ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

29Oct/070

GOLDEN STATE WARRIORS

Posted by Gee_Spot

Za nešto manje od dva dana starta nova sezona, pa za potpunu psihičku prilagodbu na novi režim života koji uključuje gomilu košarke treba obavezno pročitati ove tri kolumne na ESPN-u (Simmonsa, o Celticsima, i o NBA), i naravno poslušati zadnji Simmonsov podcast sa Charlesom Barkleyem. S tim da moram istaknuti da sam posebno uživao čitajući ovu treću, sjajan psihološki profil lige. A i Barkley je kraj Billa zvučao kao odrastao čovjek.

Početak sezone znači da se više ne moram opterečivati ni izjavama Cvitkovića i Vanjka, koji jučerašnju tekmu između Zadra i Zagreba okrstiše odličnom. Dijelom borbeno, to da i za to svaka čast, ali odličnom? Samo zato što je na kraju ispalo uzbudljivo ne znači da možemo preći preko toga što obje ekipe nisu u stanju odigrati ni o od obrane, što je Pankracije Barać jedini čovjek na terenu koji ima noge i glavu za pravu košarku i što u Zagrebu 6 od 12 igrača izgledaju kao profesionalni boćari a ne košarkaši.

Uglavnom, ni početak lige se ne očekuje toliko kao trade Kobea Bryanta. Na kraju vjerovatno opet neće biti ništa, ali fascinantna je opsjednutost medija svim vezanim uz ovog čovjeka. Valjda tako mora biti kada živiš u Hollywoodu.

Eventutalni Bryantov odlazak najviše bi veselio baš Golden State Warriorse, jer bi se time otvorilo mjesto za njih u playoffu. Ovako, ostati će na korak do jer Hornetsi su ipak kvalitetnija ekipa. Lanjsko rasturanje Dallasa i atmosfera u prvom krugu bili su vrhunac ove momčadi, razina koja se teško može opet dostići. Uostalom, već u sljedećoj rundi pali su tiho protiv Jazza koji se nije bojao njihove agresivnosti i koji je znao koristiti njihove slabosti. A agresivnost i korištenje slabosti protivnika je nešto što Dallas uljuljan u sigurnost svoje širine i razine kvalitete ne primjenjuje često.

Warriorsi će opet trčati, pobjeđivati će kada Baron Davis bude na parketu spreman uzeti stvari u svoje ruke i bit će konkurentni dok im upadaju trice. Čim se ruka malo počne tresti, oni su gotovi. Bit će ovo zabavna sezona, a s obzirom da su akteri Don Nelson, Davis i Stephen Jackson moglo bi biti i frustracija čim stvari krenu loše.

Velikih promjena nije bilo, osim što je naravno momčad ostala bez sirove snage Jasona Richardsona. Sa jednim sileđijom manje Warriorsi će vjerovatno biti prisiljeni igrati klasičniju verziju košarke, ili će ostati vjerni igri s četiri mala nadajući se da Mickael Pietrus može bar po pitanju fizikalija i skakanja zamijeniti Richardsona.

Igrači koji su stigli poput Austina Crosherea i Brandana Wrighta također navode na misao da će Nellie češće posezati za dva visoka pod košem, ali s obzirom da je Croshere jedan od najsporijih igrača u ligi a Wright rookie koji još ne zna ništa osim trčati i skakati vjerovatno će ostati – nizak.
Od pridošlica bi najviše trebao pružiti Marco Belinelli, čiji šuterski raspon, haklerske kvalitete i srce garantiraju dobru karijeru. Čovjek ne igra obranu, pa što? Došao je u pravu ekipu u kojoj mu nitko zbog toga neće zamjeriti. Mlađi Nellie ionako nije stoper ne zbog glave već zbog nogu, a nedostatak eksplozivnosti kakvu imaju NBA bekovi u stanju je nadoknaditi pametnim ulazima i fintama. Možda ne već ove sezone ali u budućnosti svakako Belinelli će postati prvi pravi talijanski NBA igrač.

Nellie će dakle forsirati što bržu igru kojom će dirigirati Baron Davis, a back-up bi trebao biti Monta Ellis. I dok je Davis lani pokazao da je u stanju biti najbolji košarkaš na planeti kada mu se sve poklopi, Ellis je samo potvrdio da se radi o jednodimenzionalnoj zujalici koja mora zabiti gomile koševa da bi opravdala minute. Kako nema vanjski šut, većinu koševa zabija iz ulaza ili kontre a tolika zabijanja pod koš brzo će doći na naplatu. Uostalom, kada je jedan Baron Davis koji je građen kao tenk platio danak jurnjavi i zabijanju pod koš, kako ne bi i jedno lagano perce kao Ellis.

Problem sa Ellisom je i što puno bolje igra na krilu, odnosno kao drugi bek nego kao play pa ispada da u slučaju Davisove ozljede jedini play u ekipi ostaje svježe potpisani Troy Hudson, inače otpušten od Wolvesa. Bez Davisa ova momčad je slaba kao ti isti Wolvesi i zato se samo mogu nadati da će leđa i koljena izdržati. Jer možemo misliti o Davisu što hoćemo, možda je i presebičan za jednoga playa, ali činjenica je da cijelu karijeru igra u ekipama koje mora nositi. A i sa Hornetsima i sa Warriorsima je napravio stvari koje će pamtiti, iako se radilo i radi se o limitiranim ekipama.

Čovjek igra svaku utakmicu pod blokadama i nije u stanju ni bez novih ozljeda odigrati više od 60 tekmi. Od tih 60 tekmi, ako bude na pravome nivou a hoće jer se bori za novi ugovor, Warriorsi će dobiti bar 35, dakle ostaje im nekako izvući još 5-6 pobjeda bez njega kako bi se mogli nadati playoffu. Ili biti u igri negdje do iz all-stara, kada bi u zadnjih 20-ak utakmica zdravi Davis baš kao i lani mogao povesti juriš na playoff.
Nažalost, veće su šanse da u startu preskoče Lakerse nego da Davis ostane u komadu.

Uz Ellisa, na drugome beku trebao bi jurišati Stephen Jackson kao ipak najpouzdaniji tricaš od svih prisutnih, a šansu bi trebao dobiti i Bellineli. Ako će Jackson većinu vremena provoditi na dvojki, na njegovu poziciju upadaju Pietrus i lanjsko najugodnije iznenađenje Matt Barnes. Pietrus je sve bolji šuterski, ali ono što je još bitnije je da fizički zastrašujuća pojava poput J Richa i da može skakati i trčati do sutra. Neće nadoknaditi Richardsonov učinak, ali ako pokrije polovinu napravio je posao.

Više će se očekivati i od Barnesa, s tim da njega ipak očekuje mali pad. Čovjek je igrao van svake pameti, ne samo da je bio podizač energije sa klupe već je služio i kao glavni obrambeni igrač, i kao pouzdani šuter a često i kao 1 na 5 strijelac. Nikako mi nije jasno kako se nitko nije našao spremnim ponuditi mu bolji ugovor nakon onako odigrane lanjske sezone – ili svi osjećaju da ne može ponoviti onakve igre, ili su svi blesavi.
Uglavnom, ako opet odigra približno lanjskom izdanju, Warriorsi su za svoj novac dobili puno više nego što su trebali.

Dakle, run and gun što se tiče vanjskih pozicija štima i dalje. Pietrus i Barnes također će glumiti i krilne centre kada Nellie zaigra sa niskom postavom, a u načelu starter na četvorki bit će vječni luzer Al Harrington. Čovjek će uvijek zabiti svoju kvotu koševa u regularnoj sezoni, što i nije problem s obzirom da ima i šut, i ulaz i igru pod košem. Ali čim treba dati nešto više – on nestaje, jer više od toga i nema.
Croshere je prespor da bi dobio veću minutažu, ali za razliku od Harringtona njemu prljavi poslovi pod košem nisu strani, a nikada se nije bojao ni potegnuti tricu ili krenuti pod obruč. Da je došao par godina ranije od njega bi bilo koristi, sada je jednostavno prekasno.

Wright svojim fizikalijama odlično paše u ovakav brzi sistem, njegove najveće kvalitete i jesu skočnost i pokretljivost. On nije krilni centar kojem se može spustiti lopte pod koš i pitanje je hoće li ikada biti, ali u ovoj ekipi gdje se igra široko i gdje se puca sa svih strana njegova rastrčanost i nos za skok u napadu trebali bi biti idealni. Pitanje je samo koliko psihički i fizički jedan 20 godina star rookie sa manjkom mišića može pomoći već ove sezone. Jako malo.

Zato je tu sličan stilom igre, ali i potpuno spreman za NBA Andris Biedrins. I njegovo školovanje je dugo trajalo, ali lani se potvrdilo da su Warriorsi proizveli pravog centra za njihove potrebe. Biedrins je jak, čuva reket, kontrolira skok i što je najbitnije bez problema trči sa ostatkom ekipe. Doduše, ima drvenu ruku ali ionako u napadu treba samo postavljati blokove. Šutera ima i dovoljno, s tim da Biedrins ima solidnu post igru ako se igra uspori, s tim da se ni ta opcija ne može koristiti često s obzirom da ga je vrlo jednostvano braniti. Samo ga fauliraš s obzirom da je jedan od najgorih izvođača slobodnih u povijesti NBA.

Kako se lanjski rookie Patrick O'Bryant još uvijek čini velikim promašajem, ispada da opet sav teret pod obručima pada na Biedrinsa i na volju i koncentraciju vanjskih igrača. Nellie će morati posezati i za potpuno niskom postavom, u kojoj bi Harrington glumio centra, ali jasno je da takvi eksperimenti mogu biti samo privremeni.
Pa ispada da je uz Davisa koji čini razliku između lutrijske i playoff ekipe, najvažnija karika ove momčadi baš Biedrins.

A kako nije svaki dan praznik, to neće ni trice uvijek upadati sa 50%, niti će sve služiti zdravlje, niti će Nellie i Jackson izdržati bez dramskih epizoda. Tako da će lanjsko slavlje vjerovatno vrlo brzo zamijeniti realnost koja kaže da su Warriorsi napadački talentirana ali jednodimenzionalna ekipa koja ne igra obranu, sa upitnom kemijom koja više podsjeća na euforiju i koja je zabavna za gledati u ionako dosadnoj i dugoj regularnoj sezoni. Kada na sceni ostaju najbolji, oni idu na odmor. I to je to, osim ako...

Ako Davis bude sposoban održati ekipu na okupu svojim igrama i pristupom, tada njihovi minusi postaju njihov stil igre, a u ligi u kojoj mnoge ekipe nemaju identitet imati stil garantira dobre rezultate.
Doduše, ponoviti Dallas već spada u fantastiku.

PRVIH 5: Davis, Ellis, Jackson, Harrington, Biedrins

5 ZA KRAJ: Davis, Jackson, Pietrus, Barnes, Biedrins

SCORE: 41 – 41

SOUNDTRACK:

V.A. – Bay area funk 1967 – 1976 (soundtrack za run and gun)

Two Gallants – Two Gallants (možda ovaj zadnji album i nije dobar kao prethodni ali još uvijek je dovoljno dobar da ga proglasimo najuzbudljivijim rock zvukom u zaljevu danas)

Grateful Dead – Dick's Picks vol.1 – vol.36 (ovih do sada službeno objavljenih 36 koncerata Deada dobro će doći Nelsonu i GM-u Mullinu dok razmišljaju o neuspjesima one generacije Hardawaya, Richmonda i njih samih, i dok se pitaju ako nisu mogli tada pa ni kasnije sa Webberom i Sprewellom zašto bi danas sa Jacksonom i Davisom? Samo bez alkohola, a lake droge su dobrodošle)

Filed under: bball No Comments
27Oct/070

SEATTLE SUPERSONICS

Posted by Gee_Spot

Uf, nikada kraja pregledu, evo sezona samo što nije počela a najava još nije došla ni do pola. Tako je to kada nastupi ovako brzo globalno zahlađenje – kome je do sjedenja u hladnoj sobi i tipkanja satima pred kompjutorom kada se slobodno vrijeme može iskoristiti tako da se lijepo legne u krevet, baci se pet-šest deka preko sebe i gledaju se nove epizode Weedsa, Heroesa, Earla i Dextera?
Zima definitivno nije lav.

Uglavnom, najzaslužniji za razbijanje ove rutine uzrokovane promjenom godišnjih doba je a tko drugi nego Kevin McHale. Jer da nije njegovih trejdova, teško da bi dobio volju izvući se ispod svih onih pokrivača.
Ovako, inspirian McHaleom shvaćam da mi ništa nije teško. Jer nakon što je od Bostona napravio prvaka Istoka, Kevin nije stao već je pojačao i Miami.

Jadni Riley valjda je već iskrivio vrat gledajući na sve strane ne bi li nekome utrapio bilo što za bilo koga, samo da bi uštrcao malo svježe krvi u svoju ekipu koja je na toliko klimavim temeljima da se čini da će se srušiti čim Dwayne Wade uhvati laganu prehladu.

I tada se pojavio McHale. Mrtav-hladan dao je dva lanjska startera za ugovor Antoinea Walkera, praktički zamjenivši jedan visoki i vitki leš (Blounta) za nešto niže i puno masnije truplo (Walkera).
Besmisleni trade, ali očito je to bio jedini način da McHale pomogne Rileyu. Miami je tako preko noći dobio čovjeka koji može zabijati dovoljno da odmori Wadea u Davusu, te još jednog centra kao osigurača za penziće Shaqa i Zoa.

Ricky Davis odlično će doći Miamiu, a njegov odlazak učinit će mnoge sretnima i u Minnesoti. Više minuta će dobiti McCants, Brewer i Green, dok bi Davis ionako samo nabijao cijenu za novi ugovor.

Zašto se obje strane nisu mogle zadovoljiti ovim tradeom, i zašto su uopće uključeni Walker i Blount, e to će ostati vječna misterija. Doduše, ugovori Simiena i Doleaca nisu odgovarali Davisovom, ali zar nije lakše bilo dodati još jednoga bezveznog igrača da bi brojke štimale, nego uključiti u trade ovu dvojicu? Walker ima godinu više od Blounta i u startu je skuplji, tako da su Wolvesi lošije prošli po pitanju dugoročnih plaćanja, a samim time su i popušili u ovom tradeu jer za ekipu u rebuildingu dugoročne financije su najbitnije. Miami je sa druge strane tako dobio odličnog igrača kojim je popunio petorku, te je Walkerov loš ugovor zamijenio za nešto manje loš Blountov.

I sad se pitamo zašto svi vole Kevina McHalea.

Idemo mi na naše Sonicse. Kevin Durant bit će prvi all-star iz Oklahome u bliskoj budućnosti, a ova sezona je njima ionako tek tranzicijska.
Oduševljen sam gotovo svim potezima omiljenog kluba, od izbora igrača do novog GM-a, jedino ne mislim da je Carlesimo pravo rješenje za trenera. Tip je možda i trenirao samo krive ekipe, ali ne možeš se stalno izvlačiti na lošu sreću. Činjenica je da je u svim klubovima Carlesimo vrlo brzo dolazio u sukobe sa igračima, ponajviše zbog tvrdoglavosti. Durantu i Jeffu Greenu najmanje treba nekakav neo-fašist koji će im svaku grešku nabijati na nos. Ostaje se samo nadati da su godine rada kod Popovicha ipak nešto značile.

Na stranu Carlesimo, koji je ionako potrošna roba dok Durant ne stasa i dobije pravog trenera. Dva rookiea su glavni razlozi veselja koje vlada kod Supersoničnih. Durant će izgleda od prvoga dana imati šutersku dozvolu za ubijanje i puno minutažu, što hoće reći da možemo očekivati slab postotak šuta i veeeeeliku rupu u obrani.
Green je nešto spremniji za NBA od Kevina i po meni je baš on prvi favorit za rookiea godine, ako dobije bar 25 minuta po tekmi. Ova sezona će za njega biti najbitnija po tome što će morati nabiti mišiće i potpuno se okrenuti igri pod košem kako bi stasao u NBA četvorku (ala Odom ili Jamison, znači više igrač finese), jer inače će teško ikada biti nešto više od solidnog igrača sa klupe, posebice ovdje gdje je mjesto maloga krila rezervirano za Duranta.

Najviše zasluga za ovako solidnu ekipu u prvoj sezoni rebuildinga ipak treba ponijeti GM Sam Presti koji je složio dovoljno širok roster, tako da će ova momčad uz školovanje klinaca imati i sasvim dobre rezultate. Doduše, teško će nekoga zaustaviti obrambeno ali imaju sve što im treba za kvalitetnu napadačku igru.

Ključni potez bio je onaj zadnji – dovođenje Kurta Thomasa. Tanki pod košem, a osobito gladni iskusnih profesonalaca, Sonicsi su u Thomasu dobili onaj osigurač koji je u stanju gustu utakmicu usmjeriti na njihovu stranu. U biti sa njim i Nickom Collisonom Sonicsi si mogu priuštiti cijelo vrijeme na terenu igrati sa srčanim visokim igračem koji se ne boji klepanja sa najoposnijim protivničkim centrom.
Paradoks je eto da bi Thomas ipak korisniji bio da je ostao u Sunsima – tamo bi u ulozi Duncanovog stopera možda bio i ključ novog pohoda Sunsa na naslov, ovdje je tek iskusni veteran od kojega će se često tražiti više nego što je on u stanju dati.

Najgori mogući scenarij bi bio onaj po kojemu bi Nick Collison i Thomas provodili većinu vremena pod košem a koji je moguć ako se ni jedan od tri mlada centra Sonicsa ne pokaže minuta vrijednim. Do sada je tek Robert Swift nešto pokazao, ali je sve skupa bio premalo na parketu zbog raznih ozljeda kako bi ga mogli točnije procijeniti. Sudeći po izgledu, od njega nikada ništa.

Kad smo već krenuli od unutrašnje linije, red je i da nastavimo. Ako se pokaže da su mladi centri potpuni promašaji, jedini čovjek pod koševima uz Collisona i Thomasa, te eventualno Greena jeste Chris Wilcox.
Iza njega je solidna sezona u kojoj je pokazao ono što se znalo – da je dovoljno aktivan i spretan za zabiti oko koša, da ga ne zanima obrana te da se ne njega momčad ne može osloniti. Wilcox je dobar u brzoj igri i kretanjima, ali nema post igru koja bi omogučila da se ponekad lopta spusti pod koš i, što je još važnije, nema mentalnih sposobnosti igrati na istoj razini svaku večer.

Ako će ovi Sonicsi trčati, bitna će biti uloga playeva. Nažalost ni jedan ni drugi baš ne obećavaju. Earl Watson je nekada mogao pogoditi tricu i odigrati obranu, ali iz sezone u sezonu brojke mu padaju. Šuterski je ispod prosjeka, kao play prosječan a kao stoper više ništa posebno. Dakle, prolaznik.
Luke Ridnour pak nešto je bolji kao play, ali kriminalan u obrani i općenito nestabilan. Ne samo da upada u šuterske crne rupe, već je u stanju i potpuno izgubiti kontrolu u organizaciji napada. Sa 27 godina teško da je još potencijal, i vrijeme je da se Sonicsi suoče s tim da imaju dva back-up playa koje obojicu plaćaju kao da su pravi materijal.

Na poziciji drugog beka rotirat će se trojka Wilkins – West – Szczerbiak. Naravno, opet nitko od njih nije pravi bek-šuter zbog čega se Carlesimo čak bavio i mišlju da sa Durantom proba kao bekom. Nakon prve tekme pak bilo je jasno da bi na toj poziciji i ovako ranjivi Durant bio kao na streljani.
Stoga radi balansa treba očekivati da najviše minuta dobije vrijedni Damien Wilkins, napadački bezopasan ali i jedini igrač Sonicsa koji može braniti na vanjskim pozicijama. Istina, obranu može odigrati i all-round majstor Delonte West ali samo na protivničkom playu. S obzirom da je West uvjerljivo najbolji šuter od svih prisutnih čistih bekova i da je i u Bostonu pokazao da može odraditi poziciju playa, i tu su moguće svakave rošade.

Wally Sczerbiak bi bio idealan kao back-up Durantu i ja realno i ne vidim na koji ga se drugi način može iskoristiti. Ako će radi mira u kući Wally dobiti minute koje pripadaju Delonteu i Damienu, onda možemo očekivati da Kobe zabije 100 baš protiv Sonicsa. Wally je dobar košarkaš i uz izvrsnu ruku uvijek je igrao srcem, i bez straha od fizičkog kontakta.
Ali igrati obranu na vanjskim pozicijama koja uključuje trčanje za najopasnijim protivničkim strijelcem, to je apsolutno nemoguće u njegovom stanju kada svaka promjena pravca kretanja traje vječnost.

Bez obzira na hrpu upitnika, ne sumnjam da će dvojac Green – Durant uz pomoć dvojca Collison – Thomas ove sezone zeznuti mnoge kladioničare. Jer bez obzira što ova ekipa tek treba pronaći svoj identitet i naučiti igrati zajedno, njen napadački potencijal je toliki da će mnogima pokvariti planove.

Jeffa Greena za ROY-a!

PRVIH 5: Ridnour, Szczerbiak, Durant, Collison, Swift

5 ZA KRAJ: Watson, Wilkins, Durant, Collison, Thomas

SCORE: 36 - 46

SOUNDTRACK:

Pearl JamLive at Key Arena, Seattle, 2000 (legendarni kraj turneje zabilježen na ovome bootlegu, jednome od 70 ili koliko su ih već izdali. Key Arena je tako vidjela Jacka Sikmu, Dennisa Johnsona, ali i Eddie i ekipu u naponu snage. Shawn Kemp je tu nekada bježao sa treninga na hamburger a vi takvu povijest pakirate u Oklahomu? Dolje američki srednji zapad!)

Jimi Hendrix ExperienceElectric Ladyland (s obzirom da KD seli u Zagoru, najveći sin najljepšeg grada na svijetu i dalje ostaje Jimi)

Band od HorsesCease to begin (najsvježiji super bend sa Sub-Popa, etikete koja je veći simbol Seattlea od Starbucksa)

Filed under: bball No Comments
21Oct/070

PORTLAND TRAIL BLAZERS

Posted by Gee_Spot

Portland proklet? Pa Odenova ozljeda me baš i nije uvjerila u to, naime danas je postalo potpuno normalno čovjeka poslati na operaciju zbog nečega za što bi prije par godina čekali nekoliko sezona. Blazersi na Odena gledaju kao na čovjeka budućnosti pa im nije bilo teško reći "OK, bit ćemo ovu jednu sezonu bez njega, ali nakon toga smo mirni jer ne moramo strepiti da se ozljeda toliko pogorša da završi kao Sam Bowie". Uf, a svi znamo kako je kad u Portlandu netko spomene Sama Bowiea. Djeca se zovu u kuću, zatvaraju se prozori, obitelji se skupljaju oko svijeća i mole.

Ali, ako se zdravstveno stanje Brandona Roya pogorša, a već je imao gomilu problema u ovih godinu i nešto dana profesionalnog života, e tada bi i ova teorija o prokletstvu mogla proći. S obzirom da je uprava napravila samo prave poteze rješivši se problematičnih karaktera, jedini razlog da ih karma napada je ili Allenova prošlost u Microsoftu ili to što je Darius Miles još u blizini. Ako ćemo zaobići ove razloge, onda je sve ovo možda tek jedno malo spuštanje na zemlju jer su svi oko Blazersa nakon drafta poletjeli u nebo.

A kako i ne bi. Portland ima novca i vlasnika spremnog da ga troši, ima stabilnu upravu koja nakon godina Jailblazersa u klub dovodi samo pionire malene, imaju sjajnog trenera i imaju potencijalnog dominantnog obrambenog centra sposobnog kontrolirati utakmicu u Gregu Odenu. Dobro, nemaju još, ali ova sezona bez Grega dobro će doći za dodatno čišćenje i još jednu procjenu mogućnosti ove hrpe mladih talenata.

Ono čišćenje to se sada valjda odnosi samo na Dariusa Milesa. S njim je situacija potpuno nejasna. S obzirom da ima još tri godine ugovora, teške skoro 30 milja, to je jasno zašto Blazersi postupaju nježno s njim. Pitanje je samo koji je klub dovoljno lud uzeti takav ugovor ne samo problematičnog karaktera nego i očito poprilično načetog i istrošenog košarkaša. Najrealnija opcija se čini otkup ugovora, kojim bi se Milesa skinulo s rostera da bi tamo negdje 2010. brisali i njegov ugovor, taman u doba kada sjednu novi bogati ugovori Odena, Roya, Aldridgea i koga već dovedu u klub sa tržišta. O da, za sve će biti mjesta na salary capu jer Portland doslovno kreće iz početka.

U svakome slučaju, Milesa ne bi trebali vidjeti na terenu ove sezone kao ni Odena, prema tome ostaje još ova skupina igrača za evaluaciju.

Na poziciji playa McMillan ima na raspolaganju četvoricu igrača od kojih je jedino Steve Blake siguran na duže staze. I Taurean Green, i Jarett Jack pa čak i Sergio Rodriguez morat će dokazati ove sezone da su vrijedni novih ugovora. Paradoks je što se u najboljoj situacijij nalazi baš Green koji je izabran u drugoj rundi drafta i činilo se da nema šanse uopće za ugovor u momčadi koja je već imala tri playa. Međutim vođa Florida Gatorsa brzo se nametnuo kao stabilan play koji može potegnuti tricu i koji je navikao na timsku igru što u ovome novom Portlandu cijene više od ičega.
Steve Blake je sličan tip, jedan od boljih back-up playeva u ligi, nažalost šuterski prelimitiran da bi igrao značajniju ulogu na terenu. Jack se dokazao obranom i upornošću, ali gledano po talentu njegove organizatorske sposobnosti su najmanje. Praktički su sva trojica u nekom krajnjem dometu tek dobre back-up opcije pa se nameće zaključak da bi ovo mogla biti zadnja Jackova sezona u Portlandu, možda čak posluži i u nekakvom budućem tradeu.

Jedini play u Portlandu koji ima talenta i predispozicije za postati odličan igrač i starter je već opjevani Sergio Rodriguez. Ne samo da ima brzinu, pregled igre i kontrolu lopte veterana te zna zabiti, već je i vizualno užitak za oči. I on je kao i Nash ili Jason Williams jedan od onih playeva sklonih dugom držanju lopte ali sa razlogom, jer on samo čeka prvu priliku da probije obranu i omogući ili zabije lagani koš. Pick and roll nije umjetnost, postoje ljudi koji ga rade bolje ili lošije, ali kada je u njega uključen Sergio stvarno se čini savršenim. On krene prema bloku pa odskoči u stranu ne bi li dodatno otvorio kut dodavanja i dao si eventualno prostora za brži prvi korak ako se odluči na ulaz, takvom elegancijom kao da klizi po parketu. Njegove promjene smjera i brzine kretanja, driblinzi i pasovi potvrda su da Portland već sada ima vrhunskog talenta na jedinici i sada mu samo trebaju dati vremena i novi ugovor.

Na dvojci je doživotno zacementiran Mr. Blazer Brandon Roy, prototip igrača kakvoga Blazersi žele. Profesionalac od glave do pete Roy je već sada glavni oslonac ekipe, bek-šuter sa solidnim all-round učinkom i ulazom kao glavnim oružjem. Iako je šuterski više nego solidan, Roy je ipak najopasniji kada krene prema košu. Odlično kontrolira loptu i uvijek je spreman uposliti suigrača po ćemu je gotovo ravan playevima u vlastitoj ekipi. Kako ga muče ozljede, a spominje se i nekakva operacija ako se stanje ne popravi, očito je da će netko od spomenutih playeva dobiti i minutažu na poziciji drugoga beka, pogotovo s obzirom da Roy praktički i nema zamjenu.
Martell Webster zasada je tek pokazao prekrasan stil skok-šuta kao iz knjige, ali ne i to da može sam sebi kreirati šut ili da može zabiti ikako drugačije osim vanjskim šutom.

Iako ima fizičke predispozicijie Webster će teško do minuta na malome krilu gdje će glavnu ulogu voditi pridošli James Jones. Ime Udoka je otišao u Spurse a Jones bi bez problema mogao nadoknaditi njegov doprinos koji se uglavnom sastojao od dosadne obrane i trica iz kuta. Jones donosi i iskustvo playoffa iz Sunsa te jedan poprilično ozbiljni karakter koji se ne boji preuzeti odgovornost. Upravo u ovome je i najveća vrijednost dolaska njega i Stevea Blakea, jer sada McMillan ima dva provjerena igrača u petorci koji znaju svoje role i odrađuju ih profesionalno.

Uz Jonesa Protland u budućnosti ozbiljno računa i na Travisa Outlawa, sjajnoga atletu koji skočnošću može pomoći i pod košem ali je i dovoljno brz i više nego dobar šuter da odigra i kao čista trojka.

Pod košem će izostanak Odena krpati Joel Przybilla, bijelo drvo ali i vrhunski borac kojega su lani ozljede dodatno usporile. Ako bude potpuno zdrav Przybilla može djelomično zatvoriti reket i kontrolirati skok, iako je to daleko od onoga što ovako mladoj ekipi treba. Jednako agresivan je i rookie Josh McRoberts koji će biti drugi centar, a svoje minute na petici dobiti će i LeMarcus Aldridge kojega čeka najveći dio posla oko nadoknađivanja brojki Zacha Randolpha. Aldridge nema masivnu konstituciju kojom se Randolph koristio da bi lakše došao do pozicije pod košem, ali po mekoći ruke i fintama u pivotu ne zaostaje puno. Izvrstan je skakač što mu omogućuje da dosta zabije i iz odpadaka, ali opet nije to još uvijek razina jednog Randolpha. Nedostaje baš ta masa jer bez nje Aldridge nije u stanju previše igrati u reketu niti je u mogućnosti uvijek se izboriti za poziciju sa skok, te se uporavo ovdje vidi koliko će nedostajati jedan fizički dominantan igrač kao Oden.

Njegove zamjene na četvorci također su dva mekana igrača koja igraju licem košu, Channing Frye i Raef LaFrentz. Frye ima solidan šut sa vrha reketa ali još i te kako mora raditi na svojoj ulozi, osobito na skakačkom dijelu da bi mogao postati dio jedne kvalitetne rotacije. La Frentz je tek ugovor koji se čeka da istekne, osim pokoje trice njegovo raspadnuto tijelo nije u stanju pružiti više. Šteta, jer zdravi LaFrent bi uz Przybillu i McRobertsa donio dodatnu dozu snage u skoku, posebice u obrambenom dijelu. Ovako neiskoristiv samo je dodatan uteg ionako slabašnoj rotaciji pod košem koja će bez Odena poprilično patiti.

Ključ dobrih igara je dakle prvenstveno na vanjskoj liniji. Portland ima miks igrača koji može trčati i šutirati, pa bi upravo ovim stilom igre mogli nadoknaditi manjak mesa pod košem i dosadašnju praksu igre preko dominantnog post strijelca kakav je bio Randolph. To ne znači da će igrati kao Phoenix, već više kao ona ekipa Sonicsa koju je McMillan prije dvije godine doveo do playoffa iako su imali tek dva strijelca (Allen i Lewis) i hrpu epizodista. Stoga nema sumnje da će Mr. Sonic i iz ove ekipe izvući maksimum.

U očekivanju Odena Portland će doći do još jednog dobrog igrača preko idućeg drafta, a već imaju prava na Rudya Fernandeza, čovjeka koji će kada dogodine dođe automatski zakrpati rupu iza Roya na dvojki. Pametnom reorganizacijom došli su u situaciju da mogu mirno čekati još nekoliko godina dok se stvari ne poklope, te su u mogućnosti danas-sutra sudjelovati u nečemu sličnom što je ovo ljeto izveo Boston. Imaju prostora na salary capu, imaju hrpu mladih igrača koje se da iskoristiti u nekom tradeu – ovaj Portland samo čudom ne može biti ozbiljna playoff momčad već za dvije sezone.

PRVIH 5: Jack, Roy, Jones, Aldridge, Przybilla

5 ZA KRAJ: Blake, Roy, Jones, Aldridge, Przybilla

SCORE: 34 – 48

SOUNDTRACK:

The ThermalsThe body, the blood, the machine (Oregon vrvi sjajnim indie bendovima ali Thermalsi nisu samo najbolji Oregonski bend već uz The Hold Steady možda i najbolji USA glazbeni proizvod danas)

Someone still loves you Boris YeltsinBroom (e pa ovo uopće nije bend iz Oregona ali imaju stvar Oregon girl i ona je sama po sebi dovoljan razlog da ih se spominje. dobro, i ime benda također nije za baciti)

The Decemberists - Castaways and cutouts (od kada više nema Jailblazersa život u Portlandu je toliko straight da i jedni Decemberists zvuče kao ljuta alternativa)

Elliot Smith - Either/or (M. Warda na stranu, Elliot je ipak najveći sin Portland i ovaj prekrasni album najbolji je podsjetnik da melankolija ne mora biti nešto ružno. Zato glavu gore Blazersi, vaše vrijeme tek dolazi)

Filed under: bball No Comments
17Oct/070

MEMPHIS GRIZZLIES

Posted by Gee_Spot

Onda, je su li Medvjedi stvarno bolji nego lani kada su dobrim djelom i vlastitiom voljom bili kanta za napucavanje? Naravno da jesu, ponajviše zato što su ovaj put angažirali pravog trenera i što im je cilj igrati košarku, za razliku od lani kada su kao trenera instalirali prvog čovjeka kojega su sreli na hodniku i kada im je jedini cilj bio osvojiti prvi pick na draftu. Znamo kako je to završilo, ali bar više nema Mr. Lega u blizini.

Dakle najveće pojačanje ove sezone bez dvojbe je trener – Marc Iavaroni. Čovjek je dobrim djelom zaslužan za razvoj Phoenix Sunsa kakve danas poznajemo, on je bio taj koji je u D'Antonievu filozofiju napada za 7 sekundi unosio dozu ozbiljnosti. Stoga očekivati da će ovaj Memphis trčati i nije baš osnovano – Iavaroni će prije svega tražiti čvrstoću. Ali opet, daleko će to biti od obrane ala Riley jer će Iavaroni primjeniti i puno toga što je valjalo u Sunsima.
Sljedeće pitanje je naravno ima li Memphis igrače za brzu košarku?

E u tu jednadžbu se nikako ne uklapaju dva pojačanja ovoga ljeta. Ako se oboje uopće pokažu pojačanjima. Juan Carlos Navarro nije pouzdan kao šuter, a šut je gotovo jedini način na koji će dolaziti do koševa. Nema sumnje da će biti večeri kada će mu sve upadati, ali će biti puno više onih u kojima će nestati ili će se valjati po podu nakon svakoga malo grubljeg kontakta. Tako je Memphis postao dom dvojici Španjolaca koji su i glavni razlog zašto najtalentiranija reprezentacija Europe nije postala prvak – obojica imaju tendenciju da igraju slabije što je ulog veći. Drugim riječima, oni su mentalno kao stvoreni za regularnu sezonu ali potpuno nepripremljeni za playoff. Ja iskreno vjerujem da se ni jedan ni drugi neće još predugo zadržati u NBA jer američka pragmatična hladnoća nikako ne odgovara mediteranskom mentalitetu koji jednako uživa u tugi poslije poraza kao i pobjedi.

Drugi promašaj je Darko Miličić, iako je jasno zašto je Iavaroni amenovao ovaj trade. Darko je pokretan centar, izvrstan bloker i ima meku ruku, ima sve ono što ekipi koja igra tranzicijski dobro dođe. U Memphisu očito misle da došlo vrijeme da potpuno sazrije kao ososba i da se konačno posveti u potpunosti košarci jer kada bi igrao za klub kao što ponekad igra za reprezentaciju i još kada bi tako igrao stalno, Darko bi bio pun pogodak. Iako je Iavaroni stručnjak za rad sa visokim igračima, i iako je jednoga Amarea Stoudemirea uspio dovesti u red, sa Darkom mu neće biti lako jer kao što je i sezona u Orlandu pokazala – Darka zasad boli briga za košarku.

Graditi ekipu sa ovakva dva igrača u rotaciji i nije baš neki plan osuđen na uspjeh, ali zato ima dovoljno materijala sa strane.

Uz dolazak Iavaronia najbolje što se dogodilo Grizlijima ovoga ljeta je draft. Iako nisu uhvatili Odena ili Duranta, u Mikeu Conleyu dobili su najboljeg playa generacije. NBA starter budućnosti koji je dovoljno brz i stvara višak igrača bez problema tako da je za očekivati doprinos već u prvoj sezoni. Dobra stvar je što nema pritiska jer tu je i iskusni Damon Stoudemire koji će izvrsno doći za smiriti igru. Iako su godine učinile svoje i osudile nekada Moćnog Miša na vanjski šut, kao organizator igre on svoj posao i dalje radi vrhunski. Samo problem je što je potpuno bezopasan za koš jer pucati trice nikada nije bila njegova igra.

Ali zato zabijati u serijama jeste specijalnost nominalno trećeg playa ekipe, možemo slobodno reći još jednoga rookiea Kylea Lowrya. Lani je odigrao samo 10 tekmi prije nego se ozljedio i igrom slučaja sam imao tu sreću da pogledam dvije od tih deset. Momak je na turbo-injekšn pogon, obožava zabijati ali itekako je s(a)vjestan kao asistent. Pred njim su samo dva moguća scenarija – ili će postati prvi play, ili će biti šesti igrač koji preuzima kontrolu utakmice u svoje ruke. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Iavaroni imati hrabrosti dati minute njemu i Conleyu zajedno na vanjskim pozicijama jer nema teorije da bi dva ovakva brzanca itko mogao zaustaviti.
Mislim, jedan TJ Ford sa drvenom rukom u stanju je imati karijeru sa svojom slash and kick igrom, tako da uopće nema sumnje da će obojica Grizlija imati sjajne karijere i da su već u ovom trenutku dva najbolja beka koje Memphis ima. Obrambeno dva igrača od 185 cm ne obećavaju, ali napadački su u stanju to pokriti jer su obojica i izvrsni šuteri. U biti, kako mi se učinilo baš je trica iz kuta, iz spot up pozicije, možda i najjače Lowryevo oružje a to sve govori o kakvom se potencijalu radi. Hakler koji ne mora biti u ritmu driblinga da zabije šut – apsolutna rijetkost.

Bijeli brat i još uvijek najbolji čisti šuter u svemiru Mike Miller trebao bi biti startni visoki bek, iako je njegova prirodna pozicija ipak ona maloga krila s obzirom da je Mike jedan od rijetke braće koji jednako dobro skače, ulazi pod obruče i podnosi kontakt kao što šutira. Šteta što se cijelu karijeru potuca po rubnim momčadima, ali još ima vremena da ga vidimo i u ozbiljnoj ekipi.
Njegovo pomicanje na malo krilo otvorilo bi mjesta za sparivanje dva od tri Moćna Miša Memphisa na vanjskim pozicijama, te bi ostalo i više minuta za Navarra koji će uz babysitting Gasola biti i back-up dvojka.

Moram spomenuti i čovjeka koji je iskoristio lanjsku anarhiju u momčadi u kojoj je Chucky Atkins većinu vremena igrao 1 na 5, Tarencea Kinseya. Prvo, zato jer se zove Tarence a ne Terence što je uber cool, i drugo jer je idealan da nadoknadi Dahntaya Jonesa koji je otišao u Boston i kojega smatram najnekorisnijim NBA igračem ikada, odnosno prototipom toga kako se košarka ne bi smjela igrati. Znači možemo očekivati puno zujanja bez puno koristi, puno šuteva koji neće upadati i puno ulaza koji će rezultirati izgubljenim loptama. Sve u svemu, kako god okrenuli takav tip igrača uvijek će ostaviti dojam ali rezultat će uglavnom govoriti da je šteta puno veća od koristi.

Glavni razlog zašto će Mike Miller teško biti premješten na malo krilo puno radno vrijeme je naravno Rudy Gay. Lanjski rookie je usprkos svemu pokazao da je strašan potencijal a osobito su imponirale njegove blokerske i skakačke sposobnosti. Nema problema ni sa šutom, u kontri i ulazu briljira i očito je da je pred nama budući all-star. Problem je nestalnost, što možemo pripisati mladosti, i igranje 1 na 5 što možemo pripisati lanjskoj situaciji u Memphisu. U novoj sezoni jedino što može spriječiti Gaya da se potpuno potvrdi je vlastita glava koja je pod znakom pitanja još od sveučilišnih dana. Očito da nije materijal za lidera, ali ako mu Iavaroni nađe pravu ulogu imaju riješeno pitanje krila za idućih 10 godina.

Iz do sada nabrojenog čovjek bi rekao da Memphis ima ekipu koja se može bez problema boriti za playoff. Stanje i jeste otprilike takvo – dajmo im još jednu godinu nek se upoznaju i eto ih već dogodine nazad u playoffu, i to puno opasnijih nego u doba Fratellove perike. Zaboravite na ekipu koja ispada u prvom krugu, ovaj Memphis bit će opasan. I tome će najmanje biti zaslužan Pau Gasol koji je trenutno prvi igrač pod koševima.

Ako su vanjski igrači intrigantni, pod košem situacija nije ništa manje zanimljiva.
Darko bi, ako se stvari idealno poslože, mogao biti korisniji igrač od Gasola zbog veće pokretljivosti, a ne treba zaboraviti da je tu i ultimativni visoki igrač kada je tranzicija u pitanju Stro Swift. Jeff Van Gundy ga je potjerao iz Houstona samo zato jer nema talenta, lopte mu bježe iz ruku, ne kuži kada treba izaći na blok i nema apsolutno nikakvu psot igru. Ali tko je rekao da zato ne može igrati košarku? U ekipi koja trči gore-dolje bez kontroliranih napada, koja igra dva na dva ili maksimalno tri na tri, i kojoj u obrani više od ičega trebaju blokade jer omogućuju brzu tranziciju sirovina kao Swift dođe kao naručen. Skače, trči i zakuca poneki zicer. Nema sumnje da će pod Iavaroniem igrati kao u najboljim danima.

S obzirom da kombincija Swift-Darko pokriva jednu poziciju pod košem, očito je da će Gasol imati prosotra koliko hoće da puca izvan reketa što mu je i najdraža pozicija. Jedini problem je što bi njegove teške noge mogle zaostajati u bržoj igri te mu tako smanjiti učinkovitost. Ali s druge strane, kada igra stane on je još uvijek najbolje riješenje za spustiti loptu pod koš jer nema sumnje da u pivot poziciji može nadmudriti svakoga.

A za trku tu je Hakim Warrick, koji je praktički iskoristiv jedino u kontri i napadačkom djelu igre. Baci mu loptu u reket i slobodno se možeš vratiti u obranu jer je nazada nečeš dobiti, a ogromne su šanse da Warrick jednostavno preskoči obrambenog igrača i zakuca preko njega. Proturječan igrač koji eto iako ima federe u nogama nikako da ozbiljnije kontrilira reket, što zbog slabašne konstitucije što zbog toga što odmah trči u kontru umjesto da skače za loptom.
S obzirom na njegove minuse, zdravi Brian Cardinal sa svojom mekom rukom bio bi dobro došlo osvježenje, samo što se eto Cardinal u run and gun uklapa otprilike kao i HDZ u pojam socijalne države.
Ali borbeni nepokretni bijelac koji sa tijelom krilnog centra samo puca trice uvijek će imati prolaz kod ovoga blogera.

Sve u svemu, Memphis mi je lagano postao jedan od interesantnijih klubova u ovo vrijeme predsezone, tako da sam ga uključio u ovu buduću promjenu snaga na Zapadu dodavši ih Portlandu i Seattle/Oklahoma Cityu kao ekipu sa svjetlom budućnosti.
Njihove tekme skidam među prvima, pa makar morao trpiti Navarrovu ljigavu facu na više od deset minuta.

PRVIH 5: Stoudmeire, Miller, Gay, Gasol, Swift

5 ZA KRAJ: Conley, Lowry, Miller, Gasol, Darko

SCORE: 32 – 50

SOUNDTRACK:

Otis ReddingOtis! (iako nije lako izabrati par stvari iz grada u kojemu je glazba nastala, mislim da se pojmovi Stax i Sun nameću sami po sebi. A gdje ćeš išta bolje od Otisa u ogromnim količinama koje nudi ovaj box-set, s posebnim osvrtom na disk broj 4 koji nudi legendarni zapis koncerta sa Monterey Pop festivala, večer kada je Otis u prašini ostavio i jednog Hendrixa, Janis i Grateful Dead, što bi moglo poslužiti kao analogija u košarci za tipa koji se pojavi od nikuda i razbije puno veća imena. He pulled an Otis at Monterey! Pada mi još milijun usporedbi kada je ovaj čovjek u pitanju. Evo neka je Kyle Lowry Otis, onda bi njegova pouzdana pratnja trebala biti ekvivalent Booker T and the MG's. Nek je Gay Booker T. Jones, Miller nek je pouzdani basist Donald Duck Dunn, Gasol je veliki Steve Crooper, a ritam drži Mike Conley kao Al Jackson)

Elvis PresleyThe complete Sun sessions (što ovome treba dodati?)

Filed under: bball No Comments
15Oct/070

LOS ANGELES CLIPPERS

Posted by Gee_Spot

Clippersi su u sličnoj siutacijij kao i Kingsi, došlo je vrijeme za promjene i svaka sezona krpanja dodatno ih baca unazad. Nije lako priznati poraz, ali vrijeme ovog rostera je prošlo. Ostaje zapisano da su igrali jedno polufinale Zapada, onu sjajnu i zabavnu seriju protiv Phoenixa i to je to.
Ove sezone opet bi muku mučili za plasman u playoff, a eto ozljeda Eltona Branda riješila ih je i tih problema – sada mogu mirno odigrati 82 tekme i čekati odmor.
Jedini razlog zašto ih stavljam ispred Kingsa je što u momčadi imaju tri igrača koja će se boriti ili za nove ugovore – poput Rubena Pattersona i Quintona Rossa, ili za trade – poput Coreya Maggettea. Kad im dodaš dobrog starog Brevina Knighta eto ti ekipe sa jezgrom željnom dokazivanja, koja uz motiv ima i potrebnu veteransku čvrstoću i zna svoj posao.

Nažalost, ova stvarno potentna ekipa svoju šansu je prokockala onog dana kada je Mike Dunleavy dobio produženje ugovora i uz trenersk i ovlasti glavnog menađera. Iako su za preporod kluba od gubitnika do pretendenta na naslov bili najzaslužniji Brand i Sam Cassell svojim sjajnim igrama, vlasnik Donald Sterling je očito pomislio kako dio zasluga pripada i Dunleavyu. Naravno, Dunleavy je za vrijeme preporoda momčadi ratovao sa Maggettom i eksperimentirao sa Chrisom Kamanom i Shaunom Livingstoneom potpuno ih zakočivši u daljnjem razvoju, da bi stavio točku na katastrofalnim vođenjem momčadi protiv ranjivog Phoenixa koji nikako nije mogao zaustaviti Branda.
Čovjek je jednostavno loša karma, i valjda će ova sezona čišćenja označiti i njegov kraj.

Cassell vjerovatno već sada lobira za nekakav trade u momčad koja se bori za prvaka, kako bi iskoristio još ovo malo vremena što mu je ostalo ako mu je ostalo. Kako je Livingstone otpao zbog ozljede koljena, ispada da sav teret razigravanja pada na dobrog starog Brevina Knighta i solidnog Dana Dickaua za kojega je šteta što se smuca po NBA umjesto da dođe u Europu i preuzme pravu ekipu u kojoj bi igrao cijelo vrijeme. Tip zna košarku, dođe nešto kao Steve Blake samo što je manje žilav i borben, zbog čega je čsto najslabija karika u obrani.

U Knightu će Clippersi imati pravog playa koji će se pobrinuti da svi budu razigrani, ali i čovjeka koji se neće ustručavati od svađe sa Dunleavyem ako stvari ne budu kako treba.

Kako su i Maggette i Patterson slabi kada treba nešto prešutiti, za očekivati je potrese u svlačionici.

Pozicija drugog beka je takođr upitna, s obzirom da je Cutino Mobley iz sezone u sezonu sve nemoćniji. Ako Mobley ne bude zabijao dovoljno da ostane u petorci, možemo očekivati da na dvojku uskoči Ross kao obrambeni specijalist koji zna pogoditi otvoreni šut, ili čak da Maggette zaigra kao visoki bek.
Njemu je ionako svejedno, igrao lijevo ili desno on će uvijek zabiti svoju kvotu i iznuditi gomile slobodnih u rangu najvećih superstarova. Maggetteov problem je nekonstantni šut i sklonost soliranju zbog čega mu uloga igrača sa klupe naviše i odgovara.

Na malome krilu se konkurencija ionako pojačala dolaskom 24 godine starog rookiea Ala Thorntona koji je poznat i kao crna rupa. Daj mu loptu i zaboravi na nju. Ali ekipi koja je ostala bez najboljeg strijelca dobro će doći ljudi koji mogu zabijati, stoga je za očekivati da Thornton dobije popriličnu minutažu.
Kad bi na klupi bio netko sa dvije čiste a ne Dunn, tada bi mogli očekivati i igru sa nižom postavom u kojoj bi Thornton igrao kao četvorka.
Nažalost, Dunn će vjerovatno kao krilnog centra startati Tima Thomasa, čovjeka koji je jednodimenzionalni tricaš i koji jednostavno nemože raditi pod košem. Pogotovo ne može raditi u momčadi sa ovakvom atmosferom, jer kao što se dosada pokazalo Thomas igra najbolje kada je sve oko njega ružićasto. Takav je kakav je, ali mu nitko ne može osporiti da je briljantan tricaš.

Patterson je na brzinu potpisan nakon ozljede Branda kako bi se nekako zakrpale rupe, iako ima visinu beka on je bez sumnje najžešći kontakt igrač u ovoj ekipi pa je za očekivati da ga vidimo i pod košem kao lažnu četvorku. Njegova energija na pravi način usmjerena dobro dođe, s tim da je olakotna okolonost što ga ponovo čeka borba za idući ugovor pa ni problema ne bi smjelo biti. Za agresivnost i skokove uz Rubena bit će zadužen i veteran Aaron Williams, a u panici Dunlevy je potpisao i Josha Powella, tipa koji je od Dallasa preko Golden Statea ovih godina dokazao da nije za NBA. Premekan i slabašan, on je tipična četvorka za Zadar ili Cibonu.

Naravno da svi ovi igrači zajedno teško mogu pokriti učinak Branda, i zato je puno bitnije da Chris Kaman kao jedina prava petica odigra kao pretprošle godine. A to znači aktivno u skoku i obrani, sa što manje pimplanja u napadu. Lani je zadovoljan novim ugovorom igrao praktički bez vatre, forsirajući pivotiranje i šut što su stvari koje u brzini NBA košarke jednostavno ne prolaze. Kako nema talent Brada Millera, za njega je ključno da više radi a manje glumi kako ne bi postao jedan od onih visokih bijelih šonja preko kojih svi zakucavaju. Ova sezona je prilika da dokaže da je ipak nešto više od toga.

I tako su se Clippersi brže nego što je itko očekivao vratili na stare staze poraza. Ova momčad se neće osramotiti jer je sastavljena od ozbiljnih igrača, ali nedostatak talenta i identiteta ne može se tek tako zaobići. S obzirom na probleme sa kemijom i trenera koji je izgubljen u psihološkim igricama kao i u događajima na terenu, sve iznad katastrofe je dobar rezultat. A ako itko misli da pretjerujem višegodišnjim pljucanjem po Dunleavyu, samo da kažem sljedeće – Bucksi su zamalo bili prvaci Istoka nakon što je on otišao, Portland sa možda najmoćnijom ekipom nakon Bullsa zadnjih 15 godina nikada nije došao do finala i još se oporavlja od njegovih poteza. Čovjek ima samo takav kredit zbog onog jednoga finala u kojem je vodio Lakerse sa još uvijek aktivnim Magicom, ali kao što kaže naš narod "i ćorava kokoš nabode zrno".

PRVIH 5: Cassell, Mobley, Maggette, Thomas, Kaman

5 ZA KRAJ: Knight, Ross, Thornton, Patterson, Williams

SCORE: 28 - 54

SOUNDTRACK:

War - Grooves and messages (za opuštanje nakon života sa Dunleavyem)

Spirit - Twelve dreams of dr. Sardonicus (za starog hipija Dunna kultni hipiji sa zapadne obale, s tim da je u njegovoj verziji snove zamijenilo 12 noćnih mora)

Filed under: bball No Comments
15Oct/070

SACRAMENTO KINGS

Posted by Gee_Spot

Utopljenik se i za slamku hvata a Kingsi su definitivno utopljenici. Umjesto da potpuno razbiju ekipu čije je vrijeme prošlo prije nekoliko godina, GM Geoff Petrie i braća Maloof i dalje pokušavaju ostati konkurentni na račun bolje prošlosti.
Dakle, hvataju se za spomenutu slamku, konkretnije u njihovom slučaju za tri slamke.
Prvo, za novu fenomenalnu sezonu Kevina Martina.
Drugo, za povratak Mikea Bibbya u dane kada je palio i žario.
Treće, da Ron Artest odigra statistički sezonu kao nekada u Indiana i još da nikoga ne ubije

Naravno, osim ove prve slamke sa Martinom šanse da se poklope ove druge dvije su minimalne. Bibby je bivši, to moram reći i nije mi lako – njegov sam fan od 2002.-e i one nezaboravne finalne serije sa Lakersima.
Što zbog ozljeda, što zbog godina a što zbog nepripremljenosti Bibby se već nekoliko godina muči sa igrom, pa čak i sa onim u čemu je najbolji – šutom. Šanse da jednom sjajni strijelac opet uđe u staru formu su nikakve, a takvi obično kada izgube sposobnost zabijanja postaju beskorisni – niti su specijalisti za trice iz kuta, niti za obranu, niti su pravi playevi.

Čak i kada bi nekim čudom Kingsi izvukli sve tri gore navedene slamke, opet im to ne bi bilo dovoljno za više od borbe za osmu poziciju. Naime, pod košem su toliko očajni da nema teorije po kojoj mogu parirati ikome iz gornjeg doma Zapada, pa nek je novi trener Reggie Theus i čarobnjak.

Brad Miller je već nekoliko sezona pokojnik, samo što to još nitko glasno ne govori. Dok je bio u komadu, nekako je svoju sporost i nedostatak eksplozivnosti krio iza borbenosti, meke ruke i asistentskih majstorija, ali sada ga više ne mogu niti skrpati da izađe na teren.
Čak je i njegov nasljednik, rookie Spencer Hawes, već završio na štakama što je izvrstan znak da ga čeka slična karijera. Jednako je nepokretan i trom, muče ga ozljede, jedino još ne znamo ima li srce i glavu kao Brad. Ako ima, to je malo svjetla na kraju ovoga tunela zvanog rebuilding.

Kad već spominjemo bivše, moramo istaknuti i Shareefa Abdur-Rahima. Od jednoga potentog strijelca, Rahim je postao tek smetalo. Naime, on je igrač finese, poteza, i nikada nije bio od onih četvorki koji su igrali na snagu. Gotovo pa jedan no-power forward ali opet dovoljno skočan i visok da uvijek bude na rubu double-doublea. Kako su ga godine usporile, to je sve manje prostora za finese, a kako nema onu šljakersku crtu to je praktički neupotrebljiv. Iako je ruka i dalje meka te može zabiti sa vrha reketa, njegova obrana i nesklonost guranju su ogroman minus koji nije lako prikriti.

I da stvari budu još gore, tu je i Kenny Thomas, solidan igrač koji po prirodi i jeste šljaker ali koji ponekad povjeruje da je i nešto više pa uglavnom poništi sve dobro što napravi kaosom u napadu. Pazi, evo Kenny šutira, Kenny dribla, evo nesreće koja čeka da se dogodi.

Ako dodamo ovoj slici podatak da na klupi Kingsi nemaju igrača koji bi se uopće mogao smatrati šestim čovjekom, te da sve vrvi od ispodprosječnih prolaznika, stvari se stvarno čine lošima.
Praktički iza Bibbya nema pričuvnog playa, već će na jedinicu uskakati netipični all-round John Salmons (netipičan jer je jednako ispodprosjećan u svemu) ili Orien Greene koji je u najboljem slučaju euro potencijal (i to nikako ne za ekipu iz gornjeg doma Eurolige). Ili izbor druge runde, pridošlica sa Bibbyevog sveučilišta Arizone – Mustapha Shakur, solidni play ipak malo upitnih atletskih i šuterskih potencijala za karijeru back-up playa u NBA.

Lanjski rookie Quincy Douby ničim nije opravdao reputaciju šutera, tako da je i Martin praktički jedina dvojka koju imaju, osim ako opet ne uskoči Salmons, ili Francisco Garcia koji je dao do znanja da može odigrati pravu košarku i spojiti par šutova za redom. Zbog visine Garcia može korisiti i kao back-up Artestu, i tu manje više završava priča oko vanjskih igrača Kingsa.

Uz već spomenute igrače unutranje linije, glavnu ulogu igrati će skupo plaćeni Mikki Moore, kojega bi nedostatak Jasona Kidda mogao pretvoriti u za koš potpuno bezopasnog igrača. Naime u Kingsima nema igrača sposobnog stvoriti višak igrača osim Martina (Bibbya je nekada u tome bio nenadmašan, iako je i u najbojim danima uglavnom sam završavao akciju a rijetko kada bi podvalio loptu suigraču na vrh reketa od čega Moore živi).
Ako ništa drugo, za razliku od istrošenih suigrača Moore će bar biti aktivna na sve strane i faulirat će koga stigne.

Ovako tanak roster sam po sebi ne znači ništa dobro, a s obzirom na sve moguće loše scenarije stvari čak mirišu i na pravu katastrofu. Kako Bibby još ima tržišnu vrijednost unatoč ogromnom ugovoru te su i Miami i Cleveland spremni ući u trade za njega, recimo da bi jedan korak ka budućnosti mogli napraviti njegovim tradeom. Ali riješiti se Artest bez bar još jedne sapunice čini se gotovo nemogućim.

Krug se okreće, Kingsi hitaju prema dnu i ako ih može tješiti imaju bar jednog Kevina Martina koji je nadmašio sva očekivanja i razvio se u kompletnog beka. Kada mu dodaju budući pick prve runde i još jednog masno plaćenog slobodnog igrača eto već i budućnosti koja veseli.
Dotad, uživajmo u novim pokušajima Rona Artesta da bude superstar.

PRVIH 5: Bibby, Martin, Artest, Abdur-Rahim, Miller

5 ZA KRAJ: Bibbya, Martin, Artest, Thomas, Moore

SCORE: 27 - 55

SOUNDTRACK:

Cake - Prolonging the magic (neću se iznenaditi ako im budući album bude nazvan Prolonging the Kings)

Filed under: bball No Comments
14Oct/070

MINNESOTA TIMBERWOLVES

Posted by Gee_Spot

Dok Kevin Garnett nije stigao u grad, Wolvesi su bili uvjerljivo najgora ekipa u ligi. Sada kada je konačno otišao - opet su. Ali rebuilding je jednom morao početi. Sada možemo razglabati o tome kako su za igača poput Garnetta mogli dobiti više od jednog potencijalno sjajnog i trojice upitnih igrača, ali čemu? Pa zar nije upravo zbog tog njihovog odricanja od vlastitih prava Boston danas uzbudljivija momčad od Phoenixa a sam Garnett sretan kao malo dijete?
Zasšto pljucati opet po Kevinu McHaleu i ovom nesretnom klubu kad smo samo njihovom voljom da potonu najniže što se može dobili jednu bolju i bogatiju ligu?

Naravno da ne možemo, stoga me i živciraju razne prognoze u kojima se Vukove vidi zadnjima već im se i zamjera loša trgovina. Pa bez njihove loše trgovine ne bi bilo ni one najbolje, zato naprijed Wolvesi!

Kad odložimo iskrivljene naočale ipak i predobro vidimo u kakvoj se gabuli našla Minnesota. I prije su uz Garnetta imali hrpu loših ugovora, sada praktički imaju duplo više loših ugovora uz Ala Jeffersona.
Ovo je apsolutno najslabiji roster u ligi. Imaju 14 podjednako ispodprosječnih igrača i jednog još nedovoljno dokazanog majstora koji će biti udvajan svaki put kada pogleda loptu. Ako izgura ovakvo odrastanje, Big Al bit će stvarno Veliki.

Za Kevina McHalea ne treba ništa dodati, čovjek je jednom riskirao sa Cassellom i Sprewellom i zamalo pogodio, sada je riskirao za Boston i nadamo se da će ovaj novi trio trajati više od jedne sezone.
Kako je klub koji ga plaća u Minnesoti a ne u Massachusettsu, to ipak treba fokus okrenuti ka ovome što radi u matičnoj franšizi.
Očito je da čisti klub od svih podsjetnika na Garnettova doba, pa je tako nedavno zamjenio pouzdanog veterana i stopera Trentona Hassella za nešto manje pouzdanog veterana i slabijeg stopera Grega Bucknera (Buckner može ponekad i ubaciti šut ali puno je statičniji igrač od rastrčanog Hassella). Još prije poslao je najveće prošlogodišnje razočaranje Mikea Jamesa u Houston za Juwana Howarda koji bi trebao Jeffersonu poslužiti kao mentor.

Ovaj zadnji potez uopće nije loš jer očito pokazuje oko koga će Wolvesi graditi svoju budućnost. Pa iako Howard želi u klub gdje bi se mogao boriti za naslov, realnost ipak govori da u okolini nema momčadi koja si može priuštiti back-up četvorku tešku 7 milja po sezoni. Znači, prvi i osnovni zadatak nove momčadi je vezati Jeffersona maksimalnim ugovorom, sa svim dobrim i lošim stranama koje taj potez donosi.
I nastaviti čišćenje.

U biti nakon ove sezone u klubu će uz Jeffersona ostati vjerovatno ovogodišnji rookie Corey Brewer, lanjski rookie Randy Foye i dva pristigla veterana Buckner i Howard (s tim da se i njegov ugovor dogodine može uključiti u još neki trade jer ulazi u zadnju godinu) i jedina relikvija iz doba Garnetta – bijeli brat Mark Madsen. Taj tip je nevjerojatan, ja uopće ne sumnjam da će on i nakon isteka ovog ugovora još jednom potpisati sa Wolvesima. Iako je totalno beskoristan na terenu, očito je njegovo prisustvo u svlačionici neophodno.

Svi ostali praktički moraju dokazati da zaslužuju novi ugovor, a neki bi čak mogli odletjeti tijekom sezone ako sa druge strane stigne ponuda u vidu zadnje godine nečijeg ugovora.
U ove prve koji tek trebaju pokazati da zaslužuju nove NBA prilike spadaju Bassie Telfair, Rashad McCants, Ryan Gomes i Gerald Green dok u drugu skupinu pripada Ricky Davis.
Pravilo je da se zadnja godina ugovora ne mijenja, posebice ako ste u rebuildingu i nije vam potreban prostor na salary capu odmah, tako da možemo očekivati da Davis i Theo Ratliff odrade svoje zadnje sezone u Minneapolisu i nakon toga budu pozdravljeni (s tim da bi Ratliff mogao u mirovinu odmah s obzirom na zdravstveno stanje zadnjih godina).
Praktički im nakon ove sezone ostaju samo dva loša dugoročna ugovora, Mark Blount i Marko Jarić, što je ispod NBA prosjeka. Zer gut.

Sa cijelim ovim planom Timberwolvesi će biti godinu ispred ekipa poput Clippersa, Kingsa i Pacersa koje tek čeka pravo čišćenje, što nije mala stvar. Možda će i imati najmanje pobjeda u ligi ali će biti i većih luzera od njih.

Evo ukratko kako bi stasavanje Ala Jeffersona u all-stara, prva godina, trebalo izgledati.
Na vanjskim pozicijama su očajni, toliko očajni da im je Telfair najbolji play kojega imaju. Može li Sebastian nadoknaditi nedostatak pameti i odigrati jednu solidnu sezonu ne bi li natjerao nekoga da se zaleti i ponudi mu novi ugovor? Ili je osuđen na odlazak u nekakvu euro ligu u kojoj mu nedostatak visine, osjećaja za asist i vanjskog šuta neće predstavljati problem dok god ima brzinu?

Randy Foye imao je solidnu rookie sezonu, iako je valjda postidio sve koji su se usudili usporediti ga sa Dwyaneom Wadeom. Momak je u najboljem slučaju combo-bek koji bi ulazeći sa klupe preuzeo napadačku igru kada su na terenu druge postave. Prelazak na jedinicu ne dolazi u obzir jer uopće nema playmakerseke instinkte, čisti je bek-šuter. Ali roster Wolvesa pun je takvih šutera koji ne gledaju ništa drugo nego vlastitu statistiku, od Foyea preko Davisa do McCantsa.

Kako su Foye i McCants praktički identični, očito jedan od njih dogodine neće nositi dres Minnesote, i očito će ove godine ganjati jedan drugoga.
Tako ispada da je još jedan combo-bek, istrošeni Marko Jarić u biti najbolja opcija za minute na jedinici, što je stvarno loše s obzirom da niti prije pet godina kada je tek došao u ligu Jarić nije imao fizičke presispozicije da igra playmakera. A kao povremena dvojka također je neupotrebljiv zbog sporosti i ispodprosječnog šuta za bijelog beka. Njegov ugovor je najveći razlog zašto je Kevin McHale loš GM jer ovih 30-ak milja se u iduće 4 godine moglo puno pametnije potrošiti.

Davis je još uvijek bez prave konkurencije, solidan šuter i strijelac koji bi u sezoni bez očekivanja i u kojoj ganja novi ugovor mogao briljirati napadački. Svejedno, da li na dvojki ili trojki.
S obzirom da se nitko ne želi osramotiti, pa tako ni Wolvesi, logično je očekivati da jednu od dvije bočne pozicije uz Davisa pokrivaju i igrači koji rade nešto drugo osim šutiranja, poput Bucknera i Brewera. Brewer je posebno zanimljiv jer po fizikalijama i glavi mogao bi biti budući partner Big Alu u novoj Minnesotti. Uskratiti minute njemu na račun bilo kojega od prije navedenih igrača bilo bi stvarno suludo. Skoro kao i onaj Jarićev ugovor.

Jednako glupo bilo bi zakidati minute jednom Geraldu Greenu, čijem napadačkom talentu je ravno samo njegovo plivanje u obrani. Ali zar nije bolje dati 20 minuta Greenu da pokuša razbiti protivnika serijom trica i šutova iz bloka, nego ih prepustiti Davisu da si nabija cijenu?

Pod košem je ista egzotična slika, ali bar se znaju starteri. Uz Jeffersona siguran je Mark Blount, a Madsen i Howard će im pomagati. Svi ostali se bore za mjesto pod suncem, s tim da prednost ima jedan Craig Smith koji je već lani bio najkorisniji vuk pod koševima nakon Garnetta. Dobrim djelom i zato jer Blount praktički i ne igra pod koševima.
Sličan Smithu je i Chris Richard, vječni back-up šampionskih Gatorsa, i za ovakve radnike će uvijek biti mjesta u NBA. Pitanje je samo ima li mjesta za njega u Minneapolisu jer je trenutno 16 igrač na rosteru. Najlogičnijim se čini otkupiti Ratliffovu zadnju godinu, em brišeš 12 milja njegove plaće iz knjiga, em otvaraš mjesto na rosteru za igrača koji ti može pomoći.

Uz Richardsa neizvjesna je i budućnost Ryana Gomesa, koji je u istom kalupu kao i Smith ili jedan Jared Dudley iz Bobcatsa, samo što ne igra pod obručima. A ako si niska četvorka koja ne igra pod obručima tada za tebe nema mjesta na ovome svijetu jer nikome ne treba nisko krilo bez šuta, pokretljivosti i eksplozivnosti. Igra licem prema košu i skokovi u obrani mogli su proći u lanjskom Bostonu, ali za izgraditi si karijeru ipak moraš imati nekakvu vrlinu. Gomes je nema.

Sve u svemu, bit će ovo zanimljiva sezona koja će dati puno odgovora o Big Alu, McHaleu i budućnosti, a uz likove kao što su Davis, McCants i Foye zabava je garantirana. Kad još ovome dodamo da će svim dirigirati nedokazani trener poput Randya Wittmana, čini se da ćemo Vukove morati držati na oku jer se opasno približavaju nad-imenjacima iz Zagreba po razini groteske.

PRVIH 5: Telfair, Davis, Buckner, Jefferson, Blount

5 ZA KRAJ: Foye, Davis, Brewer, Jefferson, Howard

SCORE: 23 – 59

SOUNDTRACK:

Replacements - Let it be (ako ne valja košarka, u Minneapolisu bar nikada nisu imali problema sa glazbom)

Prince - Purple rain (ili bolje reći kiša koševa, jer to je ono što će zasipati ove Vukove iz večeri u večer)

Husker Du - New day rising (svanut će sa Big Alom, samo koliko brzo?)

Jayhawks - Sound of lies (da, tako će zvučati McHaleovi razlozi kada za dva mjeseca da nogu Wittmanu)

Hold Steady - Almost killed me (pa nadam se da će Big Al na kraju balade probuditi u Ivor Cityu, jer kraj Randya, Rashada i Rickya - Tri R - ovaj almost možda bude višak)

Filed under: bball No Comments
13Oct/070

ORLANDO MAGIC

Posted by Gee_Spot

Na red je stigao i Orlando, kao prvi ispod crte bar po ovoj mojoj prognozi. Dok sam tako razbijao glavu oko lutrije ili playoffa, uz neizbježni alkohol i melankoličnu glazbu, sam sebi nisam mogao jasnije objasniti zašto, o zašto, se odlučiti za jedan Washington koji apsolutno ničim nije ojačao momčad, a ne za jedan Orlando koji ne samo da je lani i bio u doigravanju već je doveo i jednog super strijelca i all-star igrača kakav je Rashard Lewis.
I na kraju je prevagnulo nekoliko sitnica za koje mislim da će Orlando koštati bolje sezone. Pa da ih nabrojimo.

Zamislite da se kojim čudom onaj ormar od Dwighta Howarda nekako ozljedi, ne znam, recimo tako da iščaši rame nakon što ga na treningu pogodi dotrajali ruski satelit. Bez Howarda na 5-6 tekmi, što mislite koliko bi ova momčad Orlanda izvukla pobjeda? Maknite Dwighta i ostaje vam rotacija pod košem koja ne garantira uspjeh ni u Goodyear ligi, posebice ne nakon ozljede Tonya Battiea.

Pa tu je onda pitanje playa. Meni je Jameer Nelson izuzetno drag. Momak ima srce, ne boji se odgovornosti – uostalom, netko tko sa 180 centi postane profesionalni košarkaš definitivno ne može biti strašljiv tip. Ali do sada njegov stav i njegove riječi nisu imale uporište u igri. Ja mu ipak dajem još jednu šansu da dokaže da očajan omjer asista i izgubljenih, kilava kontrola lopte i ne baš precizan šut nisu njegov krajnji domet. Recimo da je za veći dio njegovih problema kriv koncept igre bivšeg trenera Briana Hilla koji je volio usporiti stvari i držati ih pod kontrolom. Pod Stanom Van Gundyem stvari bi trebale bolje izgledati, ali nitko od njega neće stvoriti vrhunskog kreativca.

Ono čega im ne fali su šuteri. JJ Reddick će u drugoj sezoni početi davati svoj doprinos, tu je vječni Hedo Turkoglu koji uvijek može ući u seriju, Pat Garrity možda više ne može ni hodati ali za kraj četvrtine izvucite ga na tricu i dajte mu loptu. I sada je još stigao majstor kao Rashard Lewis.

Lewis pak donosi jedan drugi problem. S obzirom na nedostatak visokih igrača i s obzirom da se radi o Istoku, Van Gundy će kad-tad početi Rasharda gurati na četvorku. To znači više guranja u obrani i igra bliža košu u napadu. Ako ste Lewisa postavili u situaciju da primi loptu leđima košu oduzeli ste mu šut. Sad, srećom po Magic, Lewis je izvrstan napadač u svim situacijama ali samo ako minimalno dribla. Kako će biti prisiljen spuštati loptu na pod ako bude igrao leđima košu, to prevedeno na neku širu sliku znači da nije ni upola koristan kao kada bi igrao licem prema košu i kada bi do njega došao onaj zadnji pas nakon kojega slijedi realizacija. Ili trica, u čemu je bez rasprave najbolji, ili finta pa ulaz prema košu. On se može spustiti pod koš protiv drugih trojki jer je viši i jači od većine, ali protiv čvrste četvorke trebat će više raditi. Više rada, slaba kontrola lopte i slab pregled igre koji isključuje povratne lopte – eto potpuno krive napadačke igre.

Nažalost, opcija da cijelo vrijeme na terenu bude netko od trojca Adonal Foyle, James Augustin i Pat Garrity puno je gora od sitnih nedostataka Lewisove igre pa treba očekivati da će Van Gundy dobar dio vremena koristiti nisku postavu.
Uostalom, niska postava bolja je u tranziciji a Van Gundy zna taj segment igre. A i Howard je centar kao stvoren za trku i korištenje rupa u obrani.

Uz pokretljivog centra i hrpu dobrih šutera ispada da bi brzoj igri najviše mogao štetiti nešto lošiji playmakerski kadar. Ako Nelson ne napravi očekivani korak naprijed kao asistent, teret bi pao na Carlosa Arroya i Keyona Doolinga. Što je opet loše jer Arroyo je koristan samo u drugoj petorki kao strijelac jer bolje od ičega kreira priliku za šut samome sebi, dok Dooling nema veze sa pozicijom playa osim što zna prenijeti loptu i odigrati obranu na protivničku jedinicu.
On je prije svega osigurač za obje vanjske pozicije, netko tko može ući sa klupe i smetanjem u obrani i povremenim šuterskim bljeskom ne dozvoliti protivniku da se opusti.

Što se tiče pozicije drugog beka, ulogu startera i dalje bi mogao imati Keith Bogans, samo zato jer je solidan na oba kraja terena. Reddick, iako briljantan šuter, jednostavno ne može provoditi puno vremena u igri zbog nedostatka fizikalija za igru iole ozbiljnije obrane te je osuđen na specijalizaciju.
Osim ako Van Gundy ne odluči da sam ritam bude prva crta obrane, nešto što su jedni Sunsi doveli do savršenstva.

Orlando je najjači na poziciji malog krila. S obzirom da mjesta na terenu ima samo za petoricu, ne bi trebalo iznenaditi ako povremeno zaigraju sa svom trojicom malih krila odjednom jer talentom oni to i zaslužuju. Turkoglu zbog dometa može pokriti dvojku, Lewis zbog visine ide na četvorku a malo krilo ostaje na čuvanje šljakeru Trevoru Arizi.

Ariza je pravo atletsko krilo koje sve postiže neprestanim radom, trkom i kretanjem. Spretan u obrani dobro dođe kao stoper, a pametnom igrom u napadu i brzom kontrom nadoknađuje nedostatak šuta. Upravo njegova aktivnost u skoku i obrani mogla bi biti ključna po pitanju Lewisova boravka na krinom centru, jer ako Ariza pokrpa rupe koje ostanu iza Howarda, to što će Lewis igrati manje je bitno, kao što će manja odgovornost biti i na Nelsonu.

Howard je i dalje najbitniji, jer jedan je od rijetkih ako ne i jedini igrač u NBA trenutno koji može donijeti pobjedu svome klubu bez da zabija gomilu koševa, samo svojom nadmoći u skoku i kontrolom reketa. Uz radne navike Howard je i izuzetno pozitivan lik koji je svjestan svojih ograničenja i još nikada nije prigovorio što ga igra u napadu uglavnom zaobilazi. Dolazak Patricka Ewinga specijalno zbog njega možda i to promjeni.

Prema ostatku društva pod košem Howard pak djeluje kao Hakeem Olajuwon. Za Adonala Foylea mi je uvijek drago da ima angažman jer ako ništa čovjek će lovu bar potrošiti preko svoje zaklade za podizanje svijesti u društvu, dok bijeli brat James Augustin još nije odlučio hoće li bit nasljednik Johna Koncaka ili Andrewa DeQlerca.
Tko je ikada mogao zamisliti da će se 2007.-e suze roniti za Tonyem Battiem?

Kako se Orlando nikada nije bojao troška, ni ovaj put nisu dvaput razmislili prije nego su budućnost vezali uz dvojac Howard-Lewis. I dok će Howard jednoga dana razviti dovoljno širok napadački arsenal da postane opasan i kao strijelac (valjda će uspjeti pogoditi i koje slobodno jer inače ga čeka sudbina Shaqa), ne vjerujem da će Lewisu odjednom srce postati veće. Više nema Raya Allana za sakriti se, a ma koliko se trudio i ma koliko mu Van Gundy olakšao stilom igre, Jaamer Nelson je ipak nedovoljan. Ni staturom ni talentom on ne može izvuči ovu momčad u trenutcima kada se lomi rezultat, u trenutcima kada je Lewis blokiran u glavi i kada Howard mora na klupu da ne bi slučajno bio fauliran. Dakle, ako su vam dva stupa kluba neupotrebljiva u onim momentima kada se stvari lome, o kakvoj mi budućnosti pričamo? Po meni, odgovor na ovo pitanje je ključ ne samo ove sezone nego i svih budućih.

PRVIH 5: Nelson, Bogans, Lewis, Howard, Foyle

5 ZA KRAJ: Nelson, Reddick, Ariza, Lewis, Howard

SCORE: 40 – 42

SOUNDTRACK:

V.A. – Florida Funk 1968-1975 (još jedna genijalna kompilacija tvrdog funka za večeri u kojima će se Van Gundyev brk smijati)

Lynyrd SkynyrdOne more from the road (da, najveći južnjački bend u biti dolazi sa Floride i dobro će doći za ubijanje tuge nakon loših večeri)

Against Me!Reinventing Axl Rose (a i neki od najboljih punk bendova današnjice sa irskim korijenima dolaze iz zemlje uragana i Mikija Mausa)

Filed under: bball No Comments
11Oct/070

CHARLOTTE BOBCATS

Posted by Gee_Spot

U prvoj skici ovog pregleda Charlotte sam stavio u playoff. Zašto? Zato jer po fizikalijama djeluju moćno sa ova dva monstruma na bočnim pozicijama. Jason Richardson i kapetan Gerald Wallace mogu skočiti više, trčati brže i izgurati svakog swingmana u NBA.
Kad pomisliš da imaju i solidnog playa u Raymondu Feltonu koji samo treba prenijeti loptu i dati je nekome od njih lijevo ili desno od sebe, čini se da vidiš i osnovu njihove igre.

Ali kad makneš snagu i atletiku na stranu vidiš jedan veliki minus ove trojke – nijedan od njih nije u stanju spojiti dva vanjska šuta za redom. J Rich će imati poneku večer kada će biti nezaustavljiv, ali i on će uglavnom ispaljivati cigle sa svih pozicija i što je najgore sa slobodnih bacanja.
Praktički sva šuterska odgovornost pada na klupu. Matt Caroll je pravi snajper i nema sumnje da će nastaviti sa lanjskim sjajnim igrama. Dok on pogađa tricu sa preko 40% šuta, mjesta u igri nema za Adama Morrisona koji ionako nije taj rang. Ova sezona je pak zadnja prilika da krene pravim putem – da postane šuteski specijalist umjesto da se trudi biti all-round strijelac. Nastavi li sa forsiranjem ulaza i šuta iz kontakta, s obzirom da je sporiji, slabiji i motorički potpuno podređen svakom ozbiljnijem obrambenom igraču, njegovoj karijeri ne piše se dobro.

Tragedija i to doslovna pogodila je Bobcatse ozljedom Seana Maya. Izgubili su na vjerovatno cijelu sezonu čovjeka koji je trebao biti jedini član petorke sa sposobnošću da uredno zabija vanjski šut. Njeovo širenje reketa idealno bi se poklapalo sa stilom igre Richardsona i Wallacea koji su najbolji upravo u ulazu i kretanjima kroz reket.
Gubitak Maya osjetit će se i te kako i u skoku s obzirom da je i drugi visoki starter Emeka Okafor sklon ozljedama i da nakon njih dvojice rotacija i nije baš nešto duboka.

Michael Jordan ipak je napravio dobar potez dodavši jednog dokazanog igrača kao što je Richardson te je bitno da se nastavi trend koji Bobcatsi njeguju od prvog dana postojanja a to je korak naprijed svaku sezonu.
S obzirom da su gubitkom Maya i očekivanja vjerovatno manja, to će biti i manji pritisak na trenera Sama Vincenta da se odmah dokaže. Ipak, vrijedi istaknuti da je od svih rookie trenera baš Vincent dočekan sa najviše negodovanja i upitnika. Možda Jordan zna nešto što ostatak lige ne zna.

Anyway, evo se čime će sve Vincent raspolagati u svom debiju.
Uz Feltona više ne jedinici neće biti dobri stari Brevin Knight. To znači da će Felton po prvi puta morati svu pozornost posvetiti razigravanju ekipe a ne vlastitim šuterskim pokušajima. S obzirom da su mu jače strane ulaz, brzina s loptom i tranzicija a lošije šut, poziciona igra i kreativnost, logično bi bilo da Bobcatsi od početka igraju brzo.
U run and gun izvrsno bi se uklopili i atletski dometi spomenutog super-dua na vanjskim pozicijama.

Ovu trojicu trkača će sa klupe mijenjati Jeff McInnis i Matt Carroll. Dok za bijeloga brata Carrolla nema brige (njegova minutaža je zagarantirana s obzirom na to što donosi ekipi), McInnisov učinak vjerovatno će graničiti sa pozitivnom nulom. Za razliku od Knighta koji bi svaku večer namjestio 4-5 zicera suigračima, McInnis će biti obavezan samo što bolje kontrolirati loptu te tu i tamo pogoditi koji otvoreni šut. S obzirom da se radi o veteranu koji nikada nije pokazivao zrelost već je uglavnom ostajao vjeran nekim svojim mušicama, čini se da će svaka minuta bez Feltona na terenu biti poprilično bolna za ovu momčad.

Morrison do značajnijih minuta dakle može samo ili ako bitno poboljša sve segmente igre ili se razvije u rasnog vanjskog strijelca, a ne treba zaboraviti da u pozadini čeka i jedan provjereni veteran imenom Derek Anderson.
Na krilu će svoju priliku dobiti i Jared Dudley, radnik-udarnik koji je na sveučilištu uglavnom igrao pod košem. Nažalost, u NBA ga čeka karijera ala Ryan Gomes, znači morat će popraviti šut i dokazati da je dovoljno brz za čuvati trojke kako bi se izborio za svoju rolu. U ovoj situaciji bez Maya igrom slučaja bit će mu lakše doći do prilike pod košem s obzirom da donekle može kopirati Mayev stil igre, ali nedostatak centimetara mogao bi ga koštati u obrani.

S obzirom na nedostatak pravih visokih igrača, a višak borbenih i jakih malih krila, možda bi Vincent mogao forsirati i igru sa nižom petorkom u kojoj bi se onda na četvorci rotirali i Gee Wallace, Dudley i Walter Herrmann. Argentinac je ionako programiran kao back-up Mayu na krilnom centru s obzirom da može zabiti iz vana i održati reket raširenim. Problem je taj što je Herrmann iako žilav kao svaki pravi Argentinac ipak u glavi igrač perimetra i ne osjeća se ugodno pod obručima ni na jednoj strani terena.
Kako je ovo ipak NBA a Vincent tek trener početnik koji je došao iz Dallasa gdje je upijao od Malog Generala, prije ćemo vidjeti dva debla pod košem nego rastrčanu nisku petorku.

Dakle Okafor bi umjesto na petici minutažu mogao odrađivati kao krilni centar (što mu zbog dalje igre od obruča nikako ne odgovara) a kao petice bi se rotirali Ryan Hollins i slovenska breza Primož Brezec. Brezecu bi bolje pristajalo prezime Hrastec s obzirom na ulogu na terenu, ili čak Pamukec s obzirom da hrast ipak ima nekakvu čvrstinu. Osim donekle meke ruke i mase on je potpuno nekoristan, što u prvi plan gura lanjskog rookiea Hollinsa kojega Bobcatsi vide kao svog Tysona Chandlera, dakle vitkog centra koji se izvrsno kreće, postavlja blokove, igra obranu i kontrolire skok te nije u stanju pogoditi neometan sa 15 centimetara od table.
Empirijski gledano jedino po čemu je Hollins dosada pokazao da može biti takav profil igrača je fizičkom pojavom.
Pa ispada da bi koju minutu i ove sezone mogao dobiti stari i istrošeni Othella Harrington koji broji dane do mirovine.

Kad sve zbrojimo i oduzmemo, ispada da je gubitak Maya prevelik da bi se borili za playoff. Potraga za idealnom načinom igre također nije završena, previše su oslonjeni na vanjsku liniju koja ima talenta i širine ali ne i stabilnosti, dok su pod košem presirovi.
Po meni, mogu biti zadovoljni ako se Felton pokaže pravim rješenjem za budućnost, te ako Richardson i Wallace nastave sa sve boljim igrama jer obojici je tek 26, odnosno 25 godina. Temelji se polažu a prvi je stvaranje kemije. Čisti Darwin.

PRVIH 5: Felton, Richardson, Wallace, Okafor, Hollins

5 ZA KRAJ: Felton, Richardson, Wallace, Herrmann, Okafor

SCORE: 39 – 43

SOUNDTRACK:

Rage Against The MachineBattle of Los Angeles (Morrison je plakao kada su se razišli Morello i De La Rocha, plakao je kada je izgubio na NCAA turniru, a sve mi se čini da plakanje nije gotovo)

ParliamentTear the roof off 1974-1980 (dok Bobcatsi to ne promjene najveći dar svijetu iz North Caroline i dalje ostaje otac funka George Clinton a nevedena kompilacija to dokazuje bolje od ičega)

Filed under: bball No Comments
10Oct/070

ATLANTA HAWKS

Posted by Gee_Spot

Pitam se pitam: kojim čudom ova ekipa već 8 sezona nije u stanju poletjeti sa dna?
Nije da čudesno trguju ili pogađaju na draftu, upravo suprotno, ali opet htjeli ili ne skupili su dovoljno solidnih igrača i nekoliko potencijalno sjajnih klinaca te bi bar po zakonu velikih brojeva trebali isplivati u ovako lošoj konferenciji kao što je Istok.
Ako ih već ni ove godine kao ni lani ne možemo smatrati legitimnim playoff kandidatima, zar je previše očekivati više od 30 jadnih pobjeda?
Ili da prošlogodišnji podbačaj pripišemo tek lovu na što više kuglica u lutriji?

Pa dijelom je i to u pitanju, nažalost takva je danas NBA stvarnost a nije i da svake godine imamo dubok draft kao ove. Ja bih pak prstom pokazao na još neke strane.
Jedna je naravno uprava. Više je dosadila priča o podjeljenoj vlasničkoj strukturi koja se ne može dogovoriti kako voditi klub, ali ne možemo zanemariti utjecaj s vrha na momčad. Uostalom, ako uprava nema ambicije, zašto bi ih imali dobro plaćeni sportaši koji su svoj primarni cilj ionako ostvarili?

Drugi krivac je pogrešan trener. Nije da gledam gomile tekmi Hawksa, ali ono malo što sam pogledao kroz zadnje dvije godine jasno mi je poručilo da Mike Woodson nema nadzor nad ovom ekipom. Možda i jeste vrhunski stručnjak za rad sa mladima i za obranu, ali kako onda to da ti mladi već godinama stagniraju i da Hawksi uredno primaju ogroman broj koševa?
E pa za to su dijelom krivi i igrači. Iako talenta ima, selekcija je po običaju zakazala. Koliko puta treba reći da su u košarci najbitnije tri stvari – pravi play, vanjski šut i centar. Da bi ekipa bila dobra prve dvije su nužne, a ako uz njih ima i pravog centra tada postoji šansa da postane i odlična. Hawksi nemaju playa, vanjski šut je klimav a najbolji skakači su im niska krila – toliko o centru.

Što se događa se Joshom Smithom? Čovjek svake godine pokazuje određeni napredak, ali nikako da postane nositelj na kojega bi se ekipa mogla osloniti. Gurati ga na poziciju četvorke nije rješenje, iako na Istoku to može proći. Bez obzira na loš šut Smith je dovoljno brz i spretan da zabija svoju kvotu i nosi momčad kao malo krilo, što je pozicija na kojoj može dominirati snagom i u obrani. Kao krilni centar više nije jači od protivnika te mu ni skočnost ne dolazi toliko do izražaja, a o manjku kontri da ne govorimo. Jasno, nitko nije mogao prije par godina ni pomisliti da će jedan Lamar Odom uspješno moći igrati obje pozicije pa je moguće i da Smith uspije, ali Odom ipak ima i glavu i zna kontrolitati loptu a tu je Smith manjkav.
Bez obzira na sve, već danas sa svojim skokovima i blokadama, uz dovoljno koševa u tranziciji on je najkorisniji igrač Atlante.

Joe Johnson izgubio je tu ulogu nakon što je prošle sezone smanjio učinak na svim područjima osim naravno šuterskog. Tu mu pak nitko nema što prigovoriti jer Johnson je jedan od rijetkih visokih NBA bekova sa kompletnom igrom, te posebice dobrim šutom. Ipak, 25 koševa i očajan omjer asista i izgubljenih premalo je za nekoga za koga znamo da je u stanju biti sjajan timski igrač - sve malo previše smrdi na još jednog "superstara" koji rijetko ili nikada svoju momčad vodi u playoff.

Nakon ove dvojice slijede svi ostali pa bacimo pogled po pozicijama što to na raspolaganju za ovu sezonu ima Woodson.
Na jedinici je i dalje klimavo. Nemojmo se više vraćati u prošlost i pitati što bi bilo da su izabrali Paula ili Williamsa, to ima smisla isto kao da se pitamo kako bi bila Lijepa Naša da je sve one godine (pa i danas) nije terorizirao HDZ sa svojim polusvijetom od biračkog tijela.
Sa drafta je stigao Acie Law koji bi po defaultu trebao preuzeti ulogu startera. Neki sumnjaju u njegovu budućnost zbog nedostatka eksplozivnosti, ali ja mislim da su i dalje za dobrog playa bitniji glava i srce nego atletika – uostalom i teže je do njih doći.

Hawksi tako bar imaju lidera koji daje jednu novu dimenziju dvojcu veterana koji će služiti kao zamjene na jedinici.
NomoreSpeddy Claxton je istrošen i uvijek je pitanje trenutka kada će njegove solidne igre biti zamijenjene neigranjem zbog ozljede, dok je Ty Lue pouzdan šuter i obrambeno smetalo.
Umjesto Johnsona kao tricaš u igru uskače jednodimenzionalni Salim Stoudemire, a može poslužiti i još jedna enigma Josh Childress.
U biti, od svih na krilu on je i najmanja nepoznanica – solidan u obrani, dovoljno brz i spretan za pokriti i dvicu i tricu, a u napadu limitiran na kontru i ulaz jer šuterski domet mu je ispod prosjeka.

Sa Childressom smo nekako došli i do glavnog problema ove momčadi – već spomenute selekcije. Salary cap ima tu jednu lošu stranu što momčadima poput Sunsa, Mavsa i recimo Cavsa onemogućuje da se pojačaju sa još jednim pravim igračem jer ih u tom slučaju uglavnom obvezuje na plaćanje poreza na luksuz. Dakle, što si u jednom vremenskom roku sagradio sagradio si.
Njegova dobra strana je što lošim momčadima ostavlja prostora da nakon rebuildinga izborom jeftinih mladih igrača i nekoliko slobodnih veterana vrlo brzo opet dobiju priliku za postati konkurentne.

Sad smo došli do poante – da sam ja, vi ili bilo koji drugi pravi NBA fanatik proveli nekoliko zadnjih sezona na čelu Hawksa možda ne bi pogodili svaki put sa procjenom talenta ili bi isto dali neki veliki ugovor istrošenom veteranu, ali bar mi u momčadi imali potencijalno dobre igrače koji pokrivaju RAZLIČITE pozicije.
Iz nekih samo njima znanih razloga u Atlanti su godinama gomilali krilne igrače nedefiniranih pozicija koji su praktički bili projekti.
Maloprije spomenuti Childress je jedan od tih projekata koji je eto definirao sebe kao iskoristiv šesti ili sedmi igrač.
Smith je tu negdje na granici all-stara, nedefinirane pozicije.
Marvin Williams je manje atraktivan ali gotovo isti igrač – visoko krilo koje može odigrati na obje pozicije, šire napadačke igre ali nemoćan obrambeno.

Bilo bi sjajno kada bi dolazak Ala Horforda označio kraj njihovim mukama, jer sa Horfordom kao pravom rasnom četvorkom na terenu Smith može igrati samo na trojki a Williams može poslužiti kao mamac za neki budući trade.

Zamjena za novog velikog Ala bit će Shelden Williams, koji je opet poseban jer se radi o igraču sa čistom centarskom igrom ali i sa ozbiljnim manjkom centimetara. Zbog toga njegova glavna vrlina, snaga i obrana, teško da će doći do izražaja protiv igrača koji igraju licem prema košu. Uz to, Williamsov nedostatatak šuta sa poludistance ograničava njegov domet na karijeru u stilu Othelle Harringtona. Dakle, Hawksi su rješili pitanje petog visokog.

A prave petice su pak za jedva dvojku. Lorenzen Wright je u godinama kada ga polako napuštaju snaga i zdravlje, a kako nema druge vrline osim fizikalija to ga čeka skora mirovina. Zaza Pachulia je euro prosjek, mekani centar koji ima premali broj skokova u odnosu na minute i nije u stanju zatvoriti reket.

Rješenje nikako nije ni poslati pet najtalentiranijih na parket. Smith, Williams i Horford u petorci možda i ne zvuče loše ovako na prvi pogled, ali pitanja poput obrane, koristi u napadu od Horforda na petici i slična uvijek bi se ponavljala. Ali jedno je sigurno – skakački bi bar držali razinu sa protivnikom.

Onda, je li se ovo čini dovoljnim za nekih 35 do 40 pobjeda? Pa tako nekako, samo uvijek ostaje sumnja da poput vodstva ove franšize i ključni akteri Woodson, Smith i Johnson nemaju ono nešto da u ovako gustoj borbi za playoff pozicije izađu kao pobjednici.

STARTNIH 5: Claxton, Johnson, Smith, Williams, Pachulia

5 ZA KRAJ: Law, Johnson, Childress, Smith, Horford

SCORE: 34 – 48

SOUNDTRACK:

R.E.M.Murmur (Talkin about the passion bit će još neko vrijeme glavna tema u gradu)

Cat PowerThe greatest (za opuštanje nakon prvog poraza od 20 razlike u sezoni)

The Olivia Tremor ControlDusk at cubist castle (je, istina Atlanta ima više krila nego Elephant 6 kolektiv bendova)

Filed under: bball No Comments
4Oct/070

PHILADELPHIA 76ERS

Posted by Gee_Spot

Sixersi su bez sumnje jedna od najtanjih momčadi lige, ako ne i najtanja. Ne samo da nemaju rotaciju kvalitete već im čak ni prag nositelja igre nije visok – Andre Iguodala u ozbiljnom klubu bio bi možda treći igrač, a Korver i Dalambert eventualno bi popunili petorku.
Prošle sezone su nakon zamjene Iversona izgledali dobro, ali osim njih samih bitnu ulogu odigrao je i okoliš. Naime, oko all-star vikenda većina ekipa već zna da li je u borbi za playoff ili su out. Ako je odgovor ovo drugo, tada te ekipe uglavnom ubace u nižu brzinu ili čak i odmaraju glavne igrače zbog sumnjivih ozljeda kako bi uhvatili što bolju poziciju za lutriju.
Sixersi su pak imali poptuno suprotno iskustvo. Iako su bili van kombinacija za doigravanje, odlazak Iversona ih je motivirao da pokažu da mogu bez njega. Kako nitko od njih nije očekivao rezultat to nije bilo nikakvog pritiska na njima i kad su se njihova želja i opuštenost poklopili sa potpunim nedostatkom ambicije drugih lutrijskih ekipa dogodila se pozitivna serija rezultata. Zbog koje se stekao dojam da će ove godine možda biti i opasnije nego prije. Ali neće.

Sixersi nemaju kvalitetu. Uz to, imaju jednoga od najvećih mozgova lige u ulozi GM-a. Tako im Billy King uredno otežava nimalo ugodnu stvarnost. Osim što je stvorio ovu momčad, King je nove dokaze svoga genija priložio i ovoga ljeta zamjenom pouzdanog centra Huntera za jednoličnog skakača Evansa. Sve to usprkos saznanju da je Samuel Dalambert ozljeđen i da će ulaze u sezonu bez učinka svog prvog centra i stupa obrane.

S druge strane, serije pobjeda su se morale nečim i isprovocirati. Sixersi imaju tu prednost pred mnogima što imaju momčad. Kakvu takvu ali momčad. Kemija postoji a za nju je najzaslužniji nakon Iversonova odlaska preporođeni Maurice Cheeks.
Sad, nije da je Maurice neki genije napadačke igre poput Karla ili D'Antonia, ali da zna složiti dobru obranu i natjerati igrače da je igraju – zna. Međutim, očito da funkcionira samo kad u blizini nema igrača koji zahtijeva posebnu pažnju što ga baš i ne čini idealnim rješenjem za NBA trenera.

Iguodala je prvi čovjek, all-round zvijer, vođa na oba kraja terena i napadačka opcija kada se istroše sve ideje. Nije rasni strijelac ali dovoljno je raznolik – opasnom ulazu dodao je i sve bolji vanjski šut. Jasno, ipak je najbolji u kontri a posebice sada kada je pimplera Iversona zamjenio pravi play poput Millera kojem ne treba više od jednog pogleda da zna kako i kamo baciti loptu.
Andre Miller je također zaslužan za preporod Sixersa i ne treba sumnjati da će jedako bitan biti i u novoj sezoni. Pravih playmakera je malo a Miller ima sve potrebno. Doduše nije super eksplozivan ni nešto pretjerano agresivan, ali da ima još i te atribute onda bi iza sebe imao već i desetak all-star nastupa. Ovako, on je pouzdan playmaker koji neće širiti obrane svojom igrom ali će uvijek pronaći pravog suigrača.

Osim Iguodale, Miller je razigrao i Kylea Korvera, koji je konačno dobio priliku potegnuti i poneku sobodnu tricu. Problem je što je on jedini pouzdani šuter u ekipi te samim time i obrana protiv njega je olakšana.

Sixersi će imati poprilično problema sa napadom, ni Miller ni Iguadola nisu realizatori visokog postotka ubačaja te će se logično puno više bazirati na kontri i polukontri. Uz Millera i novog AI-a, tu će itekako bitan biti učinak Dalamberta. On je možda preplaćen, ali je i jedan od najboljih blokera lige u ovom trenutku, a svaka lopta koju on skrene ima za ovu momčad ogromnu vrijednost jer im nudi lagani napad. Nažalost, Dalambert je od onih centara drvene ruke koji muku muči sa bilo kakvom pivot pozicijom, ali po pitanju kontrole skoka i obrane njegova je važnost neupitna.

Igrači koji bi trebali igrati sporedne uloge gotovo da i ne postoje. Na vanjskim pozicijama živost bi trebao unijeti Louis Williams. Nakon dvije sezone učenja i dobrih nastupa u ljetnim ligama, Sixersi smatraju da u njemu imaju rješenje za par koševa sa klupe. Williams je hakler u kalupu Iversona koji voli daviti loptu što ga ne čini idealnim za back-up playa, ali kao prva napadačka opcija druge petorke možda i pokaže nešto. Za klasičnije playmakersko rješenje nameće se Kevin Olie, veteran koji je eto ni kriv ni dužan nagomilao staž u ligi a da nitko nikada nije otkrio ijednu njegovu vrlinu, osim da sigurno može prenijeti loptu preko centra.

Zamjena novom AI-u je Willie Green, tipični šuter bez šuta koji uglavnom ubija ekipu nedostatkom ikakvog drugog napadačkog oružja. Stvar je jednostavno objasniti formulom Velikog Johna Hollingera znanom i kao True Shooting Percentage. Naime, nije bitno samo koliko zabiješ već i kako zabiješ – ako ti se igra svodi samo na šut, to znači da ne ideš na ulaz što znači da nema lakih koševa ni slobodnih. Znači, svaka tvoja potrošena lopta već u startu je osuđena na manje šanse da donose koristi ekipi. Sad, da si specijalist za trice poput Korvera to bi imalo smisla, ali ako nemaš ruku a uvijek šutiraš tada si totalno smetalo.
Green upravo i jeste to, ali zahvaljujući debelom ugovoru koji mu je darovao King još neko vrijeme bit će dio ove momčadi.

Pravi šuteri su na krilu – uz Korvera prava krađa drafta mogao bi biti rookie Derrick Byars koji je nosio slabašni Vanderbilt kroz NCAA turnir isključivo svojim vanjskim šutom. Tu je i lanjski rookie Rodney Carney, najavljivan kao novi Iguodala. On to definitivno nije jer usprkos fizikalijama Carney je nezainteresiran za bilo kakav oblik igre osim zabijanja koševa. Skokovi, obrana, ulazi i asisti – zaboravite. Ipak, u šuterskom djelu čini se puno pouzdanijim od bilo kojeg drugog beka na rosteru Sixersa te se logičnim čini njegovo prebacivanje sa pozicije trojke u potpunosti na perimetar.
Na krilu je ionako pretrpano, jer tu je još jedan rookie Thaddeus Young čije dobre igre ipak ne bi trebale biti iznenađenje jer se od njega dosta očekuje. Fizički jak i skočan Young može pomoći i pod košem, iako se upravo pozicija trojke čini idealnom za njega jer uz sve atletske predispozicije ima i dobar šut iz vana. U biti, ako je itko novi AI to je on, s tim da trebamo vidjeti može li igrati takvu obranu i biti toliko nesebičan.

Pod košem pak leži glavni razlog zašto ova momčad neće uspijeti napraviti rezultat čak i ako bude igrala svoju najbolju moguću igru. Uz Huntera koji je svojom masom i pokretljivošću ne samo izvrsno mijenjao Dalamberta već je povremeno uskako i kao krilni centar, momčad je napustio i dobri stari Joe Smith. Sada se doslovno nema kome spustiti lopta pod koš da se igra malo uspori, ma nema se čak ni s kim odigrati pick. Smith je bio veteran solidna šuta sa poludistance, pouzdan skakač spretan pod obručima koji će Bullsima izvrsno doći. Igrači koje trenutno Philadelphia ima a da opisno mogu proći kao krilni centri su dva bijelca i oniži crnac poznat po hvatanju protivničkih mošnji.
Kao da Shavlik Randolph nije bio dovoljno, Billy King je u prvom krugu draftirao nepoznanicu Jasona Smitha koji eto nema ni cool ime. Uz ova dva jogurta Reggie Evans neće imati problema doći do minuta. Pa iako će skokova uvijek biti, pitanje je kako će ionako sterilni napad podnositi igrati toliko minuta sa igračem manje. Jer Reggie ne samo da ne može ubaciti loptu u koš, on je jedva uspijeva zadržati u rukama.

Sve ovo znači da će Dalambert imati ogroman pritisak da odradi što više na obje strane terena, a više nema ni adekvatne zamjene. Sama činjenica da je umjesto Huntera prvi back-up centar sada antitalenat poput Calvina Bootha sve govori. Kako Dalambert ipak nije toliki kapacitet, treba očkviati da će upravo pod košem curenje biti toliko da ga nitko neće moći zaustaviti.

Ali kao što smo već spomenuli, ova ekipa 76ersa bar za sebe može reći da je ekipa. Evo, ako ih tješi, siguran sam da bi bez problema osvojili Euroligu. Ako ove sezone iza sebe ostave tri ekipe, što im moja prognoza i predviđa, mogu biti sretni jer su dosegli svoj realni maksimum.

JEDINIH 5: Miller, Iguodala, Korver, Evans, Dalambert

SCORE: 33 – 49

SOUNDTRACK:

V.A. – Philadelphia roots 1965 – 1973 (izvrsna kompilacija philly soula koja izvrsno dočarava kako ni i u ovo pred-disco doba funk nije mogao bez šećernog preljeva, bar kada je u pitanju grad bratske ljubavi)

The Roots - Things fall apart (ma kakav funk, kad je Philly u pitanju bez šećera ne može ni hip-hop)

Filed under: bball No Comments
3Oct/070

MILWAUKEE BUCKS

Posted by Gee_Spot

Poslije disfunkcionalnih Knicksa i "karma's bitch" Pacersa, red je na treći klub sa Istoka koji će izgubiti bitku za playoff zbog nekih drugih stvari nevezanih uz igrački kadar.
Još sam u prognozi odvojio ova tri kluba od Atlante i Philadelphie iako su svih 5 jednako loši. Ali nekako sam morao staviti naglasak na ove tri momčadi s obzirom da one imaju čime konkurirati, dok su Hawksi i Sixersi već godinama tu gdje jesu.
Milwaukee je uz pametnije ljeto mogao biti ozbiljan playoff kandidat, a umjesto toga su nesreća koja čeka da se dogodi.
Za sve je zaslužan gospodin GM Larry Harris.

Dok Birdu možemo zamjeriti strah od rebuildinga, a Thomasu totalnu nesposobnost Harris je puno teži za pročitati. Od kada je došao u klub nije se bojao rizika te je Milwaukee svako ljeto bio jedan od aktivnijih klubova na tržištu. Jedini problem s tim potezima je bio što nisu donosili nikakav napredak te se činilo da Harris trguje tek tako da nešto radi.
Dovođenje Villanueve, izbor Boguta i ugovor Simmonsu možda se nisu pokazali sjajnim potezima, ali u vrijeme kada su napravljeni činili su se sasvim razumnima.
Problemi su počeli lani, kada je Harris počeo trgovati bez cilja da bi ovo ljeto kulminirali. Sve to naravno zbog borbe za ostanak u fotelji čovjeka koji vuče sve konce – iako su imali dobar roster Bucksi nikako da naprave konkretan iskorak te je ovo vjerovatno zadnja šansa Harrisu da napravi rezultat.
I nije si pomogao niti malo.

Sve se naravno vrti oko Yi Jianliana. Mladi Kinez koji iza sebe nema dvije poštene tekme zaludio je ograničene likove poput Harrisa kombinacijom šuta i visine. Toliko ih je zaludio da nisu željeli vidjeti da uz njega u paketu ide i cijela ekspedicija Kineza, koji su još u jednome drugome sistemu u glavama, i koji Yia vide kao garanciju uspjeha na Olimpijadi. Iako bi svatko normalan pobjegao od potencijalno dobrog igrača (naglasak na potencijalno) ako isti uz talenat donosi i hrpu problema van terena, Harris je tvrdoglavo inzistirao da Yi zaigra za Buckse. I to toliko da je čak zagarantirao minutažu, čime je praktički pljunuo na cijelu poantu treniranja i rada.
Pustio je Ilyasovu i Pattersona koji su lani uglavnom igrali na poziciji krila ne bi li treneru ograničio izbor, čak je potjerao i jednog Markotu da ne bi slučajno došli u napast dati mu prednost pred Jianlianom.

S obzirom na sve kako očekivati da Yi nađe zajednički jezik sa bilo kim u svlačionici, osobito sa veteranima koji su se dobro namučili da dođu do svog statusa NBA igrača?
On na kraju može ispasti odličan igrač, možda i bolji od npr. Bargnania, ali koliko su manje šanse za tako nešto s obzirom na cijelu priču u pozadini?
Također, i Andrew Bogut je ovo ljeto imao ispad koji neće tek tako biti zaboravljen, kada je nazvao većinu crnih igrača sebičnima i nezainteresiranima za koncept timske igre. Valjda je dobar dio toga izvukao iz iskustva sa vlastitim suigračima.

Sa ove dvije tempirane bombe trebao bi se nositi trener početnik Larry Krystkowiak, koji na mene u ono par utakmica što je vodio na kraju prošle sezone i nije ostavio neki utisak.
Dobro, ako uzmemo u obzir da je tada bilo bitno gubiti kako bi se uhvatilo što više kuglica u lutriji, to i nije neki argument ali nekako mi se činilo da mu komunikacija sa igračima baš i nije na razini pa se javlja pitanje nije li i on tek novo žrtveno janje kojim bi Harris opravdao vlastite propuste?

A uz izbor Jianliana, to su praktički svi potezi ovoga ljeta. Olako je pustio vrijedne veterane poput Rubena Pattersona i Briana Skinnera, potpisao je beka drvene ruke Desmonda Masona, dao velik novac play-šuteru Marcusu Williamsu e da bi sve začinio na silu zadržavši nezadovoljnog Charliea Bella koji je već imao sve dogovoreno sa Miamiem. Ako još i mogu razumjeti da riskiraš odnose u ekipi zbog marketinške vrijednosti Jinaliana, nikako mi nije jasno zašto bi na silu zadržao potpuno sporednog igrača i time samo dodatno riskirao sa atmosferom u klubu?

Najmanja greška od svih nabrojanih je ugovor Marcusu Williamsu. Iako bi u idealnom svijetu ovaj maleni bek bio šesti igrač zadužen za zabijanje kada na parketu nema dovoljno kvalitetnih igrača za vrtiti akcije, stoji da je igrama u zadnje dvije godine novac zaslužio. Vrlo dobar šuter i strijelac koji ipak nije playmaker kakav je bio jedan T.J. Ford. Williams previše voli šutnuti što s obzirom da je Redd prva opcija čini Buckse ekipom orjentiranom na vanjsku igru pa nije ni čudo da se Bogut buni kada loptu vidi rijetko ili nikada.
S obzirom na nedostatak kvalitete na playmakerskoj poziciji zadržavanje Bella ne treba čuditi jer ovaj iskoristiv igrač osim solidnog šuta i uporne obrane u stanju je prenijeti i loptu.
Michael Redd ipak je i dalje čovjek oko kojega se sve vrti, i iako je šuterski i dalje briljantan, valjda je svima jasno da nije čovjek koji može nositi momčad s obzirom da je toliko jednodimenzionalan da se koji put i ne vidi na terenu u ovom našem 3D svijetu.
Mason je tako novi back-up Reddu, bacač cigli koji omogućava protivničkim ekipama da ga uopće ne brane kada je u igri. Ipak, njegove atlestske sposobnosti omogućuju mu da odigra krilnu poziciju u ekipi sklonoj tranziciji, pa ako Bucksi ikada požele trčati imaju s kim.

Kako je pouzdani Bobby Simmons zbog ozljede propustio cijelu prošlu sezonu i kako nitko ne zna u kakvome će se stanju vratiti na parket, Mason će svakako dobiti dovoljno minuta. Ali nekako se čini da će pokoju minutu na trojci dobiti i Yi, kako bi mogao šutirati i ne gurati se previše pod košem. Jasno, to što je prespor i nespreman na čuvanje NBA igrača, posebice onih 15-ak cm nižih to nikoga ne zabrinjava.
U biti na koju god ga poziciju stavili Yi vam garantira da ćete primiti koš svaki put kada ostane 1 na 1. Realno, to znači da će Bucksi biti prisiljeni zakucati ga na dno klupe bez obzira na obećanje i da će minutažu dobiti drugi perolaki krilni centar Villanueva.
Da li je Wisconsin spreman na kinesku revoluciju?

Charlie Villanueva u normalnom odnosu snaga i jeste startna četvorka, ali već lani se pokazalo da Bucksi na njega ne mogu ozbiljnije računati – njegova ruka nije upitna, problem je nedostatak snage za guranje pod košem i mali broj skokova koji proizlazi iz toga, te sklonost ozljedama. Da je okružen sa 4 odlična igrača mogao bi proći, ali ovako on je tek jedan od prosječnih.

Poseban osvrt zaslužuje Bogut. Centri, pravi centri, koji mogu ono što on može su rijetkost.Zašto onda Bogut nije ključni čovjek u igri Bucksa? Pa dio problema se svakako može pripisti njemu samome, nedostatku koncentracije, brzine i uopće pokretljivosti.
S druge strane ogromni plusevi su mu meka ruka, izvrstan pregled igre i borbenost. Tako da ipak puno veći dio odgovornosti za Bogutov neiskorišten potencijal snosi način igre Bucksa u kojem se od njega traži da bude šljaker umjesto da se napadi vrte preko njega.
Dakle, što više lopta Bogutu u ruke a što manje ishitrenih šuteva bekova.
Ako mu se igra ne prilagodi, Bogut će ostati tek još jedan visoki bijelac koji ne može skočiti dovoljno brzo da zatvori reket ili skoči u napadu, što ga čini tek jednim prosječnim šljakerom. Takvi su recimo back-up centri Bucksa, Dan Gadzuric i Jake Voskuhl, koji svoj posao guranja i klepanja odrađuju profesionalno. Novi zadatak im je dozvoliti Bogutu da se razmaše na treningu kako bi mu malo skočilo samopuzdanje.
Samo bojim se da ima malo klubova u ligi spremnih podrediti se poprilično limitiranom centru nedominantne osobnosti, tako da openito njegova karijera i u budućnosti neće biti ništa više od dobro odrađene role.

Sve u svemu, Bucksi imaju par zanimljivih komadića od kojih bi pravi trener mogao složiti dobru ekipu. Nepoznanica je dakle trener, treba vidjeti u kakvom je stanju Simmons, što će biti sa Bogutom i naravno kako će se razvijati Yi. Puno pitanja a znamo da gdje je puno baba – kilavo dite. Tako nekako, kilavo, proći će još jedna sezona Bucksa.

PRVIH 5: Williams, Redd, Simmons, Villanueva, Bogut

ZADNJIH 5: Williams, Redd, Bell, Yi, Bogut

SCORE: 29 - 53

SOUNDTRACK:

Violent FemmesViolent femmes (hej, šta postoji neki drugi bend iz Milwaukeea?)

Filed under: bball No Comments
2Oct/070

NEW YORK KNICKS

Posted by Gee_Spot

Što se čovjek ovih dana može drugo pitati nego da li je Isaiah Thomas Gothamova verzija Zdravka Mamića? Naše društvo i stanje u njemu su nam itekako poznati pa Mamića ne treba pretjerano objašnjavati, ali vidjeti jednog lika poput Thomasa na čelu kluba poput Knicksa na prvi pogled malo zbuni. Ali samo na prvi pogled.

Kad malo zagrebeš ispod površine shvatiš da su ljudi poput Grega Popovicha ili Jerry Sloana iz jedne druge ere, da su Pat Riley i Phil Jackson anomalije, a da jedan Thomas možda nabolje predstavlja onaj duh američkog društva koji nam je inače puno poznatiji iz životnih iskustava.
Licemjerje i bahatost kakvu svaki dan možete vidjeti na primjerima iz politike ili korporativnog života Isaiah vjerno donosi u svijet NBA koji se ionako uvijek činio malo previše bajkovit. I nije da Stern nije uspio u tome da ligu prikaže vrhuncem američkog načina života, samo u postmoderno vrijeme kada ni Amerikanac ne vjeruje u san već se drži politike jer se boji za svoje kredite, takva Sternova bajka teško može proći i kod maloga djeteta.

Uzmimo vlasnika Knicksa Jamesa Dolana za primjer. Čovjek ima toliko novca da ga nije briga za apsolutno ništa i kao što je Simmons već pisao, više je vremena provodio brinući se za navijačice nego za košarkaše. Logično da takav lik ne može postaviti na noge klub koji bi funkcionirao kao što funkcionira jedan Dallas sa Cubanom koji više od svega voli pobjeđivati. Ili jedan San Antonio koji funkcionira na besprijekornoj profesionalnoj razini.

Dolan je doveo Isaiaha jer mu se takav lik bez skrupulo vjerovatno dopao, dao mu odrješene ruke i otišao na nekakve orgije u blizini.
Isaiahove odrješene ruke dovele su klub do najveće platne liste u ligi usporedno sa katastrofalnim rezultatima, a napredak se ne nazire.

Hajdemo mi na sam roster, iako je valjda ovim uvodom objašnjeno da ovakva organizacija jednostavno nije u stanju stvoriti momčad koja može pobjeđivati u košarkaškim utakmicama.
Istaknimo samo jednu od osnova Isaiahova menađmenta, a ta je dovođenje jednog zvučnog imena u klub svako ljeto bez obzira na posljedice.
Ne samo da je angažmanima Francisa, Rosea, Crawforda, Currya i sada Randolpha uništio proračunsku budućnost kluba i igračku budućnost uopće rasipanjem pickova, već je u momčad dovodio samo jednoga gubitnika za drugim. Jednostavno, kršio je sva pravila koja sport nosi.

NBA ima jasnu financijsku strukturu naslonjenu na salary cap i svi je se drže osim naravno Knicksa. OK, imaš novac i nije te briga za 100% poreza, znači ovu stavku još i možemo razumjeti. Uostalom, koji navijač ne bi volio da mu je na čelu kluba gazda koji se ne boji potrošiti. Nažalost po većinu, a posebno nas kojima su Sunsi pri srcu, većina tih ljudi su prvenstveno dobri biznismeni koji na kraju godine ne žele biti u minusu.

Ako ovo i možemo razumjeti znajući kakvo derište je Dolan, kako razumjeti trgovanje pickovima i mladim talentima na račun preplaćenih igrača? Zar upravo to nisu one stvari koje pružaju nadu, nadu koja je fiks potreban svakome navijaču.
To je već problem struke i nedostatka ikakve vizije, a vizije nema jer Thomas očito svaki tren očekuje da će letjeti iz kluba. Iz toga straha proizlazi i ovo svježe suđenje zbog maltretiranja bivše suradnice, kao i njegov način pripreme ekipe koji se uglavnom svodi na onu dobro nam poznatu balkansku – svi su protiv nas, idemo im pokazati.

Na kraju, ono što je i najgore od svega je krajnji rezultat. A taj je da u klubu imaš hrpu zvučnih imena od kojih su svi od reda - gubitnici. Sad, da li je to slučajno ili samo dodatni pokazatelj nesposobnosti nije ni toliko bitno. Bitno je da pravi GM prilikom slaganja momčadi dovodi nove igrače koji se mogu uklopiti u postojeći sistem, donijeti nešto novo momčadi i možda i najvažnije - biti karakteri. Thomasovi potezi naravno ne ispunjavaju ni jednu od ovih stavki.

Knicksi sistem nemaju. Pretrpani su strijelcima dok su jedini igrači zadatka klinci iskopani na draftu. Svi ti strijelci vole vlastitu statistiku više od svega jer se praktički sa konceptom momčadi nikada nisu ni sreli, igraju samo kada hoće i mentalno nisu spremni odreći se ničega za uspjeh jer su po svojim mjerilima već dovoljno uspijeli potpisavši debele ugovore.
Neka samo jedan od njih nastavi po starom i svaki pokušaj stvaranja kemije završava prije nego je i počeo.

Kako netko tko je navikao na poraze i sebi je u glavu utuvio da je sve ovo samo posao, kako taj netko uopće može stati u istu rečenicu sa jednim Steveom Nashom koji trenira 14 sati dnevno ne bi li uopće mogao istrčati na teren i pomoći svojoj ekipi? Kako će usprkos talentu pobjeđivati slabije momčadi koje se bore za svaku loptu?

Pogledajmo konkretno ta imena. Eddie Curry i Jamal Crawford su stigli iz Bullsa, iz doba kada su Bullsi bili kanta za napucavanje. Zach Randolph je došao iz Portlanda za kojega znamo kako je stajao do ove sezone. Stephon Marbury je cijelu karijeru gubitnik, u kojem god klubu igrao uspio je okrenuti momčad protiv sebe. Epizodu sa sličnim likom, Francisom ne spominjimo, iako ju je i on masno naplatio.
Ovo su nositelji igre.

Sad, nije da na rosteru nema sjajnih igrača, ali mislim da njihov učinak kraj svega prije nabrojanog ne znači previše. Jer ti isti igrači nemaju se u što uklopiti. Knicksi imaju talent i nema sumnje da će zabijati gomile koševa bez obzira na sve, ali koliko će ih tek primati?
Tko će u ovoj ekipi igrati obranu?
Bekovi su preniski, visoki prespori, tu je tek par terijera koji obranu igraju srcem.
Napadački će mnogima biti nezaustavljivi zbog raznih mogućnosti unutar-van igre i zbog Crawfordovog stvaranja viška igrača, ali ja ne mogu zamisliti da će ove prednosti Thomas pretočiti u nekakav niz pobjeda.

Posebice dok igru vodi Marbury, čiji talent sve slabije dolazi do izražaja zbog problema sa koljenima o kojima ionako nije previše vodio računa. Starbury zna haklati, lani je čak prepustio svjetla pozornice nekim drugim igračima, ali malo kasno mu se upalila lampica s obzirom da ga noge više ne slušaju.
Mardy Collins i Nate Robinson pokazali su da imaju NBA budućnost, Collins kao stoper a Robinson kao oluja sa klupe (brzina, trice, zakucavanja). Svakoj ekipi oba tipa igrača dobro dođu u rotaciji. Iz Portlanda je stigao i Fred Jones, nešto veća i čvršća verzija Natea Robinsona, dakle višak.
Glavna faca na vanjskim pozicijama ipak je Jamal Crawford. Hakler koji uvijek nađe nekakvo rješenje uglavnom živicira selekcijom šuta, ali ključnu loptu će uvijek pospremiti u koš i nikada neće propustiti dodati suigraču ako je u boljoj poziciji. To su već kvalitete vrhunskog košarkaša i šteta je što Jamal još nije imao priliku zaigrati u pobjedničkoj ekipi i kod boljeg trenera. Uglavnom, ova čovjek je Knicksima ono što je Bron Clevelandu ili Wade Miamiu, pa je bolje da se nadaju da će ostati zdrav cijelu sezonu.

Na krilima su sjajni, Renaldo Balkman se pokazao izvrsnim izborom iako je sudionik jednog od najnezaboravnijih draft momenata. Fajter i neumorni obrambeni igrač kakav je svakome potreban.
Quentin Richardson je sjajan tricaš, ali i vrijedan u svim drugim segmentima igre. Jasno, da bi se to osetilo moraš igrati a on često izbiva zbog raznih ozljeda uzrokovanih nedovoljnom pripremom. Ali zato kada je na terenu – pravi je. Iza njih dvojice je preplaćeni Jared Jeffries, totalno nepotrebna akvizicija s obzirom na cijenu ali ako ništa bar je ratnik.
David Lee dolaskom Zacha sigurno gubi minutažu, ali nema sumnje da će svaki trenutak u igri iskoristiti maksimalno. Tipični bijeli borac koji sve što zabije i pokupi pod košem napravi jer ni trena ne staje sa kretanjem. Glava i srce na mjestu, član All-dorks teama i čovjek za kojega sanjam da će jednoga dana igrati u Seattleu ili Portlandu.

Zach Randolph je nezaustavljiv strijelac, ali i upitan radnik pod obručima i uopće sumnjiv karakter kada je život van terena u pitanju. I dalje pati od sindorma crne rupe, te je upitno koliko će povratnih lopti imati bekovi Knicksa kada jednom dođu do njega i Currya.
Za razliku od Zacha koji nema običaj dodati, Curry to jednostavno ne zna. Momak je bezopasan na dva metra od koša, ali zato je u zoni Shaq jači Shaq od današnjeg Shaqa.
On će svoje utrpati, ali žalosno je da evo već u sedmoj sezoni još nikada nije pokazao želju da na početak sezone dođe – fizički spreman.
A negdje po svlačionici motat će se i Jerome James, krunski dokaz da je Isaiah totalni moron.

Moron koji je usput budi rečeno upravo proglašen krivim na spomenutom suđenju. Za što će klub morati iskeširati nekih 10-ak milijuna odštete. Što će Dolanu vjerovatno pasti jaaaaako teško. Kao nama zaspati večeras.
Kad još razmisliš da taj čovjek plaća toliki porez na luksuz koji se po NBA pravilima kasnije raspoređuje ostalim klubovima, što u biti znači da on uz Knickse plaća još jednog veterana na minimalcu svakome klubu u ligi, možeš slobodno zaspati sa smješkom.

PRVIH 5: Marbury, Crawford, Richardson, Randolph, Curry

5 ZA KRAJ: Robinson, Crawford, Balkman, Lee, Randolph

SCORE: 28 - 54

SOUNDTRACK:

New York Dolls - New York dolls (Personality crisis kao da je pisana za Thomasa)

Patty Smith - Horses (Free money posvećena je Jamesu Dolanu)

Ramones - Road to ruin (I wanna be sedated nova je mantra Davida Leea)

Filed under: bball No Comments