ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

NO MORE RAIN

Odavno nije bilo ovako šugavog tjedna po pitanju vremenskih neprilika, što s druge strane strane znači da odavno nije bilo ni toliko sporta na raznim ekranima.
NCAA turnir očekivano nije probudio veće zanimanje, iako sam se uhvatio negdje oko jedan iza ponoći kako buljim u prozorčić i pratim stream izvjesne tekme između Davidsona i Georgetowna. O svakodnevnim posjetima kladionici da ne govorim, iako sam se već ima neko vrijeme odvikao od iste, kada stigne march madness klađenje na ekipe koje mi ne znače baš ništa čini se najnormalnijom stvari na svijetu.

Recept je bio jednostavan – kladiti se na ekipe koje je Andy Katz, ekspert za sveučilište sa ESPN-a, izdvojio kao one u najboljoj formi. I moram priznati da je takav pristup upalio, NCAA nije bio problem, ali listić bi uglavnom pao zbog Clevelanda, Spursa i sličnih, dobro nam poznatih NBA majstora. Jer stvari su u najdražoj ligi postale toliko komplicirane da više ništa nema smisla. And I love it!

Cavsi mi nisu jasni, prošlo je već skoro mjesec dana a ova nova rotacija nikako da se složi. Minimalan je učinak Westa i Wallya, a Big Ben je ionako odavno gotov. Ali čini mi se da je glavni problem Cavsima trenutno glavom i bradom baš King James. Liiibron je čini se uzeo lagani odmor pred playoff što je i razumljivo jer svjestan je da ako misli proći prvi krug sa ovom ekipom, morat će odigrati svoje najbolje partije. Pa valjda čuva snagu. Tim više što se čini da bi već u prvom krugu mogli na moje omiljene Sixerse, ekipu koje me osvojila svojim pristupom već na početku sezone da bi kroz sezonu taj pristup digla na još veću razinu.

Sixersi su najjači baš u onome što NBA izdvaja od svih ostalih košarkaških liga i natjecanja na svijetu, a to je atletika. Ekipa koja može trčati, skakati i opet trčati 48 minuta u istom ritmu – to je recept koji je momčad bez nekakvog velikog sistema lansirao na vrh Istoka prije svih očekivanja. A i dokaz da se može pobjeđivati ako pametno posložiš ekipu prema onome što imaš. Naglasi kvalitete, sakrij slabosti. Sixersi ne pucaju trice, ne igraju na postavljene napade ili preko posta jer nemaju kako. To ih ih naravno limitira na prvi ili drugi krug. Ali forsiranje vlastitih jakih strana čini ih dovoljno jakima i sposobnima suprostaviti se svima, što je nešto čime se većina klubova ne može pohvaliti.

Uzmimo samo za primjer Atlantu koja je pokušala sličnim pristupom, slaganjem vrhunskih atleta stvoriti temelje za budućnost. Nisu uspjeli jer za razliku od Sixersa nemaju posloženu hijerarhiju, vodstvo kluba koje bi primjerom vodilo igrače. Sixersi su pak pogodili i sa novim GM-om, i sa trenerom, i sa izborom igrača. Onda im je samo preostalo uvjeriti te igrače da ako daju sve od sebe mogu uspjeti. A to sa Atlantom, koja nije ništa manje talentirana, nije slučaj. Tamo se igrači jednostavno nemaju na što ugledati, vlasnici se ne znaju, trener je izgubljen.

S obzirom na razvoj NBA, sve veću igračku kvalitetu i sve kvalitetniji rad franšiza na svim razinama, u buduće će razliku između pobjede i poraza značiti upravo kemija. A ona očito nastaje na najvišim razinama da bi se linerano prenijela prema parketu. I to ništa nije garancija, moraš izabrati prave ljude koji će u svojim ulogama uživati. Kada vidim sa kakvim žarom sa klupe ulaze mladići poput Smitha, Carneya, Younga ili Williamsa, kako rade svoje bez da gube vrijeme na razmišljanje o tome kako bi bilo da startaju ili da imaju više lopti, ne mogu nego da se još više radujem budućnosti koju nudi NBA. Ljudi, čeka nas desetljeće vrhunske košarke.

Inače, nakon nove hrpe odgledanih dvoboja, mislim da možemo slobodno izdvojiti Celticse kao prve favorite za naslov. Rotacija je nevjerojatna, svi koji zaigraju daju svoj doprinos, a velika trojka igra toliko pametno da čovjek može samo stati i zapljeskati. Allen i Pierce kao stoperi, KG kao vladar reketa – ovim su sve rekli o tome kako se osvajaju naslovi. Tri glavna igrača, strijelca i zvijezde vode primjerom u obrani te se u napadu potpuno podređuju momčadi. Boston stvarno djeluje kao ekipa kojoj puno toga treba otkazati da bi izgubila seriju.

Spursi pak kao i toliko puta ove sezone pokazuju da do kraja mogu samo ako SVE bude funkcioniralo. Timmy je nešto sporiji i time slabiji u napadu, ali i dalje drži obranu. Manu briljira, Tony se diže i čini se da će oni biti spremni za playoff. Ali velika trojka više nije dovoljna. Kao što se kroz sezonu dalo vidjeti, Spursi ovise o učinku sporednih glumaca. Kada sve štima, kada Finley, Bowen i Udoka zabiju svoje a Oberto i Horry svoje Spursi su i dalje ekipa kojoj ostali gledaju u leđa. Ali čim padne njihov učinak, Spursi gube i to ne samo da gube već nisu u stanju od nikuda izvući neko dodatno oružje da se suprotstave ekipama koje mogu pobijediti i kada ne igraju najbolje.

A to da ne mogu pobijediti bez svoje najbolje igre nije do sada bilo obilježje prvaka. Što praktički Spurse stavlja u skupinu sa svima ostalima osim Bostonom.

Ključ cijelog playoff izgleda bit će ovih preostalih desetak utakmica. Ekipe koje izbore status prva 4 nositelja uhvatit će malu prednost, tu jednu dodatnu utakmicu na domaćem terenu koja bi u ovakvoj izjednačenosti mogla biti i ključna. Jer ne vidim načina kako bi neka niže postavljena ekipa mogla dobiti tri serije sa utakmicom manje doma i onda još Boston u finalu. Nema šanse. A onda opet, tako smo mislili i 1995. kada su Rocketsi Olajuewona i Drexlera napravili upravo to.

Uz ulazak među prve 4 ekipe, najvažnije će biti imati sreće. Što opet za svaku ekipu ima drugačije značenje. Jazz mora izbjeći Lakerse, Sunsi Jazz, Spursi nikako ne smiju na Hornetse i tako dalje i tako dalje. A sve skupa opet ne znači ništa ako se sve poklopi na način kako se to dogodilo Rocketsima u nedavnoj seriji. Kako stvarno više ništa nije jasno, nam preostaje nego zavaliti se u fotelje i uživati u svim tim sitnicama koje život znače.

Evo, ozljedom Nowitzkog možemo slobodno zaokružiti i listu playoff putnika na Zapadu, nema šanse da usrani Mavericksi ostanu ispred revolveraških bandi kao što su Nuggetsi ili Warriorsi. Ovih dana gledao sam i jedne i druge i očito je da im forma samo raste. Denver je slabiji nego lani u ovo vrijeme jer nema Nenea za spustiti loptu pod koš, ali s druge strane ima - J.R. Smitha. Ovaj pomahnitali tricaš očito nema namjeru promjeniti svoju igru ni najmanje, nakon 4 godine u NBA on je i dalje jednodimenzionalni strijelac sa klupe. S tim da je u stanju sam samcat dobiti utakmicu ako ga krenu trice. Ubacio je već 134 uz izvrstan postotak, što ga praktički svrstava u ulogu jednog od najboljih šuterskih specijalista u ligi. Još kada bi ih zabijao iz izrađenih akcija a ne preko ruke ili sa devet metara.

Karl je također nada kako će Nene opet odigrati ključnu ulogu, ali ovaj put ne na terenu već na klupi. Iz nekog razloga dobri stari George se nada da će Neneova nedavno savladana bolest izazvati nekakav pozitivan šok u glavama ostalih i da će preko noći Melo i AI postati pravi suigrači umjesto da si broje tko je ispalio koliko lopti. Štogod. Denver ispada u prvom krugu, ali za razliku od Dallasa oni će bar ispaliti poneki metak. Dallas bi vrlo vjerovatno bio pometen.

Nećemo sada likovati nad katastrofalnom situacijom u Cubanovom klubu, već davno smo se složili da je dovođenje Kidda nepotrebno, a da je dodatan trošak zbog takvog igrača sulud. Neću puno o tome, ali moram istaknuti samo da je od dolaska u Texas Kidd izgubio 61 loptu. Usporedbe radi, Chris Paul je u zadnjih 19 tekmi posijao 20 lopti manje. OK, nećemo pretjerivati, Paul je klasa za sebe, ali zar nije Kidd doveden baš zbog kontrole lopte? Zabiti ne može, obranu igra ispodporsječno, dakle asisti i čuvanje lopte trebali bi mu biti glavna zadaća. Je, i Nash gubi dosta lopti, ali Nash i više asisitira i više zabija, na jednu izgubljenu ima asist više od Kidda. Je, Kidd uvijek gura naprijed i riskira, ali zar Dallasu nije najpotrebnija stabilnost a ne još rizika? Jedna stvar je pozitivna u cijeloj priči - sada su se svi uvjerili da je Kidd na odlasku i valjda nikome neće pasti na pamet ponuditi mu ogroman novac, do kojega je pokušao doći ucjenjujući Netse. Vrijeme je da su u borbu za naslov uključiš na minimalcu Jasone, kao i svi ostali pošteni veterani.

(znate što mi je baš zanimljivo? Kidd je otišao iz kluba u doba kada su drmala tri J - Jason, Jimmy i Jaamal. Dakle, Kidd, Jackson i Mashburn. Sada kada se vratio klubom opet drmaju tri J - Jason, Jason i Josh (Terry & Howard). Dobro, možda 4 J ako dodamo i Jerrya (Stacka). Uglavnom, ništa se nije promijenilo. Osim što je Tony Braxton koja je upropastila vezu između tri mladića (koja genijalna urbana legenda) sada nešto tamnija, ima veće jagodične kosti i glas toliko hrapav da bi teško i sa boljim tijelom snimila album. I da, zove se Avery, i da, najodgovornija je za krah svega. I kao u stara vremena, nema ni playoffa. Jason Kidd, R.I.P.)

Ali možemo likovati nad preporodom Sunsa. Da se radi o Sunsima još uvijek. Jer ova nova ekipa nema veze sa onim što smo gledali zadnjih godina. Prvo, nevjerojatno je da jedna ekipa u par tjedana tek tako potpuno promijeni stil igre. Je, tu i tamo oni još uvijek potrče i potegnu poneki brzi šut ali osjeća se da su najsigurniji i da im je najugodnije kada zaigraju stilom - Spursa. Toliko im je San Antonio u glavi da tek sada, kada su postali njegova kopija, dišu slobodno. U jednu ruku mi je žao što više nema onog spektakla, ali u drugu mi je drago što je ekipa koja je vrlo lako mogla završiti kao Dallas, na putu prema dolje bez povratne karte, pronašla sebe i uključila se u borbu za vrh.

Najzaslužniji? D'Antoniju svaka čast na brzoj prilagodbi, Nashu svaka čast jer i dalje je sjajan, svaka čast Amareu jer napada obruč u svakoj prilici ali ovu ekipu sada vode dva veterana - Hill i Shaq. Hill je stigao na ljeto ali tek sada sa Shaqom pronašao je rolu. Dok je Matrix bio u klubu Grant je bio određen za sporednu ulogu i s tim nitko nije imao problema. Ali nakon Matrixova odlaska netko je morao iskočiti i Hill je odlučio biti taj. Grant zabija, igra obranu, razigrava, radi sve što treba za pobjedu. Najvažnije, skinuo je dio tereta sa leđa Nashu, u situaciji kada lopta ne ide pod koš ili ne upali pick n roll, Nash više nije jedini koji mora riješiti napad.

Shaq je bitan iz drugog razloga. Prije nekoliko godina pitao sam se na koji način će Shaq biti od pomoći ekipa kada ga izda tijelo a to se moralo dogoditi. Kako će se div prilagoditi, hoće li zaigrati obranu, hoće li se koncentrirati na skok. U Miamiu se ta promjena iz zvijezde u sporednog glumca nije dogodila jer očito je ego još bio prejak i rane su bile presvježe. Ali što zbog šoka od očajne sezone, što zbog stalnih napada medija promjenom kluba Shaq je konačno prihvatio stvarnost i odlučio postati sjajan igrač zadatka. A njegov zadatak je gurati se, graditi skok, postaviti blok i boriti se. Mada sumnjam da to baš doslovno od njega traže, ali činjenica je da se Shaq baca za svakom loptom poput kakvog tipa koji se bori za novi desetodnevni ugovor. Samo tim preporodio je ovu ekipu. Pa iako buduća serija između Spursa i Sunsa više neće imati onu dramu kakvu je donosio sudar svjetova, već će više izgledati kao da se međusobno bore dvije dosadne ekipe Spursa koje šetaju na postavljene napade i obrane, imat će nešto drugo - potpunu izjednačenost do zadnje lopte. O svemirke sile, dajte namjestite ovaj par pa makar u prvoj rundi.

Od ostalih zvijezda ovoga tjedna moram spomenuti Carla Landrya i Montu Ellisa. Mali Landry je čudo, tek mu je prva sezona u ligi a već igra poput veterana. Čeka ga minimalno 10 godina vrhunske košarke, pitanje je samo da li u petorci kao nova verzija P.J. Browna ili sa klupe. Svejedno, gdje god i ma koliko igrao osigurat će čvrstinu, pokretljivost, skokove, a što je najvažnije koševe bez puno mudrovanja. Što se da zakucati on zakuca, kada ostane sam na postu potegne iz vana, a ako ga netko čuva, odmah daje loptu vani i kreće postaviti blok. U Houstonu svaki dan pale svijeću scoutu koji je njega otkrio.

Monta je pak posebna priča. Od zujalice koja nije razlikovala dobar od lošeg šuta i koja nije ništa drugo radila nego neprestano zabijala, Ellis je postao pravi igrač sa glavom. Naravno, to što se radi o možda najbržem igraču sa loptom na svijetu nije za baciti (brži i od Parkera i od Harrisa), ali Ellis fascinira svime. Prvo, više ne forsira šut već koristi svaku priliku za ulaz i koš iz reketa. Zatim, kako više nije strijelac sa klupe, uvijek gleda dodati drugima, uvijek ide na skok iako je često najniži na terenu i uvijek stišće u obrani.
Po učinku nije ništa lošiji od ostalih bekova-šutera osim što je ipak više strijelac a manje šuter. Ali kada još popravi šut a hoće bit će nezaustavljiv. Uopće nema smisla pretvarati ga u nekakvog playa, već ga treba pustiti da radi ono što najbolje zna, sada da li u nekakvom sistemu kao što Spursi rade sa Parkerom, ili u paru sa velikim playom kao što Nellie radi u Warriorsima manje je bitno. Ali Ellis treba loptu i novi debeli ugovor.

Da ne bi ja sada opet o svakoj ekipi po nešto, vratimo se na NCAA turnir.

Evo, u ovome trenutku spremam se za jedno pravo cijelovečernje praćenje NCAA turnira, točnije zadnje 4 utakmice osmine finala ili kako je već Ameri nazivaju - sweet 16. U četvrtifnale odnosno u elite eight već su se plasirali North Carolina, Louisville, UCLA i Xavier, sve potpuno očekivano. Ako i večeras bude sve po protokolu trebali bi im se pridružiti i Memphis (prilika za vidjeti još jednom Derricka Rosea koji je zacementirao svoju poziciju na predstojećem draftu, momak je sigurni broj 2 a o broju 1 malo kasnije), zatim Kansas, Texas (u sigurnom trileru protiv Stanforda) te Davidson kao jedino super-iznenađenje.

Ali na stranu sva drama, dosadna igra koja nudi tek ushit ako uživaš u tučnjavi i napadu od 35 sekundi (što je po meni i glavni razlog zašto toliko tekmi i ulazi u neizvjesne zavšnice), što je sa igračima? Budućim NBA zvijezdama?

Ovosezonska generacija rookiea je kako se pokazalo nevjerojatna. U biti kada u obzir uzmemo i generaciju od godinu prije, pitanje je da li se ikada dogodilo da NBA liga dvije godine za redom dobije takvu dozu svježe krvi. E pa ne moramo se brinuti oko sljedećeg drafta jer očito je izvor makar na kratko presušio. Ponuda u kojoj vrh čine visoki bijeli igrači poput Lovea, Hansbrougha i braće Lopez nikako ne obećava. Formula je jednostavna – ako do sada bijela visoka drva nisu napravila ništa u ligi kojom nad fundamentima uvijek dominira atletika, neće ni dalje. A ako nema boljih za izbor, tada je jasno da je riječ o siromašnom draftu.

Ima atleta, ima brzih playeva, ima žilavih bekova ali nijedan za sada ne obećava nešto posebno. Osim naravno Michaela Beasleya. Pogledao sam ga dobar dio obje tekme i jasno mi je zašto ga svi vide kao prvi pick. Momak je krilni centar, a klizi po terenu poput beka. Ima meku ruku ali ne forsira šut sa posta već stalno napada obruč. Očito je da nema sirovu snagu kakvu ima jedan Amare, ali Beasley je jednako kreativan kad treba zabiti oko obruča. Samo što umjesto zakucavanja u facu sve radi sa više stila. Ima perfektan ulaz za nekoga tko igra četvorku, odlično vodi loptu i pitanje je jedino ima li uopće igru leđima. Ja ga vidim kao novog Davida Westa, samo što je Beasley bolji i čvršći skakač. Naravno, idealno bi bilo da ga dočeka play poput Paula, ali takvih nema previše. Ipak po svemu viđenom najbolje bi bilo da ga se dočepa Memphis koji ima Conleya i Lowrya i igru koja od visokog kirla upravo traži pozicioniranje na vrhu reketa. Uostalom, ako Warrick trenutno igra sjajno i zabija samo šutom, možete misliti koliko bi u Iavaronievom sistemu zabijao Beasley koji šut poput veterana koristi da izvuče obranu iz reketa i onda uleti na polaganje.

Igrač broj dva i jedini vrijedan spomena u dosadašnjem turniru je sin legendarnog tricaša Della Currya. Mršavi Stephen koji izgleda kao sin Starvin Marvina prije nego legende Della, zabio je 70 koševa u prva dva kruga i to takvom lakoćom kao da nitko prije susreta nije znao da je baš on taj kojega treba zaustaviti. Inače, sjećam ga se od lani iako nije ušao u izbor 30 najboljih igrača jer je usprkos sjanoj tekmi izletio u prvom krugu. Sjećam se, sjedio sam na poslu i u prozorčiću pratio tekmu između Davidsona i Marylanda u kojoj se Curry u šuterskom dvoboju borio sa – D.J. Strawberryem. Pravi indijanski obračun, koš na koš, ostali stoje okolo i gledaju dok se njih dva puškaraju. Strawberry je tako odnio pobjedu, zavrijedio spomen svoga imena na blogu i izbor na draftu. Curry to čeka ove godine. Ali tko god da ga izabere – dajte momku da igra. A ne da poput Strawberrya postane Rootberry sjedeći na kraju klupe nejasnog Mikea D'Antonia.

Eh, i koje su luzerčine ti Duke tipovi. Faca Šiševškšog (aka Coach K.) u trenu kada im je izvjesni bek sa klupe West Wirginie presudio za anale je, uz Facu Johanna Cruyffa i Facu Karla Malonea. U biti trener Šššššš je uz Alexa Fergusona čovjek čije lice u porazu donosi više radosti običnom čovjeku od seksa nakon deset piva, dobitka od stotinjak kuna na kladionici ili novog albuma R.E.M.a

A kad smo već spomenuli Fergusona, vrijeme je i za male nogometne osvrte. Prije svega ipak veliko hvala omraženom sportskom programu HRT-a koji nam je omogučio najveću nogometnu nedjelju. Najbolji ste sportski program u zemlji Hrvatskoj. Ah, i jedini ste? WTF

Nogometni osvrt 1.

Drogba

Osim što je sam dobio Arsenala sa one dvije genijalne reakcije, osim što je još jednom potvrdio da je najbolji centarfor zadnje dvije – tri godine, i osim što je moju majku natjerao da nekoliko puta tijekom tekme uzvikne «ajme, baš je lijep ovaj Dogbar» (što je naravno natjeralo mog oca da još jednom ustvrdi da sve žene zanima samo jedna stvar a to je velika kita i da, zato je Hamdija osvojio srca svih domaćica Hrvatske), najveći sin Obale Bjelokosti čini se odigrat će i ključnu ulogu u mome posvojenju jednog nogometnog kluba.
Kao što sam već spominjao, ja sam jedan od onih rijetkih dečkića koji nemaju svoj omiljeni klub. Idem ja na svaku domaću utakmicu Šibenika, i zavolio sam i klub i igrače, i uživam u mogućnostima navale Vitaić – Makarin kao što sam uživao u Rukavini i Kaliniću.
Ali jedini klub koji sam odabrao svojom voljom, kojega sam odlučio pratiti bio je Lazio, još davno u doba velikog Gazze. Mislim, da li je ikada živio tip kojega je bilo lakše voljeti od Gazze? Pio je hektolitre piva, mlatio je ženu, nije trenirao, izgledao je kao klošar a ne sportaš i uz sve bio je genijalac sa loptom. Naravno da su svi klinci bili ludi za Gazzom koji je bio personifikacija svih naših snova. Naravno, kasnije kada smo dobili zrno soli u glavi, shvatili smo da romantika baš nema veze sa sportom.

Ali odluka o voljenju Lazia je ostala.
Dok taj isti Lazio bije postao leglo fašizma i korupcije koje jednostavno čovjek više nije mogao podržavati a da sam sebe ne razočara. I tako sam već desetak godina čovjek bez kluba, i svaki puta kada poželim nekoga prisvojiti osjetim krivnju zbog toga jer sam se svoga kluba već odrekao i kao nemam sada pravo na drugi. Pravi katolik, ma koliko mi šutjeli o tome.

Krivnju još više pojačava podatak da klub koji godinama želim posvojiti jeste baš Roma, najveći neprijatelj Lazia. Promjena dresa dozvoljena je možda igračima, ali meni se nekako uvijek činio nemoralnim. Ali sada je dosta. Pa neću do kraja života zbog grijeha mladosti biti bez kluba, praviti se da mi nije stalo što rade Totti i ekipa. Neću do kraja života gledati Šibenik a Ligu Prvaka pratiti bez kluba do kojega mi je stalo.

I zato ću izabrati Romu. Razloga je masu. Prvo, radi se o prvoj momčadi sa kojom sam rasturao na Manageru. Proveo sam s njima bar godinu života. Drugo, lijevo su orijentirani. Treće, Totti mi je jedan od najdražih igrača. Četvrto, sviđaju mi se njihovi dresovi. Ali ipak prije odabira čekam ljeto i realizaciju jednog transfera koji bi trebao biti znak da se mogu pretvoriti u romanista. A taj transfer je prelazak Drogbe u Rim.

Stoga, ako Drogba na ljeto dođe u Romu, to će i službeno označiti početak mog života kao romanista, nakon svih godina managera koje sam proveo sa Francescom i društvom. Šanse za to su velike, navodno su nova cura od Drogbe i Tottieva žena odlične frendice, zajedno pustoše shopping centre, te preko te veze izgleda misle odvući Drogbu ispred svih ostalih zainteresiranih.
Zbog moga zdravlja, nadam se da se radi o ozbiljnoj vezi i da će Didier zbog ljubavi ostati što dalje od ljigavih klubova pretrpanih zvijezdama kao što su Madrid ili Barcelona. Jer inače i dalje ostajem samo na repki i par njihovih tekmi godišnje. A preko tjedna ću i dalje pratiti Ligu Prvaka, navijati protiv velikih umjesto za nekoga i strepiti hoće li De Rossi dobiti crveni karton odmah ili kasnije.

Nogometni osvrt 2.

Neku večer smo se glupirali po Škotskoj, i još jednom dokazali da ove godine Sila nije s nama. Prvo poraz od Nizozemske, pa ozljeda Du-du-a (neeema nam pomoći), pa natezanje Slavena sa Imperijom Zla (o tome više kasnije), pa nas onda još namlate drvosjeće sa Otoka i skoro ostanemo bez Srne i Čarlija. Naša dijaspora je nervozna, van forme (braća, Joe i Killer su neprepoznatljivi) i potpuno ovisimo o potezu Luke, Petrića ili Nike. Olić je od neprijatelja broj jedan repke postao maskota da bi se sada opet vratio starim navikama i beskorisnom zujanju (čovjek je naš Rafer Alston, najzaslužniji za pobjedu protiv Engleza/seriju od 22 pobjede, ali i čovjek čija će nas nemogućnost kombinatorne igre/pogađanja otvorenih trica koštati na Euru/playoffu). Ni sjena one momčadi iz kvalifikacija kojoj je sve polazilo od noge.

Zbog svega toga morat ću promijeniti prognozu po kojoj sam u finalu vidio Hrvatsku protiv Švicarske u novu. I taman sam mislio reći da će to biti Švicarska – Italija, kad ugledah postavu Švice protiv Švaba. Čekaj, gdje je ona obrana na kojoj sam bazirao svoje prognoze? Gdje su Degen, Magnin i Muller kraj Senderosa? Tko su ovi novi ljudi?
Taman kada sam u srcu našao mjesta za zadnju liniju Švicarske odmah pored one legendarne Arsenalove obrane Dixon – Keown – Adams – Winterburn, ona je nestala. Ni na golu više nema Ciberbilera, u vezi nema Yakina, Wickya, nikoga. Pa kako onda od ove ekipe nešto očekivati?
Dakle, finale Italija – Njemačka. Ni upola uzbudljivo kao ono iz prvotne prognoze.

Nogometni osvrt 3.

Ujedno je i najvažniji moment u ovome trenutku u zemlji. Ma koji dugovi, ma koji ZERP, ma koji Bush. Ma koji Korade, ma koja mozzarella, jebote postali smo najgora Amerika. Samo što helikopterima po Zagorju novinari ne hvataju jednorukog kriminalca koji se okoristio ratom kao i svi u ovoj banani od zemlje, postao general a da ne zna složiti dvije rečenice i sad je velika stvar što je koknuo par ljudi koji su mu se zamjerili. A za to vrijeme iz etera se samo sije strah, vijesti se završavaju sa patetičnim spavanjem iza zaključanih vrata, kao da je itko normalan do sada mislio da živi u Disneylandu. I onda se plaši ljude pokvarenim sirom, iako nitko nigdje niti je umro niti se razbolio zbog toga što je par bivola pojelo par kila više onoga otrova koji im inače serviraju. Malograđani se nakon ovakvih vijesti odlučuju za bojkot mocarele, već vidim nekakvog Stipu kako kaže svojoj Kati - nemoj kupit mocarelu, puna je dioksina. Je, sve ste je do sada kupovali. Pa konji jedni, ova kopija koja se može kupit kod nas nema veze sa onim što je zabranjeno, a i to što je zabranjeno nema veze sa pameću jer se još jednom kao i uvijek samo radi o umjetnom pumpanju vijesti kako bi se drekovi sa ekrana pokazali važnijima nego što jesu. A sada par minuta reklama. Jebote, u kojem degutantnom društvu živimo, evo koliko me izbaci iz takta par minuta televizije, a sve zato jer sam odlučio ponovo pogledati jedan od najboljih filmova ikada, Iskupljenje u Shawshanku. Ali ako je to cijena koju treba platiti za malo gušta, neka. Što mislite, kojom rukom je Korade pucao? Šala male.

Što sam ono govorio? E da, znači sve ovo gore je nebitno prema sljedećoj mogućoj katastrofi. Ako Vlatko Marković prođe neokrznut nakon ovakvog ponašanja prema Biliću, to ruši sav napredak koji smo kao nogometna nacija napravili u ovih zadnjih dvije godine.
Priča ide ovako nekako, Bilićev novi ugovor već dosta dugo je na dnevnom redu i dvije strane nikako da se dogovore. Prvo je bilo nekakvih nesporazuma oko cifre, pa su onda Biliću počeli stavljati riječi u usta - kad je ono izjavio za Engleze kako mu je mala plaća, frustrirani plaćenici su odmah zavapili da kako je to mala plaća kad kod nas jedan radnik ima manje od 500 eura. Me jebem ti ja radnika, pa Bilić je izbornik jedne od najboljih svjetskih repki, čovjek je praktički najzaslužniji za rezultate jednog proizvoda koji se kasnije naplaćuju u milijunima. Zaslužuje dio kolača.

I onda se dogodila ona famozna presica na kojoj po prvi puta čovjek može vidjeti o čemu se stvarno radi. Slaven pred cijelim svijetom izjavljuje da je istog trena spreman potpisti bilo što, da ne želi u nikakav klub i da ne želi nikakvu bijesnu lovu, već da želi i dalje ostati sa ovom ekipom. Loptica je prebaćena onom iscijedku iz Markovićeva sfinktera, Zorku Srebriću aka ljudskoj tubi vazelina, koja se smješka svjesna da bez velikog glavonje ne može ništa. A veliki glavonja Marković očito ne želi Bilića u blizini jer Bilić nije tip koji voli provoditi vrijeme u hladu njegove šupe. Za razliku od spomenutog Zorka koji se u Vlatkovoj šupi osjeća ko kod kuće.

Tu smo dakle. Vlatko se kocka sa životom jednog naroda samo zato jer njegov ego nije najsretniji. Kao, Bilić je nevažan, zamjenu je lako naći, moj prijatelj Trapatoni će doći. Da, doći će isto kao što je tvoj prijatelj Platini garantirao europsko prvenstvo. E već tada nakon gafa i sramote sa organizacijom Eura trebalo se riješiti starog senilca, a ne mu dozvoliti da i dalje radi ludosti. Za koje on uvijek ima ispriku u tome kako je savez pod njim uspješan. Jebote. Pa i moj bivši šef, Lejtop-Men (nije u rodu sa Marcusom Williamsom), bi sa ovakvim proizvodom uspio stvoriti lovu.

Ali najveći razlog zašto sam da Marković nestane je taj što zbog njega podržavam - Rodijaka. Da, čovjeka koga prezirem kao nikoga, čija arogancija i usiljenost izazivaju podražaje moga debelog crijeva, mora postati šef saveza. Jer jedino ako Štimac zasjedne na tron, to znači da stari odlazi. Ali sa ovakvim medijima, stari ne ide nigdje. Ili su svi nezainteresirani ili ih sve drži šaci jer drugačije ne mogu objasniti da se nakon svega nitko ne okreće u napad na savez i inertnost sa novim ugovorom već svi napadaju igrače i Slaven zbog par šugavih tekmi. Kao da su samo rezultati bitni. A što je sa amtosferom, primjerom, ponosom i svime onim čime su nas ovi momci zadužili? I ako netko misli da kemija više nije dobra, pa dobro zar za to nije kriv baš ovakav odnos saveza?

Ljut sam kao i leptir i ovom prilikom pozivam sve ljude dobre volje - ako mediji nemaju moć da pritisnu jednog bezveznjaka kakav je Marković, onda ajmo mi obična raja pokušati. Napad na HNS. Napunimo kondome vodom i gađamo zgradu. Smočimo Srebrića koji onako mokar više neće tako lako ući u Vlatkovu šupu.

Nogometni osvrt 4.

Za kraj vesela vijest. U Trogiru, drugoligašu sa velikim ambicijama i bez stadiona, opet su se okupila dva velikana nogometa. Miki i Moka opet zajedno na terenu, dovoljno za nazdraviti. Život stvarno piše romane, a ovaj vrijedi prepričavati. Sredinom 90-ih naime Miki i Moka unijeli su revoluciju u nogomet. Ne tako što su više vremena provodili za poker aparatima nego na treningu, već svojim igranjem krilnih napadača. Mornar sa desne strane, Rapaić sa lijeve, u sredini bilo tko. Brzina, tehnika, udarčine, centaršut, pasovi. Imali su sve ali nažalost nisu to imali kome pokazati u prćiji od hr nogometa. Malo je falilo da Barić sa onom otpadničkom repkom ponovi recept, samo što je tada vrijeme već prošlo (pogotovo Mornaru koji je zapucao onaj zicer protiv Francuza sa metra preko prečke, konjina). Ma spominjem ih ne samo zato što je simpatično ovo njihovo novo okupljanje već i zato što tada u svijetu gotovo nitko nije igrao sa dva krilna napadača i centarforom. Ili si imao krila i dva napadača, ili bekove, ili polušpicu iza dva napadača. Ali malo tko je napadao sa tri igrača, dva sa krila i jednim centralnim. U biti osim Ajaxa čiji je to valjda i patent, nitko (sjetite se Finidija desno, Overmarsa lijevo, centralno Kluiverta ili Kanua a iza Litmanena, to bi u Hajdukovoj verziji bili Miki, Moka, Erceg i Vik Lalić?). Danas tako igraju svi, i Barca, i Chelsea, Manchester i Real također sve više. Roma igra nešto defanzviniju verziju toga. Ali uglavnom nogomet je danas bez krila - nezamisliv. E pa dva čovjeka koja su očito bila ispred svoga vremena danas igraju u Trogiru tu istu igru koju igra Europa. I sad ti reci da samo mi nazadni. A da ja odustanem od Rome i ipak izaberem Trogir?

DRUGA HNL - WHERE AMAZING HAPPENS

PRINT YOUR BRACKETS – THE 2008. EDITION

Je, slobodno ih isprintaj dragi prijatelju. I onda ih negdje spremi, i na kraju mjeseca ih ispuni, kada rezultati budu poznati. Eventualno možeš ostaviti prazan prostor ostavljen za final four, koji je 5.4., pa tu pokušati nešto pogoditi.

Eh, kad se sjetim lanjskog march madnessa. Imao sam iza sebe odgledano na desetke utakmica, vidio sam sve bitne igrače ne djelu, čitao sam svakodnevno tekstove likova poput Andya Katza, Pata Forda pa čak i Dickiea V.
Vidio sam više tekmi Durantova Texasa i Odenova Ohia od nekih vrhunskih NBA ekipa, kvragu čak sam dva puta pogledao i Michigan Drewa Neitzela (doduše jednom baš protiv Ohia a drugi put protiv Texasa, what are the odds).
Kada je ludilo počelo nitko me u dane turnira nije mogao odvojiti od kompjutera i live streama kojeg sam pratio u prozorćiću velićine 10 za 10 cm jer je rezolucija u full screenu bila zrnatija od doručka Željka Mavrovića.

I nagledao sam se vrhunskih tekmi. Evo baš bacio pogled u arhiv pokojnog bloga na adresi fullcourtpress.blog.hr, i vidio sljedeće:
- prošle godine u ovo vrijeme napisao sam bar nešto o više od 50 NCAA igrača, dobar dio kojih je danas u NBA
- Kevin Durant se na dobrom starom blogu pojavio slikom više puta od ijedne NBA zvijezde
- u dva tjedna March Madnessa napisano 11 postova posvećenih samo NCAA turniru
- u njima opisano dvadesetak odgledanih tekmi od kojih su neke bile apsolutni trileri

Bojim se da ove sezone osim najave turnira i osvrta nakon kraja neće biti velike priče. Bar ne za vrijeme prva dva kruga koja sam lani pratio do ranih jutarnjih sati. Nema draži, nema napetosti, nema Odena, nema Greena ni Duranta, nema feelinga. Hype je preskočen, NBA je toliko dobra da nema smisla odvajati vrijeme za tekme koje mogu ponuditi eventualno uzbudljiv kraj, bez kvalitete između.

S druge strane, da imam maxTV, vjerovatno bih na datume turnira bio nedostupan. Ovako, reda radi pišem nešto o nečemu o čemu imam malo pojma, sve zasnovano na lanjskim slikama. A to što nema svježih slika je i razlog zašto ovaj post pišem već tri dana, pokušavajući od nekuda iz glave iskopati nešto.

EAST

Jedna od onih ekipa koje sam ove sezone pogledao je North Carolina. A nema ih puno – Duke, UCLA, USC, Memphis, Georgetown i njih. To je popis. Tri tekme. I na temelju čega onda ovo legendarno sveučilište vidim kao finalista? Vrlo jednostavno – imaju dva prošlogodišnja izbora sa prvog moccachina-frappuchino-alppacino drafta, koji je u biti izbor 30 najboljih igrača NCAA turnira po mom mišljenju. E pa i Tyler Hansbrough i Ty Lawson su bili visoko na moccachino-frappuchino-alppacino draftu i ove godine bi trebali izaći i na onaj pravi. Hansbrough ima odličnu statistiku ali njegova najveća vrlina je borbenost i upornost, te agresivno napadanje obruča koje mu omogućuje gomile slobodnih. Ako mu i fali dosta toga, hrabrosti ima dovoljno.

Lawson je play NBA potencijala, nedovoljno dobar šuter i ne uvijek sjajnih odluka ali žilav i brz te će imati karijeru kao back-up play.
Uz njih od lani je ostao i eksplozivni krilni centar Deon Thompson (prošle godine pokazivao znakove extra talenta, ove nekako slabiji) te kao drugi bek pouzdani šuter Wayne Ellington. Sva četiri upadaju u ovogodišnji izbor, i ne samo to – iskreno mislim da sva četiri mogu imati solidne NBA karijere. Pa ako to nije dovoljno za rezultat u ovakvoj konkurenciji, ne znam što jeste. Još važnije od potencijala – dobra su ekipa, imaju sjajnog trenera i svi su brobeni i skloni žestokoj obrani.

Nitko drugi u ovome dijelu turnira nije im blizu, iako moram spomenuti Indianu zbog Erica Gordona. Momak će biti jedan od top pickova na sljedećem draftu, sjajan je šuter i strijelac ali nije čudotvorac – čak ni njihov poraz u prvoj rundi nije neočekivan s obzirom na sve probleme. Naime Indiana je ostala usred sezone bez trenera kojeg su nekako uhvatili u kršenju strogih pravila regrutacije (koji nesposobni lik, pa zar to svi ne rade? I samo njega uhvate?), što je šok od kojega se ekipa još nije oporavila. Gordona ćemo tako već dogodine gledati u NBA, a usporedbe se uglavnom vrte oko Bena Gordona, zbog toga jer se radi o čistoj dvojci u tijelu krupne jedinice i zbog brzog izbačaja. I zbog prezimena, Ben nekako prvi padne na pamet. Moja napomena – ovaj mlađi Gordon možda neće upadati u lude šuterske serije poput starijeg, ali ima veći šuterski domet i puno više trči i radi.

Od ostalih momčadi treba spomenuti još samo drugog nositelja Tennessee, na čeku sa hladnokrvnim Chrisom Loftonom, koji iza sebe ima dobar lanjski turnir (hladan kao led u završnici, bit će dobar profesionalac), te Louisville Ricka Pitina. Ali njih spominjemo samo zbog Pitina koji je i lani izgubio utakmicu glupim potezima u završnici, davši loptu u ruke brucošu koji do tada nije bio ni peti najbolji igrač ekipe tu večer.
Tennesse nije slučajno drugi nositelj ali očito je u krivom dijelu ždrijeba – ma kako Lofton dobro odigrao, North Carolina je realno za klasu iznad njih.

MIDWEST

I ovdje teško da do final foura može itko osim prvog nositelja. Kansas je lani bio ekipa koju sam vidio u finalu uz Floridu, skupina budućih NBA igrača, bez zvijezda ali sa gomilom likova koji znaju svoje uloge. Naravno, razočarali su i možda isto naprave i ove sezone. Ali na papiru su Mario Chalmers i Brandon Rush garancija stabilnosti, dva sjajna beka koji imaju i pristup i kvalitete za dugu karijeru kao igrači zadatka u NBA. Najbolje od svega je što se odlazak Juliena Wrighta u Hornetse i ne osjeti jer ga je napadački zamjenio Darrell Arthur, koji je i lani pokazivao da će biti dobar igrač. E pa sada je glavni.

Uz Kansas spoemnimo i USC zbog još jednog budućeg NBA igrača, O.J. Maya, tipa kojega se u srednjoj uspoređivalo sa LeBronom da bi ga se nakon nepune NCAA sezone već okarakteriziralo kao promašaj. Iskreno, tip zabija 20 koševa u ekipi duplo lošijoj od lanjskog Durantova Texasa i najmanje je kriv za slabije razultate od očekivanih. Momak ima 18 i može zabiti što je sasvim ok za početak. S druge strane, ako je u glavi kao Starbury i slični i košarkom se bavi reda radi, vrijeme će već učiniti svoje. Zasad, dajmo mu šansu. Na klupi Trojanaca iz Južne Kalifornije je Tim Floyd, čovjek proglašen jednim od najgorih NBA trenera ikada, ali čovjek koji u sveučilišnim vodama zna što radi. S obzirom da su Floyd i Mayo veća imena od ikoga u Kansasu, a kako je glupo izabrati sva četiri nositelja za nastup na final fouru, ostavimo mogućnost da USC bude iznenađenje. Ako uopće prođe prvi krug, jer od svih ekipa koje imaju šanse za doći do kraja USC ima najteži put.

Već u prvoj rundi igraju protiv onoga drugog Kansasa, državnog, za kojega igra samo najbolji sveučilišni igrač i budući prvi pick drafta Michael Beasley. Nisam ga gledao u cijeloj utakmici i ne mogu suditi po par snimki, ali čovjek je ove sezone bio ono što je lani bio Durant. Prvi igrač loše ekipe kojega nitko nije mogao zaustaviti iako su svi znali da sve ide preko njega. Brucoš koji je jednostavno prerastao konkurenciju. Znači, Mayo bi trebao preko Besleya, pa još preko Georgetowna da bi uopće imao šansu iznenaditi Kansas u završnici regionalnog turnira, takozvanom elite eight.

I zato je najopasniji protivnik Kansasu ipak Georgetown. Iako više nema sjajnog Jeffa Greena, kostur i dalje čine centar Roy Hibbert, vrijedno krilo Pat Ewing mlađi i uporni play Jessie Sapp. Greenov učinak nadoknađuju momčadskom igrom i čvrstom obranom, ali realno nemaju onoga jednog igrača koji može riješiti utakmicu. Međutim kako Kansas ne zaslužuje povjerenje, dajmo im šansu.

SOUTH

Kao prvi nositelj Memphis ima prednost, prije svega zbog po meni prvog imena budućeg drafta a to je Derrick Rose, najkompletniji igrač uopće na NCAA turniru. Dodajmo mu još od lani vrlo solidan Memphis predvođen poznatim trenerom kao što je John Calipari i eto nam mogućeg prvaka. Jer Memphis je dobio Rosea a praktički nije izgubio nikoga, svi lanjski igrači i dalje su tu za istim učinkom. Chris Douglas-Roberts i Willie Kemp ostali su mi u najboljem sjećanju, s tim da Kemp zbog Roseova dolaska ima puno manju ulogu nego lani.

Jedini pravi protivnik Memphisu je Durantov bivši Texas, to dovoljno govori koliko je ove godine turnir slabiji. Lani ova ista ekipa sa Durantom, jednim od najboljih sveučilišnih igrača ikada, nije bila u stanju napraviti ozbiljniji rezultat a ove sezone su jedni od favorita. Sve zahvaljujući i lani dobrim bekovima D.J. Augustinu i A.J. Abramsu. P.J. i B.J. nisu nažalost dio ove ekipe. Augustin je u drugoj godini od playa sklonog izgubljenim loptama postao vrhunski strijelac, a Abrams je svoj šuterski dio digao na još bolju razinu. Ipak, kako je Augustinov stil igre čisti run and gun i izaziva greške, a kako je Abrams najblaže rečeno streaky šuter, ne bi me čudilo da se Texas oprosti ranije nego itko očekuje.

Ostale ekipe su blago rečeno zanimljive, prije svih Michigan State legendarnog Toma Izzoa. Drew Neitzel i dalje žari i pali i ako mu se zalomi šuterska večer – eto iznenađenja. Naravno, kada mu se drugu večer dogodi podbačaj Michigan ispada, sada samo treba imati nos i pogoditi što će se dogoditi prije.

WEST

Najzanimljiviji dio turnira sa kojega će usprkos konkurenciji ipak isplivati UCLA.
Jedina momčad koja se po tradiciji, trenerskoj kvaliteti i igri u obrani može mjeriti sa North Carolinom. U biti, možda su čak i borbeniji i kvalitetniji u tom segmentu što bi na kraju moglo presuditi.
Od lani vraćaju cijelu postavu osim Afflala koji je u Detroitu, što znači da iz vani i dalje prijeti Josh Shipp, ekvivalent nekakvom pouzdanom NBA veteranu tricašu, zatim pod košem se i dalje gura Scott Pollard NCAA košarke Lorenzo Mata, na krilu je svestrani atlet Mbah a Moute a na jedinici je iza Rosea najbolji play u turniru Darren Collison. Dok se lani nije bilo lako odlučiti između njega, Augustina i Lawsona ove sezone Collison je očit izbor – Lawson je puno skromnijih kapaciteta dok je Augustin više strijelac koji pokušava biti play. Collison je pak novi NBA starter, brzanac koji vlada slash n kick igrom i kojega čeka odlična karijera.

Uz svu ovu raskoš talenta, trener Ben Howland najveći je posao ipak dovevši brucoša Kevina Lovea ovo ljeto. Iako nema brojke za pasti na dupe, njegovih 17 koševa u ovako širokoj i discipliniranoj ekipi vrijede kao 30 Beasleyevih za Kansas State. Uz to što ima igru u postu, i leđima i licem, Love uredno skuplja desetak skokova, igra obranu i pokazuje da ima osjećaj za asist. Talentom on je novi Brad Miller, ali sa puno boljom igrom leđima i ne toliko sklon kontaktu u obrani. U svakom slučaju ako ga se dočepa prava ekipa, bit će tip od kojega ima i te kako koristi u NBA.

Dobri stari Connecticut Jima Calhouna i Arizona Lutea Olsona uvijek su opasni ali zbog različitih razloga. Uconn nema zvijezda i ovisi o čvrstoj obrani, dok Arizonu nose revolveraši Chase Budinger i Jerryd Bayless koje obrana ne zanima, osobito nakon što se legendarni Olson povukao na neodređeno vrijeme iz košarke (a da odeš u mirovinu?). Osobito je mekan Budinger, koji bi ako je Adam Morrison nekakav znak, mogao biti sljedeće veliko bijelo razočaranje. Izvrstan strijelac na sveučilištu, bez dovoljno srca i pameti za prilagodbu na NBA.

Glavni protivnik ipak je dosadni Duke. Coach K. ima solidnu petorku, više radničku nego talentiranu i upravo zbog razlike u kvaliteti ne bi smjeli ozbiljnije ugroziti UCLA. Koja je stvarno čvrsta ekipa a ne tek glumi čvrstinu poput Dukea. Usporena košarka trenera američke repke bit će dosta protiv Arizone, ali srećom tu im je i kraj.

FINAL FOUR

Dakle Mempis i UCLA su par na jednoj strani a North Carolina i Georgetown na drugoj. Kansas izbacujem da ne budu svi prvi nositelji u finalu jer takvo nešto se valjda nije nikada dogodilo. A sve osim finala između Caroline i UCLA bit će iznenađenje.

I usprkos puno težem rasporedu, a osobito ubitačnom polufinalu sa Memphisom, biram UCLA kao novog prvaka. Ne zato što imaju bolje igrače, jer nemaju. Čak je i duel Hansbrougha i Lovea pod košem poptuno ujednačen, kako igrom tako i bojom kože. Playevi su im slični, imaju dovoljno igrača koji znaju svoje uloge, treneri su ponajbolji u svome poslu, momčadi im imaju kemiju i daju sve od sebe u obrani. Ali prošlogodišnja izdanja UCLA ostala su mi u sjećanju po vrhunskoj zoni, Shipp je šuter koji može ući u seriju i kakvog Carolina nema a Mata može pomoći Loveu protiv Hansbrougha dok Carolina opet takvoga nema. I te sitnice bi na kraju trebale biti prevaga u finalu jednog nakon lanjske euforije vjerovatno podcijenjenog turnira, ali turnira koji osim uzbuđenja teško da može ponuditi previše vrhunske košarke.

Uostalom, kakvo je to finale u kojem su dva najbolja dva čovjeka na terenu - bijela. I uz to igraju pod košem. Bože pomozi.

Dakle novi Gatorsi (na papiru) - UCLA Bruins.

Srećom, imamo NBA u kojoj čak i kada se sudare dvije najbolje obrambena momčadi uzbuđenja i drame ne nedostaje. A poseban gušt je što su u glavnoj ulozi u susretu Spursa protiv Celticsa našao Sam Cassell i što je nakon pogođene trice odluke otplesao svoj ples ogromnih testisa. Rondo zaslužuje svaku pohvalu za herojsku borbu, Ginobili je trenutno među pet najboljih košarkaša u svemiru, Timmy više ne može biti glavni oslonac u napadu ali obrambeno je i dalje stijena – sve stvari u kojima se da uživati, ali mene je posebno inspirirao trenutak kada su na parketu zajedno bili Cassell, Rondo, Pierce, KG i P.J. Brown. Iako će Rondo postati igračina, dodajte ovdje samo Raya kada ozdravi i recite vidite li išta osim novih prvaka? Na jednome mjestu imati više rutine, iskustva i profesionalizma od Spursa nikako ne može biti loše.

Sunsi su živnuli, Mavsi nikako da dobiju bolju ekipu, Cavsi nikako da nađu rotaciju, Spursi ulaze u ozbiljnu seriju poraza... Toliko je tih predivinih sitnica, toliko se toga vrti oko jedne lopte da mi je skoro žao što završava regularna sezona. Pa kad imaš osjećaj da je playoff već odavno počeo.

NBA - WHERE AMAZING HAPPENS

THE FINAL POWER RANKINGS

Eto kako je život pun paradoksa. Liga nikada bolja, skoro svaki dan na repertoaru je jedna vrhunska tekma, a meni se ne piše. Jednostavno mi se ne piše. Imam osjećaj kao da nema smisla gomilati riječi da bi se još jednom reklo nešto što manje više govorim zadnja dva mjeseca – da su Spursi najveći favoriti i ove godine za osvojiti naslov, i da je vrijeme Sunsa i Nasha službeno prošlo.

Samo prošli tjedan pogledao sam u raznim kombinacijama gotovo sve playoff momčadi Zapada i onih par ozbiljnih sa Istoka. Mavse, Spurse, Lakerse, Hornetse, Jazz, Sunse, Rocketse, Blazerse, Cavse, Celticse, Pistonse. U sedam dana nisam bacio pogled samo na Magic, Warriorse i Nuggetse od nazovimo ih tako konkurentnih momčadi.

Da li je možda i ovakva pretjerana konzumacija kriva za nedostatak volje za pisanjem pitam se?
Ili se jednostavno radi o tome da je ovih nekoliko sunčanih dana u kombinaciji sa punom dušom nakon posjeta čači Neilu isključilo sve nepotrebne funkcije. Kada ti je dovoljno samo sjediti i slušati muziku, naći se sa prijateljima na piću te tu i tamo pogledati tekmu da bi bio sretan, čemu se opterečivati sa svim ostalim?

Naravno, NBA nije sve ostalo pa stoga ipak zaslužuje trenutak pažnje u svojevrsnom power rankingu u kojem rangiram samo one momčadi koje spletom okolnosti mogu do naslova. Nekima će se tek trebati poklopiti par sitnica da iskoriste šansu, a nekima poput Dallasa ili Phoenixa teško da može pomoći i Hiro Nakamura.

NOSITELJI

Kakvo čudo dakle da su broj jedan i dalje

1. SPURS

Baš sam u nedjelju ujutro u već tradicionalnom terminu sa Starim pogledao Spurse protiv Dallasa. Nekako sam navikao tog lika da nedjelju ujutro nakon povratka sa ribarnice na kojoj po običaju nema ničega (a zašto bi i bilo, pa Šibenik nije doslovno na moru, imamo kanal koji nas dijeli od pučine po kojoj kočarice tamane prirodne resurse) umjesto kljucanja pred TV-om i gledanjem nekakvog starog filma sjedne uz moj monitor kako bi pogledao pravu košarku i time dijelom razbio stav da je košarka sport koji su nekada igrali Kukoč i Rađa a danas ga pokušavaju savladati Bršljan i Rozić.

Što se Spursa tiče, Parker se tek vratio nakon ozljede, još traži šut i nema one sigurnosti kod ulaza, Ginobili je nakon nevjerojatnog mjeseca malo usporio a Damon i Kurt još nisu pronašli role. Cijelu tekmu samo je Timmy odigrao na razni, s tim da ni on nije odigrao ništa specijalno, tek onoliko koliko uvijek ponudi, pouzdaniji od Volkswagenova dizelaša.

Ali bilo je dovoljno da su ova trojica na terenu da naprave mjesta za one koji na kraju čine najbitniju razliku – sporedne likove. Spursi su kao Altmanov film. U Popovoj rotaciji nema čovjeka koji igra tek da igra. Finley je svaki puta kada bi se Dallas pokušao odvojiti spojio par vanjskih šutova. Udoka se borio kao lav i još svojom žilavošću omogućuje Popu da povremeno zaigra i sa niskom postavom u kojoj je on četvorka. Bowen kojega svake godine otpisujemo odigrao je još jednu pravu bowenovsku partiju, pogodio je otvoreni šut svaki puta kada je trebalo a ako je i sporiji u obrani to nije ništa manje prljav – dovoljno da iz takta izbaci i Terry i Stacka.
Oberto je napravio svoje, Vaughn svoje, čak je i Horry pokazao znakove života.

Dodajte ovome ubuduće Thomasovu čvrstu obranu i onaj sjajni šut sa vrha reketa kojim će kazniti svakoga tko udvoji Timmya, dodajte Stoudemireovu rutinu i povremene šuterske bljeskove, pa meke ruke Bonnera i Barrya koji je već na putu nazad, i recite tko ima dublju i bolje posloženu klupu od Spursa?

Barry pak zaslužuje posebnu rečenicu, kad pogledamo malo ovu situaciju moramo priznati da je Pop ipak ispao malo licemjeran. Prvi je napao Gasolov trejd u Lakerse i s razlogom se pitao nije li vrijeme da se osnuje neka komisija koja će odbaciti trejdove koji veze nemaju sa razumom. Pa je skočio na Stackhouseove izjave da će ga Netsi otpustiti i da se vraća u Dallas, što je izazvalo puno veći problem realizaciji Kiddova dolaska od odbijanja zamjene Deveana Georgea (George bi se jednostavno zamjenio Hasselom, ali zbog Stackova jezika Cuban je morao platiti Van Horna i pristati na još veći porez).
Sada se događa ista situacija, Pop mudro šuti i nitko u ničemu ne vidi problem. A problema i nema jer sve je po pravilima, samo što je eto Barry vlasnik mozga za razliku od Stacka.

A ako je Stern u dogovoru sa ekipom koja vodi Grizzliese i dogovorio trejd za Gasola, dovođenje Thomasa za praktički samo Elsona – također je potez mafije, obitelji. Pa GM Sonicsa do jučer je bio dio Spursa, Presti je Popov kadar, i iako su mu telefoni zvonili sa svih strana dolazak Thomasa baš u Spurse bio je predvidljiviji od pobjede Rome na Bernabeu (usput, odavno nogomet nije probudio onakve strasti kod mene, sjajna tekma a još je luđe što su briljirali likovi poput Vučinića i one trojice Gatttusa iz središnjeg zida. De Rossi, Aquilani, Perrota – trka i pokrivanje koje su oni prezentirali davno nije viđeno, čak i ovom modernom nogometu gdje je trka postala osnova svega).

Ako je netko najbolja momčad, onda nije slučajno prvak sve ove godine. Kao što je Stari lijepo rekao – "Pa u ovom San Antoniu nema ni jednog lošeg igrača". Po onoj Lenjinovoj lanac je čvrst koliko je čvrsta najslabija karika, a kako Spursi slabe karike nemaju možemo slobodno reći da su Mamuze i dalje najčvršće.

Jedine dvije ekipe koje po dubini dolaze blizu Spursima su Lakersi i Celticsi i zato su oni broj dva i tri na ovoj ljestvici. Ali prije nego prijeđem na njih malo bih promijenio temu.

Kad zavlada Sunce i lijepo vrijeme, čovjek dobije potrebu da izađe vani. I to ne nužno na basket ili u šetnju, već negdje vani gdje se može dobro zavaliti u hlad. Srećom, moj balkon je poprilično sunčano mjesto na kojem se nalazi prekrasna ljuljačka obložena spužvom u kojoj provodim sate uglavnom slušajući glazbu i čitajući nešto.
E pa ako imate slične potrebe, evo par savjeta za čitanje.

Tko želi ugodan, zabavan a opet pametan roman zasigurno neće čitati Igru Neila Straussa, taj konačno dokaz da na svijetu više nema muškaraca već da su nas zamijenili mamini sinovi taštiji od ijedne žene.
Pametan čovjek u ruke će uzeti Mjerenje svijeta Daniela Kehlmana, roman koji priča o mogućim životnim iskustvima stvarnih velikana kao što su Alexander Von Humboldt i Carl Gauss. Tko ne zna, Von Humboldt je čovjek koji je proputovao svijet u istraživačkom žaru kakvog je mogao imati samo netko rođen u tom dobu željan novoga. Gauss je pak suprotnost, tip koji nikada nije napuštao svoj njemački kraj ali čiji um je sa svojih mnogih putovanja zauvijek promijenio matematiku.

Pisac ih obojicu na pitak način prikazuje kao obične ljude sa svim manama i vrlinama, ljude koji usprkos svoj veličini ostaju svjesni toga koliko su mali. U tom ugodnom tonu teče priča o dva lika koji su mogli biti i dva bauštelca, ali utoliko zanimljivija zbog koteksta u kojem se nalazi pogotovo jedan Vaon Humboldt, čije putovanje po Južnoj Americi jeste kičma romana.

Sjajna ideja, gomila sjajnih misli i istina razbacana svuda po negdej maje a negdje više ozbiljno pisanoj knjizi čine idealnu razbibrigu svakome željnom dobrog društva.
Ključ je ipak pristup autora životu. Iako dva glavna lika nisu mogla biti različitija, njihova je najveća i najbitnija sličnost sloboda uma. Iako je jedan svaki dan susretao urođenike, hrvao se sa prirodom i penjao po planinama, ništa manje pustolovan nije ni Gauss koji ne napušta svoju okolinu ali u čijoj glavi se život odvija punom bzinom, zbog te strasti koju osjeća prema svemu oko seba a posebice matematici. Treba biti majstor za tako suptilno prikazati da je sve u glavi i da putnik i obiteljski čovjek mogu imati više zajedničkog nego što je moguće zamisliti. I da je život u biti samo taj kemijski proces koji nam ili sve učini prekrasnim ili sve pokvari. A biti velik i sputan u glavi ne ide, zato free your mind everybody.

E sad, puno se u zadnje vrijeme priča o novoj knjizi Roberta Perišića, čovjeka koji je eto gostovao i kod Ane Ugarković sa onim punoglavcem od Karakaša.
Dok je Karakaš zanimljiv sam po sebi, na stranu njegove književne (ne)kvalitete, Perišič je tipični šljaker koji za sve mora upregnuti, pa tako i za to da bude relevantan.
Tako nastade romančina Naš čovjek na terenu, za koju osvrti na koricama kažu da je knjiga koja će promijeniti domaću književnost.

Naravno, sa strane činjenica to je nebitno jer svi znamo da na tim koricama slične gluposti moraju pisati. Na knjigama Candace Bushnell, autorice Seksa i grada i ostalih derivata, spominju se bez imalo srama i imena poput Prousta. Ali dok Bushnell bez imalo oklijevanja nazivamo smećem, što i jeste, Perišića dočekujemo drugačije. Zašto? Zar njegov roman isto nije konstrukcija na kojoj se radilo možda godinama, doduše sa nešto većom razinom talenta i moralno višim stavovima, ali i dalje ugalvnom zanatski? I gdje uopće staviti ovaj roman?

U zabavu tipa Bushnell ili Tomić ne, jer oni pišu samo za lovu. Njihova pisanje isto tako može biti i posao u nekakvom uredu ili na traci. Svaki posao poštujemo i stoga nečemo pljucati po ljudima, ali činjenica je da su njihove riječi ugalvnom za jendokratnu upotrebu, kao guz papir (čekaj, jel sam ih ja ovo upravo posro? Ajme, to mi nikako nije bila namjera. A gle, sam spomen guz papira moj um odmah asocira na drek. Cant imagine why)

U pretencioznu umjetnost tipa Jergović također nemožemo jer za pisati kao Jerga moraš se roditi. Samo čisti talent može napisai stotine stranica u biti dosadne knjige koju možeš otvoriti bilo gdje i pročitati rečenicu kakvu deset nas običnih ljudi ne bi složili da se trudimo cijeli život. To je jedna posebna vrsta uživanja, mazohistički se probijati kroz Jergin ego, to je iskustvo nakon kojega samo možeš uzviknuti poput dobrog starog Krleže - Antilohove mi harfe!

Dakle, Perišić, on je znači nešto između zabave, ambicije i pameti? Pa kome je do zabave ima simpatičnog Bulića, kome je do ljudskosti ima Popovića. Pavičić je recimo tip kojemu od ruke ide žanrovska priča, iako je puno bolji novinar nego književnik. Perišić ima od svega pomalo, ničega dovoljno. Niti da se proda, niti da mu se divi u nekakvim kultovima koji slave zadimljene prostore i alkohol. Ne ostaje ništa nego na kraju nego reći da je nekoliko dana koje bi mogli posvetiti ovoj knjizi puno bolje dati baš Buliću i Popoviću čiji Put u srce, odnosno Oči i dalje ostaju najbolji domaći post-Fak romani. A tek nakon njih u ruke može i Naš čovjek na terenu, ako uopće bude potrebe za domaćim piscima u tolikoj količini.

2. CELTICS

Ray Allen i PP pucaju samo kada su vrući, ostatak vremena zadovoljavaju se igranjem obrane (!!!), KG jednu tekmu ne može promašiti sa poludistance a idući namješta zicere Perkinsu, Big Baby Davisu i Poweu. Rondo leti na sve strane, Perk se bori, skače i gura. Klupa je duuuuga, skoro kao kod Spursa. Svi naprave nešto dobro, House nikada nije izgledao pouzdanije, Posey i Allen obavezno ili pogode tricu ili odigraju obranu, ali posebna priča su ovi momci pod košem.

Gledajući Spurse i Celticse vidite košarku kakva mora biti, potpuno nesebičnu i uvijek sa onim dodatnim pasom koji stvara višak. Garnett je neprikosnoveni majstor dodavanja sa vrha reketa, ali nevjerojatno je na koji način se njegova ne samo nesebičnost nego i vještina prebacila na ostale – Perk fintira pa podvaljuje Poweu, Powe ulazi pod koš i baca Big Babyu, Big Baby hvata loptu u napadu i kroz obranu je dodaje Garnettu. Uvijek se traži taj dodatni pas, u svim situacijama i na svim pozicijama. I ovaj gušt sa kojim Celticsi igraju adut im je u finalu protiv Spursa, jer ovi nikako ne mogu biti toliko gladni. Iako da se razumijemo – nitko ne daje sebe višu u košarci od Timmya. Samo što na njemu to možete vidjeti samo ako stvarno gledate.

Dolaskom Browna i Cassella zaključena je ionako ubitačna rotacija i ne vidim tko na Istoku može u seriji od 7 izvući više od dvije pobjede protiv ovakvih Celticsa. Dobro, PJ je potreban kao jedan iskusni osigurač za slučaj da mladi budu prenervozni, pogotovo sada kada je jedan Pollard izgubljen za sezonu. Ali dolazak Cassella... Mislim, tko može pobijediit ovu ekipu Bostona u neizvjesnoj završnici?
Ako ste pratili ligu i najpovršnije zadnjih deset godina, znate li tko su igrači koji su riješili najviše utakmica? Tipovi koji u zadnjoj četvrtini uvijek ubace u višu brzinu i uživaju u neizvjesnosti? Tipovi koji sami mogu riješiti utakmicu i utjecati na nju više od ikoga?

Allen i pogotovo Pierce u karijeri su imali gomilu večeri u kojima su suludim šuterskim serijama riješavali tekme, a sada im se pridodao i čovjek koji doslovno za život i ne radi ništa drugo nego u jednom trenutku preuzme stvar u svoje ruke i serijom koševa odvoji momčad. U biti jedino Kobe i Carmelo (a i Roy je taj profil) mogu u istu rečenicu sa spomenutom trojicom kada su završnice u pitanju.

I sada tri takve mudonje igraju u istom klubu.

Obrana, skok, vanjski šut, kemija – većina sastojaka koje treba imati ozbiljna momčad su tu i to u vrlo visokim omjerima. Jedini problem Bostona je još uvijek nesigurna organizacija napada na postavljenu obranu, ali i to prevladavaju zahvaljujući tome što na terenu imaju takve all-round igrače. Ova ekipa je i službeno prešla u fazu u kojoj ih više ni Doc ne može zeznuti, osim nekakvom suludom rotacijom u ključnim momentima.
Ali za dolazak do finala čak ni njegovo najvjernije oponašanje Dunleavya ne može zaustaviti Boston.

3. LAKERS

Splet okolnosti kojim su od momčadi koja jedva uđe u playoff postali najozbiljniji konkurenti Spursima toliko je nevjerojatana da ću ga još jednom ponoviti samo da se uvjerim da je sve istina.
Prvo su nekako draftirali Bynuma i Farmara u situacijama kada nitko nije uopće spominjao te igrače, da bi danas imali dvojku koja im osigurava mirnu budućnost za idućih deset godina na dvije ključne pozicije u košarci.

Zatim je Derek Fisher raskinuo ugovor sa Jazzom zbog privatnih razloga te se vratio u Los Angeles zreliji i bolji nego ikada nakon sezone u kojoj je u potpunosti dobio sloj kvalitete i karaktera.
Onda su doveli jednog all-round atletu kao što je Ariza praktički ne izgubivši ništa, da bi onda doveli i Gasola u naj-jednostranijem trejdu u povijesti lige, još jednom trijumfu velikog Davida Sterna koji je izvrsno ocijenio situaciju – sada kada ima velike Lakerse zakaparene u finalu bar u tri od idućih pet sezona, riješio je još jedno veliko pitanje pada gledanosti kada momčadi iz velikih tržišta otpadnu.

Naravno, ovo je samo znak da se ne treba bojati za bdućnost lige jer Svemogući David će napraviti i sljedeće – pozitivom koju je donio all-star vikend doveo je ne samo ljude u dvoranu Hornetsa nego je i doslovno probudio grad koji će kada shvati da je život lijep ako navijaš za Chrisa Paula prigrliti ovu momčad kao nikada.
Zatim, Grizzliesi zahvaljujući dijelom i Gasolu idu na prodaju i završavaju u – Oklahoma Cityu, mjestu gladnom vrhunskog sporta i što je važnije gradu koji je već donio sve potrebne zakone za ulaganje u jednu ogromnu dvoranu po potrebi NBA ekipe.

I da, to znači da Sonicsi ostaju u Seattleu pa makar Stern morao natjerati Benneta da kupi Grizzliese nakon što proda Sonicse – Microsoftu.
Jer Stern zna što radi. OK, kuglice su možda slučajno dodijelile prva dva picka momčadima iz susjednih, najnaprednijih i najrazvijenih država svijeta, ali u trenutku kada se javila mogućnost da Durant i Oden završe u Oregonu i Washingtonu, Stern je znao.

Apple drži Blazerse, Microsft kad-tad mora uči u Sonicse. I što dobijemo?

iRoya i iOdena protiv zuneDuranta i zuneGreena. Allen protiv Gatesa, Ballmer protiv Jobsa.

I nakon što NBA liga zavlada svijetom, Stern će mirno prihvatiti izazov rješavanja dugova zemalja trećeg svijeta, rekonstrukciju svjetske banke, promjenu zakona WTO-a i svega ostaloga. Jer Bog postoji i da, stvarno je židovskog porijekla. Sorry katolici. Samo ne zove se Jahve nego David.

Uglavnom, nakon što su Lakersi spremni na vladavinu u budućnosti, evo i zašto neće biti prvaci već ove sezone. Pa prvo zato jer ovakvu konkurenciju se ne može dobiti sa momčadi uigravanom u hodu. Drugo, jer je Gasol sjajan kao strijelac i riješio je pitanje napada, ali je u isto vrijeme i apsolutni primjerak no-power forwarda, tipa kojega bi po reketu bacao i jedan Jurica Žuža. Ovi Lakersi sada, bez Bynuma, pobjeđuju zahvaljujući nevjerojatnim šuterskim bljeskovima Farmara i Vujačića, uvijek briljantnom Kobeu i nesebičnosti Odoma, Waltona i prije svih opet Kobea koji hrane Gasola. Ali Bynum im je potreban da donose snagu u reket, da vrati kontrolu skoka i da donose dozu drskosti. Naravno, to što će napad biti još bolji sa opcijom više, strah me i zapisati.

Znači, kompletni na papiru djeuluju zastrašujuće, ali na terenu ćemo morati vidjeti puno toga. Prvo kako će Bynum i Gasol reagirati jedan na drugoga. Zaitm kako će napad funkcionirati sa playom manje, jer ili Odom ili Walton će morati na klupu. I ključ svega je Kobe – može li konačno prevladati tu sliku neiskrenosti koja ga prati tako da se svaki puta kada ga gledam pitam da li je ovaj čovjek ovo stvarno izveo jer je to osjetio ili zato jer je pomislio da tako sada mora. Mislim, zvuči suludo, ali stvarno moramo priznati da Bryanta ne gledamo istim naočalama kao i druge. Slično je i sa Bronom, ali za njega bar priznamo da je čudo. Kod Kobea je uvijek nešto problem.

Dok Dirk igra kao Dirk (ostane jedan na jedan i puca iz okreta), Bron igra kao Bron (zabija se u obruč kao tenk ili puca trice preko ruke nakon pimplanja), Roy igra kao Roy (lagano plovi po terenu i razigrava), Nash igra kao Nash (leti po reketu i traži rupe za polaganje ili povratnu loptu) Kobe uvijek igra nekako drugačije. Jednu tekmu puca 35 lopti, jednu 10 i samo razigrava, jednu se koncentrira na obranu i samo gleda kako će presjeći dodavanja, te stvari još manje ga čine jasnim i još su manje primamljive od arogancije koju tako vješto skriva glađu za pobjedama.

Ali na stranu kolektivna svijest i psihologija mase, činjenica je da je ova ekipa sjajna, Kobe je sjajna prva opcija i jedan od najboljih strijelaca u završnici ikada, čak se trudi biti i vođa, što primjerom što glasom.
Ali moram prije vidjeti kako stasaje uz Bynuma za kojega je do jučer htio da bude uključne u trade za Kidda, zatim moram vidjeti Bynuma kako će reagirati na prvi pravi playoff i Timmya u punoj snazi i to još nakon ozbiljne ozljede, moram vidjeti kako će Gasol sakriti svoju mekoću.

Ono što ne moram vidjeti i što se zna je da će Jackson napraviti posao i da će imati spreman i izazov i odgovor na svaki potez Sloana i Popa, a isto tako sam poprilično siguran da će i klupa Lakersa odraditi svoje. Turiaf, Radman, Ariza, Walton, Farmar i po novome Sale Vujačić, ti svakome mogu uvaliti 20 do 30.

Ali sve su ovo male sitnice koje su eto bile dovoljne da Lakersi u ovom poretku zauzmu treće mjesto. S tim da je bit svega da su u kategoriji NOSITELJA i da je malo dovoljno pa da preskoče na prvu poziciju.

Dogodine, oni su prvi favoriti a slična situacija trajati će još sezonama nakon. Prvo, Kobe i Gasol su najboljim godinama. Drugo, Bynum tek stasava. Treće, jedini bitan veteran im je Fisher a igrom slučaja već imaju njegovog nasljednika, i to gotovo igrača istog profila, sjajnog šutera koji igra dobru obranu i nema noge za prodore, ali je dovoljno žilav za guranje. Naravno, mislim na Farmara. Znači na nekoliko godina imaju riješena 4 mjesta u petorci, dok im Odomov ugovor nudi opciju ili da za dvije sezone olakšaju platnu listu, ili dovedu pojačanje ili da ga ostave za manje. Najbolje od svega, ako i ne dovedu nikoga, Walton treba samo uskočiti umjesto Lamara i eto još uvijek petorke za prvaka.

Uglavnom, između ove tri momčadi tražimo prvaka. Sve ostalo nije jednostavno realno i utemeljeno je na strastima, a strasti ostavimo za žene, muziku i film. Sljedeća skupina je dakle skupina

IZAZIVAČI

4. JAZZ

Nažalost, iako ih talentom i stilom igre smatram ravnima Spursima i Celticsima, u oči bode njihova nemogućnost da redovno pobjeđuju vani. Glavni razlog tome je šuplja obrana koja često pokušava svoju mekoću sakriti stalnim fauliranjem, što jasno na strani ne prolazi. Pogledajte samo tu i tamo u boxscoreu koliko faula igrači Jazza naprave po gostovanju. Dakle, meka obrana nikako ne ide sa pravom kandidaturom za prvaka i stoga Jazz još ne možemo smatrati velikima. Ali dobra je stvar da su ove sezone riješili bar dva pitanja. Odnosno jedno, drugo je tek zakrpano. Korver je dugoročno riješenje za šutera, ali za iduću sezonu moraju pronaći boljeg playa od Pricea, koji je stvarno otkriće i pomak na bolje nakon katastrofalnih igara koje je početkom sezone pružao Hart.

Ipak, najbitnija pozicija koju Jazz mora riješiti je centarska. Bez prave petice koja se ne boji kontakta i koje će zatvoriti reket ova ekipa se ne može suprotstaviti momčadima sa vrha. Bez obzira koliko dobro Boozer igrao, on je ipak strijelac a ne netko tko može kontrolirati reket, niti ima fizikalije niti ga je na kraju krajeva briga dok onako šutira i vrti pick sa Williamsom.

Klupa je solidna, petorka izvrsna ali sa malim nedostatkom mesa, igraju izvrsno i to tako da maksimalno koriste vrline svih igrača (Okur i Korver pucaju trice, Boozer puca sa vrha reketa, Harpring i Brewer se ubacuju pod koš po osnovnoj liniji, Kirilenko skuplja otpadke, Deron ide na ulaz). Jerry Sloan je još jednom trener godine i još jednom moguće je finale Zapada. Ali za više trebat će još toga dodati, što nije uopće problem s obzirom da je budućnost njihova.

Oni i Lakersi sjedaju na tron koji su tako dugo čuvali Spursi, koji se eto za razliku od Mavsa i Sunsa još ne predaju.

5. PISTONS

Koliko puta ćemo na ovim stranicama ponoviti da je ovo ista ekipa kao i svih ovih godina, i da ako prije nisu uspjeli biti bolji od Cavsa ili Heata kako će sada od Celticsa koji su za klasu iznad svih spomenutih?
Jedini argument koji ljudi izvlače je taj da je klupa bolje nego ikada, ali ja se s tim uopće ne slažem. Jeste, ove sezone su ako ništa drugo zbog klupe za playoff odmorniji nego ikada Chauncey, Rip i Sheed. Ali po meni klupa Pistonsa je klupa na kojoj samo ima – energije. Gomile energije, želje, borbenosti, što izvrsno dođe kada treba nekoga dokrajčiti ili održati rezultat živim. Ali u playoff gdje će ih čekati ekipe u kojima igrači sa klupe imaju role kojima doprinose konačnom rezultatu, energija neće biti dovoljna.

Osim Stuckeya koji se pokazao dobrim haklerom i može pomoći koševima, na klupi Pistonsa nema čovjeka koji može povući. Nije slučajno Dumars u zadnji tren doveo veterana – strijelca poput Dixona, pa naravno da ne računa da će koševe u playoffu zabijati takvi antitalenti kao Afflalo ili Hayes, koji igraju samo zbog borbenosti i pristupa.
Dakle, ma koliko Sheed bio miran, aktivan i požrtvovan, ma koliko Rip i Chauncey bili iskusni, kasno je. Konkurencija im je umakla, i onaj jedan naslov ostat će usamljen. Ali ne treba ga zato podcijeniti.

6. HORNETS

Pistonsi Zapada, bar po tome koliko raubaju jadnu petorku. Na klupi nema nikoga, čak ni nakon zamjene za Wellsa i Jamesa. Pargo ostaje jedini koji može nešto zabiti. Mike James je stvarno nejasan, za razliku od Houstona gdje se od njega očekivalo da čak izbaci Alsotna iz petorke, ovdje se od njega samo traži da pronađe formu od prije par sezona i da zabija. Samo da šutira i zabija, jer Paul je dovoljan play za sve. Ali James ne samo da nije u stanju voditi momčad, više nije u stanju niti pogoditi tricu. A Wells je gotov, ozljede uzrokvane stilom igre konačno su napravile svoje (kad sam već kod stila igre, baš mi palo na pamet da bi Bršljan mogao biti HR verzija Bonzi Wellsa).

Igrati tri serije u ovakvoj konkurenciji i onda još eventualno finale, sa ovakvom klupom to je nemoguće. Kad-tad stvari bi se srušile.

Ali zato ova petorka igra fenomenalno. Ili bolje reći 4-orka, s obzirom da Mo Pete ima ulogu sporedenog šutera te da čak Pargo ima veći utjecaj u napadu.
Paul je bez premca najbolji play lige i stvarno je šokantan način na koji je praktički do jučerašnjeg MVP-a Nasha izbacio iz kombinacija. Danas nitko na planeti ne može imati tekmu sa 15 ili više asista i jednom ili dvije izgubljene, a Paul takve ima u pravilu. Nevjerojatno. Da na spominjemo ubojiti napadački arsenal koji je ove godine kompletiran pouzdanim šutom za tri i sve većim brojem rješenja kod ulaza.

West je čudo, igrač koji je uvijek u pravo vrijeme na pravome mjestu, i iako ni jednu večer u ovoj ligi nije ni najbrži ni najajči čovjek na terenu, uvijek je najspretniji. Žilav i uporan skuplja skokove kraj duplo jačih igrača, a šuterski domet mu je strašan. Samo od njegovih koševa sa poludistance da se pobijediti u 20 utakmica godišnje.

Chandler je pak tip centra za kakvoga bi Jazz ubio, čovjek koji zatvara reket i omogućuje svima drugima lakše postojanje. Mene fascinira njegova trka i pokretljivost kod svih onih alley oopova koje mu baci Paul na sve strane. Upravo ti laki koševi Chandleru očito djeluju kao kost psu, zato se i bori i trči kao da je kraj svijeta jer zna da ga na drugom kraju terena čeka zakucavanje, ta jedina prilika za njega da zabije koš. A svatko ga voli zabiti.

I ovim nabrajanjem došao sam do meni osobno najugodnijeg iznenađenja lige. Kada me jednoga dana netko bude pitao da mu objasnim koliko je stvarno bio dobar taj Chris Paul, četverosturki osvajač NBA prstena sa Portland iPodsima, reći ću samo sljedeće:

"bio je toliko dobar da je i od jednoga Peje Stojakovića napravio muškarca"

Mislim, Peja u ovoj ekipi i ne treba ništa drugo nego pucati trice, ali nije stvar u tome. Stvar je u tome kada i koliko ih puca. Čovjek koji je koštao Kingse i Bibbya naslova svojim kukavičkim ponašanjem u završnici, kada je ili bježao iz pozicija za šut ili je pogađao prednji obruč, sada je odjednom ubojica. Ne sjećam se da li sam ove sezone pogledao tekmu Hornetsa u kojoj Peja nije ubio protivnika tricom u odlučujučem trenutku. Evo, samo neki dan je bila situacija protiv Jazza kada su ovi uspijeli smanjiti na par koševa ogromnu prednost Hornetsa, da bi već u sljedećem napadu Paul uletio u sredinu reketa, navukao na sebe obranu i onda samo bacio loptu na krilo Peji. Kirilenko kreće na blokadu, Peja fintira i doslovno Andreia šalje po ćevape na drugi kraj grada, udahne i coolerski zabije tricu čistu ko suza.

Jeste, ovo je Chris Paul Experience i ova grupa će daleko koliko ih on odvede svojim soliranjem, ali ovakvu ritam sekciju ima malo tko i to treba pohvaliti. Ako dogodine Scott posloži iskoristivu klupu, samo nebo je granica.

7. CAVS

Za sada se velike razlike ne vide, i nakon velikog tradea ovo je i dalje momčad u kojoj Bron igra a deset sporednjaka se muči sa potragom za vlastitim smislom. A opet James je toliko dobar da sam samcat može dobiti svakoga. I zašto ih onda recimo nisam postavio ispred Pistonsa? Pa zato jer ove sezone Pistonsi imaju odgovor. Ne na Brona naravno, slažemo se da je on nezaustavljiv, već na drugu najjaču kariku Cavsa – borbenost pod košem. Z, Varejao, Joe Smith i Big Ben jamče da Cavsi opet imaju neumorne skakače, ali Detroit uz Sheeda sada ima Maxiella i Johnsona da se suprotstave energije.

Napadački Pistonsi su za klasu bolji jer Cavsi ionako igraju jednu akciju. Daj loptu Bronu i makni se sa puta. Ipak da napomenem – ovaj poredak složen je po do sada viđenom, te ako Wally i Delonte namjeste ruku, ako se Gibson vrati spreman i ako Damon Jones nastavi ovako šutirati, Cavsi prolaze. Ako ruke i dalje budu raštimane, onda bi ovo mogao biti prevelik zalogaj za Jamesa i na brzinu skrpanu ekipu. Ključ je ipak Jamesova sve veća glad nasuprot ostarjelim Pistonsima koji uvijek čekaju da im se upali taj famozni motor, samo što se motor eto nikako ne pali. Što bi rekao Christian Slater u podcijenjenom egzistencijalističkom klasiku američke kinematografije, filmu Kuffs, - život je ono što ti se dogodi dok maštaš o njemu. E pa to su u kratko Pistonsi - dok oni maštaju o naslovu i vrhunskoj igri koju će prikazati, ekipe prolaze pored njih.

Samo, dok ne vidim Wallya, Delontea i Gibsona kako rešetaju koš ne mogu Kralja staviti ispred Sheeda i ekipe.

KVAZI IZAZIVAČI

8. MAVS

Igrom slučaja od Kiddova dolaska odigrali su nekoliko tekmi protiv jakih ekipa, i iako su svaku izgubili, bar za razliku od Sunsa nisu pregaženi svaki put već su bili unutra sve do kraja. Naravno da nisu pobijedili jer kao i sve ove godine pokazali su da nemaju muda odigrati najbolje kada je najpotrebnije, a osobito Dirk.
Kidd tu ne pomaže jer nije strijelac, a nije ni čudotvorac pa da Dirku namjesti zicer u zadnjim sekundama. Međutim pokazala se još jedna stvar o kojoj se od sada nije glasno pričalo a koja je konačno postala očita, a ta je da Avery Johnson nije toliko dobar trener.

Čovjek je nasljedio sjajnu ekipu, istrenirao je, ugradio u nju želju za igranjem obrane i narpavio rezultat koji je rezultirao i nagradom za trenera godine i kasnije onim nesretnim porazom u finalu. Ali ne zaboravimo, i Doc Rivers i Sam Mitchell su dobili nagrade za trenera godine, a Sloan nije nikada. Znači li to da su ovi dobri a da Sloan nije?
Naravno da ne, već znači da se nagrada za trenera kao i mnoge druge dodjeljuje za splet okolonosti a ne za stvaran rad, što samo govori o tome koliko je naša duša još uvijek poganska i koliko je malo renesanse u njoj.

Uglavnom, sklon potpunoj kontroli i tvrdoglavom postalvjanju iznad momčadi, frustrirani malecni general izvadio je u zadnjim trenutcima igre protiv Spursa Kidda koji kao nije bio još upoznat sa svim njegovim akcijama. Ma kojim akcijama, crni Avery, ti playu koji su muku mučio zabiti koš sa slobodnih i koji si sve bazirao na obrani jer nisu mogao ni trčati ni vidjeti otvorenog suigrača. Ako si već doveo čovjeka da bi pobjedio odmah i zbog njega si riskirao budućnost, onda mu dozvoli da nosi odgovornost. Budi timski igrač. A ne trener koji obilježava teritorij.

Usotalom, kako bi to Kidd zeznuo zadnji napad Mavsa? Dirk je kao i obično nakon protrčavanja ostavljen sam na strani bez lopte, dakle lopta mu je spuštena dva puta u situciju gdje se samo trebao okrenuti i kao i uvijek riješiti stvar šutom preko jednog igrača. To je fulao. Zadnju loptu prodao je Terry koji je ušao pod obruč da bi popio bananu od Bowena. E pa tu akciju Kidd zasigurno nije znao. Kako uči pod koš i popiti bananu, bez ikakve ideje.

Uglavnom, Dallas je pred raspadom sistema. Stack je izgleda naglo ostario, sve više se osljanja na šut što nije dobro jer je prije svega zabijao ulazima. Back-up playa nema, kao ni centra. Apsolutno je smiješna vjera Mavsa da će Magoire koji je mrtav već dvije godine nekakvom zombie košarkom pomoći usamljenom Dampieru pod košem. A Damp jeste usamljen jer svi ostali visoki, i Dirk, i Bass, i Allen su skok-šuteri. Bass doduše voli i utrčati pod obruč, ali sve u fazi napada, u obrani baš i nije toliko aktivan. Inače, radi se o jednom od ugodnijih otkrića ove sezone, tip ima sjajan šut i čeka ga karijera.

Kako će sada Johnson kontrolirati živce kada je dobio slabiju obranu i kada u napadu ima manje rješenja nego što je navikao? U svakom slučaju dakle moram povući misao da će Mavsi biti puno lošiji, Kidd i dalje vuče i igra dobro te se kratkoročno može proglasiti boljim rješenjem od Devina Harrisa. Ali mogu li Dirk i Howard zabiti dovoljno, i može li se ova ekipa obraniti u bitnim trentucima? To su pitanja na koja je odgovor za sada poprilično dvojben i stoga i ovako niska pozicija.

9. SUNS

Shaqov dolazak možda je bio mrtvački kovčeg za ovu ekipu, ali potpisivanje Giričeka definitivno je potvrda da je taj kovčeg pun, zatvoren i položen dva metra pod zemlju.

R.I.P. PHOENIX SUNS 2004-2008 (THE NASH ERA)

Nema zezanja sa evolucijom, ako ne napreduješ – gotov si. Nema mjesta za sentimente.

I tako je jedno od ljepših razdoblja moga života završilo. Ma ne bojim se ja za sebe, i dalje volim košarku više od ičega i uživam u Spursima, Celticsima i Jazzu iako ne lete i ne šutiraju kao Sunsi. Imaju oni drugih prednosti. Što bi reko Silent Bob – ne nose ti sve žene lazanje na posao. Hej, ovi Spursi i Celticsi možda nisu lijepi, ali imaju karakter.

Uostalom, evo što ti je ljepota. Gira i Shaq u Sunsima? Dva istrošena i potpuno nekorisna tipa za bilo kakve D'Antonieve kombinacije?

Mislim, pojavila se u mom životu prije par dana jedna prekrasna, ali stvarno prekrasna djevojka. Ljepša od Nashova dodavanja od poda kroz nepostavljenu obranu u polukontri. I sada zamisli sljedeću situaciju – da nam upali početak, da se produbi odnos, da se uspostavi prava veza. I dođe vrijeme za sljedeći korak. I sjedimo ja i Phoenix (zovimo je tako radi efekta) jedne večeri na kauču, i skidamo lagano odjeću sa sebe, ja i dalje ne mogu vjerovati da sam sa takvom ljepoticom, osjećam se skoro kao Brandon Roy kada je na lutriji dobio prvi pick za Blazerse, i tako se dogodi Full Monty kad ono – ajoj. U gaćama umjesto očekivanog ona ima – Giru.

Mislim, koliko Kerr može pokopati ovu ekipu? Slušajući neki dan podcast sa njim, nisam se mogao oteti dojmu da Kerr gura vrući krumpir D'Antoniu. Kao, trener je bio oduševljen sa idejom i zato smo napravili zamjenu za Shaqa, trener će to sve srediti. Kao da je važno. Postali ste svjesni da više ne možete onako, napravili ste očajnički potez koji nije upalio i koji je samo doveo do još očajničkih poteza kao što je ovo potpisivanje Gire.

Čekaj, zar niste znali da je Grant Hill u karijeri do dolaska u Sunse pogodio 6 trica? Zar je bilo nužno zamijeniti vrijednog Jamesa Jonesa u Portland za pick?

Sunsi su kao dolaskom Shaqa trebali zatvoriti reket. Reket je propusniji nego ikada jer Shaq nije dovoljno mobilan, pa Amare opet mora zatvarati što drugim riječima hoće reći da Amare opet upada u probleme sa osobnima.
Dakle, obrana nije popravljenja već je još i slabija zbog Marionova izostanka.

A napad?
Pa Sunsi sa Shaqom očekivano imaju igrača manje. Ali nitko nije očekivao da će velika spodoba pod košem smetati Nashu i Amareu u njihovoj 2 na 5 igri. Sunsi su bili jednostavna ekipa – Amare i Steve vrte pick n roll, a uokolo stoje tri šutera koji svaki tren kao drugu opciju mogu krenuti i na ulaz.
Sada, dok ova dvojica vrte svoje, uokolo stoji jedan šuter van forme (Bell), jedan tip osuđen na ulaz jer nema šuta (Hill) i Shaq koji služi za ukras, kao veliki kaktus u kutu sobe.
Kako igrati Suns bball bez šutera? Pa nikako, zato dovedimo Giru. O bože, koja noćna mora. Poželim da sam fan Bullsa, pa ni dovođenje Hughesa ni Goodena nije ovoliko tragično.

Ali dosta o negativnim stranama. Evo jedne pozitivne. Naime, očito je da eksperiment nije uspio i da treba u nove promjene. Nash nema vremena za njih, stoga zašto mislimo da Sunsi ne misle o sljedećem scenariju:

- dogodine otkupiti Shaqa ili ga nagovoriti na mirovinu
- dogodine zamijeniti Nasha u ekipu koja mu može omogučiti juriš na naslov

Ovim potezima Sunsi bi olakšali salary cap i praktički bi preko noći mogli u ozbiljan rebuilding, i to oko svog najdragocijenijeg košarkaša. A uz Amarea, koji je ma što mislili o njemu reinkarnacija Shawna Kempa i zato ga treba voljeti, ostali bi tu i Leandro, i Boris, i Raja, što je još uvijek solidan temelj za playoff ekipu.

I to je bolje od poraza u prvom krugu playoffa od Jazza, Hornets ili Lakersa, uz Girinih 15-ak minuta u prosjeku. Brrrrrr

10. MAGIC

Dwight Howard možda jeste Superman, ali zato mu bekovi nisu niti grupa TNT. Može se Stan Van Gundy ljutiti koliko hoće, ali sa ovakvom vanjskom linijom koja nije u stanju spojiti dvije četvrtine a kamoli dvije utakmice bolje od časnog nastupa u playoffu ne može.
Uz Howarda veliki pljesak ide Hedi koji je odigrao fenomenalnu sezonu, a najluđe od svega je što čovjek igra istu poziciju kao i preplaćeni Rashard Lewis. Kako će se ove zbrka riješiti ne znam, ali znam da dok je Howard živ Magic ima mjesto u playoffu.

11. WARRIORS

Usprkos svim očekivanjima, ne padaju u nikakve crne serije. Davis je u fizički najboljem stanju ikada. Monta Ellis je jednu playoff seriju daleko da preskoči Tonya Parkera kao najbolji play-strijelac u ligi. Biedrins se ozljedio a Nelson je sa klupe iskopao rookiea Wrighta i ovaj je začudo reagirao. Za razliku od smiješnog Webbera koji ne bi reagirao da ga goni čopor bijesnih pasa ili čudovište iz Cloverfielda – prema njegovom dovođenju trade za Shaqa čini se kao posao stoljeća.

Inače, da li je u zadnjih 500 godina snimljen bezvezniji film od Cloverfielda? Pa Vještica iz Blaira je bar bila u duhu vremena, nešto novo i utemeljeno u društvenim kretanjima. Ovdje imamo istu spiku kao zadnjih 20 godina, tu opsesiju ekranima i tehnikom, solidno odrađen koncept nove Godzille, ali i totalnu katastrofu po pitanju priče, motiva, uopće svega što uključuje nekakvu dubinu. Apsolutno je nepodnošljivo slušati one trećerazredne glumce kako urlaju i viču svoje grozne suburbijske fraze kako bi kao dočarali užas oko sebe. Jedini užas koji prikazuju je onaj ljudske duše i ako je to bila namjera autora - kapa dolje. Svaka čast, čudovište što si ih sve potamanio. Ali nekako sumnjam da hrpa ljigavih Amera koja na tulumu sluša Spoon baš želi ispasti toliko jadna. Valjda su stvarno toliko jadni da ih više nije ni briga.

"Ali kako bi se ti ponašao da se suočiš sa čudovištem?" Idiotska teza, ali u tome i jeste stvar - ne znam. Ako već radiš film, daj mu ljude sa karakterom a nemoj trošiti kadrove na nekakvu realnu opciju u potpuno nerealnoj situaciji. Zašto pretpostavljamo da svi moraju biti idioti, zašto se ne muci ne bi poznali junaci?
A kao ima tu i neka ljubavna priča, koja kao daje tu dozu humanizma. Možeš mislit. Plitka ko i sve u filmu koji niti je zabavan niti zanimljiv ali bar traje 70 minuta što je i glavni razlog zašto će ga svatko pogledati. Jer odvojiti tri sata za There will be blood i suočavanje sa istinom danas je praktički nemoguće čovjeku koji je u raljama kapitalizma. 70 minutni spot puno je lakši za prožvakati, i kao na površini ti daje mogućnost da se suočiš sa demonima (rat, razaranje, krizne situacije, bla bla).
Sve što mogu reći je da je zabava precijenjena.

A da li su i Warriorsi precijenjeni? Ne, jer iako su zabavni svi smo svjesni njihovih ograničenja.

Kod Warriorsa sve ovisi o slučaju. Ako nalete na Dallas ili Sunse – razbit će ih. Ako nalete na Lakerse imaju šanse jer ih mogu naklepati, posebice Gasola. Ali ako nalete na Spurse ili na Jazz gotovi su – to su prepametne ekipe da bi se dale isprovocirati Nelsonovim pristupom.

12. ROCKETS

Mingova ozljeda učinili je na prvi pogled svoje, Rocketsi djeluju kao momčad i nastavljaju sa pobjedama. Istina je da su početkom ove serije od 16 pobjeda upali u ritam u kojem su odjednom počeli dobijati doprinos sa svih strana, što hoće reći da im je trebalo nešto više od pola sezone da se pošteno uigraju i naviknu na Adelmana. Još važnije od uigranosti je i stalno trošenje u obrani, dobra rotacija i vrhunske role pojedinaca. Dikembe je tako odmah nakon Mingove ozljede u prvim tekmama ulio samopouzdanje ekipi, koje će biti važnije od njegovog budućeg učinka, učinka koji će nesumnjivo opadati.

Scola je konačno pronašao ulogu, odlično se snalazi kao starter i igra dobro, Battier davno nije bio u boljoj šuterskoj formi, rookie krilni centar Carl Landry ima ruku mekanu kao bek i obavlja svoj posao u obrani, praktički svi igraju dobro. Uz T-Maca u zadnje vrijeme najbolji je ipak Alston, i stoga Rocketsi mogu uživati u ovome nizu.
Ali kada se Alston vrati starim navikama ispaljivanja cigli i gubljenja lopti, i kada T-Maca opet stisnu leđa, kada ruka malo popusti Landryu eto Rocketsima i negativne serije.

13. NUGGETS

Ma kako loša serija čekala Houston, antipatija prema Denveru ne dozvoljava mi da ih uguram u playoff sliku. Pa iako su i oni rasturili Sunse, to ništa ne znači jer će i sami zbog svog run and guna biti rastureni. George Karl lagano gubi konce iz ruku, Carmelo konačno igra kako zna ali još uvijek je u prislinoj sjeni Iversona, svi su žestoki svi trče i slika na prvi pogled nije loša. Ali kada uzmeš u obzir da JR Smith i dalje luduje, da su i Martin i Camby načeti, te da Kleiza i Carter jedini daju nekakvu stabilnost kraj ludila Iversona i flegmatičnosti Meloa, jasno ti je da nemaš posla sa baš jako perspektivnom ekipom.

PLUTAJUĆE MINE

14. BLAZERS

Lagani pad forme, ozljeda Roya i eto niza poraza koji je Blazerse doveo do ispadanja iz utrke za playoff. U skupinu mina spadaju jer su iako neopterećeni dovoljno spremni zeznuti svakoga a McMillan je garancija da neće odustajati. Dakle, favoriti bi mogli slomiti zube na njima, što su u zadnjih par dana za malo izbjegli i Lakersi i Sunsi. A kako je svaka pobjeda ključna za hvatanje playoffa, eto razloga da Blazerse smatramo ključnim igračem u kreiranju rasporeda.

15. RAPTORS

Još mekanija ekipa nego kada smo ih zadnji put spominjali, Colangelo je nekako uspio spariti centarsku liniju Slovenije u istom klubu. Brezec je donio dodatnu mekoću ali fizikalije ionako nisu ključne za ovu momčad. Ključna je igra dva playa i šut za tri, te agresivni pristup Chrisa Bosha. Ako se poklope sve tri stvari, Raptorsi mogu napraviti iznenađenje i u playoffu. Bar dok ih put vodi na Orlando. I dok Raptorsi mogu zeznuti protivnika tricama,

16. SIXERS

to rade agresijom.
Trkačka, skakačka i borbena ekipa koja svakim danom postaje sve bolja. Usprkos mladosti Sixersi su uspijeli održati razinu forme i još je popravljati, čemu je dosta doprinjela i rotacija sjajnim mladim atletama Iguodalom, Williamsom, Youngom i Carneyem. Dodajte Dalamberta koji je izuzetno spretan i pokretan za svoju masu, iskusnog Millera koji uživa u ulozi strijelca i eto nam momčadi koja je na račun samo vlastitog truda uspijela iz pozicije obećavajući ovako brzo doći do statusa mogućeg najvećeg playoff iznenađenja.

TOPOVSKO MESO

Ekipe koje kvalitetom ne mogu nauditi nikome od gore rangiranih, ali koje i dalje pokazuju ineteres da se natječu. Pohvalno.

17. KINGS

Artest se navlači sa trenerom, braća Mallouff se pitaju zašto ga se nisu riješili kada su mogli, a svi ostali nabijaju statistiku. Šteta jer bi kvalitetom na Istoku mogli biti playoff momčač.

18. WIZARDS

Nevjerojatno je da ovoliko dugo igraju bez dva ponajbolja igrača i da su još uvijek konkurentni. S obzirom da se drže zajedno i bore se protiv zajedničkog neprijatelja imaj prednost pred

19. HAWKS

Koji su totalno rastreseni. U trenu kada su dolaskom Bibbya trebali napraviti konačni korak ka playoffu, krenule su priče o trenerskoj smjeni, par teških poraza i eto opet crnih oblaka nad Atlantom. Pitanje je može li ovako krhka psiha naći put natrag, ili eto Hawksa opet na putu prema dole? Šteta, jer talentom bi mogli pružiti malo uzbuđenja u prvome krugu.

20. INDIANA

Kao, još se bore za playoff mjesto, iako su realno tamo gdje i pripadaju. Plus za afirmaciju novog Stevea Blakea, Travisa Dinera, te minus za zadržavanje Jeffa Fostera. Navodno je Utah bila zainteresirana za usluge velikog bijelog fajtera koji bi im dobro došao za zatvaranje reketa, ali je Larry Bird rekao ne.

21. NETS

Harris i Williams vodit će zanimljivu bitku oko pozicije playa za ubuduće. Carter i Jefferson čekaju pauzu. Gomile centara čekaju minute. Vlasnici čekaju preseljenje i LeBrona.

22. BUCKS

Koji su oni optimisti kada vjeruju da još imaju šanse za playoff? i zašto bi se tkao nečim uopće ponosili? Bogut je imao dobru sezonu, svi drugi su manje više podbacili, trener je za otpis a Yi je baš prava kineska verzija Bargnania. Prije se raspadne.

23. BOBCATS

Pa oni više ne vjeruju u playoff, ali Jason Richadson, Jared Dudley i Emeka Okafor nisu tipovi koji će tek tako tankirati sezonu. Za razliku od

24. BULLS

Oni više i ako imaju šanse u biti je nemaju sa svim potresima u klubu. Talenta ima za uključiti se u borbu, ima ga i za čvaknuti koju pobjedu favoritima, ali ovi Bullsi ove sezone problema imaju sa nečim s čime nisu smjeli – sa željom.

25. CLIPPERS

Sezona za zaborav, poharani ozljedama teško da se mogu suprotstaviti ikome.

VEĆ NA GODIŠNJEM

Evo ekipa koje ću vrlo brzo obraditi u pregledu sezone. Već pisati o njihovoj sezoni a do kraja je još toliko tekmi? Pa za njih je sezona odavno završila, takav nedostatak volje, truda i uopće pristojnosti da se potrude nešto napraviti kriminalan je.

26. WOLVESI

Oni su praktički cijelu sezonu na godišnjem, ali su bar bacili pogled na kvalitete nekih igrača. O tome naravno više u pregledu sezone koji uskoro sljedi.

27. SONICS

Carlesimovi eksperimenti ubili su igrače u pojam, trade Wallya i Kurta označio je početak kraja. Ova ekipa više nema volje ni za hakl, Durant gubi sezonu na poziciji na kojoj sigurno neće igrati u budućnosti.

28. KNICKS

Znamo da se radi o psihički poremećenim likovima pa im ne možemo ni zamjeriti koliko možemo jednom

29. HEAT

Apsolutno bezvoljno, sa ovakvim pristupom teško da bi dobili i neku ekipu iz eurolige.
Izbjegavati pod svaku cijenu i sam pogled na njihove tekme. A Riley? Nemoguće je da se ovo događa jednom od najpametnijih ljudi u ligi, čovjeku koji je uvijek znao i drek umotati tako da izgleda kao pita. Zar je vrijeme za mirovinu?

30. GRIZZLIES

I dok su Heat najbezvoljnija ekipa u košarci, ovo je najgora. Pod košem nikoga, tu i tamo nešto pogode Miller i Navarro, Gay igra za svoje brojke, Warrick je zainteresiran samo za šutiranje, a Conley je totalno razočaranje, još uvijek je potpuno nesvjestan pravila igre. Lowry zakopan na klupi, Iavaroni bez podršek uprave koja samo odugovlači sa prodajom kluba nekome kome je stalo. I na kraju svega, Gasolov trade da ubije u pojam i ono malo ponosa što je ostalo. Grizliji, pridružite nam su ligi Ožujsko.