ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

Hakl – the mother of all games

Uobičajeno zagrijavanje prije partije ulične košarke tj hakla: šest ili više igrača šutira sa svih strana, lopte prolaze kroz mrežicu, odbijaju se od obruča ili uopće ne dotiču konstrukciju. Napunivši punoljetni staž po uličnim terenima došao sam do nekih zanimljivih opažanja jer uostalom kroz sport se jako dobro reflektiraju I ljudski karakteri. Igri uvijek prethodi gore opisano zagrijavanje, a nerijetko se dogodi da pojedincima dolete dvije lopte. Jedna grupa ljudi nastoji s jednom rukom opucati I gotovo redovno promaše, te još uzdrmani od tog šuta promaše I sljedeći. S njima ne želim biti u trojci. Ili ako već jesam svjestan sam da će igra biti puno lošija I manje zanimljiva nego da u trojci imam igrače koji su dobivši dvije lopte dodali jednu od njih najbližem do sebe, a drugu mrtvi hladni ubacili kroz obruč. Kolektivna igra I svijest o njoj vidljive su I kroz najbanalnije situacije na terenu. Da sad ne ulazim pretjerano u psihu rekreativaca koji su se došli malo oznojiti, posvađati, pobjeći od žene ili jednostavno opustiti zamislimo situaciju iz mokrih snova svakog fana košarke – odaberi bilo koja dva NBA suigrača za hakl protiv frenda koji će učiniti isto. Dji, ovo je izazov.
Na osnovu ovog kriterija bih rangirao prema isključivo subjektivnom sudu najbolje igrače lige. Glavni kriterij je jednak kao I kod gledanja filma ili koncerta, a to je odgovor na pitanje kakav je onaj prvi osjećaj kad izlaziš iz dvorane, tj da li bi sa njima htio igrati tri na tri (thnx Bill).
Bez nekog posebnog redoslijeda ili količine evo liste.

Koji dodaju drugu loptu – igrači koji ne samo da dobro igraju već svojom igrom inspiriraju suigrače I gledatelje da zgrabe loptu I zaigraju. Kad malo bolje promislim ovakav stav bi me za nekih 10-ak godina mogao koštati neke gadne ozljede, ali nema veze, ipak govorimo o kraljici sportova.

Steve Nash
Tko je ikada igrao sa rođenim playom, a k tome I veteranom zna da je to nevjerovatno iskustvo koje otvara potpuno novu dimenziju igre (ne u Jim Morrisson stilu). Svi koji su igrali ili igraju u Sunsima s njim znaju to i mogu se samo nadati da će momak potrajati još koju godinu. Uvijek će se pojavljivati mlađi, brži, jači, ali Steve Nash, Magic I ćelavi Mile su u mojoj knjizi dva najbolja playa koja su hodala zemljom dok ja pratim košarku.

Kevin Durant
Još otkada se pojavio Paul Pierce, nisam vidio uzbudljivijeg igrača. Imati ovakvog lika u trojci znači da si maksimalno opasan u bilo kojem trenutku na bilo kojem dijelu terenu. Matchup problem je uvijek prisutan, velike će sa lakoćom okrenuti, a male postati. Savršen stroj u ljudskom tijelu.

Pierce/Garnett/R. Allen
Oni su defacto postali jedan uber-igrač pa ću ih spomenuti skupa. Pierce mi je odavno omiljeni igrač, a ni druga dva mi nisu mrska, pogotov sada kad su u zelenom. Dji ih je nahvalio prije pa se neću ponavljati. Samo ću reći da su se međusobno zaslužili. Finale Suns-Celtics bi bilo ostvarenje najluđih snova o najljepšoj košarci od vremena Birda I Magica.

Tim Duncan
Ultimativni timski igrač, stoik koji samo pogledom obara protivnike na koljena. Gospodar prstenova. Tko ga ne bi poželio u trojci.

Rasheed Wallace
Beskrajno talentirani fakin iz kvarta koji nikad nije dosegao svoj puni potencijal. Igrom sretnog slučaja se našao u šampionskom okruženju pa ima prstene, ali mogao je biti najveći. Najbolje od svega je što se čini da njega uopće nije briga. Igrati sa ovakvim luđakom je uglavnom beskrajno zabavno, ali kad poludi I beskrajno frustrirajuće.

Dwayne Wade
Borac, radilica, neuništiva koš mašina koja zna da netko mora preuzeti napad u jednom trenutku I povesti tim ka pobjedi. Pravi pobjednik. Možda bi Riley trebao ponovno pročitati vlastitu knjigu The Winner Within.

Brandon Roy
Osim kratkih isječaka nisam ga u cijelosti gledao na utakmici. Ali imam neki dobar predojećaj, jednak onome kad sam prvi put vidio rookiea Piercea u nekoj top10 akciji gdje je jedini nije imao divlje zakucavanje nego old school finger-roll. Roy se čini kao championship material. Ultimativni playground winner za kojeg ne znaš kako bi ga zaustavio.

Dwight Howard
Čudo prirode koje svi žele imati u trojci. Pokriva tuđe greške, ne troši puno lopti I zna se kretati po terenu unatoč gorostasnom tijelu. Možeš pucati trice (kao što to rade Hedo I Rash) bez brige da moraš ići odmah na skok. San snova za lijenčine I one van konde. Upariš gas a dva veterana šutera I nema trojke koju nećeš dobiti.

Kidd
Igrač koji ne mora zabiti niti jedan poen, a najbolji je na terenu. Najmanja nepažnja protivnika I lopta je već u našem posjedu. Njegova trojka će uvjerljivo imati najviše zicera na utakmici.

Deron W & Chris P
U prvoj sezoni je CP3 bio puno zreliji I spremniji za ligu. Deronov nagli skok I napredak u drugoj sezoni mi je bio iznenađenje I rekao bih da se sada paralelno razvijaju u jedan od najljepših budućih dvoboja. Winning material, nema šta.

Ne dodaju drugu loptu – radije bih izgubio sa slabijom trojkom nego igrao sa ovom ekipom. Jer s njima je jednako biti na terenu ili u gledalištu. Na terenu bi tu I tamo dodao loptu ili napravio blok. Nedvojbeno veliki igrači sa velikim egom. Imaju vrhunske rezultate, najtalentiraniji su, rade nevjerovatne poteze ali ih osobno ne volim. Jednostavno, nakon što ih gledam kako igraju ne ostavljaju nikakav mentalni trag u mojoj sivoj tvari. Bez nekog idealiziranja, svi igrači su u NBA zbog love. Ali većina ovih dolje navedenih momaka (ne svi) bi na jednak način konobarila, igrala kriket ili košarku, samo da su dovoljno plaćeni.

Le Bron
Najveći hodajući talenat danas, prošlo doigravanje sazrio iz mušićavog tinejđera u istinskog lidera. Moj problem sa LeBronom od početka jest da se čovjek ne smije dok igra.Niti poslije. I kada se veseli, to mi se više čini kao kad poslovnjak sklopi neki dobar posao ili kad gladijator porazi protivnika. Njegova poslovni pristup igri me odbija tako da on može postati najveći igrač ikada, ali za mene će uvijek biti na dnu liste. (Kao da ga je briga za moje mišljenje ali tome uostalom I služe blogovi).

Kobe
Slično kao I LeBron, samo što je on već dosegao svoj vrhunac. To je lik s kojim na terenu ne bi prozborio niti jednu riječ, samo bi se pozdravili na početku I kraju hakla. Lijepo. Kobe je mračnjak koji se zatvorio u školjku, izađe odigrati tekmu I vrati se nazad. Da li itko zna išta o njemu osim da je Mamba?

Allen Iverson
Mala prznica, zvrk na terenu koji jednako izluđuje svoju momčad kao I protivnika. I kada ga tijelo prestane slušati, igrati će na isti način I svi će govoriti gle kako se veteran trudi. Da veteran ima imalo pameti igrao bi na drukčiji način.

Gilbert Arenas
A.I. za 21 stoljeće.

Dirk
Ok, priznajem, Dirk bi dodao I prvu I drugu I treću loptu. Pogotovo ako su odlučujuće. I poslije hakla bi svima rekao da sad ide u Zagorje preko Sljemena dva dana hodati kako bi razmislio zašto je izgubio. S Dirkom bi uvijek rado popričao na haklu, ali bih radije bio u drugoj trojci.

Joe Johnson
Otišao od Steve Nasha iz Sunsa što je isto kao otići iz vrhunske firme u firmu u stečaju. Toliko o Joeu kao igraču. Pa nema šanse da bi ikad svojevoljno zaigrao s njim u trojci.

Damon Jones (ne pripada u ovu grupu ali for comedy reasons)
Zamisli suigrača koji non stop urla na sve oko sebe (Stephen A. Smith style), puca svaku loptu koju mu dodaš I nema pojma o igri. Vjerovatno ga cijeli teren želi namlatiti.

Shaq v.2003
The great pretender. U svađi sa Kobeom se isfurao kao Good Guy kojeg je eto Evil Kobe protjerao iz LA u Miami. Shaq ustvari nosi iste vrijednosti kao I Kobe, samo što sa Kobeom znaš da imaš posla sa mračnjakom, a Shaq je kao fora lik, Batman u konstantnoj potrazi za Robinom, Bobo u potrazi za svojim Frodom.

Vince
Za kraj, kralj nedodavanja druge lopte, onaj koji je bio pionir I trailblazer (ne iz Portlanda srećom) za mnoge unutar NBA I širom svijeta. Prošle godine sam imao priliku igrati sa sličnim (čak imaju isti dres) I nevjerovatno je kako jedan takav lik može uništiti momčad. Toliko da tri Steve Nasha teško mogu zacijeliti tu ranu.

Utility guys – učinak im je uglavnom nevidljiv, ali oni su treći igrači koji moraju iskočiti I pomoći nosećem dvojcu kada im padne ritam. Najčešće su to tvrdi skakači sa solidnim šutom sa poludistance (Charles Oakley) ili šuteri ubojice sposobni odigrati najžešću obranu na najboljem protivničkom igraču (Vinnie Johnson, Will Fraser). Neki koji mi trenutno padaju na pamet su:

Raja Bell
Andres Nocioni
Jamario Moon
Jason Kapono

Chris Wilcox
Kurt Thomas
Udonis Haslem
Yoakim Noah

Idealna trojka bi imala dvojicu iz prve grupe, niti jednog iz druge I jednog iz treće.
My picks:
Nash, Durant, Haslem
Ili
Pierce, Bell, Howard
Ako baš želiš zaigrati partiju s njima, onda im moraš godinu dana dodavati ručnike. I to sam malo rekao. Ali lijepo je sanjati.

REPKA 2007

Košarka je predivna stvar, ali što je igra bez soundtracka? Svi ovi postovi nastaju manje više uz glazbenu podlogu i jednom godišnje čovjek treba uzeti vremena i složiti nekakvu listu onoga što je najviše slušao, nečega za što smatra da će uz njega biti cijeli život.
Kada sam lani složio prvi pregled za blogač, ubacio sam 31 album na listu iako je prvotna namjera bila da na njoj bude 23 imena, baš kao što i nogometna repka ima 23 čovjeka na velikim natjecanjima.

Drugar Sickre ove godine je sjajno pogodio sa košarkaškim elementom, ali koliko god se trudio ne mogu srezati listu na 15 imena, a znamo da je 15 broj dozvoljenih igrača na rosteru.
Pa uz 15 veličanstvenih nek bude još nekih dodatnih, iako sam svjestan da ću za par mjeseci većinu ionako odbaciti. Uostalom od lanjske liste otpalo je iz svih kombinacija nekoliko albuma koji su bili u fazi preslušavanja, neki su od početnog oduševljenja spali nešto niže a neki su poletjeli u orbitu, dok su se kasnije pojavili još neki novi uopće ne spomenuti na listi.

Od onih 15-ak prvih pak nitko nije nestao, neki se cijene manje, neki više ali očito je da se radi o brojci koja pokriva moje kapacitete i koja može biti relevantna. A i ova godina se ne može pohvaliti nekim krucijalno dobrim albumom, niti je ponuda bila dobra kao recimo lani. Nešto kao playoff 2007. naspram playoffa 2006.

Među albumima koji su od početnog oduševljenja prerasli u najbojlje prijatelje prije svih bi istaknuo The Hold Steady, čiji album sam stavio na mjesto krilnog centra (4), iako bih da danas slažem listu bez razmišljanja baš njih izabrao za playmakera (1).
Kako po nekim izvorima ovaj album službeno i nije objavljen u Europi prije 2007. mogao bih se praviti blesav pa ga staviti kao album godine u ovom pregledu.

Međutim, tko šiša Europu, album je objavljen 2006-e pa neka bude prvi laureat u ovom pregledu i to u novoj kategoriji.

NAJBOLJI ALBUM 2006-e U 2007-oj

The Hold Steady – Boys and girls in America (nemam što dodati, jedna od najboljih ploča koje sam čuo u životu, uz rame sa Let it be, Sticky Fingers, Fashion Nugget, London Calling, Surfer Rosa, Daydream Nation, August and everything after, Southern Rock Opera, In the aeroplane over the sea, American water, Sound of lies, Anodyne, Ragged Glory i sličnima)

THE STARTING FIVE

1. Jason Isbell – Sirens of the ditch

Nije lako dati prednost nekome u ovakvom izboru kada ima hrpa stvari koja je od dana do dana drugačije privlačna. Ali ovaj album nisam skidao sa playlista cijelo ljeto, i uostalom jedini je album sa kojega znam napamet apsolutno svaki tekst svake pjesme. A nije da su tekstovi maleni, jelte. Kada živiš kao kontejner u kojega se samo slažu gomile nepotrebnih podataka, jedan ovakav oblik posvećenosti i vezivanja valjda govori više od ikakvog osvrta.
PS: i stotinu je puta bolji od zadnjih Truckersa koji će teško ponovno biti prvaci divizije, a kamoli lige na kraju 2008.-e

THE SONG – The Magician :

I was called amazing
I make folks believe
With nothing in my pockets
And nothing up my sleeve

I am an orphan man but ain't we all
I can make myself disappear
I am an orphan man but ain't we all
and I know there's somewhere worse than here
I am an orphan man but ain't we all
I could be somewhere worse than here

2. Neil Young – Chrome dreams II

Djeda je neuništiv, svake godine po album, svake godine nešto novo plus nešto staro sa jadnakim zadovoljstvom. Neil nije samo moj najdraži glazbenik ikada, on je moj jedini životni ideal – živjeti svaki dan sa strasti i ljubavi i za strast i ljubav.
Čovjek je nedavno izjavio da se baš i ne raduje kraju i da ga ne želi prizivati izdavanjem nekakvog retrospektivnog box-seta, što je razlog zašto nas je ove godine umjesto sa cijelom gomilom počastio izdanjem samo jednog live albuma, o kojem nešto više malo kasnije.
Znam sljedeće – kada uskoro krene na možda posljednju europsku turneju u životu, krećem i ja da ga vidim, bez obzira na preskupe karte i slične pizdarije. Jer da ga nikada ne vidim uživo, osjećao bih se posrano kao da se ne oprostim od najboljeg prijatelja na samrtnoj postelji i da mu po posljednji put ne kažem da ga volim. I da je bila čast znati ga. Hvala na svemu, djede!

THE SONG – Ordinary people:

And then a new Rolls Royce and a company car they were racin' down the street.
Each one tryin' to make it to the gate before employees manned the fleet.
The trucks full of products for the modern home, were set to roll out into the street
Of ordinary people.
Tryin' to make their way to work, the downtown people.
Some are saints, and some are jerks, [that's me] everyday people.
Stoppin' for a drink on their way to work, alcoholic people.
Yay, Yeah, takin' it one day at a time!

3. Bruce Springsteen – Magic

Da mi je netko prije par godina rekao da ću 2007-e danima slušati samo novi Bossov ispeglani studijski album poslao bih ga lijepo u neku stvar. Mislim, volim ja njegove stare stvari, tu i tamo muku mučim sa njegovom pozom, ali ne mogu mu osporiti da zna složiti genijalnu pjesmu.
Isto tako sam znao da je s njim gotovo, lanjski Seeger sessions bio je tek iznimka koja potrđuje pravilo po kojem Bruce više nema što ponuditi autorski, nego tek tu i tamo može zasviruckati na ovakvim projektima. Štoviše, očajni live zapis Seeger sessionsa iz Dublina to je i potvrdio, jer je više zvučao kao tipična Boosova ljiga nego rock koncert.
I onda se dogodi ova ljiga od albuma, ljiga koja ruši sve predrasude prema čeprkanju po studiju, koja me čini da se sramim što toliko uživam u njoj. Ali sjajne pjesme su sjajne pjesme, ovdje ih je gomila i to je valjda to.

THE SONG – I'll work for your love:

The dust of civilizations and love's sweet remains
Slip off of your fingers and come driftin' down like rain
The pages of Revelation lie open in your empty eyes of blue
I watch you slip that comb through your hair and this I promise you

I'll work for your love dear
I'll work for your love
What others may want for free
I'll work for your love

4. Avett Brothers – Emotionalism

Neko je napisao da ovi tipovi zvuče kao da su ispali iz građanskog rata Sjevera i Juga, i to je najbolji opis koji sam čuo. Bluegrass je postao popularan procvatom Americane, ali ovaj bend i njihov country nemaju nikakve veze sa šminkerima koji sviraju nešto što je trenutno in. On poput Two Gallants uzimaju jedan glazbeni pravac, i svojom iskrenošću, žestinom i ponajviše tekstovima stvaraju bezvremensku glazbu.

THE SONG – I't would be sad

Now listen here I told you I could live on with out loving you.
I was bluffing then, but it seems that just might have been the truth.
Well my dad told me, "One day son, this girl will think of what she's done and hurting you will be the first of many more
regrets to come."
And he said, "If she doesn't call, then it's her fault and it's her loss."
I say, "It's not that simple see, but then again it just may be."

5. Spoon – Ga ga ga ga ga

Pop-rock ploča godine. Ne ovaj indie bullshit tipa Pande i slične beštije, već prava ploča sa pjesmama, tekstovima koji o nečemu pričaju, a opet je sve skupa dovoljno intelektulano uokvireno da svaki snob koji misli da je bogomdan jer sluša mjuzu za koju nitko oko njega nije čuo bude zadovoljan. Sjajan bend kojem je uvijek nekako malo falilo da pogodi pravi omjer svirke i teksta ovdje je rasturio aranžmanima, razigranim gitarama i rasnim hitovima.

THE SONG – The underdog:

You got no time for the messenger,
got no regard for the thing that you don't understand.
You got no fear of The Underdog,
that's why you will not survive

THE ROTATION

6. Modest Mouse – We were dead before the ship even sank

Od samog početka godine ih ne skidam sa playlista, i stoga zaslužuju visoko mjesto. Nije ovo nikakav revolucionarni album, tek još jedan u nizu za ovakav bend, ali kad si s nekim toliko dugo stvari postanu rutina. Samo trebaju isporučiti ploču i ona će uvijek biti tu negdje pri vrhu ako dovoljno dobro ponavlja one bitne stvari. Pouzdani sixt player.

7. Iron and Wine – Shepherds dog

Malo me bilo strah toga kako će Sam opet ispasti zanimljiv sa uvijek istim stilom sviranja i pjevanja, a strah se još pojačao kada sam načuo da kreće više u indie vode, sa bendom i nešto modernijim aranžmanima. Ali usprkos svoj šminki, ovo je opet ispao najnježniji komad muzike na svijetu, smirujuć poput dva metra snijega uokolo, otvorenog mora ispred tebe ili NBA veterana koji zna što radi kada uđe na par minuta da odmori startere pod košem.

8. Oakley Hall – I'll follow you

Žao mi je što sam ih prošle godine stavio dosta nisko pa se dijelom sada i otkupljujem. Ovakve stvari zovem terapijom, americana terapijom, jer nema ovdje ničega novoga ni posebnoga. Ekipa iz New Yorka osjeća da joj nešto fali u životu, ostavlja se svojih urbanih projekata i kreće tragom Wilca, Lucinde Williams, AOR popa, countrya, prekrasnih harmonija žensko-muškog vokala, i isporučuje hrpu sjajnih pjesama od kojih je Free radicals lament, osim najboljeg naslova ponijela i nagradu za pjesmu godine (dobro, za jednu od).

9. Lucinda Williams – West

Nije West klasičan album kao prethodni, gdje idu sjajna pjesma za pjesmom o ljubavi, boli, životu i sličnom. Ovo je više doslovni preslik emocija gdje priča nije ni upola bitna koliko sama strast. Repeticija, urlici, monotonija, obračuni – sve se to vrti u ovom vrtlogu emocija stavljenom na ploču koji dolazi kao još jedan biser u karijeri najbolje kantautorice današnjice. I nitko nije ni blizu. Žena-dijete u najboljem izdanju.

UTILITY

10. Band of Horses – Cease to begin

Opet me dijelom peče savjest jer sam im sjajni prvijenac skoro potpuno odbacio da bih vremenom shvatio da se radi o izvrsnoj ploči. Na ovome albumu možda nema par razarača kao što je bio slučaj na prvome, ali je zato atmosfera i kvaliteta ujednačenija, a i dozu ugode donijelo je preseljenje iz Seattlea u Carolinu. Tko zna, možda Oklahoma City Sonicsi i neće biti toliko tragični? Ma hoće, ali nije slučajno da se najbolja stvar na albumu zove baš Detlef Schrempf.

11. Bill Callahan – Woke on a whaleheart

Pa Smog više nije aktualan, ali i dalje je to ista razina kvalitete. Malo veselije, jednako duhovito i uvijek opuštajuće, novi život Smoga i dalje je vrijedan pažnje i slušanja.

12. The Gourds – Noble creatures

Najveseliji američki bend štanca ploče brzinom munje, što se pomalo i osjeti. Nema stvarčine koja bi obilježila ploču, ali ima par stvari koje upadaju na svaku kompilaciju. Doduše, bez ovoga albuma moglo bi se živjeti ako imaš par ranijih, ali kvragu sve kada ljudi slože sljedeći stih i onda ga oblijepe harmonikom i eletričnim klavirom : Sleeping like a fat raccoon/ diabetic on a honeymoon

INJURED LIST

13. Jesse Mallin – Glitter in the gutter

Ljiga negdje na pola puta između brit kantautora i Ryana Adamsa, Jesse je složio par odličnih pjesama, par dobrih, doveo Springsteena kao gosta i obradio Replacementse. Meni dovoljno. Usprkos vokalu koji iritira do boli bolje od 90% svih ostalih plačipički jer tip se bar trudi biti muško. A i ostavio je Lucindu Williams i inspirirao je da snimi West, što mu je dodatni plus.

14. Against Me – New wave

Kako je indie rock očajno dosadan, dobro dođe bend iz jednoga potpuno drugoga svijeta da malo prodrma svakodnevnicu. Ovi punk-rokeri više zvuče kao post-pop punkeri a možda su i neo-rock metalci. Dok rasturaju i ti pjevušiš sa njima, who cares.

15. Two cow garage – Three

Južnjački rock nije imao baš neku bajnu godinu, Isbell je ipak više americana kantautor, ali ovaj album stvarno nije loš. Nije ovo bend u rangu Truckersa i Bottle Rocketsa, ali nije ni daleko. Do sada su patili zbog previše punka i hrapavog vokala naspram baladama, sada nekako imaju bolji omjer na tragu predvodnika žanra. Pjesme su kako koja ali ima ih dovoljno za svakog tko voli nešto slično da izvoli.

TRAINING CAMP CUTS

- Akron Family – Love is simple (nažalost, puno praznog hoda usprkos dvije fenomenalne pjesme)

- Caribou – Andorra (lijep kolaž ideja, ali ipak samo kolaž)

- Feist – The reminder (krasan glas, krasne pjesme, ali fali ono nešto što je lani otkrila Catpower)

- Manic Street Preachers – Send away the tigers (Tracy je zamijenjena Ninom, a rezultat je opet božanstven, povratak u mladost koji je urodio najzabavnijom pločom u karijeri)

- Oh no! Oh my! – Oh no! Oh my! (od svih indie pop bendića ovaj je pogodio nekako najbolju formulu, jednostavne stvari, simpa vokal, duhoviti tekstovi, sve nekako arty a opet totalno djetinjasto)

- Mary Gauthier – Between daylight and dark (manje frustrirana Lucinda Williams, sa dozom onoga dostojanstva koje ima Malvina Raynolds, Mary je ženetina koja uvijek isporučuje i ako kome treba dati 10-dnevni ugovor to je ona)

- Radiohead – In rainbows (na stranu pozadina priče, ovo je najbolji urbani soundtrack za noćne vožnje prošle godine, spoj ljudske topline i hladnoće trenutka kakve samo oni mogu nacrtati sa par efekata i gitarom)

- Two gallants – Two gallants (manje žestine više lirike, manje stvarčina više pjesmica, možda i nije toliko dosadnjikavo kao što se za sada čini u usporedbi sa prethodnim radovima, ali još nije sjelo)

- Lavander diamond – Imagine our love (arty folky patetični bend koji nekako uspije osvojiti dobrim stvarima i vokalom na rubu kenjkanja)

- Okkervil river – The stage names (još jedan u nizu dobrih im albuma, sa par pravih stvari, sa idejom, ali i manjkavim skok-šutom)

- Son volt – The search (nije dobar kao što se činio na prvu loptu, poprilično nebitan u opusu jednog Farrara, ali ako netko voli ovaj zvuk neće mu smetati tek prosječnost većine pjesama)

IVICA DUKAN SCOUTING REPORT

- Black lips – Good bad not evil (simpatično glupavo rock n roll djelce koje uvijek izmami smješak)

- Calexico – Tool box (iznenađujuće ugodan skup instrumentala, fali samo poneka pjesma pa da im ovo bude i jedna od naj albuma)

- Eddie Vedder – Into the wild (par dobrih stvari je premalo za prvi pokušaj Eddia u solo vodama, ali još uvijek obećava)

- Mark Olson – The salvation blues (Mark ostao bez Victorie, a čini se i bez mojoa, jer iako tekstovi obećavaju nema ovdje soka za pravi album)

- Galactic – From the corner to the block (fan sam zvuka New Orleansa, pa ovom prilikom preporučam nešto manje brass ili funk zvuka, ali svejedno jedan dobar plesni bend)

- Nina Nastasia & Jim White – You follow me (zanimljiv album prvestveno radi zvuka koji uključuje Ninin uspavaljujući vokal i žestoko jazzy bubnjanje obožavanog joj Whitea, s primjetnim nedostatkom pjesama)

- Steve Earle - Washington square serenade (za sebe mogu čak i reći da sam fan Earlea, ma super mi je bio čak i kao glumac u Wire-u, ali sa ovim kvazi-modernim albumčićem i preseljenjem u New York izgubio je onaj najbolji trubadurski dio sebe)

- Thurston Moore – Trees outside academy (simpa ploča za poslušati par puta, očito je da i kada ne svira sa bendom Thurston uživa u onome što radi, ali na kraju krajeva, taj čovjek uživa i u bureku iz Vjesnika)

- Weakerthans – Reunion tour (sjajni kanadski pop bend sa ugodnim vokalom i ugodnim pjesmicama nije nadmašio ranije albume, ali nije ni podbacio)

- Mendoza line – 30 year low (dok National kupe slavu i vrte zanatske ploče, ovakav bend prije nego se raspadne izbaci ploču karijere sa par fantastičnih stvari, savršenim ženskim vokalom i gostovanjem lidera Okkervila)

- Good life – Help wanted night (mala indie ploča ekipe sa pedigreom koja se uvuče pod kožu i ne pušta)

NBA CARES PROGRAM

Singl – Coffee, Aesop Rock (album kao album nije loš ali tko ima živaca gurati se kroz gomilu rima i zvukova kada u ovoj pjesmi ima ono najbolje od hip-hop i još Johna Darniella kao gosta da zaključi stvar)

Box – Sojourner, Magnolia electric co. (drvena kutija, diskovi, knjižice, ma koga briga – kao da mislim trošiti lovu na tako nešto, bitno je da na ova 4 diska ima hrpa melankolije)

Live – Live at the Gorge, Pearl Jam (sjajni koncerti, a i naj DVD godine je njihov, fenomenalni Live in Cornice koji opet samo potvrđuje da trenutno u svijetu nema ekipe koja tako uživa u onome što radi)

Soundtrack – I'm not there, v.a. (ma većina obrada i nije nešto, ali način na koji su Hold Steady gotovo nenabavljivu Dylanovu stvar pretvorili u svoj original je fascinantan)

Hrvat – Galerija Tutnplok, TBF (nije da im je album toliko dobar koliko nisu imali prave konkurencije, ali opet su zaslužili da budu spomenuti)

EP – Live at fingerprints, Hold Steady (ovaj nastup u nekakvom dućanu je raj za svakog fana jer nudi akustične verzije 5 sjajnih stvari, s tim da je ovako odsvirana You can make him like you apsolutno najbolja pjesma ikada)

Retro – Live at Massey hall 1971, Neil Young (veliki plus jer se radi o nikada objavljivanom nastupu, veliki plus jer Neil uz dva do sada izdana koncerta namjerava objaviti još hrpu, a ovaj je sjajan jer je uglavnom akustičan, ima na sebi Journey thru the past, i prekrasne verzije Cowgirl in the sand i Down by the river)

B-strane i rariteti – B-sides and rarities, Cake (ma ovo je očito popunjavanje prostora i odrađivanje ugovora, ali tri pjesme su simpa, dvije obrade su odlične – Black Sabbath i Barry White, pa ko voli glas i stil Johna McRaea neće se buniti)

Dva mini albuma u jednom – Hauf/Heim, Sigur ros (svako podsjećanje na Agaetis byrjun zaslužuje palac gore, a ovo nudi čak i nešto drugačije verzije pjesama, a što se tiče ovih neobjavljenih koje se nalaze na disku imenom Hauf ma nisu ni one loše)

Neslužbeno izdanje - Insound tour support 2.0, Thermals (bend koji sa ponosom može nositi oznaku indie, vrhunski rock koji na ovome sklepanome izdanju sa tri nastupa nudi svoje najbolje pjesme u nešto drugačijim aranžmanima)