ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

9Dec/070

HOUSTON, (DO) WE HAVE A PROBLEM?

Posted by Gee_Spot

Danas sam pogledao solidnu tekmu između Partizana i Splita, tekmu koja u meni nije probudila ni najmanju želju da nešto kažem. Split doduše igra dobro i ovo je potpuno druga momčad od onih katastrofalnih prijašnjih, ponajviše zahvaljujući Subotićevom radu. U biti jedino što mi je palo na pamet tokom tekme je kako je Šala Vranković najodgovorniji za probleme koje trenutno ima Cibona, i onda od toga krene lavina misli – godine upropaštavanja konkurencije uzimanjem igrača koji sjede na klupi, trošenje velikih budžeta na male rezultate, pranje novca na igračima, kidanje veza sa ljudima koji su mogli nositi klub, mladi koji nikada ne dobiju priliku itd, itd. Ne kužim, još prije par mjeseci takav tok svijesti pokrenuo bi me da bljujem vatru po hr košarci i ljudima koje je konstantno upopaštavaju izbjegavajući ikakvu odgovornost za svoje propuste, ali više me jednostavno nije briga. Hej, što se mene tiče Vlado Vanjak može slobodno govoriti gluposti kakve hoće. Očito da nikoga nije brige, e pa nije više ni mene.

Vesele me ovakve stvari, evo net je pun fanovskih verzija službene NBA reklame "Where amazing happens". Moji favoriti - ovo sprdanje sa Sunsima i naravno ova po Simmonsovoj ideji složena priča. Velika većina ovih parodija vrijedna je gledanja, a gledanja je definitivno vrijedno i ovo. Jedan od najdražih trenutaka moje karijere kao NBA fanatika, Kreha ovo je samo za tebe. Uživaj.

Tamo negdje u bespućima svijeta postoji i čovjek koji se zove Ryan Parker, svira akustaru i sportski je fanatik, i usput je i genijalac. Poslušajte samo stvar o renesansi Bostonskog sporta, o Kobeovoj sapunici i o Dicku Vitaleu. Ja već kopam po netu ne bi li negdje pronašao mogućnost downloada njegovog albuma. Singer-songwriter iz snova i definitivno jedno od otkrića godine. Svaka stvar je vrijedna slušanja jer tip stvarno zna što radi, pa meni je ovo najbolji mogući poklon - u jednome spojene dvije najveće ljubavi, glazba i košarka.

Kako je uskoro ispraćaj 2007.-e lagano slažem albume godine, razmišljam o power rankingu nakon mjesec i nešto NBA akcije, a prije toga zaslužena pozornost momčadima čije tenisice još nisu pokazane na ovim stranicama.

Jedna od tih ekipa je Houston, uz Denver najveće razočaranje sezone do sada. Jasno, još je rano i ima vremena za popravke. Evo, Denver već djeluje ozbiljnije sa povečanom minutažom Anthonya Cartera. Mislim, ovo je suluda rečenica ali je istina.
Cartera se sjećam još kao rookiea iz Miamia – čvrsta obrana, pouzdana kontrola lopte, i apsolutno nikakav šut. Čak se i Slavko Cvitković u jednom prijenosu sprdao s njim. Kroz sve ove godine u ligi upravo zbog tog nedostatka šuta, usprkos veteranskim kvalitetama, Carter nikada nije igrao ozbiljniju ulogu nigdje osim u onim ranijim danima u Miamiu. U ovom trenutku on je čovjek koji čini Denver boljom momčadi – donosi čvrstinu na vanjske pozicije, ne boji se potegnuti usprkos svemu i dok pogađa nosi ekipu. Ali i kad se vrati na svoje klasično očajno šutiranje, samo time što je uzeo loptu iz ruku Iversonu on je spasio sezonu ovome klubu. Ako ispadanje u prvom krugu uopće jeste nekakav uspjeh.

Dakle, Houston je ta ekipa koja je potpuno iznevjerila sva očekivanja. Osobno nisam od njih očekivao puno jer T-Mac je dokazani gubitnik koji uz sve nema ni sreće sa tim starim leđima, Yao je prevelik i prespor za bitniji doprinos usprkos svom talentu i znanju, a Rick Adelman kao novi trener nije definitivno garancija uspjeha. Jeste garancija ljepše košarke od one Van Gundyeve, s tim da možemo reći da je i ženska košarka ljepša od Van Gundyeve. Ključ je u uspjehu, a Adelman je mastor izbjegavanja istoga. Sjetimo se samo Portlanda i dva izgubljena finala, ili Kingsa s početka milenija. OK, i Pistonsi i Bullsi su bili bolje ekipe, a i ne možemo ga kriviti što je u Kingsima imao jednog Bibbya na luzere poput Webbera i Stojakovića. Ali toliko teški porazi ostave traga i obilježe čovjeka, i logično se zapitati koliki je njegov udio u tim kolektivnim blokadama.

Dakle, trener gubitnik se pridružio superstaru koji u karijeri nije prošao prvi krug playoffa, formula koje se teško može proglasiti garancijom uspjeha. Ipak, očekivali smo brzu košarku s puno imaginacije, oslobođenog McGradya, konačno slobodnog Minga kako igra licem košu i kopira Brada Millera, serije trica sa svih strana od ostalih, kad ono – Van Gundy i dalje živi.
Rocketsi se i dalje muče sa tranzicijom, ničim ne odaju dojam da imaju nekakav stil igre, i dok se muče čovjek pomisli da su rane iz prošlih sezona toliko duboke da ih može izlječiti samo rebuilding, nikako Adelmanov ležerniji stil.
Opet kažem, još je rano i s vremenom će valjda bolje funkcionirati, ali nekoliko stvari bode u oči.

1. Tracy je napad

I dalje, iako je Van Gundy već dugo na televiziji i sjajno se snalazi kao komentator (molimo se svi skupa da više nikada ne dobije priliku trenirati neku ekipu), ovaj Houston djeluje kao ekipa koja zna jednu jedinu akciju – daj loptu T-Macu i makni se s puta. Od tri tekme koje sam gledao, T-Mac je u dvije bio briljantan, u jednoj tek solidan. Dobili su jednu a dvije izgubili, dakle ni njegova vrhunska predstava sama po sebi nije dovoljna.
Uzmimo da po susretu Houston u prosjeku ima oko 80 napada koji rezultiraju šutom, ostalo otpada na slobodna i greške.
T-Mac ispali između 20 i 25 lopti, što s obzirom na učinkovitost i nije toliki problem. Problem je način na koji su ti šutevi upućeni, uglavnom bez sudjelovanja ekipe, iz 1 na 1 ili 1 na 5 situacija.
T-Mac zbog fizičkog stanja manja ide i pod koš. Naravno, nije totalno jadan kao Carter, još uvijek voli krenuti na ulaz, ali 7 slobodnih u prosjeku za takvog igrača su stvarno malo. Ali to nije ni bitno u ovoj priči, jer tih 7 slobodnih još su tri-četiri napada. Zatim, čovjek u prosjeku ima 6 asista i 3 izgubljene, što je još deset lopti. Dakle, samo od onoga gdje se može statistički vidjeti dolazimo do podatka da T-Mac vrti više od 50% akcija Rocketsa, a gdje su još situacije u kojima stvara višak i da onaj prvi pas, i uopće svi momenti gdje se trudi nešto stvoriti.
Ni Lakersi nisu ovisni o Bryantu ovoliko kolio je Houston ovisan o T-Macu, rekao bih čak da i Cavsi nisu toliko ovisni o Jamesu. Doduše potreban im je James na terenu kako bi ostali igrali protiv lakših obrana, što posebice sjajno koristi Ilgauskas. Ali Houston nema sistem u kojem bi se itko okoristio time što T-Maca stalno treba posebno paziti.

2. Gdje su ostali?

Ming igra bolje nego ikada, i to je vidljiva Adelmanova zasluga. Kada primi loptu na metar-dva od koša nezaustavljiv je, a sada ima i sve više prilika da puca licem košu. Konačno je dobio priliku da igra razigravača sa vrha reketa i u tome je sjajan. Kao šuter i asistent, te sa svojih 230 cm ovoj ekipi donosi ogromnu taktičku prednost.
Ostali pak nisu nigdje blizu po učinku. Battier je fajter ali nikako treći čovjek u napadu. Ovdje je s obzirom na nedostatak talenta prisiljen pucati više nego što bi trebao, a to nije njegova igra. Hayes je tipična borbena niska četvorka koja nema talenta niti za položiti od table, Scola još nije našao rolu, James samo šutira kao i Head, Alston pak ne zna šutirati. Nada je da će Scola naći nekakvu veću rolu i da će Wells i Francis malo skinuti teret zabijanja sa T-Maca ulazima jer su jedini u stanju to napraviti. Pouzdati se u Wellsa i Francisa da bi digao ekipu na novu razinu, e to je već malo bedasto.

3. Mingovi minusi

Uz svu korist koju donosi njegova visina, Yao zbog nje i dalje jeste žrtva u tranziciji. I dok u zrak podignutim rukama može omesti šut ili ulaz, nema eksplozivnosti ni za kontrolu skoka ni za čvršću obranu. Yao igra puno i skupi i dovoljno skokova i blokada, ali daleko je to od nečega što bi uljevalo sigurnost, posebno kada uzmemo u obzir da je jedini centar u ekipi. Finese nisu dovoljne, ovaj Houston treba i malo snage. Yao toga jednostavno nema.

4. Koja je rotacija?

Adelman je još uvijek traži. T-Mac ima punu minutažu, Ming također i zasada se obojica dobro drže. Ali s obzirom na zdravlje prvoga i težinu drugoga, pitanje je koliko će moći izdržati. Hayes je u principu beskoristan, ali zbog borbenosti ima prednost pred Scolom. Scola zna igrati košarku, i ima ruku da igra četvorku kraj Minga, ili da se postavlja u reket dok je Ming vani. Ako Oberto i Duncan funkcioniraju savršeno, nema razloga da i dva talentirana igrača poput njih ne briljiraju. Problem je obrana – oba su mekana, Scola je uostalom rookie koji tek traži svoju poziciju, pa su prepropusni ali ako ova momčad misli ići naprijed Scola mora imati minutažu veću od 20 minuta.
Mike James očajno šutira i to je razlog zašto Alston još ima prednost, iako Alston i dalje svojom nemogučnošću da pogodi vanjski šut ubija ekipu. Ali bar igra obranu i prirodniji je kao play od Jamesa koji je praktički samo uzeo minute Luteru Headu kao šuteru s klupe. Battier je na razini po pitanju obrane i pristupa, iako šuterski i on nije u top-formi a i uzima više trica nego što je potrebno. Već sam spomenuo da dva čovjeka mogu dati Houstonu dozu svježine- Wells svojom skočnošću, trkom i ulazom, kontroliranim kaosom u malim količinama, i Francis svojom 1 na 5 igrom. Oni su striktno za klupu, posebice za momente kada u igri nema T-Maca i kada svojom energijom mogu držati stvari neizvjesnima. Problem je samo s obzirom na njihove glave što bi se trebalo dogoditi da energije uvijek bude. Wells je ionako stalno u fazi oporavka od raznih ozljeda, dok Francis pokazuje naznake da bi mogao biti koristan u ulozi vođe druge postave. Samo da ne počne zahtjevati slične ovlasti kao T-Mac ili start u petorci. Valjda je već dovoljno sazrio i nešto naučio na zadnjim iskustvima u New Yorku i Orlandu, kamo je i završio nakon tradea za T-Maca. Iskreno, talentom je Francis debelo iznad i Alstona i Jamesa, ali teško da se može toliko koncentrirati na ulogu playa da preuzme mjesto u petorci. Njgovoj osobnosti ovo je idealna rola i valjda će to iskoristiti.
S njim, Scolom i Battierom, uz Minga i T-Maca, te uz očekviani Jamesov šuterski učinak ova ekipa ima šanse da napreduje. Do all-star vikenda vidjet ćemo kako su stvari sjele.

5. Kako igrati Adelmanov sistem sa tako malo pravih all-round košarkaša?

Samo su četvorica – Tracy, Ming, Scola i Francis. Već smo rekli, Ming je premekan i pretrom, Scola se privikava na NBA i NBA na njega, Tracy se previše koristi a Francis je tempirana bomba iza koje su ostali najbolji dani. Ostali su striktno pomoćno osoblje, s tim da Battier ima i šut uz svoju do savršenstva dovedenu specijalizaciju obrambenog asa koji se non-stop bori. On pokriva jedan kut, play (bilo James, bilo Alston, bilo Francis) drugi, a T-Mac ili Ming su oni koji vrte akcije. Međutim, fali još jedan igrač koji bi poboljšao kretanje lopte i tu bi izvrsno došla do izražaja Scolina argentinska kreativnost. Ako Scola bude na visini zadatka u minutama koje dobije, i ako bar jedan od tri playa bude u stanju konstantno zabijati svoje trice (a jedini koji to uopće može je James), tada ova ekipa može podnijeti neaktivnog napadača kao što je Battier, jer on sve vrati u obrani koja bi sa ovakvim sastavom bila izloženija nego ikada.
Ali Housotn jednostavno mora malo ubrzati igru da bi dao šansu Adelmanovom sistemu i uopće nekakvoj košarci koja nije postavljena i bazirana na inspiraciju pojedinca. I tu dolazimo do kvake 22 – na bržem ritmu Mingove slabosti su izloženije a bez njega ova ekipa nema šansi za ikakvim rezultatom jer čovjek je drugi oslonac momčadi. Adelman mora naći nekakav ritam, možda složiti specijalnu drugu postavu koja bi samo jurila, sve kako bi iskoristio maksimume ove momčadi. Jer ako ostanu na 33 okretaja, i ako budu stalno nailazili na postavljene obrane koje će napadati ili šutom ili T-Macovim ili Mingovim majstorijama ovi Rocketsi uvijek će biti jednostavna žrtva pravim ekipama koje su postigle balans između svojih pluseva i mana. Drugim rječima, Adleman mora izvući korist iz što više igrača jer ako vam lanac broji samo dvije karike, uopće nije bitno koliko su one čvrste.

Ne sumnjam da će vremenom Houston igrati sve bolje i da će biti bolji od dosadašnjeg Houstona. Kvragu, pa svaku tekmu koju igra McGrady vrijedi pogledati jer nikada ne znaš što će lik izvesti. Ali vjerujem li da mogu na bilo koji način doći do razine sa koje bi mogli parirati Spursima, Sunsima ili čak Jazzu? Ni najmanje.
Samo, daj više zaigrajte košarku.

Filed under: bball No Comments