ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

GOLDEN STATE WARRIORS

Za nešto manje od dva dana starta nova sezona, pa za potpunu psihičku prilagodbu na novi režim života koji uključuje gomilu košarke treba obavezno pročitati ove tri kolumne na ESPN-u (Simmonsa, o Celticsima, i o NBA), i naravno poslušati zadnji Simmonsov podcast sa Charlesom Barkleyem. S tim da moram istaknuti da sam posebno uživao čitajući ovu treću, sjajan psihološki profil lige. A i Barkley je kraj Billa zvučao kao odrastao čovjek.

Početak sezone znači da se više ne moram opterečivati ni izjavama Cvitkovića i Vanjka, koji jučerašnju tekmu između Zadra i Zagreba okrstiše odličnom. Dijelom borbeno, to da i za to svaka čast, ali odličnom? Samo zato što je na kraju ispalo uzbudljivo ne znači da možemo preći preko toga što obje ekipe nisu u stanju odigrati ni o od obrane, što je Pankracije Barać jedini čovjek na terenu koji ima noge i glavu za pravu košarku i što u Zagrebu 6 od 12 igrača izgledaju kao profesionalni boćari a ne košarkaši.

Uglavnom, ni početak lige se ne očekuje toliko kao trade Kobea Bryanta. Na kraju vjerovatno opet neće biti ništa, ali fascinantna je opsjednutost medija svim vezanim uz ovog čovjeka. Valjda tako mora biti kada živiš u Hollywoodu.

Eventutalni Bryantov odlazak najviše bi veselio baš Golden State Warriorse, jer bi se time otvorilo mjesto za njih u playoffu. Ovako, ostati će na korak do jer Hornetsi su ipak kvalitetnija ekipa. Lanjsko rasturanje Dallasa i atmosfera u prvom krugu bili su vrhunac ove momčadi, razina koja se teško može opet dostići. Uostalom, već u sljedećoj rundi pali su tiho protiv Jazza koji se nije bojao njihove agresivnosti i koji je znao koristiti njihove slabosti. A agresivnost i korištenje slabosti protivnika je nešto što Dallas uljuljan u sigurnost svoje širine i razine kvalitete ne primjenjuje često.

Warriorsi će opet trčati, pobjeđivati će kada Baron Davis bude na parketu spreman uzeti stvari u svoje ruke i bit će konkurentni dok im upadaju trice. Čim se ruka malo počne tresti, oni su gotovi. Bit će ovo zabavna sezona, a s obzirom da su akteri Don Nelson, Davis i Stephen Jackson moglo bi biti i frustracija čim stvari krenu loše.

Velikih promjena nije bilo, osim što je naravno momčad ostala bez sirove snage Jasona Richardsona. Sa jednim sileđijom manje Warriorsi će vjerovatno biti prisiljeni igrati klasičniju verziju košarke, ili će ostati vjerni igri s četiri mala nadajući se da Mickael Pietrus može bar po pitanju fizikalija i skakanja zamijeniti Richardsona.

Igrači koji su stigli poput Austina Crosherea i Brandana Wrighta također navode na misao da će Nellie češće posezati za dva visoka pod košem, ali s obzirom da je Croshere jedan od najsporijih igrača u ligi a Wright rookie koji još ne zna ništa osim trčati i skakati vjerovatno će ostati – nizak.
Od pridošlica bi najviše trebao pružiti Marco Belinelli, čiji šuterski raspon, haklerske kvalitete i srce garantiraju dobru karijeru. Čovjek ne igra obranu, pa što? Došao je u pravu ekipu u kojoj mu nitko zbog toga neće zamjeriti. Mlađi Nellie ionako nije stoper ne zbog glave već zbog nogu, a nedostatak eksplozivnosti kakvu imaju NBA bekovi u stanju je nadoknaditi pametnim ulazima i fintama. Možda ne već ove sezone ali u budućnosti svakako Belinelli će postati prvi pravi talijanski NBA igrač.

Nellie će dakle forsirati što bržu igru kojom će dirigirati Baron Davis, a back-up bi trebao biti Monta Ellis. I dok je Davis lani pokazao da je u stanju biti najbolji košarkaš na planeti kada mu se sve poklopi, Ellis je samo potvrdio da se radi o jednodimenzionalnoj zujalici koja mora zabiti gomile koševa da bi opravdala minute. Kako nema vanjski šut, većinu koševa zabija iz ulaza ili kontre a tolika zabijanja pod koš brzo će doći na naplatu. Uostalom, kada je jedan Baron Davis koji je građen kao tenk platio danak jurnjavi i zabijanju pod koš, kako ne bi i jedno lagano perce kao Ellis.

Problem sa Ellisom je i što puno bolje igra na krilu, odnosno kao drugi bek nego kao play pa ispada da u slučaju Davisove ozljede jedini play u ekipi ostaje svježe potpisani Troy Hudson, inače otpušten od Wolvesa. Bez Davisa ova momčad je slaba kao ti isti Wolvesi i zato se samo mogu nadati da će leđa i koljena izdržati. Jer možemo misliti o Davisu što hoćemo, možda je i presebičan za jednoga playa, ali činjenica je da cijelu karijeru igra u ekipama koje mora nositi. A i sa Hornetsima i sa Warriorsima je napravio stvari koje će pamtiti, iako se radilo i radi se o limitiranim ekipama.

Čovjek igra svaku utakmicu pod blokadama i nije u stanju ni bez novih ozljeda odigrati više od 60 tekmi. Od tih 60 tekmi, ako bude na pravome nivou a hoće jer se bori za novi ugovor, Warriorsi će dobiti bar 35, dakle ostaje im nekako izvući još 5-6 pobjeda bez njega kako bi se mogli nadati playoffu. Ili biti u igri negdje do iz all-stara, kada bi u zadnjih 20-ak utakmica zdravi Davis baš kao i lani mogao povesti juriš na playoff.
Nažalost, veće su šanse da u startu preskoče Lakerse nego da Davis ostane u komadu.

Uz Ellisa, na drugome beku trebao bi jurišati Stephen Jackson kao ipak najpouzdaniji tricaš od svih prisutnih, a šansu bi trebao dobiti i Bellineli. Ako će Jackson većinu vremena provoditi na dvojki, na njegovu poziciju upadaju Pietrus i lanjsko najugodnije iznenađenje Matt Barnes. Pietrus je sve bolji šuterski, ali ono što je još bitnije je da fizički zastrašujuća pojava poput J Richa i da može skakati i trčati do sutra. Neće nadoknaditi Richardsonov učinak, ali ako pokrije polovinu napravio je posao.

Više će se očekivati i od Barnesa, s tim da njega ipak očekuje mali pad. Čovjek je igrao van svake pameti, ne samo da je bio podizač energije sa klupe već je služio i kao glavni obrambeni igrač, i kao pouzdani šuter a često i kao 1 na 5 strijelac. Nikako mi nije jasno kako se nitko nije našao spremnim ponuditi mu bolji ugovor nakon onako odigrane lanjske sezone – ili svi osjećaju da ne može ponoviti onakve igre, ili su svi blesavi.
Uglavnom, ako opet odigra približno lanjskom izdanju, Warriorsi su za svoj novac dobili puno više nego što su trebali.

Dakle, run and gun što se tiče vanjskih pozicija štima i dalje. Pietrus i Barnes također će glumiti i krilne centre kada Nellie zaigra sa niskom postavom, a u načelu starter na četvorki bit će vječni luzer Al Harrington. Čovjek će uvijek zabiti svoju kvotu koševa u regularnoj sezoni, što i nije problem s obzirom da ima i šut, i ulaz i igru pod košem. Ali čim treba dati nešto više – on nestaje, jer više od toga i nema.
Croshere je prespor da bi dobio veću minutažu, ali za razliku od Harringtona njemu prljavi poslovi pod košem nisu strani, a nikada se nije bojao ni potegnuti tricu ili krenuti pod obruč. Da je došao par godina ranije od njega bi bilo koristi, sada je jednostavno prekasno.

Wright svojim fizikalijama odlično paše u ovakav brzi sistem, njegove najveće kvalitete i jesu skočnost i pokretljivost. On nije krilni centar kojem se može spustiti lopte pod koš i pitanje je hoće li ikada biti, ali u ovoj ekipi gdje se igra široko i gdje se puca sa svih strana njegova rastrčanost i nos za skok u napadu trebali bi biti idealni. Pitanje je samo koliko psihički i fizički jedan 20 godina star rookie sa manjkom mišića može pomoći već ove sezone. Jako malo.

Zato je tu sličan stilom igre, ali i potpuno spreman za NBA Andris Biedrins. I njegovo školovanje je dugo trajalo, ali lani se potvrdilo da su Warriorsi proizveli pravog centra za njihove potrebe. Biedrins je jak, čuva reket, kontrolira skok i što je najbitnije bez problema trči sa ostatkom ekipe. Doduše, ima drvenu ruku ali ionako u napadu treba samo postavljati blokove. Šutera ima i dovoljno, s tim da Biedrins ima solidnu post igru ako se igra uspori, s tim da se ni ta opcija ne može koristiti često s obzirom da ga je vrlo jednostvano braniti. Samo ga fauliraš s obzirom da je jedan od najgorih izvođača slobodnih u povijesti NBA.

Kako se lanjski rookie Patrick O'Bryant još uvijek čini velikim promašajem, ispada da opet sav teret pod obručima pada na Biedrinsa i na volju i koncentraciju vanjskih igrača. Nellie će morati posezati i za potpuno niskom postavom, u kojoj bi Harrington glumio centra, ali jasno je da takvi eksperimenti mogu biti samo privremeni.
Pa ispada da je uz Davisa koji čini razliku između lutrijske i playoff ekipe, najvažnija karika ove momčadi baš Biedrins.

A kako nije svaki dan praznik, to neće ni trice uvijek upadati sa 50%, niti će sve služiti zdravlje, niti će Nellie i Jackson izdržati bez dramskih epizoda. Tako da će lanjsko slavlje vjerovatno vrlo brzo zamijeniti realnost koja kaže da su Warriorsi napadački talentirana ali jednodimenzionalna ekipa koja ne igra obranu, sa upitnom kemijom koja više podsjeća na euforiju i koja je zabavna za gledati u ionako dosadnoj i dugoj regularnoj sezoni. Kada na sceni ostaju najbolji, oni idu na odmor. I to je to, osim ako...

Ako Davis bude sposoban održati ekipu na okupu svojim igrama i pristupom, tada njihovi minusi postaju njihov stil igre, a u ligi u kojoj mnoge ekipe nemaju identitet imati stil garantira dobre rezultate.
Doduše, ponoviti Dallas već spada u fantastiku.

PRVIH 5: Davis, Ellis, Jackson, Harrington, Biedrins

5 ZA KRAJ: Davis, Jackson, Pietrus, Barnes, Biedrins

SCORE: 41 – 41

SOUNDTRACK:

V.A. – Bay area funk 1967 – 1976 (soundtrack za run and gun)

Two Gallants – Two Gallants (možda ovaj zadnji album i nije dobar kao prethodni ali još uvijek je dovoljno dobar da ga proglasimo najuzbudljivijim rock zvukom u zaljevu danas)

Grateful Dead – Dick's Picks vol.1 – vol.36 (ovih do sada službeno objavljenih 36 koncerata Deada dobro će doći Nelsonu i GM-u Mullinu dok razmišljaju o neuspjesima one generacije Hardawaya, Richmonda i njih samih, i dok se pitaju ako nisu mogli tada pa ni kasnije sa Webberom i Sprewellom zašto bi danas sa Jacksonom i Davisom? Samo bez alkohola, a lake droge su dobrodošle)

SEATTLE SUPERSONICS

Uf, nikada kraja pregledu, evo sezona samo što nije počela a najava još nije došla ni do pola. Tako je to kada nastupi ovako brzo globalno zahlađenje – kome je do sjedenja u hladnoj sobi i tipkanja satima pred kompjutorom kada se slobodno vrijeme može iskoristiti tako da se lijepo legne u krevet, baci se pet-šest deka preko sebe i gledaju se nove epizode Weedsa, Heroesa, Earla i Dextera?
Zima definitivno nije lav.

Uglavnom, najzaslužniji za razbijanje ove rutine uzrokovane promjenom godišnjih doba je a tko drugi nego Kevin McHale. Jer da nije njegovih trejdova, teško da bi dobio volju izvući se ispod svih onih pokrivača.
Ovako, inspirian McHaleom shvaćam da mi ništa nije teško. Jer nakon što je od Bostona napravio prvaka Istoka, Kevin nije stao već je pojačao i Miami.

Jadni Riley valjda je već iskrivio vrat gledajući na sve strane ne bi li nekome utrapio bilo što za bilo koga, samo da bi uštrcao malo svježe krvi u svoju ekipu koja je na toliko klimavim temeljima da se čini da će se srušiti čim Dwayne Wade uhvati laganu prehladu.

I tada se pojavio McHale. Mrtav-hladan dao je dva lanjska startera za ugovor Antoinea Walkera, praktički zamjenivši jedan visoki i vitki leš (Blounta) za nešto niže i puno masnije truplo (Walkera).
Besmisleni trade, ali očito je to bio jedini način da McHale pomogne Rileyu. Miami je tako preko noći dobio čovjeka koji može zabijati dovoljno da odmori Wadea u Davusu, te još jednog centra kao osigurača za penziće Shaqa i Zoa.

Ricky Davis odlično će doći Miamiu, a njegov odlazak učinit će mnoge sretnima i u Minnesoti. Više minuta će dobiti McCants, Brewer i Green, dok bi Davis ionako samo nabijao cijenu za novi ugovor.

Zašto se obje strane nisu mogle zadovoljiti ovim tradeom, i zašto su uopće uključeni Walker i Blount, e to će ostati vječna misterija. Doduše, ugovori Simiena i Doleaca nisu odgovarali Davisovom, ali zar nije lakše bilo dodati još jednoga bezveznog igrača da bi brojke štimale, nego uključiti u trade ovu dvojicu? Walker ima godinu više od Blounta i u startu je skuplji, tako da su Wolvesi lošije prošli po pitanju dugoročnih plaćanja, a samim time su i popušili u ovom tradeu jer za ekipu u rebuildingu dugoročne financije su najbitnije. Miami je sa druge strane tako dobio odličnog igrača kojim je popunio petorku, te je Walkerov loš ugovor zamijenio za nešto manje loš Blountov.

I sad se pitamo zašto svi vole Kevina McHalea.

Idemo mi na naše Sonicse. Kevin Durant bit će prvi all-star iz Oklahome u bliskoj budućnosti, a ova sezona je njima ionako tek tranzicijska.
Oduševljen sam gotovo svim potezima omiljenog kluba, od izbora igrača do novog GM-a, jedino ne mislim da je Carlesimo pravo rješenje za trenera. Tip je možda i trenirao samo krive ekipe, ali ne možeš se stalno izvlačiti na lošu sreću. Činjenica je da je u svim klubovima Carlesimo vrlo brzo dolazio u sukobe sa igračima, ponajviše zbog tvrdoglavosti. Durantu i Jeffu Greenu najmanje treba nekakav neo-fašist koji će im svaku grešku nabijati na nos. Ostaje se samo nadati da su godine rada kod Popovicha ipak nešto značile.

Na stranu Carlesimo, koji je ionako potrošna roba dok Durant ne stasa i dobije pravog trenera. Dva rookiea su glavni razlozi veselja koje vlada kod Supersoničnih. Durant će izgleda od prvoga dana imati šutersku dozvolu za ubijanje i puno minutažu, što hoće reći da možemo očekivati slab postotak šuta i veeeeeliku rupu u obrani.
Green je nešto spremniji za NBA od Kevina i po meni je baš on prvi favorit za rookiea godine, ako dobije bar 25 minuta po tekmi. Ova sezona će za njega biti najbitnija po tome što će morati nabiti mišiće i potpuno se okrenuti igri pod košem kako bi stasao u NBA četvorku (ala Odom ili Jamison, znači više igrač finese), jer inače će teško ikada biti nešto više od solidnog igrača sa klupe, posebice ovdje gdje je mjesto maloga krila rezervirano za Duranta.

Najviše zasluga za ovako solidnu ekipu u prvoj sezoni rebuildinga ipak treba ponijeti GM Sam Presti koji je složio dovoljno širok roster, tako da će ova momčad uz školovanje klinaca imati i sasvim dobre rezultate. Doduše, teško će nekoga zaustaviti obrambeno ali imaju sve što im treba za kvalitetnu napadačku igru.

Ključni potez bio je onaj zadnji – dovođenje Kurta Thomasa. Tanki pod košem, a osobito gladni iskusnih profesonalaca, Sonicsi su u Thomasu dobili onaj osigurač koji je u stanju gustu utakmicu usmjeriti na njihovu stranu. U biti sa njim i Nickom Collisonom Sonicsi si mogu priuštiti cijelo vrijeme na terenu igrati sa srčanim visokim igračem koji se ne boji klepanja sa najoposnijim protivničkim centrom.
Paradoks je eto da bi Thomas ipak korisniji bio da je ostao u Sunsima – tamo bi u ulozi Duncanovog stopera možda bio i ključ novog pohoda Sunsa na naslov, ovdje je tek iskusni veteran od kojega će se često tražiti više nego što je on u stanju dati.

Najgori mogući scenarij bi bio onaj po kojemu bi Nick Collison i Thomas provodili većinu vremena pod košem a koji je moguć ako se ni jedan od tri mlada centra Sonicsa ne pokaže minuta vrijednim. Do sada je tek Robert Swift nešto pokazao, ali je sve skupa bio premalo na parketu zbog raznih ozljeda kako bi ga mogli točnije procijeniti. Sudeći po izgledu, od njega nikada ništa.

Kad smo već krenuli od unutrašnje linije, red je i da nastavimo. Ako se pokaže da su mladi centri potpuni promašaji, jedini čovjek pod koševima uz Collisona i Thomasa, te eventualno Greena jeste Chris Wilcox.
Iza njega je solidna sezona u kojoj je pokazao ono što se znalo – da je dovoljno aktivan i spretan za zabiti oko koša, da ga ne zanima obrana te da se ne njega momčad ne može osloniti. Wilcox je dobar u brzoj igri i kretanjima, ali nema post igru koja bi omogučila da se ponekad lopta spusti pod koš i, što je još važnije, nema mentalnih sposobnosti igrati na istoj razini svaku večer.

Ako će ovi Sonicsi trčati, bitna će biti uloga playeva. Nažalost ni jedan ni drugi baš ne obećavaju. Earl Watson je nekada mogao pogoditi tricu i odigrati obranu, ali iz sezone u sezonu brojke mu padaju. Šuterski je ispod prosjeka, kao play prosječan a kao stoper više ništa posebno. Dakle, prolaznik.
Luke Ridnour pak nešto je bolji kao play, ali kriminalan u obrani i općenito nestabilan. Ne samo da upada u šuterske crne rupe, već je u stanju i potpuno izgubiti kontrolu u organizaciji napada. Sa 27 godina teško da je još potencijal, i vrijeme je da se Sonicsi suoče s tim da imaju dva back-up playa koje obojicu plaćaju kao da su pravi materijal.

Na poziciji drugog beka rotirat će se trojka Wilkins – West – Szczerbiak. Naravno, opet nitko od njih nije pravi bek-šuter zbog čega se Carlesimo čak bavio i mišlju da sa Durantom proba kao bekom. Nakon prve tekme pak bilo je jasno da bi na toj poziciji i ovako ranjivi Durant bio kao na streljani.
Stoga radi balansa treba očekivati da najviše minuta dobije vrijedni Damien Wilkins, napadački bezopasan ali i jedini igrač Sonicsa koji može braniti na vanjskim pozicijama. Istina, obranu može odigrati i all-round majstor Delonte West ali samo na protivničkom playu. S obzirom da je West uvjerljivo najbolji šuter od svih prisutnih čistih bekova i da je i u Bostonu pokazao da može odraditi poziciju playa, i tu su moguće svakave rošade.

Wally Sczerbiak bi bio idealan kao back-up Durantu i ja realno i ne vidim na koji ga se drugi način može iskoristiti. Ako će radi mira u kući Wally dobiti minute koje pripadaju Delonteu i Damienu, onda možemo očekivati da Kobe zabije 100 baš protiv Sonicsa. Wally je dobar košarkaš i uz izvrsnu ruku uvijek je igrao srcem, i bez straha od fizičkog kontakta.
Ali igrati obranu na vanjskim pozicijama koja uključuje trčanje za najopasnijim protivničkim strijelcem, to je apsolutno nemoguće u njegovom stanju kada svaka promjena pravca kretanja traje vječnost.

Bez obzira na hrpu upitnika, ne sumnjam da će dvojac Green – Durant uz pomoć dvojca Collison – Thomas ove sezone zeznuti mnoge kladioničare. Jer bez obzira što ova ekipa tek treba pronaći svoj identitet i naučiti igrati zajedno, njen napadački potencijal je toliki da će mnogima pokvariti planove.

Jeffa Greena za ROY-a!

PRVIH 5: Ridnour, Szczerbiak, Durant, Collison, Swift

5 ZA KRAJ: Watson, Wilkins, Durant, Collison, Thomas

SCORE: 36 - 46

SOUNDTRACK:

Pearl Jam – Live at Key Arena, Seattle, 2000 (legendarni kraj turneje zabilježen na ovome bootlegu, jednome od 70 ili koliko su ih već izdali. Key Arena je tako vidjela Jacka Sikmu, Dennisa Johnsona, ali i Eddie i ekipu u naponu snage. Shawn Kemp je tu nekada bježao sa treninga na hamburger a vi takvu povijest pakirate u Oklahomu? Dolje američki srednji zapad!)

Jimi Hendrix Experience – Electric Ladyland (s obzirom da KD seli u Zagoru, najveći sin najljepšeg grada na svijetu i dalje ostaje Jimi)

Band od Horses – Cease to begin (najsvježiji super bend sa Sub-Popa, etikete koja je veći simbol Seattlea od Starbucksa)

PORTLAND TRAIL BLAZERS

Portland proklet? Pa Odenova ozljeda me baš i nije uvjerila u to, naime danas je postalo potpuno normalno čovjeka poslati na operaciju zbog nečega za što bi prije par godina čekali nekoliko sezona. Blazersi na Odena gledaju kao na čovjeka budućnosti pa im nije bilo teško reći "OK, bit ćemo ovu jednu sezonu bez njega, ali nakon toga smo mirni jer ne moramo strepiti da se ozljeda toliko pogorša da završi kao Sam Bowie". Uf, a svi znamo kako je kad u Portlandu netko spomene Sama Bowiea. Djeca se zovu u kuću, zatvaraju se prozori, obitelji se skupljaju oko svijeća i mole.

Ali, ako se zdravstveno stanje Brandona Roya pogorša, a već je imao gomilu problema u ovih godinu i nešto dana profesionalnog života, e tada bi i ova teorija o prokletstvu mogla proći. S obzirom da je uprava napravila samo prave poteze rješivši se problematičnih karaktera, jedini razlog da ih karma napada je ili Allenova prošlost u Microsoftu ili to što je Darius Miles još u blizini. Ako ćemo zaobići ove razloge, onda je sve ovo možda tek jedno malo spuštanje na zemlju jer su svi oko Blazersa nakon drafta poletjeli u nebo.

A kako i ne bi. Portland ima novca i vlasnika spremnog da ga troši, ima stabilnu upravu koja nakon godina Jailblazersa u klub dovodi samo pionire malene, imaju sjajnog trenera i imaju potencijalnog dominantnog obrambenog centra sposobnog kontrolirati utakmicu u Gregu Odenu. Dobro, nemaju još, ali ova sezona bez Grega dobro će doći za dodatno čišćenje i još jednu procjenu mogućnosti ove hrpe mladih talenata.

Ono čišćenje to se sada valjda odnosi samo na Dariusa Milesa. S njim je situacija potpuno nejasna. S obzirom da ima još tri godine ugovora, teške skoro 30 milja, to je jasno zašto Blazersi postupaju nježno s njim. Pitanje je samo koji je klub dovoljno lud uzeti takav ugovor ne samo problematičnog karaktera nego i očito poprilično načetog i istrošenog košarkaša. Najrealnija opcija se čini otkup ugovora, kojim bi se Milesa skinulo s rostera da bi tamo negdje 2010. brisali i njegov ugovor, taman u doba kada sjednu novi bogati ugovori Odena, Roya, Aldridgea i koga već dovedu u klub sa tržišta. O da, za sve će biti mjesta na salary capu jer Portland doslovno kreće iz početka.

U svakome slučaju, Milesa ne bi trebali vidjeti na terenu ove sezone kao ni Odena, prema tome ostaje još ova skupina igrača za evaluaciju.

Na poziciji playa McMillan ima na raspolaganju četvoricu igrača od kojih je jedino Steve Blake siguran na duže staze. I Taurean Green, i Jarett Jack pa čak i Sergio Rodriguez morat će dokazati ove sezone da su vrijedni novih ugovora. Paradoks je što se u najboljoj situacijij nalazi baš Green koji je izabran u drugoj rundi drafta i činilo se da nema šanse uopće za ugovor u momčadi koja je već imala tri playa. Međutim vođa Florida Gatorsa brzo se nametnuo kao stabilan play koji može potegnuti tricu i koji je navikao na timsku igru što u ovome novom Portlandu cijene više od ičega.
Steve Blake je sličan tip, jedan od boljih back-up playeva u ligi, nažalost šuterski prelimitiran da bi igrao značajniju ulogu na terenu. Jack se dokazao obranom i upornošću, ali gledano po talentu njegove organizatorske sposobnosti su najmanje. Praktički su sva trojica u nekom krajnjem dometu tek dobre back-up opcije pa se nameće zaključak da bi ovo mogla biti zadnja Jackova sezona u Portlandu, možda čak posluži i u nekakvom budućem tradeu.

Jedini play u Portlandu koji ima talenta i predispozicije za postati odličan igrač i starter je već opjevani Sergio Rodriguez. Ne samo da ima brzinu, pregled igre i kontrolu lopte veterana te zna zabiti, već je i vizualno užitak za oči. I on je kao i Nash ili Jason Williams jedan od onih playeva sklonih dugom držanju lopte ali sa razlogom, jer on samo čeka prvu priliku da probije obranu i omogući ili zabije lagani koš. Pick and roll nije umjetnost, postoje ljudi koji ga rade bolje ili lošije, ali kada je u njega uključen Sergio stvarno se čini savršenim. On krene prema bloku pa odskoči u stranu ne bi li dodatno otvorio kut dodavanja i dao si eventualno prostora za brži prvi korak ako se odluči na ulaz, takvom elegancijom kao da klizi po parketu. Njegove promjene smjera i brzine kretanja, driblinzi i pasovi potvrda su da Portland već sada ima vrhunskog talenta na jedinici i sada mu samo trebaju dati vremena i novi ugovor.

Na dvojci je doživotno zacementiran Mr. Blazer Brandon Roy, prototip igrača kakvoga Blazersi žele. Profesionalac od glave do pete Roy je već sada glavni oslonac ekipe, bek-šuter sa solidnim all-round učinkom i ulazom kao glavnim oružjem. Iako je šuterski više nego solidan, Roy je ipak najopasniji kada krene prema košu. Odlično kontrolira loptu i uvijek je spreman uposliti suigrača po ćemu je gotovo ravan playevima u vlastitoj ekipi. Kako ga muče ozljede, a spominje se i nekakva operacija ako se stanje ne popravi, očito je da će netko od spomenutih playeva dobiti i minutažu na poziciji drugoga beka, pogotovo s obzirom da Roy praktički i nema zamjenu.
Martell Webster zasada je tek pokazao prekrasan stil skok-šuta kao iz knjige, ali ne i to da može sam sebi kreirati šut ili da može zabiti ikako drugačije osim vanjskim šutom.

Iako ima fizičke predispozicijie Webster će teško do minuta na malome krilu gdje će glavnu ulogu voditi pridošli James Jones. Ime Udoka je otišao u Spurse a Jones bi bez problema mogao nadoknaditi njegov doprinos koji se uglavnom sastojao od dosadne obrane i trica iz kuta. Jones donosi i iskustvo playoffa iz Sunsa te jedan poprilično ozbiljni karakter koji se ne boji preuzeti odgovornost. Upravo u ovome je i najveća vrijednost dolaska njega i Stevea Blakea, jer sada McMillan ima dva provjerena igrača u petorci koji znaju svoje role i odrađuju ih profesionalno.

Uz Jonesa Protland u budućnosti ozbiljno računa i na Travisa Outlawa, sjajnoga atletu koji skočnošću može pomoći i pod košem ali je i dovoljno brz i više nego dobar šuter da odigra i kao čista trojka.

Pod košem će izostanak Odena krpati Joel Przybilla, bijelo drvo ali i vrhunski borac kojega su lani ozljede dodatno usporile. Ako bude potpuno zdrav Przybilla može djelomično zatvoriti reket i kontrolirati skok, iako je to daleko od onoga što ovako mladoj ekipi treba. Jednako agresivan je i rookie Josh McRoberts koji će biti drugi centar, a svoje minute na petici dobiti će i LeMarcus Aldridge kojega čeka najveći dio posla oko nadoknađivanja brojki Zacha Randolpha. Aldridge nema masivnu konstituciju kojom se Randolph koristio da bi lakše došao do pozicije pod košem, ali po mekoći ruke i fintama u pivotu ne zaostaje puno. Izvrstan je skakač što mu omogućuje da dosta zabije i iz odpadaka, ali opet nije to još uvijek razina jednog Randolpha. Nedostaje baš ta masa jer bez nje Aldridge nije u stanju previše igrati u reketu niti je u mogućnosti uvijek se izboriti za poziciju sa skok, te se uporavo ovdje vidi koliko će nedostajati jedan fizički dominantan igrač kao Oden.

Njegove zamjene na četvorci također su dva mekana igrača koja igraju licem košu, Channing Frye i Raef LaFrentz. Frye ima solidan šut sa vrha reketa ali još i te kako mora raditi na svojoj ulozi, osobito na skakačkom dijelu da bi mogao postati dio jedne kvalitetne rotacije. La Frentz je tek ugovor koji se čeka da istekne, osim pokoje trice njegovo raspadnuto tijelo nije u stanju pružiti više. Šteta, jer zdravi LaFrent bi uz Przybillu i McRobertsa donio dodatnu dozu snage u skoku, posebice u obrambenom dijelu. Ovako neiskoristiv samo je dodatan uteg ionako slabašnoj rotaciji pod košem koja će bez Odena poprilično patiti.

Ključ dobrih igara je dakle prvenstveno na vanjskoj liniji. Portland ima miks igrača koji može trčati i šutirati, pa bi upravo ovim stilom igre mogli nadoknaditi manjak mesa pod košem i dosadašnju praksu igre preko dominantnog post strijelca kakav je bio Randolph. To ne znači da će igrati kao Phoenix, već više kao ona ekipa Sonicsa koju je McMillan prije dvije godine doveo do playoffa iako su imali tek dva strijelca (Allen i Lewis) i hrpu epizodista. Stoga nema sumnje da će Mr. Sonic i iz ove ekipe izvući maksimum.

U očekivanju Odena Portland će doći do još jednog dobrog igrača preko idućeg drafta, a već imaju prava na Rudya Fernandeza, čovjeka koji će kada dogodine dođe automatski zakrpati rupu iza Roya na dvojki. Pametnom reorganizacijom došli su u situaciju da mogu mirno čekati još nekoliko godina dok se stvari ne poklope, te su u mogućnosti danas-sutra sudjelovati u nečemu sličnom što je ovo ljeto izveo Boston. Imaju prostora na salary capu, imaju hrpu mladih igrača koje se da iskoristiti u nekom tradeu – ovaj Portland samo čudom ne može biti ozbiljna playoff momčad već za dvije sezone.

PRVIH 5: Jack, Roy, Jones, Aldridge, Przybilla

5 ZA KRAJ: Blake, Roy, Jones, Aldridge, Przybilla

SCORE: 34 – 48

SOUNDTRACK:

The Thermals – The body, the blood, the machine (Oregon vrvi sjajnim indie bendovima ali Thermalsi nisu samo najbolji Oregonski bend već uz The Hold Steady možda i najbolji USA glazbeni proizvod danas)

Someone still loves you Boris Yeltsin – Broom (e pa ovo uopće nije bend iz Oregona ali imaju stvar Oregon girl i ona je sama po sebi dovoljan razlog da ih se spominje. dobro, i ime benda također nije za baciti)

The Decemberists - Castaways and cutouts (od kada više nema Jailblazersa život u Portlandu je toliko straight da i jedni Decemberists zvuče kao ljuta alternativa)

Elliot Smith - Either/or (M. Warda na stranu, Elliot je ipak najveći sin Portland i ovaj prekrasni album najbolji je podsjetnik da melankolija ne mora biti nešto ružno. Zato glavu gore Blazersi, vaše vrijeme tek dolazi)

MEMPHIS GRIZZLIES

Onda, je su li Medvjedi stvarno bolji nego lani kada su dobrim djelom i vlastitiom voljom bili kanta za napucavanje? Naravno da jesu, ponajviše zato što su ovaj put angažirali pravog trenera i što im je cilj igrati košarku, za razliku od lani kada su kao trenera instalirali prvog čovjeka kojega su sreli na hodniku i kada im je jedini cilj bio osvojiti prvi pick na draftu. Znamo kako je to završilo, ali bar više nema Mr. Lega u blizini.

Dakle najveće pojačanje ove sezone bez dvojbe je trener – Marc Iavaroni. Čovjek je dobrim djelom zaslužan za razvoj Phoenix Sunsa kakve danas poznajemo, on je bio taj koji je u D'Antonievu filozofiju napada za 7 sekundi unosio dozu ozbiljnosti. Stoga očekivati da će ovaj Memphis trčati i nije baš osnovano – Iavaroni će prije svega tražiti čvrstoću. Ali opet, daleko će to biti od obrane ala Riley jer će Iavaroni primjeniti i puno toga što je valjalo u Sunsima.
Sljedeće pitanje je naravno ima li Memphis igrače za brzu košarku?

E u tu jednadžbu se nikako ne uklapaju dva pojačanja ovoga ljeta. Ako se oboje uopće pokažu pojačanjima. Juan Carlos Navarro nije pouzdan kao šuter, a šut je gotovo jedini način na koji će dolaziti do koševa. Nema sumnje da će biti večeri kada će mu sve upadati, ali će biti puno više onih u kojima će nestati ili će se valjati po podu nakon svakoga malo grubljeg kontakta. Tako je Memphis postao dom dvojici Španjolaca koji su i glavni razlog zašto najtalentiranija reprezentacija Europe nije postala prvak – obojica imaju tendenciju da igraju slabije što je ulog veći. Drugim riječima, oni su mentalno kao stvoreni za regularnu sezonu ali potpuno nepripremljeni za playoff. Ja iskreno vjerujem da se ni jedan ni drugi neće još predugo zadržati u NBA jer američka pragmatična hladnoća nikako ne odgovara mediteranskom mentalitetu koji jednako uživa u tugi poslije poraza kao i pobjedi.

Drugi promašaj je Darko Miličić, iako je jasno zašto je Iavaroni amenovao ovaj trade. Darko je pokretan centar, izvrstan bloker i ima meku ruku, ima sve ono što ekipi koja igra tranzicijski dobro dođe. U Memphisu očito misle da došlo vrijeme da potpuno sazrije kao ososba i da se konačno posveti u potpunosti košarci jer kada bi igrao za klub kao što ponekad igra za reprezentaciju i još kada bi tako igrao stalno, Darko bi bio pun pogodak. Iako je Iavaroni stručnjak za rad sa visokim igračima, i iako je jednoga Amarea Stoudemirea uspio dovesti u red, sa Darkom mu neće biti lako jer kao što je i sezona u Orlandu pokazala – Darka zasad boli briga za košarku.

Graditi ekipu sa ovakva dva igrača u rotaciji i nije baš neki plan osuđen na uspjeh, ali zato ima dovoljno materijala sa strane.

Uz dolazak Iavaronia najbolje što se dogodilo Grizlijima ovoga ljeta je draft. Iako nisu uhvatili Odena ili Duranta, u Mikeu Conleyu dobili su najboljeg playa generacije. NBA starter budućnosti koji je dovoljno brz i stvara višak igrača bez problema tako da je za očekivati doprinos već u prvoj sezoni. Dobra stvar je što nema pritiska jer tu je i iskusni Damon Stoudemire koji će izvrsno doći za smiriti igru. Iako su godine učinile svoje i osudile nekada Moćnog Miša na vanjski šut, kao organizator igre on svoj posao i dalje radi vrhunski. Samo problem je što je potpuno bezopasan za koš jer pucati trice nikada nije bila njegova igra.

Ali zato zabijati u serijama jeste specijalnost nominalno trećeg playa ekipe, možemo slobodno reći još jednoga rookiea Kylea Lowrya. Lani je odigrao samo 10 tekmi prije nego se ozljedio i igrom slučaja sam imao tu sreću da pogledam dvije od tih deset. Momak je na turbo-injekšn pogon, obožava zabijati ali itekako je s(a)vjestan kao asistent. Pred njim su samo dva moguća scenarija – ili će postati prvi play, ili će biti šesti igrač koji preuzima kontrolu utakmice u svoje ruke. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Iavaroni imati hrabrosti dati minute njemu i Conleyu zajedno na vanjskim pozicijama jer nema teorije da bi dva ovakva brzanca itko mogao zaustaviti.
Mislim, jedan TJ Ford sa drvenom rukom u stanju je imati karijeru sa svojom slash and kick igrom, tako da uopće nema sumnje da će obojica Grizlija imati sjajne karijere i da su već u ovom trenutku dva najbolja beka koje Memphis ima. Obrambeno dva igrača od 185 cm ne obećavaju, ali napadački su u stanju to pokriti jer su obojica i izvrsni šuteri. U biti, kako mi se učinilo baš je trica iz kuta, iz spot up pozicije, možda i najjače Lowryevo oružje a to sve govori o kakvom se potencijalu radi. Hakler koji ne mora biti u ritmu driblinga da zabije šut – apsolutna rijetkost.

Bijeli brat i još uvijek najbolji čisti šuter u svemiru Mike Miller trebao bi biti startni visoki bek, iako je njegova prirodna pozicija ipak ona maloga krila s obzirom da je Mike jedan od rijetke braće koji jednako dobro skače, ulazi pod obruče i podnosi kontakt kao što šutira. Šteta što se cijelu karijeru potuca po rubnim momčadima, ali još ima vremena da ga vidimo i u ozbiljnoj ekipi.
Njegovo pomicanje na malo krilo otvorilo bi mjesta za sparivanje dva od tri Moćna Miša Memphisa na vanjskim pozicijama, te bi ostalo i više minuta za Navarra koji će uz babysitting Gasola biti i back-up dvojka.

Moram spomenuti i čovjeka koji je iskoristio lanjsku anarhiju u momčadi u kojoj je Chucky Atkins većinu vremena igrao 1 na 5, Tarencea Kinseya. Prvo, zato jer se zove Tarence a ne Terence što je uber cool, i drugo jer je idealan da nadoknadi Dahntaya Jonesa koji je otišao u Boston i kojega smatram najnekorisnijim NBA igračem ikada, odnosno prototipom toga kako se košarka ne bi smjela igrati. Znači možemo očekivati puno zujanja bez puno koristi, puno šuteva koji neće upadati i puno ulaza koji će rezultirati izgubljenim loptama. Sve u svemu, kako god okrenuli takav tip igrača uvijek će ostaviti dojam ali rezultat će uglavnom govoriti da je šteta puno veća od koristi.

Glavni razlog zašto će Mike Miller teško biti premješten na malo krilo puno radno vrijeme je naravno Rudy Gay. Lanjski rookie je usprkos svemu pokazao da je strašan potencijal a osobito su imponirale njegove blokerske i skakačke sposobnosti. Nema problema ni sa šutom, u kontri i ulazu briljira i očito je da je pred nama budući all-star. Problem je nestalnost, što možemo pripisati mladosti, i igranje 1 na 5 što možemo pripisati lanjskoj situaciji u Memphisu. U novoj sezoni jedino što može spriječiti Gaya da se potpuno potvrdi je vlastita glava koja je pod znakom pitanja još od sveučilišnih dana. Očito da nije materijal za lidera, ali ako mu Iavaroni nađe pravu ulogu imaju riješeno pitanje krila za idućih 10 godina.

Iz do sada nabrojenog čovjek bi rekao da Memphis ima ekipu koja se može bez problema boriti za playoff. Stanje i jeste otprilike takvo – dajmo im još jednu godinu nek se upoznaju i eto ih već dogodine nazad u playoffu, i to puno opasnijih nego u doba Fratellove perike. Zaboravite na ekipu koja ispada u prvom krugu, ovaj Memphis bit će opasan. I tome će najmanje biti zaslužan Pau Gasol koji je trenutno prvi igrač pod koševima.

Ako su vanjski igrači intrigantni, pod košem situacija nije ništa manje zanimljiva.
Darko bi, ako se stvari idealno poslože, mogao biti korisniji igrač od Gasola zbog veće pokretljivosti, a ne treba zaboraviti da je tu i ultimativni visoki igrač kada je tranzicija u pitanju Stro Swift. Jeff Van Gundy ga je potjerao iz Houstona samo zato jer nema talenta, lopte mu bježe iz ruku, ne kuži kada treba izaći na blok i nema apsolutno nikakvu psot igru. Ali tko je rekao da zato ne može igrati košarku? U ekipi koja trči gore-dolje bez kontroliranih napada, koja igra dva na dva ili maksimalno tri na tri, i kojoj u obrani više od ičega trebaju blokade jer omogućuju brzu tranziciju sirovina kao Swift dođe kao naručen. Skače, trči i zakuca poneki zicer. Nema sumnje da će pod Iavaroniem igrati kao u najboljim danima.

S obzirom da kombincija Swift-Darko pokriva jednu poziciju pod košem, očito je da će Gasol imati prosotra koliko hoće da puca izvan reketa što mu je i najdraža pozicija. Jedini problem je što bi njegove teške noge mogle zaostajati u bržoj igri te mu tako smanjiti učinkovitost. Ali s druge strane, kada igra stane on je još uvijek najbolje riješenje za spustiti loptu pod koš jer nema sumnje da u pivot poziciji može nadmudriti svakoga.

A za trku tu je Hakim Warrick, koji je praktički iskoristiv jedino u kontri i napadačkom djelu igre. Baci mu loptu u reket i slobodno se možeš vratiti u obranu jer je nazada nečeš dobiti, a ogromne su šanse da Warrick jednostavno preskoči obrambenog igrača i zakuca preko njega. Proturječan igrač koji eto iako ima federe u nogama nikako da ozbiljnije kontrilira reket, što zbog slabašne konstitucije što zbog toga što odmah trči u kontru umjesto da skače za loptom.
S obzirom na njegove minuse, zdravi Brian Cardinal sa svojom mekom rukom bio bi dobro došlo osvježenje, samo što se eto Cardinal u run and gun uklapa otprilike kao i HDZ u pojam socijalne države.
Ali borbeni nepokretni bijelac koji sa tijelom krilnog centra samo puca trice uvijek će imati prolaz kod ovoga blogera.

Sve u svemu, Memphis mi je lagano postao jedan od interesantnijih klubova u ovo vrijeme predsezone, tako da sam ga uključio u ovu buduću promjenu snaga na Zapadu dodavši ih Portlandu i Seattle/Oklahoma Cityu kao ekipu sa svjetlom budućnosti.
Njihove tekme skidam među prvima, pa makar morao trpiti Navarrovu ljigavu facu na više od deset minuta.

PRVIH 5: Stoudmeire, Miller, Gay, Gasol, Swift

5 ZA KRAJ: Conley, Lowry, Miller, Gasol, Darko

SCORE: 32 – 50

SOUNDTRACK:

Otis Redding – Otis! (iako nije lako izabrati par stvari iz grada u kojemu je glazba nastala, mislim da se pojmovi Stax i Sun nameću sami po sebi. A gdje ćeš išta bolje od Otisa u ogromnim količinama koje nudi ovaj box-set, s posebnim osvrtom na disk broj 4 koji nudi legendarni zapis koncerta sa Monterey Pop festivala, večer kada je Otis u prašini ostavio i jednog Hendrixa, Janis i Grateful Dead, što bi moglo poslužiti kao analogija u košarci za tipa koji se pojavi od nikuda i razbije puno veća imena. He pulled an Otis at Monterey! Pada mi još milijun usporedbi kada je ovaj čovjek u pitanju. Evo neka je Kyle Lowry Otis, onda bi njegova pouzdana pratnja trebala biti ekvivalent Booker T and the MG's. Nek je Gay Booker T. Jones, Miller nek je pouzdani basist Donald Duck Dunn, Gasol je veliki Steve Crooper, a ritam drži Mike Conley kao Al Jackson)

Elvis Presley – The complete Sun sessions (što ovome treba dodati?)

LOS ANGELES CLIPPERS

Clippersi su u sličnoj siutacijij kao i Kingsi, došlo je vrijeme za promjene i svaka sezona krpanja dodatno ih baca unazad. Nije lako priznati poraz, ali vrijeme ovog rostera je prošlo. Ostaje zapisano da su igrali jedno polufinale Zapada, onu sjajnu i zabavnu seriju protiv Phoenixa i to je to.
Ove sezone opet bi muku mučili za plasman u playoff, a eto ozljeda Eltona Branda riješila ih je i tih problema – sada mogu mirno odigrati 82 tekme i čekati odmor.
Jedini razlog zašto ih stavljam ispred Kingsa je što u momčadi imaju tri igrača koja će se boriti ili za nove ugovore – poput Rubena Pattersona i Quintona Rossa, ili za trade – poput Coreya Maggettea. Kad im dodaš dobrog starog Brevina Knighta eto ti ekipe sa jezgrom željnom dokazivanja, koja uz motiv ima i potrebnu veteransku čvrstoću i zna svoj posao.

Nažalost, ova stvarno potentna ekipa svoju šansu je prokockala onog dana kada je Mike Dunleavy dobio produženje ugovora i uz trenersk i ovlasti glavnog menađera. Iako su za preporod kluba od gubitnika do pretendenta na naslov bili najzaslužniji Brand i Sam Cassell svojim sjajnim igrama, vlasnik Donald Sterling je očito pomislio kako dio zasluga pripada i Dunleavyu. Naravno, Dunleavy je za vrijeme preporoda momčadi ratovao sa Maggettom i eksperimentirao sa Chrisom Kamanom i Shaunom Livingstoneom potpuno ih zakočivši u daljnjem razvoju, da bi stavio točku na katastrofalnim vođenjem momčadi protiv ranjivog Phoenixa koji nikako nije mogao zaustaviti Branda.
Čovjek je jednostavno loša karma, i valjda će ova sezona čišćenja označiti i njegov kraj.

Cassell vjerovatno već sada lobira za nekakav trade u momčad koja se bori za prvaka, kako bi iskoristio još ovo malo vremena što mu je ostalo ako mu je ostalo. Kako je Livingstone otpao zbog ozljede koljena, ispada da sav teret razigravanja pada na dobrog starog Brevina Knighta i solidnog Dana Dickaua za kojega je šteta što se smuca po NBA umjesto da dođe u Europu i preuzme pravu ekipu u kojoj bi igrao cijelo vrijeme. Tip zna košarku, dođe nešto kao Steve Blake samo što je manje žilav i borben, zbog čega je čsto najslabija karika u obrani.

U Knightu će Clippersi imati pravog playa koji će se pobrinuti da svi budu razigrani, ali i čovjeka koji se neće ustručavati od svađe sa Dunleavyem ako stvari ne budu kako treba.

Kako su i Maggette i Patterson slabi kada treba nešto prešutiti, za očekivati je potrese u svlačionici.

Pozicija drugog beka je takođr upitna, s obzirom da je Cutino Mobley iz sezone u sezonu sve nemoćniji. Ako Mobley ne bude zabijao dovoljno da ostane u petorci, možemo očekivati da na dvojku uskoči Ross kao obrambeni specijalist koji zna pogoditi otvoreni šut, ili čak da Maggette zaigra kao visoki bek.
Njemu je ionako svejedno, igrao lijevo ili desno on će uvijek zabiti svoju kvotu i iznuditi gomile slobodnih u rangu najvećih superstarova. Maggetteov problem je nekonstantni šut i sklonost soliranju zbog čega mu uloga igrača sa klupe naviše i odgovara.

Na malome krilu se konkurencija ionako pojačala dolaskom 24 godine starog rookiea Ala Thorntona koji je poznat i kao crna rupa. Daj mu loptu i zaboravi na nju. Ali ekipi koja je ostala bez najboljeg strijelca dobro će doći ljudi koji mogu zabijati, stoga je za očekivati da Thornton dobije popriličnu minutažu.
Kad bi na klupi bio netko sa dvije čiste a ne Dunn, tada bi mogli očekivati i igru sa nižom postavom u kojoj bi Thornton igrao kao četvorka.
Nažalost, Dunn će vjerovatno kao krilnog centra startati Tima Thomasa, čovjeka koji je jednodimenzionalni tricaš i koji jednostavno nemože raditi pod košem. Pogotovo ne može raditi u momčadi sa ovakvom atmosferom, jer kao što se dosada pokazalo Thomas igra najbolje kada je sve oko njega ružićasto. Takav je kakav je, ali mu nitko ne može osporiti da je briljantan tricaš.

Patterson je na brzinu potpisan nakon ozljede Branda kako bi se nekako zakrpale rupe, iako ima visinu beka on je bez sumnje najžešći kontakt igrač u ovoj ekipi pa je za očekivati da ga vidimo i pod košem kao lažnu četvorku. Njegova energija na pravi način usmjerena dobro dođe, s tim da je olakotna okolonost što ga ponovo čeka borba za idući ugovor pa ni problema ne bi smjelo biti. Za agresivnost i skokove uz Rubena bit će zadužen i veteran Aaron Williams, a u panici Dunlevy je potpisao i Josha Powella, tipa koji je od Dallasa preko Golden Statea ovih godina dokazao da nije za NBA. Premekan i slabašan, on je tipična četvorka za Zadar ili Cibonu.

Naravno da svi ovi igrači zajedno teško mogu pokriti učinak Branda, i zato je puno bitnije da Chris Kaman kao jedina prava petica odigra kao pretprošle godine. A to znači aktivno u skoku i obrani, sa što manje pimplanja u napadu. Lani je zadovoljan novim ugovorom igrao praktički bez vatre, forsirajući pivotiranje i šut što su stvari koje u brzini NBA košarke jednostavno ne prolaze. Kako nema talent Brada Millera, za njega je ključno da više radi a manje glumi kako ne bi postao jedan od onih visokih bijelih šonja preko kojih svi zakucavaju. Ova sezona je prilika da dokaže da je ipak nešto više od toga.

I tako su se Clippersi brže nego što je itko očekivao vratili na stare staze poraza. Ova momčad se neće osramotiti jer je sastavljena od ozbiljnih igrača, ali nedostatak talenta i identiteta ne može se tek tako zaobići. S obzirom na probleme sa kemijom i trenera koji je izgubljen u psihološkim igricama kao i u događajima na terenu, sve iznad katastrofe je dobar rezultat. A ako itko misli da pretjerujem višegodišnjim pljucanjem po Dunleavyu, samo da kažem sljedeće – Bucksi su zamalo bili prvaci Istoka nakon što je on otišao, Portland sa možda najmoćnijom ekipom nakon Bullsa zadnjih 15 godina nikada nije došao do finala i još se oporavlja od njegovih poteza. Čovjek ima samo takav kredit zbog onog jednoga finala u kojem je vodio Lakerse sa još uvijek aktivnim Magicom, ali kao što kaže naš narod "i ćorava kokoš nabode zrno".

PRVIH 5: Cassell, Mobley, Maggette, Thomas, Kaman

5 ZA KRAJ: Knight, Ross, Thornton, Patterson, Williams

SCORE: 28 - 54

SOUNDTRACK:

War - Grooves and messages (za opuštanje nakon života sa Dunleavyem)

Spirit - Twelve dreams of dr. Sardonicus (za starog hipija Dunna kultni hipiji sa zapadne obale, s tim da je u njegovoj verziji snove zamijenilo 12 noćnih mora)