ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

Polugodišnjih 11 vatrenih

Hrvatska je na EP nes(p)retno ispala. Ali bitnije od toga je spoznaja da imamo ekipu za narednih 10 godina. I to kakvu momčad. Po prvi put kao malo koja svjetska repka imamo moćne bokove (Čarli/Srna + Pranja/Raketa), Modrića u vezi, Dudua u napadu. Obrana se može naučiti, veza I gol igra teško. Način na koji su ovi dečki skupa sa herojem nacije Bilićem podnijeli poraz ukazuje samo na to da će iz ove priče izaći još jači. Primjerice kada je ‘97 Đorđević pogodio onu tricu preko cijelog terena I unazadio nam košarku 15 godina, nije taj nazadak nastao zbog te trice, nego jer ta mlada ekipa + Skansi nije bila dovoljno moćna psihički da se othrva tom šokantnom porazu. Čak mi se čini da to nisu ni pokušali. Ovi vatreni su izgubili na jednako šokantan način, ali ovo je iskustvo, ovo su bili njihovi Detroit Pistonsi, njihov EP 96. Ovu jesen ne bih bio Englezima u koži.

Kako bi lakše prebolili ovo post-euro ljeto evo 11 albuma za prvu polovicu ove godine koji će skrenuti misli daleko od zelenog travnjaka, u smjeru glazbene galaksije koja obiljue jakim emocijama, ali je kudikamo manje stresna.

1. Silver Jews – Lookout Mountain, Lookout Sea
Felt je lijepo nazvao svoju kompilaciju Absolute Classic Masterpieces, a u mojoj osobnoj ACM seriji ovaj zauzima posebno mjesto. Kada krene “Strange Victory” I počnu pjevati “…we’re coming out of the black patch, we’re coming out of the pocket…”, gdje se D.C.-eva žena / basistica uključi sa vokalom od kojeg se naježim, poželio bih je slušati zauvijek. Dobro odsvirano, sa Cashevskim momentima I uobičajeno lucidnim tekstovima. Killer Cut.
Killer track: Strange Victory

2. Los Campesinos – Hold On Now, Youngster
Ljetni album godine. “Broken down like a world economy …”, “Knee deep at ATP…”, “This is How You Spell Hahaha We Destroyed the Hopes of a Generation of Faux-Romantics”. Teško je ne voljeti ovakvu generaciju Y.
Ako Black Kids poput Los Campesinosa izvrstan EP začine briljantnim LP-om onda imamo buduću prvu ligu indie popa. Mali Modrići.
Killer track: You! Me! Dancing!

3. Portishead – Third
Povratak na scenu poput povratka Celticsa u game 4. Teško se sjetiti kad je neka stvar stara par mjeseci već dobila svoj cover ali The Rip je već dobio akustični tretman od strane Radioheada. Pure classic. A frend s posla je preslušao Machine Gun više od 40 puta u jednom danu. Kakav povratak. The MVP award goes to Beth Gibbons.
Killer track: The Rip

4. Malcolm Middleton – Sleight of Heart
Drugi izvrstan album zaredom nije slučajnost, još jedan Škot me je oborio s nogu svojim glazbenim umijećem. “Sleight..” kao mlađi brat I nastavak sjajnog “Brighter Beat”, ne nudi neki veći iskorak, ali ga nekako I ne očekujem I ne želim od autora kakav je Malcolm. Jednostavne, lijepe melodije, lijep smisao za samoironiju otpjevane tvRRdim glazgovski naglaskom prizivaju puno novih slušanja u kojoj god prilici.
Killer track: Marguerita Red

5. Animal Collective – Water Curses EP
Grupa čiji rad je dokaz da u glazbi ne postoje granice. Zahvaljujući Pitchfork TV-u možete pogledati divan watercolor spot za naslovnu stvar. Tempere I semplere u ruke.
Killer track: Water Curses

6. Holy Fuck – Holy Fuck
Izdanje je iz 2007 ali nije ni bitan datum. Umor je učinio svoje I zbilja mi je žao da nsiam dočekao nastup na Primaveri gdje su trebali svirati u 4:30 ujutro na stageu koji se nalazi uz more. Od same pomisli na izlazak sunca uz zarazne ritmove Lovely Allen me hvata jeza. Svaka čast organizatoru na timingu jer ne vjerujem da trenutno ima boljeg benda za dočekati jutro.
Killer track: Lovely Allen

7. Dodos – The Visiter
San Francisco je jedno od najboljih mjesta za živjeti na svijetu. Tako tvrdi moj frend Karlito koji je tamo proveo svoje formativne godine života. Bend poput Dodosa se rodio na sretnom mjestu I radi lijepu glazbu. Klima I mjesto utječu na natruhe Briana Wilsona, što je samo plus za ovaj izuzetno zanimljiv album kao stvoren za višestruko preslušavanje. Ako ne u Friscu može I na Zlarinu.
Killer track: Red and Purple

8. Spiritualized – Songs in AnE
Povratak iz kome, poteškoće sa sjećanjem, vatra u venama I voda oko glave. Tko zna što se sve ove godine događalo u glavi Jasona Spacemena, ali je rezultiralo melankoličnim izranjanjem iz near-death iskustva koje je nedavno proživio. Prepoznatljive zborske melodije vrte se oko srca, duše, anđela, smrti I kojekakvih duhovnih ljepota, pa me ne bi čudilo da se jednog dana na misi zapjeva “Sweet Talk”
To je crkva u koju bih došao na ceremoniju.
Killer track: Soul on Fire

9. Beach House - Devotion
Ovaj vikend sam proveo na roštiljadi kod frenda u vikendici. Bio sam dva dana u istoj odjeći, majice, šorc I natikače. Sada mi je cilj imati beach house, ne nužno na moru, može I u brežuljcima, bitno je imati istu odjeću par dana, doživjeti bar približno što znači biti u prirodi, bos, bez nekih posebnih obveza, osim preživjeti. Ok, sad sam pretjerao, da bi znao što treba da bi preživjeti u prirodi trebam pitati ekipu sa Farme. Uglavnom, Beach House treba slušati bos.
Killer track: Wedding Bell

10. Why – Alopecia
Hej, frajer sa Anticona spominje Silver Jews na svom novom albumu. Kako da ga ne uvrstim u napadački dio ove liste? Pa on je totalno mrak. Bijelac koji kao repa, a nije Mike Skinner. He joined the dark side. Ma Why? Je faca. I ovo ljeto nastupa I bubnja unatoč slomljenoj desnoj ruci. Yo Gringo, you R d man.
Killer track: Good Friday

11. Fuck Buttons - Street Horssing
Ovo je bend koji sam kao I mnoge druge odjebao, jer mi činilo da su ih bezveze razvikali. I kao I mnogim drugima, dao sam im drugu šansu sa izlaskom sunca, naglim zatopljenjem i genijalnim live nastupom. Nešto poput pomahnitalog rave partija na kojem je glavni gost Blade. Zbog straha da bi me netko mogao prije puta strpati u munjaru stavio sam ih na lijevo krilo, br 11. Welcome back, lads.
Killer track: sve

Prve rezerve (nedovoljno preslušane ali imaju šanse na kraju godine ući u prvu momčad):

Fleet Foxes
Bonnie Prince Billy
Vampire Weekend

BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2008. EDITION

Deset je sati a temperatura u kući je već preko 30. Društvo mi rade ventilator, boca hladne vode i mlaka kava, svi u očekivanju da krenem sa pregledom drafta. Već nekoliko sati čitam razne komentare, snimka se već skida i do večeras bit će spremna, a čak je i Simmonsov dnevnik obajavljen odmah nakon drafta a ne sa pola dana zakašnjenja.

Ali sparina je takva da mi se nikako ne da raspaliti Dropkick Murphys i krenuti sa nabrajanjem, zato ću okolišati još neko vrijeme. U biti neću, budem li okolišao završit ću kao Rusi sinoć – toliko mlitav da dozvolim da me unište Xavi i Iniesta. O tome kako je tek moglo završiti da je Torres bio na utakmici a ne u oblacima, ili da je Fabregas igrao od početka neću ni govoriti, samo napomena da prema načinu na koji su sinoć Ramos i Senna uništili Žirkova i Aršavina sva ona silovanja u Ozu djeluju kao akupunktura.

A dogodio se i prvi pravi veliki trade post-sezone, tek djelomično vezan uz draft pa ćemo ga i spomenuti van konteksta. Larry Bird je konačno pokazao da je još uvijek živ, uspio se riješiti jednog problema dobivši nazad više nego pristojan paket.
Trade Jermainea O'Neala u Toronto samo je početak, sljedeći na redu je Jaamal Tinsley čiji odlazak bi definitivno označio pozdrav sa onom traumatičnom generacijom koja se raspala jedne lijepe večeri u Detroitu.

Dovođenje T.J. Forda znak je da će Tinsley napustiti klub makar i uz otkup ugovora, ne vidim načina na koji njih dvoje mogu zajedno funkcionirati. Kako god okreneš, Ford je poboljšanje – iako je i on sklon ozljedama i ima taj problem sa kralježnicom koji će se pojaviti iznad glave svaki puta kada krene na koš, za razliku od Tinsleya puno je bolji strijelac, nešto pouzdaniji šuter i što je najvažnije – bolji je play.

Tinsley ima dovoljno talenta, ali kontrola lopte i brzina sa njom debelo su ispod Fordovih mogućnosti. Obojica su zvrkovi, samo što je Ford zvrk koji briljira u slash n kick igri, što opet znači da će svim ovim tricašima u Indiani od iduće sezone posao biti olakšan.

Nesterović i Baston ubačeni su u trade čisto da štimaju brojke, iako će Nesterović sigurno dobiti pokoju minutu da pomogne Jeffu Fosteru krpati rupu koju ionako već godinama stvaraju O'Nealovi izostanci.

Drugim riječima, Indiana praktički nije ostala bez ničega jer O'Neal nije ni igrao, riješili su se ogromnog ugovora i još se poboljšali na jedinici. I kao dodatni bonus, pick drugog kruga drafta pretvorili su u prvi. Pa da vidimo što je Larry Ptica napravio sa dva rana picka.

Dame i gospodo, NBA draft 2008. powered by Dropkick Murphys:

1. CHICAGO

Sretni Bullsi nisu birali po potrebi (Beasleya koji bi riješio pitanje koševa u reketu) već po filozofiji (Rosea koji je fajter, šljaker i ozbiljan momak). Što je potpuno razumljivo jer tako rade već godinama. Derrick Rose riješenje je za najvažniju ulogu na terenu, konačno imaju čovjeka sposobnog probiti obranu i stvoriti višak igrača, koji uz to puno bolje zabija u blizini koša i na ulazu nego je to mogao Hinrich.

A što sa Hinrichom? Pa netko će morati iz kluba, ili on ili Gordon, kako bi se otvorilo dovoljno mjesta za rotaciju postojećih vanjskih i kako bi se na kraju krajeva konačno doveo pravi post igrač. Ili misle da će Drew Gooden u zrelim godinama konačno zaigrati kao ozbiljan igrač?

U svakom slučaju veliki plus za izbor Rosea, momak možda nije talenat poput Paula ili strijelac kao Williams, ali igra na oba kraja terena, ima ulaz, fizikalije i brzinu te upornost. I još jedan mali plusić za izbor izvjesnog Sonnya Weemsa u drugom krugu, to ime do drafta nisam vidio u nikakvim kombinacijama. Ali zvuči cool, šteta jedino što će vjerojatnije put Belgije nego na roster Bullsa ionako prekrcan bekovima smiješnih imena. Tabo još uvijek ima prednost.

A zašto su se odrekli tri buduća izbora druge runde da bi dobili prava na turskog centra Asika koji ionako nikada neće zaigrati u NBA? Pa valjda da u budućnosti ne bi došli u napast izabrati likove koji se prezivaju Weems.

2. MIAMI

Nije im ostalo ništa drugo nego izabrati Beasleya kada već nikako nisu mogli do Rosea. Ostali igrači jednostavno nisu na razini ove dvojice, a očito Riley nije uspio složiti ni iole prihvatljiviji trade. Sad, možemo se pitati u čemu je toliki problem sa momkom koji je neviđeni talenat kada je zabijanje koševa u pitanju? Zar je tako loše dobiti takvog igrača na draftu?

Pa nije, u najboljem slučaju Beasley će zasukati rukave, prihvatiti svoju ulogu u Miamiu i uz Wadea tvoriti možda i najučinkovitiji napadački dvojac lige. Realno, ako bi Dwyane bio zdrav a Beasley koncentriran samo na košarku Miami ne bi imao nikakvih problema sa napadom jer ne postoji obrana koja može u isto vrijeme zaustaviti takva dva strijelca i to u kombinaciji unutar-van igre.

Ali. Ogromne su šanse da Beasley neće tako skoro prihvatiti zakonitosti profesionalnog života te da će umjesto idealne nadopune Wadeu postati još jedan iz skupine sebičnih, umišljenih i haklerskih superzvijezda kakvih smo se nagledali nakon Jordanova odlaska u mirovinu (Carter, Iverson, Francis, Marbury i Kobe su najočitiji primjeri). U ligi koja se konačno okreće momčadskoj igri nauštrb klasnih pojedinaca koji su tek marketinški zanimljiviji, preveliki respekt prema nedokazanim talentima Beasleya i Mayoa korak je nazad prema ne tako davnim a tako lošim vremenima.

Vrijeme će pokazati, ali sigurni smo da ova fifty/fifty mogućnost raspleta nikako ne može zadovoljiti Rileya. A opet, ako se dogodi pozitivan rasplet Miami će za par sezona opet biti najozbiljniji izazivač jer Beasley je stvarno tako dobar.

Kako god bilo, Riley ima i razlog da se opusti dok čeka kako će se rasplesti sitaucija sa Beasleyem. Naime u drugom krugu dočepao se Maria Chalmersa, momka Cassellovskih muda koji je na zadnjem NCAA turniru Kansas doveo do naslova. I to doslovno doveo, kombinacijom čvrstine i koševa u zadnjim sekundama. Chalmers nema fizikalije ni atletske sposobnosti za biti nositelj, ali donosi na parket jednu dozu stabilnosti kakvu imaju tipovi poput Dereka Fishera ili nekadašnjeg Rileyeva ljubimca Anthonya Cartera. Ako bi kojim slučajem popravio šut za tri i postao pouzdan strijelac iz vana, možda bi mogao kraj Wadea zaigrati i kao prvi play. Sve u svemu, ako si u drugoj rundi došao do igrača koji bi spletom okolnosti mogao postati i starter, napravio si dobar posao.

A da Chalmers što ugodnije preprodi prelazak sa Kansasa u NBA pobrinut će se i suigrač mu Darnell Jackson, izabran samo zato da mu u onim prvim kampovima pravi društvo prije nego se uputi ili u NBDL ili Europu. Ja ga se iskreno uopće ne mogu sjetiti a gledao sam većinu tekmi Kansasa kroz March Madness. Toliko o mojoj NCAA kompetentnosti.

3. MINNESOTA

Iznenađujući izbor Mayoa koji se nikako ne uklapa u momčad koja je već krcata sitnim dvojkama koje vole zabijati (Foye, McCants) na kraju se pokazao skroz razumnim. Inače kada je draft u pitanju očajni Kevin McHale ovaj put napravio je dobar potez – umjesto da odmah izabere Kevina Lovea kojega očito voli što zbog imena što zbog puti, odlučio se izabrati igrača sa kojim bi u kasnijoj trgovini mogao dobiti najviše.

Memphis je zagrizao udicu i u zamjenu za potencijalnog all-star igrača na kraju je dao Lovea, Mikea Millera, Briana Cardinala i Jasona Collinsa. Što i nije strašno, iako je Mike Miller u protekloj sezoni bio definitivno njihov najbolji igrač. Ono što je strašno je činjenica da je McHale konačno našao gorega od sebe u GM-u Memphisa Chrisu Wallaceu i da mu je uz Mayoa još uvalio ugovore Walkera, Bucknera i Jarića koji su ka-ta-stro-fa-lni. Ovaj trade dokaz je da Stern i NBA nisu ipak imali ništa sa tradeom Gasola u Lakerse, Wallace je jednostavno najgori GM lige. Slava mu.

Malo kasnije ćemo još o Memphisu, sada se osvrnimo na Wolvese. Dodavši Lovea Big Alu pod koš, Minnesota je složila svoju kombinaciju za budućnost u reketu. Možda nisu najviši, najjači i najpokretljiviji, ali imaju na bacanje talenta za zabiti iz reketa. Love se može izvući vani i šutirati sa vrha reketa ostavljajući još više prostora Jeffersonu, a uz to je i fenomenalan asistent koji će Big Alu omogučiti zicere za koje ovaj nije ni znao da postoje.

Malo problematično postaje na drugom kraju terena, pitanje je kako će ovaj dvojac čuvati reket s obzirom da je Love spor a Jefferson nezainteresiran za obranu. Bit će zanimljivo vidjeti razvoj njihovog partnerstva a posebice će to biti gušt gledati u dresu Wolvesa kojemu će na leđima biti ispisana riječ – LJUBAV. LOVE. Druže Sickre, mislim da smo se dogovorili. Moj prvi NBA dres bit će onaj Kevina Lovea.

Iako sam u svojim pregledima NCAA potencijala Lovea uvijek više kudio nego hvalio zbog tog nedostatka atletskog potencijala, činjenica je da se radi o kompletnom košarkašu, novoj velikoj bijeloj nadi i prvom pravom nasljedniku Brada Millera u ulozi novog velikog bijelog centra. A nismo ih imali previše – Mikan, Ćosić, Walton, Sabonis i Miller.

U svakom slučaju kapa dolje McHaleu jer je umjesto potencijalnog problematičnog igrača (koji bi možda i zaigrao u Minnesoti ali bi jedva čekao pobjeći u New York – Stephon Marbury opet iznova) doveo pravog momka kojega je i htio i sa kojim ima sličnosti, usput napravivši još sljedeće:

- zamijenio je godinu ugovora više skupog i beskorisnog Walkera za jednako skupog i beskorisnog Cardinala, ali ključ je ta godina ugovora manje što je ukupna ušteda klubu od nekih 12 milja. Plus Cardinal drži jezik za zubima, fino je odgojen i bijel, što drugim riječima znači da McHale, Cardinal, Love i Madsen mogu zaigrati na briškulu i trešetu svaki put kada krenu na gostovanje

- morao je pokupiti iskusnog Jasona Collins koji i dalje ne može pogoditi koš ni sa centimetra, ali i dalje je najbolji centar sa preko 120 kg kada treba pasti na leđa u obrani

- riješio se beskorisnih Bucknera i Jarića, uštedio dodatnih 12 milja na račun razlike u godinama ugovora, te doveo skupog ali itekako korisnog Mike Millera. Dakle jednim tradeom ne samo da je očistio svlačionicu od tri trupla, već je jednog bijelca pretvorio u trojicu. A nekako bijela put ionako bolje paše u snježna prostranstva Minnesote.

S obzirom na sve navedeno i na činjenicu da Sonicsi napuštaju Seattle, mislim da se moj novi omiljeni klub zove isto kao i omraženi – Vukovi. Love, Big Al, Miller, Cragi Smith, Brewer – malo tko ima ovakvu skakačku unutarnju liniju. Doduše, obrambeno baš i ne djeluju bajno ali napadački potencijal je strašan. Još samo da Foye i McCAnts pokažu bar nekakvu konstantu. Ili će McHale kako je krenulo novim tradeom riješiti i pitanje vanjske linije. Za sada zaslužuje čistu peticu. Očito je i njega naslov Bostona inspirirao, što nije ni čudo s obzirom da je jedan od zaslužnijih za isti. He - he.

(reda radi spomenimo i da su Wolvesi u drugom krugu izabrali Srbina Pekovića, sirovinu koje smo se nagledali u Partizanu kroz ovu nesretnu regionalnu ligu i koji je čini se umjesto odlaska u NBA izabrao Grčku gdje mu je i mjesto)

4. SEATTLE

Nakon lanjskih fenomenalnih izbora Duranta i Greena, GM Sonicsa Sam Presti još jednom je pogodio u sridu. Iako većina komentara osuđuje izbor Russella Westbrooka ovako visoko, ja sam i dalje uvjeren da je momak prava stvar. Na mojoj draft listi od prvoga dana vodi se kao treći pick, jer u biti radi se o tek nešto slabijoj verziji Derricka Rosea. Nema savršeno tijelo ali alteta je koji može tračati punom snagom 48 minuta i napadati obruč svaki napad. U biti radi se o šljakeru sličnog profila kao Rajon Rondo, samo što Westbrookov ulaz nikada neće rezultirati promašajem zicera što se Rondu zna dogoditi.

Njegova obrana i upornost puno su bitnij ovim Sonicsima od nedostatka šuta, jer Durant ionako može šutirati za sve. Njegove nedostatke playa na organiziranu obranu ionako će pokriti Jeff Green, koji će u ovoj momčadi biti ono što je Pippen bio u Bullsima – playmaker maskiran u krilo. Ma ono najbitnije je da Sonicsi sada imaju dva igrača koja mogu stvoriti višak igrača kada god žele i koji kao match-up neće odgovarati nikome. A to su Durant i Westbrook. Napadački potencijal sposoban zapaliti sva naftna polja Oklahome, uz to izvrsno raspoređen na igrače koji imaju različite jake strane.

Još četiri picka pokupili su Sonicsi, u prvome krugu dočepali su se Sergea Ibake, centra iz Konga koji bi jednoga dana trebao raditi društvo njihovom Senegalskom centru Diopu. Rekosmo jednoga dana, nema potrebe da već ove sezone stigne iz španjolske druge lige u kojoj zasad imponira jedino dužinom svojih ekstremiteta (ne, nisam mislio na to na što ste vi pomislili, sram vas bilo).

Kako na raspolaganju nije bilo centra iz Tanzanije, zadnji pick koji su imali u prvom krugu Sonicsi su potrošili na izvjesnog D.J. Whitea, omanjeg krilnog centra poznatog po nedostatku želje i borbenosti, a to su kao što znamo dvije ključne karakteristike ako želite uspijeti kao omanji krilni centar u NBA.
A ako mislite da izbori prvoga kruga obećavaju, pazite tek na drugi. Kao da im nisu dovoljni svi ovi afrikanci, Francuz Petro i Gus Van Santov miljenik Robert Swift, Sonicsi su doveli još dva visoka centra koji se tek trebaju naučiti košarci. DeVon Hardin ima cool ime i višak kila, a Sasha Kaun je ogroman, dolazi iz ekipe prvaka Kansasa, ima već 23 godine i muku mući sa bilo kakvim pivot potezom. Rusko porijeklo pak mu garantira nekakav ugovor u ex-domovini ako već ne uspije izboriti se za mjesto na rosteru kraj preostalih 47 mladih centara koliko ih trenutno Sonicsi imaju na lageru.

5. MEMPHIS

I konačno smo stigli do velikog Chrisa Wallacea. Čovjek je u jednu večer samo tako uspio nadmašiti sve što je napravio sa Gasolovim tradeom. Gore smo već naveli sve bisere, ali još jednom moramo spomenuti da je nevjerojatno kako se klub koji navodno pazi na svoje troškove zbog slabog tržišta samo tako baci preko 20 milja na ugovore igrača koje dobiva u razmjeni, i to igrače koji su svi redom beskorisni.
Jarić je u najboljem slučaju igrač za 10 minuta, Walker je prije tri godine trebao biti u mirovini a ne imati ugovor na još tri, a Greg Buckner je od solidnog 12 igrača koji može pomoći u obrani u pogoditi otvoreni šut sa poludistance u zadnje dvije sezone postao truplo koje za svoju mrtavčku ukočenost godišnje primi nešto više od 3 milje.

I sve ovo samo zbog Mayoa, igrača koji ne riješava najveći problem ove ekipe a taj je rupa pod košem. Da li je moguća da nekakav paket u kojem bi dobio 5. pick i Mikea Millera nije bio dovoljan Rileyu da se odrekne Beasleya? Bio sam gotovo siguran da će se baš tako rasplesti situacija, ali McHale je ili bio brži ili je Rileyeva ponuda imala previše smisla da bi je Wallace prihvatio.

Uglavnom, Grizzliesi sada imaju tri odlična potencijala na pozicijama jedan, dva i tri. Što uopće ne bi bilo loše da sva trojica nisu ćudljivih karaktera i upitnog odnosa prema karijeri u Memphisu. Gledajući samo talent, Conley kao play, Mayo kao strijelac i Gay kao all-round malo krilo djeluju odlično. Ali tako je samo na papiru, činjenica je da im nedostaje bilo kakav veteran da im pomogne, netko u stilu Mikea Millera naprimjer.

Jedina pozitivna stvar koja im se dogodila cijelu večer je pad Darrella Arthura na samo dno prve runde, što zbog poprilično ležernog pristupa igri što zbog novosti oko zdravstvenih problema. Arthur je inače drugi strijelac prvaka Kansasa i momak koji možda nakon Beasleya ima najveći napadački potencijal od svih visokih na ovome draftu. Uglavnom, zbog niza razloga na kraju ga se dočepao Memphis, preko Portlanda i Houstona u pitaj Boga kakvoj kombinaciji.

Ali koga briga kraj svih ovih očajnih poteza? Kolike su šanse da Mayo prihvati Memphis kao svoj klub, da se razvije u novu superzvijezdu i time na neki način opravda sve ove loše poteze uprave? Manji nego da nas Igor Štimac masira u finalu EURA svojim pokroviteljskim komentarima, usput šireći negativnu energiju preko ekrana i forsirajući komplicirane anglizme nauštrb finih hrvatskih riječi kako bi valjda dokazao svoj kozmopolitski stav.

6. NEW YORK

Prvi i jedini potez nove garniture Knicksa na draftu bio je u neku ruku očekivan, s obzirom na talijanske veze Mikea D'Antonia. Iako svi Galinaria dižu u nebesa, meni je on tek drugi Talijan na listi kvalitete, debelo iza Bellinelia. A svi znamo kakva je Bellinelieva NBA karijera. Gora čak i od Bargnanieve. Sve u svemu biti Talijan na draftu nikako ne obećava, iako je prednost Galinaria što je kao all-round igrač bolji od obojice spomenutih.

Navodno je pravi hakler, nije mekan poput Bargnania, a uostalom čisto je krilo koje neće ni morati glumiti nekakvog skakača kao što jadni Andrea ne uspijeva. Pričekat ćemo da ga vidimo prije nego donesemo nekakve ocjene, uostalom kao što moramo čekati da vidimo cijeli taj D'Antoniev New York. Ja sam i dalje skeptičan, i nikako sklon zaključiti da je klinac bez rezultata iza sebe prije novi Kukoč nego novi promašaj. Što bi rekli vrtni patuljci – smrdi, smrdi, užasno smrdi.

7. LA CLIPPERS

Clippersi prilikom svoga povratka na dno očito ne biraju sredstva. Po meni izabrali su igrača koji ima najviše šanse da bude promašaj od svih lutrijskih pickova. Gordon je čisti jednodimenzionalni šuter koji nema visine za čuvati suparničke dvojke, niti je sjajan tricaš. Ovako visoko izabrati igrača koji će u najboljem slučaju prvu sezonu biti novi Eddie House baš se i ne čini sjajnim potezom, ali hvala Bogu sada opet možemo reći – to su ionako samo Clippersi. Jedino bitno što oni ove sezone naprave ionako je vezano uz trade Eltona Branda. Dakle, koga će Clippesi učiniti kandidatom za prvaka na način kako su to lani napravili Grizzliesi?

Ako budu imali sreće, a to je nešto što nikada nije išlo uz Clipperse, tada bi od ulova u drugom krugu nešto mogli i dobiti. DeAndre Jordan ogromni je centar, momak koji bi da nije zabranjeno biranje direktno iz srednje još lani bio izabran na draftu i to u prvom dijelu prvoga kruga. Ovako umjesto da ga se smatra novim Bynumom, DeAndre je završio na sveučilištu gdje je dokazao da osim poremećaja gena za visinu nema ništa drugo za ponuditi. Te je završio na najnižem mogućem mjestu za fizički dominantnog igrača. Sada Clippersima samo ostaje da angažiraju posebnog trenera kao što su Lakersi napravili za Bynuma i da se nadaju da će za dvije-tri godine od njega napraviti košarkaša.

Drugi igrač kojega su izabrali krajem druge runde izvjesni je Mike Taylor, play izbačen sa faksa što je obečavajući znak. Talent navodno nije upitan, ali očito ni intelektualni kapacitet. A to je najbitnije za playa, tako da za Clipperse nema zime. Ludnica. Ali mali je bar dio povijesti – prvi je igrač iz NDBL-a na kojega je potrošen pick a ne tek 10-dnevni ugovor.

8. MILWAUKEE

Bucksi su odlučili svoj gubitnički mentalitet promijeniti angažiravši tvrde tipove, trenera Skilesa i GM-a Hammonda koji se čeličio sa Dumarsom u Detroitu. Samo što njihovi prvi potezi ne pokazuja da Bucksi postaju išta pametnija družina.

Prije drafta priznali su ogromnu grešku načinjenu lani kada su preko njegove volje u klub doveli Kineza Yia, ogromno mekano derište koje dribla stolice i koje se kroz ono što je igrao pokazao idealnim partnerom Bargnaniu u klubu mekanih visokih koji vole pucati sa poludistance samo da ne moraju ići pod koš. I tako je Yi završio u Netsima, dakle konačno u području gdje ima nešto više Kineza. Ne kao na Zapadnoj obali, ali ako ih u New Yorku nema najviše na Istoku, onda kvragu sve. S te strane bar su njegovi menađeri zadovoljni. I kineska vlada.

Uz Yia riješili su se i očajnog ugovora Bobbya Simmonsa, nekada solidnog igrača danas totalno uništenog ozljedama. A zauzvrat su dobili graničnog all-stara Richarda Jeffersona, solidnog all-round igrača koji bar zna kako zabiti svoju kvotu koševa. Jefferson je odličan kao treća opcija i to bi u Bucksima trebao i biti. Njegov ugovor je katastrofa, ali s obzirom na učinak Simmonsa i nezadovoljstvo Yia, tih 15-ak milja više što ih imaju platiti i ne čine se puno. Pod uvjetom da Jefferson preostalo vrijeme ugovora ostane zdrav.

Tako su prvi potezi novog vodstva poboljšali klub, da bi izbori na draftu bacili nešto sjene na situaciju. Osmim pickom Bucksi su izabrali Joeya Alexandera, tipa za kojega tijekom NCAA sezone nitko nije znao. Ali kada su krenuli kampovi, probe i slično Alexander je oduševio sve koji su ga vidjeli i tako je lagano stvorena legenda o bijelom bratu kojim ima fizikalije i skočnost ravne bilo kojem crnom atleti, gađa trice kao Jason Kapono i jak je kao Matt Harpring.

Ako bi kojim slučajem dio ove legende bio točan, NBA liga bi dobila novu bijelu nadu a Bucksi krilo budućnosti. I gdje se onda tu uklapa Jefferson?
A gdje se tek uklapa Mbah a Moute, izbor druge runde, također malo krilo bez ijedne izrazite vještine i tipični primjer jednodimenzionalnog atlete?

Uglavnom, slaganje Bucksa u ozbiljnu momčad koja se oslanja na obranu očito će više ovisiti o budućim zamjenama, bilo Redda bilo Marcusa Williamsa, jer za sada se nekakva promjena mentaliteta ne nazire.
Ali da odbacivanje Yia ne zaslužuje prst gore – zaslužuje. Samo zato su tolike godine trpili Larrya Harrisa, tog nesretnog GM-a koji ga je izabrao prije godinu dana usprkos svim znakovima koji su govorili NE DIRAJ.

9. CHARLOTTE

Jordan i Larry Brown zaslužni su za najveće iznenađenje večeri, umjesto da posegnu za centrom poput Lopeza koji im je bio dostupan odlučili su se sitnog i dinamitnog playa Augustina. Što je očiti znak da je dosadašnji play Felton u izlogu, a to uopće nije loša stvar.

Augustin je bolji šuter, brži je i spretniji sa loptom te bi ako se sitna konstitucija ne pokaže prevelikom manom u obrani trebao biti velik korak naprijed na jedinici. Bobcatsi ionako imaju ekipu složenu za trku, a za Augustinovom brzinom i sklonosti slash n kick igri trebali bi profitirati i Jason Richardson i Gerald Wallace.

Ali ovaj draft ničim nije riješio probleme pod košem, bezveze su potrošili 20. pick prve runde na Alexisa Ajincu, prebrzo izraslog tamnoputog Francuza koji će morati potrošiti još par godina dok uopće naući baratati loptom. A već ima 20, znači nije baš ni tako mlad, i uz sve još je toliko mršav da nema sumnje da mu je porijeklo Etiopsko. Mislim, ako već nemaš nikakve vještine, moraš bar biti sirovina sa masom sposobna se gurati u reketu da bi dobio šansu u NBA. Možda MJ i Larry znaju bolje.

Da tako možda i jeste pokazuje izbor potpuno nepoznatog Kylea Weavera u drugom krugu, iskusnog i kompletnog igrača sklonog radu i igri u obrani sa solidnim napadačkim arsenalom. E tome služi drugi krug, da se male pare nađeš igrača koji odmah može uskočiti kao prvi bek sa klupe.

10. NEW JERSEY

Netsi naravno rade mjesta za LeBrona. Naivni su svi oni koji misle da će prilikom napuštanja Clevelanda Kralj gledati na to u kakvu momčad dolazi. Bitno je da se radi o ekipi iz New Yorka, a Netsi se uskoro selu u Brooklyn. Uz to Kralje je možda Globalna Ikona, ali nigdje nije tako popularan kao u Kini. Ako mu prijatelj Jay Z da postotak od buduće zarade kluba samo na tom tržištu, uz njegovu malenkost te sada i Yia, što mislite o kolikim će se tu milijunima raditi?

Dakle dolazak Yia nije ništa nego priprema za Brona, isto kao što je i čišćenje kluba od ogromnih ugovora Kidda, Jeffersona te sutra Cartera.
A što se tiče drafta, Netsi su jednostavno uzeli najboljeg igrača na raspologanju, pa makar već bili krcati pod košem.
Brook Lopez možda ima ime kao ona zgodna cura iz One Tree Hilla, ali je u isto vrijeme jak i visok centar koji zna zabiti u reketu, što je danas apsolutna rijetkost. Upitna je njegova pokretljivost te kvaliteta u obrani, zbog toga mislim da nikada neće biti koristan kao jedan Chrisa Kaman, ali da će uvijek moći zabiti dovoljno – hoće. Uz to stvarno ima konstituciju koja sama po sebi garantira solidno zatvoren reket.

Da još malo pojačaju konkurenciju pod košem krajem prve runde Netsi su izabrali i izvjesnog Ryana Andersona, ali eto za razliku od svih sirovina koje su nakupili ovih godina izgleda da je Anderson četvorka koja više voli igrati licem košu nego u reketu. Što god, kao da će kraj Lopeza, Williamsa, Boonea i eventualno Krstića (ako produže sa njim) uopće doći do minuta.

Možda su imali i nešto sreće, krajem druge runde dočepali su se Chrisa Douglasa-Robertsa, solidnog šutera koji voli visiti na krilu i pucati svaku loptu koja mu dođe u ruke. Šanse su 50/50 da će ili postati novi Antoine Wright kojega su do nedavno imali na rosteru, dakle propuh od beka, ili strijelac sa klupe sposoban sam samcat nositi napad na kraće staze. Po onome što je pokazao u Memphisu kraj Rosea, nekako naginjem ovoj prvoj verziji po kojoj će zeznuti stvar jer čini mi se da mu fale muda. A 1 na 5 strijelac bez muda baš i ne zvuči kao dobra oklada.

11. INDIANA

I eto me konačno do pravog pobjednika drafta, ponovo živog Larrya Birda. Pametnim tradeom sa Torontom Bird se dočepao još jednog solidnog picka, i sada je samo trebalo pametno izabrati. Nije mu preostalo ništa drugo nego uzeti najboljeg preostalog igrača a to je bio Jerryd Bayless. Kako mu u slaganju nove momčadi definitivno ne treba nedefinirani combo-bek koji je prije svega talentirani strijelac, Bird ga je lijepo spakirao u Portland. I svi zadovoljni.

Blazersi su na svoju farmu talenta dodali još jedno ime s kojim se u buduće mogu igrati prilikom slaganja svojih kombinacija budućih vladara svijeta, a Bird je u Indianu doveo idealnog back-up playa za Forda time samo još jače zalupivši vrata u lice Tinsleyu. Jarrett Jack je lani u Portlandu dokazao da za njega ima mjesta u ligi, postao je solidan napadač, pokazao je da može odigrati playa kada treba ali prije svega radi se o odličnom obrambenom igraču koji može pokriti obje bekovske pozicije u obrani.

Uz njega stigao je i bijeli beskorisni brat Josh McRoberts, koji možda kao centar neće pomoći ali hoće svojom bojom kože – Indiana je ipak jedna od onih država u srcu Amerike. Također, Bird je dobio i 13. pick od Portlanda kojim i dalje ima priliku izabrati sebi dva prava mlada talenta.

I oba puta pogađa. Prvo uzevši Brandona Rusha, najboljeg igrača prvaka Kansasa, kompeltnog igrača koji bi na ovome draftu mogao biti ono što je Danny Granger već jednom bio za Indianu – krađa godine. Također, Rush je odličan tricaš što znači da si je Jim O'Brien dodao još jednog bombardera na krilo pored Grangera i Dunleavya.

I zatim Torontovim pickom Larry Ptica bira Roya Hibberta, nepokretnog centra s Georgetowna, ali i čovjeka koji zna igrati košarku. Njegovi blokovi, pasovi i igra leđima mogli bi dobro doći ekipi koja se upravo riješila jedinog pravog post igrača, dodatno si skrativši klupu poslavši i nesretnog Diogua u Portland, gdje me ne bi čudilo da ovaj i proigra.

Sve u svemu, još jedna bivša legenda Bostona očito inspirirana naslovom Celticsa proživljava drugu mladost.

12. SACRAMENTO

Oni se očito privikavaju na život na dnu, sva tri picka potrošili su na u principu igrače čiji maksimum je eventualno nekakva rola sa klupe. U prvom krugu izabrali su nepoznatog Jasona Thompsona sa opskurnog sveučilišta Rider kojega valjda financira sam J.R. Rider. Samo zato jer je visoki centar, spreman zaigrati odmah i možda pomoći na par minuta sa klupe.

Preostala dvojica su Patricka Ewing mlađi i Sean Singletary. Prvi je osrednje all-round krilo kojem je najveća vrlina momčadski duh, drugi je pravi mali čvrsti play koji nije dovoljno kvalitetan strijalac da ikada zaigra veću rolu od one kakvu npr. ima Jaques Vaughn.

Ako ih veseli, riješili su pitanje desetog, jedanaestog i dvanaestog igrača.

13. PORTLAND

Sa njima uvijek ima posla, dok čovjek pohvata sve njihove trejdove oni već naprave novi. Iako su krcati mladim talentima noćas su ih dodali još dva. Uz spomenutog Baylessa koji će se pokušati nametnuti kao prvi play ili bar kao strijelac sa klupe, stigao je i mladi Batum, Francuz kojega ne moraju odmah dovesti u klub već ga kao i Rudya Fernandeza mogu ostaviti još godinu preko bare i pratiti kako se razvija.

Batum je tipično atletsko krilo kakvih je svijet pun, ali očito je ta mogućnost da ga se ostavi u Europi presudila. Samo mi jedno nije jasno – ako su Rocketsi već htjeli Arthura, zašto su izabrali Batuma? I ako su već htjeli Arthura zašto su ga prepustili Memphisu u zamjenu za Elvisovu kompilaciju? Mislim da moram na kupanje. U sobi postaje prezagušljivo.

14. GOLDEN STATE

Warriorsi drugu godinu zaredom biraju atletsku četvorku velikog potencijala. Anthony Randolph već dugo je smatran jednim od najtalentiranijih igrača generacije, u biti toliko je brz i spretan da mnogi misle kako bez problema može igrati i malo krilo iako je građom negdje između Garnetta i Duranta. Uglavnom, očito je nedostatak snage mnoge odbio da ga izaberu ranije, ali Warriorsi na ovoj poziciji nisu imali što izgubiti.

Slično su postupili i sa drugim pickom, izabravši također talentiranog Richarda Hendrixa, još jednu kombinaciju trojke i četvorke kojega su mnogi preskočili zbog problema sa ozljedama.

Ako nešto dobiju bar od jednoga, dobro, ako ne – opet dobro. Ipak je ovo Nelliev klub.

15. PHOENIX

Na pola puta birali su Sunsi. Da je kraj Nashove ere već nastupio potvrđuje i činjenica da su zadržali pick. A sa njim su izabrali sestru Lopez, Robin, koja je automatski postala moj novi omiljeni NBA igrač. Frizura luđa od Noaha i Varejao zajedno, igra tu negdje. Borac pod obručima koji svake prijestupne nešto zabije.

U drugoj rundi izabrali su izvjesnog Malika Hairstona, koji osim cool kombinacije imena i prezimena navodno može i zabiti iz vana. Sve mi se čini da produženje ugovora sa Girom ne dolazi u obzir.

16. PHILADELPHIA

Dok razmišljaju kako da se dočepaju Eltona Branda, pojačavaju se upravo tu gdje su najtanji, pod košem. Pa su izabrali ime za koje se očekivalo da će možda biti izabrano i prije, pobjednika ovogodišnjeg drafta za naj-cool ime – Marreesea Speightsa. Razlog zašto mnogi misle da je Marreese stvoren za NBA a ne za npr. Varese je taj što se radi o visokom, preteškom centru koji zna zabiti i voli skočiti.

Čekaj, zar do sada nisam spomenuo bar deset ovakvih? Pa ako su svi visoki, znaju igrati košarku i sposobni su dominirati zašto ovo ne smatramo jednim od najboljih draftova ikada umjesto da ga vodimo pod jedan od najlošijih?

17. TORONTO

Zbog trejda sa Indianom ostali su samo na jednom izboru druge runde, i to su potrošili da izaberu tipa imenom Nathan Jawai. Još jedna moćna četvorka koja osim prezimena što se rimuje sa otokom na kojem živi Jack Johnson dolazi sa jednog drugog otoka kojega iz nekog razloga volimo smatrati kontinentom. Andrew Bogut će konačno imati kome dati peticu, pa makar se radilo o igraču protivničke momčadi.

18. WASHINGTON

Njihov izbor još je jedan prekrasan primjer novopronađene afro-američke samosvijesti, mladić koji se zove JaVale zasigurno nema problema sa samopouzdanjem. Ono sa čime ima problema su osnove košarke, ali bez brige – ako ste na trenutak sumnjali JaVale McGee (kako se nisam sjetio ovog imena za sebe, McGee, predobro) je centar, ima visinu, masu i čudooo od potencijala.

Srećom, Washington je imao samo jedan izbor. O zašto svi kada ne znaju što da rade biraju visoke igrače kada je milijun puta dokazano da su veće šanse da ćete dobrog igrača naći među onim nešto nižima, a visoka debla kasnije možete dobiti u drugoj rundi za badava.

19. CLEVELAND

Trudeći se da zadovolje Kralja, Cavsi su izbor prve runde potrošili na J.J. Hicksona, još jednu četvorku, dovoljne visine, navodnu spretnu pod košem, snažnu i sposobnu zabiti. Kad je tako dobar, zašto je pao na ovu poziciju? Srećom po Bronove živce, imali su samo jedan izbor.

20. ORLANDO

Konačno smo malo razbili niz, Magic je dvadeseta ekipa koja bira ali birali su dvije pozicije kasnije. Eto, bar nešto da nas veseli kada oćito sva ova gomila izabranih neće. Očito nezadovoljni napredkom J.J. Reddicka (u nedostatku bolje riječi koristim napredak, iako uz Reddicka možda boje paše nešto kao truljenje), u Orlandu su se odlučili za novog snajpera koji će dvije sezone precizno dodavati ručnik sa samog dna klupe pravo u ruke suigraču.

Sretnik se zove Courtney Lee, i kako je primjetio Simmons, samo je još jedan u nizu tipova sa ženskim imenima. Ako je afro-američka moda dati djetetu ime kakvo nikome drugome ne može pasti na pamet kombinirajući korijene, osnovno nepoznavanje gramatike i zvuk koji proizvodi pištolj kada ga bacite nekome u glavu, ne znači li to da je bit bijelačke potrage za identitetom u novom mileniju sjebati muško potomstvo od malena mu namečući dvojbe oko vlastite seksualnosti?

Srećom Orlando je imao samo jedan izbor ove godine.

21. UTAH

Ako ti ime ne počinje sa Le, La, De, Da i sličnim glasovima već si muškarac koji se zove Anita tada moraš voljeti Jazz. Naravno da su izabrali najboljeg dostupnog bijelca, koji se uz to zove Kostas. Tako da sada uz Turčina, Rusa i još jednog Rusa imaju i svog Grka. Točnije Amerikanca grčkog porijekla. Nije ni bitno, kada tip igra kao pravi Europljanin – visoki centar koji voli biti što dalje od koša, mekane ruke i nesposoban da otrpi kontakt.

S obzirom na visinu, meku ruku i prisustvo Okura u klubu, ovaj Kostas mogao bi postati solidan igrač. Ako neće u Salt Lake Cityu, a gdje će onda? Naravno, da pojačaju Mormonsku koloniju koja je vječnu u potrazi za rasplodnim mužjacima draftirali su Dragičevića, navodno jednog od najboljih igrača Zvezde (zar je to kompliment?) i našeg Tomića koji će svojom figurom nešto starije građane Utaha podsjetiti na pokojnog Ćosića. I nažalost samo time, ako uopće ikada stigne do tamo.

22. HOUSTON

Sve su nešto birali, muljali, vrtili da bi na kraju ostali na sljedećem:

- tipu sa kraja druge runde koji je ni manje ni više Finac, bar porijeklom. Dame i gospodo, upoznajmo Maartya Leunena, koji se u slobodno vrijeme bavi skakačkim letovima. Još jedno bijelo drvo koje će izgleda biti najozbiljniji konkurent iduće sezonu Steveu Novaku u borbi za MATT BULLARD AWARD. Čime je to Matt toliko zadužio Rocketse da mu svake godine traže nasljednika među bijelim balvanima koji gađaju trice kao bekovi, bojim se da nikada nećemo saznati.

- umjesto Batuma ili Arthura koji imaju potencijal i koji su im prošli kroz ruke, sve što imaju pokazati iz prve runde je Donte Greene, jedan od onih takozvanih tweenera, igrača koji nisu preaktivni za trojke, niti imaju snagu za četvorke. Tko zna, možda su dobili novoga Ryana Gomesa. A možda i nisu.

- za sve su se iskupili izabravši tenka iz Memphisa, pravog sileđiju pod koševima imenom Joey Dorsey

23. SAN ANTONIO

Ako je San Antonio izabrao čovjeka za kojega nitko nikada nije čuo, onda valjda nešto vrijedi? Ili je i vrijeme Spursa polako prošlo, što je i pokazao lanjski gaf sa zamjenom Scole u Houston.
Kako god, njihov pick prve runde kojem su obavezni dati ugovor zove se George Hill, i sumnjam da su ga izabrali samo zato jer je jedini igrač u kompletnoj ponudi koji ima dobro staromodno američko ime.

U drugoj rundi su pak izabrali Gorana Dragića, žilavog slovenskog playa-strijelca koji mi se nekako čini prespor i preslab šuter za NBA. Uostalom ako snajper kao Beno Udrih nije uspio naći ulogu u Spursima, pitanje je zašto misle da bi to mogao Dragić. Hm, možda zato jer za razliku od Udriha zna voditi loptu i ući pod koš? Jedva čekam vidjeti koji će očajnik preplatiti Udriha na račun solidnih brojki ostvarenih u očajnom Sacramentu.

Eh, i skoro zaboravih – krajem druge runde izabrali su izvjesnog Jamesa Gista, ali nažalost isti je dobio giht odmah nakon drafta i nikada se neće uopće pojaviti u kampu Spursa. I LOVE THIS GAME!

24. BOSTON

I zadnji izbor prve runde završio je u Bostonu. Nažalost, Celticsi će mu morati dati ugovor iako se po svemu sudeći radi o tipu problematičnijeg karaktera od Mayoa i Beasleya zajedno.

Ali navodno je J.R. Giddens super talentirani bek koji bi da nije malo maknut u glavu bio izabran u prvoj polovini prvog kruga. Nije mi jasno čemu tjerati veterane Bostona da glume dadilje tipu sa istim inicijalima kao i legendarni J.R. Rider, ali valjda Ainge zna što radi. Mislim, zna sigurno, valjda računa da s obzirom na godine glavnih igrača ne bi bilo loše imati na klupi atletu koji može zabiti 20 sa klupe ako ima večer.

Ako Ainge i ima kakva očekivanja od Giddensa, od izbora iz druge runde očekuje se samo da budu pristojni skuže da se na njih ozbiljno ne računa. Turčin Erden vjerovatno neće imati ništa protiv toga što nikada neće vidjeti Boston, a Bill Walker ionako ima prenormalno ime da bi ga se moglo smatrati ozbiljnim NBA potencijalom.

25. DETROIT

Pistonsi su još jednom ojačali svoju NBDL franšizu. Walter Sharpe i Trent Plaisted zamjene su za Amira Johnsona u Ludim Mravima iz Fort Waynea (da, stvarno se tako zovu) i lijepo je vidjeti da se netko brine sa svoje podružnice. S druge strane Deron Washington teško da će dobiti priliku da u ime Detroita zaigra u Fort Wayneu, ali uvijek mu ostaju Mravi iz Trnskog.

26. DALLAS

Mavericksi su kao i obično birali tek da budu spomenuti u ovakvom nabrajanju. Gospodin/gospođica Shan Foster teško da će se naigrati košarke, ali da zvući kao netko s kim bi bilo cool popiti pivo – zvući.

27. LA LAKERS

Zašto su Lakersi pick druge runde potrošili na izbor legendarnog NBA sudca? Zar su toliko nezadovoljni suđenjem u finalu? Nemoguće.
Kako god, od noćas kao potencijalni član Lakersa vodi se Joe Crawford.

ATLANTA, NEW ORLEANS i DENVER nisu imali pickove, i hvala im ne tome. Ostaje mi taman vremena za jedan brzi tuš pa na popodnevnu smjenu. Iskreno, mislim da će snimka drafta čekati do sutra.

Lijepi pozdravi od LaMaria McGeea, koji je u ovoj 6 satnoj odiseji kroz draft popio 3 litre vode, jednu punu šalicu kave i odslušao kompletnu diskografiju Dropkick Murphysa (od čega nekoliko albuma i na repeatu).

TRIBUTE TO EURO 2008.

Noćas je draft, što znači da me za nekih 12-13 sati čeka jutro analize istoga uz kavu, litre vode i Dropkick Murphys na repeatu. Ovo sa Murphysima je ostalo od lani, kada sam oduševljen tradeom za Raya Allena cijeli osvrt na draft morao provesti u simboličnoj posveti Bostonu, za što su Murphys kao stvoreni. S obzirom da je cijela priča napravila puni krug i to u idealnoj putanji koja je završila naslovom Celticsa, Murphys su ovaj put i jedini izbor te neće biti nikakvih upada od strane Pearl Jama koji su lani bili izazvani odličnim izborima Sonicsa na istom draftu. Naravno, Durant i Green ubuduće će igrati u Oklahomi što me upravo natjeralo da na winampu zavrtim Kansas.

Soundtrack je dakle određen, gledanje snimke također - dogodit će se sa subote na nedjelju jer petak je rezerviran za dodatno slavlje nakon što Rusija izbaci Španjolsku. Ili za tugu u suprotnom slučaju. Na stranu to, ovo isčekivanje do drafta čini se idealnim za jedan mali pogled unazad na sve one lijepe i ružne stvari koje smo vidjeli na EURU,
događaju koji je zadnjih 20-ak i nešto dana zadovoljio valjda i one najzahtjevnije fanove nogometa, a bogami i sporta općenito.

Ono što je prvih dana upadalo u oči je suđenje, točnije gomila velikih pogrešaka koje su na neki način utjecale na konačni rezultat. Npr, da je onaj Austrijanac isključen nakon milovanja Olića po licu, ne bi se onako tresli do kraja i ne bi se u cijeli narod na par dana uvukao osjećaj da umjesto one sjajne repke koju smo pratili kroz kvalifikacije sada odjednom imamo hrpu nespremnih tetkica spremnih poginuti bez ispaljenog metka.

Gledajući samo raspored možemo se prisjetiti i sljedećih trenutaka:
- kung-fu starta brazilskog Turčina, turskog Brazilca ili jednostavno brazurčina Aurelia na nogu nesretnog Portugalca koji nije prošao sa crvenim iako je bio za zatvor
- bar jednog Njemačkog gola iz ofsajda protiv Poljske, iako je i drugi bio upitan, te potpuno regularnog gola poništenog Poljacima, sve na istoj utakmici
- nebuloze sa prvim golom Nizozemaca dok je Panucci ležao van terena, i jadnih pokušaja sudaca da opravdaju takvu glupost. Mislim, u principu je moguće da obrambeni igrač istrči van terena kako bi protivnika doveo u zaleđe, samo takvu situaciju bilo bi vrlo lako uočiti. Ali u onakvoj situaciji, kada je igrač van terena zbog ishoda prethodne akcije, dok se lopta nabija uokolo i nitko nema pojma gdje će završiti, u takvoj sitauciji tako slijepo provoditi pravila stvarno je jadno
- znam, nitko ne voli Talijane ali nitko ne može osporiti da je poništeni gol Tonia protiv Rumunja bio čist kao suza

Bilo je toga još, srećom kako je prvenstvo išlo dalje u sve manjim omjerima. Samo, zašto jedno ovako lijepo natjecanje kao EURO, sto puta zanimljivije od razvodnjenog SP-a, kvariti uopće velikim greškama? Uvijek će biti sudaca koji neće uspijeti nametnuti svoj stil i koji će ubiti ritam utakmice, uvijek će biti kompenzacija i premišljanja i uvijek će biti sitaucija u kojima će se nekakva situacija krivo protumačiti. Sinoćnje suđenje Musake-Busake najbolji je primjer. Ali usprkos svom njegovom nesnalaženju u onakvoj predstavi većoj od života, on nije bitnije utjecao na rezultat jer nikome nije poništio regularan gol, ili priznao neregularan.

Dakle, ostaje činjenica da je najveći neprijatelj nedostižne pravde upravo to najnogometnije pravilo, pravilo ofsajda. I da bi se najveći dio problema riješio ako bi se riješile dvojbe oko njega. Slažem se da ponovljene snimke nemaju smisla kada su u pitanju dosuđeni penali ili prekršaji. Možda bi bilo dobro imati pravilo da se svaki puta kada sudac dosudi najstrožu kaznu, i samo nju, pregleda snimka i na temelju nje odluka ili potvrdi ili opozove. Ali što je sa onim situacijama koje su na rubu, koje opisujemo riječima "da je svirao nitko mu ništa ne bi rekao", odnosno "da nije svirao nitko mu riječ ne bi prigovorio"? Kako u tim sferama ljudskog faktora pomaže nešto tako jednostavno kao snimka?

Razmišljajući o tome, došao sam do zaključka da se pregled snimke mora uvesti samo za ofsajd, i to samo onda kada padne gol. Ako netko na osnovu krive procjene zaustavi napad, što se može - shit happens. Ali ako ga pusti i padne gol, tada se pregleda snimka i gol se poništava. U suprotnom slučaju ista stvar, ako padne gol a sudac ga poništi, nakon što se snimci vidi da ofsajda nije bilo – sudac opet mijenja odluku i gol vrijedi.

Da stvari budu zanimljivije možemo imati i sljedeću situaciju, recimo da svaka momčad ima pravo na tri ponovljene snimke. I da ispucaš sve tri, pa u 80-oj minuti daš gol koji ti ponište jer je linijski sudac digao zastavicu. Da imaš pravo na snimku, ona bi pokazala da je gol regularan i eto pobjede. Ovako, ako si ispucao sve tri snimke nemaš pravo na priziv i sudačka odluka ostaje netaknuta a gol poništen.

Glup prijedlog? Pa ništa manje od onih po kojima je sada stanje idealno. U nogometu je jedan gol previše vrijedan da bi sve ostalo na slobodnom sudačkom uvjerenju. Čemu sva tehnologija, napredak i gomile eura kada najveća natjecanja nemaju bar taj privid da su pravedna, kada već znamo da u praksi ništa nije savršeno?

Ekipe se pripremaju i daju sve od sebe, navijači doslovno žive sa svojim reprezentacijama i onda nekakva greška sve to prekine? Nema smisla. Pogledajmo samo sportove poput košarke i američkog nogometa koji koriste prednosti snimke. OK, football je krajnost, tamo se provjerava svaka sudačka odluka, ali košarka ništa ne gubi time što se snimka uvažava kada je u pitanju sat i sve vezano uz njega.

Argumenti protiv uvođenja snimke uglavnom se odnose na nekakve priče oko razbijanja ritma igre, te odvlačenja pažnje gledatelja. Ni jedan ne stoji – nogomet je ionako igra u kojoj se ritam razbija stalnim prekršajima ili ležanjem pojedinaca po terenu. Provjera nekoliko snimaka na utakmici ne bi odnijela ništa više vremena nego valjanje nekog nesretnika nakon klizećeg starta a prije nego ga poprskaju magičnim sprejom. A siguran sam da bi i gledatelji uživali u takvim trenutcima, što zbog dramatičnosti i važnosti odluke koja se donosi na temelju snimke, što zbog nade koja bi se javila kod onoga tko misli da je oštećen. Kako itko može misliti da bi par minuta posvećeno ovako nećemu moglo štetiti gledateljskom iskustvu?

Naravno da ne bi, u biti kada razmislimo jedini kojima bi štetilo su - sudci. Njihova moć i nepovredivost drži nogomet za jaja i stvarno je krajnje vrijeme da ih se skine sa pijadestala na koji su se sami postavili i da ih se proglasi onim što jesu - pomoćnim osobljem. Dolje sudačka strahovlada!

Uglavnom, suđenje je još jednom dospijelo u prvi plan što nikako nije loše jer samo stalnim ukazivanjem na problem isti možeš i riješiti. Ali ni sve greške nisu uspijele potamniti nogometnu sliku prvenstva koja je poprilično sjajna. To je ujedno i druga stvar koja upada u oči, atraktivnost prikazanog nogometa.

Za razliku od sličnih natjecanja na kojima smo navikli na zatvorenu igru i kako se ono lijepo kaže "borbu na sredini terena", na ovome EURU većina ekipa igrala je napadački, angažirano i otvoreno. Pa se konačno moglo i uživati u dobrom dijelu tekmi. A kakav je tko ostavio dojam, pogledajmo kroz osvrt na svih 16 ekipa.

ŠVICARSKA

Podsjetite me da se više nikada ne uzdam u njih. Sve oko sebe sam uvjerio u to da su ozbiljni da bi već nakon poraza od Češke počele psovke na moj račun.
Netko blaže naravi može dobar dio neuspjeha pripisati i nesreći, ali nitko nije toliko nesretan koliko može biti nesposoban. Falio im je Degen, ali zato nisu bili ništa manje debilni. Najveće razočaranje definitivno je bilo krilo Leverkusena Barnetta koji je igrao kao što mu i ime kaže –tranquillo, kao na sredstvima za smirenje.
Pod hitno trebaju naći način da se napumpaju samopuzdanjem jer talentom nisu toliko nisko kao što dojam sugerira. A opet, trenirao ih je Jack Lemon uz asistenciju Brucea Springsteena, što je samo po sebi dovoljno za pozitivnu ocjenu.

PURTUHAL

Taman kada čovjek pomisli da su konačno prešli iz kategorije gubitnika i tetkica u skupinu pravih ekipa sa mudima, dogodi se Njemačka. Pustimo sada očajno suđenje, činjenica je da su Portugalci napunili gaće čim su izašli na teren. Njemci su jači, viši i žešći i samo na osnovu fizikalija i mentalne čvrstoće ubili su ekipu koja je do tada imala jedan od zapaženijih nastupa na EURU. Gledajući utakmicu imao si dojam da gledaš seniore protiv kadeta, tolika je nadmoć bila Švaba.

Inače, ako su Portugalci i dalje gubitnici to dobrim dijelom mogu zahvaliti glavnim igračima koji su više od nogometa bili koncentrirani na buduće angažmane. Pa je tako Ronaldo samo potvrdio da je još uvijek derište i bad guy, a da ostala skupina super talentiranih krilnih igrača samo to – skupina talentiranih, bez ikakve druge vrijednosti u vidu borbenosti, trke, prodornosti, centaršuta i sličnog.
A nakon što smo vidjeli špice Portugala, mislim da nam je jasno da smo sa Olićem, Petrićem i Klasnićem još imali i dobru rotaciju.

ČEŠKA

Način na koji su izgubili od Turske nije ni toliko iznenađujući ako ćemo uzeti u obzir koliko loše su igrali. Najbolji igrač bio im je Sionko, na račun rastrčanosti, a to dovoljno govori. Bit će zanimljivo vidjeti njihovu smjenu generacija, ja ne vidim načina kako sa postojećim fondom igrača mogu ostati u skupini ozbiljnih momčadi. Hej, bar više nema fudbalerki.

TURSKA

Nakon svih ovih tisuća godina koje su prošle u pokušaju da se dokaže postojanje višeg bića, konačno su Turci 2008.-e nabavili neoborive dokaze. Bog ne samo da postoji, već je, hvala na pitanju, dobro, voli nogomet, slobodno vrijeme provodi pušeći nargilu na oblaku i porijeklom je Turčin.
I iako su ispali od Švaba, reći će netko da im je karma vratila sa kamatama za prijašnja izvlačenja, već su napravili više nego dovoljno da ih pamtimo za cijeli život. Kada za 30 godina budem unucima pričao o najluđim tekmama ikada, obavezno ću im pričati o Turskoj na ovome EURU, o tome kako su u 86-oj izjednačili protiv Njemačke i kako je u tome trenutku cijeli svijet vjerovao da je na terenu 11 apostola a da je Terim sam Muhamed (čekaj, Muhamed nije imao apostole već onaj drugi tip, meksičkog imena?).

Pa pazi samo onu facu Semiha nakon što je baletnim pokretom poslao loptu kraj Lehmana, na njoj nije bilo onog luđačkog veselja. Bio je to izraz čovjeka koji ni sam nema pojma kako više kvragu zabija te golove. A tek Terim na klupi, nije ni skočio, samo je pustio suzu svjestan da ga u Raju čeka najmanje direktorsko mjesto. Naravno, stoga je još luđi kraj u kojemu Lahm, uvjerljivo najgori igrač na terenu, dobiva šansu za ubaciti se naprijed nakon što karma spotakne igrača koji ga čuva. I zabiti gol za pobijedu u zadnjoj sekundi, kako više ni Turci ne bi imali vremena za izjednačenje. E tako nešto samo nogomet može složiti. Prekrasno.

A ako me pitate nešto prizemnije tipa kakvu su formaciju Turci igrali, kako su dijelovi na terenu – nemam pojma. A mislim da nemaju ni oni.

AUSTRIJA

Nakon poklonjenog im boda protiv Poljske izgledali su kao da su osvojili EURO. Što me dovelo do zaključka da možda mi i nismo toliko glupav narod kao što se čini. Da, volimo se hvaliti kako je nekakav Hrvat zaslužan za sve dobro što se dogodi u svijetu, ali nikada nećemo bod proti Poljske smatrati uspjehom, a pogotovo ne u onakvim uvjetima. I još da ga zabije Vastić, koji valjda ni kod Barića u onoj šarenoj repi ne bi našao mjesta. Srećom po ljubitelje nogometa, šanse da opet vidimo Austriju na nekakvom bitnom natjecanju su minimalne, možda tamo negdje 2068. kada opet dođe red na njih za domaćinstvo.

NJEMAČKA

Trener u svilenoj bijeloj košuljici, izblajhani sileđija na krilu, poljski duo u špici, pa još jedan sileđija u sredini. I to je budući prvak Europe? Zar stvarno nismo mogli bolje od ekipe koja ama baš sve postiže na golu snagu? I kako onda ne navijati za Rusiju u finalu?
Spora i staromodna obrana, bez-vezna veza čeličnih pluća i čelične koncetracije, i ta dva jurišnika na krilima koja imaju svjetsku kombinaciju snage i talenta (Podolski i Švajnštajger) – to je sve što je jedna od boljih ekipa na turniru pokazala, te se zbog toga pitaš da li je turnir zaista bio tako dobar kako se čini? Pa je, ali ne zbog njih. Očito.

Uvijek imam taj dojam i na svakome prvenstvu govorim kako Švabe nikada nisu imali slabiju repku, ali uvijek se provuku. I dalje mislim da su izgubili nešto od one njemačke sirovosti sa svim ovim strancima, Švajnštajgerovom ljigavosti i Loweovom švalerskom pojavom, ali i dalje su u biti najjači u glavi, plućima i mišićima. Lopta je kod njih manje bitna, ali vremena se mijenjaju i uskoro će svanuti dan kada će vještina konačno nadvladati silu. Hm, ili neće?

POLJSKA

Hrpa jedva izgovorivih imena sama po sebi je prepreka za dovođenje u neki bolji klub. Zamislite igrača u Chelsea kojemu na dresu piše Zgbzyznewsykyzw. Pa ko bi normalan kupio taj dres? Što me podsjetilo na jednu priču iz životne dokolice. Naime, postoji u bližoj okolini jedan mladić koji je skupivši hrabrost jednoga dana konačno naručio preko neta dres Chelsea, original, i za njega ispeglao preko 500 kuna. I ne bi u tome činu potrošačkog ludila bilo ničega pogrešnoga da mladić nije naručio goli dres, bez imena i broja. Što opet nije loše, ali njemu je jednoga dana sinulo da bi bilo lijepo kada bi taj dres na poleđini imao i prezime njegovog idola, Ballacka.

Tu priča već postaje čudna, samim time što netko Ballacka smatra idolom umjesto tek imenom na listi za odstrijel. Uglavnom, odlučio je mladić povjeriti svoj dres u ruke privatnom obrtu koji inače prodaje dresove i lijepi razne natpise po njima. Naravno, taj privatni obrt pozicioniran je u limeni kiosk 2 za 2 metra, i smješten između štandova sa voćem i povrćem. Samo povjeravanje takvog skupocjenog odjevnog predmeta, svojevrsnog simbola ostvarenog kapitalističkog sna, u blizinu takvih simbola trećeg svijeta kao što su štandovi sa voćem i povrćem koje drže tipovi sa pederušama u kojima se nekim čudom uvijek nađe upravo ona novčanica koja ti u tom trenutku treba, e pa sama takva kombinacija dovoljno je ironična i bez raspleta ove priče. A rasplet je takav da mladić danas šeta po gradu sa dresom od preko 500 kuna na kojem piše Balack. Yep, sa jednim l.

Uglavnom, što smo ono pričali o Poljacima? Leo jeste faker od izbornika, ali od ove gomile jednoličnih igrača bez ikakvih izrazitih vrlina nije dovoljno složiti momčad, treba napraviti i nekakvu igru te naći ponekog talentiranog nogometaša. Jednostavno, treba uvozit Brazilce. Kako je pokazao Guerrero, na pravom su putu.

HRVATSKA

Odličan nastup, za polufinale falilo je samo malo više drskosti, točnije nešto otvoreniji i rizičniji pristup protiv Turske. Možda je Bilić pretjerao sa mikromenagementom, stvarno smo djelovali kao ekipa koja svaki trenutak zna što radi, koja zatvara sve rupe, ništa ne radi tek tako. Što je s obzirom na količinu talenta i nešto ležerniji mentalitet stvarno fenomenalan uspjeh. Slaven je da se razumijeno fenomenalan tip, spoj znanja, pameti i ljudskosti kakav se rijetko nalazi uz nogometni teren. Ali još mu fali to iskustvo kakvo ima jedan Veliki Hiddink, koji mrtav-hladan zaigra igru u kojoj može primiti 4 gola svjestan da mu je to najveća šansa za prolaz.

Evo, da smo protiv Turske napali umjesto da se pravimo Englezima, možda bi primili nekakav gol iz kontre ali zar i ovako nismo izgubili? Pa što je bolje, izgubiti kao muško, u jurišu, ili kao nekakav šonjo, od božje ruke?
Ali da ne bi ispalo da nešto prigovoram, naš pristup je odličan. Imamo najbolju repku ikada, ekipu koju sa ponosom možemo pratiti idućih 8 godina na još dva EP-a i SP-a. Pokazuje se da nam i obrana ima dovoljno alternacija, napad nam je siguran, veza besprijekorna. Dolazi nova hrpa mladih asova, a uvijek se možemo nadati da će od nekuda iskrsnuti neki novi gastarbajter. Ako ćemo uzeti da je ovaj EURO škola kao što je Engleska 1996. bila za onu generaciju, tada u Južnoj Africi možemo realno očekivati polufinale. I to je sjajan osjećaj. I to još na Bilićev naćin, ljudski prije svega, što je možda i najveći plus.

Dvije stvari sa prvenstva zaslužuju poseban spomen. Prva je ta da smo konačno riješili pitanje lijeve strane, mislim da u ovome trenutku na svijetu ne postoji repka sa manje slabosti po linijama od naše (kada su svi zdravi naravno).
Tu je Bilić pokazao ne samo da je motivator, već da ima i vrhunski osjećaj za igru, jer način kako je uigrao Pranjića i Rakitića kroz prvenstvo jednostavo je sjajan. Manjak utakmica te linije jednostavno je nadoknadio bacivši ih u vatru protiv Poljske i forsirajući igru preko njih. U tih 90 minuta naša nova lijeva strana odradila je najbolji mogući trening te se potvrdila kao ravnopravna već opjevanoj desnoj.

A poseban redak zaslužje Raketa, koji me jednostavno oduševio. Momak ima 20 godina a igra kao veteran, takvu odgovornost prema igri u oba smjera obično imaju samo prekaljeni veterani. Njegova težnja ka što jednostavnijoj igri pravo je osvježenje u repki koja ponekad zna patiti zbog haklerskog mentaliteta pojedinca, kod njega lopta ne stoji ako baš ne mora. Nema ni jednu izrazito slabu crtu, u svemu je bar solidan, a centaršut mu je skoro pa Beckhamovski. Ali taj njegov mentalitet, ta snaga koja izbija iz njega i nesklonost melankoliji totalno su netipične za Hrvata i upravo je to najveća dobit naše repke. Praktički u Raketi smo dobili najbolje od oba svijeta – tehnički kompletnog nogometaša kakvi su inače južnjaci kombiniranog sa sjevernom disciplinom i snagom.
Što čekamo, zašto sve mlade talenta odmah ne šaljemo u Baselovu školu nogometa kako bi nam vratili kompletne reprezentativce?

S obzirom na sigurnost kojom zrači i sve ostale kvalitete koje ima, siguran sam da će u roku par godina Raketa biti ne samo član nekoga od najvećih svjetskih klubova, već i kapetan. A kad 2011. Manchester osvoji Kup Prvaka sa njim kao kapetanom, bojim se da će i moja kartica peglati preko 500 kuna za dres. I onda ću sa ponosom šetati gradom sa dresom na kojem će dragi naš obrtnik napisati RAKITIČ. I to nešto tvrđe slovo na kraju neće mi ni najmanje smetati.

NIZOZEMSKA

Još jedna od ekipa koja nikako da razbije etiketu pičkica. Kada je najpotrebnije, Nizozemaca nigdje. Ne znam za vas ali ovo prvenstvo, bez obzira na rezultate u grupi, samo je potvrdilo sve predrasude koje imamo o njima – Van der Vaart nije slučajno u HSV-u umjesto u pravom klubu, Robben nije u stanju ostati zdrav više od poluvremena, Van Basten je totalno izgubljen po pitanju rješenja tokom utakmice i uopće u situacijama kada je potrebna prilagodba ili promjena plana.

Obrana im je smiješna, stoga je smiješna i odluka da se ista uglavnom ostavlja na streljani. Zamislite naše stopere na centru, bez pomoći središnjeg bloka? Koliko bi izdržali Joe i Robert bez prekrašaja za crveni? E pa njih dva su još i dobra za tromost Oijera i Mathijsena. Kad još uzmemo u obzir da su im dva defanzivna vezna bolno limitirana prema naprijed, očito je da su njihovi rezultati splet okolnosti. Nabili su Italiju i Francusku jer su ove u još goroj situaciji, što igrački što u odnosima, a još im se posrećilo da rano povedu i kasnije u kontrama zabiju sve što zapucaju.

Kapa dolje za ofanzivu, ne želim sada biti licemjer koji će reći da bi cijenio Nizozemsku da igra ozbiljnije i zatvorenije. Jednostavno ih ne volim zbog te mekoće i sklonosti pucanju, tako da me ne mogu zadovoljiti nikako osim osvajanjem prvenstva. Što se neće dogoditi tako skoro.
I da, što reći o njihovom konačnom uspjehu u pronalasku kemije? Postali su klapa tek kada su odbacili tamnopute? I to je kao super? OK, kemija je bitna, ali što sa jednoga malo humanijeg gledišta govori podatak da nisu mogli funkcionirati u mješanoj kombinaciji rasa? Zar nije ovaj njihov potez ujedno i pokazatelj stvarne situacije u Uniji, u kojoj se ljude drugačije boje kože smatra jednakima samo na papiru? Mislim da i mi Hrvati, kao ne-EU narod dobro znamo nešto o rasizmu prema drugačijima.

Hoću reći, da li ima smisla na silu natjerati Nizozemsku da bude prava slika društva, a ne tek arijevski san? I da li je to izbjeljivanje samo početak? Ako je rezultat i uspjeh opravdanje za sve, pa tako i za micanje tamnoputih iz repke, kakva je to poruka društvu? Možda pretjerujem, možda ih je stvarno trebalo maknuti jer su radili probleme i kočili ekipu, te nije stvar u rasi koliko u njihovim osobnostima. Ali za tango je potrebno dvoje, te ne bih isključio ni da je dio problema u bijelima. Što na kraju govori da je u ovom slučaju linija manjeg otpora bila rješenje, a tako je sa svim rasnim pitanjima već godinama u Europi. Po tome smo i mi već odavno dio Unije. Ajde, bar u nečemu ne kaskamo za ostatkom svijeta.

RUMUNJSKA

Totalno razočaranje, nisu pokazali ništa po čemu bi ih mogli pamtiti. Ili čime bi opravdali vjeru koju su neki u njih pokazali (uključujući i mene). Na kraju su čak imali sve u svojim rukama i nisu uspijeli, Nizozemci su ih dobili drugom postavom. A razlog je jednostavan, Rumunji su kao i mnogi drugi napravili grešku jer su se odlučili na čekanje. Pobrinimo se mi prvo za obranu, a naprijed će nešto doći samo od sebe. Naravno, nikome da padne na pamet (osim Hiddinku) da češ prije nešto napraviti ako pritisneš, a pogotovo u situacijama kada moraš hvatati rezultat. No guts no glory, a Rumunji definitivno nisu imali muda. Što je šteta jer ekipa sa takvim zujalicama kakvi su Contra, Petre, Radoi, Mutu i Marica imala je potencijal da odigra nešto slično Rusima.
Opet, kako zamijeriti Mutuu što se nije mogao koncentrirati na prvenstvo kada mu odrezana onolika kazna za doping? Pa kad sve poplača neće imati ni dovoljno da ženi otvori butik.

FRANCUSKA

Zašto, zašto ih je itko shvaćao ozbiljno? Zar stvarno netko misli da je Zidane bio tako nebitan? Jedan od najbolji igrača u povijesti, možda među 5 najboljih ikada, otišao je u mirovinu. Sa njim otišla je i Francuska moć. Oni su sada u najboljem slučaju jedna od ovih tetkastih ekipa iz druge skupine, samo sa manje talenta od Španjolske i Nizozemske.
Gle, Francuza nije bilo nigdje još od doba Platinia, sjećam se odlično svih onih kvalifikacija u kojima ih je izbacivala bivša Juga. I onda odjednom se pojavio taj Zidane, prototip nogometaša složen u laboratoriju sa trkom defanzivnog veznog, tehnikom napadača, vizijom desetke, čvrstinom stopera i jednim jedinim minusom – sklonosti samozapaljenju.

Sjetimo se njegovog prvog pojavljivanja na sceni, tamo sredinom 90-ih sa Bordouxom, kojega je doveo do finala Kupa UEFA i na vrh francuskog nogometa. Pa nakon toga stvaranja nove francuske repke na čelu sa njim i suigračima iz tog istog Bordouxa. Ne želim umanjivati talenta Henrya, Djorkaeffa, Blanca i sličnih, ali Zizou je bio taj koji ih je sve skupa vezao u momčad, pokretač i nositelj najveće odgovornosti. Pa nije slučajno baš on bio strijelac svih onih ključnih golova za repku, pa i za kasnije klubove. I gle, i sa Juventusom i Realom igrao je finala Lige Prvaka, osvojivši jedno da bi praktički kompletirao jednu od najbogatijih riznica profesionalnog nogometaša ikada.
Čovjek je drugim riječima Michael Jordan nogometa, i to stvarno pre-rijetko ističemo.

I tako njega nije bilo da Francuze još jednom odvuče do razultata, što je naravno rezultiralo ispadanjem jedne moramo to priznati smiješne reprezentacije. Da su imali normalniju osobu od Domenecha na klupi možda bi na silu i prošli, ali nisu. Njihova igra bila je bez baruta, napadačima je vrijeme ili prošlo ili još nije došlo, veza je prelimitirana i sve su bacili na krila, tu osnovu današnjeg nogometa, ali zalud – njihova krila, osim solidnog Riberya, tek su atlete bez ekstra moći i prosjećnog talenta. Više Portugalci nego Švabe.

ITALIJA

Da li je ijedan izbornik radio besmislenije poteze od Donadonia? Mislim, prema njemu čak se i Doc Rivers u seriji protiv Atlante čini kao Tomislav Ivić prema Ivici Kaliniću (ispričavam se ali zbog sklonosti mazohizmu morao sam spomenuti najgoreg trenera ikada, čovjeka koji je dobio još jednu šansu da izbaci ovaj moj nesretni Šibenik u drugu ligu). Prvo je krenuo sa kopijom Milanove igre, kao da utakmica prije nije bilo, kao da su pripreme i kvalifikacije bile tek san. Uz Milanov vezni red, koji je tek da spomenemo odigrao očajnu sezonu, protiv mladih i razigranih Nizozemaca u obrani je postavio dva najsporija stopera na svijetu, Materazzija i Barzaglia. Još su dobro i prošli.

U drugoj mijenja pola ekipe i pokušava igrati kao Juventus, ali i dalje sve skupa izgleda kao totalna improvizacija. U trećoj tekmi u vatru baca vezni red Rome, provlaći se, ali jadni Pirlo puca po šavovima jer više ne može gledati tog nesposobnjakovića koji doslovno uništava svaku šansu jednoj oslabljenoj ali solidnoj ekipi.
Kruna svega je četvrtfinale. Bez Pirla koji je pola ekipe, Donadoni odustaje od kopije Rome iz prethodne tekme i odlučuje se za jebeni romb, koji valjda više nitko normalan ne igra, osim nekolicine zaluđenika Football Managerom vjernih i dalje taktici koja im je na CM 2002 donosila gomile radosti.

Aquilani kao desna spojka a nema ni brzine ni znanja da nekako probije stranu, Ambrosini lijevo još perverzniji. Kakav šou su tek donijele izmjene – jedno čisto krilo kao Camoranesi ulazi iza špice umjesto desno na Aquilanijevu poziciju, čime bi taj isti Aquilani mogao stati iza napadača i koristiti jedino oružje koje ima – šut.
Zatim ulazi Di Natale, čisto lijevo krilo, i zauzima poziciju napadača. Još je samo falilo da uđe Materazzi umjesto Buffona.
Donadonia ne da trena hitno smjeniti, već mu se treba zabraniti ikakvo daljnje bavljenje nogometom. Za neke ljude vođenje kafića je kao naručeno.

Nisu Talijani imali ni sreće, bez Cannavara i Tottia nisu imali potrebnu širinu, a to u neku ruku govori dosta i o najvećem problemu njihova nogometa – strancima. Slično kao i Englezi, i Talijani su otvorili vrata svima i sada su se doveli u situaciju da ne mogu složiti repku. Navediti mi jednog jedinog dobrog mladog igrača kojega mogu uključiti u reprezentaciju za sljedeći ciklus? Nema ga. I taj Barzagli koji je trebao biti budućnost na stoperskoj poziciji više je Materazzi nego pouzdani stoper, uostalom čovjek ide u Wolfsburg. Wolfsburg, ljudi. Pa na što je spao talijanski nogomet kada im najbolji stoper ispod 30 godina prelazi u drugorazredni njemački klub umjesto u Juventus, koji u isto vrijeme kupuje našeg Darija Kneževića? WTF? Može li mi netko suvislo objasniti u kakvom je rangu trenutno Serie A i kakva je budućnost calcia?

ŠPANJOLSKA

Jedini konkurent Donadoniu za naslov najgoreg trenera je Aragones. Kako je mainstream patetičan, za upucati se. Čovjek je prošao kroz najlošiju skupinu na Euru, što bi po defaultu sa ovakvom Španjolskom napravio i Cico Kranjčar. Onda je prošao Italiju na penale u najgoroj utakmici ikada, u neviđenom kukavičluku koji nam zorno pokazuje kakav bi se nogomet igrao da samo favoriti prolaze i da nema ekipa poput Turske i Rusije koje se ne boje izazvati sudbinu i status quo. Da je ispao na penale svi bi još jednom ukazali na mane Španjolske, poslali ga u penziju uzgajati masline i još bi jednom uz ime Španjolska vezali epitet gubitnika.

Ovako ih se hvali kao da su osvojili dva EURA zaredom. Smiješno. Samo se nadam da će ih Rusi večeras nakantati i tako im se osvetiti za poraz u prvom kolu koji je, da je Pavljučenko iza sebe imao par utakmica, trebao skroz drugačije završiti čak i bez Aršavina.

Aragonesu posebno zamjeram forsiranje Inieste, koji bi po Hollingerovim izračunima vjerovatno bio najgori igrač prvenstva (ja se ne sjećam njegovoga pasa namijenjenog osvajanju terena koji nije završio u nogama protivnika). A na klupi sjedi Fabregas. Ili forsiranje Xavia, bezopasanog veznjaka na štetu razbijača Alonsa. Iniesta i Xavi su tipični španjolski gubitnici, sićušni veznjaci koji pokušavaju opstati u svijetu žilavijih i jačih. Nije ni čudo da je jedan Senna dobio državljanstvo, on je jedini igrač iz sredine koji bi prošao test Rade Končara. A svaka ekipa koja ima u sredini bar jednog igrača koji prolazi taj test je tim bolja, još da recimo Alonso i Fabregas igraju imali bi ih čak 2,5.

Evo o čemu se radi. Rade Končar je dobri stari bravar koji je prilikom steljanja u drugom svjetskom od okupatora skinuo povez sa očiju, okrenuo se prema cijevima mitraljeza i viknuo – "kukavice pucajte u prsa!Q" Što je do "obadva, obadva, oba su pala" bio trenutak koji je svakoga pravog Šibenčanina tjerao da se naježi.
I sad zamislite bilo kojega nogometaša pred streljačkim vodom i njegovu reakciju. Senna i Alonso sigurno okreću prsa, Fabregas bi se okrenuo bar na bok, ali Xavi i Iniesta? Već ih vidim kako plaću i na koljenim mole da ne pucaju.

Karaktere na stranu, ali oni ni svojom konstitucijom ne smiju igrati zajedno u modernom nogometu. Pa obojica izgledaju kao da su završili u zatvori svaki put kada bi otišli na izložbu bonsaia, jer su se naravno penjali po eksponatima.
Štogod, samo nek Aragones forsira Iniestu i eto nama Rusa u finalu. Što garantira odličnu zabavu u nedjelju. A kada smo zadnji puta gledali zabavno finale? Upravo tako.

RUSIJA

Guus Hiddink je čudo. Rezultati koje je ostvario govore sve (svi sve znamo o naslovu prvaka sa PSV-om krajem 80-ih, uspjesima sa Nizozemskom, Korejom i Australijom, ali ja bih posebno istaknuo njegov drugi boravak u PSV-u prije nekoliko godina kada je klub koji je upravo ostao bez gomile talenata poput Kežmana, Robbena, Hoflanda, Rommedahla doveo do polufinala Lige Prvaka protiv Milana, i kada su drami drugog produžetka ispali zbog tipičnog talijanskog odbijanca koji je zabio Ambrosini), ali nogomet kakav igra ova Rusija vrhunac je čak i takve karijere.

Ovo nisu Rusi sa kojima smo se mučili u kvalifikacijama, niti Rusi koji su doma zamalo izgubili od Engleske. Kroz ove priprema i kroz ove 4 utakmice rodila se nova ekipa atomskog nogometa, Phoenix Sunsi soccera. Atomski nogomet su igrali Nizozemci dobrih 20 godina (od ranih 70-ih do kasnih 80-ih), pa Hagievi Rumunji, Bugari Hriste Stoičkova i Ćirini sinovi 1998. I sada se tom nizu priključuje Hiddinkova Rusija.

Pavljučenko i Aršavin su najbolji pojedinici turnira, igrači koji mogu igrati u bilo kojem svjetskom klubu ali kojima je predobro u Rusiji da bi igdje išli. Sama po sebi sjajna priča. Svjestan da ima sjajan napad Hiddink igra riskantno u obrani, ali on vrlo dobro zna da nešto moraš dati, a ne kao sve ove velike ekipe samo uzimati. To je taj rizik bez kojega nema rezultata.

Stoper čiji svaki udarac sa 40 metara je pola gola, dva beka koja su više u protivničkom šesnaestercu nego u obrani, dva defanzivna vezna koja se ubacuju na krilo, dva napadača koja igraju kombinatorno na kojem god dijelu terena se našli i uvijek su opasni bilo iz udarca ili zbog pasa. Ovakvu igru užitak je gledati i najozbiljnije, uz Nasha i Sunse ovi Rusi su nešto najbolje što se dogodilo sportu u novom mileniju. Samo da potraju bar do Južne Afrike.

ŠVEDSKA

Kakva ekipa, ostarjeli i ishlapjeli igrači koji nisu u stanju pratiti zahtjeve igre i koje iznad provalije izdiže samo nogometni genij najboljeg pojedinca na planeti u ovome trenutku. Zlatana Ibrahimovića sam u neku ruku držao Kobeom Bryantom nogometa, pojedicom koja sam samcat može lošu ekipu odvesti do rezultata, ali sada se moram ispraviti – Zlatan je bolji od Kobea, jer nema šanse da bi onako loše odigrao u finalu sa dobrom ekipom kao što je Kobe napravio sa Lakersima.
Da je bio potpuno spreman, gotovo sam siguran da bi prvi put u povijesti vidjeli dodavanje sa 30 metara kroz obranu samome sebi na zicer. Ovako, bio je osuđen na otpadke suigrača koji su i sami otpatci. Ipak, onaj gol Grcima je za pamćenje.

GRČKA

Kakvo je to bilo prvenstvo prije 4 godine kada su ga ovi likovi osvojili? Dobar dio nisam ni gledao jer smo se vozali po Portugalu i uživali po plažama, ali ako se sjećam nedostajalo je par pravih ekipa iz drugoga plana poput Rusije i Turske da odvedu turnir na drugu razinu. Sve je bilo usporeno, kako favoriti i vole, a Grci su igrajući isti takav antinogomet na 1-0 došli do kraja. Srećom po nas više nisu ni upola tako čvrsti bez Zagora, Chica i Texa, a i naišli su na momke poput Pavljučenka i Zlatana koji ne drža puno do nekakvih trči-trči-nabij formula.

Sve u svemu – prvenstvo za pamćenje. Nažalost, ništa od finala Turska – Rusija koji bi valjda bio najgledaniji najneželjeniji finale ikada. Ovako još uvijek postoji šansa da se Španjolci večeras provuku i da gledamo kamilicu od finala u kojima će Švabe još jednom istući tetkice. Dakle, želimo li gledati i u nedjelju nogomet, držimo fige Guusu i momcima.

Do svidanja!

SUMMERTIME BLUES

Jučer sam na basketu gadno rasturio leđa, tako da sada sjedim na nekih 5 jastuka kako bi ih što manje micao u ovoj nesretnoj drvenoj fotelji. Dodatni razlog da si konačno kupim taj laptop, kako bi mogao iskoristiti ovu jutarnju hladovinu koju mi pruža položaj balkona u kombinaciji sa ogromnom smokvom.

Nedostatak hladovine je i dobrim dijelom razlog zašto se nisam javio od prve utakmice finala, iako nešto većim dijelom držim odgovornim nogomet. Navečer dvije utakmice, gomile knjiga koje čekaju biti pročitane, hrpa ljudi sa kojima treba popiti pivo u ovo ljetno doba, sve su to sitnice koja su punile energijom moju malenkost, ali ni svi ovi razlozi zajedno nisu bili to što me odvuklo od detaljnijeg praćenja finala.

Ne, glavni razlog je što je finale usprkos kraju iz snova, na kraju ispalo samo najniža točka jedne euforične sezone. I to iz dva kuta:
1. igra je bila očajna iz više razloga što nakon do tada viđene razine košarke nikako nije moglo biti dovoljno
2. cinizam oko suđenja potpuno je ubio svaki osjećaj pozitive koji je sezona donijela sa sobom u vidu svega vezanog uz ligu

Kao i naš nastup na Euru, tako je završila i NBA sezona – hrpa euforije pa zatim hladan tuš. Back to life, back to reality. Do 11. og mjeseca i nove sezone. Naravno, osvrnut ćemo se na Draft, koji put prokomentirat ćemo nešto i o tržnici, ako bude volje detaljnije ćemo pratiti kvalifikacijski turnir za Olimpijadu i sam košarkaški turnir na Olimpijadi. Ali stanje je takvo da je vrijeme za mali odmor od košarke, koji je eto počeo nešto ranije od predviđenog.

Sjajni EURO zaslužuje poseban post, nadam se uskoro, a do tada samo nekoliko novih činjenica. Konačno smo se svi uvjerili da su Muslimani u pravu i da je ima Boga Alah, a ne tamo nekakav Jahve ili Jesus. Potaknut tim saznanjem posjetio sam obližnju đamiju i prekrstio se, po novome me možete zvati Umit Nekaran.

A prije osvrta na EURO, na ogromnu količinu dobre glazbe u ovih prvih pola godine, na knjige za plažu i još svašta evo i završnog osvrta na NBA finale i sezonu kao takvu.

Osim prve utakmice koja je donijela dramu, ostatak finala bio je ispod razine na koju smo navikli kroz cijelu sezonu. Iz utakmice u utakmicu momčadi su padale, vještinu i igru pobjedili su fizički umor i snaga volje. Nema ništa loše u tome, samo naglašavam da sezona iz snova zaslužuje nešto poetičniji kraj, posebice ako se gledano samo po papiru čini da ga je i dobila – naslov su osvojili Ray, KG i PiPi, tri posljednja good guya stare generacije.

Nije tako izgledalo i na terenu, Pierceov povratak i drama završnice prve utakmice u kojoj su Lakersi igrali dobro i u kojoj je Boston pobijedio na krilima euforije i borbenosti obećavali su finale za pamćenje. Međutim da tako ne bude pobrinula se osim umora i nagla odluka Lakersa da prestanu igrati. Znam, njihovo vrijeme tek dolazi od iduće sezone, nitko ih već sada a pogotovo bez Bynuma nije očekivao u finalu, to nije upitno, mene pak muči kako takve veličine poput Bryanta i Jacksona u ključnim momentima nisu u stanju pružiti barem dostojan otpor? I kakva ih uopće budućnost čeka ako su na trenutke više djelovali kao Lakersi iz 2004.e nego neki novi, a dobro znamo da su ti ekipa sa najgorom kemijom ikada koja je igrala finale.

Točnije, način na koji su Phil Jackson i Kobe odradili ovo finale djeluje poput izdaje. Da, Boston je jača, viša i agresivnija ekipa, ali zar nisu upravo ova dvojica trebala svojim individualnim kvalitetama stvari postaviti u ravnotežu?

Nakon ovakvih finalnih izdanje ostaju samo pitanja. Ona o tome kako je Phil dobar samo sa vrhunskim materijalom odbacimo odmah, jer je vodivši Bullse bez Jordana i Lakerse nakon Shaqa više puta dokazao da nije samo psiholog i guru već da zna i ponešto o struci. Mene je kupio u one dvije sezone kada je mučio Sunse do zadnjih sekunda iskorištavanjem njihovih slabosti i stalnim prilagodbama igre. Tako nešto u ovome finalu nismo mogli vidjeti.

Dakle, radi li se o bojkotu ili tek o nemoći da se zamisli provedu na terenu? Nećemo znati, ali ono što znamo je to da je Jackson previše grešaka radio u raspodjeli minuta, dodjeli uloga i odabiru igre kako bi bio izuzet od lošeg izdanja Lakersa u 5 utakmica.

U biti, Lakersi su prema kraju igrali toliko loše da se izgubila ona jedna dvojba koju sam imao sam sa sobom, i koja mi nije dala mira. Iako sam cijelu sezonu navijao za Boston i želio da osvoje naslov iz čistih teoretskih razloga, gledajući ih kako se muče kroz playoff, kako igraju ružnu košarku koja ovisi o nadahnuću pojedinca doveo sam se u situaciju da u finalu bodrim Lakerse jer su igrali momčadsku košarku, bilo ih je lijepo gledati i ništa nisu postizali na silu.

Da paradoks bude veći, većinu Celticsa obožavam (Ray mi je najdraži igrač ikada, PP blizu, KG zaslužuje respekt, Housea bi uvijek imao u svojoj ekipi kao petog beka) dok jezgru Lakersa skoro pa prezirem (Kobe je seronja, Gasol pičkica, Sale iritantan), i opet je samo taj košarkaški impuls bio dovoljan da takve razlike pomete u stranu – ovi igraju bolju košarku, dakle za njih sam. Što je u neku ruku i utješno jer mi je još jednom pokazalo da prije svega volim igru samu, a opet mi se i smučilo jer sam ljepoti, nježnosti i kompleksnosti Lakersa podredio sirovost, jednostavnost i agresivnost Celticsa kao da su ove potonje stvari manje vrijedne.

Opet, sve to samo je pokušaj uma da pronađe neki smisao u cijeloj toj sramotnoj završnici sezone koju se kako to uvijek biva zasrali ljudi u sivom, koji su i doslovno uvijek u nekakvoj sivoj zoni. Nakon prošlogodišnje frke sa Donaghyem jednostavno sam otišao na odmor od NBA i izbacio sve negativnosti iz glave, da bi joj se vratio par mjeseci kasnije i opet je počeo promatrati očima djeteta. Srećom, skandal je izbio dovoljno kasno tako da nije upropastio uživanje u draftu, koji je bio i ostao jedini NBA trenutak važniji od same igre, te dovoljno nakon poraza Sunsa od Spursa da me ne baci u totalni bed i preispitivanje smisla.

Ove sezone problemi sa sudcima su počeli prerano, točnije tri su događaja u meni potpunu ubila želju za sportom na nekoliko dana.
Prvo je ponovno buđenje cijele priče oko Donaghya, koji je navodno optužio i druge sudce za namještanje tekmi, što je dovelo do toga da jednoga Dicka Bavettu, vjerovatno najpoznatijeg NBA sudca provjerava FBI.
Ovo samo po sebi ne bi bilo toliko kritično, baca nešto crnila po sjaju NBA koji si sami stvaramo, ali ne toliko da ga i dalje ne vidiš kako sjaji.
Drugi događaj, očajno suđenje u drugoj utakmici u kojoj je Boston išao na liniju svaki put kada bi ušao pod koš dok Lakersima nisu svirani očiti prekršaji bilo je ono što je prelilo čašu, moment koji sam po sebi i nije toliko strašan ali u kombinaciji sa momentom djeluje brutalno na živce sportskog fanatika.

Inače bih sebi uvijek opravdao slične situacije, rekao bih hej, pa Boston igra u reketu i stalno ga napada, logično da pucaju više slobodnih od Lakersa koji su šuteri, ali ovaj put to nije bilo dovoljno. Želio sam opravdanje, a umjesto njega dobio sam treći događaj.

Treći događaj je kriminalno suđenje na Euru sa početka, suđenje koje je svakodnevno poništavalo regularne golove a poklanjalo neregularne kao da se radi o rukometu, a ne o sportu u kojemu je taj jedan gol u 99% slučajeva razlika između pobjede i poraza.

Srećom, situacija se nešto promijenila, kako turnir odmiče tako poput repki i sudci hvataju formu a oni loši su po kratkom postupku poslani kućama. Ali gledajući širu sliku, te gomila grešaka na nogometu samo su dodatno ubili moje uživanje u NBA finalu.

I nakon što je druga tekma bila očajna zbog sudačkog kriterija, treće nije ni bilo jer se Boston nije ni pojavio, još jednom dokazavši da ako nisu motivirani i napaljeni nisu u stanju odigrati ništa što bi ličilo na smislenu košarku. Nažalost, to nije bilo dovoljno da se probude već pobijeđeni Lakersi koji su i takvom susretu jedva dobili.

Četvrta je pak opet donijela miris prave košarke, ali više u sinopsisu nego u izvedbi. Pierce je igrao sjajno, Allen čudesno, Celticsi su okrenuli 25 razlike za Lakerse, ali sve kao u nekakvom sporom filmu, bez drame i uzbuđenja koje bi inače donijeli takvi preokreti. Boston je zaigrao sa pristupom i sve se raspalo, Lakersi su od ekipe koja je dobrom igrom napravila 25 razlike opet postali momčad bez identiteta.

Iako sam pogledao sve tekme, u snimkama naravno jer sa ovakvim stanjem uma nije dolazilo u obzir dizati se u ranu zoru, puno veća veza tijekom finala sa događanjima od samih utakmica i mojih misli bili su Simmonsovi osvrti. Srećom, u finalu je igrao njegov Boston što je rezultiralo sa tekstom na temu svake utakmice, te je to njegovo stavljanje stvari u perspektivu ugušilo do kraja ionako poremećen osjećaj za NBA finale. Ali čak i u njegovim tekstovima više se dala osjetiti melankolija nego euforija, usprkos tome što je naslov Celticsa trebao doći kao ostvarenje sna. I iako su radilo o nečemu sličnome, i iako je i o tome pisao, ni Bill nije ostao imun na cijelu ovu priču oko finala i prosječnu igru u samome finalu što se dalo osjetiti po većoj dozi realnosti od očekivane kada su Celticsi u pitanju. U biti jedini romantični trenutci njegovih tekstova nisu vezani za Celticse već za priče o djetinjstvu, što dovoljno govori o nesretnom trenutku u kojem se odigralo ovo nesretno komercijalno eksploatirano finale – možda je Bill odlučio i zaigrati malo na zreliju i realniju varijantu, ali prije je stvar u tome da finale nije ponudilo previše toga što bi pobudilo nekakve uzvišenije osjećaje.

Odalke uopće ovolika potreba za traženjem nekakvog većeg smisla u jednoj finalnoj seriji? Pa valjda od tuda što je ta serija trebala biti kruna jedne prekrasne sezone i što se toliko očekivalo od dvoboja dva kluba sa takvom povijesti. Na kraju, dobili su samo vlasnici tv prava.

Od prvih Aingeovih poteza sanjamo o naslovu zajedno sa Celticsima kako bi život ispisao još jednu priču, stvarnu a kao iz romana. I iako smo vidjeli sve mane Celticsa po pitanju igre, one ljudske i timske kvalitete zasjenile su sve ostalo. Do dolaska Rusa na ovome Euru i njihovoh totalnog nogometa koji izgleda kao nogometna verzija Phoenix Sunsa, ta kemija Celticsa bila je nešto najbolje što svijet sporta može ponuditi.

Ali kada se nakon prve utakmice finale svelo na opstanak izdržljivijega i jačega i kada je igru zamijenila upornost, ni sva kemija Celticsa nije bila dovoljna da ovaj događaj izdigne na toliko željenu mitsku razinu. Nažalost on je ostao bliži lanjskoj smijuriji od finala između Cavsa i Spursa.

Gledati Garnetta kako fulava zicer za zicerom i ne bi trebalo toliko smetati kada umeš u obzir da je čovjek u 250 dana odigrao preko 100 utakmica punom snagom. Gledati Kobea kako dobrovoljno preuzima ulogu playa jer više nema snage za razbijati udvajanja i utrajanja također se čini kao nešto normalno. Samo što u ovome trenutku nemam volje ni želje tražiti pozitivu u cijeloj priči, radije ću čekati draft i početak slaganja ekipa za novu sezonu. Kraj ove treba prihvatiti jednostavno takvim kakav je bio – trenutkom u kojemu se usprkos svim lijepim stvarima nije dogodilo ono najbitnije, nije postao trenutak za pamćenje.

Ali dao je bar dva podzapleta koji zaslužuju dublju analizu i koji bi godinama trebali zabavljati ovo malo NBA fanatika na raznim kavama i pivama. U oba slučaja su u pitanju dvoboji i u oba slučaja razultati tih dvoboja su šokantni.

Doc vs Phil i Kobe vs PiPi. U seriji u kojoj su obje momčadi pukle i fizički i psihički nakon naporne sezone, nikakve revolucionarne metode nisu mogle pomoći. Skok, agresivnost i koncentracija bili su jedina potrebna oružja. I tu je Rivers potpuno nadmašio Jacksona, cijelo vrijeme svoju momčad držeći budnom. To mu nije uspijevalo ni u prvom ni u drugom krugu, u finalu konferencije već je lagano shvatio poantu svog posla da bi u finalu briljirao. Više nisu bile potrebne ni pravilne rotacije ni promjena akcija ili obrane, bilo je bitno samo održati ekipu gladnom u najbitnijim trenutcima.

I dok je Rivers u tome uspio, a ne zaboravimo da je imao puno lakši posao sa gladnim veteranima poput KG-a i posebice Raya koji se toliko istrošio u zadnjih nekoliko utakmica da si vjerojatno skratio karijeru za jednu sezonu, e sa druge strane Jackson je nailazio na zid. Njegove riječi nakon prva dva teška poraza, svaki na svoj način, nisu imale onu snagu potrebnu da vrate momčad na pravi put. Ma koliko god on želio da funkcionira trokut i da Kobe bude glavni pokretač nesebične košarke, u ovim trenutcima kada je bila potrebna puno jednostavnija poruka Jackson je zakazao.

U drugome dvoboju sam uživao najviše od svega. Najbitniji trenutak finala, konačna potvrda svima nama koji vjerujemo u to da ne možeš u isto vrijeme biti Zlo i najbolji na terenu. Kobe definitivno nije ni novi Jordan ni naj igrač svoje generacije, jer ga je u finalu u direktnom dvoboju Pierce rasturio. Zasluženi MVP finala, sa dvije hall of fame partije u seriji, sa tri solidne i tek jednim podbačajem. Cijelo vrijeme igrajući svjestan da riskira puno težu ozljedu, Pierce je zasjenio Bryanta u svakom pogledu, čak i u onome u čemu smo mislili da je Kobe nenadmašan – u 1 na 5 napadima. Dok je Kobe uglavnom promašivao, Pierce je svojim jurišima na koš preokretao rezultat.

Da je kojim slučajem Pierce bio partner Shaqu u doba tri naslova Lakersa, mislite li da bi ovi propustili osvojiti ih? Mislite da bi Kobe napravio nešto više sa Bostonom od Piercea sve ove godine? Sada konačno imamo odgovor, a on kao i obično uvažava puno više kutova gledanja od našeg malog, zakučastog pogleda na stvari diktiranog mainstreamom. Kobe je tek iza sebe imao bolji kontekst i bolje tržište, to je sve.

A sada nažalost usprkos bolovima u leđima moram na posao umjesto na plažu, pa prekidam ovaj pokušaj opravdanja vlastite lijenosti. Uglavnom, draft je pred vratima, do njega navijajmo za Rusiju i Hiddinka i još jednom čestitajmo Slavenu i ekipi. Još jednom su se potvrdili kao naš Star Trek, mali dijelić Federacije u ovoj sivoj svakodnevnici. OK, možda smo trebali malo više riskirati protiv Turaka i otvorenije napasti, ali zar i sa onakvom igrom pod ručnom nismo imali dovoljno šansi? Prolaza nas je koštalo to što smo ostali bez Dudua, što smo umjesto vrhunskoh centarfora imali Petrića van forme i Olića u krivoj ulozi strijelca umjesto smetala.

Iskreno, to me najviše i veseli. Ne poraz, iako mi je u neku ruku i drago što je izostao novi razlog za masovnu histeriju. Veseli mi činjenica da sa nečim što ima predznak hrvatsko konačno znam na čemu sam, a da mi to hrvatsko neće razbiti glavu staklenom bocom, psovati mater ili slati u spolni organ. Svi smo od reda, nakon što smo ostali bez Dudua, rekli – falit će nam, bez njegovih realizatorskih sposobnosti nismo ista ekipa, bit će dobro ako prođemo skupinu. I gle, kad tamo stvarno tako, prošli smo skupinu ali smo ispali jer nam je falio Dudu.

Drugim riječima, konačno smo imali normalan nastup na nekakvom natjecanju, a to nije mala stvar, biti iz Hrvatske i normalan. Zato su Bilić i momci Federacija. Nažalost, ostatak društva baš i nije na toj razini, ali pomalo se ide naprijed. Iako ići naprijed nije lako u zemlji u kojoj se poskupljenje struje regulira cinizmom nije lako. Mada više nisam siguran radi li se o cinizmu ili čistoj gluposti kada naša vlada donese tarifu po kojoj će nekima struja poskupiti više, nekima manje a onima koji je nisu ni trošili – neće uopće. Go figure, Einstein je još uvijek živ, rita se i to kao savjetnik naših lidera.

THE HRVOJE PERIĆ EXPERIENCE

Trebao je ovo biti post o Euru, malo da skrenemo pažnju na nogomet prije nego se opet bacimo na finale NBA. Ali kako je ovo ipak blog za i od košarkaških fanatika, košarka je opet na tapetu. I to zbog Hrvoja Perića.

Upravo sam odgledao najbolju partiju jedne HR ekipe ove godine. Iste ekipe koja je od deset najboljih predstava ove sezone sigurno vlasnik bar njih 7. Ostale tri nek pripadnu Zadru, oni su sposobni odigrati vrhunski. Samo, u tome sposobni leži ključ ovoga finala kakvo nitko nije očekivao i koje raste iz tekme u tekmu.

Zadar je sposoban za velike utakmice, ali Zadar ih ne igra. Posebice ne na strani. Ne može se govoriti da Zadar igra koliko mu treba, jer velike ekipe i kada igraju samo onoliko koliko im treba – pobjeđuju. Zadar ne pobjeđuje, on uredno gubi.

Njihov problem, a osim sa Splitom vidjeli smo ga i u NLB ligi, je da Zadar nema srce ni borbenost. Ekipa koja je u stanju na svom parketu pristupom, željom i borbenošću razbiti svakoga i usput odigrati obranu iz snova van svoje dvorane mekana je poput bebine guze. Razlog? Motivacija i koncentracija, a znamo dobro tko je odgovoran za taj segment.

Aco je paun. On maše rukama, viče, gura se u prvi plan. Tipična mimikrija – mašući svojim velikim šarenim repom on prikriva to što je po pitanju igre i pripreme totalno ispodprosječan. Igra ove ekipe Zadra samo je preslika njegovog nastupa. Doma se busaju u prsa, a čim vani naiđu na dostojnog protivnika ostaju bez odgovora. Nema sudaca da im daju vjetar u leđa, nema publike da ih ponese, ostaje im samo parket i lopta. A bez adrenalina ova ekipa očito ne može odigrati košarku sa glavom i repom, niti može pristupom odgovoriti na pritisak protivnika.

Sad, možda je i žalosno što Split nema šansu zbog kriminalnog sudačkog kriterija pobijediti na strani, ali na kraju krajeva Zadar je zaslužio to prvo mjesto i sve prednosti koje idu s tim. Samo želim reći da je Zadar tipični primjer nesretne hr košarke, potencijalno dobra ekipa koja plovi na granici osrednjosti bez pravoga plana ili smisla, dok je Split pravi razlog zašto je ovo finale odlično i zašto uopće pričamo o njemu.

Jer kod Splita nema potrebe govoriti o sposobnosti. Ono što vidiš to i dobiješ. Odlično vođenu ekipa sa savršeno podijeljenim ulogama koja nikada ne uzima slobodnu večer i ne razmišlja o sljedećoj utakmici. Vidiš pravu košarku, taj sport koji je odavno isčeznuo sa naših područja i koji možeš primjetiti jedino ako popiješ iste one količine viskija koje ispiju Vanjak i Cvitković da bi nastavili živjeti u svojoj bajci. Bajci u kojoj je Hrvatska još uvijek košarkaški relevantna zemlja.

Ako je Aco paun, Piksi Subotić je Leonardo. Piksijev kod omogučio nam je da vidimo večer u kojoj će Hrvoje Perić skupljati brojke o kojima većina igrača može samo sanjati, 20-7-6 statistiku i borbenost na svakom milimetru terena. Gledamo Rudeža kako zabija 27 koševa sa preko 60% šuta. Gledamo kako iz tekme u tekmu jedan do jučer smiješni Sumić postaje solidan playmaker.

Za Rudeža svi koji smo u košarci znamo da je igračina i drago nam je da ga konačno i šira javnost može vidjeti i čuti nešto o njemu. Ako imamo sreće dobili smo novog Mateja Mamića u repki.
Tko prati finale sigurno je primjetio razvoj Sumića, mali je u prvoj tekmi djelovao kao izgubljen slučaj da bi iz utakmice u utakmicu dobivao na samopuzdanju pa mu se smirila i ruka te si je dozvolio da igra košarku. A zna je igrati, njegovi pasovi su zlata vrijedni u konkurenciji koja ne zna pošteno odigrati ni povratnu. Njegov slučaj samo je još jedan dokaz da za postati igrač trebaš igrati, 5 utakmica u nizu i Split je dobio Akinsova nasljednika za iduću sezonu.

Ali uz sve ove heroje, Perić je ipak broj jedan. On je u mojoj knjizi napravio kvantni skok, nešto što je do sada uspijelo samo Ivici Oliću. Sjetite se Olića prije one prijateljske protiv Slovačke kada se probudio. U ekipi koja je igrala tehnički savršen nogomet jedan sirovi lik poput Ivice iz Davora djelovao je kao muha bez glave. Njegova nesposobnost da išta napravi kako treba iritirala je do boli. Svakim svojim ulaskom razbijao je ritam uštimanog napada, kada je trebalo dodati naprijed bacio bi loptu iza leđa suigraču, a kada bi trebalo zapucati spetljao bi se o vlastite noge.

I taman kada sam skupio dovoljno istomišljenika da osnujem udrugu građana "Izbaciti Ivicu Olića iz repke", i tek što nisam zakupio domenu www.ivicaolicmoraumrijeti.com dogodila se Slovačka, nakon toga i Engleska, i Olić je postao dio ekipe. Svojom trkom i upornošću te nepredvidljviim kretanjima konačno je počeo više koristiti nego smetati, a ja sam preko noći od najvećeg kritičara postao najveći fan, spreman osnovati klub obožavatelja njegova lika i djela.

E to je kvantni skok, i sličan je izveo i Perić. Već godinama pljucam po njemu u svakoj prilici, a posebice kada ga vidim u repki. Je, možda ima talenta ali je neradnik koji nije u stanju pogoditi slobodno a kamoli tricu, krepalina koja ne skače i ne igra obranu. Još lani dalo se naslutiti da u stvaranju nove momčadi za njim nema potrebe jer bio je to još gori Perić, košarkaš kojega je i ono malo osjećaja za igru napustilo nakon svih godina staganacije i kritika.

I onda se dogodila ova sezona. Prvo je dobar dio sezone odradio kao šljaker, krpajući rupe pod košem Splita neumornim skakanjem, posebice u napadu, od nekadašnjeg talenta postajući ultimativni garbage man. Kapa dolje, biti koristan sporedan igrač bolje je nego ostati beskorisna masa. Ali u završnici sezone, u polufinalu i sada u finalu HP igra kao najbolji hr košarkaš. Pronađenu agresivnost osim u obrani i skoku koristi i pri ulazima, počeo je sve češće pogađati i vanjski šut, češće ide na ulaz, razigrava, pa opet malo skače. Ne, nije stvar u crvenome mesu već u svemu po malo. U treneru, suigračima, sjajnom kontekstu – svejedno. Bitno je da je konačno postao košarkaš i da sam po novome njegov fan. I opraštam mu za ono isključenje u drugoj, samo je pokazalo koliko je gladan važnih utakmica.

Treba reći da je i Zadar dobrim dijelom odgovoran za igre Splita. Očito su igrači Zadra uljuljani u tu svoju veličinu i nepobjedivost doma da nisu u stanju dignuti igru vani na približno potrebnu razinu. U obrani ispadaju kao djeca, neodlučno kreću na udvajanja i preuzimanja, slabo se kreću, gube svoje igrače iz vida. Žalosno je da nikome nije palo na pamet odigrati presing ili bar udvojiti igrača koji prenosi loptu s obzirom da Split nije imao prvog playa. Bar malo da se smetalo Periću ili Sumiću umjesto da ih se potpuno razigra, pa nije da je Perić Pippen a niti je Split Chicago pa će ako ga udvojiš baciti loptu Jordanu. U napadu pak ne koriste prednosti u visini ili nakon preuzimanja, ne igraju ni 2 na 2 a kamoli da vrte nekakve akcije, sve je ostavljeno na milost i nemilost trenutnom raspoloženju pojedinca.

A to je žalosno s obzirom na kvalitetu nekih igrača. A posebice je žalostan tretman onih koji uvijek mogu pomoći. Macura koji zna samo skakati ali koji to radi fenomenalno zaslužuje puno češće rotiranje, njegov skok može izbaciti protivnika iz kože. Lalić kao žešća, jeftinija i šuterski bolja verzija Gečevskog zaslužuje igrati. Ako ne u Zadru, onda negdje drugdje, ali tragično je da čovjek koji svojim vještinama i visinom može koristiti u igri na mnogim razinama sjedi na klupi. I naravno da me najviše živcira poigravanje sa Baraćem, hr Ginobili mora igrati, to i zaslužuje svojim učinkom, ali u dvije sezone Aco mu još nije našao veću ulogu od one povremenog divljeg spasitelja sa klupe.

Zanimljivo je da sva tri nabrojena igrača osim određenih igračkih kvaliteta ekipi Zadra mogu pružiti i ono što im kronično nedostaje, srce. Stoga me njihova rotacija i ograničena minutaža još više čudi.

Uglavnom, Zadar usprkos svim manama i dalje ima kvalitetu koja je dovoljna za naslov. Split je uljepšao jednu košarkašku godinu i digao moral pred ove nesretne kvalifikacije za Olimpijadu. A to je jedino bitno. Konačno imamo što vidjeti i za koga navijati, čak i u domaćoj ligi. Jedina šteta je što će umjesto da bude bolje, dogodine stvari vjerovatno opet postati gore. Ali ako Split i ne uspije zadržati nikoga, ako se Zadar opet promijeni ostat će nada da netko uvijek može iskočiti. A uz nadu imat ćemo i sjećanje na ovih par utakmica u kojima je HP igrao baš kao Pippen spasivši ne samo svoju karijeru od propasti, već i našu vizije košarke kao sporta koji se čak i u našoj zemlji još uvijek može odigrati na pravi način. Hail hail.