ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

RANDOM + NUGGETS

New York pada sve niže, taman kada čovjek pomisli da je dno dohvaćeno oni iskopaju još koji metar. Boston koji na old scholl način želi razvaljivati cijelu sezonu, bez ovih modernih proračuna i čuvanja snage, zadržao ih je na 59 koševa a razloga za tugu ima još. Najveći leže u činjenici da su lani dva apsolutno najbolja igrača ove sezone potpuno uklopljena u sivilo ostatka ekipe, David Lee zbog manjka minuta a Jamal Crawford zbog nedostatka kontakta s loptom. Po tko zna koji put R.I.P. New York Knicks.

Sinoć je pao i konačno jedan dobar osvrt Velikog Johna Hollingera na Bullse, gdje je manje više objašnjeno sve što ne valja ali opet nije naveden razlog. Čovjek je tako skucao nekoliko kartica teksta da opiše nešto što svatko može vidjeti nakon jedne odgledane tekme – ovi Bullsi psihom nisu na terenu. Nas zanima zašto a ne kako se to sve manifestira.
Hollinger nejasan kao i uvijek, ali što očekivati od čovjeka koji se postavlja kao znanstveni fundamentalist koji je uvjeren u rezultate svojih formula i ne dopušta sumnju u njih jer bi mu se inače čitav svijet srušio. Očito nikada nije čuo za kvantnu fiziku.

Uostalom, Hollinger je čovjek koji je tim svojim znanstvenim pristupom na počektu sezone izračunao da će Houston biti prvak, da će Atlanta i Bobcatsi u playoff i tako dalje i tako dalje. Dakle, ne radi se tu o nikavoj znanosti nego samo o tome da njegove subjektivne prognoze oslonac imaju u nekakvim brojkama tumačenje kojih se onda prilagođava onome što autor želi reći. Zbog čega je Hollinger puno bliži dorkovima kao što su Ford, Stein ili Steven A. nego ljudinama koji osjećaju košarku poput Simmonsa ili Waltona.
Nego, vratimo se Bullsima. Za procjeniti njih ne trebaju vam brojke već snimka jedne tekme. Po Hollingeru ispada da Bullsi igraju i dalje dobru obranu a da su u napadu katastrofa. Jeste, u napadu jesu katastrofa ali intenzitete u obrani nije ni sjena lanjskoga. Također, očajna realizacija se isto može pripisati glavi jer nemoguće je da svi igrači promašuju ono što su do jučer pogađali. Nema koncentracije ni vjere. Zašto toga nema, to je ključ, a ako je odgovor Skiles – rješenje je jednostavno.
Ne sumnjam da će Gordon i Deng uskoro proraditi, ai Hinrich ostaje totalna nepoznanica. Što je on ovoga ljeta nakon potpisanog ugovora koji mu donosi 11 milja ove sezone radio sa sobom, e to je pitanje od milijun dolara, i to milijun koji bi sam Hinrich trebao isplatiti onome tko pronađe odgovor.

Sve češće se čuju priče oko propusnosti Sunsa i događa se do jučer nazamislivo, ljudi uokolo se nabacuju sa trejdovima Amarea Stoudemirea kao da je Raef LaFrentz. Do sada sam tako naišao na opciju po kojoj bi se problemi Sunsa ublažili kada bi Amare bio trejdan za Chandlera ili Cambya. Što su apsolutno smiješne stvari, dati čovjeka koji zabija sa takvom lakoćom i koji je tako talentiran za bilo kojega od ova dva korisna ali limitirana igrača. Kada bi njih dvojica i zatvorila reket Sunsa, pitanje je tko bi zabijao. Naravno, ove priče su besmislene i time mi je još nejasnije kako se Simmons zapleo u njih (u nedavnom chatu rekao da se radi o košarkaški logičnoj stvari, kao da je Amare tek neki igrač a ne jedan od 10 najboljih strijelaca na svijetu), ali javlja se mogućnost jednog tradea koji bi spasio sezonu Sunsa.
Anderson Varejao se više ne vraća u Cavse i ako bi Phoenix nekako našao načina da ga dovede, rupa pod obručima i nedostatak borbenosti u reketu bili bi ekspresno zakrpani. Samo, za takvu akciju nekoga bi se trebalo odreći, a moj savjet je riješite se Leandra. Naravno to se neće dogoditi jer Barbosa je miljenik kluba i čovjek koji sa lakoćom zabija 20 koševa u seriji svaki put kada uđe sa klube, ali ujedno čovjek koji nema veze o timskoj igri, nije u stanju igrati playa ni sekundu, i obično gubi lopte i gađa cigle u svim bitnijim utakmicama.
Momčad treba protresti a Marion i Barbosa su idealni žetoni za zamjene, jer imaju veliku tržišnu vrijednost, realno puno veću nego što vrijede bez ove momčadi.
D'Antonieva ideja da se ove godine još više ubrza igra i da se umre ili pobijedi na totalnom run and gunu pala je u vodu na dvije stvari – na nemogućnosti Stevea Nasha da nadljudske napore koje pruža iz večeri u večer digne na još veću razinu, te na nemogućnosti Granta Hilla da pogodi tricu.
Ovo je sada Stoudemireova momčad i zato treba odmah sada krenuti je graditi oko njega. Dok Nash igra šansa uvijek postoji, ali ne treba zato sve postignuto prosuti kako bi se očajnički jurnulo na naslov.

Evo recimo Denver, oni nemaju briga oko juriša na naslov jer su dvije klase ispod Sunsa usprkos svim problemima koji ove muče.
Čudna ekipa, dosta je sjetiti se lanjskog prvog kruga sa Spursima. Uz polufinale između Sunsa i Spursa, te izdanje iz snova Warriorsa protiv Mavsa u prvom krugu, ta serija je bila nešto najbolje što nam je ponudio NBA playoff 2007. Da su Nuggetsi imali malo sreće i da su uspijeli dobiti prvu u San Antoniu (bolje reći da su imali rutnu a ne Iversona koji je sijao lopte uokolo), tko zna kako bi se stvari razvijale dalje.
Ako im je lani falilo iskustva, uigranosti i svijesti o mogućnostima, sada im problem može biti samo nedostatak njihove vlastite igre, pravog playmakera, Iversonovo davljenje lopte i Carmelov nedostatak agresivnosti ili čege već koji ga sprječava da dominira na nalin na koji to rade Wade i LeBron.
Sumnjam da su u stanju napraviti korak ka Spursima ili Sunsima, pogotovo stoga što plešu po vrlo tankoj niti sačinjenoj od nekompatibilnosti Iversonove i Anthonyeva igre i glave, problema sa ozljedama svih visokih i Karlove tvrdoglavosti. Mogu puknuti svakog trneutka, ako ne ove onda sljedeće sezone svakako.

U startu su godi od lani jer nemaju više Stevea Blakea. I to ne zato jer je Blake bio neki veliki faktor sam po sebi, već zato što je Blake u igri značio da je lopta manje u rukama Iversona. Kako je AI opet jedini distributer lopte, znamo što nas čeka. Doduše to možemo znati samo ako smo živjeli na ovoj planeti proteklih 10 godina, pa znamo da Iverson previše dribla, previše gubi lopti naspram malo asista, forsira šut i uvijek gađa sa niskim postotkom, ali neki su očito pali s Marsa i uporno zanemaruju ove činjenice.
Ono što ga uvijek izvlači pred fanovima košarke su borbenost, hrabrost i slična sranja (oh, on je tako mali a gledaj kako se ne boji gurati sa ovim veeeeelikim dečkima), ali činjenica je da jedini rezultat napravio kada ga je Larry Brown uklopio u tvrdi obrambeni sistem u kojemu mu nije dao da se razigra i u kojemu bi loptu dobio na polovini napada a nikako na početku.
Ne želim umanjiti njegov talent, AI je sjajan igrač, ali samo pod kontrolom. Ako je prepušten sam sebi on će raditi ono što radi, i to sa najboljim namjerama, ali rezultat će biti nikakav. A ni Karl nema ideje kako složiti momčad dalje od toga da se trči, dodaje i zabija, i što je puno veći problem Melo nema muda da stvar uzme u svoje ruke. Toliki talenat, u rangu sa Kobeom i T-Macom po lakoći kojom zabija kada ga ide, imaš osjećaj da gledaš igricu a ne stvarnost. Ali za razliku od kolega mu Brona i Wadea Melo nema osobnost kojom bi uzeo stvar u svoje ruke i preuzeo odgovornost za rezultate. Njemu puno više odgovara trčkarati po strani dok Iverson vodi show i priključiti se igri tek kada primi loptu.

Denver uz nedostatak playa ubija i povratak Martina. K-Mart možda ima ugovor superstara, ali nakon svih operacija on je tek igrač za desetak minuta. Njegova čvrstina nije upitna, ali s obzirom da mu se igra bazirala na fizikalijama i trci, sada kada je to prepolovljeno on je praktički beskoristan. Ne možeš mu spustiti loptu pod obruč jer pivot igru nema, šuta sa poludistance također nema, eksplozivnosti da uđe pod koš više ne, a ni obranu više ne može držati svojom sgresivnošću. Što je šteta jer bi upravo on i Najera da su u naponu snage dali ovom Denveru ono što im treba a to je borbenost. Camby i Nene su učinkoviti igrači ali su prefini – oni hoće držati skok pod kontrolom, omogučit će gomilu kontri ali neće skucati protivnika u pod što bi Martin napravio bez problema.
Na stranu snaga, čovjek koji napadački ima sva oružja i koji je ključ za ovu momčad je Nene. S njim je Denver puno opasnija i bolja momčad, samo što je Nene po običaju opet ozljeđen. Sa njim zdravim Denver ima legitimnog strijelca pod košem koji uz to može trčati kontre te praktički imajju idelanog igrača za svoju igru bez igre. Dok je on pod košem, više prostora ostaje Iverosonu i Anthonyu za njihove 1 na 5 egzibicije, i kada bi doveli jednog pravog playa opet bi bili ekipa koje bi se trebalo bojati. Ovako su samo topovsko meso za jednu od više rangiranih momčadi.

Atkins je totalni promašaj, s obzirom da je Chuckyeva igra preslika Iversonove samo na jednoj puuuuuno nižoj razini. On je hakler koji će zabiti svoje ali neće učiniti da momčad bolje dihta. Situacija na vanjskim pozicijima Nuggetsa je katastrofalna, toliko da je jedan J.R. Smith tu i tamo igra playa. Još jedan strijelac za 1 na 5 igru, streaky šuter koji vruć može razvaliti protivnika ali češće razvali vlastitu ekipu. Denver čak nema ni poštene šljakere – Diawara i Klieza se predstavljaju kao stoperi da bi opravdali vlastitu egzistenciju u ligi s obzirom da nisu u stanju spojiti dva šuta, ali činjenica je da su i oni mekani poput bebine guze.

Pod košem na papiru širina, ali realno s obzirom na zdravstveno stanje – praznina. Treba pak pohvaliti Marcusa Cambya za igre prikazane lani i na početku ove sezone. Čovjek skače, blokira i trči, čita igru i asistira, tu i tamo pogodi poneki koš i stvarno je šteta što ne igra u idealnoj situaciji ili u nekom drugom klubu jer je materijal za najveće domete. Naravno, nikada ne bi trejdao Amarea za njega, ali Mariona svakako

RANDOM NOTES + LAKERS

U gotovo maničnom prelasku na NBA fiks, koji me svake godine drži živim do proljeća, rušim vlastite rekorde. Na hardu, koji je od nedavno pojačan prekrasnim My bookom od 320 GB-a, nakupilo se već 20 downloadanih i pogledanih tekmi, box score se svaki dan čita sa fanatičnim obožavanjem a internet pretražuje u potrazi za nekim, bilo kakvim tekstom o najdražoj ligi.
Nakon trenutka u kojem sam gotovo prihvatio činjenicu da će mi košarka biti tek jedna od zanimacija i da ću svoje vrijeme morati dati jednakim omjerom i drugim životnim zadovoljstvima, stvari su se u čas okrenule u dobrom starom smjeru. A za to je bilo dovoljno pogledati samo jednu tekmu. Yeah baby!

Dakle, od raznih tekstova izdvajam zanimljivi opis sa Truehoopa o Dirku, a i inače Truehoop u zadnje vrijeme vrvi od zanimljivih prič i teza. Zahvaljujući njemu naprimjer čovjek sazna i da Predrag Drobnjak nije bio nezaposlen u Seattleu.
Izašao je i jedan od najdražih mi Simmonsovih tekstova ikada, a da ne spominjem da je zadnji Billov podcast sa Waltonom apsolutno nešto najluđe što čovjek može čuti. Kako ne obožavati košarku, samo u njoj se kao sportaš može naći lik poput Waltona. Antologija.

Što se tiče samih igara i tekmi, evo jedno pitanje, da se zamislimo svi mi fanovi Sunsa.
Kako će Phoenix osvojiti naslov protiv Spursa kada više nisu najbolji ni u svojoj igri? Naime, nakon pobjede Warriorsa i briljantnog izdanja Davisa, u tekmi u kojoj su Sunsi potpuno nadigrani jasno je da Golden State igra najbolju run and gun košarku. Drugačije rečeno, igraju najljepšu košarku na svijetu. S druge strane, Warriorsi nemaju onu dozu ozbiljnosti koju su Sunsima donijele sve ove prethodne sezone uspjeha i vjerovatno zbog toga i nemaju šansi protiv organizirane košarke Jazza i Spursa, ali ako ovako stvari stoje - nema ih više ni Phoenix. Izgleda da je lani onim nesretnim spletom okolnosti propuštena prilika da momčad na vrhuncu napravi veliki rezultat. Sada je uslijedio pad, te su došli u situaciju da ovise o 40 koševa Amarea Stoudeimirea u svakoj utakmici playoffa da bi uopće bili u igri. A to nije to.

Run and gun gubi svoju prvu bitku, ali dok su god živi D'Antoni i Nelson (a to je već problematično) ima nade da će se košarka sve više i više opuštati i osvježavati.
Uostalom, i ovo okupljanje klasnih veterana ali i ljudskih bića u Bostonu, kojima je više stalo do timskog nego vlastitog uspjeha donosi jednu novu dozu zdravog utjecaja na ligu.
I da, ponovimo to još jednom, LeBronov ulazak u sezonu punom snagom najbolje je što nam se dogodilo u zadnjih deset godina, uz Tima Duncana i Stevea Nasha.
Dovoljno da nikad zadovoljniji kažemo - I LOVE THIS GAME

A sada nastavak pregleda, i to sa playoff prolaznicima Zapada.

LAKERS

Netko nedavno reče da je ovo ekipa slična Bullsima iz zadnje šampionske sezone, u kojoj je Pippen bio ozljeđen a Michael i Phil odlučni da nakon novog prstena odu drugim putem.
Paaa, teško se složiti s tim. Jedini sličnost je Jackson, koji je danas vjerovatno još bolji trener nego što je bio onda. Ako je Kobe u naponu snage donekle, ali samo donekle sličan MJ-u, Odom zasigurno nije Pippen pa ni onaj ozljeđeni. A Rodmana i Kukoča nigdje na vidiku, osim ako ne želite biti bezobrazni pa ih uspoređivati sa Radmanovićem i Kwameom.
Tako da pretvarati se da bi Jordan sa ovom ekipom osvojio naslov nema smisla.

Ali iako nisu Bullsi, ovi Lakersi su dobra ekipa - na okupu su već nekoliko godina, iza sebe imaju nekoliko vrhunskih playoff serija, igraju trokut zavezanih očiju i imaju igrače specijalizirane za svoje uloge, a time nadoknađuju nedostatak talenta i kvalitete.
Manjak fizikalija i atletike u obrani nadoknađuju zajedništvom, i nije mi jasno kako netko može ovu momčad, koja je dvije zadnje godine igrala u playoffu, sada odjednom vidjeti u lutriji?
Pogotovo nakon što su se pojačali Fisherom na playu, imaju dodatno tijelo pod košem u zdravom Mihmu i dobili su godinu iskusnijeg Bynuma. Ja sam svoju lekciju naučio i znam da ekipa koja igra Jacksonov sistem i koju predvodi superstar poput Bryanta ne može propustiti playoff, ali isto tako da im za nešto više treba bar još jedan vrhunski igrač.

Bynum je na dobrom putu da postane sljedeći veliki centar, ali dok on to postane i Kobe i Phil bi mogli debelo prijeći ovo svoje zlatno doba. Brze promjene i ekspres popravci se ne naziru, a budućnost ne donosi veće mogućnosti.
Kada se ovo ljeto konačno riješe Kwamea, za sličan iznos morat će vezati Bynuma. Kada i ako zamijene Odoma, teško da zuzvrat mogu dobiti boljega igrača. Jedina nada je da zadrže ovu osovinu i da joj nekako dodaju veterana kao što je Jermaine O'Neal koji bi pristao na nešto manji ugovor od dosadašnjeg. Jasno, jednake šanse ima i verzija po kojoj bi Kobe napustio klub i time ih prisilio na rebuilding oko Bynuma.

Bla bla bla.
Ovo su več špekulacije o budučnosti a sadašnjost je sljedeća. Lakersi nemaju šanse protiv Spursa i Jazza, jer sve ove ekipe igraju sličnu košarku i maksimalno koriste slabosti protivnika. Lakersi ih jednostavno imaju više, dakle ranjiviji su od protivnika.

Protiv Sunsa koji igraju netipičnu košarku Lakersi imaju šanse, ali dosadašnji dvoboji su pokazali da Sunsi uglavnom prolaze i to na račun talenta.
S obzirom kako Mavericksi trenutno igraju i koliko loše djeluju kao momčad, rekao bih da Kobe i ekipa protiv njih imaju i te kakve šanse, ali do playoffs bi se i Dallas trebao stabilizirati. Dakle, Lakersi su realno peta ekipa Zapada, u miksu sa Houstonom i Denverom za poziciju najozbiljnijeg izazivača velikoj četvorki.

I uvijek se vraćamo na kvalitetu. Fisher je ogroman napredak na jedinici s obzirom na Parkera, Farmar je već kao rooki pokazao da ima NBA budućnost.
Kobe na dvojki, Walton i Odom na krilima, Bynum pod košem. Momčad je ovo koja ima identitet i koju je gušt gledati, prije svega promatrati Kobeove majstorije, Waltonove i Odomove pasove, Turiafovu borbenost i energiju u bodrenju sa klupe, Bynumove elegantne poluhoroke..
Doduše, treba otrpjeti i Kobeovu aroganciju, Kwameove mr. Roboto pivote, Radmanovićeve cigle, ali ovo je momčad. Sa minusima i plusevima, sa donjim i gornjim granicama. U ovom svijetu brzog uspjeha i leba bez motike, ovi post-Shaq Lakersi Phila i Kobea za mene su uspješna momčad kojoj je malo falilo da bude sjajna. A uspješni su najviše zato jer su izvukli maksimum iz onoga što imaju. Što više tražiti?

Stvarnost je takva, jedan Cleveland si ne može priuštiti platiti bitnog igrača kao što je Varejao a isti ne želi ići ispod onoga koliko misli da vrijedi pa rađe ne igra košarku. Lakersi da bi si malo olakšali financijsku situaciju trejdaju jednog Cooka koji je godinama bio dio ekipe i koji im je bio važan zbog svoje trice, a sve zato jer se ne mogu riješiti Radmanovića i njegovog debelog ugovora koji su mu sami dali. Obojicu ne mogu zadržati radi poreza, i zbog svojih dijela odgovaraju.
Karma je postala dio NBA svakodnevnice, i ja sam osobno prezadovoljan s tim. Osim naravno u New Yorku cijela liga postaje zdravija, u mlade se usađuju druge vrijednosti i opet se posvećuju učenju i dugoročnom planiranju. Možda GM-ovi postaju bitniji, možda ekipe imaju sve manje prostora za nadogradnju ali što je u tome loše?
Zar nam stvarno trebaju vremena kada su Celticsi sa hall od fame petorkom svake godine dodavali po jednog all-stara samo zato jer su mogli?
Zar nije više u skladu sa današnjim društvenim trenutkom razvoj odgovornosti prema novcu, prema budžetu, prema svome klubu a ne gomilanje milijunaša koje opet ne garantira uspjeh?
I zar je uspjeh samo naslov? Što zadnje dvije sezone Sunsa nisu uspjesi kojih ćemo se kao zaljubljenici košarke sjećati do zadnjeg daha pa neka ih nikada nisu okrunili naslovom?

Pozdravljam novu mudru NBA i povratak vrijednostima nekih prošlih vremena, jer trka za profitom očito je ne kratke staze. Uspješan život je maraton i treba znati rasporediti snagu. A budućnost koju uključuju ekološka svijest i promjena paradigme po kojoj puno više od ekonomskog rasta znače tehnološke inovacije, održivi razvoj i skromnije društvo, takvu budućnost puno ću lakše dočekati sa Varejaom na midlevelu nego na maksimalnom ugovoru, i sa 10 vrlo dobrih ekipa nego sa jednom odličnom.

Pozdravljam novu mudru NBA u kojoj su Carter i James sa svojim patikama i reklamama nakon dugo vremena postali manje važni od igre nakon što su je godinama držali kao taoca. Što bi rekli Spaceman 3 - AMEN.

THE IZAZIVAČI

Tri ekipe na Istoku imaju realne šanse za nastupom u finalu, i ovo je njihova priča. Definitivno im treba dodati i Orlando koji je ljetnim korekcijama napravio ogroman korak naprijed, iznad svih očekivanja. A ja bi još spomenuo i Netse koji moraju nekoga zeznuti – velika trojka i banda pod obručima, pitanje je samo mogu li pristupom odgovoriti na puno veću želju koju pokazuju Boston, Orlando i LeBron (Chicago usprkos potencijalu zasada još nije u ovoj skupini).

Stan Van Gundy je obranu bazirao na pritisku na vanjsku liniju i riziku, jer kao osigurača pod košem ima fenomenalnog Howarda. Koji ne samo da je stup obrane već je, za razliku od prijašnjih sezona i glavna napadačka opcija. Kada lopta ide njemu pod koš to rezultira ili košem ili udvajanjem ili slobodnim bacanjima.

U slučaju da ga pustite jedan na jedan, dodao je poprilično dobar horok i nekoliko pivot poteza koji u paru sa njegovom masom jednostavno djeluju nezaustavljivo. Nije baš kao Shaq u mladim danima, još je presirov, ali najbliža kopija svakako.

Ako ga faulirate, slobodna je digao do nekih 60-ak posto, s tim da što je umorniji i što utakmica više odmiče postotak pada. Očito još mora raditi na koncentraciji, jer vidljivo je da ga i grubi faulovi izbace iz takta. Prefin momak a izgleda kao planina.

Ako ga udvoje eto povratne nekome od gomile strijelaca vani. U njihovom slučaju sve se poklopilo – Rashard Lewis igra sjajno jer i dalje je druga opcija, puca uglavnom iz vana i ne treba previše igrati 1 na 1 ili spuštati se pod koš. A kako je i težak za čuvanje (ono, visok za trojku a prebrz za četvorku), on je idelno oružje za ekipu koja ima unutar – van igru.
Jameer Nelson zahvaljujući njima dvojici ima gomilu prostora što mu omogućuje lakše ulaze i distibuciju lopte, pa konačno i njegov ulaz i brzina dolaze do izražaja. Nelson nema šut, ali kao play u ovako širokoj ekipi njegov napadački doprinos i ne treba biti više od asistencija.
Ovo je ekipa za idućih 10 godina, i to 10 godina borbe za vrh na Istoku.
A sada na preostale tri momčadi u pregledu.

CHICAGO

Bullse pak možda trebamo izbaciti iz ovog izračuna. Skiles se lagano gubi, zadnji primjer je situacija u kojoj je napao Tyrusa Thomasa za loše igre, iako je čovjek tek u drugoj godini i još se uči košarci. Da ne govorim o vrludanju sa petorkom, što je netipična nesigurnost za Skilesa, iako je jasno da njima samo treba par pobjeda da vrate samopuzdanje i probude enegiju s kojom su lani pobjeđivali. Zasada oni voze u drugoj brzini obrambeno, a od gomile nesigurnosti ne mogu pogoditi koš. Za mladu ekipu koja može pobjeđivati samo radom i pristupom to su puno veći neprijatelji od nedostatka talenta, unutrašnje igre ili nečeg trećeg.

U biti u ovoj situaciji krivca i nema, već su stvari trenutno tako posložene. Ako na nekoga i treba pokazati prstom onda je to prije svih GM Paxson. Još lani je bilo jasno da je onoliki novac Benu Wallaceu bačen, ove sezone još je očitije. Big Ben više nema fizikalija za igrati na onome nivou na kojemu je igrao u Detroitu, a bez toga on je u najboljem slučaju igrač sa klupe. Ako nema 15 skokova, 3 blokade i 3 ukradene, sa svim ostalim limitima on je više smetnja nego korist.

Paxson je stvar zeznuo i neriješenim produženjem ugovora sa Gordonom i Dengom. Doduše, to što nemaju osiguranu budućnost trebalo bi ih samo dodatno motivirati, ali ih motivira na krivi način – da se bore za novi ugovor. U ovoj momčadi motiv mora biti borba za ekipu, jer ako svih 5 igrača nisu na istoj valnoj dužini ovi Bullsi ostaju bez najjačeg oružja - zajedništva.

Sa Hinrichom je manji ugovor (u kojemu najviše otpada na prvu ratu, dok buduće donose manje love) upalio, ali druga dva nositelja igra očito smatraju da vrijede više. Riješenje se moralo naći, pa makar i u tradeu. I to je i najveća greška Paxsona - upuštanje u pregovore sa Bryantom i Lakersima bez odlučnosti da ih se završi. Deng i Gordon su time sigruno poljuljani kao najspominjaniji mamci, a ako vam glavni igrači igraju preko neke stvari, što očekivati od ostalih.

Za sada su na razini samo Nocioni i Noah koji minute dobiva na kapaljku, dok je pitanje kako će Skiles izgladiti stvar sa Thomasom. Jer ovi Bullsi nisu trebali imati strijelca u postu da bi bili konkurentni, dok god su imali borbenost, rastrčanost i fizikalije Thomasa, Wallacea, Noaha, Nocionia i rutinu Smitha. I onda Skiles prigovori klincu koji još ne zna opaliti ni pošteni skok-šut na nedostatku koncentracije u napadu. Praktički, pljuješ po vlastitom izboru i sistemu.

S druge strane, ako krenu sa pobjedama i opet nađu zajednički jezik, te zaigraju svoju obranu ovi Bullsi su širi i talentiraniji od lanjskih i mogu biti izazivači na Istoku. Pitanje je samo da li je to nužno dobra stvar? Što bi bilo loše u tome da se jedna očito ranjiva i limitirana ekipa jednostavno raspadne i počne iz početka sa nekim novim licima? Ne potpunim rebuildingom, jer imaju dovoljno aduta ali nekakvim faceliftingom, recimo dovođenjem Gasola ili Bryanta?

Prije svega je za očekivati da će, ako se uskoro stvari ne počnu popravljati, Skiles prvi dobiti nogu. Uostalom, dugo je i izdražao bez ekscesa s obzirom na tvrdoglavost i povijest ponašanja.

Da još jednom istaknem – bez obzira na sve ove scenarije i teze, analize o najbojim i najgorim mogućim raspletima, realnost je naumoljiva. A ona sada govori da u ovom trenutku na Istoku nitko nije blizu Bostona i Orlanda po kvaliteti igre, dok Bullsi izgledaju ne samo kao lutrijska momčad već i kao najgora ekipa uopće na Istoku. Bez žara, kemije, i bez ideje kako dalje.

CLEVELAND

Po svemu sudeći, a po meni i očekivano, MVP ove sezone konačno bi mogao biti LeBron. Čovjek od prve tekme igra punom snagom, stalno na rubu triple-doublea, i time je izbio kritičarima galvni adut iz ruku, onaj da ne daje uvijek sve od sebe. Konačno svi možemo odahnuti jer košarkaš koji je po fizikalijama i talentu trebao biti nasljednik Oscara Robertsona i Magica Johnsona napokon kreće njihovim putem, dok onaj business James ostaje po strani. Što je scenarij koji se ne bi dogodio da je već lani osvojio naslov. Ovako ga je zahvatila glad koje se neće tako skoro riješiti.

Kralj je uzeo sve u svoje ruke i nema sumnje da će i igrački slabija ekipa od lanjske opet daleko dogurati.
Meni palo na pamet sljedeće – da je kojim slučajem LeBron u Torontu ili Milwaukeeju, te ekipe bi bile legitimni borci za naslov. I to ne mislim sa Boshom ili Reddom, nego zbog pratnje. Zamjenite Bosha ili Redda sa Bronom, eto ekipe Cavsa koja ne bi ušla ni u playoff. Stavite Brona u Buckse ili Raptorse i eto vam prvaka Istoka. Zašto? Zato jer bi konačno okružen pravim šuterima kakve nema u Clevelandu, James briljirao još više, posebice kao asistent.

Kao što reče Danny Granger nakon zadnjeg Bronovog triple-doublea:
"He might be the only guy I've seen that looks like he was engineered to play basketball."

Od prvoga dana pljujemo po Mike Browneu zbog najgore napadačke igre u ligi, ali dobrim dijelom zasluge za negledljivost Cavsa padaju i na očajan roster. Brown je izvukao maksimum iz obrambenog dijela, koristeći čvrste bekove i prije svega visoku i duboku rotaciju pod košem. Ali nedostatak šutera i volje za bržom igrom limitirao je Cavse na momčad ovisnu o Jamesovim majstorijama, dakle nešto slično kao i Houston sa McGradyem.

Za novu sezonu ništa se nije promijenilo, dapače, gubitak Varejao oslabio je pouzdanu unutarnju liniju. Srećom, Gooden i Ilgauskas djeluju spremniji nego ikada pa se ne treba bojati velikog pada, ali činjenica je da baš Varejao svojom energijom često donosio preokret statičnoj i monotonoj igri Cavsa. Bez njega, James je odgovoran čak i za podizanje adrenalina u momčadi.

Plus je pak Daniel Gibson, jer praktički do playoffa Cavsi nisu imali čovjeka koji može konstantno zabijati svoje otvorene trice, i koji uz to igra dobru obranu.
Pavlović se za razliku od Varejaoa ipak pristao vratiti u Cavse za minimalac, čime je riješeno pitanje vanjske linije koju uz Gibsona sada čini i duo Pavlović/Hughes.
Pavlovićeva visina i pokretljivost lani su bili bitan dio obrane Cavsa, a slično je bilo i sa Hughesom. Naime, u većini dvoboja oni su imali prednost pred protivnicima zbog visine i snage jer su obojica branili druge pozicije – Hughes jedinice, a Pavlović dvojke iako su u biti bek-šuter i malo krilo. S Gibsonom na playu Hughes se više ne mora mučiti te može dijeliti minute sa Pavlovićem na dvojki, što je poprilično dobro s obzirom na očajan učinak skupo plačenog ex-igrača Washingtona.

Nije nemoguće da kao i lani Gibson, ove sezone ispliva neki drugi igrač. Prije svega bi to mogao biti Shannon Brown, bek sa Micigana koji se nije naigrao u svojoj rookie godini, a možda to bude i jedan od dvojcie veterana poput Damona Jonesa ili Devina Browna.

Uglavnom, dok su Ilgauskas i Gooden zdravi, dok Brown uspijeva tjerati Hughesa i Pavlovića na žrtvovanje u obrani, dok je Kralj raspoložen i dok Gibson igra dobro, za Cavse nema zime. Pa makar Milwaukee, Toronto i posebice Orlando igrali ljepšu i kvalitetniju košarku.

BOSTON

I budući prvaci Istoka su došli na red. Naime u prvim prognozama uvijek je pitanje Bostonove klupe bilo navođeno kao ključno za uspjeh, jer nitko nije sumnjao da će velika trojka odmah naći zajednički jezik. Nakon što sam odgledao pet njihovih tekmi (apsolutni rekord, čak ni Sunse lani nisam vidio pet puta u nepunih mjesec dana sezone) mogu slobodno reći da klupa nije problem. U biti jedini problem je trener i to ne toliko njegovo nejasno rotiranje igrača koliko očajni izbor napadačke igre za ovakvu ekipu (rijetko spuštanje lopte Garnettu na vrh reketa, premalo izolacije za Piercea i Allena, previše protrčavanja i namještanja, previše bespotrebnih pasova na vrhu reketa kako bi se napad namjestio što je potpuno uzaludno jer ako uvijek igraš jednako čime to misliš iznenaditi protivnika?).

Kako se o trojki više nema što reći, da odmah krenem po ostalima, prije svega po dvojici koja upotpunjuje petorku.
Kendrick Perkins možda jeste izgubljen slučaj čim se okrene licem prema košu ili spusti loptu na pod, ali Perkins je jedan od 5 fizički najjačih centara u ligi i čovjek koji sam samcat može gurati jednog Dwighta Howarda dalje od koša. Njegova širina neophodna je u ovoj momčadi koja nema nikoga drugoga da zatvori reket, jer KG je dobar u obrani jedan na jedan ali nema moć da sam samcat drži sredinu. Sa Perkinsovim nedostatcima se da živjeti dok god skače, blokira i drži ruke visoko u zraku. Uostalom, nije on kriv što Rivers forsira napade stare škole u kojima centar prima loptu na vrhu reketa i onda je odigrava do istrčalog beka umjesto da se odmah pozicionira pod koš ili negdje postavi čvrsti blok iz kojega bi taj bek istrčao i primio loptu od recimo jednog Ronda.

A taj Rondo je apsolutno najugodnije iznenađenje sezone. Jeste, sigurno mu je lakše igrati okruženom ovakvim veličinama, ali to što je od čovjeka koji ne može pogoditi ništa osim polaganja postao izvrstan šuter sa poludistance duguje prije svega svome radu. Tako je uz solidnu obranu i pouzdanu kontrolu lopte Rondo svojom novoizgrađenom šuterskom sigurnošću postao bitniji ovoj momčadi nego što je itko mogao i sanjati.

Uz sjajnu petorku ide i iznenađujuće dobra klupa. Klasični play ekipi koja ima tri all-round igrača u petorki nije potreban, pa tako bez Ronda na terenu minute na jedinici dobiva ili šuter House ili vrijedni Tony Allen. I dok je House apsolutni streaky šuter koji će bljesnuti svaku petu tekmu, Allen je pouzdani i branič i napadač ali ni sjena od onoga Allena prije ozljede oba koljena. Izgubivši eksplozivnost i hrabrost u zabijanju pod koš Tony više nije nego igrač za nekoliko minuta, ali i kao takav talentom se uklapa u vanjsku liniju u kojoj svi rade sve.

Ključni čovjek u obrani na perimetru ipak je bezobrazni James Posey, koji svojom energijom i snagom izluđuje protivnika i onda mu još zabije par trica iz kuta. Njegov potpis pokazao se punim pogotkom jer Posey je sličnu rolu igrao i u Miamiu gdje je obranom i tricama bio jedan od ključnih ljudi u pohodu na naslov.

Uz ovu šestoricu koji čine rotaciju na vanjskim i bočnim pozicijama (Rondo, 2 x Allen, House, Pierce, Posey) ostatak momčadi je striktno za pod koš. I dok je nejasno zašto naš dragi Scalabrine i dalje ima svoju minutažu, ostali su također ugodna iznenađenja.
Jedini prirodni back-up Perkinsu i jedini preostali teškaš u ekipi je Scott Pollard, koji iako praktički nepokretan i dalje može mlatiti žestoko i gurati se pod obručima. O njegovom iskustvu u kontroli skoka i postavljanju blokova ne treba ni pričati, njegove kvalitete ionako će puno više vrijediti kada dođe playoff i kada bi baš on mogao biti Bostonov Kurt Thomas u finalu protiv npr. Duncana. Jer Pollard je veteran koji ne ustupa ni milimetar i u tome je njegova vrijednost ovoj momčadi.

Rivers ima još dva tijela za gurnuti pod koš, a to su Big Baby Davis i Leon Powe, momci kratki na visini i talentu ali borbeni i idealni za rotaciju u drugoj četvrtini ili u nebitnim trenutcima regularne sezone. U svakom slučaju za odmor ovim bitnima dođu kao naručeni.

Sad, ne želim reći da Boston ima rotaciju od 12 igrača i da ih klupa čini močnijima nego što je itko mogao zamisliti, već samo naglasiti da na njihovom rosteru stvari nisu ni upola tako crne kao što se mislilo.
Samo da Rivers pogodi rotaciju i da stvori nekakav prepoznatljiv napadački obrazac i eto prvaka Istoka, koji već i ovako, na račun individualnih kvaliteta, kemije i borbene obrane djeluju sjajno.

KVAZI IZAZIVAČI ISTOKA

HALL OF FAME zid moga budućeg stana do sada je imao nekoliko stanara. Redom – Dražen Petrović, Goran Ivanišević, Toni Kukoč, Vatreni iz 98-e, rukometna repka novog milenija i to je to. Nakon sinoćnjeg gola Englezima na zidu im se pridružuje i poster ove Bilićeve ekipe, jer više nema smisla čekati rezultat na Euru da ih proglasimo velikima. Možda čak stavim i Petrićev solo poster, samo zato jer sam zadnji put onoliko skakao i vikao kada me u Leiriji naganjao tronogi pas nakon tekme sa Francuzima. Gol koji je izbacio ljigave Engleze sa Eura. Slava mu i vječna hvala na svemu.

A sada NBA.
Boston izgubio prvu, i to od Orlanda. Sad, čovjek bi nakon svega mogao pomisliti da je Orlando zapravo jedna od najboljih ekipa na Istoku, ali ja svejedno ispred njih i dalje stavljam i Boston, i Cleveland, i Chicago (osim ako Skiles nije došao do kraja puta), a Detroit, Miami i New Jersey ipak ću pomaknuti iza Orlanda. S napomenom da ove tri veteranske ekipe, ako budu kompletne još mogu mnogima u playoffu zagorčati život. Kako najave sezone još nije gotova, stoga nek ovo bude njihova priča.

DETROIT

Pistonsi su imali svojih nekoliko sezona, jedan naslov i još jedan nastup u finalu nije loše za ekipu bez superzvijezde, sastavljenu od igrača sa specifičnim sposobnostima i prije svega podjednake kvalitete. Pet jednakih su se tako pokazali jednako vrijednim formuli tri velika ili jedan najveći i jedan veliki.
Lanjski playoff je pokazao da se ova ekipa sada ipak nalazi na silaznoj putanji i da više ne možemo kriviti ni Saundersovu nesposobnost ni Sheedov nedostatak liderstva. Protiv Bullsa su se istrošili i više im ništa nije ostalo za Jamesa i Cavse. Uostalom, trošenje petorke oduvijek je bilo dio njihove priče, samo što sa nekoliko godina više na leđima i nekoliko stotina utakmica kasnije, ta petorka više nije u fizičkom stanju da odigra na razini sezonu i nekoliko playoff serija. Dakle, njima je trebala doza sveže krvi.
Jesu li to napravili angažmanom nekoliko mladih i beskorisnog Jarvisa Hayesa? Odgovor je naravno negativan, stoga od njih možemo očekivati nešto slabiju regularnu sezonu jer će kao čuvati glavne igrače za playoff, te onda poraz vjerovatno u polufinalu jer Billups, Hamilton, Prince, Sheed i McDyess više nisu u stanju igrati istim intenzitetom playoff tekme svaku drugu večer.
S druge strane, treba cijeniti ovu postavu jer je postala dio povijesti, a ja ću po milijunti put spomenuti Sheeda Wallacea kao jednog od najtalentiranijih visokih koji su ikada igrali košarku. I ove sezonu uz Billupsova muda u završnici, razliku između pobjede i poraza Pistonsima najčešće će značiti njegova dobra večer.
Kako možda svog najumornijeg veterana McDyessa guraju u petorku, a centra nigdje na vidiku, jasno je da će Sheeda i u obrani morati nositi veći teret nego ikada, što mu neće biti nikakav problem s obzirom da je ma što ko mislio sjajan obrambeni igrač.
Uz Sheeda i povremene McDyessove šuterske bljeskove, jedino spomena vrijedno pod košem Pistonsa je energija Jasona Maxiella i Amira Johnsona, ali realno radi se o toliko limitiranim igračima (osobito fizički – niski i tanki) da njihov učinak nikada neće doseći nekakve značajnije razmjere, kakve je recimo nekada imao jedan Nazr Mohhamed u Spursima. Isti taj Nazr koji danas u Detroitu služi ničemu.

Na krilu uz uvijek vrijednog Princea jesu i uvijek bezvrijedni Hayes i Dupree, dok jedina rotacija vrijedna spomena postoji na vanjskim pozicijama. Uz Billupsa koji je potpisao novi sjajni ugovor iako je već debelo zašao s one strane karijere, i Hamiltona koji sve nepreciznije pogađa svoje lopte nakon maratonskih protrčavanja, tu je navodno dobri combo bek Stuckey, te još jedan rookie za kojega tvrdim od kada sam ga prvi put vidio u dresu UCLA-e da će biti promašaj – Afflalo. Uz dosadne veterane Huntera i Murraya, koji su u najboljem slučaju tek treće opcije, ispada da ovi Pistonsi imaju, bez obzira što oni tvrdili, vjerojatno najslabiju ekipu u zadnjih 5 godina. Stoga, s obzirom na roster i starost ključnih igrača, donekle i zasićenost ovom uvijek istom situacijom te sumnjivog trenera, jasno je da ova momčad nema nikakvih šansi u borbi za prvaka.

NEW JERSEY

U sličnoj su situaciji kao i Detroit, samo što oni uz svoju super trojku imaju i klupu punu korisnih igrača, osobito pod košem. Naravno, dobra rotacija im je i potrebna jer su dva startera ionako pod ogromnim upitnikom – Jason Collins već je godinama najbeskorisniji starter u cijeloj košarci, a Nenad Krstić vraća se nakon teške ozljede još sporiji i mekši nego ikad.
Ono što oni mogu dati je poziciona obrana i poneka osvojena lopta iznuđenim faulom u napadu (Collins), te pogođeni šut sa vrha reketa i razvlačenje obrane (Krstić).
Ono što bi inače visoki igrači trebali pružiti, kontrolu skoka i reketa te poneki koš iz posta, e to će Lawrence Frank tražiti na drugim adresama.
I srećom po njih, ima nade da to i dobije – Jamal Magloire prava je petica koja može isto što i Collins plus još i zabiti, pitanje je samo volje. Malik Allen manje je aktivna ali šuterski bolja verzija lanjskog prvog igrača pod koševima, Mikiea Moorea. I čovjek koji donosi energiju, medicinsku marihuanu, blokade i skokove i koji zaslužuje najveću minutažu – rookie Sean Williams. Sve priče o njemu bile su istina, čovjek skače do krova dvorane, ima urođeni osjećaj za blokade i neumoran je radnik. Dakle, ako je to istina onda je istina i da mu nema pomoći oko glave, ali nije bitno. Sa njim i drugim Williamsom, Marvinom, Netsi su si osigurali nešto ugodniji rebuilding. Sad, koliko je pametno uzdati se u budućnost koju nose Laptop Man i Weed Man, to je već drugo pitanje.
Čvrstu rotaciju upotpunjava lanjski rookie Josh Boone, koji je već pokazao da ima budućnost u ligi, izvrstan skakač i momak koji se ne boji ni napasti obruč ni potegnuti na koš.

Na ostalim pozicijama je velika trojka, pa se čovjek stvarno pita zašto nitko ne uzima ovu momčad ozbiljno ili bar jednako ozbiljno kao što uzima Pistonse? Kidd će kao i obično imati još jednu Kiddovsku sezonu, a dok se Marvin ne oporavi od ozljede kao back-up uskakat će neuništivi Darell Armstrong.
Jefferson je konačno zdrav i spreman za jednu pravu sezonu, a njegova zamjena Nachbar konačno je u stanju gađati sa dovoljno visokim postotkom da opravda svoje postojanje u ligi.
Carter je u biti jedini upitnik – već je na oporavku a sezona nije ni počela, a ono malo što je igrao bio je potpuno bezopasan. Ovi Netsi ne trebaju od njega da bude lider jer imaju Kidda i Jeffersona koji znaju što rade, ali su im neophodne njegove šuterske sposobnosti s obzirom da su svi ostali upitni tricaši. Sa zdravim Carterom voljnim da bombardira izvana i tu i tamo jurne na obruč ova ekipa puno lakše diše. Dodajte širini već klasičnu Frankovu čvrstu obranu i Kidda kao doktora za kontre, i eto kičme jedne dobre ekipe.
Kojoj je najveći minus nedostatak beck-up strijelca koji bi mijenjao Cartera. Eddie House je u Bostonu, a Antoine Wright bi prvo trebao naučiti šutirati a zatim se proglasiti igračem.
Netsi se teško mogu riješiti etikete gubitnika i što zbog toga što zbog godina i jesu u večini prognoza tek prolaznici. Ali samo napominjem da playoff ne mogu propustiti.

MIAMI

A ako su Netsi stari što je sa ovim Metuzalemima? S Wadeom u postavi ovo je druga momčad, čovjek će svaku gustu tekmu riješiti serijama ulaza i slobodnih. Da bi tekma bila gusta mora prije svega funkcionirati njihova obrana, a tu su sigurno slabiji nego do sada. Prvo, Shaq i Zo su stariji godinu dana, a to znači da su potrošeniji nego ikada. Više nema Jamesa Poseya koji je izvrsno krpao obranu na perimetru i koji svojom energijom sada žari i pali u Bostonu. Znači, sve se svodi na Haslema kao policajca na fizički slabijim četvorkama (West, Nowitzki, Jamison, Harrington), dva stara centra i Wadea koji se u obrani mora dozirati da mu ostane dovoljno snage za napad koji je ionako sav oslonjen na njega.
Ove limite nametnute evolucijom teško će sakriti, ali za utjehu imaju bolji napad nego lani. Shaq ionako dobiva lopte na kapaljku i uglavnom služi za namještanje napada, znači da nakon što primi loptu pod koš istu odmah odigra nazad i namjesti blok.
Uz Haslema sa vrha reketa, i Wadeove 1 na 5 majstorije, ova ekipa ima Rickya Davisa koji je dobar šuter i Jasona Williamsa koji je još uvijek majstor za zabiti tricu preko obrane u 10-oj sekundi napada. Najbolje od svega je što obojica love novi ugovor i što će samo zbog toga igrati žešće nego što bi to radili inače. Jedini problem bi mogao biti taj što je Davis navikao imati loptu u rukama a ne biti netko tko čeka povratnu loptu, pa ako to svlada Miami je riješio pitanje drugog strijelca. Jer u ovoj ekipi vrlo dobro se zna tko je tata.

Ostali? Recimo samo da ekipa u kojoj Penny Hardaway igra značajne minute kao da je Blue Chips snjimljen jučer, i u kojoj je Smush Parker prvi bek sa klupe, e pa takva ekipa ukratko – nema klupu.

Riley ni uz sve darove sudbine ne može izvuči od ove ekipe novo finale, ali već i plasman u playoff bio bi uspjeh. Za sada se čini da osim Wadea nitko nema ni želje ni energije za tim nekakvim utješnim nastupom u playoff, ali pričekajmo još mjesec dana. Ako Riles ni tada ne posloži radnu ekipu koje će se boriti za svaku loptu, tada definitivno možemo početi razmišljati o velikim promjenama. Ali nekako mislim da Riley i Wade ne samo da ne mogu fulati playoff, nego da će nekome stati i na žulj usput.

RANDOM

Trade Lakersa i Orlanda je prvi veći događaj na tržnici ove sezone. Iako mi iskreno nije jasno što su Lakersi njim dobili. Ako je itko fan Trevora Arize – taj sam, ali čovjek je rastrčano malo krilo koje je dovoljno jako da tu i tamo odigra četvorku, bez šuta i nekog velikog košarkaškog talenta. Rad, trka, snaga i tako cijelo vrijeme. Pravi pošteni radnik.
Koji se nikako ne uklapa u Jacksonove Lakerse. Prvo, ne zna trokut, a i kad ga nauči – nema šut. Phil je tako dodao jednog potencijalno izvrsnog obrambenog igrača kojemu tek treba nači rolu.

Odrekli su se dva igrača koja su imali svoje uloge, ali koji se daju nadomjestiti. Cookove minute uzet će Radmanović, ionako je bilo besmisleno imati dva ista igrača za jednu rolu. A Evans je ionako ugalvnom krpao trojku ili bio back-up na par minuta Bryantu.

Orlando je u startu prošao bolje – u Cooku su dobili još jedno tijelo za pod koš gdje su najtanji, ali što je još važnije dodali su sjajnog šutera za tri ekipi koja od šuta živi. To što Cook ne igra obranu i ne skače a navodno je krilni centar nebitno je kada u ekipi imate Howarda.
Evans pak može odigrati ovih par minuta koje je Ariza imao na raspolaganju, plus za razliku od Arize može pogoditi i otvorenu tricu. Orlandu je najbitnije da umjesto mladog igrača koji je mogao postati nezadovoljan jer se nije uklapao u stil igre sada imaju vrhunskog profesionalca koji je prošao i sistem Pistonsa i Lakersa i koji će svoj posao odraditi. Kda slažete ozbiljni klub o takvim stvarima uvijek vodite računa, a očito da Stan Van Gundy i ekipa iz ureda vjeruju u ovu momčad.

Opet, iako su Lakersi lošije prošli u ovom tradeu, ako Phil uspije pronaći mjesta i rolu za Arizu na krilima, uz Odoma i Waltona koji su sposobni igrati obje krilne pozicije – dodali bi momčadi čvrstinu kakvu do sada nisu imali.

Washington je ostao bez Arenasa na nekoliko mjeseci i dogodilo se ono što Simmons zove «Ewingova teorija». Bez igrača koji je do tada dominirao napadom, ostali su se trgli i odlučili pokazati što znaju. Do kada će tako ići pitanje je, ali za sada sve konce igre u svojim rukama drži dobri stari Antonio Daniels, dok se Butleru i Jamisonu kao strijelcima sve češće pridružuje i Andray Blatche. Imaju uredno posloženu rotaciju od 8 igrača i na ovakvom Istoku mogu izdržati dok se Gilbert ne vrati. Jasno, prvo trebaju preživjeti svoju prvu seriju poraza od tri tekme da bi pokazali koliko su stvarno zagrizli u cijelu stvar.

(Kad sam već spomenuo Ewingovu teoriju, jedina ekipa u ligi koja je nikada ne bi mogla dokazati u praksi su Rocketsi. Čak bi i Lakersi bez Kobea bili čvrst protivnik, ali Rocketsi bez T-Maca... Recimo to ovako - njihov napad je ovisniji o njemu nego što je status prosječnog Hrvata ovisan o vanjskom zaduživanju. Maknete njega i ne samo da fali njegovih 30 koševa već i 30 ostalih akcija koje on odvrti. E ako zbog ničega drugoga samo zbog toga Houston nije nikakav favorit. Njihov plan B jednostavno ne postoji)

Inače, Simmons je konačno završio svoju najavu sezone, a i zadnji podcast mu je fenomenalan, posebno dio kada Gus Johnson, omiljeni NCAA komentator, objašnjava kako je na satovima glume shvatio bit svoga posla. Moraš voljeti Amerikance!
U biti, u zadnje vrijeme samo i slušam NBA podcaste, što dovoljno govori kako se vraćam u pravu NBA formu. Na mp3 playeru nema više Hold Steady ili Replacementsa, samo Bill, Chad ili David Thorpe.
Eh, još da mi nije trebalo 45 metara kabela za instalirati maxTV, sada bi se već spremao i za gledanje NCAA turnira. Ovako, i dalje – flat rate braodband baby!

REPORT NO.2 + TORONTO + WHATEVER

Aleluja! Iako stvari nikako da se poklope tako da mi ostave dovoljno vremena za zavaliti se u krevet, odgledati 5-6 tekmi i napisati par postova, rekoh sam sebi – ako jedan Vlado Vanjak može u prijenosu upotrijebiti termin pick n pop a da Slavko pritom ne prolije bocu s viskijem po papirima, e onda i ti možeš upaliti grijalicu, prestati misliti na određenu djevojku, dati odjeb menađeru 07/08, prijateljima i poslu (tim redom) i početi tipkati.
A nije da se nema o čemu.

Osim spomenutog Vanjkovog prosvijetljenja (kako ga je prekrasno slušati, kada nakon 40 godina rada u košarci otkriva neke stvari sretan poput kakvog dječaćića), eto i Bill je konačno napisao normalan PREGLED, a i objavio novi i preduuuuuuugi PODCAST.

Nakon drugog tjedna NBA zbivanja već je i više dojmova. Pa evo i nekakav krnji pauer renking.

CELTICS – nabrijani su za ne vjerovati. U biti, prenabrijani su za vlastito dobro. Očito pod pritiskom da gaze od starta kako bi opravdali cijelu ovu strku i uopće ovako složenu momčad, velika trojka ne zna za predah. Prekrasno je vidjeti tri buduća Hall of fame igrača kako se bore od prve minute neke nebitne utkamice i kako se bacaju na glavu na 30 razlike, ali hoće li išta ostati za kasnije?
Dok se jednom ludaku poput KG-a ne može pomoći, zar je potrebno toliko trošiti Allena ili Piercea s obzirom na vrlo solidnu rotaciju na bokovima? House, drugi Allen, Posey – ti ljudi znaju posao, ne treba Ray 40 minuta trčati gore-dolje da bi se dobila neka u biti nebitna tekma.

A opet, kad na stranu stavimo veću sliku, činjenica je da u ovome trenutku ne možemo nego uživati. Celticsi su već promijenili moj stav da je nebitno tko sa Istoka bude u finalu jer prvak može biti samo sa Zapada. Kad vidiš Garnetta kako skače u napadu i onda zakuca odbijanac preko dvojice, kad vidiš Piercea kako krene na ulaz, stane i zabije onim klasičnim skok-šutom unazad, kad vidiš Raya kako dotrčava u kontru i zabija povratnu tricu iz reketa mrtav-hladan u stilu Dražena i ostalih velikana, e onda ne misliš ni o playoffu, ni o naslovu, ni o godinama, već samo o ovome trenutku u kojemu su Boston Celticsi najveća košarkaška momčad na planeti.

SIXERS – sviđaju mi se, izvrsna mlada radna ekipa po uzoru na Bullse. I po uzoru na Bullse nemaju čovjeka koji može riješiti napad kada sve stane. Uz svu gomilu igrača zadatka koji igraju dobro, tužno je gledati jednog sjajnog momka kao što je Iguodala kako se muči igrati 1 na 5 na postavljenu obranu. Ili jednog odličnog tricaša kao Korver koji u ulozi strijelca sa klupe bespotrebno siluje šut. Po uzoru na Bullse nemaju ni post igrača, ali imaju puno energije i izvrstan skok, zahvaljujući naravno Dalambertu i Evansu a dobrim dijelom i rookieu Jasonu Smithu. Momak je malo ukočen, ali ima meku ruku i može licem prema košu zabiti sa svih pozicija, a posebice imponira energijom i čvrstinom u obrani. Novi Austin Croshere, samo da potegne tricu tu i tamo.
Još jedno ugodno iznenađenje je Louis Williams, mladi combo bek koji je kao stvoren za ulogu strijelca sa klupe – ima brzinu, dribling, šut i nema savjest. Bolji od Monte Ellisa i Randya Foyea zajedno.
E, i ako koga zanima – Andre Miller još uvijek baca sjajan alley-oop, ali što se tiče ostaloga – mirovina kuca na vrata. Nikada nije imao raketu u nogama, ali sada je stvarno pretrom. Za ekipu koja mora što više napadati nepostavljenu obranu kako bi lakše zabila jer nema oružja za postavljeni napad (ni post igrače ni driblere) on je totalno krivi igrač, iako je kao play još uvijek izvrstan. Ali kao strijelac i netko tko bi završio napad, a play bi to trebao moći – jedno veliko ništa.

ORLANDO – u početku sam bio zaluđen Dwightom Howardom, nisam se mogao nadiviti takvoj fizičkoj snazi i profesionalnom pristupu u tako mladog čovjeka. Kako je bez ikakve igre u napadu dolazio do 20 koševa i kako je bez ikakvih problema kupio preko 20 skokova, mislio sam da je dovoljan da sam svake sezone uvede Orlando u playoff. I onda je jednu godinu stagnirao, ostao je i dalje tek sirovi snagator i ratnik pod obručima, i odmah pomisliš – ah, nikad vođe od njega, ne može zabiti leđima okrenut košu kada treba, a ni slobodna mu baš ne idu. Odmah kritika, a on tek ima 22 godine.
I već u ovo jedno ljeto dodao je toliko poteza pod košem i digao šutiranje slobodnih na takvu razinu da me strah pomisliti kakav će biti sa 27. Ma kakav Lewis, kakav Nelson – svi oni žive od onoga što im Dwight omogući. Orlando je definitivno playoff ekipa, dakle bye-bye Miami.

CLEVELAND – King James od starta sezone igra sa 100 % !!!!!! Ne znam kako vama, ali u meni ova konstatacija budi ogromno zadovoljstvo. Lanjski poraz u finalu očito je probudio ponos i prije nego smo se nadali dobili smo kompletnog Kralja. Neviđeni talent i fizičke predispozicije sada konačno imaju temelje u glavi, srcu i pristupu igri. Možda Cavsi i dalje igraju ružnu košarku, možda su talentom sakati ali sa LBJ-om oni ne mogu nego do finala konferencije (minimalno).

NEW ORLEANS – konačno zdravi dobijaju sve redom. Što je nikakav problem kada imaš širinu pod košem, Paula za playa i šutere kao što su Stojakovič i Mo Peterson. Jel sam već rekao da je Mo Pete najbolji potez ovoga ljeta uopće na tržnici? Evo ponavljam – Peterson je sve što je ova ekipa trebala za uskočiti u playoff.

PORTLAND – da je McMillan car to se zna, ali da će od ovakvih Blazersa bez Odena, sa tri smotana playa i sa načetim Royom igrati ovako dobro, e to se nitko nije mogao nadati. Kada jednoga dana u ligi više ne bude Duncana i Ginobilia, i kada Spursi budu dio prošlosti, evo ekipe koja ima sve predispozicije da uskoči u njihove cipele. Kao momčad koja će 10-ak godina uvijek biti u borbi za naslov, i usput osvojiti bar tri od deset. Mislim, tek su krenuli ka cilju a već djeluju kao smislena cjelina. Strašno.

SEATTLE – ima li više smisla plakati nad njihovom selidbom? Durant zabija kao blesav ali i puca kao manijak, svaki put kada dobije loptu. Uz taj detalj, glavnim razlogom zašto su Sonicsi ovako loši je taj što Carlesimo još nema pojma kome da podijeli minute. Kada shvati da mora igrati što više sa Westom i Greenom, te uvijek u igri imati ili Collisona ili Thomasa, e tada će i Sonicsi imati koju pobjedu više. Valjda mu neće trebati puno.
Inače, igre Watsona i Ridnoura su ispod svake razine, ali West može dovoljno dobro krpati poziciju playa. I ako je netko sumnjao u Jeffa Greena, sa zadovoljstvom mogu poručiti da moj kandidat za rookiea godine igra sjajno. U biti, s obzirom na minute ima najbolju statistiku od svih rookiea i to tako da uglavnom pokrije sve kategorije. Za 20 minuta ima 10 koševa i 5 skokova, uvijek poneku blokadu i ukradenu i što je najvažnije – napad nikada ne stoji kada je lopta kod njega. Green nije od onih koji namještaju zicere ili vrte akcije, ali uvijek doda loptu u pravome trenutku pravome igraču. Morat ćemo čekati ali jednoga dana u ovoj dvojici stvarno će se moći uživati.

MEMPHIS – treća momčad budućnosti djeluje dobro, a s obzirom da Darko igra bolje od Gasola mene samo zanima zašto jednostavno ne odustano od ove luzerske španjolske kombinacije, trejdaju Gasola i Navarra za pokretnu četvorku i trče do besvijesti? Lowry briljira i pitanje je trenutka kada će Iavaroni odustati od Stoudemirea i dati mladima da vode show.

A sada i jedan pravi pregled, na redu su Raptorsi koje sam u najavi sezone vidio u borbi za zadnje dvije playoff pozicije, a s obzirom na Dwighta Howarda mislim da im je jedina šansa ta da ili Miami ili Washington pokleknu po pitanju zdravlja ili kemije.
Jer Raptorsi imaju jednodimenzionalnu igru i apsolutnu premekanu obranu. Osim vansjkog šuta sve se vrti oko Boshova napadanja obruča. Ako im zatvorite jednu od ove dvije stvari oni jednostavno nemaju rješenja.

Što se tiče obrane, Colangelo je prinovama pokušao dodati malo krvi u ekipu, ali sve skupa je premalo. Doduše, gledajući ih nisam mogao vjerovati da su uspjeli od Carlosa Delfina napraviti korisnog člana rotacije, čovjek je čak u stanju i pogoditi tricu. On im je trebao prije svega kao back-up Parkeru, njihovom jedinom obrambenom igraču, tako da igra ne pati kada se ovaj odmara. Jasno, čisto sumnjam da Delfino može pokriti Parkerov šuterski učinak, ali ako mu budu upadale trice kao do sada može ga se slobodno smatrati punim pogodkom.

Još jedan dokaz Colangelova genija je čovjek imenom Jamario Moon. Od nikuda su iskopali novoga Tayshauna Princea, i to još agilnijeg. Prince je već u rookie sezoni izborio minute i ulogu u Pistonsima, a slično je napravio i Moon u ovih par tekmi. Ima ruku i zabiti će sve otvorene šuteve, neprestano se kreće i traži poziciju za koš, igra dosadnu obranu jedan na jedan i leti na sve strane kako bi blokirao, ukrao loptu ili jednostavno faulirao protivnika. Ne možeš vjerovati odakle se stvori ovakav ultimativni timski igrač.

Praktički, on je i ključ napretka Raptorsa – lani su bili ekipa koja je na parketu uvijek imala kreativnog playa (ogromna stvar), dva ili čak tri šutera (ako bi Bargnani igrao drugog visokog) te glavnu napadačku opciju u liku Bosha. Sada sa Moonom imaju mogućnost igrati klasičniju košarku jer na malome krilu konačno imaju čovjeka koji radi sve i čini ih čvrščima. Automatski je lakše i Bargnania poslati na parket umjesto Nesterovića jer sada Boshu (koji ionako ne može biti stup obrane ala Jermaine O'Neal) može pomoći Jamario.

Usput, što mu i samo ime Jamario nije jedno od najcool imena nove crne samosvijesti ikada?

Ostali?
Raptorsi imaju jedan od rijetkih luksuza da mogu svaku večer računati sa vrhunskih 48 minuta na poziciji playa. Na stranu to što ni Ford ni Calderon ne mogu čuvati vlastitu sjenu, obojica su od onoga soja playmakera koji stalno – stvara igru. Simple as that - play making.
Ford svojim prodorima, trkom, povratnim loptama uvijek ruši obrane i omogućuje lakše situacije suigračima, te se da tolerirati poneka izgubljena lopta više ili forsirani šut. To je jednostavno njegov stil igre, a svakako treba spomenuti da bar sa poludistance zasada djeluje uvjerljivije nego ikada.
E, ali prava stvar je Calderon. Obično, kada vam prvi play ode na odmor, onaj drugi nije talentom ni blizu i sve što od njega očekujete je solidna obrana i da prenese loptu do čovjek zaduženog za koševe u drugoj postavi. E pa Calderon ima bolji pregled igre od Forda, ne forsira ništa, može odigrati kako god situacija nalaže – brzo ili sporo, kreativniji je iz situacija u kojima treba čitati kretanja a ne samo iz sitaucija u kojima je sam stvorio višak igrača, i što je najvažnije – kada potegne šut, obično ga i ubaci. Tako je igrao lani, tako je nastavio i ove sezone i realno, kad uzmemo minutažu i njegovu ulogu – ovaj čovjek je najbolji u tome što radi na svijetu. Drugi play za anale. Čista 100%-otna korist, ma kakve dionice INA-e ili T-Coma. Kad samo pomislim da se radi o istom čovjeku kojemu se napune gaće svaki put kada tekma uđe u zadnju četvrtinu, koji nije u stanju čuvati ni duplo sporije playeve od samoga sebe (a i on nije neki brzanac) i koji je otprilike jednako uvjerljiv lider kao Bill Pullman u Danu Nezavisnosti. Ali u ovoj roli – savršen je. Nikada, nikada mu se ne smije dozvoliti da ode u drugi klub, a posebice na za prvog playa.

Drugi bek je već spomenuti Parker, bivši najbolji igrač Eurolige, pouzdan šuter i obrambeni igrač. U Delfinu je sada dobio solidnog pomoćnika, a u nešto blažoj varijanti (bez obrane) na dvojku mogu uskočiti i revolveraš Dixon i bijeli brat Kapono.
Kapono je možda uz Mikea Millera čovjek sa najljepšim šutom u ligi, majstor za trice koji će u ovoj ekipi imati dovoljno prostora da zabije svoju kvotu. Šteta jedino što bi ovo rađanje Moona moglo utjecati na minutažu, ali iskreno Jason je i bolji kao čisti šuter sa klupe nego čovjek iz petorke jer bez obzira na hrabrost i volju, nikada nije bio u stanju igrati obranu ili iznuditi dovoljan broj slobodnih da opravda minutažu. Umjesto slobodnih, njegovi ulazi obično bi završavali izgubljenim loptama, a to je problem koji muči i jednog Adama Morrisona i hrpu druge bijele braće koja želi biti hip-hop umjesto da prihvati svoje limite i svira folk. (Napomena - ovaj problem mučio je Morrisona dok nije otpao za ovu sezonu jer je slomio brk na treningu.)

Sam Mitchell tako je posložio vanjsku liniju, a uz Moona i Kapona na trojci još može vrtiti i Parkera kada poželi igrati sa manjom postavom, ili žilavog Joeya Grahama kada mu zatreba malo više mišića.
I Mitchell je ugodno iznenađenje, očito se radi o pedantnom i vrhunski pripremljenom stručnjaku ali onaj dojam koji imam da je ujedno i prilično neugodan čovjek kada stvari ne idu najbolje nikako da me napusti.
Srećom, za sada su stvari - idealne.

Pod košem uz Bosha, koji uz talent pokazuje i visoku razinu borbenosti i čini se sve spremnijim preuzeti ulogu lidera, minute čekaju Nesterovića, Bargnania, Garbajosu a i Moona kada se krene sa nižom petorkom. Garbajosa još nije spreman, ali kada bude Raptorsi će na terenu imati pouzdanog tricaša i jednog od čvrščih obrambenih igrača u ovakvoj ekipi. Rašo je profesionalac koji će uvijek pošteno odraditi svoje, skočiti, postaviti blok i zabiti šut sa par metara. Ni on nije oličenje čvrstoće, ali visinom i masom može koliko toliko zatvoriti reket. Bar je duplo bolji od Brezeca ako ništa drugo.

Najveći problem igri pod obručima Raptorsa bit će Bargnani.
Mali je lani pokazao da mu zabijanje nije nikakav problem, trice je doktorirao. Bez problema će i pod košem izvrtiti razne visoke igrače drugorazrednog znanja koji obično igraju po drugim postavama. Ali nije pokazao ništa drugo čime bi opravdao startno mjesto uz Bosha. U skoku je premekan, za obranu je prespor. Osim što može raširiti reket čime je on to impresionirao? Pa i ovo ljeto bio je tek drugi igrač Italije na Euru, debelo iza srčanog Bellinelia.
Njegov napredak je izuzetno bitan za budućnost ove ekipe. Ako i dalje bude samo pucao svaki put kada dobije loptu, ova ekipa neće daleko. Uostalom, i jedan Dirk koji ima još mekšu ruku i puno je bolji strijelac ne bi bio to što je da ne kontrolira skok i dodaje loptu dalje. Zasad Andrea djeluje tek kao netko tko može napraviti probleme obrani u match-up sitaucijama, i ništa više.

Dakle, Raptorsi jesu jednodimenzionalni tricaši ali imaju i dovoljno drugih začina sa strane da češće pobjeđuju nego gube. Ali bez drastičnijih promjena osoblja ili nekog ludog napredka pojedinaca, ova ekipa teško će usprkos svoj ljepoti momčadske igre koju pružaju napraviti zapaženiji rezultat. Jednostavno su premekani i prešuplji u obrani da se zaštite samo tricama ili Boshovim iznuđivanjem slobodnih.

I za kraj – poslastica. Prošle godine smo se pitali gdje je Ivan Tomljak, taj veličanstveni primjerak hr košarke, a sada ga imam prilike gledati iz tjedna u tjedan u hrvatskoj ligi. Čovjek igra u Šibeniku i prije par dana protiv Borika briljirao je dobrih 15 minuta.
U biti nakon negledljivog prvog poluvremena upravo je I.Ti. (niti je iz svemira, a niti je Čulibrk)ukradenim loptama, sjajnim asistima i tricama razbudio obje ekipe, pa se dogodilo eto da sam doslovno uživao u nekoliko minuta domaće košarke u kojima se letjelo na obje strane.
Naravno, dok sve nije stalo, s tim da je drama na kraju i napeta završnica iskupila sve greške poput 5 promašenih slobodnih Drezge (inače najboljeg igrača Šibenika, ali očito momka koji je svoj limit već dosegao), odnosno 8 ukupno u završnici Šibenika.
Uz Tomeljka igrač utakmice bio je sjajni play Borika sa brojem 6 kojemu nitko od prisutnih nije znao ime. Srećom, postoji košarka.hr koja prati te stvari pa sad znam da se radi o izvjesnom Marinu Pijaci (a možda i ne jer mi ne ide u glavu da je zabio samo 13 koševa kako kaže statistika na portalu).
Uglavnom, ovaj izbrijani lik sa čarapama do koljena ala Elliot Perry pristupom i željom nosio je limitirani Borik protiv Šibenika sve dok se Tomeljak nije razigrao i dok kvaliteta konačno nije isplivala (ovaj pasus je nešto najbolesnije što sam ikada napisao, Pynchon, Vonnegut i Thompson su zadovoljni).

Gledati njega kako prodorima razigrava ekipu i drži je u igri, i Tomeljka kako izgara od želje bilo je stvarno posebno. Pa ako već nikada neću vidjeti uživo dvoboj Chris Paul – Deron Williams, bar sam vidio hrvatski ekvivalent istoga.

A sada idem uzeti ljekove.