RILE(Y)D UP

Pišem neki dosadni post gdje uspoređujem projekcije s početka sezone s razvojem sezone pa dok to ne završim jedan mali proustovski predah.

Neki dan naletih na Rexa Chapmana kod LeBatarda i vidjeh kako ESPN ima nekakav dokumentarac o njemu. Rex je od velike bijele nade draftane 8. pickom 1988. postao tek još jedan u nizu hodajućih klišeja – simbolični bijeli šuter s perimetra za popunu petorke. Koji nažalost zbog ozljeda nikada nije dosegnuo rang jednog Hornaceka ili Redicka. Ali, to je taj profil, da ne bude zabune. S tim da, koliko me pamćenje služi, ni Jeff ni JJ nisu mogli onako potegnuti iz driblinga i sami sebi kreirati prostor takvom lakoćom. Opet, Rex nije bio takav snajper nakon istrčavanja iz bloka.

Uglavnom, poanta nije osvrt na Chapmana nego na jednu moju uspomenu uz koju ga vežem, a to je ona legendarna utakmica, najbolja u karijeri mu, gdje je ubacio Bullsima 39 poena uz 9 od 10 pogođenih trica. Utakmica koju je te 1996. prenosio HRT. Ne sjećam se sad komentatora, ali, dopustite da tvrdim ovako napamet, bio je to Slavko Cvitković.

E, pa utakmica je bila urnebesno zabavna iz više razloga. Naime, trebao je to biti sudar najveće momčadi svih vremena (podsjetimo se, Bullsi su tada u prvoj punoj Michealovoj sezoni nakon povratka u akciju jurili na 72 pobjede u sezoni) protiv franšize od koje je baš tog ljeta Pat Riley odlučio napraviti silu.

Naime, nakon što u dvije sezone Jordanovog mirovanja Riley nije uspio s Knicksima iskoristiti priliku i otići do kraja, odlučio se čovjek za novi izazov. Knicksi, barem ta verzija bazirana na Ewingu i nasilju pod obručima, dosegla je svoj maksimum i nakon što godinu ranije nisu uspjeli izbaciti ni Pacerse u polufinalu Istoka, Riley je shvatio kako je bolje skrasiti se u Miamiu uz sve ovlasti u slaganju momčadi nego nastaviti mrcvariti se u Gardenu.

Dolaskom u Miami prvi cilj mu je bio dokopati se centra oko kojega može graditi igru kao što je to ranije već radio s Kareemom i Ewingom. Alonzo Mourning baš nije igrač takve klase u napadu, ali defanzivno je svakako bio najbolja moguća opcija u tom trenutku i Riley je za njega u Hornetse poslao Glena Ricea. Kojega moram spomenuti jer je u tom trenutku to bio moj drugi najdraži NBA igrač čiji predivni skok-šut bi u današnjoj NBA vjerojatno bio dovoljan za rušiti tricaške rekorde.

Ne, ozbiljno, Rice iza sebe ima sezonu u kojoj je zabijao skoro tri trice po utakmici iz manje od 6 pokušaja. Pročitajte ovo još jednom. Zamislite ga danas umjesto npr. Middletona u Bucksima. Jeste? 5 trica iz 12 pokušaja u prosjeku, mislite da bi to bilo previše? Ili premalo?

A, ako se netko pita, moj broj jedan tada je bio Tim Hardaway na kojega ćemo se uskoro vratiti.

Dakle, Riley je dovođenjem Mourninga i odricanjem od tada najboljeg igrača u povijesti Heata (mislim, nije to bila neka povijest, Miami je tada igrao tek osmu sezonu) povukao prvi korak, ali ekipa mu je i dalje bila za kurac. Startni play je bio Bimbo Coles i ovaj Heat je u suštini bio tek lošija kopija Knicksa. Do tog dana kada su u grad stigli Bullsi.

Dva dana ranije Heat je gostovao kod Sixersa i u toj utakmici ubacili su 66 koševa. Da, 66. Najluđe od svega, uvjerljivo su dobili jer su Sixersi ubacili 57.

Opet mala digresija – kome može nedostajati ovakva košarka? Koliko god ovo s tricama ponekad nema veze s estetikom, a pogotovo ne s duhom najbolje kolektivne igre ikada osmišljene, ipak je kilometrima ispred nekadašnjih mučenja u kojem je svaka momčad na parketu imala dva tjelohranitelja i eventualno tri košarkaša. Pa danas najgori napad lige ubaci preko 57 u poluvremenu češće nego što ide ispod te brojke.

Kako god. Takva katastrofa od partije zasigurno je učvrstila Rileya u uvjerenju da pod hitno mora dodatno razbucati ekipu i na dan trade deadlinea to se i dogodilo.

Taj dan pao je baš kad su u gradu gostovali Bullsi. Kako se Riley to jutro kroz trade riješio trojice startera te još dvojice igrača s klupe koji nisu bitni osim radi zbroja, Heat je dočekao najbolju momčad svih vremena s 8 igrača na rosteru. I, ovo je bitno naglasiti još jednom, bez tri startera.

Osim spomenutog Colesa riješio se Riley još veterana Willisa koji je čuvao leđa Mourningu (da, sasvim normalna rotacija u to doba i nitko to nije nazivao Twin Towers, a razlog je što su više igrali sa šakama i laktovima ispruženima ispred sebe nego vertikalno) te navodno velikog talenta Billya Owensa koji je trebao biti novi Worthy, a završio je nešto kao Jabari Parker. Light verzija poslana iz Kine bez ikakve kontrole kvalitete.

Na Floridu su zato stigli Walt Williams (također smatran velikim talentom, za razliku od Owensa barem je ostvario solidnu karijeru kao spot-up igrač, ali u suštini jedno ogromno ništa) kao nova startna trojka, Chris Gatling kao puno bolji partner Mourningu (prototip četvorke onog doba – praktički sposoban igrati centra u obrani, u napadu majstor skupljanja odbijanaca i u stanju zabiti otvoreni skok-šut s lakta – klasični smetlar ala Oakley, Brown i hrpa drugih, samo za klasu slabiji od tih najvećih) i – Tim. Kao čovjek koji će s loptom diktirati tempo i hraniti Mourninga.

Bio sam totalno zaluđen Hardawayevim driblingom i tricama preko ruke (ultimativni hakler, ali i izuzetno učinkovit strijelac i razigravač) još dok je igrao u Warriorsima. Oni su 1992. izgubili od Sonicsa u prvoj rundi i ako je netko tada imao prilike gledati Hardawaya, sve mu je jasno. Imao je 25 godina i tek je ulazio u najbolji period života. I onda je sjebao koljeno, propustio cijelu iduću sezonu i više nikad nije bio isti.

Bio je sjajan i u Heatu, to nije sporno. Slash & kick, trice, to je mogao i bez koljena. Ali, taj dribling i ta eksplozivnost kojom je ulazio u sredinu sada su bili za nijansu slabiji, a ta nijansa dijeli graničnog all-stara od top 10 igrača. Ono, umjesto da bude bolji Irving idućih 5-6 godina, morao se zadovoljiti time da je ostatak karijere bio nešto bolji Dinwiddie.

Ipak, Riley je odlučio riskirati s tim koljenom. I pogodio je. Miami je uskoro dogurao do finala Istoka i godinama su se u playoffu natezali s Knicksima. Napravili legende od Allana Houstona i Jeffa Van Gundya. Ali, s nepotpunom verzijom Hardawaya i s limitiranim centrom, Riley ipak nije mogao do kraja (kasnije će to popraviti kada se dokopa Shaqa, što će samo potvrditi da Zo, uz svo dužno poštovanje, nije bio ni približno na toj razini na koju je razmaženi i razmazani Riley navikao).

A prije nego je počela ta i takva povijest Heata, dogodio se taj dan. Dakle, ni sam pojma nisam imao kad sam se te večeri nacrtao uz prijenos (ili sam ga sutradan gledao u snimci, ne mogu sad točno tvrditi, a nije ni bitno), a mogu misliti kako je tek bilo Slavku, da je Miami razbucao momčad i da će jedina dva startera biti Zo i Chapman.

Umjesto jedne potencijalno solidna utakmice tako smo trebali dobiti jedno veliko ništa jer su ostale startne role zauzeli kasnije pouzdani klasični smetlar Kurt Thomas (legenda Knicksa s nezaboravnom epizodom u Sunsima ovdje je bio tek rookie), vječni grijač klupe Keith Askins (na parketu je bio još manje aktivan nego na klupi jer je isključivo bio usidren u spot-upu) i još prije od Lakersa odbačeni Tony Smith, tipični combo koji je ovdje dobio zadatak glumiti playa.

Ono što je kod Smitha zanimljivo je to da se doslovno taj dan priključio momčadi nakon što ga je Riley u trećem tradeu tog jutra doveo iz Phoenixa (Williams je stigao iz Kingsa, a Tim i Gatling zajedno iz Warriorsa). Ne pitajte me kako su to izveli, samo znam da je Smith nakon što je grijao klupu u Phoenixu doveden u Miami i da je odjednom dobio momčad u ruke, pa makar na jednu večer.

Na klupi se baš u ovoj utakmici pojavio jedan junak koji će postati nezaobilazni dio Heata idućih godina dok se budu borili za vrh Istoka. Naravno, mislim na Voshona Lenarda kojega je Riley pokupio usred sezone u tadašnjoj CBA ligi. Dakle, Heat je već tada radio nešto slično ovome danas, posegnu za nekakvim igračem u G/CBA, svejedno, i odmah ga instaliraju u klupsku legendu.

Osim Leonarda nije bilo nikoga uokolo – veterani Jeff Malone i Danny Schayes tu su bili isključivo jer ih je Riley pokupio s ceste da budu mentori u svlačionici (Malone se umirovio na kraju sezone, a Schayes je samo zato što je trebalo popuniti kvotu bijelaca izgurao još tri sezone nakon ove, i dalje na Floridi kao pravi penzić, ali u Orlandu).

Dakle, s praktički 6 igrača Riley je izazvao Bullse. Scottie nije mogao pogoditi bazen te večeri i definitivno energetskoj razini gostiju nije pomogla druga večer back-to-backa nakon što su dan ranije ratovali u Atlanti (dakle, South Beach je uslijedio nakon utakmice i nije razlog za lošiju izvedbu, to uvijek treba istaknuti kada je Miami u pitanju), ali, svejedno je ono što je Chapman izveo bilo fascinantno.

Mourning se mučio pored Rodmana i Longleya te je Chapman imao odriješene ruke driblati i potezati, a uz to je Riley zbog manjka visokih veći dio utakmice Askinsa koristio na četvorci igrajući praktički s četiri beka oko Alonza (smallball bejbe).

Chapmanovih 9 od 10 s perimetra i 15-23 ukupno Heata (Lenard je ubacio 4 u prvoj utakmici karijere u kojoj je dobio više od 20 minuta) sredili su tako Bullse iako je MJ u svom stilu pokušavao do samog kraja preokrenuti utakmicu.

Uglavnom, poanta je da tada NBA utakmica nije bilo uokolo na bacanje i da je ovakva večer nekoga poput Chapmana svrstavala u rang heroja. Ono, kužio sam da Rex nije krema jer sam bio maksimalno informiran za ono vrijeme, ali nisam se godinama mogao otresti dojma kako je jedan od najboljih šutera koje sam ikada vidio.

Danas, kada gledamo i previše košarke, itekako smo svjesni da su ovakve večeri normalne. Ali, da je netko tko površnije prati ligu naletio na ovu snimku dok se odmarao nakon ručka i da je gledao Chapman VS Jordan dvoboj, pomislio bi “pa kako ovaj Chapman nije igrao za Dream team?”.

Sreli su se inače Heat i Bullsi te sezone i u doigravanju, ali nešto slično se više nije ponovilo. Iako su tu sada već igrali i Tim i Walt Williams i Gatling, Bullsi su ih lagano preskočili s 3-0. Riley je naravno iduće ljeto nastavio s promjenama – doveo je Thunder Dana Majerlea, a spletom okolnosti odjednom prekobrojni Chapman je sletio baš u Sunse kako bi ispunio mjesto koje je godinu ranije praznim ostavio upravo Majerle. Kojega su Sunsi inače poslali u Cleveland – bio je to tada šokantan trade kojim su Sunsi u namjeri da pronađu centra koji će olakšati život Barkleyu ostali bez ključnog šutera, razjebali kemiju i razljutili Barkleya koji je godinu nakon tražio trade u Houston.

I tako je Chapman odradio dvije solidne sezone u jednoj prosječnoj momčadi, doduše protkane ozljedama, prije nego su ga noge izdale do kraja. I onda je u vrijeme korone opet postao aktualan, a time i ta legendarna utakmica koju neki od nas neće nikada zaboraviti. Ne i Slavko. Taj ju je vjerojatno zaboravio do sljedećeg vikenda.

7 thoughts on “RILE(Y)D UP

  1. Genijalan post, koji igrači. Svaka ti čast majstore, uljepšao si mi dan u dobar korone.

    Pozdrav iz Mostara

  2. Zakon! Još proustovskih predaha s osvrtom na 90e molim!

    BTW, Slavko Cvitković, tek će se danas pokazati, je bio čovjek ispred svog vremena. Puno prije vremena Moreyballa i potezanja 30 trica po utakmici, jedina stvar na bilo kojoj košarkaškoj utakmici što je dobri stari Slavko brojao su trice. Pa ti sad vidi!

  3. Pa gira prvo ime si za hercegovacke kosarkaske fanatike 😂😂😂 , sad barem imas vremena pisati ,a ovakve tekstove jos cesce,plsss
    Pozz iz Stoca

  4. Nije direktno sa ovom temom vezano. Gledam ove Classic Games na League Pass. Sinoc Pistons vs Blazers finale iz 90-te game 2. Bill (Lambier) zabio 6 trojki. Jednu u produzetku 6 sekundi prije kraja. PA strasno. On je bio ispade prototip ovog novog centra haha. Covjek kad skoci ne mozes izvuci veselu svesku ispod njega. I napravi neki korak naprijed kad suta.

    Dobra utakmica, klasik iz 90-tih.

  5. Pozdrav!
    S obzirom da se preko League Passa mogu besplatno pogledati stare utakmice, moze popis tvojih tipa top 20 za karantena – time…

  6. @ ante – popis top 20 ni manje ni više… oćeš još i da ti uzgojim kefirnu kulturu usput? sve je to dobro, od ove ponude njihove trenutno istaknuo bih Sunse protiv Sonicsa, finale Zapada 1993. G5 i Sixerse protiv Bucksa, 2001. G7

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *