THE RIGHT STUFF – 2008. EDITION

Nakon noćašnje nove pobjede Spursa izgleda da je još jedna serija riješena. Iako nikoga ne treba otpisati, pogotovo jer je sasvim realno očekivati da Sunsi dobiju dvije zaredom na svom parketu. ALI. Problem nije toliko u tih 2-0 koliko u glavama.

Još jednom se pokazalo da su Spursi u glavi prvaci, a Sunsi frustrirani tipovi koji ne znaju stvari privesti kraju. A tragično je da im se to događa u sezoni u kojoj su se pripremili baš za Spurse i u kojoj su djelovali odlučno i spremno (bar se tako dalo primjetiti kroz one zadnje dvije pobjede u regularnoj sezoni).
Pa se mislim, ako u tim glavama nisu uspijeli ništa promijeniti ni nakon cijele sezone, ako se nisu znali pripremiti kroz cijelu godinu za nešto za što su živjeli, kako će onda uspijeti postati hladnokrvni egzekutori do kraja serije?

To me muči više nego bilo što u njihovoj igri, ili u odnosu kvalitete. Gledajući samo igru serija je i dalje otvorena. Pogledaš li izraze lice i govor tijela, stvari se nekako već čine riješene.
Košarka je sport u kojem ionako uvijek pobjeđuju Spursi, zar ne?

O samoj tekmi i ostalim NBA rezultatima više u idućem playoff reportu, uz malo sreće možda utakmicu broj dva i pogledam uskoro, prije spavanja. Orlando-Toronto i Dallas-New Orleans već su skinuti (prije ove dosade od Lige Prvaka pogledan je još jedan briljantan nastup Chrisa Paula), pisat će se i o njima ali čekam uporno da završi download Spursa i Sunsa pa da mogu miran zaspati. Baš danas sam morao naletiti na nekakav torrent koji nikako da se normalno downloada, umjesto planiranog popodneva tako moram Popovicha i njegove vampire gledati navečer. Kao da sam dio Sunsa, u ključnim trenutcima uvijek je nešto protiv mene.

Zato hajde sada da odradimo i obaveznu dodjelu godišnjih nagrada kako bi pokazali da i regularna sezona nećemu služi.
Uz ona klasična priznanja ima i nešto specijalnih za prave specijalce, a zabavan dio slaganja ovih imena bio je uspoređivanje sa lanjskim laureatima, čisto da se vidi koliko netko u godinu dana nestane s radara. Ili pak ostane na njemu. Zabavan je ovo život.

PRVIH 5

Chris Paul, Kobe Bryant, King James, Kevin Garnett, Dwight Howard

– dvojbi nije bilo, svi osim Howarda su najozbiljniji kandidati za MVP-a, a Howard je prednost pred Sheedom i Timmyem dobio na račun odličnih rezultata sa puno slabijom podrškom talenta u ekipi
– u prošlosezonskoj petorci od ove ekipe bio je samo Kobe, Nash i Timmy su upali u drugu, a dvojice čak nema ni među 15 – Dirk je ustupio mjesto Boozeru, a Carmelo Anthony, pa iskreno nije mi jasno zašto sam ga lani uopće stavio u prvu petorku. Sjećam se da sam bio ljut na Lebrona i njegov ležeran pristup regularnoj sezoni, i valjda nikoga drugog nije bilo. Melo me od prvog dana oduševljava lakoćom zabijanja, riješio je hrpu tekmi sam samcat u zadnjim minutama i još je imao onaj fajt u Madisonu. A i Nuggetsi su izgledali puno bolje nego danas, Iverson je tek stigao i Melo je i dalje bio glavni. Opet, nije mi jasno da nitko drugi nije imao sezonu za pamćenje i da sam izabrao tipa kojega niti ne volim baš nešto previše. Go figure.

DRUGIH 5

Steve Nash, Manu Ginobili, Paul Pierce, Rasheed Wallace, Tim Duncan

– Steve i Timmy su još uvijek dovoljno dobri za biti prvi do, Pierce i Wallace su lideri dviju ekipa sa najboljim scoreom, Manu je veći dio sezone bio prvi igrač Spursa.
– bezobrazno je da Sheeda nitko ne spominje u sličnim izborima i da raja uglavnom kaže “Pistonsi su ekipa, kako ćemo odvojiti jednoga” i onda ne izaberu nikoga od momčadi koja je u biti drugi nositelj cijele lige

TREĆIH 5

Deron Williams, Brandon Roy, Caron Butler, Carlos Boozer, Amare Stoudemire

– ključ je bio izbaciti nekoga, na kraju su ispali T-Mac i Dirk. McGrady nije odigrao nekakvu super sezonu, bio je na svojoj standardnoj razini te čak ni za vrijeme kvake 22 nije bio važan Houstonu kao jedan Alston (ah Mahria d gaglz du natin). Roy ipak ima prednost zbog fenomenalnog prvog dijela sezone i nošenja Blazersa na svojim leđima
– Dirk je sa klubom pao na sedmo mjesto, jedva su izborili playoff, a dobar dio sezone ni on nije igrao na nekoj razini. Stoudemire je ipak iza sebe imao cijelu sezonu, i iako i dalje ne igra obranu i radi gomilu grešaka u svojoj toj sili i brzini, treba ga nagraditi za neviđenu lakoću zabijanja. Što bi reko Đibo – i to triba znat

MVP

Chris Paul

Sve je rečeno u nedavnom postu o Hornetsima, one man band. Bron je prvi dio sezone bio najizgledniji kandidat, kasnije je pao a sa njim i rezultati Cavsa, Kobe je postao prvi favorit druge trećine ali kako je imao Bynuma i sada Gasola teško da je važan momčadi kao Paul svojoj. A baš Paul je bio najkonstantniji kroz sezonu. Konstanta i to što momčad bez njega nije ista = MVP.

KG svakako zaslužuje ljubav, odu koju mu je napisao Bill Simmons treba čitati jednom tjedno. Ali ako je Pierce čovjek koji puca loptu odluke u Bostonu, kako KG može biti MVP? A i ne izlaze mi iz glave njegovi bjegovi iz reketa u napadu, te vječno dodavanje vrućeg krumpira.
Inače lani je MVP bio Nash, i to treći put za redom. Ironija je u tome da je baš lani kada je službeno za MVP-a proglašen Dirk baš Nash imao najbolju sezonu i da su Sunsi djelovali bolje nego ikada. Bar se meni tako činilo. Kako god, ta vremena su prošla.

TOP D.

Kevin Garnett

Boston je naj obrambena ekipa, on je njihov vođa na tom djelu terena, nema se što reći. Tip je šljakersku ulogu učinio spektaklom.

2007 = Timmy Duncan

6th MAN(u)

Manu Ginobili

Manu je lagan izbor, zahvaljujući Popu i vlastitoj ćeli koja pristaje ulaziti s klupe. Jasno, ova nagrada nema smisla ako u konkurenciju uzimamo čovjeka koji je član druge petorke lige, stoga treba istaknuti i realnije opcije. Netko tko je stvarno šesti igrač u ekipi a ne starter koji taktike radi ulazi u igru sa klupe. Govorim o nekome iz ove skupine:
a) Josh Childress – idealna zamjena jer mijenja 4 pozicije u Hawksima
b) Linas Kleiza – donio Denveru stabilnost, koševe i energiju sa klupe
c) Louis Williams – ultimativni strijelac sa klupe sposoban zabiti 4 napada za redom, ujedno i solidan back-up play
d) Jannero Pargo – lošija kopija Williamsa, ali skloniji upadanju u lude serije, može zabiti ne 4 napada za redom nego 4 napada u 30 sekundi
e) Travis Outlaw – talentom spada u petorku ali zbog ravnoteže kreće sa klupe, kompletan strijelac i atleta koji svoje uvijek odradi

2007 = Jerry Stackhouse

MOST IMPROVED

Hedo Turkoglu

Mislio sam se staviti dvojicu, Turkoglua i Dunleavya, ali Hedo je ipak za klasu iznad. I još vodi pobjedničku ekipu. Realno, Chris Paul je najviše napredovao, ali Hedo je stvarno došao od nikuda, povremene šuterske bljeskove zamijenio je all-star haklanjem 1 na 5. Nemreš bilivit.

2007 = Kevin Martin

ROY

Kevin Durant

Ipak Durant, iako sam cijelu sezonu imao Ala Horforda zacrtanog na ovom mjestu. Ali na kraju je presudilo nešto veće od simboličnog playoff nastupa Atlante (uvjeren sam da bez Horforda ne bi primirisali playoffu). Naime ona trica protiv Denvera sa 10 metara uspijela je probuditi cijeli jedan grad koji se u duši već bio pomirio sa tim da ostaje bez svoje košarkaške ekipe.

Da je Clay Bennett muljator i da laže cijelo vrijeme pa to su svi znali, nema potrebe za ovim smiješnim ukazivanjem ne neke mailove ili izjave. Mislim, koliko trebaš biti glup da vjeruješ da slučajno baš čovjek iz Oklahome (koja je upravo ugostila Hornetse i pokazala se gladna košarke i vlastitoga kluba) kupuje klub koji već dugo muku muči sa dvoranom i gradom i spominje se kao kandidat za preseljenje?

Naravno da je bivši vlasnik postavio te smiješne uvjete o “dobroj namjeri” da se kao pronađe riješenje o ostanku, to je bila čista formalnost kako bi se umirilo ono malo zadrtih fanova. Ali svi su znali da klub seli, i da jedina namjera sa kojom društvo iz Oklahome računa ona koja uključuje vratiti se u Oklahoma City sa klubom. Bennett je koristio svako odugovlačenje grada oko dogovora da pojača svoju poziciju i negdje usput postao je dobar frend sa Sternminatorom. I tu priča prestaje. Stern može biti ovakav ili onakav ali nije glup. Ovo je Amerika, zemlje u kojoj je biznis osnova svega, čak i onog prekrasnog Ustava.

Stoga je Stern jednostavno zaključio – ako ova ekipa iz prerije ovako strastveno želi klub u svome gradu (zajebite neki idealizam, tipa klupska povijest i slično, sve je to ionako samo PR koji se koristi kada paše ekipi koja naplaćuje karte), a sa druge strane nitko iz Seattlea se ne bori za klub već samo žugaju kako je nova dvorana preskupa, kako je stara još uvijek dobra i ne treba renoviranje, onda stajem na stranu ovih strastvenih. Jer što je dobro za biznis dobro je i za NBA. A Sterna možemo smatrati ovakvim ili onakvim, ali ne i čovjekom koji jede vlastitu djecu.

I nitko se ne bi puno živcirao oko svega osim par novinara da nije Duranta. Vidjevši budućnost i momka koji će postati Veliki Košarkaš cijeli grad je odjednom progledao i po prvi put prozvao Benneta. Kao nekim čudom odmah su se našli dokazi o muljanju, angažirali su se i guverneri i lokalni moćnici, tužbu protiv novih vlasnika diže i grad i bivši vlasnik optužujući Benneta da se nije pridržavao dogovora i da je cijelo vrijeme pokušavao provesti svoj interni plan umjesto zajedničkog. No shit, Sherlock!

I zato je Durant na kraju balade moj ROY – da nije njega Sonicsi bi napustili Seattle brže od Kurta Cobaina nakon što je povukao obarač. Na stranu što je KD većinu sezone odigrao sa pola snage, uglavnom šutirajući sa svih mogućih pozicija i dobro se zabavljajući, tih par tekmi kada je zaigrao kako može bile su dovoljne da svi oko njega shvate – čekaj, zar ćemo dozvoliti da nam onaj tip odvede ovog malog i da nas prcne ne jednom, nego dvaput?

Doba Shawna Kempa odjednom je opet oživjelo i započela je borba.
Možda prekasno, možda iz sebičnih razloga, ali sve tako ljudski i simpatično. Još ako Sonicsi ostanu, ako se pobijedi Stern (što se nije dogodilo nikada), tada Durant nije samo ROY već postaje granični narodni junak. Kako sam davno odlučio da su Sonicsi jedini NBA klub koji mi znači nešto bez obzira na igre, roster i politiku koju provodi, naravno da bi mi bilo drago da ostanu gdje jesu. Ali isto tako znam da bi bez problema gledao Duranta te preostale dvije sezone rooki ugovora u Oklahomi i da ne bi osjećao nikakve dvojbe. Bitna je igra i ljudi koji je igraju, sve drugo samo je – biznis. I uspomene. A za njih se ne trebaš boriti, pa nitko ti ih neće izvaditi iz glave. Bar ne još nekoliko godina, dok tehnologija ne postane lako dostupna.

2007 = Brandon Roy

COACH CARTER

Eddie Jordan; Maurice Cheeks

Nisam se mogao odlučiti, obojica su imala slične reference – uspijeli su ući u playoff usprkos svim otežavajućim okolnostima (gomile ozljeda, odnosno mlada i loše balansirana ekipa), obojica su izvukli maksimum iz materijala na raspolaganju i obojica su od naizgled sumnjivih individua uspijeli dobiti sezonu od 82 utakmice u kojoj nitko nije uzeo slobodnu večer, već su se jednako borili i u prosincu 2007. i travnju 2008.

Vidjeti Haywooda, Jamisona i Danielsa kako igraju kao klinci gladni novog ugovora (a samo je Jamison bio u poziciji da si nabija cijenu), ili Iguodalu, Dalamberta i Millera kako se bore za svaku loptu u svakoj situaciji, to je u mojoj knjizi jednako vrijedno kao i finalni score Hornetsa ili Orlanda.
Prvi do Cheeksa i Jordana tako nisu ni Scott ni Van Gundy koji imaju luksuz da na parketu dirigiraju takvim monstrumima kao što su Paul i Howard. Prvi do su Nate McMillan i Jim O’Brien koji su bili udaljeni par pobjeda od playoffa a tako i podijele nagrade sa dobitnicima.

2007 = Jerry Sloan

MATT BULLARD AWARD

Steve Novak

Nagrada koja se ove godine dodjeljuje po prvi put, evo gledam i ne vjerujem da se u tri godine postojanja bloga nisam ranije sjetio nagraditi omiljenu košarkašku podvrstu – visoke, spore bijele balvane koji milijune zarađuju samo na račun svoga fantastičnog vanjskog šuta.
Kako je Matt Bullard najveća tricaška legenda ikada (doduše, više na NBA Live nego u stvarnosti, iako je ostao zabilježen u povijesti Rocketsa kao dio Olajuwonove generacije Matt je uglavnom grijao klupu) logično je da se nagrada zove po najsporijem bijelom krilnom centru ikada i čovjeku koji doslovno osim trice nije imao ni jednu jedinu drugu vještinu.

Poetska pravda je da nagradu dobiva baš njegov nasljednik u dresu Rocketsa, nažalost danas jedini bijeli balvan koji trpa trice koliko-toliko redovno. Na stranu stavimo Okura koji je ipak puno raznovrsniji igrač, ili Radmanović koji nije toliki balvan već jedno sasvim pokretljivo stvorenje.

Jedini razlog zašto Novak ne igra više je njegova slabašna konstitucija, inače je pravilo da ako već nemaš brzinu i pokretljivost moraš imati bar masu za gurati se. Steve Novak nema ni jedno ni drugo i to što je uprkos svim nedostatcima izborio nekakvu minutažu i nekoliko puta kroz sezonu čak zabio preko 15 (ubacivši po 5 trica dva puta) dovoljno govori o kakvom se snajperu radi. Uostalom, samo Kapono ima bolji postotak šuta za tri od igrača koji imaju ulogu u rotaciji (naravno, nema ih smisla uspoređivati sa starterima poput Nasha i Peje, njihov postotak uz toliku potrošnju stvarno je svemirski).

ALL-DORKS TEAM

Nagrada koje se dodjeljuje najboljoj bijeloj petorki sastavljenoj od igrača zadatka koji su sjajnim igrama konačno potvrdili svoje vrijednosti za koje se tek naslučivalo da postoje.
Lani su tako iz relativne anonimnosti isplivali Steve Blake, Jason Kapono, Luke Walton, David Lee i Andris Biedrins. Ovaj prvi All-Dorks Team izgleda fenomenalno, ovogodišnji mu nije ni blizu, a kako su već svi itekako cijenjeni (što pokazuju i njihovi novi lijepi ugovori) ne dolaze u konkurenciju za ovaj izbor. Kao ni svi ostali potvrđeni igrači, odnosno oni koje ne smatramo utility radnom snagom.

Travis Diener – iako je više novi Dickau nego Blake, maleni Travis se pokazao kao iskoristiv back-up play izvrsnog šuta za tri kojim će nadoknaditi sve ostale mane

Kyle Korver – imao je već dobar ugovor i ime, ali igrama u Sixersima uglavnom je navodio na pomisao da se radi o izgubljenom slučaju, igraču po potrebi za kojega nema mjesta u petorci. Od dolaska u Jazz potvrdio se ipak kao dobar igrač, i to ne samo šuterski već i po pristupu – Kyle radi sve što treba i pokušava pomoći na svaki način.

Linas Kleiza – od bezveznog igrača s klupe koji tek tu i tamo zna podići razinu energije u obrani, Linas je postao majstor za sve i jedan od ozbiljnijih košarkaša u Denveru. Iako nema izraženu specijalnost za opstati u NBA rotaciji, dovoljno je dobar i kao šuter i u obrani da zadrži minutažu i dogodine, a najbitnije je da ima u glavi – kad sve drugo zakaže dovoljno je čvrst da ulazom u reket izbori nekoliko slobodnih za sakupiti koji koš i tako zaraditi ostanak na parketu

Nick Collison – iako je lani za malo izgubio mjesto od Biedrinsa, i iako je već potvrđen kao NBA kadar, zaslužuje posebno priznanje. Jedini je on u očajnom okruženju Sonicsa svaku večer igrao svim srcem kao da se sa Kansasom bori za novi Final Four. Na ovim stranicama to se uvijek dodatno cijeni.

Luis Scola – nema ništa smješnije nego ljude poput Scole (kao i Kukoča, Dražena ili Rađe nekada) smatrati novacima. Čekaj, ima – staviti Scolu u istu rečenicu sa našim asovima. Na stranu sve, Luis je dokazao da za njega mjesta u NBA ima, ali to smo manje-više i slutili. Ono što nismo znali je da čovjek uz kompletnu igru na oba kraja parketa ima i srce šljakera, on je manovalac i bauštelac u jednome. Do jučer glavna zvijezda u Španjolskoj i Argentini, danas vodonoša u Texasu – I LOVE THIS GAME.

Blizu petorke su bili Matt Carroll, Aaron Gray, Steve Novak, Jason Smith i Joe Przybilla. Beni Udrihu i Saši Vujačiću i dalje ne vjerujem. Ali uvijek ima dogodine. Glavu gore bijela braćo!

SPOMENICE “ISPOD OBRUČA”

I za kraj nagrade za sve one koji su zaslužili biti spomenuti a nema kategorije u koju ih možemo strpati. Nije bitno bio zvijezda ili netko sa kraja klupe, ovu spomenicu možeš zaslužiti ako svaki puta kada izađeš na teren iskoristiš svoje minute.
Dakle, za prikazani trud i specijalne vještine kojima su izazivali uzdahe divljenja svaki put kada bi izašli na teren (bolje reći – kada bi se pojavili na monitoru) spomenice dobivaju:

Monta Ellis – zbog borbenosti, brzine i posebice zrelosti koju je pokazao time što je bio jedini igrač Warriorsa koji je uvijek birao kvalitetniji šut

Shaq O’Neal – zbog bacanja na glavu za svakom loptom i pokušaja da od Sunsa napravi muškarce, čovjek kao da se bori za prvi milijun a ne za 200 i neki

David West – zbog neviđene preciznosti u gađanju suza sa vrha reketa, toliko je dobar u tome da svaki put kada krene na obruč izaziva nervozu ne samo kod Scotta već i kod običnog gledatelja

Andrew Bynum – jer je naučio kontrolirati svoje najjače oružje – 213 cm visoko i 130 kg teško tijelo

Derek Fisher – zbog stabilnosti u obrani koju je donio Lakersima i uvijek pouzdane trice iz kuta, naročito u zadnjoj četvrtini

Al Horford – zbog svih skokova kojima je Atlantu odveo u playoff, ni jednog trena ne pokazujući da mu teško pada što ima 15 lopti manje po tekmi od potpuno beskorisnog Marvina Williamsa

Joakim Noah – jer je razotkrio Bena Wallacea (i Bullse uopće) kao mrtva puhala, jer se borio svaki tren pa čak i onda kada je shvatio da su u NBA igrači duplo veći i jači od onih žgoljavaca što ih je mrcvario na sveučilištu (Joakime, ostavi se makrobitike i navali po mesu jer bez mase i mišića teško da ćeš u budućnosti dobiti išta više od ove spomenice)

Brandon Bass – jer je od niske četvorke koja muku muči sa obranom postao stroj za koševe i čovjek koji radi dvije stvari odlično – ili zabija sa vrha reketa, ili zabija iz slobodnih nakon čvrstih ulaza

Carl Landry – zbog toga jer je podsjetio na mladog P.J. Browna, uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, neumoran u obrani, sjajna šut sa vrha reketa, sve bez apsolutno ikakvog forsiranja, čista 100% korist

Lamar Odom – jer obožava biti šljaker iako uzima lovu all-star igrača, ali razlika u cijenovnom razredu je nevažna prema onome što svojim nesebičnim pristupom donosi Lakersima

Grant Hill – zbog toga jer je izdržao cijelu sezonu u punom pogonu, odradio sve što treba u debeloj sjeni, sa povremenim bljeskovima koji bi podsjetili na 90-e i doba kada smo svi pili Sprite iako se radi o najogavnijem piću ikada (iako bih ga nakon MIA statusa u prve dvije tekme playoffa najradije izbrisao sa ovog popisa)

Franciso Garcia – jer je sa većom minutažom konačno potvrdio da je NBA igrač, sjajan šuter i borac koji ne plijeni pažnju toliko količinom koševa koliko time kada i kako ih zabija, muda do gruda

Jamario Moon – jer je došao od nikuda i radom se izborio za petorku, solidan all-round učinak ipak zaokružio odličnom i neumornom obranom sa hrpom blokada

Danny Granger – jer je kompletnom igračkom arsenalu dodao šut koji omogućuje bombardiranje u serijama

Mike Dunleavy – jer je od luzera i niš koristi postao odličan šuter, pošten borac i igrač koji konačno radi malo grešaka u odnosu na dobre stvari

Antawn Jamison – jer je odigrao najbolju sezonu u karijeri u lovu na zadnji pravi ugovor, pritom bivajući najbolji mogući suigrač i idealna kombinacija zvijezde i šljakera

Boston Celtics (svi osim Scalabrinea) – jer su svaki sekund svake tekme odigrali kao da igraju sedmu velikog Finala

I za kraj još nekoliko imena koji su i lani dobili iste nagrade, što ih stavlja u posebnu kategoriju – uber spomeničara:

Memo Okur – jer ga je milina gledati kako zabija trice, trčkara u obrani i namješta frizuru prije nego pokuša driblati i izgubi loptu, da bi prije nego ga Sloan stigne sjesti na klupu zabio još jednu tricu

Tyson Chandler – jer trči kao lud, i jer mu je smisao života zakucati alley-oop

Craig Smith – zbog toga jer za svakom loptom skoči tako žestoko da ostavi trag na parketu

Jose Calderon – jer izgleda kao bezglava kokoš a sve drži pod kontrolom, nešto kao lobotomizirana verzija Stevea Nasha

WHERE AMAZING HAPPENS

(post koji slijedi trebao je osvanuti na netu sinoć, taman negdje za vrijeme za koje su Sunsi razbijali Spurse. znamo kako je to završilo. Timmy je opet poludio, Steve je opet ostao kratak, a ispodobruca.com na neko vrijeme je ostao bez domene i post je morao čekati do jutra. Neću ništa pisati o sinoćnjim tekmama osim – hvala Birdieu jer vođen njegovim preporukama uspio sam nekako odgledati i Sunse i Hornetse uživo na streamu, s tim da mi je slika na ovim prvima bila toliko zrnata da sam na ekran veličine 15 centi morao gledati sa 4 metra udaljenosti da nešto vidim. Uglavnom, dok u ponedjeljak ne produžim domenu nema pisanja, nek se sve slegne, samo napomena onima koji su frustriani San Antoniom – prva tekma ne mora značiti ništa, sjetite se prošle godine. Bitno je da Sunsi imaju igru, uostalom ne može baš uvijek ni Timmy pogoditi tricu za drugi produžetak. Kakav klasik već u prvoj noći)

THE 2008 PLAYOFFS BRACKET

Prva tekma playoffa već završila, a mene čeka osim svoga bracketa postati i onaj ekipe iz Dubrovnika.
Kako dame imaju prednost, evo mene.

Iskreno, ovih dana sam malo i previše mislio na rasplet u playoffu. Mislim da sam na poslu od 6 radnih sati (da, znam, imam najbolji posao na svijetu) bar 4 proveo slažući u glavi sve moguće kombinacije. Tko, kako, zašto. Poslušao sam valjda sve moguće podcaste sa svim mogućim mišljenjima i pročitao sve moguće analize i predviđanja.

Naravno, stvari su mi još manje jasne. Znam samo da nas čeka najbolja košarka ikada i to već od prvog kruga. Mislim, repriza lanjskog finala prije finala, taj magični dvoboj između Sunsa i Spursa, pa zar to nije najluđi mogući par prvoga kruga u povijesti?
Ovakvi dvoboji se obično događaju u finalima.

I to govori o izjednačenosti, ali i sreći. Čim baciš pogled na raspored shvatiš kako su se Lakersi izvukli, praktički izbjegavši sve do finala jedine dvije ekipe koje im nikako ne leže (Spurse i Sunse).

U biti slažući danas konačnu prognozu nikako da se odlučim između dvije verzije. Prva je ona po kojoj Lakersi dolaze do finala, a druga ona po kojoj ne dolaze. I sve se vrtilo baš oko serije između Spursa i Sunsa. Naime, mislim se ja, ako Sunsi prođu odmah će onako umorni ispasti od Hornetsa i Lakerse neće imati tko zaustaviti. Ako pak prođu Spursi, eto njih i Bostona u Finalu, kao što sam uostalom najveći dio sezone i vjerovao.

Naravno, na kraju je pala treća verzija. Inspirirana ipak na ustajalim dojmovima. Jer čemu uopće gledati te puste utakmice regularne sezone ako iz njih ne izvučemo ništa već se opet držimo odavno formiranih stavova. Dakle, ništa od finala Boston – San Antonio.

A sada – spektakl.

PRVA RUNDA

ISTOK

Boston – Atlanta 4-0

Boston nastavlja igrati kao i krajem sezone, sa 12 igrača u rotaciji i Leonom Poweom kao MVP-om serije. Ne, ozbiljno, koliko će cigla ispaliti Bibby i Johnson zbog straha od sudara sa ludim KG-ovim pogledom u reketu?

Detroit – Philadelphia 4-1

Pistonsi se nisu baš sjajno proveli sa Sixersima kroz sezonu, jer Sixersi su jedna od rijetkih ekipa iz donjeg dijela koja je imala noge i snage za trčati 48 minuta čime praktički Detroitu izbiju jedno od najvažnijih oružja iz ruke.

Ali Pistonsi mogu smiriti igru, usporiti je do boli i Sixersi su gotovi:
– post igru nemaju, kvragu pa najbolji post igrač im je playmaker Miller. Koji uz to ide na Billupsa koji je još jači i koji mu sigurno neće dozvoliti da mu se spušta pod obruč.
– nemaju ni vanjski šut čime Pistonsima omogućuju da zaigraju zonu, a to ovi rade zatvorenih očiju.

Dobra serija da vidimo koliko zrelo može odigrati Detroit. Ako Billups bude kontrolirao loptu i birao šut, moguća je i metla. Svaka neozbiljnost pak bit će kažnjena. A Sixersi mogu žaliti za očajnim krajem sezone kada su dopustili da im izmakne nešto viša pozicija. Ni Cavsima ni Orlandu ne bi bilo lako.

Orlando – Toronto 4-3

Razmišljam o ovome Orlandu. Prvo se mislim kako su imali sreće što su izbjegli Washington koji bi ih pomeo, ili Sixerse koji bi ih izmučili. Kao, dobili su Toronto koji su dobra ali mekana ekipa.
I onda vidim da i Toronto ima tricaše koji mogu raširiti njihovu obranu, plus ima Bosha koji za razliku od Howarda može sam nositi igru u napadu.

Sedam utakmica jer se nadam da će dvoboji ove dvojice pod koševima biti sjajni, ali prednost Orlandu zbog
– čvrstine
– boljeg trenera koji će znati iskoristiti svaku slabost protivnika
– Hede Turkoglua, Toronto nema takvog all-star strijelca

Plus, ako je zadnji mjesec sezone nekakav pokazatelj forme, a ja vjerujem da jeste, onda ni Torontovo dvoglavo playmakersko čudovište više baš ne funkcionira.

Cleveland – Washington 4-3

Glupi Wizardsi, zar nisu mogli izgubiti koju tekmu i osigurati si šetnju protiv Orlanda? Ovo je dvoboj o kojem sam najviše razbijao glavu, baš sam i neki dan dok sam pisao o Cavsima istaknuo glavni razlog zašto sam protiv njih – zadnji dio sezone odigrali su loše, nisu uspijevali nikako uhvatiti ritam i nema razloga za vjerovati da će im to uspijeti u playoffu.

Ali ovom prilikom ipak ću se vratiti već od prije potvrđenim stavovima:
– Cavsi uredno pobjeđuju Washington, izbacili su ih zadnje dvije godine
– Lebron nije igrao sjajno u zadnje vrijeme, ali zar nije baš on poznat kao tip koji igra kada hoće? U sezonu je krenuo punom parom, pa je malo stao i počeo čuvati snagu za playoff, s obzirom da na suigrače baš i ne može računati. Ima smisla.

Zar nije uostalom lani Bron sam samcat izbacio Pistonse (doduše sa nešto boljom podrškom), pa zašto onda ne bi i Washington (doduše sa nešto slabijim suigračima). Dođe na isto. Kralj neće izgubiti u svome dvorcu, a Cavsi imaju tekmu viška doma.

Zatim, Arenasov povratak možda i jeste dodatno napadačko oružje, ali je i nešto što automatski briše kemiju i zajedništvo postignuto kroz sezonu bez njega. Puno više mi govori protiv Wizardsa, protiv Cavsa su samo loše igre iz zadnjeg dijela sezone. Kako ni lanjska ekipa koja je igrala u finalu nije igrala puno bolje, neka ipak budu Cavsi.

A nije ni za bacit činjenica da je Cleveland upravo dobio prvu tekmu. Mislim da mi je i to pomoglo oko odluke 🙂

ZAPAD

L.A. Lakers – Denver 4-0

Ako Lakersi izgube od ovakvog Denvera i jednu jedinu utakmicu, onda znamo da definitivno imaju problema sa koncentracijom. Vrhunska momčad koja ima rutinu playoff pobjeđivanja razmontira ovakav Denver (bez playa, bez post igrača i bez obrane) – bez problema. Lakersi tu rutinu nemaju, još se slažu, i ako budu gubili vrijeme na Denveru eto nam najboljeg pokazatelja da ima nade za Jazz.

New Orleans – Dallas 4-1

Iako je Dallas u zadnjih par utakmica protiv jačih izgledao dobro, i dalje ne vjerujem da se mogu smatrati vrhom Zapada. Hornetsi su ipak odigrali vrhunski cijelu sezonu i zaslužuju malo poštovanja. Uostalom, kakvo je to iskustvo Dallasa koje im je lani dozvolilo ispadanje u istom ovom prvom krugu od Warriorsa?

Vjerujem Paulu i momcima, a ne vjerujem Averyu Johnsonu, Terryu, Dampieru i Stacku. Kidd je pokazao da ne može zabiti ni igrati obranu, zašto bi sada odjednom počeo zabijati otvorene trice? Ili da nekim čudom ostane ispred Paula u defanzivi?

Howard ne ulijeva povjeranje, i jedino Dirk izgleda dobro, iako je ovaj njemački nadčovjek još prije par dana imao probleme sa gležnjom. Ali Dirk uvijek izgleda dobro, uvijek diže ruke u zrak, i onda promaši ključnu loptu i nestane.
On je čudo od igrača, moram priznati da mi je sve draži (i da sve više cijenim njegovu spremu, ljubav prema košarci, meku ruku), ali vrijeme ove generacije je prošlo.

San Antonio – Phoenix 2-4

Osveta stiže. Spursi su djelovali toliko slabašno ovaj zadnji dio sezone da im skidam kapu što su zadržali treću poziciju. Prvaci ko prvaci, pobjeđuju i kada ne igraju dobro. Ova za njih netipična sezona počela je odlično, a padala kako se bližio kraj što je potpuno suprotno njihovom dobro znanom tempiranju forme za playoff.

To je poprilično uznemirujući znak. Također, problem je i potpuni pad sporednih igrača koji su prvi dio sezone briljirali. Spursi imaju rupetinu od četvrtog igrača na dalje, nakon velike trojke ne vidim nikoga tko se čini sposobnim i dovoljno živim da iskoči i pomogne.

Sunsi su pak toliko nabrijani na osvetu za prošlu sezonu da to sve skupa nije ni bitno. Shaq će smetati Timmyu, Nash i Amare će zabiti koliko će Tony i Manu, pa će razliku napraviti u ovom trenutku jednostavno bolja rotacija Sunsa.

Srce prvaka ovaj put neće pomoći, jer Amarea neće imati zaustaviti tko osim sudaca. Jedini problem Sunsima bi dakle moglo predstavljati to jedno više gostovanje, ali s obzirom da je u trenutku dok ovo pišem deset razlike za njih, negdje na pola druge četvrtine, mislim da je vrijeme Sunsa konačno došlo. Ako za ništa drugo a ono bar za proći San Antonio.

Utah – Houston 4-1

Jazz ni ovaj put nema prednost domaćeg terena, ali sa 1-1 se vraćaju u Salt Lake po dvije pobjede, i onda sve zaključuju u sljedećoj u Houstonu. McGrady još jednom ne uspijeva proći prvi krug playoffa, ali nema veze. Imaju one 22 pobjede, i to je nešto.

DRUGI KRUG

ISTOK

Boston – Cleveland 4-1

Bron će izvući jednu doma, jedna partija za povijest kao što je bila ona protiv Detroita lani mora se dogoditi. Ali Boston je preširok i prediscipliniran za ove ostale sirovine iz Clevelanda, usprkos 30 slobodnih koje će James pucati u utakmici broj 4. Celticsi pobjeđuju, te u Bostonu zaključuju stvar sa Cassellovih 12 koševa u zadnjoj četvrtini.

Detroit – Orlando 4-3

Ako neko ne paše Detroitu to je Orlando. Tu fali ona klupa Pistonsa, na njoj osim Jarvisa Hayesa nema čvrstog krila koje bi moglo pomoći Princeu u čuvanju Lewisa i Hede. Ako Dwight Howard možda i neće dati previše koševa protiv Sheeda, bar neće imati problema u sakupljanju skokova. Uspije li Van Gundy iz njega uz 15-20 skokova i zatvoren reket izvući i 20-ak koševa, sve je moguće.

Plus, paljba trica sa vanjskih pozicija Magica mogla bi izbaciti iz takta Billupsa i Sheeda, a već smo rekli da napadački učinak Pistonsa ovisi o njihovoj samokontroli. Pistonsi se ovdje jednostavno moraju spuštati u koš, koristiti rutinu Chaunceya i Sheeda, te mučiti Howarda. Krenu li u rat tricama, šanse Orlanda rastu. Ostane li sve u okvirima rovovske borbe prednost ipak iskusnijima. I da, Dwight je zvijer, ali misli li stvarno netko da bi on kroz seriju mogao imati potrebnih 20-20? Još uvijek ne.

ZAPAD

L.A. Lakers – Utah 2-4

Lani sam govorio za Sloana, ako ne dobije naslov trenera godine sada – neće nikada. E pa slično kažem i sada – ako ne prođu Lakerse sada, bez Bynumu, još uvijek neuigrane u obrani i prečesto dekoncentrirane u napadu, e onda neće nikada pobijediti Phila Jacksona.

Deron i Boozer mogu ono što nisu mogli Stockton i Malone. Iako neće biti lako, pogotovo Williamsu kojega će mučiti dojučerašnji kolega Fisher. Ali sad ili nikad, bez obzira na sve mane na gostovanjima, ili na to što im baš Lakersi ne leže jer nemaju kako zaustaviti Bryanta (a zašto se AK-47 ne bi probudio za ovu seriju? Ja tu opciju ne isključujem). Ali recimo da će Kobe bar jednom sam sebe zaustaviti, i to u drugoj tekmi u Los Angelesu, i eto prilike Jazzu za ponavljanje lanjskog uspjeha.

New Orleans – Phoenix 4-3

Evo serije u kojoj će umor Sunse doći glave. Ipak su Stevan (kako ga moj Stari od milja zove), Sprite i Cactus prestari da izdrže još jednu seriju sa neiskusnim, ali supertalentiranim Hornetsima. I da, Peja će bar jednu tekmu riješiti tricom u zadnjoj sekundi. Iako me sve u životu NBA fanatika učilo da ekipa prvo treba proći školu prije nego dođe do velikog rezultata, ovdje se odlučujem za simboličnu smjenu generacija. Zbogom Spursi, Sunsi i Mavsi, stiglo je vrijeme Jazza, Hornetsa i Lakersa.

FINALA KONFERENCIJA

Boston – Detroit 4-3

Udari junak na junaka, Sheed razmontira KG-a, ovaj mu uzvrati, Ray i Rip cijelo vrijeme se bore oko toga tko je pravi nasljednik Reggie Millera, Billups radi razliku dok se konačno ne pojavi MVP serije Paul Pierce i odvede Boston tamo kamo nije bio već 21 godinu – u veliko finale.

New Orleans – Utah 2-4

Ovdje će škola koju su lani prošli ipak pomoći Jazzu, a i dulja klupa nije za baciti. Deron će još jednom pokazati da možda nije toliko raskošan talent, ali da itekako može zaustaviti Paula (dotadašnjeg MVP-a playoffa) 1 na 1. Na veliku žalost Sterna, ništa od susreta Kobea i Shaqa u finalu konferencije.

A ništa ni od Celticsa protiv Lakersa, vjerovatno najgledanijeg košarkaškog događaja u povijesti koji se nikada neće dogoditi (hm, možda se baš zato ipak i dogodi?).

THE FINALS

and the 2008. champions are BOSTON CELTICS

Koji će u 6 ne toliko napetih dvoboja srediti Jazz, koji usput budu rečeno cijeli playoff neće izgubiti susret u svome Delta Centru, bar ne do utakmice broj 5 Finala kada će konačno pokleknuti. I da, taj isti Jazz dobit će 4 utakmice u playoffu na strani što im valjda nije uspijelo kroz cijelu sezonu. Toliko o prognozama.

MVP Finala? KG. Za Pierceovim junaštvima neće biti potrebe, Garnett će sve držati pod kontrolom. Boozer ne isporučuje u Bostonu.

I vidjet ćemo:

– hrpu genijalne košarke na granici mogućeg
– antologijske dvoboje između Sunsa i Spursa, Sunsa i Hornetsa te Jazza i Lakersa
– obraz Istoka čuvat će uspomene na dvoboje Detroita protiv Bostona i Orlanda
– smjenu generacija
– Cubanovu pokislu facu (nikako da dosadi)
– Shaqa nadigranog od Tysona Chandlera
– svemirska izdanja Chrisa Paula, Dwighta Howarda, Derona Williamsa i Kevina Garnetta, jedinog penzića koji se po strasti može mjeriti sa ovim mladim lavovima
– da je teže pogoditi rasplet NBA playoffa u ovakvoj godini nego NCAA turnira i LOST-a zajedno
– playoff kao najbolji mogući kraj najbolje NBA sezone ikada

Guštajmo!

EASTERN PROMISES

“Aj em drajver. Aj go left, aj go rajt, aj go strejt ahed – dets it.”

Ima li boljeg načina za započeti post o dvije najbolje ekipe na Istoku nego citatom iz sjajnog Cronenbergova filma? Pa, kad bolje razmislim sigurno ima, ali Eastern Promises su nešto najzabavnije što ove godine možeš pogledati, odličan spoj teme, stila, stvarnosti i žanrovskog eskapizma, jedan od onih filmova koji nisu bitni nakon gledanja ali za vrijeme gledanja zaustavljaju vrijeme. A to je kvaliteta kakvu sve rijeđe srećemo. O antolgijskoj sceni u kojoj odlični Ljigo Mortensen izgovara navedeni citat da ne pričam.

Tako da nije lako biti filmofil danas, ali zato je itekako lako biti NBA fanatik. Playoff je upravo krenuo sudarom u Clevelandu a prije prognoza da odradim i ovaj zadnji post posvećen pregledu regularne sezone.

Baš sam neki dan gledao svoje prognoze sa početka sezone i iznenadio sam se kad sam vidio da sam toliko podcijenio Boston stavivši ih i iza Bullsa i iza Cavsa. Oh, kako se vremena mijenjaju.

Ali na početku sezone bilo je logično očekivati da stvari neće ići ovako glatko i da će neke stvari kočiti put Bostona na vrh:

– izgubljenost Doca Riversa na klupi
– koljena Raya Allena
– razlika u kvaliteti između prva tri igrača (Pierce, KG, Allen) i ostale dvojice u petorci (Rondo, Perkins)
– kratka klupa

Kako se vremenom pokazalo, slučaj je htio da sve prođe bolje od očekivanog tako da su praktički sve moguće slabosti Celticsi vrhunski zamaskirali:

– Doc Rivers je pola sezone tražio idealan napad a i sada kada ga je našao teško da ikoga ostavlja bez daha – KG puca sa poludistance, Allen čeka na trici, Rondo napada nepostavljenu obranu, Pierce ide na ulaz. Ostali čekaju slobodan šut a za to vrijeme rade blokove i neumorno trče uokolo. Ali sve nesigurnosti u napadačkom segmentu pokrila je obrana projektirana od strane doktora košarke Toma Thibodeaua (čovjeka za kojim se trenutno otima pola lige) i u djelo sprovedena pod komandom Kevina Garnetta.

Bill Simmons je u zadnjem tekstu na temu MVP-a najbolje rekao koliko je Garnettov dolazak i na koji način pomogao Bostonu te su tu nema što dodati. Boston je ekipa koja trudom, zajedništvom i obranom može izdržati sve napade na vlastite slabosti. Kako nas povijest uči prvak nikada ne bude momčad koja igra najbolje, već ona ekipa čije slabosti najmanje izložiš. Evo primjera iz regularne sezone – kako su Celticsi navodno klimavi kada u gustoj završnici jedan čovjek treba preuzeti stvar u svoje ruke, oni su jednostavno rasturali sve od reda kroz sezonu kako do gustih završnica ne bi došlo. Kako je istaknu Veliki John Hollinger, Bostonova razlika od +10 koševa u prosjeku po tekmi četvrta je najveća razlika u povijesti moderne košarke i ona je najbolji pokazatelj uspjeha jer u biti ukazuje na to koliko je neka momčad zrela i fokusirana od početka do kraja. I tu je Bostonova snaga, u tom profesionalizmu i žaru kakvoga jedan Detroit recimo nema.

E, ali nije samo u glavi snaga Bostona – kada je na red došla ona turneja po Zapadu na kojoj su Celticsi preuzeli ulogu prvih favorita bilo je na rasporedu i nekoliko gustih završnica koje su potvrdile ono što već odavno znamo. Paul Pierce je stvoren za zadnji šut, to je dokazao toliko puta do sada i stvarno je glupo praviti se da je problem Bostona što kao nema čovjeka odluke. Cassell je došao zbog svojih muda, ali kao podrška Piercu čija muda nisu ništa manja. Sve u svemu ovaj roster se tako savršeno uklopio u ovaj ratnički pristup da Riversove greške u rotaciji, nedostatak mašte u napadu i time-outovi u krivo vrijeme uopće nisu bitni koliko je bitan njegov prijateljski odnos sa velikom trojkom koja ionako sve drži pod kontrolom.

– Što se tiče Rayevih koljena, ne da su izdržala nego nikad nisu bolje izdržavala promjene smjera kretanja u obrani. Allen se uopće ne troši u napadu, njegove kretnje kroz blokove su minimalne, te svu energiju usmjerava na pomaganje u defenzivi. Bez obzira na godine drugi najbolji tricaš u povijesti i dalje gađa 40% za tricu a to je za ovako popunjenu ekipu jedino važno. Samo da dodam da praktički nitko drugi nije imao nikakvih ozbiljnijih problema sa ozljedama i to je još jedan ogroman plus.

– Razlika u kvaliteti manja je nego što se itko mogao nadati. Uzrok-posljedica naime. I Perkins i Rondo su dobili više prostora dolaskom Allena i Garnetta i bilo im je lakše igrati. Ne želim reći da je Perkins nekakav super centar, ali da uz masu i snagu može i zabiti – može. Samo sada je to lakše jer te obrane ni ne primjećuju dok nije prekasno. Slično je i sa Rondom. Mali ima ulaz i čim probije obranu stvar je gotova. Ili će sam zabiti ili će ako izađu na njega poslati loptu nekome otvorenom. Naravno, da nije tako sjajan strijelac oko obruča cijela taktika ne bi valjala, ali ovako ako ga ne zatvoriš i ostaneš na svom čovjeku, Rondo će ti zabiti 20. Ipak najveća vrijednost i njega i Perkinsa je obrana. Rondo je dovoljno dug i brz da namuči svakoga, plus je aktivan i spretan u presingu na loptu. Perk je pak ogroman što je dovoljno da zatovori reket, ima osjećaj za blokadu i bori se za svaku loptu. Plus, pravi je teški centar koji se može nositi sa svakim u postu, a čim ne moraš udvajati post-strijelca obrana ti je na konju.

– Kratka klupa je bila još jedna iluzija jer Celticsi nemaju slabe karike. Osim najdražeg nam Scalabrinea koji stvarno nema nikakve svrhe osim da dodaje Gatorade, svi drugi služe nečemu. Powe je majstor u obrani, okretna četvorka koja igra glavom kao nekakav veteran. Big Baby igra na snagu i idealan je za odmoriti Perka protiv čvršćih momaka. Posey je uporni stoper koji može zabiti tricu. House je strijelac sa klupe koji serijom vanjskih šuteva može napraviti razliku. Cassell je čovjek koji trči po terenu i maše rukama kako bi pokazao svoja velika jaja. Itd, itd. Svatko ima nekakvu ulogu i svatko nešto napravi, što hoće reći da ovaj put Riversovo korištenje puno igrača nije toliko opasno. Sve su to dovoljno jake karike.

S obzirom koliko se pisalo o Bostonu na ovom mjestu nema smisla više išta dodati. Budući NBA prvaci kroz sezonu su pokazali da su najbolji, a sada krećemo u playoff da dobijemo potvrdu.

Naravno, jedan od problema je i taj što ćemo za prvu pravu potvrdu čekati sve do finala konferencije protiv Pistonsa.

Od bande iz Detroita očekivali smo još jednu pravu sezonu, uz one standardne boljke sa klupom, glavom i čudnom kemijom između Flipa Saundersa i igrača (koja je i dalje takva – čudna).
Manje-više to smo i dobili, s tim da je većina konkurencije na Istoku bila nedorasla pa probleme sa glavom i nisi mogao primjetiti. Pistonsi su jedna od rijetkih ekipa sa vrha koja recimo kroz sezonu nije izgubila ni jednu onu malu utakmicu, znači protiv ekipa sa dna. Dok su Utah ili Phoenix gotovo zeznuli svoju sezonu porazima od Bobcatsa i sličnih, Pistonsi si nisu dopuštali odmor protiv malih. Tu su i pokazali da su možda u jednom od najčvršćih izdanja ikada, jer nakon što početna petorka započela posao klupa bi ga uredno završila.

S druge strane može se izvući zaključak da su dakle Pistonsi poraze zaradili protiv jakih ekipa, ali zar to nije manji znak slabosti nego ako te na vlastitom terenu iznenadi jedna Minnesota?
Također se može izvući pogrešan zaključak o klupi Pistonsa kao relevantnoj. Ako je glava dobro, ako su u izvrsnoj formi, ako još imaju i klupu, pa zar onda nisu prvi favoriti ne samo na Istoku već i u cijeloj ligi?

Ja i dalje mislim da je priča oko klupe običan privid a evo i zašto. Na klupi Pistonsa nema igrača koji odgovaraju klasičnoj podijeli zadataka u NBA, već su na njoj redom fajteri. Neki igraju bolju obranu, neki slabiju, ali svi od reda na parket sa sobom donose gomile energije. I zato one slabije ekipe i nisu mogle izdržati protiv Detroita – pratiti njihov ubitačan ritam 48 minuta mogli su samo najkvalitetniji klubovi sa jednako dugim klupama.

Za playoff je svakako dobro imati 10 igrača u rotaciji, ali ni jedan od tih igrača nije oslonac u napadu. Rookie Rodney Stuckey na trenutke je pokazao da bi on mogao biti taj strijelac sa klupe koji klubu nedostaje još od dana Meme Okura, ali s obzirom na to da se tek uči igri očekivati od njega pomoć u playoff je van pameti. Slično je i sa ostalima, u playoffu nema više tih malih ekipa na kojima se može nabiti statistika i možemo očekivati da se klupa Pistonsa naglo suzi.

Sve je kao i uvijek na učinku petorke, s tim da se ove sezone dogodilo nekoliko bitnih pomaka. Hamilton i Prince odigrali su svoje standardne sezone, nešto manje brojke možemo pripisati manjoj minutaži ali nešto slabiju razinu energije možda i tome što su najbolji dani iza njih? Posebno pak raduje razvoj Hamiltona koji se pod stare dane od maratonca pretvara u sve boljeg šutera što će mu sigurno produžiti karijeru. McDyess je uz pomoć Maxiella solidno popunio petorku i prostor pod košem, iako fale oni njegovi koševi sa poludistance.

Najbitnije je ipak da se dogodila promjena glavnog klipa – Chauncey je ulogu čovjeka koji rješava susret prepustio Rasheedu. I dok je Chauncey u miru odigrao još jednu sezonu bez greške, sa znatno pametnijim izborom šuta, Sheed je u potpunosti postao šerif u gradu. Puca kako hoće i kada hoće, dobiva ključne lopte i time je i doslovno postao najbitniji dio petorke. Jer i do sada je njegov emocionalni naboj bio glavno pokretačko gorivo, sada su to po prvi puta i njegovi koševi. Kod Pistonsa iz ranijih sezona si znao da mogu dobiti svakoga ako Sheed uz sve ostalo što radi zabije 20 koševa. Ali to je bio bonus, bitnije od tih 20 koševa bilo je ono ostalo jer to ostalo je ono što je Pistonse držalo u igri, a tekmu su mogli riješiti i Chauncey i Rip. Dirigiranje obrane, zatvoren reket, bitni skokovi, par koševa sa raznih pozicija da se protivnik uplaši – to je bio posao najtalentiranijeg šljakera koji je ikada zaigrao. Ovo najnovije izdanje Pistonsa njegovih 20 koševa više ne može smatrati bonusom, oni ih trebaju svaku večer ako misle biti konkurentni.

Kao i uvijek Sheed je ključ. Do sada im je donio jedan naslov, jedan je odnio podbacivši u finalu protiv Spursa. Toliko se osloniti na čovjeka koji nikada nije bio primjer stabilnosti čini se samoubilačkim potezom ali ako stvari pogledamo realno – to im je i jedina nada. Ova momčad zna da naslov može osvojiti samo ako Rasheed odjednom počne rutinski zabijati skok-šut iz okreta sa obje strane reketa, a da u isti vrijeme nastavi šutirati trice poput beka i drži sve konce obrane. Ovako nešto tražiti od svoje superzvijezde nije nerelano, ali tražiti od čovjeka koji je uvijek više volio živjeti u sjeni ne čini se baš realnim. I iako mi je Sheed možda jedan od tri najdraža košarkaša ikada, ne vjerujem da će moći odvesti ove Pistonse do kraja. Ali u jedno možemo biti sigurni – više nikada neće ekipu ostaviti na način na koji je to radio u već spomenutom finalu ili godinu kasnije protiv Miamia. Tehničke ili problemi sa osobnima ne dolaze u obzir, Sheed je postao čovjek od povjerenja. Opravdanje od poraza više ne može biti u njegovim greškama, vrijeme je da se ovi momci pogledaju u oči i priznaju da nisu toliko dobri.

Time bi si možda i pomogli, možda bi tako dobili dodatan motiv i došli u dodir sa onim dijelom koji sebe kojega su izgubili nakon prvog naslova – ulogom autsajdera. Jer dok god vjeruju da su moćni i da mogu sa svima, gubit će one najbitnije utakmice. Malo me ovo podsjeća na one priče o djeci iz radničkih obitelji koja završe fakultete, postanu uspješni poslovni ljudi i onda se srame svojih korijena. Pistonsi su u svojim glavama gospoda koja pod hitno moraju priznati vlastitu prošlost kako bi imali šansu upisati i ovu generaciju, ali prije svega Billupsa i Sheeda među najveće.

A vrijeme prolazi. Neka, bar imaju svoje diplome i lovu.

THE NON-CONTENDING CONTENDERS

Ako mene pitate Orlando je jedno od najvećih iznenađenja sezone. Moglo se naslutiti da će biti dobri, s obzirom na konkurenciju playoff je bio realan, ali činilo se da su jednostavno pretanki za ozbiljnu košarku i da su jednu ozljedu udaljeni od lutrije.

Tri stvari su ih učinile močnicima na Istoku:
– Dwight Howard izrastao je brže nego što smo očekivali u igrača koji sam na leđima može nositi rezultat. Njegovo prisustvo u reketu, snaga, skakačka upornost i čvrsta obrana osnova su Orlanda, sve ostalo je nadogradnja
– Stan Van Gundy odradio je izvrstan posao posloživši obranu, od igrača kao Lewis i Hedo koji nisu poznati po svojim stoperskim kvalitetama napravio je solidne obrambene igrače u zoni i timskoj obrani, cijelu sezonu ekipu je držao nabrijanu uvijek ukazujući na problem u pravom trenutku. Već to što je Howarda pretvorio u stup momčadi bez da forsira igru preko njega velik je uspjeh (koji bi drugi all-star centar prihvatio da u pojedinim tekmama bude potpuno gurnut u stranu kada je napad u pitanju?), te znak da Van Gundy iako izgleda kao pijani ujak zna znanje
– Hedo Turkoglu odigrao je sezonu karijere

Iako su neke stvari očekivano bile minus:
– Lewis se pokazao najpreplačenijim šuterom u povijesti, maksimalan novac za nekoliko trica i ulogu trećeg igrača uvijek će stršiti iznad bilo čega što napravi na terenu (a neće napraviti previše)
– vanjska linija se nije stabilizirala kroz cijelu sezonu, te ni dan danas ne znaju tko su im prva dva beka
– rotacija pod košem je nepostojeća

Bitan moment se dogodio za vrijeme prijelaznog roka kada su Trevora Arizu koji ionako nije imao mjesta na krilu poslali u Lakerse i dobili dva korisna igrača.
Brian Cook donio im je još jednog šutera koji može razvuči obranu za olakšati život Howardu i u radnoj knjižici mu piše da je krilni centar što je deficitarno mjesto u Orlandu, a Maurice Evans omogučio je Van Gundyu da rotaciju na vanjskim pozicijama obogati i jednim solidnim bekom koji je prvenstveno dobar stoper.

Tako je Magic na leđima Howarda praktički igrao sa 4 mala cijelu sezonu. Lewis i Turkoglu su stajali okolo i smetali svojom dužinom u obrani, odosno rešetali bi protivnika iz vana. I dok je Lewis odigrao standardno u svojoj ipak sporednoj roli, Turkoglu je bio čudo. Hedo inače voli potegnuti iz vana, ali ovdje je praktički postao playmaker, disciplinirano napadajući obruč i razbijajući obranu kako bi ili vratio loptu Lewisu na tricu ili je podvalio Howardu. Koliko je Howard bitan za obranu, toliko je Turkoglu za napad. Tko je ovo mogao pogoditi na početku sezone kada smo se pitali tko će biti desna ruka Howardu? (još nešto – ako su Hedo i Memo ovako bitni za svoje ekipe i praktički i sudbina Jazza i Magica u playoffu ovisi o tome na koju su nogu ustali toga jutra, zašto nešto slično ne ponove u repki? Zašto uopće pitam?)

Mladić koji je u nekim projekcijama trebao biti lider kakav je postao Turkoglu, Jameer Nelson, potpuno je podbacio. Iako je šuterski kako je sezona odmicala postajao sve bolji, obrambeno je najslabija karika, te ono najbolnije – nije dovoljno dobar playmaker za ovakvu ekipu.
Orlando ima vrhunsku peticu koju treba udvajati, ima po tri tricaša uokolo i sve što im treba je čovjek koji može probiti obranu i odigrati povratnu na krilo. Nelson nije u stanju pretrčati svoga čovjeka, nema potreban pregled igre i nije slash n kick igrač. On je dobar šuter koji može biti odličan back-up play. Da je Magic imao bar T.J. Forda, imali bi još 10 pobjeda više.

Arroyo je isto bio problem kao back-up play jer on je hakler koji prvo gleda svoj šut, tako da je Keyon Dooling dobio više minuta nego treba. Iako slabiji strijelac od obojice, Dooling je izvrstan u presingu, borben i zna kontrolirati loptu te je i najbolje riešenje na jedinici s obzirom da Turkoglu ionako vodi igru.

Keith Bogans je malo predoslovno shvatio upute Van Gundya i pretvorio se u tipa koji samo nabija trice i to sa na baš bajnim postotkom, pa je za ulogu drugog beka puno boljim rješenjem pokazao Evans koji je i bolji šuter iz kuta, te uopće kompletniji igrač.

Smiješno je uopće ovakvu vanjsku liniju hvaliti jer nema tu materijala koji u playoffu može nešto napraviti te praktički sve ostaje na tri igrača. Howard je ionako preopterećen time što sam samcat mora cijelu utakmicu čuvati reket da sve ovisi o raspoloženju dvojice krila.

Lewis nikada neće biti ništa više od strijelca koji može zabiti kada mu se sve servira, stoga je potrebno samo zaustaviti Turkoglua i zaustavio si Orlando. Bez njega nema nikoga tko može spustiti loptu Howardu ili stvoriti višak igrača.

Stoga je ova sezona ogroman uspjeh jer već dogodine bi mogli naglo pasti bez obzira što će Howard vjerovatno biti još bolji. Ali bez pravoga playa neće daleko, plus još će im biti teže zato što Turkoglu teško da može odigrati još jednu ovakvu sezonu.

Nade ima jer ostaju bez gomile nebitnih igrača (Arroyo, Bogans, Dooling, Evans, Foyle, Garrity) što će im donijeti dovoljno prostora na salary capu da potpišu bar dva prava pojačanja. Za sporedne role naravno, jer ove glavne već su podijeljene -startaju novi ugovori Howarda i Nelsona (preplaćen za ono što daje), Lewis je na maksimalcu (cool riječ, premalo se koristi), Hedo na midlevelu koji je bagatela za ono što čovjek pruža. Znači ništa od all-star pojačanja, ali bilo tko talentom iznad gore spomenutih slobodnih agenata bit će pravi jackpot.

Ako je Orlando ugodno iznenađenje, Cavsi su najveće razočaranje sezone.
Iako je Lebron krenuo punom parom u sezonu te se tako već na početku sezone nametnuo kao MVP kandidat, voljni moment i učinak ostalih nikako da se približi njegovom (osim dobrog starog Ilgauskasa koji je opet imao solidnu sezonu svi ostali su podbacili).
Već u startu su se pojavili problemi sa novim ugovorima Pavloviću i Varejaou što je zasigurno narušilo kompaktni momčadski duh od godinu prije. A i sam Bron je sličniji Kobeu nego MJ-u u odnosu prema suigračima što donosi dodatne neugodne trenutke, u jednom trenutku je čak bio toliko bahat da ga je pameti morao učiti Damon Jones. A kada vas Damon Jones uči pameti to nije dobar znak.

Stoga zaludu sav ovaj kozmetički trud oko uljepšavanja stvarnosti dovođenjem hrpe šutera i pojačavanjem rotacije pod obručima. Kada su ti temelji truli, nikakav trade ne pomaže ma kako on na papiru bio solidan. Ja i danas mislim da dovođenje Wallya i posebice fajtera kakav je Delonte nije loš potez, niti je dovođenje dva pouzdana veterana gore od igranja sa sva tako otkačena tipa kakvi su Hughes i Gooden (ok, tu se možda varam jer Big Ben je sve samo ne pouzdan).

Ali novi igrači sami po sebi ne mogu popraviti kemiju, za to su najodgovorniji starosjedioci i trener. A Mike Brown je posebne priča. S obzirom da su ovim tradeovima potpuno blokirali bilo kakav pokušaj da u budućnosti nešto promijene, najlogičnije bi bilo mijenjati trenera.

Brown je lani napravio rezultat svojom obranom i forsiranjem Lebrona u napadu, ali to sada više ne ide. Obrana je slaba, što zbog drugačijih igrača što zbog toga jer je više nitko ne igra sa onakvim žarom. Bazirati napad samo na Lebrona nema smisla jer je sada konačno okružen hrpom šutera i ljudi koji znaju zabiti. Stoga zašto dogodine ne pokušati sa trenerom koji će od Brona napraviti playa i koji će malo ubrzati igru? Nije da imaju puno izbora s obzirom na stanje rostera.

Da stvar bude gora, dva najbolja igrača koja imaju uz Jamesa na ljeto su slobodna i bit će gotovo nemoguće zadržati obojicu. I Daniel Gibson i Delonte West mogu i znaju igrati, samo treba netko tko će ih znati uklopiti u sistem. Ah, da, skoro sam zaboravio – pa Cavsi i nemaju sistem.

Nije sve ni tako crno – Varejao više nije srce ove ekipe, nije nedodirljiv i možda bi bilo najbolje ga mijenjati s obzirom da ima tržišnu vrijednost (za pravog šljakera uvijek će biti zainteresiranih). Wallyev ugovor dogodine ulazi u zadnju godinu što bi mnogima željnim prostora na salary capu za ubuduće moglo biti primamljivo. Eric Snow izgleda ide u mirovinu što također malo olakšava očajnu financijsku situaciju. Ali zaludu su sve ove opcije ako se opet budu vodili logikom brzog krpanja kojoj je jedini cilj da Kralj bude zadovoljan. “Trudimo se, nemoj nas ostaviti” – viče GM Danny Ferry. “Imamo najbolje namjere”. Briga Globalnu Ikonu za namjere, on hoće rezultate a ovi Cavsi sve manje se čine sposobnima ostvariti ih.

Naravno, kako bi to bilo spomenuti Cavse i ne reći nešto o Big Benu, koji je i službeno gotov igrač a ostalo mu je još samo dvije godine ugovora i pišljivih 30 milja za isplatu. Pa on je skuplji od Lebrona, koliko god to nevjerojatno zvučalo. Ako ništa drugo, time što nije pristao na njegove uvjete te ga prepustivši Bullsima, Joe Dumars iskupio se za katastrofu sa Darkom. Do zadnjeg centa.

A Cavsi će nakon očajne sezone očajno nastaviti i u playoffu. To je jedna od pouka izvučena kroz sezonu – u njih jednostavno nema smisla vjerovati jer će te uvijek razočarati. Ove sezone su svaki put kada su trebali pobjedu za malo se dignuti, za pokazati da mogu i dokazati da spadaju u momčadi koje se nakon teških poraza znaju vratiti – podbacili, uvijek izgubivši tu ključnu tekmu za dizanje morala. I može Bron odigrati još bolje što je igrao do sada (a osjetan je pad u drugom djelu sezone), ali to više neće biti dovoljno niti za prolaz prve runde jer ostali su jednostavno – gotovi. To što ne znaju još se i da tolerirati jer tako je bilo i lani, ali to što ne žele, e to je već problem koji se ne rješava tako lako.

Jedina nada Jamesu da doživi koji tjedan duže u doigravanju zove se Gilbert Arenas, ali teško da i Agent Nula može naškoditi svojoj ekipi koliko to može međusobno nepovjerenje koje vlada u Clevelandu. Nepovjerenje začinjeno izgubljenom vjerom u vlastite mogućnosti i uopće u projekt velikog kluba. Bron ionako skoro seli u New York, a Cavsi su si sami krivi za to jer nisu znali riješiti jednu tako glupu situaciju kao što je bilo produženje dva pišljiva ugovora. Spaliti za sobom na ovaj način nastup u Finalu uspijelo je i Miamiu, ali oni su bar osvojili naslov. Cavsi nisu i kako stvari stoje sa ovom jezgrom i neće.

MOST WTF PLAYER

Kako ne voljeti Kobea. Ili kako voljeti Kobea?
Nemam pojma, ali znam da nešto ne štima čim svaka priča oko Lakersa uvijek završi na tome koliko ti je on simpatičan ili antipatičan.
A da pogledamo malo ostale?

Lakersi su kroz ovu sezonu izrasli u vrhunsku ekipu, a takvi su postali jer su dodali tri fenomenalna nova igrača na već solidnu postojeću skupinu.
Na klupi sjedi najbolji trener u povijesti košarke, valjda jedini čovjek mentalno sposoban održati ravnotežu između Bryanta i suigrača, i to godinama.

Bryant je pak jedini legitimni nasljednik MJ-a, all-round čudo koje dominira na oba kraja terena. Savršeni spoj tehnike, fizikalija i one prave čiste vještine. Ali Kobe usprkos svemu i dalje ostaje Kobe, čovjek koji će izvaliti preko usta nešto što ne treba, i koji će potegnuti na koš bez obzira na ponuđene opcije ako mu u tom trenutku tako dođe.

I MJ je vikao na suigrače, i tražio od njih nemoguće, ali je uzvraćao s istom mjerom. Bio je pravi lider, dok je kod Kobea uvijek prisutan taj neki osjećaj licemjerstva.
Ja nikako da ga se riješim. U zadnjih nekoliko dana pogledao sam tri tekme Lakersa, sve tri su dobili i svaki puta netko drugi je iskočio. Kobe je isto igrao briljantno, all-round brojke su mu van pameti, radi sve što treba za ekipu. Ali još uvijek ga se da uhvatiti u šuterskom ludilu, kada forsira svoj šut umjesto da nastavi sa skakanjem, obranom i asistiranjem. I nekako uvijek umjesto da dokrajči protivnika, on mu dozvoli da se približi.

Možda glupo zvuči za čovjeka koji zabija 28 koševa reći da baš i nije neki šuter, ali to je moj osjećaj. Kobe je do ove sezone morao zabijati gomilu koševa da bi ekipa bila konkurentna a to više nije slučaj. Znak zrelosti po meni bi bio smanjena potrošnja, međutim on se i dalje drži svoje kvote lopti. I znam da ću sada zvučati kao totalni idiot ali mislim da bi napad Lakersa, koji je i ovako izvrstan, bio još bolji da Kobe troši manje lopti. I što je najvažnije, da ih manje promašuje.

Lakersi su toliko jaki da mogu dobiti bez problema ako on puca 8-25. Toliko su krcati da uopće nije važno koliko će loših šuteva on potegnuti. O čemu mi onda pričamo? Uglavnom, nakon ovih svježih gledanja odustao sam od Kobea kao MVP-a jer Phil Jackson je važniji za ekipu od njega. Sa ovakvim brojkama Kobe je zaslužio nagradu, ali ja ne mogu proći preko svega ovoga što brojke ne pokazuju.

Dok Kobe ne doda ključnu loptu svome Paxsonu ili Kerru (a ti mogu biti Fisher, Farmar ili čak Vujačić) neću povjerovati da je u duši postao team player već da je sve samo čisti pragmatizam.

U biti ja samo tražim pravi razlog da Lakerse u glavi izbacim sa mjesta prvog favorita. O regularnoj sezoni svi sve znamo i još čemo jednom proći kroz ključne događaje, ali činjenica je da su se kroz najveću konkurenciju u povijesti dokopali prvog mjesta usprkos tome što su imali i dosta problema sa ozljedama. Kvaliteta im je neupitna.
Zbog toga i pišem toliko o Kobeovim manama koje možda i ne postoje umjesto da uživam u njegovoj fenomenalnoj igri. Čovjek je na trenutke ultimativni team player, uz to što je ionako najnadmoćniji bek na svijetu.

Da se vratim pokušaju da Lakersima nađem manu.
Obrana im nije nešto, posebice bez Bynuma. Taj Kobeov odnos prema suigračima, i ta njegova povremena igra 1 na 5 koja se nikako ne uklapa u stil i širinu Lakersa, te sitnice mogle bi značiti razliku između pobjede i poraza u playoff seriji.
A možda su sve te stvari stvarno tek sitnice koje ne umanjuju košarkašku kvalitetu momčadi, činjenicu da napadački mogu razbiti svakoga.

Sjetimo se samo početka sezone i Kobeovih ucjena oko tradea. Takvi ispadi inače uništavaju ekipe, pogledajte samo kako su se Bullsi raspali nakon glasina, svađa i sličnih problema. Većina bi doživjela sličnu sudbinu, ali ne i Lakersi. Što je dokaz da Jacksona ne zovu bez razloga Zen Master, samo je on mogao smiriti ovako zapaljivu situaciju.

Kobe je tako već godinu dana zahtjevao da klub odustane od Bynuma i da njegov potencijal iskoriste u tradeu kako bi u klub doveli veteranska pojačanja. I u takvom okruženju punom tenzija Bynum proigra i to tako da i Kobeu postaje jasno da mu je bolje sa njim u Lakersima nego sa bilo kim drugim u bilo kojoj drugoj mogućoj opciji (sa Big Benom recimo, koliko bi prošlo prije nego bi Kobe tražio od kluba da otpuste Wallacea?).

Ali to su situacije u koje se jedan lider ne bi smio dovesti. Što se igrač ima petljati u poslove kluba, bez obzira koliko bitan bio?

Guranje nosa gdje mu nije mjesto, nemogućnost da se odrekne svjetla pozornice za nekoga drugog, emotivna nestabilnost – to su možda sitnice kada je košarkaški talent u pitanju, ali kada je u pitanju nečija veličina i prosudba o tome koliko je netko velik, ove sitnice odlučuju. Ako je za uspješnu sezonu odgovorniji slučaj od glavnoga igrača, taj igrač nikako nije MVP.

Uz Bynumov doprinos ključan je bio povratak Fishera, čije kvalitete su digle ekipu na novu razinu. I kao da već nisu bili dovoljno dobri, dogodio se THE TRADE.
Kako i zašto nije bitno i nikada neće biti jasno, ali činjenica je da su Lakersi dolaskom Gasola od konkurenta postali najmoćnija ekipa, bar na parketu.

Ne treba zanemariti ni učinak Odoma, jer upravo njegovo micanje u stranu i potpuna posvećenost prljavim poslovim ono su što je ekipi trebalo. To je recimo ono što bi Kobe morao napraviti, dakle poput Odoma koji je shvatio da ekipi njegov napadački učinak nije važan već da im treba netko tko će raditi pod koševima, e pa tako bi i Kobe trebao promijeniti igru sada kada je sa Gasolom a ne i dalje igrati kao da je pod košem Kwame.

Ozljede ih nisu mazile, ali imaju dubinu kao malo tko i klupu koja nije dozvolila da se osjeti nekakav značajniji pad. Walton je point forward koji ubaci poneku tricu, napravi nešto pod obručima i uglavnom drži napad podmazanim.
Radmanović razvlači obrane tricom, Vujačić je njihova verzija strijelca bez savijesti, Turiaf je podizač energije, Farmar back-up play sposoban ubaciti trice u serijama.

Ekipa je ovo bez mane, ali u ovome trenutku bez Bynuma ipak su preranjivi. Iako Odom igra kao lud, on je premalo za održati ravnotežu u skoku. Bez Bynuma je i obrana propusnija, reket nije zatvoren te je puno teže igrati kada nemaš nekoga da ti čuva leđa. Bynum ako se i vrati u playoffu zasigurno neće biti spreman igrati na razini iz regularne sezone što bi moglo biti ključno protiv Jazza u drugoj rundi.

Ali ne moraju se brinuti jer budućnost je njihova. Dogodine kompletni od samoga starta bit će prvi favoriti za naslov, a mirni su i u pogledu bliže budućnosti. Bynum i Gasol su tu da ostanu, ako Fisher naglo ostari Farmar čeka spreman, ako Odom ode iz klub tu je Walton. Ova ekipa mora biti prvak bar jednom u iduće tri sezone.

A hoće li Kobe konačno postati MVP, saznat ćemo uskoro.
U mojoj knjizi izgleda da to neće biti nikada. I ma koliko možda bio u krivu, uopće mi nije žao.

THE CHRIS PAUL EXPERIENCE

Poziciju drugoga nositelja u playoffu na početku sezone nitko nije očekivao, i to je samo još jedan pokazatelj koliko je dobro odigrao Chris Paul. Inače i moj MVP sezone, a o tome zašto je dobio prednost pred ostalima nešto više u postu posvećenom nagradama koji bi mojim kalkulacijama trebao osvanuti negdje u subotu popodne.

Ovom prilikom samo ću ga hvaliti.

Svima je valjda jasno da je on glavni razlog uspjeha ekipe. Za koju smo znali da nije za baciti, ja osobno sam i lani bio uvjeren da će uhvatiti bar osmu poziciju. Zeznule su ih ozljede, pa kako nisu ušli u playoff svi smo kolektivno mislili kako je hvatanje te osme pozicije neminovno ove sezone. I tu smo se zeznuli – kako su lani već trebali biti osmi ili sedmi (a nisu zbog više sile), jasno je da će ove godine napredovati. Pa možda s te strane ovako visoka pozicija i nije čudo, ali Paulove igre jesu čudesne. I tko to ne kuži ne znam što da mu kažem. Ali da još jednom utvrdimo, imali su štofa i bez njegovog hall of fame izdanja.

Byron Scott je dokazano dobar trener, stara škola koja ne trpi gluposti i uvijek traži maksimalno zalaganje. On je svoj posao odlično odradio, posložio je rotaciju, uspostavio odlične odnose sa igračima i natjerao ih da igraju obranu u isto vrijeme dopuštajući im da se nabacuju alley-oopovima. U biti ključni potez mu je bio što je dao loptu Paulu u ruke i maknuo se s puta. Potez za trenera godine.

Suigrači iz petorke su odigrali sezone života. Chandler se potvrdio kao novi veliki obrambeni centar ali je postao i specijalist za zakucavanja, West je postao all-star strijelac, Peja je šuterskom geniju dodao i pametnu obranu te muda (što i dalje smatram najvećim dostignućem Paula – kako je on jednom Peji napravio par testisa ne znam ali znaju oni, očito je da atmosfera u klubu graniči sa savršenstvom). To nije slučajno, za to postoji razlog a taj razlog ima broj 3 na dresu.

U biti svi su briljirali. Od predviđanja sa početka sezone samo su dvije stvari izostale, što na kraju krajeva nije bilo toliko bitno za rezultat, ali ipak se radi o laganim razočaranjima:
– učinka Moa Petersona bio je mizeran
– klupa gotovo da nije postojala

Peterson je solidno odradio posao u obrani, ali u napadu je sveden na šutera iz kuta. Kako većina Paulovih lopti ide na Peju, to je Peterson onih 20-ak minuta što bi dobio uglavnom trčkarao terenom neiskorišten. Kako sam poprilično često gledao Hornetse primjetio sam da Peterson ne šutira puno, ali da šutira i pogađa bitne lopte i tu se njegovo iskustvo i kvaliteta osjeti. Ali za ugovor koji je dobio ipak treba dati nešto više od solidnog šuta za tri i povremenih veteranskih preuzimanja odgovornosti.

Problem je ove sezone pokrio Jannero Pargo, tip prema kojem se Captain Jack čini kao Titov pionir. Naime Pargo je doslovni hladnokrvni ubojica. A svi znamo da su ubojice uglavnom sociopati, dakle ljudi bez savjesti. E pa Pargo mora biti neka vrsta sociopata s obzirom da je ulogu strijelca sa klupe doveo do savršenstva. Znam da se sada Krehi diže kosa na glavi (ono malo što mu je ostalo), ali takav stil je ovoj ekipi samo koristio.

Jasno, samo kada bi pogađao, a divota je što se to događalo skoro redovito. Koliko je realno očekivati od nekoga da još jednom ponovi ovakvu divlju sezonu ne znam, ali kroz ovu je Pargo svojim 1 na 5 majstorijama napravio dovoljno.

U biti njegov učinak i ne možemo promatrati kao učinak igrača sa klupe jer on je taj peti Hornet a ne Peterson koji bi već nakon par minuta krenuo na klupu da napravi mjesta za Parga. Uz koševe, Pargov najveći doprinos ekipi je kontrola lopte. Tip nije imao kada sakupiti asiste, ali ima vještine playa i nije gubio lopte u svojim suludim driblinzima.

Imati takvoga igrača koji će omogučiti Paulu da se odmori i koji će u isto vrijeme održati ritam i ne dozvoliti protivniku da nadoknadi ili napravi razliku je neprocijenjivo. Pitajte samo D’Antonia ili Popa koji loptu guraju svima samo ne back-up playevima.

I tu ne prestaje značaj Parga jer opet je zahvaljujući njemu Hornetsima omogućen trade kojim su bar malo pojačali očajnu klupu. Naime Pargo igra za sitnu lovu i izronio je od nikuda. On je praktički postao ono što je trebao biti Bobby Jackson, back-up play koji zna zabijati u seriji. S obzirom da nikome ne trebaju dva takva igrača, a da je Pargo i jeftiniji i bolji, Scott je imao čime uključiti se u trgovinu.

I tako je za Jacksonov debeli ugovor za kojim je odmah posegnuo Adelman (trenirao je Jacksona u Sacramentu i očito zna s njim s obzirom da je Bobby nakon dolaska u Rocketse odmah podsjetio na onoga staroga), koji se usput riješio Bonzia Wellsa i Mikea Jamesa.

Hornetsi sa ovim tradeom ne mogu izgubiti – James i Jackson imaju iste ugovore i praktički su jednog dodavača ručnika zamijenili drugim, dok Wells ionako postaje slobodan igrač na kraju sezone i može samo pomoći u ovom playoffu dokazujući svima da još zna igrati.

Od dolaska u New Orleans šuterski se preporodio i praktički sad Scott u rotaciji uz Parga ima još jednog strijelca kojega može rotirati na obje krilne pozicije. Ali ovoliko pažnje ne posvećujem igračima s klupe bez razloga. Osim Bonzia i Parga koji riješavaju pitanje koševa (i back-up playa), drugih igrača nema. Birdman Andersen tek se vratio i još nema noge i borbenost koji su mu potrebni za ulogu podizača energije. Melvin Ely i Hilton Armstrong tek su dva velika tijela, a Julian Wright je rookie koji tu i tamo dobije po koju minutu i još je daleko od igrača koji može pomoći.

I tu se opet vraćam na Paula. Za tih nešto manje od 40 minuta po tekmi ovaj 183 centa visok žilavac u rukama je imao loptu za svaki napad Hornetsa. Dijelio je 12 asista u prosjeku, uz još nebrojeno onih pasova koji vode do asista za koš. U svoj toj strci, ulazima, povratnima, alley-oopovima, driblinzima on gubi 2 i pol lopte po tekmi. 2,5!!!

Nash je u svojoj naj playmakerskoj sezoni, a to je bila ona prva u Sunsima kada je promijenio pogled na košarku jer smo svi tada po prvi put vidjeli da čovjek može dodavati nemoguće asiste i stalno šetati kroz reket bez da baca lopte u bunar, dakle u toj sezoni imao je više od 3 izgubljene. Kasnije se to popelo skoro na 4, uz gotovo isti prosjek asista kao u Paula.

Dakle, polazim od jednostavne formule – ako sam tri sezone za redom Nasha proglašavao MVP-om samo zato jer je nosio ekipu na svojim leđima, jer je radio nešto što se do tada činilo nemoguće u ligi punoj sirove snage, kako da sada momka koji je stvar odveo korak dalje ne proglasim najboljim igračem?

Nash je bolji šuter, Paul je brži, Nash je umjetnik kada treba izvesti nemogući pas, Paul je čvršći i obrambeno nadmoćniji. Nijanse su u pitanju kada ih gledaš na terenu, ali kada baciš pogled na brojke jasno je da je Paul nadmašio najbolju Nashovu sezonu. Taman kada smo pomislili da više nećemo vidjeti boljeg playa odmah se pojavio drugi, još bolji. Meni je to prebolesno.

Paul šuterski nije na razini Nasha, ali budimo realni – nitko nije šuterski na razini Nasha. Paul zato ima skoro tri ukradene po tekmi, što njegovu vrijednost čini još većom jer to je praktički još 6 koševa. Mali nema slabu stranu osim visine, ali toliko je jak i žilav da malo tko može iskoristiti eventualni višak centimetara ili mase.

Gledati Hornetse = gledati Paula.

Paul baca loptu pored obruča, od nikuda iskače Chandler i zakucava alley-oop. Već sam dosadan s ovim, rekao sam sto puta i reći ću opet – kada je itko jebeni alley-oop koristio kao legitimnu napadačku akciju? U stilu da ti trener na time-outu kaže “odi na teren i baci loptu Tysonu na alley-oop“.

Pa se Paul pored Westovog bloka zabija u reket, obrana je razmaknuta i iako svi znaju što slijedi ne mogu se braniti. West ostaje gdje je, Paul se izvija malo u stranu i vraća mu loptu na vrh reketa. Pick ‘n’ pop iz osnovne škole. West zabija kao na treningu, i da ne radi ništa drugo osim da pogađa te šutove sa vrha reketa ovakvom preciznošću, sa ovakvim playom on vrijedi zlata.

Nakon toga Paul kreće u dribling, ostavlja svog igrača, ulazi u reket, obrana se raspada jer treba pokriti igrača manje, istoga onoga koji se drži za koljena koja mu je crossoverom polomio Paul. 20 centimetara veći igrač kreće raširenih ruku prema Paulu ne bi li ga zaustavio, a on mirno baca loptu slobodnom Peji u kutu. I eto još jedne trice.

Kada su svi zabili svoje, kada obrane više ne znaju kako će reagirati, Paul je ostavljen 1 na 1. Da radi što hoće, samo što kod njega nema forsiranog šuta. Uleće pod obruč, skok-šut unazad i sa par metara lagano u koš. Suza za suzom sa iste pozicije, sve dok ga opet ne krenu udvajati što znači da je oko obruča opet netko slobodan.

Taj njegov ulaz, kočenje, skok unazad i šut iz reketa postali su njegov zaštitni znak, isto kao što su nagle promjene pravca i ulazi sa onim polaganjem od vrh table postali Nashov specijalitet.

Najljepše od svega, ovo je tek prva sezona Paula na ovoj razini. S obzirom da su mu tek 23 godine i da će na ovaj način sigurno igrati bar još deset godina, mogu reći da smo sretni što imamo svo ovo vrijeme pred nama da ga pratimo. Ako je već sada ekipu doveo do drugoga mjesta na Zapadu što će tek biti ubuduće kada steknu potrebno playoff iskustvo i kada u hodu riješe sitne probleme sa klupom?

Scott i njegova petorka su tu da ostanu, gledat ćemo ih zajedno bar još 3-4 sezone. Naravno da će Paul ostati u New Orleansu, igrači poput njega ne odlaze iz kluba u kojem su započeli karijeru. Pogotovo što je taj klub mudro na dugo godina vezao cijelu igračku jezgru. Naravno, takva odluka im ostavlja par sezona u kojima moraju iskorisiti Stojakovića i Petersona dok još mogu, ali s obzirom na godine Westa i Chandlera ne bi me čudilo da na 10 godina ne gledamo samo Paula u dresu Hornetsa, već i iste one akcije.

Nova generacija pobjednika je stigla.

UTAH HARD-ROCK

Nakon lanjskog finala Zapada, očekivanja od Sloanove ekipe nisu bila malena. Trebalo je bar ponoviti isti uspjeh, a u sezonu se nije krenulo na najbolji način.
Iako je iskustvo playoffa bilo neprocijenjivo iskustvo, Jazz je ipak bio slabija momčad jer je ostao bez Dereka Fishera.
Njegovim odlaskom otvorile su se dvije rupe u momčadi koje tijekom ljeta nisu uspijeli zakrpati – ostali su bez pouzdane zamjene Deronu Williamsu te bez širine u šutu iz vana, ostavši na Okuru kao jedinom specijalistu za tri.

Tako da promijenjive igre na početku i nisu čudile. Još jedna uočljiva rupa u igri bila je nedostatak prave petice koja može pomoći Boozeru u obrani reketa. Ako svemu dodamo još i loše rezulate na gostovanjima, vidljivo je da Jazz ima previše slabosti koje protivnik može iskoristiti.

Frustracije Sloana stagnacijom ekipe kulminirale su obranom koju je Giriček odigrao na Jasonu Richardsonu one famozne večeri kada ga je Sloan sa terena potjerao u svlačionicu. Taj trenutak označio je preokret u sezoni Jazza jer bilo je jasno da će zadnja godina Girinog ugovora probuditi interes. I tu su Jazzeri dobili na lotu jer su dovođenjem Korvera riješili mnoga pitanja.

Dodali su potrebnu širinu u šutu, riješili su pitanje petorke za guste završnice (Korver je sjajan strijelac slobodnih te omogučuje Sloanu da na klupi ostavi Brewera koji nije šuter) i umjesto mekanoga Gire dobili su na iznenađenje svih borbenog Korvera. Atmosfera u ekipi postala je bolja, Korver su izvrsno uklopio u nesebični napad i Jazz je krenuo sa svojim najboljim igrama u sezoni.

U isto vrijeme Sloan je konačno u rotaciji beskorisnog Jasona Harta zamijenio Ronnie Priceom. Iako se na prvi pogled radi o potpuno nebitnom događaju, jer ni Price nije back-up play koji bi Deronu dozvolio više od par minuta odmora, njegov pouzdani vanjski šut ipak je dao ekipi dodatnu sigurnost jer su iz nikakvog Hartova doprinosa sada ipak dobili čovjeka koji može pogoditi dva otvorena šuta na utakmici.

Problem je i dalje ostao pod košem, i navodno je malo falilo da Jeff Foster Indianu zamijeni Utahom, ali je trade stopiro trener Pacersa Jim O’Brien ne želeći ostati bez radnika pod obručima kakav je Foster.

Boljke na gostovanjima i dalje su ostale ali one su usko vezane baš uz obranu i taj nedostatak čovjeka koji će zatvoriti reket. Iako su i Brewer i Williams i Kirilenko prave napasti kada je obrana na vanjske pozicije u pitanju, i ako u Kirilenku imaju čovjeka koji može odigrati obranu na svim pozicijama, uči u njihov reket ponekad je prejednostavno.

Kako Sloanov stil uključuje puno kontakta i pravilo da ako već radiš faul ne štediš protivnika, sve se svelo na sudački kriterij. Doma u svome Delta Centru Jazz je nepobjediv jer im se svira manje faula i dozvoljava im se da nametnu svoj žestoki stil. Na gostovanjima pak svira se svaki kontakt fajterima poput Harpringa, Collinsa ili Millsapa, što često dovodi protivnike do hrpe laganih koševa iz slobodnih.

Nije teško zaključiti da zbog toga njihov playoff uspjeh najviše ovisi o statusu nositelja. Da su se uspijeli dokopati prednosti kroz cijeli playoff, teško da bi ih i jedan Boston mogao dobiti u sedam utakmica ako bi se 4 igrale u Salt Lake Cityu. S obzirom da će prednost imati samo u prvom krugu, u polufinalu je sve moguće. Ali dodatni pokazatelj njihove snage je i podatak da su kroz sezonu gledajući utakmice sa vrhunskim klubovima u pozitivnom omjeru. I to tako što su masakrirali sve od reda, i Hornetse, i Spurse, i Sunse – jedino ih još muče Lakersi, što zbog Fishera koji zna sistem u dušu što zbog trokuta protiv kojega Sloanov pick n roll nikada nije osvojio seriju. Pa jedini su pokazali da mogu protiv Celticsa koji su na svom putu po Zapadu na kojem su postali najmoćniji NBA klub upravo Jazz pobjedili na najteži način, da bi im kasnije Utah uzvratila pobijedivši u Bostonu.

U biti zeznulo ih je nekoliko poraza od ekipa sa dna. Što je vjerovatno nešto zbog čega Sloan noću ne može zaspati, bar dok se ne sjeti da ima ekipu posloženu za iduće tri sezone i da će kroz te tri sezone njihova snaga samo rasti.

Bolji back-up play i centar ne bi bili na odmet, naravno, ali jezgra je tu da ostane – Kirilenko, Harpring, Korver, Boozer i Okur su sigurni, Williams i Brewer moraju potpisati nove ugovore ali to se čini kao gotova stvar. Naravno da sedam ovakvih igrača znači da nema puno prostora na salary capu za dovođenje pojačanja i stoga se iduća sezona u kojoj su i Williams i Brewer još na rookie ugovorima čini ključnom – ako uspiju dovesti dva prava veterana biti će glavni favoriti za naslov.

Kada Williams potpiše svoj maksimalni ugovor prostor za pojačanja će nestati i ostat će im samo mogućnost tradea, a kada dodate da treba produžiti i sa Boozerom očito je da nakon iduće sezone stvari za Sloana postaju sve teže.

Stoga dogodine navijamo za Jazz a ovaj playoff uživajmo u momčadskoj igri iz snova i njihovom beskompromisnom stavu. Već dugo čekam priliku da negdje ubacim ovu izjavu King Jamesa koja točno pogađa bit Sloana i njegove ekipe.

Upitan protiv koga je najteže igrati, James je istaknuo protivnike sa Istoka, Boston i Detroit.

Celtics and the Pistons. They trash talk but they back it up. Sometimes it can get annoying, but they can back it up.”

I onda je dodao:

But Utah, they don’t say nothing, they just kick your butt.”

Da, to je otprilike u malome sažetak cijele Sloanove karijere.

Nakon što lani nije osvojio naslov trenera godine za ono što je napravio, stvorivši od Williamsa i Boozera novu verziju Stocktona i Malonea, neće ga dobiti ni ove. Ali jedan naslov ispravio bi sve nepravde i po svemu što smo vidjeli od ove momčadi taj naslov je jako blizu. I bit će blizu još neko vrijeme.

Treća sreća?

PHOENIX SPURS

O Phoenixu se na ovom mjestu pisalo i pisalo, a i pisat će se s obzirom da kolega Sickre i dalje vjeruje da mogu do kraja. Znam, znam, nije jedini, ima vas još vjernika.

Ja recimo nisam bio oduševljen smjerom kojim su krenuli u sezonu – Nash je djelovao sporije nego što smo navikli, bez onih rezervi za kojima je posezao uvijek kada bi drugi stali.

Marion se durio, Amare je bio rupa u reketu i potpuno nesposoban sačuvati se od problema sa osobnima, Bell i Barbosa nikako da namjeste ruku, Diaw nikako da uzgoji par testisa a D’Antoni nikako da zaigra sa više od 7 igrača.

Kao šlag na sve nadovezao se Grant Hill koji usprkos svom trudu i izvanserijskom osjećaju za košarku nikako da pronađe ulogu u momčadi koja bi poništila njegovu kroničnu nemoć da pogodi čak i kraću tricu iz kuta.

Stvari nisu izgledale dobro i kako je sezona odmicala, kako su počeli iskakati drugi klubovi i novi igrači, na Sunse se gotovo zaboravilo. “Zasluge za odražavanje NBA lige na životu su vaše, a sada se lijepo maknite u stranu jer liga je toliko dobra da vas više ne treba”. Stvarnost je okrutna.

I da nije bilo Stevea Kerra koji je povukao jedan od najluđih poteza u povijesti lige, do ovoga trenutka i kraja sezone na Sunse bi vjerovatno mislili još samo najzadrtiji fanovi.

Moj prvi dojam je bio da je Kerr povukao izvrstan poslovni potez. Shaqov ugovor možda jeste gori od Marionova, ali jedna ovakva promjena sa sobom donosi puno više od gomile prodanih dresova. Ona donosi nadu, a nada je kao što znamo proizvod koji nema cijene.

Ljudi koji se nadaju ne misle puno kada treba kupiti kartu, ne važu kućni budžet kada treba produžiti sezonske karte za iduću godinu. Ljudi koji se nadaju žele biti prisutni ako se čudo dogodi.

S obzirom da je atmosfera oko Sunsa pala na najniže grane od doba Marburya (ne toliko nisko naravno), promjena je bila nužna. Ono što fascinira je hrabrost kojom je Kerr u ovako delikatnoj situaciji izabrao baš trade za Shaqa koji zadnje dvije sezone a pogotovo u ovoj nije pokazao ništa osim da stari i da više nije ni sjena onog starog. I kako se olako odrekao jednog od simbola kluba.

Naravno, Kerr je znao nešto što većina nas nije bila u stanju shvatiti, uostalom zato je čovjek i GM – Shaq nikako ne može biti onoliko loš koliko je izgledao u Miamiu, već su njegove očajne igre samo zrcalile općenito očajno stanje u klubu koji je prije nepune dvije sezone bio prvak.

Kerr je također bio dovoljno pametan da se ravna jednom od osnovnih životnih mudrosti koju toliko volim da ću je opet ponoviti – ako nešto hoda kao patka i glasa se kao patka, onda je to valjda patka. Shaq je sa Orlandom igrao u Finalu, osvojio je tri naslova sa Lakersima i mogao je još toliko da se ekipa nije raspala u molekularnom smislu, osvojio je i naslov u Miamiu. Uz Jordana i Timmya Shaq je najveći pobjednik naše generacije, samo to je nešto što mu zbog fizičke nadmoći ne želimo priznati. Svi volimo Nasha jer je malen, bijel i po nikakvim zakonima prirode ne može biti jedan od najvećih košarkaša koji hodaju po planetu. Shaq je naprotiv stvoren da bude takav. Ironija je da su sada zajedno, u biti to više možda i nije ironija već i svojevrsni znak da je vrijeme Sunsa došlo?

Uglavnom Kerr je znao da će zamjena ispasti puno bolje nego što se itko nadao i da će već time dobiti dovoljnu satisfakciju. Ispast će u polufinalu ali bar će dokazati da nije promašio i da Shaq još može biti Shaq kada mu se poklopi.

Ali sumnjam da je i on mogao znati da će Shaq ovako promijeniti svoj stil igre, da će u mjesec dana postati od najdominantnijeg igrača ikada najdominantniji suigrač ikada.
Znaju se osobno i Kerr je sigurno računao da će Shaqova osobnost i pozitivnost dignuti ekipu i da mu zauzvrat Nash samo treba podvaliti par lopti. Ali sigurno nije mogao znati da Shaq neće tražiti ništa zauzvrat.

Zabrinutost je ipak bila vezana ponajprije uz teren – Marion je bio idealan za sistem igre Sunsa, Shaq se u njega svojim nedostatkom brzine nikako ne uklapa. To je bila istina u tome trenutku, tvrdnja u koju smo spremno povjerovali. Danas istina zvuči drugačije – Marion je uzimao mjesto Amareu, Shaq otvara mjesto Amareu. Amareovi koševi i energija su bitniji Sunsima od bilo kakvih Marionovih čarolija. Pravi izbor treba napraviti na vrijeme, i zato je Kerr tamo gdje je a ja sam ovdje gdje jesam (mada mi nije loše, čeka me playoff, za tjedan valjda pada i prvo kupanje, ekipa za basket se stabilizirala, a sa winampa se šire opojni zvukovi proljetnoga mixa – upravo sviraju Quicksilver Messenger Service, na redu su Grateful Dead, već su se izredali The Band, Townes Van Zandt, Dylan… ok, kriva rubrika, vraćamo se Sunsima).

Nakon Shaqova dolaska Phoenix je živnuo ali je upao u niz poraza koji je samo potvrdio crne slutnje. Superman je gotov, a njegov kriptonit su godine.
Razum je pak nalagao da stvari uzmemo sa malim odmakom, ipak je trebalo dati šansu ekipi da se uigra. I nakon mjesec dana, 12-ak tekmi i valjda 30-ak treninga uigravanje se i dogodilo. I tu kapa dolje i D’Antoniu i njegovim pomoćnicima ali i Nashu i igračima jer mijenjati neke navike nije lako a pogotovo ne u samom tijeku sezone.

Ali kao i obično dokazalo se da je promjena dobra stvar. Bez Mariona Amare je konačno zasjao punim sjajem i meni samo nije jasno zašto se Sunsi nisu ranije sjetili maknuti ga sa petice? Nije da se još od lani nije govorilo koliko je nepohodno imati jednog Kurta Thomasa, ili kako bi više koristi Sunsi imali od igrača profila Cambya ili Chandlera nego od Mariona. I kroz sezone prije vidjeli smo da Amare na petici ima problema, a da Marion ne može na trojku jer sve njegove mane tu dolaze do izražaja. A obojica ne mogu na visoko krilo.

Odlučiti se na promjenu nije lako i zato je valjda D’Antoni i krenuo u sezonu sa nikada manjom postavom i bez pouzdanog centra, smatrajući da je bolje “burn out than fade away”, ako već nešto moraju mijenjati nek prije odu sa praskom. Srećom, na kraju je prevladao razum. Ili sreća? Štogod, ona ionako prati hrabre.

I kada su se Sunsi uigrali odjednom se pokazalo nekoliko stvari. Prvo, ekipa nije bila zatočenik Marionove emotivne nestabilnosti (iako njegovi ispadi nisu bili od pomoći) koliko zatočenik uvjerenja da bez Marione neće moći. Njegovim odlaskom ne samo da je proigrao Amare već je i Hill konačno pronašao više prostora za svoju all-round igru.

Kako je kemija jačala, tako se i Nash počeo vračati svojim herojstvima izvlačeći atome snaga u ključnim momentima, Bellu se vratio šut, Barbosa djeluje sve opuštenije i jedino Boris nije uspio uzgojiti testise. Ali za jednu djevojku poprilično je talentiran.

Kvragu, harmonija u Arizoni je takva da je čak i jedan izgubljeni slučaj poput Giričeka postao koristan uspijevajući dići postotak šut na razinu dovoljnu da opravda minutažu.

Sunsi su uglavnom opet postali bitni i imaju šanse za naslov kao i svaka druga ekipa na Zapadu. Svi imaju svoje prednosti i mane i puno toga će ovisiti o protivnicima. O tome ćemo zato više kad bude vrijeme za start playoffa, sada bih samo naveo što to izdvaja Sunse iz ove gomile:
– tri veterana koja znaju što rade, Hill, Nash i Shaq
– nezaustavljivi Amare
– mogućnost da zaigraju sporo pa zatim brzo (i tu ne mislim da mogu igrati sporo kada im netko nametne, već da su i sami u stanju nametnuti sporiji ritam ako im paše – kada su vam na basu, bubnju i ritam gitari Steve, Shaq i Grant sve je moguće)
– kemija između suigrača i borbeni pristup koji diktira Shaq, the garbage man

Uostalom, sve ćemo vrlo brzo vidjeti već u prvom krugu. Sezona se na kraju pokazala kao još jedan uspjeh u nizu, iako i dalje ostaje potreba da se napravi korak dalje kako bi taj uspjeh mogao biti nadogradnja za dogodine. I tu se kod mene javlja jedna doza zabrinutosti jer iako Sunse trenutno uz Jazz smatram favoritima, nikako im ne paše što u prvi krug (vrlo moguće) idu na Spurse. Ne zato što ih neće pobjediti, već kao što sam neki dan rekao upravo zato što će ih razbiti. Oni su toliko napaljeni na San Antonio (svaka tekma kroz regularnu sezonu bila je dostojni nastavak lanjskog polufinala) da je moguće da im nakon što izbace njih neće ostati ništa za drugi krug i Hornetse.

Spursi su im toliko u glavi da se jedino kraj njih ne ponašaju racionalno. Prvo su ljuti zbog ispadanja tvrdoglavo ostali vjerni vlastitome stilu iako nije donosio rezultate. Pa kada su shvatili da nemaju šanse protiv Duncana doveli su jedinog igrača koji se po učinku i prstenima može mjeriti s njim. I dalje su toliko napaljeni da nasjedaju na Bowenove provokacije iako hladne glave mogu Spurse razbiti kada hoće (a ja i dalje vjerujem da su to mogli i lani da nije bilo one suspenzije uzrokovane Horryevom provokacijom/bodycheckom Nasha – ako se nešto slično opet dogodi, originalni Spursi su u prednosti jer Sunsi su jednostavno prefini – s tim da Shaq i ovdje uči svoje sugirače kako se treba suprotstaviti ljutim protivnicima, njegovo odbijanje Duncanove pružene ruke jedan je od naj trenutaka godine).

Spursi su im toliko u glavi da su postali poput njih, veteranska ekipa u kojoj svi imaju svoje role i gdje trener više ništa ne prepušta slučaju. Kvragu, čak i obranu znaju zaigrati poput Spursa (doduše, govorim o usporedbi sa ovim današnjim).

Ali jedno znam – nikada neću unaprijed otpisati ekipu u kojoj igra Shaq. Ako je on u stanju prihvatiti realnost nakon što smo svi digli ruke od njega i od jednog od 50 najvećih ikada postati igrač zadatka, onda i ja mogu naučiti jednu lekciju.
Uostalom, najveći zabavljač NBA to najbolje kaže sam opisujući transformaciju iz jednog od najdominantnijih strijelaca ikada u sporednog fajtera pod obručima:

“The real Superman is dead. He was assassinated by Pat Riley. I’m the Big Cactus now and ready to roll again.”

Nada je opet tu, i ovaj put dolazi sa ogromnim smiješkom.

TEXAS TRIANGLE

Do prije koji dan nije dolazilo u obzir ove tri ekipe staviti u isti post. Na prvi pogled nisu imali ništa zajedničko – dok Dallas i Houston imaju previše mana da bi se ozbiljnije uključili u borbu za naslov prvaka konferencije, Spursi su ipak stari prvaci koji ne samo da su najveći faovriti na Zapadu već su i jedini klub koji se može suprostaviti Celticsima.
E pa ovu tvrdnju možemo staviti u prošlo svršeno vrijeme.

Kako drugačije objasniti činjenicu da nisu u stanju pobjediti ekipu sa vrha zapada već mjesec dana, i da su u tom periodu od 9 susreta sa momčadima koje su iznad 50 pobjeda kao pobjednici izašli samo iz susreta baš protiv susjeda iz Houstona i Dallasa koje smo već okarakterizirali kao robu sa greškom. Sa njihovim naglim padom Celticsi praktički ostaju bez konkurenta, a kao glavni kandidati za naslov na Zapadu profiliraju se Lakersi i Hornetsi (koji se još zeleni i vidljivo se još navikavaju na vlastitu snagu), Utah (koja bi da ima prednost domaćeg terena bila prvi favorit) i Sunsi (koji su preuzeli od Spursa ulogu veteranske ekipe koja zna što radi, a sve zahvaljujući Shaqu). Da li je moguće da jedni Spursi spadaju u skupinu sa Dallasom i Houston, dakle među ekipe koje za bilo kakvu pobjedu u playoffu moraju odigrati svoje najbolje igre i još se nadati da onaj sa druge strane neće biti raspoložen.

Jazz i Sunsi su mi u ovome trenu u prvom planu, s tim da u ovom trenu prednost dajem Jazzu – ako Sunsi kojim slučajem nalete baš na San Antonio u prvom krugu bit će to njihov kraj. Ne jer će izgubiti, već zato jer su toliko napaljeni na osvetu Spursima da im vjerojatno neće ostati ništa za kasnije.

Uglavnom, da se vratimo na glavnu temu – kako je došlo do ovoga pada, da ekipa koja je lani odskakala na Zapadu odjednom bude tek jedna od? Pa dijelom zato jer su ostali jednostavno postali bolji i uhvatili su tu jednu razinu kakva je prošle sezone bila vidljiva samo kod Spursa i Sunsa (zbog čega ono njihovo polufinale i zovemo finalom prije finala). Tp da su svi na istoj razini baš ne pomaže kod prognoza, ali svakako stvari čini zanimljivijima za gledanje.

Uz to što se povečala konkurencija, Spurse su jednostavno stisle godine. Preduga je regularna sezona za ovako staru ekipu koja uporno forsira profesionalizam, iskustvo, ljude koji odrađuju posao ali zanemaruje jedno od osnova NBA košarke – atlete. Spursi nemaju trkače i skakače pod obručima koji bi unijeli malo živosti u njihov stari krvotok.

Čim netko od velike trojke malo podbaci, Spursi muku muče sa napadom. A čak i kada Manu, Tony i Timmy odigraju odlično protiv velikih treba im i klupa. Ne pogađa li Finley i ne zabije li klupa bar 20 koševa nemaju šanse.

Ono što me najviše iznenadilo i što konačno mogu priznati sam sebi je njihova obrana. Čitam svakodnevno komentare po netu i još nitko nije izašao sa sličnom izjavom jer valjda svi računaju po onoj formuli – Spursi su Spursi, kada bude trebalo bit će pravi. Ali ove sezone sam ih se nagledao, sigurno 20-ak puta, i osim u periodu kada je Ginobili igrao kao MVP njihova sigurnost bila je poprilično labava. A takva je uglavnom bila jer Spursi više nisu u stanju braniti se kao nekada. Zato jer Timmy više nije Timmy, najbolji obrambeni igrač na svijetu.

Duncan je izgubio dio pokretljivosti i posebice skočnosti, te više nije sam dovoljan da drži reket. Jedan na jedan protiv Amarea on je osuđen na pomoć, a čim se dva tornja moraju brinuti za Amarea, jasno je da reket Spursa (čija kontrola je oduvijek njihov zaštitni znak) ostaje prazniji nego ikada.

Godine se osjete i u napadu, Duncan očito ulazi u fazu karijere kada od nositelja postaje sporedni igrač. I to nije ništa strašno, jer Timmy je čak i kao superstar uvijek obavljao onaj dio posla rezerviran za šljakere. Problem je Spursa što ako je Timmy postao uber-Oberto, onda Oberta treba zamijeniti čovjekom koji može zabiti, te da po mogućnosti ima desetak godina manje od ostatka momčadi i skače do krova dvorane.

Ovako, forsirajući igru kroz reket i preko Duncana samo dodatno izlažu svoje slabosti. Dok Ginobili i Parker vode igru, Timmy ima više prostora i stvari teku glatko, ali čim nešto sa njima dvojicom ne štima, Timmya se udvaja a on više ne može sam protiv svih.

Sreća je bitan faktor u igri Spursa a ove sezone je baš i nisu imali. Parker je propustio dobar dio sezone praktički tek u zadnjoj trećini dohvativši pravu formu. Ginobili je igrao bez greške da bi se baš sada pred playoff počeo mučiti sa preponama i pitanje je koliko će biti spreman kada se stvari zahuktaju. Ne treba ponavljati koliko je bitno da i dalje nastavi sa all-star igrama, sve manje od toga i Spursi ostaju bez svojeg kroz sezonu ključnog x-faktora.

Naravno, ako velika trojka bude spremna i ako klupa odigra svoje, i dalje ih možemo smatrati favoritima, samo s bitnom manjim postotkom mogućnosti od onoga zamišljanog još do prije mjesec dana.
Naime osim Finleya koji je sklon oscilacijama, nitko ove sezone nije pokazao ništa specijalno. Barry je cijelu sezonu ozljeđen a koliko je bitan pokazao je na početku sezone kada se zahvaljujući njegovim tricama nije moglo ni osjetiti da Parker nedostaje.

Horry je ispario, Oberto ne ulijeva povjerenje (ali opet kažem, nije on kriv za to, čovjek igra svoju igru koja je nekada bila dovoljna, sada im pod košem treba ipak netko tko može zabiti) a Kurt Thomas je profesionalac koji će obaviti svoje ali nikako ne može odjednom postati čovjek koji zaokružuje petorku, pogotovo ne u ovim godinama.

Damon Stoudemire je trebao biti napadačka opcija ali nije pokazao ništa, te je i dalje Vaughn korisniji od njega iako igra samo obranu. Bowen svake godine gađa sve slabije, i on igra samo obranu i lagano mu minute uzima Ime Udoka.
Udoka je u ovom trenu ključan, ako mu trice budu upadale Spursi imaju šanse za uspostaviti rotaciju jer Udoka nije samo koristan u ulozi Bowena. Zahvaljujući njegovoj čvrstini Pop se tu i tamo odvažuje zaigrati sa niskom postavom kako bi momčad bar ne trenutke dijelovala brže, mlađe i svježije.

Veterani su tako manje više podbacili i s obzirom da ugovori ističu Barryu, Thomasu, Finleyu, Horryu, Stoudemireu i Vaughnu bit će dovoljno prostora ovoga ljeta da se konačno potpiše par mlađih igrača koji mogu napasti obruč. S druge strane, usprkos ne bš sjajnim igrama, Spursi su opet sezonu završili iznad 50 pobjeda i time potvrdili da su uvijek spremni. A protiv takve veteranske psihe nema se smisla kladiti, pa makar djelovali kao da će svaki tren stati.

Dallas je pak u potpuno drugoj situaciji, u njih nitko ne vjeruje i svi kažu – Dallas je Dallas, kada bude trebalo zakazat će. Koliko god u slučaju Spursa ovakva obrnuta konstatacija ima smisla, toliko je kod Dallasa pretjerana – ekipa koja igra čvrstu obranu i koja ima Dirka uvijek ima šanse. Samo što im se zbog manjka kadra i slabosti u završnicama treba poklopiti i previše toga da bi te šanse realizirali.

Do Kiddova tradea bili su ekipa koja nije toliko loše igrala koliko je imala trulu atmosferu. Nakon Kiddova tradea atmosfera se malo popravila ali Dallas više nije mogao dobiti nikoga sa vrha, nešto slično kao što zadnje vrijeme ne može ni San Antonio (s tim da su Spursi bar dobili – njih). A razlog je ta nemogućnost da izvuku dodatnu snagu kada je najpotrebnije, u biti nedostatak čovjeka koji može sam riješiti tekmu.

Dirk je igračina, ali netko tko samo puca sa vrha reketa ne može biti čovjek koji riješava susret. Dallasu nedostaje igrač koji može ući pod koš nekoliko napada za redom, a pazi ovo, taj je bio Devin Harris. Zamjenom njega za Kidda ostali su bez bitnog oružja, ali dobili su lidera (koji je u napadu promatrač). Nowitzki uz njegove lopte igra odlično i češće je u otvorenim sitaucijama što je sjajno, osobito kada si šuter i kada si navikao stalno igrati protiv obrane fokusirne ne tebe. Ali u nekakvom zbroju tih par lakših koševa koje Dirk ima su premalo, posebno jer usprkos najvećem budžetu u ligi Dallas ima slabašnu klupu.

Kao i kod Spursa i oni su pretrpani istrošenim veteranima koji nikako da konstantno doprinesu igri, i Devean George i Eddie Jones i Juwan Howard tek povremeno bljesnu. S obzirom da je Stackhouse van akcije svako malo, i da što zbog toga a što zbog godina više nije ni sjena prošlogodišnjem strijelcu, ispada da je jedini pouzdani igrač sa klupe sjajni Brandon Bass. On je praktički preuzeo baš Stackovu ulogu. Iako je četvorka, uredno svaki put kada uđe serijom šuteva sa vrha reketa i sa nekoliko slobodnih nosi napad Mavsa.

Dirk i Kidd su to što jesu, Terry je i dalje opasan kada uđe u šutersku seriju, Dampier i bez pomoći Diopa čvrsto drži sredinu. Međutim, glavni problem uz mizeran učinak ostalih je i pad u igri Josha Howarda. Njegova aktivnost u obrani i dalje je na razini, ali napadački je od dolaska Kidda postao neprepoznatljiv. A objašnjenje je poprilično jednostavno – prije Kidda Dallas nije imao playa već bi igrači dobili loptu u ruke i kada bi koji odlučio napasti – napao bi. I Harris i Howard briljirali su u toj igri ulaza i u situcijama 1 na 1, a Howard je posebno volio krenuti na ulaz, stati i potegnuti onaj skok šut u stilu Stackhousea.

Sada kada Kidd vodi ekipu manje je slobode za takve stvari, lopta ti obično dođe u idealnoj poziciji kada samo trebaš zabiti i tu se javljaju Howardovi problemi. Iz nekoga razloga on ove sezone tricu gađa puno lošije nego smo navikli, a kako je momčad slabija i više nema sve one napadačke opcije to je i njega lakše braniti. Lako je zabiti 20 kada uokolo stoje Terry, Dirk, Stack i Harris ali sada kada je na terenu Kidd kojega obrane doslovno ostavljaju samoga, kada nema Stacka ni Harrisa, Howard mora puno teže dolaziti do prave situacije.

Tako da će ova sezona osim po još jednom ispadanju prvom krugu (nema šanse da u seriji slože 4 potrebne savršene utakmice, posebno jer nemaju ni prednost domaćeg terena) najviše biti zapamćena po tom paničnom tradeu koji je ipak puno više uzeo nego donio, posebice ako u pogled uključimo i budućnost. Kidd je i dalje general na terenu, i radi sve one sitne stvari koje pomažu, od ključnih skokova do brzih lopti bačenih u brze kontre bez trenutka razmišljanja. Ali Kidd ne može zabiti i ne može ostati ispred svoga čovjeka čime košta ekipu na oba kraja terena.

Cuban se može igrati koliko hoće i može platiti još više poreza, ali ova ekipa treba pravo osvježenje. A kako ovako skupu jezgru nije lako mijenjati, zar nije logično okrenuti se malo drugačijem stilu, dovesti drugačiji tip igrača za na klupu i zašto ne, promijeniti trenera? Avery Johnson i previše je puta pokazao je da nema maštu za suprostaviti se zamislima trenerskih legendi na klupama ostalih ekipa.

Uostalom pogledajte samo koliko je promjena trenera značila Houstonu. Adelmana mi ne pada na pamet hvaliti ili uzimati u konkurenciju za trenera godine, jer ovu momčad je izgradio Jeff Van Gundy. Ovi igrači su igrali kako i inače igraju, ali Adelman je malo promijenivši stil, malo unijeviši svježine oslobodio njihov um tereta prošlosti.

Koja govori kako Houston nikako ne može proći prvi krug i kako stvari stoje tako će i ostati. Jer iako više u igri nema toliko kočnica, ovo su i dalje isti Rocketsi u kojima se sve vrti oko T-Maca i Minga. A kako Minga nema za ovaj playoff, jasno je da će puno lakše biti zaustaviti T-Maca. Što znači da drugi moraju preuzeti stvar u svoje ruke a drugih nema. Na kraju dana lopta će završiti u rukama Rafera Alstona koji će ili promašiti tricu ili u pokušaju da nekoga proigra loptu baciti na tribine.

Što ne znači da ovu sezonu ne treba pamtiti kao jednu od najuspješnijih u povijesti kluba, jer 22 pobjede u nizu nisu mala stvar. Radi se o rezultatu koji je samo obogatio ovaku ludu i kvalitetnu sezonu, ali i o rezultatu prilikom kojega se Rocektsima poklopilo sve. I Ewingova teorija (koja je do sada valjda već i znastveno utemeljena svim ovim primjerima), i trenutna forma pojedinaca, i moment u momčadi, i problemi protivnika i magija. Ovo zadnje je ključno jer kako drugačije objasniti transformaciju Rafera Alstona iz streaky šutera i nezrelog playa u Chirsa Paula sa tricom Stevea Nasha?

Pa ako i nije magija, onda je dobrim dijelom Adelman koji je uvijek znao igrače učiniti zadovoljnima. Stvorivši atmosferu omogučio je svima da pokažu sve što znaju i za razliku od ostale dvije ekipe iz Teksasa, u zadnjoj trećini sezone ono što drži Rocketse učinak je klupe. Svi koji ulaze daju doprinos, bilo u obrani bilo u napadu.

Rocketsi igraju slobodnije, ali i dalje se u napadu dosta vrti oko T-Maca i tricaša u kutu. I tu nije bio problem u Van Gundyu, to je jednostavno tip igrača kakve Houston ima.
Slično je i sa obranom, iako su se mnogi bojali da će sa Adelmanom Houston postati mekša ekipa to je bilo nemoguće. Kako odjednom Battier, Hayes ili Mutombo mogu prestati biti ono što jesu?

Kada imate igrače za oba kraja terena, samo to nekako trebate spojiti. U prvom dijelu sezone Rocketsi su se s tim mučili, napad nije funkcionirao, obrana nije bila dovoljno čvrsta. E onda su počeli lagano hvatati ritam, Scola je postao bitan dio rostera i ljepilo između obrane i napada da bi Mingovom ozljedom kemija došla do vrhunca.
Dolaskom Bobbya Jacksona konačno su dobili strijelca sa klupe, tricaši su počeli pogađati, a Battieru i Hayesu te Mutombu koji je napokon dobio minutažu priključili su se i ostali borbenošću.

I sada imamo čvrstu ekipu koja ima gomilu pluseva kao momčad, ali i manjak individualnog talenta. Otvara im se šansa za osvetu Jazzu u prvoj rundi, imat će čak i prednost domaćeg terena ali imali su je i lani. Uostalom, ako Jazz može nekoga pobijediti sa strane to je baš Houston. Ako itko igra bolje kao momčad od Houstona to je Utah, s tim da Jazzerima ne treba inspiracija da funkcioniraju.

Što se tiče ljeta, očito da je Adelmanovo doba dobro počelo i da se može ostati na ovoj razini uz uvjet da T-Mac i Ming konačno budu zdravi i kroz sezonu i kroz playoff. Od bitnih sproednih igrača ostaju svi, jedino je pitanje hoće li Mutombo odigrati još jednu sezonu jer bez njegovih blokada i snage pod obručima obrana Rocketsa nije ista. Također je bitno zadržati i Landrya koji se pokazao čak i mogućim starterom, te Novaka koji je obranio obraz visoke bijele braće svojim tricaškim serijama (s obzirom da su Bonner, Garrity, Murphy bili nevidljivi, jedino je on uz Radmanovića opravdao postojanje ove košarkaške podvrste na terenima).

Eventualne zamjene nemaju smisla, osim ako se ne bi moglo doči do pravoga playa. Sa Alstonom na jedinici nije nemoguće napraviti rezultat, ali je znatno teže. Sve u svemu ova momčad je složena tako da je tek čekaju ozbiljne sezone i s obzirom na relativnu mladost igrača Houstona prema San Antoniu, ili s obzirom na širinu Houstona prema Dallasu, možda je vrijeme da ih proglasimo prvom ekipom Teksasa.

Ili da ipak pričekamo bilo kakav rezultat u playoffu. Jer zaludu ti mladost i širina ako su ti temelji klimavi. A s obzirom na T-Macova leđa, Mingove noge i Alstonovu nedovoljnu kvalitetu temelji ne da su klimavi, već su spremni urušiti se svakoga trena.

THE TAO OF KARL

Prethodni post završio je rečenicom kako bi NBA liga usprkos nikada boljoj košarci bila siromašnija bez Warriorsa. A da li bi nam život bio siromašniji i bez Nuggetsa?

Pa reći NE nije dovoljno. Jer za razliku od Warriorsa koji iz toga što imaju izvlače maksimum, Nuggetsi nude tek dio svoga potencijala. Zato moramo okrenuti stvari – život nam ne može biti siromašniji bez Denvera jer pravi Denver nikada nismo ni vidjeli. Sa Nuggetsima kao ozbiljnom ekipom život bi bio puno bogatiji i tada bi imali što izgubiti. I zato je šteta da je George Karl digao ruke od uvođenja bar nekakvog reda u ovu momčad jer talenta imaju na bacanje.

Sonicsi su bili divlji ali su igrači bar imali podijeljene uloge. Bucksi su bili divlji ali nitko nije previše forsirao i solirao. Od svih ekipa Georgea Karla Nuggetsi su posebni jer svi rade stvari koje u biti ne bi trebali raditi. Forsiraj svoje slabosti, to je taj novi Tao poučak velikog filozofa Karla.

Napadački potentna ekipa prečesto presuši, upadne u seriju nerezonskih šuteva i dok trepneš već je u debelom zaostatku. E onda Iverson kreće sa ulazima, ne bi li kao osigurao sigurne koševe, ali stvari uglavnom završe izgubljenim loptama. Naravno, da bi stigao zaostatak moraš tu i tamo nešto i obraniti, a za to Denver nije sposoban. Iako na terenu imaju jednog Marcusa Cambya koji je još lani bio proglašen najboljim obrambenim igračem, ili jednog Kenyona Martina koji je u svoje vrijeme bio jedan od najčvršćih 1 na 1 stopera u reketu.

Kao i obično papir je jedno a stvarnost nešto sasvim drugo. Martin i Camby daju sve od sebe, ali okruženi su suigračima kojima obrana ne ide od ruke. Uz to Martin više nije ni blizu brz kao nekada (pravo je čudo da uopće igra na ovakvoj razini nakon svih operacija koljena) i teško ga se može nazvati stoperom, prije je netko tko pokušava zastrašiti protivnika. Camby je odličan skakač i jedan od najboljih blokera u povijesti, a posebice fascinira njegov pristup, čovjek kao da je odlučio da igra potpuno za druge. Tako je pod stare dane postao vrhunski asistent sa posta, čak se češće odlučuje za nekome namjestiti zicer nego pucati onaj svoj čudni šut sa vrha reketa. Njegov napadački neučinak tako i nije toliko bitan, iako zbog nedostatka Nenea Denver cijelu sezonu igra bez post igrača te ne bi bilo loše da se Marcus koji put spustio pod obruče.

Njima dvojici se dakle nema što prigovoriti. Tražiti od Martina da bude opet mlad i zdrav ili od Cambya da bude post igrač nema smisla.
Ali zatražiti od Carmela i Iversona da zaigraju obranu bilo bi lijepo.

Carmelo je i dalje isti nezaustavljivi strijelac, čovjek ostavlja dojam da bi bez problema mogao zabijati 40 u prosjeku. Ali Melo je mellow, čak i više nego Jack Johnson. Zaludu mu tetovaže i loše društvo, Melo je tip koji sanja o velikim valovima i daski za surf. I to je njegov najveći problem. Ne ostavlja dojam kao da je uvijek u utakmici čak ni u napadu, a o obrani da ne govorim. Plus to njegovo prepuštanje svih bitnih lopti Iversonu posebno je bolno, jer do AI-eva dolaska baš Melo je bio jedan od najboljih clutch šutera koje sam ikada vidio.

U završnici bi mu se očito popravila koncentracija i postajao bi nezaustavljiv, mislim da je prije dvije godine i vodio ligu po broju koševa sa sirenom. I sada takav igrač u godinama kada bi trebao sazrijevati mirno prihvaća ulogu drugog čovjeka.

Jer ma koliko se u Denveru pretvarali da su obojica jednaki, i da to najbolje pokazuje prosjek koševa i ispucanih lopti, istina je drugačija. Melo će se povući, Iverson neće nikada. I iako Iverson ne pokazuje znakove godine i potrošenosti, Karl je od njega ipak trebao tražiti više ozbiljnosti i postaviti stvari tako da on bude vodonoša Carmelu.
Po meni to jedino ima smisla ako misliš ovu ekipu graditi na duže staze.

Dok Cambyu možemo oprostiti poneki šut sa vrha reketa i ne svrstati ga u Nuggetse koji rade protiv sebe, Carmelu i Iversonu se mora zamjeriti na omjeru ispaljenih i pogođenih trica. Umjesto da šutiraju iz pozicija koje ima najviše odgovaraju, previše lopti potroše uzalud. Iverson nikada nije bio vrhunski šuter, ali zahvaljujući lošoj trici pada ispod prosjeka, osobito za nekoga tko se voli smatrati superstarom. Carmelo bi pak da nije isforsiranog vanjskog šuta, da igra samo na par metara od koša i puca one svoje skok-šutove unazad vjerovatno zabijao sa 60%. Ovako, od čovjeka kojega sam lani stavio u prvu petorku lige samo na račun potencijala sada je spao na to da za njega nema mjesta niti u trećoj petorci jer Caron Butler je zvijer i kada igra pola sezone u prosjeku (za koji dan će i post na ovu temu).

Problem je još veći kada osim lošeg postotka za tri, njih dvojica ni ne brane vanjski šut na drugoj strani. I opet, to je glavni razlog zašto je tako lako razbiti Nuggetse, nek se dogodi par minuta u kojima nekoliko napada za redom ispale glupe šutove, i neka se poklopi da par trica protivnika upadne pored nezinteresiranih čuvara, i to je to.

Dakle, Carmelo mora postati kompletan košarkaš i vođe da bi ova momčad išla naprijed, ili ga se treba okružiti bitno drugačijim profilom suigrača.
Iverson pak i dalje uživa u svom statusu, ali činjenica je da jedini rezultat u karijeri postigao kada je za njega igralo 10 šljakera u tvrdom sistemu Larrya Browna. Može se on zabijati pod koš koliko hoće ali to ga čini velikim samo u očima pojedinaca ovisnih o Hollywoodu koji se dive borbi Golijata protiv Davida. AI možda jeste fizički jedno od čuda prirode, ali zar nije za biti velikim košarkašem potrebno znati prepoznati i neke svoje limite? Ja bi se pak puno više divio Iversonu da igra obranu na čovjeka a ne samo na loptu, da drži omjer izgubljenih na razini statusa i posveti se ulazima i povratnim loptama.
Njegova transformacija u timskog igrača mora se dogoditi da bi Denver išao naprijed.

Karl je pokušao od Denvera napraviti momčad na račun sporednih igrača, ali ni u tome baš nije uspio. Jedino Anthony Carter i Linas Kleiza odgovaraju profilu igrača koji više daju nego uzimaju, igraju obranu, unose energiju i uvijek su u utakmici. Carter je bitan zbog obrane na vanjsku liniju, kontrole lopte a ove sezone je i iznenađujuće dobro šutirao. Kleiza je također iznenadio šuterski, njegova trica uz uporne ulaze pod koše i obranu puno je značajnija za jednu ozbiljnu rotaciju od uloge koju sa klupe ima jedan J.R. Smith.
Smith je pak posebna priča, do sada je bio totalno beskoristan čak i kao strijelac s klupe jer je uvijek više promašivao nego pogađao. Oslanjati se na takvoga igrača uvijek oživi onu frazu – sposoban uništiti protivnika ili vlastitu momčad.

Ove sezone, a posebice u drugom dijelu, Karl ga je ipak morao ozbiljnije uključiti u rotaciju jer osim vrlo dobrog postotka za tri (uspkos tome što i dalje pola pokušaja uzima iz situacija iz kojih na koš ne bi potegao ni jedan drugi igrač) Smith je počeo koristiti svoju brzinu i snagu za iznuđivanje gomile slobodnih. S obzirom na ovakav razvoj događaja, Denver ima jednu od napadački najpotentnijih klupa u ligi ali naravno to i dalje ne znači da njoj psotoji čovjek koji igra obranu.

Eduardo Najera bi bio u skupini korisnih sa Carterom i Kleizom da nije jedne mane koje se ne može riješiti i koja često poništi sve dobro što napravi. Tipičan primjer kako u Denveru rade ono što ne bi smjeli je njegova zaljubljenost u vlastiti šut za tri. Ali kao i Cambyu, Karl mu mora progledati za ponekad bačeni kamen sa ramena jer njegova energija u napadačkom skoku ovakvim promašivaćima je neophodna.

Ironija cijele situacije je da bi Denver bio još manje normalan klub da se nije ozljedio Chucky Atkins koji je na početku sezone bio predviđen kao starter. Naš Chucky je dokazani strijelac sa klupe i tip bez savijesti koji bi u paru sa Iversonom tvorio valjda najgori obrambeni bekovski duo u povijesti lige. Njegova ozljeda otvorila je minute za Cartera čime su na terenu dobili nekakvu stabilnost.

Stoga i izjave da su mogli i bolje da nije bilo ozljeda ne shvaćam ozbiljno. Atkins bi ionako bio marginaliziran i da je zdrav jer Denver ima i previše ljudi koji znaju zabiti.
Sa Neneom je stvar nešto drugačija, da je on zdrav Nuggetsi bi pod košem imali ozbiljnog strijelca čime bi se olakšalo i Iversonu i Carmelu. S druge strane, Neneova igra u obrani samo bi dodatno otežala posao Cambyu koji teško da bi zakrpao sve rupe. Nene je velik i širok ali nije borac poput Martina, a igrač koji će se gurati i pomagati pod košem neophodan je Cambyu da se posveti sakupljanju skokova i blokiranju svakoga tko se pokuša ušetati iza leđa. Uz Nenea on bi praktički bio taj koji mora čuvati protivničkog post-igrača čime bi mu teže bilo posvetiti se patroliranju reketom u čemu je nenadmašan.

Sve u svemu, Nuggetsi su očito krcati igračima što se lijepo vidi i na njihovoj platnoj listi koja je jedna od najvećih u ligi, odmah iza Dallasa i Knicksa.
Uskoro im zato slijedi bitan momenat. Kako nema sumnje da će Anthony još dugo vremena biti glavni igrač kluba, trebat će odlučiti što sa Iversonom. Zadržati ga po dosadašnjim uvjetima i u istoj ulozi nema smisla, ali opet s obzirom na njegovu marketinšku vrijednost ne mogu si ni dozvoliti da ostanu bez njega.

Camby je pod stare dane sve manje ozljeđen i igra sve bolje te se njegov veliki ugovor i ne čini više tako lošim. Ali ono što je loše je što Kenyon Martin za svoj sporedni učinak prima lovu prvog igrača, te što Nene ima ogroman ugovor a uopće niti igra niti se čini strašno bitnim za ovu momčad.

Kada vam cijeli salary cap pojedu primanja 5 igrača, jasno je da nema puno prostora za dovođenje pojačanja i baš zato mi se jedinim logičnim rješenjem čini novi trade Iversona. Ili to ili ponuditi Cambya za kojim vlada još veći interes te nekako dobiti prostora za potpisati par solidnih igrača za klupu. Jer na ljeto odlaze i Najera, i Smith, i Carter, Kleiza je još godinu na minimalcu i praktički ostaje im samo Atkins na kojega su ovo ljeto glupo potrošili dobar dio midlevela ušavši ne samo dublje u minus nego se još i nepotrebno razbacujući godinama (tri sezone za Chuckya, igrača kakvoga bar u NBA nađeš na svakome koraku).

Kakav god roster da slože, očito je da dok god je George Karl na klupi nema bitnijeg pomaka u filozofiji i pristupu igri. Je, već smo se složili da nije loše biti ni atraktivan klub koji zarađuje i uvijek je tu negdje, ne mora svatko slagati momčad za prvaka. Ali Karl na klupi doslovno odrađuje posao, u njemu nema ni žara ni volje ići naprijed sa ovom momčadi. A dijelom je to zato jer je cijeli život uvijek tu negdje a nikad do kraja. I zato se poput Nelsona, Adelmana i Dunleavya previše opustio i izgubio onu oštricu kakvu imaju najveći. Ovi ljudi su morali postati preopušteni da ih vlastiti neuspjesi ne bi izludili, pri čemu se strah od poraza zamijenili ne traženjem nove prilike već ugodnom egzistencijom. Drugim riječima – ugodno su ostarili, što je luksuz kakvoga si djedice koje svaki dan žive sa stresom poput Rileya, Popa ili Sloana ne mogu dozvoliti.

Osobno neman ništa protiv takvoga razvoja događaja u svakodnevnom životu, hej svi mi moramo jednom objesiti kopačke o klin ako mislimo ostati zdravi u glavi.
Ali u sportu takvoga pristupa ne smije biti jer igra se igra da na kraju netko bude prvi. OK je i sudjelovati, ali čak i kada sudjeluješ moraš težiti tome da budeš bolji, inače sve skupa nema smisla.

Ako jedan trener ne priprema ekipu za to da bude bolja radi vlastitog pristupa onda ta ekipa nema šanse bez obzira kako joj se zvali igrači. A igrači su i najbitniji i upravo oni drže ravnotežu po tom pitanju tenzija. Ne radi se tu o nikakvim ozbiljnim stvarima poput Palestinske krize ili rata u Iranu iako često koristimo sličan rječnik. Radi se o tome da jedan Carmelo ima 10-15 godina profesionalne košarke pred sobom i da je to vrhunac njegova života u kojem mora imati pored sebe čovjeka koji će ga motivirati da daje sve od sebe i koji će iz njega znati izvući maksimum.

Za ležernost i sudjelovanje imati će vremena cijeli ostatak života. I po tome neće biti ništa drugačiji od nas ostalih. I zato navijam svim srcem da obnovljeni Nuggetsi krenu u nove pokušaje obnove, ali ne na način Clevelanda koji se svaki tradeom samo dublje kopa u jamu salary capa i otežava si situaciju u budućnosti. Koja nije ništa manje bitna od sadašnjosti (osim možda u očima GM-a).

Kako je teško zamijeniti 5 košarkaša sa očajnim ugovorima, moj prijedlog je – zamijenite trenera. Možda netko sa svježim idejama i potpuno drugačijim pristupom može iz ove razine talenta napraviti ozbiljnu ekipu a ne samo stroj za proizvodnju novca bez imalo samosvijesti.