa svih strana, Jokić i Murray totalno su se oslobodili grča kada je šutiranje u pitanju te igraju i pogađaju u ritmu, a i trio s klupe je bio opasniji nego na gostovanju. Uz Bartona opet su na visini zadatka bili i Beasley i Morris i sve skupa to je previše. Spursima jedina nada tako ostaje nešto zabiti, samo kako u situaciji kada Denver sa starterima kombinacijom dužine i preuzimanja drži njihovu vanjsku liniju pod kontrolom, dok istovremeno klupa Nuggetsa uredno uništava njihovu klupu koja je bila itekako bitna za napadačku efikasnost. Uostalom, ona situacija kada jedan Belinelli, koji nema savjest kada je potezanje u pitanju, ne šutira otvorenu tricu već spušta loptu na pod u situaciji kada se počelo ozbiljnije zaostajati i kada su upravo brze trice potrebne, najbolje govori gdje su mentalno trenutno Spursi. Ne eksplodiraju li rezerve s nekih 15-ak trica, teško će opet na izlet u Denver.

Nakon svih ovih poluproizvoda, možemo se do poda nakloniti Lillardu što nam je priuštio jednu pravu playoff utakmicu i u prvoj rundi. Svjesni situacije Russ i društvo su odlično krenuli te su potpuno dominirali na startu odigravši najboljih 12 minuta košarke u seriji. George je ubacivao skok-šutove iz driblinga na svoj elegantan način kao da nikakve ozljede nema, Russ se držao po strani osim kada je trebalo odraditi posao u tranziciji, a ogroman bonus bila je agresivnost Adamsa i Granta u 1 na 1 situacijama (Adams protiv Kantera, Grant kada bi ostao na beku). Nisu im trebale ni trice, a i obrana u kojoj se umjesto stalnog udvajanja puno više igralo na preuzimanje funkcionirala je solidno. Kada je McCollum ubrzo zaradio 3 osobne izgledalo je da Blazersi nemaju rješenja. A onda je Dame uzeo stvar u svoje ruke.

Klasičnom playoff partijom kakva ostaje za anale čovjek je jednostavno odbio izgubiti. Počeo je koristiti svaki milimetar prostora za samoubilačke ulaze i brze skok-šutove i s 19 poena držao je priključak. U drugoj četvrtini je dodao još 15 za povratak u egal (igrao je svih 24 minute) te čak i prvo vodstvo na utakmici. Usput su se lagano budili i suigrači, a uz energiju Harklessa posebice su bitni bili ubačaji Currya koji je tako zamijenio McColluma koji je kompletnu drugu proveo na klupi. Za to vrijeme počeli su se nazirati problemi u igri Thundera – Russ je počeo forsirati, Georgeove minute su se zbog problema s penalima prepolovile, a ostali su po običaju nestali, čak i Adams i Grant.

U nastavku je stao Lillard, ali sada su već ostali bili spremni ozbiljnije nositi teret. Kanter je kupio skokove u napadu, McCollum pomogao oko driblanja, a Aminu energijom. I dok su Blazersi sve više igrali kao momčad, kao što rade veći dio ove serije, Thunder je opet postao show dva čovjeka. Srećom, u ovom periodu Russ je više zabio nego promašio pa su se i dalje držali u egalu. I ne samo to već su početkom četvrte iskoristili prvi period Lillardovog odmora da naprave +15 dok su Turner, Collins i Hood gledali koji kurac ih Stotts drži na parketu u ovakvim momentima. Najluđe od svega, Schroeder je simultankom gotovo sam napravio prednost.

I onda su se na parketu opet našli ključni igrači te smo u zadnjih 7 minuta imali prilike gledati na mikro razini glavna obilježja jedne i druge momčadi. S jedne strane su CJ i Dame u stvarno gadnoj situaciji u kojoj imaš -15 posjed za posjedom briljirali – McCollum je ubacivao duge dvojke, a Lillard je maestralno dirigirao napadom pokazavši već opjevanu zrelost – to kako je hvatao obranu Thundera na petama i u zadnjoj milisekundi ispravno donosio odluku da li ići na šut, obruč ili proigrati suigrača, bila je košarka na najvišoj razini. Čak je ovdje OKC konačno odustao od Russa kao primarnog čuvara, pokušali su s Grantom, ali ništa nije pomoglo – nisu bili u stanju doći ni do jedne jedine lopte u sedam minuta svim pritiscima usprkos. Uglavnom, dok su bekovi Blazersa u najtežim trenutcima igrali najbolju košarku, dvojac Thundera se totalno pogubio.

Russ je opet imao puno više cigli i uzalud izgubljenih lopti nego dobrih poteza, a i George je anulirao sve ono dobro što bi napravio šuterski s olako izgubljenim loptama i posebice s tri promašena slobodna bacanja. Ono, čovjek je ove sezone otišao na jednu višu razinu u završnicama, ali očito da mu još zna pobjeći u gaće u doigravanju, dok je Russa jednostavno bilo tužno gledati. Cijelu sezonu se muči s atleticizmom i sada je izgleda i njemu postalo jasno ono što je svima već neko vrijeme, a to je da više nije ona sila prirode kakva je donedavno bio. A Russ koji počinje sumnjati u sebe više nije po ničemu poseban jer je upravo ono što ga je činilo posebnim bila ta oholost zbog koje je radio stvari koje nikome drugome ne bi pale na pamet. A to više niti može niti vjeruje da može (a ako više nije ništa više od solidnog playmakera bez šuta, a obzirom da nije tako dobar dribler, da li je Russ tek manje inteligentna verzija Ronda nakon Bostona?).

I samo tako Blazersi su izgubljenu utakmicu pretvorili u priliku, a da NBA stvarno ima bolje scenarije od Hollywooda potvrdila je i ta suluda Lillardova trica za pobjedu s više od 11 metara preko Georgea koji se primicao sve bliže i bliže u tom dvoboju svjestan što ga čeka. I opet kao da nije vjerovao da ovaj ima muda uzeti takav šut u situaciji kada je mogao napraviti sto drugih stvari. Samo, u večeri u kojoj je doslovno nosio momčad na svojim leđima i u kojoj je uporno odbijao izgubiti, Lillard je taj ubačaj potpuno zaslužio. Savršen kraj jedne savršene partije.

2 thoughts on “11 (AND 10)

  1. Damian Lillard je genijalan košarkaš koji je neopjevani junak Portlanda, što zbog veličine tržišta, a što zbog prijašnjih nedovoljno velikih playoff uspjeha Portlandovih ekipa koje su, doduše, bile uskraćene talenta. Nadam se da će se to ovom partijom promijeniti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *