ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

29Jul/080

(CHIL)DRESS BLUES

Posted by Gee_Spot

Čovjek ne može ni krajem sedmog mjeseca da se odmori od košarke, umjesto da dane provodimo uz dobru knjigu pripremajući se za jutarnje prijenose sa Olimpijade (nekim čudom svi su uvjereni da Amerikenjci dolaze lakoćom do zlata, kao da nas zadnjih 10 godina nije ničemu naučilo), mi mozgamo o tržnici. I to ne više samo o onoj NBA pradznaka, po novome sada treba jedno oko držati i na euro tržištu koje nije ništa drugo nego igračka par grčkih bogatih brodara, povećana sponzorska ambicija nekolicine španjolskih klubova i najvećim dijelom ruganje ruskih tajkuna sa dobrim ukusom ostatka Europe.

Paralelno sa uživanjem u kupanju (u moru koje je btw negdje oko 20 - bilo do danas) zadnjih dana okupira me isščitavanje opusa Slavoja Žižeka, za kojega polako počinjem vjerovati da je stvarno najbitniji moderni mislilac. Ako ne najbitniji a ono svakako najzanimljiviji i najzabavniji, boljeg dokaza od friških izdanja "Pervertitov vodič kroz film" i "O nasilju" ne treba, knjige su to koje u prosjeku po stranici donose jednu ili dvije teze vrijedne promišljanja, te još po jednu pop-kulturnu referencu koja sve dodatno začini. I dok je ovaj drugi naslov nešto najbolje što je do sada napisao (svakako najrazumljvije), "Pervertitov vodič kroz film" tek je pokušaj da se na račun fenomenalnog istoimenog dokumentarca nešto dodatno proda. Hrpa je to eseja koji nemaju nekakvog velikog smisla ovko zajedno osim poveznice u filmskim referencama, ali podsjete čovjeka na pravu stvar a to je spomenuti dokumentarac koji je nešto što svaki filmofil mora pogledati, kao i čovjek željan dobre zabave s mozgom. Meni nakon nekoliko ponovnih gledanja (a prvi put sam ga gledao u Motovunu i bio je to vrhunac lanjskog festivala) samo ostaje nova životna želja a ta je da vidim zajednički dokumentarac o bilo čemu koji će zajedno napraviti Herzog i Žižek. E to bi bio urnebes.

Uz bilježenje Slavojevih misli tu i tamo zabilježim i neku svoju, a onda se brzo posramim zbog nedostatka dubine, stila i ostalog. Uglavnom, dok Slavoj traži temelje nasilju u samom ustroju demokracije, ja po papirićima uglavnom zabilježavam sve što mi padne na pamet vezano uz Childdresov presedan, pokušavajući stvar sagledati iz svih kuteva Pa shvatite ovaj post kao rezultat nekoliko dana promišljanja, zamjena teza i hvatanja već ishlapjelih misli jedva čitljivih na raznim post-it papirićima.

Dakle, Josh je svoju mikrofonku definitivno spakirao u Grčku. Osim što je to nakon pokojnog Dražena prva mikrofonka u Europi, njegov dolazak još je bitniji zbog presedana koji kaže da se eto po prvi puta preko bare zaputio čovjek koji je u NBA imao zacementiranu poziciju. I to ne bilo kakvu, već poziciju igrača oko kojega se gradi igra.

Do sada smo se nagledali narkomana, bludnica, i prije svega ili istrošenih NBA veterana ili mladaca sumnjive kvalitete čiji karakteri nisu bili u stanju pronaći posao nigdje bliže rodnoj grudi. Naravno, kada su veterani u pitanju bilo je i par nešto svježijih primjeraka (Tarpley, Richardson) ali oni su Europu prije birali zbog liberalnijeg stava prema konzumiranju hohaina! nego zbog želje da zaigraju za momčadi svijetle povijesti.

Znači nisu svi Ameri u Europi napušeni (uz časne iznimke Cooka i Akinsa, ali oni ionako službeno ne igraju u EU - po novome Cook više nije ni Amer već Crnogorac, a bolje bi bilo samo da je izabrao Jamajku za novu domovinu), ali nisu ni kvaliteta koja bi nadomjestila odlazak najbolje bijele braće u NBA. Tako da jedna od istina na kojima gradimo poglede na život glasi – u Europu dolaze Ameri koji nisu u stanju izboriti mjesto na NBA rosteru.

Naravno, ovim potpisom ta istina i cijeli svijet na njoj izgrađen više ne postoje, sada samo ostaje ustvrditi sa kolikim posljedicama i koliko dugoročno. Momak u naponu snage, spreman potpisati svoj prvi pravi veliki NBA ugovor kojim će si osigurati egzistenciju i nešto veću mirovinu od Bruna Šundova izabire Grčku umjesto NBA. Bolesno.

Ali u biti nije. I uopće se ne radi o nikakvim rušenjima postojećih svjetova već o čistom stopostotnom biznisu. U donošenju odluke nije presudila nikakva želja za istraživanjem novih prostranstava, nekakav inat prema Atlanti zbog zanemarivanja, već čista i prirodna ljudska pohlepa. Uostalom, bar u uvom slučaju brojke sve govore:

- po NBA standardima koji se neće tek tako lako promijeniti, Childress je igrač koji zaokružuje petorku, ili idealno šesti igrač, što je i bio u Atlanti i što je uloga u kojoj se zbog svojih fizikalija i all-round igre sjajno snalazio mijenjajući igrače na dvije, tri a ponekad i četiri pozicije. Igrač takvog profila vrijedi puni iznos midlevela, možda malo više ako momčad ima prostora na salary capu, dakle nekih 6 milja po sezoni. Pošto je Childress dokazano dobar u svojim okvirima, nema sumnje da je momčad koja treba pravo pojačanje u stanju ponuditi taj midlevel na više godina, što znači da bi realno Childrees mogao dobiti, bilo u Atlanti ili negdje drugdje, ugovor od oko 36 milja. Što je odličan ugovor, i dugoročno i financijski. Samo, ono što uvijek zaboravljamo kada pričamo o NBA ugovorima je porez. Da, Bush je smanjio poreze bogatima ali to ne znači da NBA igrač skoro nešto više od trećine navedenog iznosa ne uplati kao porez na dobit. Dakle, Childress bi imao godišnju ratu negdje između 3 i 4 milje.

- Grci su mu ponudili duplo i to neto, što znači da sa njihovim porezima koji su manji od onih u Americi godišnja rata Childressove gaže klub košta skoro 10 milja. Da ne govorim da se radi o Grčkoj i da uopće nema sumnje da će se nešto zavrtiti i mimo zakona, tako da prave cifre vjerovatno nikada nećemo saznati.

Ali ako uzmemo da je u pitanju duplo veći iznos godišnje, jasno je zašto je mladi igrač koji je već iskusio profesionalni život i ima posložene prioritete izabrao Grčku – radi se o ponudi koja se ne odbija. Iako bi na kraju balade mogao zaraditi koju milju manje nego u NBA (ako ćemo gledati da je mogao dobiti dugogodišnji ugovor), ako odradi sve 3 godine u Grčkoj Childress će iz njih izaći bogatiji za nešto više od 20 milja, što je iznos za koji bi u NBA morao igrati bar 5 sezona i još dio one zadnje, šeste godine ugovora. Par garantiranih milja su ništa naprema onome što može zaraditi ako ostane zdrav i u sadašnjoj formi nakon ove tri godine. Mislim, kad složiš sve na papir stvarno se radi o nemoralnoj ponudi i sa te strane Childressova odluka je jasna.

Idemo dalje, na košarkaški aspekt. U startu manji su fizički napori, što lovu na kraju mjeseca čini još slađom. Dok u NBA bar jednom tjedno igraš tekmu protiv ravnopravnog ili boljeg protivnika (ako si Atlanta i puno češće), u Olympiakosu takve utakmice dolazit će na kapaljku i to uglavnom kroz Euroligu. Uz sve još se i igra rijeđe, maksimalno dvije tekme tjedno za razliku od NBA ritma koji zna namjestiti i tjedan sa po 4 tekme – i to na gostovanju.

Zatim, Childress će kao najplaćeniji košarkaš u povijesti euro košarke imati i nekakvu odgovornost kao nositelj igre. Samo kako će igrač stvoren da bude vodonoša odjednom postati zvijezda? Nikako, ali to i nije bitno s obzirom na način na koji se igra u Europi i gdje prvi strijelci rijetko zabiju iznad 20. Od Childressa nitko ne očekuje da zabija 30, ali njegov nedostatak vanjskog šuta mogao bi biti ogroman problem. Ne zato što će on po defaultu dobivati gomilu lopti na šut, već zato što sama igra u Euroligi bazirana na zoni od vanjskih igrača traži potezanje trice a nju Childress do sada nije mogao zabiti.

Njegova brzina, spretnost, skočnost i sjajan ulaz dovesti će ga do dovoljno koševa, njegovo kretanje bez lopte je (netipično za mladog crnog košarkaša) odlično i nakon godine u Grčkoj bit će još bolje, ali u svakome scenariju Childress je tek jedan od 5 igrača, nikako onaj koji radi razliku, čak ni u Europi. I sada se opet moramo vratiti na novac, dakle bez obzira na sve njegove kvalitete i jednu novu razinu košarke i atrakcije koju donosi, vrijedi li toliko platiti košarkaša koji ti ne garantira dovoljno koševa za stvoriti razliku? Opet dolazimo na početnu priču, onu da je Childress s razlogom igrač za midlevel. Ako on vrijedi 7 milja po sezoni, znači li to Carmelo Anthony može očekivati ugovor u Grčkoj vrijedan 30 milja po sezoni? Naravno da ne, zato je to još jedna potvrda da se ovdje radi najmanje o košarci a najviše o jalovim marketinškim potezima da se skrene pozornost fanatika košarke sa NBA i sponzora te televizija sa nogometa na košarku. Samo kao i svi u srži umjetni pokušaji i ovaj je osuđen na kratak život.

Jer istina je sljedeća - da Childress vrijedi lovu koju mu je dao Olympiakos, te novce dobio bi u NBA. Što vodi do druge istine - čak ni razni tajkuni ne mogu platiti pravu NBA zvijezdu.

Sa košarkaškog gledišta u biti gube svi: i NBA jer je ostala bez igrača koji ima mjesta u njoj; i Grci jer im za takav novac ovaj igrač ne garantira ništa osim ljetnih priča za popunu prostora,; i sam Childress jer će kada se dogodine vrati u NBA (a s obzirom da ima opciju nema sumnje da hoće, nije se još rodio Amer a pogotov tamnoputi koji može izdržati u Europi ako baš ne mora) možda biti bolji igrač i čovjek ali će opet morati tražiti svoje mjesto pod NBA suncem.

Sa svih drugih aspekata dobiva samo Childress i to financijski jer sumnjam da će bez obzira na sve napise po medijima Grci vratiti ovaj novac prodajom njegovih dresova. Niti je ovo Madrid niti je Childress Beckham.

Stavimo na stranu Childressa koji je kako smo do sada zaključili očito anomalija a ne presedan, i posvetimo se nečemo puno bitnijem za NBA i košarku općenito, a to je povratak Europljana nazad na Stari Kontinent. Od onih koji su se do sada vratili, u NBA je i dalje bio mjesta za Navarra, Garbajosu i Delfina, dok za Brezecom i Nachbarom nitko neće pustiti suzu, sam njihov bitak sve ove godine u NBA nikada mi nije bio jasan.

Ali Navarro, Garbajosa i Delfino su imali ponude pravih klubova i imali su definirane uloge. Navarro se pokazao dobrim u ulozi strijelca sa klupe, u biti po prvi put u životu počeo sam ga cijeniti kao košarkaša. Sada se opet vraća u ulogu šutera bez kontrole ali na puno više minuta i to kao starter, što znači da ga opet neću moći smisliti jer takvom igrom uvijek više šteti nego koristi ekipi.

Garbajosa je tek djelomično pokazao kakav je igrač, drugu sezonu nije ni zaigrao i prava je šteta što više nije imao volje za još jednom pokušati jer doslovno je mogao biti čovjek odluke u nekim budućim bitnim playoff serijama.

Defino je pak u Raptorsima konačno pokazao da može igrati ulogu prvog ili drugog swingmana sa klupe, solidne obrane i nikada boljeg šuta mogao je birati NBA klub (znam i da je Delfino Argentinac, bez brige, ali vodimo ga kao Europljanina jer tu je napravio ime). Samo problem sa svom trojicom je što za takve uloge malo tko može dati više od minimalca ili pola iznosa midlevela, dok u Europi dobiju i više te još uz lovu stigne i status - zvijezde.

Ne želim reći da će NBA propasti zbog odlaska tri igrača niže srednje klase, ali da ne bi bolje bilo da oni zaokružuju nečiju klupu od tri tipa koja ne smogu spojiti dva šuta za redom – bilo bi.
Pravi problemi nastat će tek onda kada kvalitetniji europski igrači odluče zamijeniti NBA Euroligom, jer s obzriom da su danas skoro trećina igrača u NBA stranci i da je baš taj broj uvedenih kvalitetnih igrača dobrim dijelom odgovoran za porast kvalitete igre, jasno je što bi se dogodilo njihovim odlaskom. NBA bi ostala bez šestih, sedmih i osmih igrača što bi dodatno oslabilo mnoge ekipe te bi ligu dovelo na razinu sredine 90-ih kada su osme i sedme momčadi u playoffu imale rostere kakve danas imaju Memphis, Sacramento ili Minnesota.

Da budemo do kraja jasni, da su Andres Biedrins i Saša Vujačić odabrali Europu stvari bi ovoga trenutka bile puno gore ali nisu zato što su klubovi zbog straha stvorenog cijelom pričom oko Childressa bili znatno izdašniji nego što bi bili da iste nema. Pa je tako Vujačić dobio gotovo cijeli midlevel Lakersa što je po meni skroz zasluženo s obzirom na igre mu u playoffu, dok je Biedrins izvukao ugovor u rangu graničnog all-stara igrača što ipak nije realno. Ali drugačije se nije moglo u ovim trenutcima straha kojem su potomci puritanaca oduvijek skloni, pogotovo zato što su Warriorsi imali mjesta pod salary capom i svako odugovlačenje moglo je biti kobno po odnos sa igračem.

U ovoj situaciji povratka Europljana gubi samo NBA. Euroliga bi konačno mogla postati opet gledljiva kao u doba kada smo gledali Sabonisa u Realu, igrači bi bili zadovoljni jer mnogima je bitnije biti prvi u selu nego zadnji u gradu, a NBA bi eto morala naći način da nadoknadi gubitak kvalitete ukidanjem 3 ili 4 kluba (a i danas, kada su svi najbolji igrači svijeta u jednoj ligi trebalo bi ukinuti bar dva). Uglavnom, za nas fanatike ne bi bilo većih problema jer bi manjak dobrih NBA tekmi kroz godinu nadoknadili gledanjem onih atraktivnijih Eurolige.

S tim da se meni iskreno ne gleda previše ruske ekipe posložene opranim novcem kako pokušavaju kupiti trofeje (prezirem CSKA i njihove trofeje zadnjih godina, njihova dominacija u Euroligi je isto tako neočekivana kao da baciš pit-bulla među dvije pudlice pa se čudiš što ih je ovaj rastrgao, ma stvarno). U NBA do osvajanja naslova ipak moraš proći nekakvu fazu odrastanja, čak ako si iz New Yorka ili Los Angelesa ne možeš kupit naslov, već eventualno tek dva-tri igrača, ostalo moraš izgraditi bilo preko drafta, bilo preko tradeova. Ma nema uopće potrebe govoriti koliko je NBA iznad Eurolige i uopće bilo kojeg drugog sportskog natjecanja po pitanju organizacije, samo znam da bi bilo puno ljepše gledati Garbajosu u Spursima kako mijenja Roberta Horrya sa tricama u zadnjim sekundama nego u nekakvom ruskom klubu za kojega nije briga ni vlasnika.

Bazen NBA talenta će se tako manje ili više suziti, to je nažalost neminovno. Mada nije ni za zamjeriti svim tim Europljanima što odustaju, nije da ih sve ove godine Amerikanci maze. Te su meki, te su krivi za stalno padanje pod reketom i pokušaje iznuđivanja faula u napadu, te ovo, te ono. Sterotipi nisu laž, ali nisu ni sveto pismo. Euro igrači su u NBA donijeli kvalitetu više i bez njih ni lanjska sezona ne bi bila – najbolja sezona ikada. Bez njih pad je neminovan ali jedna stvar može radovati – pravi košarkaš nikada neće napustiti NBA bez obzira koliko ga omalovažavali. Zbog toga će nazad tek razni Markote, Šundovi, Kasuni, Navarra i Garbajose a pravi igrač će ostati u NBA dok god je lova ista. Međutim, ako za prosjećne košarkaše Europa bude ovoliko plaćala, logično je da će jedan Krstić za novcem u Rusiju gdje će ga paziti kao kralja a ne u neki NBA klub koji mu može dati par milja i gdje će još trener vikati na njega jer ne igra obranu i ne skače.

A što je sa eventualnim dolaskom ostalih Amera? Slično kao i sa Vujačićem i Biedrinsom, i agenti Delontea Westa i još nekolicine igrača koji se u najboljem slučaju mogu nadati tek midlevelu pokušali su nabiti cijenu svojim štićenicima prijetnjama o seljenju u Europu. Tipična američka priča, vječna panika sa ekrana, sa naslovnica novina, sa radija. Orson Wells sranje. Delonte West u Ciboni, kada već Cavaliersi neće da plate hoće Bandić. Međutim, čak ni Ameri nisu toliko naivni, dobro znaju da osim par Rusa i Olympiacosa nitko više ne može i neće ponuditi ugovor koji se ne odbija nekom Amerikancu te da mogu slične glasine prekinuti budu li malo fleksibilniji u pregovorima. I znaju da je taj iznos midlevela više nego dovoljan da se svi preostatli slobodni igrači zadrže.

Tako da bi prije novih Childressa po meni mogao zavladati trend dolazaka bivših zvijezda koje su danas istrošeni košarkaši koje nitko ne želi zbog njihovog karaktera. Nique Wilkins je bio gotov igrač kada je stigao, ali ovdje govorim o tipovima koji još nisu u 40-im i koji su si izgradili takvu reputaciju da ih nitko neće plaćati za sporedne uloge jer donose više štete nego koristi. Marbury, Francis, Iverson kao gotovo slobodni igrači prvi mi padaju na pamet, a uskoro bi im se mogli pridružiti Carter ili Davis. Takav igrač nikada neće odbiti milijun više ni priliku da još jednom bude zvijezda. Bolje izgoriti nego izblijediti, misle si oni iako je jedina stvar koja gori u njihovoj blizini hrpa novčanica koju pale za svoje usluge.

Kako god okrenuli, jedini koji su uvijek na dobitku su igrači. Financijski će uvijek biti zbrinuti, ostali ili otišli oni su zaštićeni kao da su izmislili i patentirali tržište. Ma samo da čujem prvog sljedećeg koji će se požaliti na ugovor ili status u klubu.
NBA će morati pojačati iznose za plaće i smanjiti porez ako ne želi da ostane bez jednog broja dobrih igrača koji su nužni da stvari funkcioniraju, isto kao što ni jedna firma ne može funkcionirati bez nekoga tko kupi smeće svako jutro.
Ovi pak umjetni europski klubovi, što oni dobivaju?

Koga god doveli, nikada neće imati 10 000 pretplatnika, niti će imati 15 000 rasprodanih mjesta dvije večeri za redom. Od prodaje dresova i suvenira neće sigurno imati za pokriti dio transfera, niti će ikada u klubu biti takvog sponzora koji ime na dresu može platiti iznosom koji omogućuje mirnu godinu rada hladnog pogona.
U ovim klubovima sve ovisi o gazdinom novcu, o tome koliko je Macola voljan izdvajati svaki mjesec.

Europa je uvijek imala sistem vlastitih košarkaških škola koji je bio osnova svega – izbaciti svake godine par igrača za prvu momčad, par ih prodati većim ribama kako bi mogao mirno živjeti. Nigdje u raćunici nema marketinga, dresova, pretplatničkih karata. Sada odjednom, zahvaljujući nečijem luđačkom trošenju ti klubovi kopiraju NBA klubove po količini novca kojom se razbacuju. Samo što za razliku od originala, kopije nemaju temelje niti sistema u kojem bi mogli djelovati i koji bi pazio na njih. Čista stihija koja se prekida onoga trena kad gazda kupi dionice Wigana i odluči se baviti novom igračkom.

Ako kojim slučajem za par mjeseci Childressu zakasni rata plaće, što mislite kakve će biti posljedice? Još jedna priča koja će nam samo skrenuti pažnju sa onoga bitnoga, igre.
Jedino rješenje se nameće samo po sebi. David Stern je još jednom na pravom putu. Da, mislim na Euro diviziju NBA. Europa može izdržati 5-6 klubova po NBA standardima, a sve te priče oko problema sa natjecanjem, putovanjima i sličnim su gluposti, osim ako ne mislimo na dodatne količine ugljika koje će proizvesti tih novih nekolika stotina letova.

Ili, što mi je uvijek bilo logičnije, organizirati NBA Euroligu po uzoru na original, utrpati u nju 16 najboljih klubova i potpuno zaboraviti na Euroligu ili domaća prvenstva. Pa onda organizirati nekakav kup na kojem bi pobjednik jedne NBA igrao protiv pobjednika druge kako bi konačno imali pravog world championa. Samo, 5 klubova čini se nekako lakšim zadatkom nego 16, jer tih 5 bi osim imidžom mogli NBA predstavljati i kvaltietom, dok bi ovih 16 uvijek bili talentom sakatiji, osim ako se sama NBA ne bi smanjila za bar 6 klubova.

Euro košarka će inače uvijek ostati poluamaterska po svemu osim samoj igri (koja će pak ostati zauvijek zarobljena u vremenu i prostoru za razliku od raznolikosti stila i pristupa koju nudi NBA – tko želi vrhunsku kontroliranu euro košarku eto mu Spursa, tko želi rovovsku američku borbu eto mu Bostona, tko želi zabavu prije svega eto mu Sunsa). Jedna civilizacija ne treba dvije NBA lige. Ali možda treba europsku diviziju. Razmišljajmo o tome.

(Ja jesam – ukinemo Clipperse, Memphis, Atlantu, Orlando i Charlotte, ili Oklahoma City i New Orleans, nebitno, a osnujemo London Clippers, Moskva Grizzlies, Madrid Hawks, Milano Magic i Berlin Bobcats. Imamo novu diviziju na Istoku koja leti na turneju po Zapadu odjednom, a isto tako klub sa Zapada kada jednom dođe u Europu odradi svih 5 tekmi. Sa Istokom bi se pak nešto češće letjelo, ali nema problema ni ako serije budu od deset tekmi na gostovanju, NBA regularna sezona ionako nema puno smisla kada pogledamo raspored utakmica. Bitno je da se karte prodaju, a siguran sam da u slučaju europske divizije ne bi bilo problema. Evo, sad se skupimo mi nekakva ekipica i kažemo ajde da kupimo karte za Milano, dolaze Sunsi. Kad tamo sve rasprodano, samo u Milanu ima 12 000 pretplatnika a nova dvorana prima 18 tisuća ljudi koji se od tekme do tekme uglavnom skupe iz Italije a dobar dio dolazi iz Francuske ljute što još nema svoje Pariz Hornetse. Ljudi bi poludili za ovakvim proizvodom, i najbolje od svega ne bi na tribinama bilo toliko žderača hamburgera koji reda radi idu na tekme kao da idu u kino već bi sve bilo manje više ispunjeno pravim navijačima. Ili je Europa nekada bila takva, možda su danas svugdje iste face?) Petorka Magica u sastavu Jameer Nelson, Marco Belinelli, Danilo Galinari, Andrea Bargnani i Dwight Howard trenutno je osma na Istoku, sa realnim šansama za playoff. Pa tko ne bi "love this game"?)

Dakle, možemo zaključiti da je cijela priča oko Childressa puno vike nizašto, a ne nekakav početak kraja svijeta kakvog znamo. Na kraju krajeva, Childress neće zasigurno vratiti ulaganja, a već to samo po sebi se kosi sa glavnim pravilom poslovanja. Što je još jedan paradoks situacije u kojoj kapital igra glavnu ulogu – naime, isto kao što je potpuno otvaranje kapitalizmu cijele Europe nakon rušenja Zida uzelo ono najbolje što smo imali od košarke, sada nam se to vraća kada su naši kapitalisti stasali. Samo što očito nisu stasali dovoljno.

Childressova mikrofonka tako postaje simbol igračke pobune protiv krutih pravila salary capa, a tek zatim onako usput donosi i nešto dobro u Europu. Dok u biti, samo uzima - novac te Europe. Ali cijela ova priča nije znakovita jer na malom uzorku pokazuje sve što je pošlo u krivo sa kapitalizmom na Istoku (gle čuda, klubovi Francuske i sličnih civiliziranih zemalja ne razbacuju se lovom, samo Grci i Rusi – a svi znamo dovoljno o ruskim tajkunima). Na domaćem primjeru Cibone sve nam je više nego jasno prikazano.

Ono na što ovaj slučaj ukazuje i što je puno bitnije je nestanak srednje klase. Isto kako je kapitalizam uspio podijeliti cijeli svijet na dva tabora (crvene – plave, glupe – pametne, religiozne – sekularne), tako je na ekonomskom planu uspio od nekadašnje srednje klase stvoriti tek nešto zaduženiju nižu klasu. Što imaš veće dugove, to imaš veći društveni status, a ako nemaš mogućnost zaduženja onda si tek nitko i ništa. I tako imamo ekstra bogatu manjinu i masu onih koji realno imaju tek za pokriti osnovne životne potrebe.
Isto takvu stvar sad imamo u košarci – dok jedni imaju ugovore od 20 i 15 milijuna i nazivamo ih all-star igračima, drugi igraju za minimalac ili pola midlevela. A taj midlevel, u biti čista oznaka za srednju klasu danas imaju možda jedan ili dva igrača na rosteru od 15 imena. Što je u postotku vjerno odnosima u stvarnom životu.

Childress je posljednji revolucionar srednje klase, čovjek koji je odlučio prihvatiti ponudu ravnu onoj iz Huxleyeva Vrlog Novog Svijeta, otići na Otok i tako lansirati odjeb ustaljenim pravilima i pokušati nešto novo. Nažalost, u novi život ne vodi ga Mustafa Mond već nekakav Grčki brodograditelj.

O da, zahvaljujući Childressu stvarno se lakše krati vrijeme do Olimpijade. I da ga skratim dodatno evo još jedna teza, možda i najbitnija u svemu.

Strast, želja, ljubav. To su valjda razlozi zašto živimo, zašto radimo i zašto između ostalog pratimo i košarku. Ja sam siguran da Childress ni jedan od tih razloga ne može navesti kao primaran za dolazak u Grčku. Da mu je Atlanta ponudila isti novac, ili možda čak da ga je negdje trejdala, momak bi ostao doma. Dakle, dok god je ovaj dolazak plod čistog materijalizma bez ikakvog upliva emocija, on nema snagu da stvori ikakvu promjenu. Kada prvi NBA igrač dođe u Europu i kaže da je stigao zbog kvalitete života, političkih razloga ili nečeg trećeg e tada imamo trend koji može značiti nešto više. A do tada, show must go on. All about the Benjamins baby!

P.S.

Pukao bih da kao primjer odlaska društva u kurac ne navedem i sliku sa boksačkog meča između Božića i nekog tipa za nekakav naslov u pitaj Boga kakvoj kategoriji. Uglavnom, naš borac boksao je cijeli meč sa ogromnim natpisom TELE 2 ispisanim na golim leđima. Moja prva reakcija bila je tipično cinično "ih, šta nije bar moga' napisat' VIP", ali šalu na stranu. Sve ima smisla do neke granice, ali kada čovjek na vlastito tijelo piše reklame da bi dobio šaku love od sponzora, kada obje strane pristanu na tako nešto, e tada stvari definitivno idu u kurac. Nemam pojma zašto nije napisao reklamu na hlaće, zašto jednostavno nije obukao majicu (jadan, možda mu je nisu sponzori dali), ali pretpostavljam da je Božić od onih koji bi za lovu i ostvarenje sna na čelo istetovirali Podravka. U biti palo mi je na pamet nešto radikalno ali nešto što nas kad tad čeka – davanje imena dijetetu po proizvodu i potpisivanje doživotnog sponzorskog ugovora. Dobiješ curicu, nazoveš je Nestle, i ostatak života imaš mjesečno par stotina eura i čokolade koliko poželiš. Prekrasno. Nestle McGee. I još će se naći par kretena koji će reći da u tome nema ništa loše, to je samo novac. Ne nije. To je smisao života malo veći od spavanja, žderanja i jebanja onesvještenih cura po ulici.
Kako god, od te večeri Božić za mene više ne postoji ni kao sportaš ni kao čovjek. Uopće ti prijenosi sa uvijek bistrim i lucidnim Ćosićem i ludim Mavrovićem koji očito pati od nedostatka proteina i stalno urla (hej, ako patiš od pretjeranog unosa ptičje hrane ne opterečuj svojim zanosom dobre ljude koji sjednu pred TV da pogledaju borbu ) više od sporta nalikuju na nekakav teatar apsurda. Sponzoriran teatar. Naravno.

Filed under: bball No Comments