ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

9Aug/080

OI!

Posted by Gee_Spot

Olimpijski teror počinje, čekaju nas dizanja u tri iza ponoći i gledanje Repeše i ekipe kako se muče protiv Rusa i sličnih. Vrijedi li tako nešto truda? Apasolutno. Jer ako se samo sjetimo zadnjih nekoliko turnira, košarka je bila sjajna. Na stranu to što nije bilo naših, ali Olimpijada prije 4 godine sa Marburyem i Iversonom kao zadnjim čavlima u lijes USA Basketballa bila je nešto nezaboravno. Trenutak kada je svijet shvatio nešto što je nekolicina šaptala cijelo vrijeme – NBA action nije košarka već proizvod.

Nažalost, većina je opet poruku shvatila pogrešno, likujući što se konačno pokazalo da Ameri nemaju pojma o košarci zaboravavljajući da bi jedni Detroit Pistonsi, da su se pojavili na turniru, sve pomeli. Taj problem pristupa reprezentaciji više kao All-Star susretu umjesto reprezentaciji pokušali su riješiti gradeći repku kao - momčad. Pa smo dobili logistiku na čelu sa Colangelom, stalni stručni stožer za više ciklusa i potpise grupe igrača na vjernost reprezentaciji duži niz godina.

Prije dvije godine pokazalo se da ta momčad treba rasti kroz natjecanja a ne samo kroz trening da bi bila potpuno spremna. Individualne kvalitete morale su srasti u momčadske. Ali. Ameri su opet poželjeli imati i ovce i novce, i ekipu i all-star skupinu igrača. Što je dovelo do toga da ni dan danas ova repka ne zna braniti pick n roll, ili odigrati flex napad, već je nekakav paradoksalni spoj NBA action i all-star atrakcija i vještine sa pristupom i razmišljanjima ozbiljne košarkaške ekipe.

S obzirom da su sada stariji i spremniji, a da su prije dvije godine smiješno izgledali samo protiv Grčke, nekako bi realno bilo misliti da bez obzira na sve mane i paradokse ova USA repka opet može na vrh. Ali neće im biti lako, jer iako je konkurencija na vrhu nešto slabija nego prije (Grčka i Argentina nisu više onako moćne) jedna ekipa bolja je nego ikada. I da, moje mišljenje je da će Španjolci osvojiti zlato i tako ga pridodati zlatu sa SP-a od prije dvije godine. I da će poput Argentinaca kompletirati oba naslova u ovih zadnjih 6 godina koliko traje pad USA košarke uzrokovan okretanjem zadovoljavanju najnižih strasti publike umjesto košarci (hej, znam da su 2002. Argentinci bili drugi, ali zar stvarno onu krađu možemo smatrati regularnom utakmicom? Srbi nisu prvaci ma što pisalo u knjigama, Argentina je bila najbolja ekipa i zlato im je ukradeno na najbezobrazniji način ikada).

Da se samo sjetimo nekih trenutaka ovih zadnjih godina koji su se urezali u pamćenje. Nećemo ići u razdoblje prije Indianapolisa gdje su Ameri redom gubili od svih ekipa koje su imale nešto kvalitete – Argentine, Srbije i Španjolske. Doba prije još uvijek je obilovalo old scholl igračima koji su znali igrati košarku, te konkurencijom koja je skidala gaće pred snagom i fizikalijama. Kada su Argentinci pokazali da se momčadskom igrom i talentom može pobijediti sila, sve se okrenulo.

Jasno, iz Indianapolisa se malo što može pamtiti osim poraza Amera i frustracija Paula Piercea koji je bezuspješno pokušavao nositi tu očajno posloženu repku ni sam još ne bivajući spreman za tako nešto, te naravno krađe nad krađama. Bora Stanković tako je lijepo svojima poklonio zlatu u samom srcu najstarije moderne demokracije a da nitko nije trepnuo iako smo mnogi razbili nešto tu večer (meni je zamalo stradala televizija, ali ipak sam se odlučio za gipsani zid koji sam sutra sam morao krpati, plus bilo je to prvi put u životu da sam osjetio desničarski elan ravan Thompsonovu, Srbi su tu večer bili neprijatelji koje je trebalo zauvijek izbrisati sa lica zemlje).

Dvije godine kasnije sa Olimpijade u Ateni pamtimo sjajnu Litvu predvođenu Jasikevićiusem koji je tada bio na vrhuncu karijere i koji je sam razbio USA (tko može zaboraviti onih 7 trica koje su upadale svaki puta kada bi Ameri pokazali da hvataju konce). Repku koja je par dana prije toga već osjetila najbolniji poraz u povijesti nakon što su ih izrešetali Arroyo i Ayuso. Kvragu, da smo bar tada bili na Igrama možda smo po prvi put i mi mogli dobiti Amere.

Pa onda oni ulazi Waltera Herrmanna i polaganja kraj frustriranog Duncana u polufinalu, dok Larry Brown smišlja kako će svu krivicu svaliti na nikako posloženu momčad (i tko mu može zamjeriti?). Pamtimo i dalekometne bombe Talijana koji su izbacili Litvu i oduzeli nam mogućnost da gledamo finale između dvije najbolje ekipe, pa smo umjesto bitke Ginobilia i Jasikevićiusa gledali šetnju Argentine do zlata. I slavlje Amera kada su protiv razočaranih i praznih Litvanaca došli do bronce.

I stigli smo do SP-a od prije dvije godine, smiješnog prvenstva sa 12 momčadi viška i negledljivog sistema natjecanja. U kojem se budući prvaci Španjolci nisu sreli sa Amerima i praktički su samo jednu tekmu, polufinale protiv Argentine, igrali protiv talentom ravne momčadi. Trenutak za pamćenje je ipak luda pobjeda Grka protiv nove i ozbiljne USA repke, trice Aristotela Spanoulisa, te pick n roll igra Platona Papaloukasa i Sofokla Schortsanitisa koja je kraj obrane Amera izgledala kao najbolja kopija Stocktona i Malonea. Ja osobno nikada neću zaboraviti igru Shanea Battiera (na cijelom turniru, a posebice u toj tekmi) jer prvi puta sam vidio čovjeka koji se doslovno spreman ubiti ne bi li osvojio loptu ili obranio koš. Košarkaški Gattuso. Samo što jedan Battier nije ćinio proljeće.

A ova nova, još naprednija repka nema ni tog jednog Battiera. I tu je šansa Španjolcima da dokažu da ono zlato iz Japana nije slučajno, i da poraz od Rusa na lanjskom EP-u nije ništa nego trenutak slabosti. Ili pak polažem prevelike snage u dokazane gubitnike? Znam jedno – gledao sam dovoljno USA nastupa kroz ove pripreme i nisam vidio nikakav poseban napredak od dosadašnjeg stila. I do sada su bili favoriti (uvijek bi govorili prave stvari, smijali bi se i pomagali jedan drugome, djelovali bi poput obitelji a onda bi u ključnim momentima ostali prazni i nemoćni)a izgubili bi, nema razloga da tako ne bude opet. A kako Španjolci jedini imaju kvalitetu kojom se mogu nositi sa Amerima, nek budu oni ti koji će ih skinuti. Naravno, postoji tu još jedna logika koja kaže da obično kada prognoziram nešto na račun iznenađenja i vruće glave razočaran zbog toga što stvari nisu idealne, uglavnom fulam. Dakle, ako kažem da će Španjolci biti prvi, a uvijek fulam, ergo – Španjolci neće biti prvi. Odnosno, ako kažem da će Ameri razočarati, a uvijek fulam, ergo – Ameri će odigrati odlično. Da vidimo kakve su šanse za ovim ishodima šetnjom kroz reprezentacije.

Prvo treba pohvaliti sistem natjecanja, nakon mučenja na SP-u i na zadnjem Euru, sa gomilom ekipa i dvokružnim igranjem po skupinama, sada konačno imamo jedini razumni format – 12 ekipa, 5 utakmica u skupini nakon kojih se direktno kreće u kup sistem. Jedino bi možda bilo bolje de se preskoči četvrtfinale i da se direktno igra polufinale, ali s obzirom da ima dosta solidnih ekipa ni te četvrtfinalne utakmice neće biti loše. Gledat ćemo i njih, ne bi li doživili poneki trenutak koji možemo spremiti u sjećanja.

A

AUSTRALIJA

Idemo redom preko naših protivnika. Prva tekma je ujedno i odlučujuća – ako dobijemo Australiju otvorena su nam vrata četvrtfinala, čak i mogućeg iznenađenja (polufinale, strah me i reći bez zagrada). Ako popušimo, uvijek možemo reći da je uspjeh i sam plasman na OI. Što je istina, sada smo među 12 najboljih a prije dvije godine nismo se uspijeli plasirati ni među 24.

Zahvaljujući repki koju je počeo slagati Spahija a koju je završio Repeša ulazimo u ovu utakmicu ravnopravno, možda čak i kao lagani favoriti. Naime, do sada Australija je uvijek imala jednu prednost pred nama – momčadski duh i borbenost. Kako je to sada i nama glavno oružje, ispada da smo u egalu.

Australci ni sami ne znaju što očekivati od ove ekipe. Dometi zasigurno nisu veliki, iako je na prošlom prvenstvu Bogut pokazao da može nositi igru. Fali mu pomoćnika, ne govorim tu sad o šuterima kakav je bio Gaze, već više o šljakerima kakav je bio jedan Pero Cameron. Osim na snagu, Australci puno polažu na visinu i mogućnost da njhovi centri i visoka krila zabiju iz vana, samo znamo da igra sa pravisokom petorkom obično rezultira sporijom igrom u oba pravca. Tako da iako i dalje imaju dovoljno sirove snage i visine na raspolaganju (centri David Andersen, truplo meke ruke i najbolji igrač CSKA na zadnjem Finalu Fouru, te Chris Anstey, sa NBA epizodom iza sebe i nekoliko stotina šarafa u sebi ), nema tu više ni brzine ni šuta u onoj mjeri koliko bi bilo potrebno jednoj ekipi da igra ozbiljnu košarku.

Imaju par igrača u Europi, ali Matt Nielsen i Brad Newley tek su niža srednja klasa euro košarke, igrači koji zaokružuju petorke svojih klubova a ne nositelji. Mogu zabiti, a to je kraj post igrača kakav je Bogut najbitnije. Međutim ključ za njih neće biti samo postići koš, nego mogućnost da se igra usmjeri preko još jednog pravca osim preko Boguta ili Andersona u postu. I za to će ogromna odgovornost pasti na njihove playeve, brzance Brutona i Millsa. Jedan je prošao američku školu slash n kick igre, drugi je trenutno na sveučilištu gdje studira isto, i ako njih dva uspiju kontrolirati loptu, probijati obrane i još ponešto i zabiti, tada i Australija može računati na četvrtfinale. Ako se pak pokažu promašajima (a veteran Bruton je uglavnom do sada takav i bio), naša vanjska linija trebala bi ih razbiti. Jer bez obzira što naši centri ne mogu parirati Bogutu i Andersonu po kvaliteti napadačke igre, po borbenosti mogu. Nek Repeša samo pusti Baraća na Boguta pa da cijeli svijet vidi našeg budućeg NBA centra.

Nacija opsjednuta kriketom i aussie rules footballom tako neće previše mariti za ovim turnirom, iako će se uvijek boriti do kraja. Ta borbenost usađena im je u gene predaka koji su svi redom došli na taj kontinent doslovno bez ičega da bi stvorili jedno od najnaprednijih društava današnjice. Mogu li geni sami po sebi biti dovoljni da se preskoče svi nedostatci ne znam, ali znam da se naš od raznih Vujčića i Giričeka pročišćen genetski bazen može nositi sa njihovim. O svemu ostalome neka odluči inspiracija pojedinca.

RUSIJA

Nakon Aussiea idemo na Ruse, da li sa visokim moralom ili u depri, manje je bitno. Jer po ovome što sam vidio protiv Amera i po rezultatima u pripremama, Rusi i dalje nastavljaju sa igrama kojima su osvojili EP. Momčad prije svega, čvrsta obrana, stalna kretanja i stalna dodavanja u napadu, sve pod vodstvom Holdena na parketu i doktora Blatta na klupi. Sa ovakvim rosterom na kojemu jedva da ima nekoliko pravih košarkaša Blatt je napravio čudo i nema razloga da ga ne ponovi. Ne mislim na naslov, ali borba za broncu ne čini se nerealnom.

12 igrača u rotaciji, obrana koja rijetko ispada, napad koji se još rijeđe žuri. Blattove reakcije sa klupe i dalje su pravovremene. Prije neki dan tako je protiv Amera potpuno odustao od skoka u napadu, tražeći od igrača da se vraćaju nazad čim jedan potegne loptu prema košu. Malo blesavo s obzirom da imaju jednog Kirilenka koji se zna ušuljati na ofenzivni skok, ali i jedini način da se uspori igra Amerike i da im se onemoguće lagani koševi. I tako su Rusi uspijeli nametnuti svoj ritam kojim su se držali u igri skoro do samoga kraja, iako je razlika u kvaliteti između ove dvije ekipe ogromna. Možda da daju državljanstvo još kojem Amerikancu?

Osim Kirilenka koji je duša ekipe i koji svojim pristupom i stilom igre diktira ritam (kada vam jedina zvijezda daje sve od sebe na oba kraja terena i igra nesebično koliko je to moguće, drugima ostaje samo da slijede njegov primjer), te Holdena koji donosi dozu individualne kvalitete i bezobraznosti sa hakla u jedan strogo kontroliran sistem, najveća sljedeća individualna snaga u Rusiji je Blattovo vođenje momčadi. Od igrače treba istaknuti tek centarsku liniju koju od reda čine pravi košarkaši koji možda nisu ni najbrži ni najskočniji na svijetu (dapače, svi od reda su trutine) ali svi se znaju kretati, postavljati, zabiti otvoren šut i dodati otvorenom suigraču. Khrapa, Savrašenko i Morgunov kičma su momčadi, nervni sistem zadužen za ravnotežu.

Uglavnom, naše šanse protiv razigrane, motivirane i spremne Rusije nisu velike, ali postoje jer Rusi ne stvaraju razliku kvalitetom pojedinaca već igre, te ako odgovorimo na njihovu disciplinu i pristup imamo šanse. Odigramo li ispod savršene tekme - nemamo.

ARGENTINA

Kao što ih realno nemamo ni protiv Argentinaca. Nije ovo više ista ekipa, moguće je da u skupini izgube čak i par tekmi, ali i dalje imaju kvalitet da nešto naprave kada krene turnirski dio. Samo, ovo izdanje generacije stasale nakon SP-a u Argentini 1990. i velikog trijumfa bivše Juge (Kukoč MVP, Dražen, Divac, Paspalj – moji prvi pravi svjesni sportski momenti, koji su očito inspirirali i Ginobilievu generaciju da se ostavi nogometa i uhvati košarke) najslabije je u zadnjih 6 godina.

Argentinci imaju problema sa pomlađivanjem momčadi, očito pod hitno trebaju novog Kukoča ili Dražena da inspirara mlade. Nevjerojatno je da ekipa koja je od 2002. ponos nacije nije u stanju stvoriti igrača mlađeg od 25 godina i pridodati ga u rotaciju. Sve i dalje ostaje na starim lavovima poput Ginobilia, s tim da kako je većina igrača sada u NBA, to su i umorniji nego ikada. Scola, Oberto i Nocioni i dalje su najbolja unutrašnja linija reprezentativne košarke, s tim da nemaju zamjena. Herrmann nije sa ekipom, veterani poput Wolkowyskog su se oprostili od repke i sve pada na nikada umornija leđa NBA veterana Oberta i Nocionia te "rookiea" Scole. Na vanjskim pozicijama također nije blistavo – Ginobili i Delfino pokrivaju uloge strijelca, šutera i još napadaju obruč svakom prilikom cijelo vrijeme kidajući se u obrani, ali iza njih je ogromna rupa. Pitanje je u kakvoj je Manu formi s obzirom na ozljedu koju je vukao kroz NBA playoff.

Njegovo zdravlje još je važnije jer on je praktički jedini pravi back-up Prigioniu na poziciji playa s obzirom da nedostaje još jednan standardni veteran, Sanchez. Dakle, na jedinici će se krpati umjesto da kao do sada vrte jednog i drugog i traže koji je raspoloženiji. Pod košem će također rotirati Nocionia ne bi li Delfino dobio minute na malom krilu, sve da se što manje osjeti nedostatak ove trojice itekako bitnih sporednjaka. Nije nemoguće nešto napraviti sa rotacijom od 6 igrača, već je nemoguće nešto napraviti sa obzirom na formu te šestorice i stil koji igraju a koji je poprilično zahtjevan.

LITVA

A da nema lakih tekmi na ovom turniru dokaz je i dvoboj sa Litvom u četvrtom kolu, koji bi lako mogao biti na život ili smrt. Litva nije više onako razigrana i nepredvidljiva kao prije par godina, veteranska je to momčad čije slabosti su itekako poznate. Prva je ta još uvijek pretjerana ovisnost o Jasikevićiusu koji nije ni sjena onoga igrača od prije 4 godine koji je Litvu svojim prisustvom iz sredine dizao među sam vrh.

Oni su sada ekipa koja ima šansu za prolaz kao i svi u ovoj skupini (osim Irana) i na čiji stil igre možemo odgovoriti. U Litvi su svi šuteri i ako im se zalomi večer neće biti lako, ali ako im nekako uspiješ kontrolirati šut sve je otvoreno. Pod košem nisu toliko jaki, nema tu one širine – čak ni sa oba brata Lavrinovića u repki. Javtokas je tek prosječan centar, daleko od klase koja bi garantirala oslonac pod koševima tako da se sve svodi na učinak vanjskih igrača.

Macijauskasa opet nema, a Šiškauskas možda jeste briljantan šuter ali i igrač koji 1 na 1 teško da predstavlja prijetnju protiv prave obrane. Protivnik uglavnom ima problem oko toga koga zatovoriti, njega ili Jasikevićiusa, što zna rezultirati ludom šuterskom večeri jednog od njih. Zona isto ne dolazi u obzir, ali dva prava i uporna beka mogu igrati 1 na 1 protiv njih mogu napraviti posao, nije da se radi o nekakvim super atletama koji lakoćom stvaraju višak igrača. Dakle, ako im možeš uštopati glavne igrače i ako pod košem nemaju potrebnu kombinaciju snage i mase, gdje leži njihovo glavno oružje?

U klupi sa koje netko uvijek može poluditi i razbiti ritam protivnika. Dva možda najopasnija igrača Litve na prošlom Euru bili su Songaila i Kleiza, NBA igrači specijalizirani za svoje role. Izostanak Songaile osim šuterski osjetiti će se i u skoku, dok Kleiza igra ali ima sličan problem kao i većina NBA igrača – više mu paše NBA jurnjava nego FIBA košarka. Ako mu pak netko dozvoli da se rastrči i razigra, on može na oba kraja terena napraviti razliku i sam dobiti utakmicu, što će se u ovih 5 susreta u skupini dogoditi bar jednom. Samo da ne bude protiv nas. Uz njega kaos bi, recimo serijom trica, mogao prirediti i Kaukenas.

Dakle, možemo se nositi s njima pod obručima, možemo im smetati na vanjskim pozicijama, još samo moramo odigrati obranu svih 40 minuta i ne dozvoliti da nam nametnu brzi ritam ili da nas uvedu u run and gun. I dobit ćemo ih, usput isprativši Šarunasa u zasluženu mirovinu.

IRAN

Stvari su se tako poklopile da jedinu utakmicu u kojoj su bodovi osigurani igramo na kraju kada ćemo već sve znati. Ili će nam ovi bodovi nešto značiti, ili neće apsolutno ništa. Šteta, obično ovakav protivnik dobro dođe na početku da se probije led. Ili sa nama nema pravila, sjetimo se samo Latvije.

Iran uglavnom igra košarku, iako nemam pojma gdje i kako. Isto tako mi nije jasno što je sa navodnim zabranama nekim sportašima zbog političke situacije, zašto neki poput košarkaša mogu doći a neki pak ne? Svi znamo da su Olimpijski odbori legla licemjerja i korupcije, ali od kada to pokazuju ovako javno?

Što se košarke tiče, Iran ima navodno svoga Yao Minga (izvjesni Hamed Ehadadi), samo što taj ima desetak cm manje, još je sporiji (dakle, kreće se unazad kroz vrijeme), ima slabiji šut i uopće - nije neki bajan talent. Ali bar nešto znamo o njemu za razliku od ostalih Iranaca. Evo nam prilike da saznamo imaju li uz Hameda među ostalih 11 i svoju Danijelu. Iran Depo. Eh, da - kako na turniru nema Srbije, Iran teško da može koga iznenaditi.

HRVATSKA

Ekipa koja nas može i oduševiti i razočarati. Jer bez obzira na sav momčadski duh, kemiju i borbenost koju ima ova nova Hrvatska, kvalitet nam baš nije neki. Pa tako imamo gomilu playeva koji su u stanju gubiti lopte u serijama (posebice Ukić), naš najbolji hakler (Planinić) u stanju je u 5 minuta ubiti protivnika ali i vlastitu ekipu. Naš najveći radnik (Prkačin) najčešće pokušava biti najkreativniji igrač u napadu, a najrutiniraniji bek koji koliko-toliko staloženo može prenijeti loptu ujedno nam je i najbolji šuter za tri iz kuta (Popović) pa tako ako prenosi loptu gubiš mogućnost da razvučeš obranu, a ako ga staviš u kut riskiraš da izgubiš 15 sekundi svakog napada da se uopće posložiš.

Opet, u cijeloj toj prividnoj anarhiji nikada ne nedostaje srčanosti i pokušaja da se pobijedi. Samo teško je pobijeđivati sa igračima koji nisu pobjednici. Bar ne u rolama u kakvim ih gledamo u repki. Prka, Pop, Barać, uvijek borbeni Rozić i konačno razigrani Tomas (kojega je ona trica protiv Španjolske preporodila) igrači su koji imaju svoje role i koji su dosegli vrh, ali koji se još nisu posložili po pitanju uloga u repki. Previše sličnih igrača zadatka, malo klase, možda je to recept koji je Repeši i omogućio da posloži momčad koja može odigrati 40 minuta obrane usprkos svim minusima u napadu. Dok imamo obranu imamo i šansu, pravilo je koje obožavaju treneri i koje govori o tome da je ova momčad rezultat rada dva čovjeka puno više nego ijedna druga do sada. Lako je bilo Mirku Novoselu ili Skansiju biti trener, ali Spahija i Repeša su dokazali da su najveći koje smo ikada imali. I mislim ovo bez imalo ironije - Vladu Vanjka na stranu, ali Hrvatska konačno ima pozitivnu stručnu bilancu. Košarka is back, sada konačno možemo skinuti tu odbojku na pijesku sa trona hrvatskog sporta.

B

I dok će u našoj skupini vladati klanje osrednjih, u ovoj skupini tri možda najbolje ekipe udarit će jedna po drugoj već na startu. Tko preživi pričat će a u startu možemo otpisati Angolu i Kinu.

ANGOLA je stalan gost na ovim turnirima, valjda zato jer si nitko drugi u Africi ne može priuštiti koš, a KINA usprkos domaćinstvu nema kvalitet. Imaju dva diva, u Mingu i Whangu, ali Yao se tek vraća nakon ozljede i pitanje je koliko će uopće moći pomoći, dok je Whang mekši od najmekše kosti Yaova tijela i služi uglavnom za šut sa vrha posta. Tako da će glavni njihov igrač biti Yi, naš dragi dribler stolica, još jedan mekušac koji preferira šutirati sa vrha reketa i skupljati skokove što dalje od obruča. Sve skupa tri glavna igrača zajedno im imaju 16 metara i jedno i pol srce. Kako krv ne kola dovoljno brzo zbog nedostatka pumpi, jasno je da nema cirkulacije u ovoj momčadi za suprostaviti se Dirku i Kamanu.
Dakle, u četvrtfinale će kao četvrti

NJEMAČKA

I dalje one man band, bez obzira na Kamana. Divljak pod obručima će pomoći, takvog suigrača Dirk nikada nije imao, pogotovo ako će boriti za svaku loptu kao što zna. Ali ova ekipa nema šanse za ništa više osim za počasno četvrto mjesto i nastup u četvrtfinalu. Što je više nego dovoljno, jer ovo je prije svega prilika da se još jednom poklonimo Nowitzkom za sve što je napravio za ovu reprezentaciju i svoju zemlju. Sam samcat od jedne Njemačke napravio je ekipu koja uvijek ima mjesto na velikim natjecanjima, ponekad se čak bori i za medalje. Doslovno ju je upisao na košarkaške karte i na tome mu treba čestitati. Nećemo sada patetično naglašavati kako bi tako svi trebali doživljavati košarku, Dirk je jedinstven i zato i jeste toliko poseban. Svaka čast legendo, pa makar nikada više ne prošao prvi krug playoffa. Što i nećeš he he.

GRČKA

Grci teško da mogu uhvatiti više od treće pozicije, ni kada su bili u naponu snage nisu uspijevali naći riješenje za Španjolsku. Iako Grke već godinama smatra najboljom obrambenom ekipom na svijetu, Španjolci nikada nisu imali velikih problema razbiti njihovu zonu kada je bilo najpotrebnije. Ni Amerikanci nisu padali zbog Grčke obrane već zbog večeri u kojoj su ovi izgledali kao Phoenix Sunsi. A niti su Grci osvojili naslov prvaka Europe 2005. samo zbog krvave obrane, nešto je bilo i u napadačkoj širini i bombardiranja sa svih strana.

Lani na Euru dalo se osjetiti da su izgubili dio te borbenosti, onakvu kemiju stvarno nije lako imati cijelo vrijeme. Ali kako je turnir odmicao bili su sve bolji da bi na kraju za malo zaigrali u finalu. Iako, da zaključimo, nisu igrali ništa specijalno – tko zna gdje bi završili da se Planinić nije okliznuo u momentu kada smo imali šut za pobjedu.

Grci i kada ne briljiraju daju sve od sebe, dosta je sjetiti se one dvije minute protiv Slovenaca na tom istom Europskom kada su stigli 12 razlike. Mogu dijelovati nemoćno, ali kada polude – gotovo je. Stara europska škola košarke koja u njihovoj verziji i dalje traje. Uglavnom, u padu su i teško je očekivati novo srebro, ali ako im se poklopi večer u kojoj će im sve upadati mogu iznenaditi svakoga. Grčka posla.

Jezgra momčadi i dalje je ista, sve počiva na čvrstim vanjskim igračima koje ne krasi velika brzina i elegancija ali sva trojica imaju Casselovska muda i čvrstinu. Spanoulis, Papaloukas i Diamantidis su ti koji daju ton i u obrani i u napadu, dok ostatak momčadi uglavnom čeka pravu loptu i priliku da zabije tricu. A tricaša ima kao u priči – uz spomenutu trojicu tu su još Zizis, Fotsis i neumorni Vassiloupolos. Doduše fale im po meni dva bitna igrača iz idealne postave zadnjih godina – Papadopoulos i Kakiouzis. Prvi je bio najbolji post igrač kojega su imali, možda je svojom sporošću smetao i u obrani i u napadu, ali izvrsno bi došao za promjenu ritma i bacanje lopte pod koš jer tenički za klasu je bolji od sirovog Baby Shaqa Schortsanitisa. Kakiouzis je pak bio tipična četvorka koja nakon što odradi svoje u obrani zabija trice u serijama na drugoj strani terena. Iako je Fotsis sličan tip igrača i pokrit će taj aspekt igre, još jedan odličan šuter u ovakvoj momčadi koja živi i umire sa tricom ne bi smetao.

I tako, iako je ova momčad prešla svoj vrhunac i kreće prema dolje te nije moćna kao što je bila, u određenome trenutku može zaigrati kao najbolja momčad na svijetu. Pitanje je samo tko će biti sretnik koji će slomiti zube na tom trenutku inspiracije.

ŠPANJOLSKA

Evo konačno prilike Španjolcima da se odmjere sa SAD-om, nakon što su ih izbjegli u Japanu. I to dva puta. Da konačno kompletiramo score između najjačih reprezentacija svijeta po kojemu su (a i po medaljama zadnjih godina) Amerikanci tek četvrti, iza Grčke, Argentine i Španjolske. Realno, radi se o dvije najbolje ekipe i sve osim njihovog finala bilo bi iznenađenje. Ne veliko, jer ipak se radi o odličnom turniru na kojemu je hrpa odličnih momčadi slične kvalitete, ali ipak iznenađenju jer na papiru su Španjolci i Amerikanci debelo iznad ostalih.

Dok su ekipe poput Grčke, Litve i Argentine u padu, dok je jedna Rusija ipak limitirana, i dok su Ameri još uvijek nepoznanica sa ogromnim prostorom za napredak, jedina momčad za koju sa sigurnošću možemo reći da je na vrhuncu svoje snage u najbolji mogući trenutak je Španjolska.

Možda i jesu postali svjetski prvaci spletom sretnih okolnosti (izbjegli SAD, Argentinci se spetljali u završnici utakmice i prepustili im pobjedu u polufinalu), ali danas za ovu momčad više nitko ne može reći da se oslanja na sreću. Na Europskom su igrali sjajno i onda su uprskali stvar u finalu dozvolivši Rusima da ih iznenade na sličan način na koji smo i mi to napravili onom Tomasovom tricom. Ali uklonili su glavni razlog poraza – očajnog trenera Hernandeza. Kroz mlađe uzraste odgojio je ovu generaciju ali očito nije bio čovjek za velike stvari, te ga je zamijenio legendarni Garcia Aito koji sigurno neće blokirati u ključnim trenutcima i zaboraviti zvati time-out.

Uz promjenu trenera desile su i dvije sitnije igračke promjene koje neće bitnije utjecati na igru – umjesto veterana Cabezasa kao drugi play uskočio je nekadašnji igrač Utah Jazza Raul Lopez, konačno spreman nakon svih ozljeda, dok je fenomenalnog Sergia Rodrigueuza koji trune na klupi Portlanda zamijenio novi mladi fenomen Ricky Rubio, već godinama najveći talent Europe. 18 mu je godina a iza sebe ima već nekoliko tekmi na rubu triple-doublea i to u najjačoj konkurenciji. O quadriple-double učinicima u mlađim uzrastima već su napisane legende, doslovno od Draženovih dana svijet nije vidio ovakvoga šljakera za kojega se od prvog dana može reći da će biti pobjednik.

Pa iako mi je žao što nećemo imati prilike vidjeti genijalne asiste i lakoću kontrole lopte Sergia Rodrigueza, činjenica je da Španjolci nemaju loših strana. Uz Williamsa i Paula, najbolji play ne prvenstvu je bez sumnje Jose Calderon koji bi konačno od Aita mogao dobiti lidersku ulogu koju zaslužuje. Iako se zna tresti u završnici, kao i svi Španjolci, njegova igra na jedinici je školski primjer kako play treba igrati, mijenjati ritam, zabijati i vrtiti akcije. Kompletan igrač koji je nedostatak fizikalija u NBA nadoknadio čudesnim omjerom asista naspram izgubljenih lopti. Dok se on odmara, dva nova playa su u stanju pokriti jedinicu, Lopez kvalitetnim čuvanjem lopte već tipičnim za Španjolce a Rubio talentom i energijom.

Drugi bek je Navarro, povratnik iz Memphisa koji u repki uvijek ima dozvolu za šutiranje kada hoće. To ponekad rezultira masakriranjem protivnika, ali činjenica je da Španjolci djeluju ozbiljnije kada poziciju drugog beka pokrivaju kompletni igrači poput Bernia Rodrigueza ili budućeg Blazersa Rudy Fernandeza. S obzirom da je bivši izbornik znao igrati i sa dva playa, možda Rubio dobije i šansu kao drugi bek, što s obzirom na žilavost i snalažljivost u obrani može odraditi bez problema. Uglavnom, očito je da imaju riješenja kao u priči.

Unutrašnja linija nije ništa lošija, Pau Gasol je uz Dirka najbolji strijelac europske košarke zadnjih 10 godina dok se na poziciji malog krila rotiraju veteran Jimenez, čvrsti Mumbru i spomenuti all-round majstor Rudy Fernandez. Također, tu je i opcija po kojoj malo krilo može odigrati i jedan od najboljih centara-tricaša ikada, Jorge Garbajosa, koji u ovoj novoj generaciji služi kao back-up za cijelu unutarnju liniju i sa klupe donosi kaos prgavom obranom i vanjskim šutom. Hej, iako s onom bradom izgleda opasno kao doktor House, Jorge je u duši još jedna španjolska tetkica. Ali ovoliko tetkica na jednom mjestu u stanju su biti odlična ekipa. A nije da Španjolci nemaju i nešto čvrstine – Felipe Reyes i Marc Gasol su pravi šljakeri kojima nije strano ni guranje pod obručima, čime su za ovu repku od neprocijenjive vrijednosti.

Kako god pročešljao ovaj roster, Španjolci imaju sve. Ta psihička komponenta, iako se osjetila u finalu Eura gdje su odigrai najgore kada je bilo najpotrebnije i to pred vlastitim navijačima, više nije toliko negativno izražena da bi činila razliku između pobjede i poraza. Ne, da bi dobio ovu repku morat ćeš biti bolji na terenu. Pa iako će Ameri u grupi možda i pobijediti, u finalu, pred gomilom Kineza i bez ikakvog pritiska na leđima Španjolci bi mogli poletjeti. Kvragu, možda bi dobili čak i Hornetse.

Bit će ovo jedno jebeno prvenstvo. A posebno će zanimljivo biti secirati igre

U S A

Gledao sam ih u pripremnim tekmama protiv Rusa i Australaca i prvo što ti padne u oči je da nisu ništa promijenili u igri od prije par godina. Ništa. I dalje nema napada, sve se svodi na pojedinačne pokušaje i silovanje, i dalje je obrana šuplja kao onaj skupi sir sa rupicama koji više nitko ne kupuje jer si ga od jadnog standarda ne možemo priuštiti (nemamo sira ali bar za razliku od afričkih zemalja kod nas svako selo ima koš, zahvaljujući Drniškom Orlu).

Glavne mane:

- trener koji nema pojma što radi

Krzyzewski ništa ne mijenja u pristupu igri, ne zato jer je zadovoljan, već zato što nema muda da išta kaže NBA zvijezdama. On sjedi na klupi i nada se da će ovi samo svojom voljom uspijeti doći do zlata, umjesto da im objasni da bi bilo lijepo da pripreme par akcija, da malo jasnije podjele uloge na terenu i da se malo više potrude pomagati jedan drugome u obrani.
Pogledajmo samo njegov odnos prema time-outu. On ih praktički ne zove jer kao smatra da su igrači dovoljno zreli i da se dovoljno radi na treninzima, čime ih opterečivati mikromanagementom utakmice. Ali činjenica je da Coach K. nema pojma što bi rekao na time-outu. Trener mora ponuditi jednu drugačiju perspektivu igračima, mora ih znati ufurati u film utakmice kada se on počne odvijati u smjeru drugom od onog željenog. Ovaj trener se pak ne želi miješati u osjećaje igrača. Svaka čast na rezultatima sa Dukeom, ali u ovoj repki ovaj čovjek izgleda kao najveći maneken.

- Kidd kao lider

Treba li drugog dokaza od toga koliko je Kidd propao kao igrač od toga što mu jedan Krzyzewski daje minute na kapaljku? Iako ga je zacrtao kao prvog playa, čak ni trener-prijatelj ne može ostati slijep kraj Kiddove nemoći da igra košarku na potrebnoj razini. U ovom sastavu njegovo zlato iz Sydneya možda i jeste svojevrsni simbol, ali to je ujedno i sve što je ostalo od Jasona Kidda. Simbol nekada velikog igrača, koji danas služi za dodavanje ručnika. Svi smo gledali NBA sezonu, svi znamo da Kidd više ne može čuvati nikoga, da nikoga ne može pretrčati i da ne može zabiti. Uostalom, sjetimo se samo kako je jadno Dallas izgledao sa njim na čelu. Kad ga Dirk vidi, zabolit će ga debelo crijevo. Samo obratite pažnju tijekom tekme, ako je budete imali prilike gledati.
Kako bivši igrač može predvoditi ekipu koja se treba opet popeti na vrh? Nikako. Ta nesklonost Amera da umjesto njega povedu korisnog igrača dovoljno govori da je kod njih još uvijek važniji celofan od sadržaja, ma koliko oni pokušavali ovu selekciju prikazati kao ozbiljnu momčad.

- forsiranje presinga

Uzdajući se u svoje superiorne atletske sposobnosti i fizikalije kojima nitko drugi nije ni blizu, Amerikanci su sami sebi najveći neprijatelji. Mislim, zašto uporno forsirati stil igre koji ni u vlastitom dvorištu, u NBA, ne donosi rezultat? Tko su bili NBA prvaci zadnjih godina? Spursi, Heat i Pistonsi, sve redom momčadi koje počinju tvrdom obranom reketa, kontroliranim napadima i igrom na što manje koševa. Ova momčad pak pokušava juriti kao na nekakvoj all-star egzibiciji i tako razbiti protivnike, iste protivnike koji su ih zadnjih nekoliko godina pobjeđivali baš zato jer su iskoristili sve rupe koje nastanu u toj njihovoj brzini. Istina, s obzirom na snagu i širinu Ameri si mogu priuštiti presing i njim će razbiti ritam igre većine repki, ali zar će jedan Calderon ili Ginobili, pa čak i Holden naivno upadati u njihove zamke? Ili će ih izigrati pravim pasom koji će izbaciti ionako nedovoljno čvrstu obranu koja uvijek igra sa čovjekom manje zbog toga stalnog trčkaranja za igračem sa loptom. S obzirom da nemaju prave stopere i da plivaju u preuzimanjima, ispada da jednom kada uspiješ loptu donijeti na njihovu polovicu, možeš računati na preko 50% šuta, a ako odigraš pick i izazoveš preuzimanje i sa preko 60%. Koja ozbiljna ekipa igra obranu u kojoj protivnik zabija takvim postotkom?

- preslični igrači

Iako se Kobe predstavlja kao stoper ove repke, samozvani "Doberman" - kakav sroljo, on je prije svega Kobe. Igrač koji mora imati loptu u rukama da bi funkcionirao. Takav je i Wade, i Bron, a po samoj definiciji posla takvi su i igrači koje nazivamo - playmakeri. Umjesto igrača zadatka kakav je bio Battier koji se žrtvuju za momčad, imamo zvijezde koje glume igrače zadatka koji se žrtvuju za momčad. Zar bi ova momčad bila toliko marketinški slabija sa tri ugovora za tenisice manje na rosteru, kad bi umjesto lijepih bradica i frizurica na klupi sjedili ljudi koji i inače tamo provode vrijeme? Jedini igrač zadatka na cijelom rosteru je Prince koji ionako neće dobiti minute jer na njegovoj poziciji mogu (i moraju) igrati i Kobe, i Bron, i Melo.

- stihijski napadi

U kojima opet forsiraju. Presing u napadu. Što prije doći do obruča i prostora za šut. Čim dobije loptu jedan od super-duper-starova kreće prema košu. Ostali uglavnom stoje uokolo i čekaju eventualnu povratnu. Ko da gledaš 5 crnih Sesara kako haklaju. Ma nema sumnje da nitko nema toliko talenta koji je u stanju 1 na 5 stvoriti šanse za koš, ali to ne znači da se te šanse nužno realiziraju. Kruženje lopte koje je osnova košarke kod USA se svodi na povratnu loptu. I dok neke NBA ekipe imaju takav stil, i dok su bivše repke tako igrale jer su imale takav profil igrača i jer je krajem 90-ih zavladao taj hakl stil igre, ova repka ima potencijal da igra pravu košarku a ne da nastavi u stilu prethodnih. Eto, trica je bila problem pa umjesto da povedu par pravih specijalista za tricu kakav je Kapono ili Korver, sve su nade položili u Michaela Redda jer osim što je tricaš on je i nekakva zvijezda. A treba voditi all-star igrače a ne tamo neke jadnike što sami kupuju svoje tenisice umjesto da ih dobiju od sponzora. Samo jedan Redd je premalo a i teško da može do puno minuta kraj ovoliko bekova. Je, bolje je nego što je bilo, ali što ako Redd u svojih 20 minuta ne uspije zabiti par trica, tko onda preuzima tu odgovornost? Nekako mislim da puno lakše dišu ekipe koje u petorci imaju po četiri igrača koja znaju zabiti otvoreni šut iz vani. A Ameri umjesto 4 šutera imaju 4 razigravača koji samo idu na ulaze i vrte povratne jedni drugima.

- pick n roll je i dalje misterij

Kako ljudi koji se inače svakodnevno suočavaju sa pick igrom dan-danas nisu u stanju obraniti pick n roll kada igraju za repku, pitanje je za "Na rubu znanosti". Ovaj put ovo pitanje je još bolnije jer visokih igrača koji mogu ispasti prilikom preuzimanja praktički i nema, svi redom su brza krila koja mogu bez problema preuzeti nižeg igraća. Svi osim Howarda to jest, koji je i dalje kao robot ćim se izvuće od obruča. Ako si pick igrom izvukao jedinog pravog centra kojeg imaju, to znači da će ti sljedeće prepreke u reketu uglavnom biti ili Bron ili Melo koji glume četvorke i koji nisu u stanju braniti reket ni da im život ovisi o tome. Što nas dovodi do sljedećeg minusa, možda i najvećeg a to je

- nedostatak visokih

Imati tri igrača za dvije pozicije pod košem je premalo pa makar vi bili Amerika. Praktički su složili roster za jedan tip igre i sada ni da hoće ne mogu zaigrati nekakvu organiziranu košarku. Jednostavno nemaju s kim. I ne samo da neće moći odigrati ozbiljnu zonu ili organizirani napad sa nekoliko blokova i protrčavanja, već nemaju visine niti za pokriti osnove – skok u obrani i napadu. Howard je sposoban sam zaključati reket, a na metar od koša je nezaustavljiv. Ali problemi nastaju kada se makne iz ugodne zone – van reketa on je stroj za pravljenje prekršaja, dok je u napadu nemoćan zbog nedostatka šuta i uopće ideja kamo sa loptom. Ma čak ni pod košem nije svemoguć ako ga se na vrijeme faulira, njegova slobodna uglavnom završavaju promašajima. Takav div a ranjiv kao Bambi. Ispada da će jedini teški centar kojega imaju ostajati na parketu premalo minuta, što će zahtjevati od preostale dvojice visokih popriličnu žrtvu. Boozer ne može biti centralan figura obrane, njemu da bi funkcionirao kako može netko mora čuvati leđa. Uostalom, nije li baš najveći problem Jazza ovaj prošli playoff bila ta njegova jednoličnost i nemogućnost da pomogne momčadi ikako drugačije osim koševima, pa kada nije mogao zabiti 20 kao da ga nije ni bilo na terenu. Kako se ovdje neće vrtiti akcije za njega te neće imati šanse za šut, ispada da bi puno bolje bilo da na klupi imaju jednog poštenog fajtera kakav je npr. Nick Collison. Igrač koji bi ih mogao izvući je Bosh, ali nedostatak rotacije ogroman je rizik. Da su razmišljali malo racionalnije, onda bi uz Bosha i Howarda u repki bili još David West (ili Amare), Chandler te Haslem (ili spomenuti Collison). Pa bi mogli igrati sa dva visoka, od kojih bi jedan bio u stanju izvući se vani dok bi na klupi bilo šljakera i boraca spremnih donijeti energiju na parket svakim ulaskom. Formula kojom bi automatski dobili bolju obranu, više opcija u napadu te kontrolu skoka. A ako baš hoćete, visoka postava bi ih i usporila pa bi stigli i misliti o tome što i kako igraju umjesto da samo lete po terenu.

Spomenuvši maloprije Westa i Chandlera pada mi na pamet ona uvijek ista priča – zašto ne poslati svoju najbolju NBA ekipu umjesto repke. Evo, da su ovdje Hornetsi tko bi im se mogao suprostaviti? Paul bi vodio igru, jedan lider = jedna momčad (a ne 12 lidera = jedna momčad, kako to krivo tumače Ameri), pa bi bacao lopte uokolo ljudima koji znaju što rade poput Westa i Tysona. Posey igra obranu, Pargo hakla, Mo Pete čeka u kutu za potegnuti tricu. Stavi umjesto Stojakovića Kapona i eto ti zlatne medalje. Nešto slabiju rotaciju nadoknadili bi tako što bi igrali normalnim ritmom a ne luđačkim presingom koji zahtjeva stalne rotacije. A stalne rotacije su dobre za podjelu minuta. Nije ni toliko lud taj Coach K.

A da ne bi samo pljuvali po Dream No-Team-u, evo i nekih dobrih stvari:

- Carmelo Anthony

Za FIBA košarku kao stvoren, njegov šut sa poludistance je nezaustavljiv, kraća trica mu odgovara, zna se kretati i iskoristiti svaku rupu za ulaz, a ako ga prati fizički i motorički slabiji igrač spustit će se pod koš i okrenuti ga. Carmelo je neviđen strijelac, ali za razliku od kolega iz repke nije tipični 1 na 5 supertalent koji svojim potezima stvara višak igrača. On živi od igre momčadi i stoga i ne sjaji toliko poput drugih zvijezda, ali s obzirom da može uhvatiti loptu i odmah je opaliti na koš (što ni Wade ni James ne mogu) najbolje se osjeća upravo u susretima za europskim reprezentacijama.

- odličan playmakerski dvojac

Za razliku od prijašnjih ekspedicija koje su na ključnoj poziciji moderne košarke imale problematične igrače (prva verzija ove momčadi tako je imala Hinricha koji i nije bio loš koliko loše korišten, Paul je bio premlad i prejednodimenzionalan a treći play bio je Joe Johnson – što više reći) na ovim Igrama konačno su skupili pravu postavu. Na stranu Kidda koji ne bi smio dobiti ni minute a kamoli startati, ali u Paulu i Williamsu USA ima najbolji playmakerski dvojac na turniru. Tako da usprkos svim manama i činjenici da će ih teško prikriti, i dalje imaju najviše šanse za zlato ako ova dvojica odigraju kako znaju. Znamo da je Paul play broj jedan trenutno na svijetu, ali u to ćemo se teško uvjeriti u ovim utakmicama jer ovo nije njegova momčad. On je ovdje čisto u svojstvu pomoćne radne snage a u toj ulozi njegov nedostatak visine i ponekad klimavi šut mogli bi biti jednako važni kao i svi oni ziceri koje namjesti. Srećom, šuterski se toliko digao da može računati na većinu minuta, a ako bi njegovim suigračima uspijelo naučiti neke napadaček sheme, možda i njegova brzina bude od koristi. Igrač koji bi trebao pokazati još više je Deron Williams. Kompletan fajter kojemu fali samo malo više bezobraznosti da dominira na ovom turniru. Njegova konstitucija, obrana na svim dijelovima terena, brzina i snaga te mogućnost da jednako kreira i vrti najobičnije akcije čine ga najkompletnijim playom po FIBA pravilima. Njegov vanjski šut još je i najveći plus te svaka minuta koju ne dobije može Amerikance koštati. A može ih dobiti ili na jedinici ili kao drugi bek uz Paula – s obzirom na njegov šut, nije teško izračunati da im je najbolja postava za razbijanje zone Paul na jedinici, Deron na jednoj strani a Redd, Carmelo ili Kobe kao drugi swingman na drugoj. Nažalost, većinu minuta na ove tri pozicije dobit će Wade, James i Bryant. Uostalom, nije nemoguće da gledamo na duže periode petorku Wade, James, Kobe, Anthony i Howard, dakle petorku bez pravog playa sa trojicom 1 na 5 monstruma koji bez lopte nisu ni upola učinkoviti. Moja petorka? Pa da sam trener svakako bi većinu minuta na vanjskim pozicijama podijelio između Paula i Williamsa (najbolja kombinacija obrane, napada odnosno brzine i šuta), dok bi uz Carmela kao malo krilo obavezno zaigrao sa dva visoka – Howardom kao teškom peticom i Boshom na vrhu reketa.

- Chris Bosh

Bilo da dobije minute na petici ili na četvorki (a vjerovatno će većinu vremene provesti kao back-up Howardu jer je pouzdan gdje god ga stavili) Bosh će napraviti nešto. Kompletan igrač, ima sjajan šut i mogao bi čak zabijati i par trica po utakmici. Da Coch K. ima pameti vrtio bi igru preko njega jer Bosh može zabiti kako hoće ali i dodati pravovremeni pas. Može u reket, može ga raširiti. Uz sve još će se truditi u obrani i ne bi me čudilo da bude prvi bloker i skakač ekipe. Samo nažalost i njegove brojke bit će tek rezultat volje tipične za sporedne igrače jer teško da će akcije ići preko njega. Što je totalna šteta.

Iz svega ovoga da se zaključiti da bi recimo Ameri, sa osovinom Bosh-Anthony-Williams i još 8 sporednih igrača bili puno ozbiljniji kandidat za zlato nego u ovom sadašnjem sastavu. Ja sam u to uvjeren, jasno pod uvjetom da se ta hipotetska jezgra uvježbava bar 4 godine koliko je na raspolaganju imala ova momčad. Ma nisu Spursi slučajno najbolja momčad zadnjih 10 godina. Oni ne shvaćaju po defaultu da su najbolji i ne vjeruju da samo trebaju igrati svoju igru kako bi rezultati stigli. Spursi i sve druge velike ekipe su velike jer se prilagođavaju protivniku, koriste njegove slabosti i anuliraju vrline makar time žrtvovali i nešto od svoje osobnosti.

USA basketball i dalje pak ne poštuje nikoga, pa iako su od drugih preuzeli kult repke sve je to tek krinka. U konačnici i dalje guraju svoj film umjesto da se prilagode. Netko je ovdje dinosaur a ovo prvenstvo pomoći će da otkrijemo tko.

RASPLET

I tako redom prolaze iz prve skupine Argentina, Rusija, Hrvatska i Litva.
Iz druge pak SAD, Španjolska, Grčka, Njemačka.
U četvrtfinalu neće biti slabe tekme, iako pobjede SAD-a, Argentine i Španjolske neće doći u pitanje usprkos sjajnim igrama Nowitzkog i Kleize. Calderon će pak pokazati našem Ukiću da je još daleko od toga da postane gotov igrač.
Rusija – Grčka, e to će biti utakmica, totalna kontrola protiv totalnog ludila. AK-47 odnosi pobjedu usprkos 12 Grčkih trica u zadnjih 14 sekundi.

Polufinala iz snova: SAD – Rusija te Argentina – Španjolska. Rusi će pružiti otpor, ali kao i Argentini i njima će presuditi nedostatak rotacije. Bronca im nakon Europskog zlata neće smetati.

U finalu pak usprkos svemu vidim Španjolce kao konačne pobjednike. S obzirom da ovu prognozu baziram na emocijama, razum mi govori da će do zlata Ameri, a opet ne mogu prvacima proglasiti ekipu koja nije pokazala ništa osim smisla za samopromociju. Ako vidimo da nakon 8 godina Ameri opet igraju košarku, prvim skidam kapu. Do tada svim srcem navijam za prave ekipe koje za košarku žive a ne misle da košarka postoji zbog njih.

Među njima je konačno opet i Hrvatska. A to je važnije od svih nezaboravnih susreta koje možda vidimo. Idemo dakle prvo razbit Australske divove.

Filed under: bball No Comments