ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

26Sep/080

LOST IN THE MINIMARKET, PART 1.

Posted by Gee_Spot

U ovogodišnje izdanje pregleda tržnice uvest ćemo po prvi put i posebnu kategoriju u koje će upasti samo jedna ekipa, ona koja je napravila najbolji posao preko ljeta. Da se i na taj način nagradi trud uložen u poboljšanje momčadi. Stoga će uz standardne kategorije dobrih, loših i zlih, od sada stajati i kategorija – Celtics. Kako bi uz laureata još jednom čestitali Celticsima i Aingeu na svemu što su napravili u ljeto prošle godine kako bi se doveli u situaciju da ostvare san.

Prošla sezona sa svim onim potezima Dannya Aingea bila je stvarno posebna i Boston je već tada zaslužio kategoriju za sebe. I iako ovog ljeta nitko nije napravio ništa slično, opet imamo par momčadi koje konkuriraju za naslov najboljih trgovaca. Naravno, ni u NBA se ne događa svaki dan (ali za razliku od većine drugih životnih situacija bar ima šanse da se dogodi) da nečiji snovi postanu stvarnost i da život piše i romane sa sretnim završetkom, ljigave a opet ispunjene sa dovoljno dostojanstva da im se vraćamo svake sezone. Opet i opet
.
Prije nego pregled počnemo sa ekipom koja je zaslužila poseban spomen, vrijedi istaknuti da je prijelazni rok manje-više gotov te da čak nema ni nekih većih zamjena niti u kalkulacijama, a kamoli u nekakvim realnim scenarijima. Jedini igrač bez novoga ugovora koji bi mogao nešto poremetiti u ovim odnosima kojima ćemo se baviti idućih dana je Ben Gordon, njegov eventualni trade preko noći bi mogao od solidne ekipe napraviti izazivača (posebno su sočne verzije u kojima završi u Jazzu, jedino nikako da skužim koga bi se Utah morala odreći a da ne oslabi). Mada, kako stvari stoje njegov ostanak u Bullsima za jednogodišnji ugovor čini se najrealnijim.

Ekipe koje zaslužuju pozitivnu ocjenu kao i obično možemo nabrojati na prste jednu ruke. Doduše, radi se o ruci izloženoj radijaciji s obzirom da ove godine prolaz dajemo zbroju od šest ekipa, ali dobro. I sam izbor je očito djelo uma poremečenog nekakvim zračenjem jer kako drugačije objasniti toliki popust Minnesoti i Golden Stateu, ili drugačiji diskurs prema Hornetsima i Cavsima za razliku od ostalih već odličnih momčadi koje se također nisu bitnije promijenile te su i dalje ostale opasne?

Prije nego pregled počnemo sa ekipom koja je zaslužila poseban spomen, vrijedi istaknuti da je prijelazni rok manje-više gotov te da čak nema ni nekih većih zamjena niti u kalkulacijama, a kamoli u nekakvim realnim scenarijima. Jedini igrač bez novoga ugovora koji bi mogao nešto poremetiti u ovim odnosima kojima ćemo se baviti idućih dana je Ben Gordon, njegov eventualni trade preko noći bi mogao od solidne ekipe napraviti izazivača (posebno su sočne verzije u kojima završi u Jazzu, jedino nikako da skužim koga bi se Utah morala odreći a da ne oslabi). Mada, kako stvari stoje njegov ostanak u Bullsima za jednogodišnji ugovor čini se najrealnijim.

THE CELTICS

PHILADELPHIA

U sapunici koja nam se brzo zgadila analizama karaktera Eltona Branda zaboravili smo na ono najbitnije – Sixersi su bili na rubu da postanu odlična momčad i ovim potezom su taj rub prešli. E tome služi ljetna tržnica. U kasnijim najavama sezone po ekipama koje slijede i koje će obećajem biti gotove do početka sezone govorit ćemo o tome koliko Sixersi dobivaju i da li išta gube sa Brandom u sastavu. Sada, na ovome mjestu, moramo uvažiti činjenicu da su potpuno neočekivano uhvatili najveću moguću ribu u ponudi. Na prvi pogled Brand im daje strijelca u reketu, i to ne bilo kakvoga već igrača najveće kvalitete.

Kome nije dovoljan pogled na njegove brojke sve ove godine, nek se samo sjeti one playoff serije Clippersa od prije dvije sezone kada su pali na Sunsima u polufinalu Zapada. Brand je bio nezaustavljiv, ne samo da je zabijao preko Amarea i Mariona, već je olakšao igru i Kamanu i Cassellu te su samo nadljudski napori Nasha igrača i Dunlevya trenera (ne, nisam ovo napisao greškom) Sunse odveli do konačne pobjede. Solidan u obrani, vrijedan u skoku, bolji bloker nego izgleda, sposoban odigrati pravovremenu povratnu, Elton je ipak prvenstveno strijelac. Bilo nakon brze finte iz okreta ili sa poludistance licem prema košu, on će zabiti 20 bez pravog playa i neke specijalne akcije.

Drugim riječima, ekipa koja se mučila sa postizanjem koševa preko noći je riješila prvu napadačku opciju ne izgubivši ništa od svih onih stvari koje su je činile jednom od najperspektivnijih momčadi lige. Zadrže li istu razinu borbenosti i energije, te budu li iz nje izvlačili onu razinu atleticizma i fizikalija koju su bili u stanju prezentirati svih 48 minuta na super-visokom nivou, bit će stvarno dobri. Problem šuta za tri i dalje će ih koštati većih rezultata, ali da su preko noći ušli među četiri na Istoku - jesu.

Čovjek koji je stigao u pola prošle sezone i preko noći promijenio mentalitet kluba, GM Ed Stefanski, osim za dovođenje Branda pohvale zaslužuje i za to što je zadržao sve bitne igrače. Klub je tako u čišćenju napustio tek solidni šuter Rodney Carney kako bi se stvorio dodatni milijunčić za Branda, te još hrpa nebitnih bezimenih igrača koji su tek popunjavali broj (iako će meni osobno nedostajati ime Shavlik na rosteru). Ostali su pak i Iguodala i Williams, i to za poprilično razumne svote (osobito se bagatelom čini niti 30 milijuna Williamsu za idućih 5 godina), te bez trakavica i povlačenja po medijima. Sve je riješeno na obostrano zadovoljstvo i u četiri zida. Respect.

Dojučerašnje prvo ime Iguodala sada će igrati u logičnijoj mu ulozi prvog pratitelja, dok će Williams i dalje sijati teror sa klupe kao šesti igrač. Iako su neko vrijeme kružile glasine o njegovom partnerstvu sa Ellisom u Warriorsima (još jedan moj vlažni san), sve je ostalo na tome. O financijskoj situaciji u ligi i oprezu koji je postao nova mantra vlsnika sve govori ova situacija u kojoj se eto nije našao klub spreman ponuditi nešto više od midlevela za momka koji je u stanju ubaciti 20 koševa u četvrtini bez da se oznoji, i to na sve moguće načine (trica, slobodna, ulaz).

Osim što imaju fenomenalno posloženu ovu udarnu postavu, Stefanskom treba skinuti kapu i na potezima kojima je popunio klupu. Tako je za pod koš doveo veterana Ratliffa koji je u lanjskom playoffu sa Pistonsima pokazao da može pomoći na par minuta i da nije toliko truplo kakvim se činio u Portlandu (plus, Ratliff je i podsjetnik na sezonu u kojoj su Sixersi igrali finale NBA, dakle ujedno i podsjetnik na to kako je Istok već godinama loš). Kao još jedan šljaker u reketu tu je i na draftu izabrani Marreese Speights, koji ovako na prvi pogled izgleda kao kopija Ala Jeffersona. Bude li imao bar jedan potez u napadu kao Al, nema toga tko ga može braniti, onako širokog i pokretnog.

Za tu i tamo odmoriti Andrea Millera koji je lani odigrao sezonu iznad svojih mogućnosti, te za malo pojačati obranu na vanjskim pozicijama doveden je čvrsti Royal Ivey, lani jedini igrač Milwaukeea zainteresiran za igranje obrane, što je pristup igri koji uopće ne čudi jer radi se o momku koji koš može pogoditi samo slučajno. Ako je Stefanski negdje fulao, to je po pitanju dovođenja igrača koji bi trebali nuditi rješenje za vanjski šut. Kareem Rush doduše jeste specijalist za tri, ali i igrač koji kroz sve ove godine u ligi još nije savladao osnove kretanja u napadu kako bi se oslobodio u kutu. Dati njemu minute koje inače mogu potrošiti Williams ili Iguodala ne čini se razumnim.

Promašaj je i dovođenje Donyella Marshalla, prije par godina ovaj potez imao bi smisla, ali danas dobri stari Donyell više ne može ni naprijed ni nazad te dati minute njemu na četvorki kraj Branda i ostalih stvarno nema smisla. Njegova all-round igra, pouzdani skok i prvenstveno šut iz vana trebali su omogučiti podršku LeBronu prije dvije godine, a nisu. Danas, kada više nema ni šuta i gubi sprintove od Ilgauskasa, njegov novi ugovor čini se besmislenim. A opet, što je malo sitnih promašaja u faceliftu kada je ona prava operacija uspijela. Pacijent je življi nego ikada.

THE GOOD

PORTLAND

Po defaultu oni su u ovoj kategoriji od sada pa do kraja ere Kevina Pritcharda koji je Christopher Walken NBA lige. The man with the plan. Iako su ovogodišnje prinove rezultat lanjskih poteza, to ne umanjuje njihov značaj, niti se zbog toga masterplan Blazersa čini manje briljantnim. Već lani su ozbiljno kucali na vrata playoffa, a ove sezone toj momčadi dodaju još dva startera. Jednostavna logika nalaže da im rezerviramo mjesto u playoffu. Ja ih već vidim u finalu Zapada.

Greg Oden od prvoga dana zauzima svoje mjesto pod košem i donosi novu sigurnost u reketu, Rudy Fernandez donosi novu dozu nepredvidljivosti napadu kojega je lani tako dobro vodio Brandon Roy. Do danas se valjda svi slažemo da je Rudy novi Ginobili, što pak znači da si Nate McMillan može dozvoliti luksuz da u isto vrijeme na bokovima ima Roya i Ginobilia, ili da igra sa njima kao bekovskim dvojcem. Kako god, ovu momčad biti će nemoguće braniti. Još ako se rookie Jerryd Byless dokaže upola dobrim strijelcem kao što se svi kunu da jeste, Portland će imati napadačkih oružja koliko želi.

Koliko su promišljeni govori njihov svaki potez. Klub su napustila dva bitna igrača rotacije, Jones i Jack, ali sve kako bi se otvorile minute za Fernandeza i Baylessa. Odlaskom Jacka lakše će do šanse i Sergio Rodriguez za kojega i dalje vjerujem da je jedini legitimni nasljednik Stevea Nasha, bar kada su brzina kretanja s loptom i pregled igre u pitanju (naravno da nitko neće uz sve to još biti i strijelac kakav je Steve).

Doveden je još francuz Nicolas Batum da se popuni roster, ne toliko zbog igre koliko zbog karaktera. Jer Portland neće imati ni puno koristi ni puno vremena za atletsko malo krilo kojemu šut nije jače oružje, ali će njegova skromnost i upornost idealno sjesti u režim treninga i opću filozofiju kluba. Kad smo se već dotakli filozofije, očito je da ova momčad ima još samo dvije sitne korekcije za obaviti prije nego se u potpunosti kompletira. Prva je sitnije prirode a tiče se Ikea Diogua koji je stigao iz Pacersa u tradeu Jarretta Jacka. Kako već imaju složenu rotaciju visokih, igrač njegova profila mogao bi samo smetati kemiji jer teško će do minuta. Druga korekcija puno je ozbiljnija a tiče se Travisa Outlawa.

Iako se prošle sezone nametnuo kao jedan od najboljih šestih igrača u ligi i praktički kao druga napadačka opcija nakon Roya (Aldridge ipak ovisi o pravovremenoj lopti dok je Outlaw itekako sposoban sam samcat razbiti obranu), Trawis nije od iste sorte košarkaša kojoj pripadaju Roy, Rudy, Aldridge i Oden, te praktički cijeli ostatak rostera Blazersa. U Outlawa se da primjetiti onaj sebični mentalitet NBA lige 90-ih, i iako nitko ne može zamjeriti momku što želi bolji ugovor i više lopti, takav stav u ove Blazerse jednostavno ne smije prodrijeti. Kako Outlaw ima ogromnu tržišnu vrijednost a kako Blazersi imaju dovoljno mesa na krilima, možda bi trade za nekakav veteranski ugovor ili budući pick bio idealan.

Dolaskom Odena i Rudya minute za Outlawa će se ionako smanjiti što bi dodatno moglo smetati već isprepadanom egu tipa koji je došao od nikuda. Plus, riješiti se jednoga ugovora kada si to možeš priuštiti nije na odmet s obzirom da situacija sa Dariusom Milesom ne obećava dobro Portlandu. Ako Celticsi osposobe Milesa da odigra desetak utakmica, njegov ugovor opet će se računati u salary cap Blazersa što im ostavlja manje manevarskog prostora u budućnosti kada će trebati na više godina nagraditi Roya, Aldridgea i Odena. Iako, sumnjam da će prekoračenje salary capa puno brinuti Paula Allena koji je opet ponosni vlasnik momčadi snova. Samo za razliku od one ekipe sa kraja 90-ih koju su uglavnom činili istrošeni veterani koji su svoje najbolje dana ostavili iza sebe, ovu skupinu redom čine mladići koji svoje najbolje utakmice tek trebaju odigrati. Nova dinastija je rođena, ustanimo i naklonimo se. Hail hail!

CLEVELAND

Opet su napravili standardnu godišnju kozmetičku promjenu u potrazi za idealnom vanjskom linijom koja bi pomogla Bronu. I iako su ovaj put konačno pogodili, bojim se da je u međuvremenu isteklo vrijeme onoj skupini pod košem. Dodati leš Lorenzena Wrighta pored već usmrđenog trupla Bena Wallacea teško da može pomoći, tako da su praktički odrekavši se Joea Smitha ostali sa čovjekom manje pod obručima. Dodaj još da je Ilgauskas godinu istrošeniji, da je Varejao i dalje u razmišljanjima oko budućeg ugovora negdje drugdje, i ispada da jedno od bitnijih oružja Cavsa, rotacija visokih i obrana reketa, više i nije toliko dobro da bi bilo bitno u onom pozitivnom smislu.

Ali kako je liga oslabila u ovom prijelaznom razdoblju (što zbog smjene generacija, što zbog previše klubova, što zbog finacijskih prilagodbi novim vremenima), ovih par sitnih promjena pojačavaju Cavse dovoljno ne samo da maskiraju slabosti pod obručima, već i da se opet najozbiljnije bore za naslov prvaka Istoka. Prvo su uspijeli poprilično male iznose osigurati usluge Daniela Gibsona i Delontea Westa na duže razdoblje čime su osigurali dva odlična šutera na vanjskim pozicijama. Takvi su u njihovom (ne)stilu igre nužno potrebni. Gibson je Bronov ljubimac i najbolji prijatelj, što ga uz sposobnost potezanja trica čini izuzetno bitnim, a West je po prvi puta od početka ere Kralja Jamesa u prošlogodišnjem playoffu pokazao vladaru momčadi kako je lijepo imati pravu drugu opciju u napadu. West je all-round fajter, ali i košarkaš koji se ne boji ni ulaza ni potezanja preko ruke ako situacija zahtjeva, što je nešto što jedan Larry Hughes, nekada viđen kao Abe Sapiens Jamesovom Hellboyu, nikada nije mogao pružiti.

I onda je kao bonus još stigao i Maurice Williams iz Milwaukeea, jedan od onih jedan na pet igrača koji su dovoljno spretni da se prodaju kao playmakeri. Kako Cavsima playmaker ne treba jer imaju Jamesa, to se Williams idealno uklapa u rotaciju sa Gibsonom i Westom kao bek-šuter, ali i dovoljno dobar strijelac spreman nositi momčad kada Jamesa nema na terenu. Iako nitko još ne zna kako će se podijeliti startne uloge, Williams bi bio idealan za ulogu predvodnika druge postave kao prva napadačka opcija kada James nije na terenu. Ali kad bolje pogledamo, takva uloga najbolje odgovara i preostaloj dvojici šutera.

E sad, mogu li rešetanje sa svih strana i Jamesova sirova snaga pomiješana sa talentom biti dovoljni da se prijeđe preko svih ostalih nedostataka kao što su slabija obrana (Hughes i Devin Brown nisu mogli pogoditi olimpijski bazen ali su bili izuzetno agresivni obrambeni igrači) ili mekša kontrola reketa – vidjet ćemo. Ćinjenica je da napadački Cavsi nikada nisu bolje izgledali, što je dovoljno da ih se pohvali. Od ostalih prinova treba tek spomenuti rookiea J.J. Hickson od kojega će se od samoga početka očekivati da pomogne pod obručima i nadoknadi nedostatak čovjeka u rotaciji. Pokaže li ikakvu vrlinu, Cavsima će biti bitniji od ijednoga all-stara kojega si ne mogu priuštiti.

NEW ORLEANS

Lanjski polufinalisti Zapada dodali su jedinu stvar koja im je nedostajala – muda. Način na koji su Paul i ekipa u sedmoj skinuli gaće pred Spursima prati me u noćnim morama cijelo ljeto, nešto slično nije bilo ni za vidjeti u Oz-u, tamo bi bar vikali kada bi ih Schillinger i ekipa krenuli guziti (a kad smo već kod J.K. Simmonsa koji glumi Schillingera, nije li malo morbidno što je nakon takvog gnjusa dobio ulogu tate MacGuffa u Juno, i onda se još onako dirljivo brinuo za preslatku Ellen Page?).

Ali pripišimo sve neiskustvu i eto nam Jamesa Poseya, novoga Roberta Horrya, da ispravi taj posljedni nedostatak ove inače savršene košarkaške momčadi. Posey donosi muda, donosi tricu iz kuta i pomaže učvrstiti već solidnu obranu što je dovoljno da ga se proglasi pojačanjem, da nije još i onog nevidljivog efekta na samopouzdanje momčadi koji bi trebao biti ključan. Naravno, sve je ovo teorija, možda Posey ne uspije funkcionirati kao katalizator emocija na način na koji je to bio u Celticsima, jer ono su ipak bili veterani koji su već prolazili kroz razne faze karijere, dok su Hornetsi svi redom mladići koji se tek uče NBA životu i putu kojega moraš proći dok ne postaneš prvak. Ako.

Posey će zato bez imalo dvojbi pomoći samim time što će uskakati umjesto Stojakovića, što u obrani, što u ključnim momentima utakmica. Scott sada na raspolaganju ima jednu od najčvrščih unutarnjih linija profesionalne košarke, plus i povećanu rotaciju na bokovima sa Poseyem, Mo Peteom i Pejom. I dok je rotacija na krilima pojačana, odlaskom Jannera Parga ostaje rupa na jedinici. Pargo nikako nije bio savršen, ali nerijetko je bio jedini pouzdan strijelac Hornetsa sa klupe. I iako Sickre sigurno slavi što je takav revolveraš napustio potentnu momčad kao što je New Orleans, jasno je da njegovu ulogu i njegove koševe neće biti lako nadoknaditi.

Kao zamjena za njega doveden je Devin Brown, čvrsti bek koji nije ni blizu dobar strijelac niti može odigrati ulogu back-up playa na način na koji je to radio Pargo. Brown je u svemu solidan košarkaš, ali sigurno nije u stanju šuterskom serijom vratiti momčad u igru kao što je to napravio Pargo u polufinalu Zapada protiv Spursa (iako je taj Pargov nastup bio ne samo dokaz njegovih mogućnosti kao strijelca već i jedne nezrelosti Hornetsa koji su dozvolili da im u najbitnijoj utakmici sezone šesti igrač upitnog ugleda kroji sudbinu). I dok će se Pargo i dalje nastaviti igrati ludog revolveraša u Rusiji, Hornetsi moraju pronaći odgovor na pitanje tko je zamjena Paulu?

To sigurno nije Mike James koji je mrtav već dvije sezone, niti je to Julian Wright od kojega je Scott bezuspješno kroz ljetnu ligu pokušao napraviti point-forwarda. Wright je puno toga, ima fizikalije, zna šutnuti i odigrati obranu, ali nije Scottie Pippen. Sve u svemu, iako bi im back-up play i još jedan centar dobro došli, dolazak Poseya i odlazak Parga dovoljni su da damo pozitivnu ocjenu Hornetsima koji možda nisu jači po pitanu talenta, ali po pitanju kemije svakako jesu. Korak su bliži finalu, a kada dođu na prag velikih stvari više ionako neće biti bitno što radi Posey ili koliko fali Pargo. Tada je sve u rukama Chirsa Paula, čekamo da nam dokaže da nije samo velik u svim trenutcima osim u onim stvarno najbitnijim.

MINNESOTA

Ako OJ Mayo i završi kao all-star igrač, ako se pokaže možda i većom krađom nego što je to bio jedan Brandon Roy (a neće jer dok je Roy radio u skladištu kako bi si priuštio studij, Mayo se vozio uokolo Hummerom poklonjenim od sponzora), opet ostaje činjenica da je McHale napravio odličan trade na dan drafta. Jednog košarkaša čiji bi motiv u ovakvoj atmosferi bio upitan pretvorio je u dvojicu u čiji pristup ne treba sumnjati. Dolazak Kevina Lovea i Mikea Millera u Minneapolis nije automatski pretvorio Wolvese u playoff momčad, ali jeste ih učinio boljima. Nesebičnijom i zrelijom ekipom svakako.

Mike Miller je i dalje jedan od najboljih šutera u ligi, Love je jedan od najraznovrsnijih centara koji su ikada stigli u NBA. Pa iako još ne znamo hoće li uopće igrati peticu ili četvorku, a kamoli hoće li biti nova bijela nada ili novi bijeli promašaj, jasno je da će se izvrsno slagati sa strojem za koševe kakav je Big Al Jefferson. Jednako lijep dio te zamjene je i podatak da su se riješili očajnih ugovora Bucknera, Jarića i Walkera, sve redom gotovih igrača, a da su uz Millera dobili i iskoristivog Jasona Collinsa (malo nategnuto, ali bar se još zna postaviti u obrani) te možda još uvijek živog Briana Cardinala (ako više i nije u stanju trčati, bar može pisati klupski blog sa Markom Madsenom).

Uz dovođenje prinove, McHale je dobro odradio i posao oko zadržavanja vlastitih slobodnih igrača pa je tako vezao neumornog Craiga Smitha, zadržao korisnog Ryana Gomesa te još jednom ulogu back-up playa povjerio Bessiu Telfairu. S obzirom da uopće nemaju pravog playa, ovoliko se osloniti na Telfaira ne čini se najpametnijim ali očito računaju na Randya Foyea kao svog prvu opciju. Hej, nitko nije rekao da sve mora štimati. Za McHalea je i noga u dupe – korak naprijed. Dodati dva oslonca za budućnost u samo jedno ljeto (Miller ima 28 godina i ono najbolje još ga čeka), te očistiti situaciju oko salary capa kako bi dogodine mogao potpisati jednog rasnog playa, to se stvarno ne čini lošim poslom, pogotovo ako ti je do sada najbolji potez u životu bio pomoći protivnicima da postanu prvaci.

GOLDEN STATE

Oni su definitivno imali najveći promet, a kakva je zarada to je već pitanje oko kojega se nećemo svi složiti. Ali imali su lovu i potrošili su je najbolje što se moglo, a to uključuje i puštanje Barona Davisa da odšeta. Potez koji im i donosi najviše pluseva. Davis više nikada neće moći igrati na onoj razini na kojoj je to radio prije dvije sezone stoga su pametno odlučili promovirati Ellisa u novo lice franšize i okrenuti novi list. Stvari možda nisu krenule najbolje sa ovom cijelom pričom oko misteriozne ozljede (a čovjek se jednostavno ozljedio kad je pao sa kauča prilikom snimanja svog prvog od vlastite love produciranog gang bang pornića), em su ostali na par mjeseci bez nositelja igre, em su odmah s istim razvili odnos pun nepovjerenja.

Ali kada se za par mjeseci stvari slegnu, ostat će samo činjenica da se na duže vremena sklopili kičmu momčadi koja jednoga dana može biti itekako opasna. Uz Ellisa zadržan je i Andris Biedrins, također realnim ugovorom, te sada imaju riješene dvije najbitnije pozicije igračima koji, ma kakvi im nedostatci bili, uvijek više naprave korisnoga nego štete. Lova koja nije završila kod Davisa podijeljena je još između Coreya Maggettea, Ronnya Turiafa te Kelennae Azubuikea. U Maggetteu su dobili rasnog strijelca koji će poput Davisa po koš ići i glavom kroz zid. Turiaf će im konačno donijeti pravog back-up centra i omogučiti im da cijelo vrijeme igraju sa klasičnim borcem pod koševima, dok će Azubuike, ako nastavi gdje je stao krajem prošle sezone, samo podebljati ionako moćnu rotaciju na vanjskim pozicijama.

S obzirom da Nelson uglavnom igra sa 4 mala, višak vanjskih igrača uopće nije višak, a pogotovo sada nakon ozljede Ellisa. Dakle, ni jedan potpis nije bio suvišan, a još su putem drafta dodali Anthonya Randolpha koji bi uz lanjskog rookiea Brandana Wrighta mogao biti odgovor za poziciju četvorke u budućnosti. Al Harrington je ipak previše limitiran igrač. Kako će bez Ellisa na početku djelovati nemoćno, imaju idealnu šansu da ovu sezonu iskoriste kako bi razvili spomenute talente pod košem, ali i Marca Belinellia koje je, iako to još nije pokazao, i dalje najbolji talijanski igrač u NBA. Također u klubu više nema ni Pietrusa, koji je pokrivao sve u rasponu od beka do četvorke, te se prilika za mlade nameće sama po sebi.

Potez vrijedan posebnog osvrta je dovođenje Laptop Mana Marcusa Williamsa, koji je nakon dobre prve sezone u Netsima lani hibernirao, što zbog ozljeda, što zbog 15% masnog tkiva, i koji bi, ako odigra kako zna (a zna, dokazano, problem je samo motiv) mogao momčad držati pod kontrolom dok se Ellis ne vrati. U svakom slučaju, u Kapetanu Jacku našao je pravoga mentora.

Sa svom ovom mladosti vezanom na duže vrijeme, te uz podršku munjenih veterana kao što su Maggette i Captain Jack, Warriorsi predstavljaju jednako opasnu ekipu kao lani. Ovakav suludi miks karaktera i talenta još je uzbudljiviji od Davisovih ekipa i tko zna, možda bude i opasniji. A možda i ne bude, možda se jednostavno raspadnu.Međutim, same mogućnosti koje se otvaraju kada sastaviš ovakav roster tolike su da Mullin i Nelson zaslužuju piće. Joj, može sok s obzirom da su obojica liječeni alkosi. Uglavnom, hoće li GSW i dalje biti plutajuća mina ovisi ponajviše o tome koliko će Monta Ellis uspješno krenuti u sezonu kada se vrati na parket, i hoće li moći u potpunosti preuzeti Davisovu ulogu lidera, kako je to uostalom i radio dobar dio prošle sezone. Uspije li igrati na lanjskoj razini bez Davisa kao što je to radio sa njim, tada je ova momčad na pravom putu. Pokaže li se pak tek običnom zujalicom koja zna bosti samo iz sjene, svi ovi potezi padaju u vodu. A sa njima i Mullin i Nelson. Eto koliko toga ovisi o jednoj wannabe porno zvijezdi.

Filed under: bball No Comments