ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

7

Počelo je. Dojmova ima kao u priči, po glavi se slažu svakakve kombinacije (imam osjećaj da su svi postali nekako pametniji, evo u ovih niti 20 tekmi da se primjetiti da treneri uglavnom igraju sa najboljim igračima bez fiks ideja, tako da su u biti svi opasni na početku sezone dok su zdravi i odmorni). Ali nakon jedne ili dvije tekme poneke momčadi nema smisla išta govoriti, za sada je sve očekivano. Treba uzeti veći uzorak, a obzirom na brzinu kojom ide ovo odbrojavanje, dok ono završi taj uzorak će taman biti spreman za analizu. Madafaka. Uživajmo u košarci.

DALLAS

Odavno znamo da dok je Cubana Dallas neće biti prvak. Dijelom zbog toga što će Stern radije vratiti Sonicse u Seattle nego mu dozvoliti da podigne trofej Larrya O'Briena (mala digresija - O'Brien je inače bio komesar lige u razdoblju od '75-e do '84-e, čovjeka je napravio dosta za NBA, uz Sterna najviše posebice u pogledu marketinga i ugovora, ali nije bio fanatik košarke kao što je to Sternminator koji je, da i to usput kažem, karijeru počeo kao odvjetnik lige - nakon što je završio faks, Stern je bio toliko lud za košarkom da je besplatno radio za NBA ligu samo da bude dio priče i onda je malo po malo stigao do vrha piramide), dijelom zbog toga što Cubanova nervozna persona isijava zračenje štetno po kemiju momčadi, uništavajući bilo kakvi oblik samopouzdanja koji igrači Dallasa tu i tamo steknu.

Talentom su zadnjih godina Mavsi bili konkurentni, ali uvijek bi se našli ili Cuban, ili Avery Johnson ili Dwyane Wade uz pomoć Sterna da ih sabotiraju. Ako nikada i nećemo zaboraviti suđenje u Miamiu koje je od 2-0 vodstva Dallasa dovelo do prednosti Heata od 3-2, za poraz doma u šestoj nema isprika. Mavsi su se jednostavno usrali, a sve je počelo Cubanovom koncentracijom na loše strane umjesto na one dobre, da bi se začinilo Johnsonovom nervozom i nemoći pred Rileyem nakon čega su se igrači sakrili i stvari samo brže priveli kraju.

Uopće, kako je čovjek poput Cubana mogao steći onakvo bogatstvo? Tip na prvi pogled nema nikakve ljudske vještine, imao je tek sreće i dovoljno velik obraz, a to sve govori o sustavu u kojem se obogatio. Dovoljno je samo kupovati i prodavati, za sve ostalo brine se nevidljiva ruka. Totalna fikcija. I onda se čudimo što smo u krizi. Proizvodnju sakrivamo dalje od očiju kako ne bi vidjeli iz prve koliko se nismo u biti makli od Fordove trake, a u centrima gradimo blještave šoping centre da si zamažemo oči kako živimo u društvo obilja. Isti smo kao i prije sto godina, danas samo znamo bolje lagati.

Ali nije u krizi samo tržište, u krizi je i Dallas kao klub. Prvo je Avery Johnson potpuno izgubio momčad nakon poraza od Golden Statea u playoffu, pe je dobio još jednu sezonu i priliku da dokaže da nije bio samo u pravo vrijeme na pravom mjestu. Lani se pokazalo da ipak jeste, da je samo u pravo vrijeme naslijedio momčad Dona Nelsona. Avery je još jedan frustrirani lik koji je kao igrač uvijek bio 100% spreman i koncentriran na igru kako bi imao šanse opstati u ligi, i sada to isto traži od svojih igrača. Od slične bolesti boluje i Scott Skiles, a znamo da je glavni simptom taj što se brzo potroši ona pozitivna reakcija na relaciji trener-igrači.

Kada je na kraju prijelaznog roka Cuban povukao onaj panični potez dovođenja Jasona Kidda, bilo je jasno da je Dallas potpuno skrenuo sa kursa. Umjesto da ponovno pokuša nešto izgraditi sa istom jezgrom, novim trenerom i par sitnih promjena, Cuban se odlučio za očajnički pokušaj da sa momčadi koja je igrala finale pokuša doći do naslova odmah. Zar je to odlika uspješnog biznismena, pokušati doći do rezultata na silu? Ja tu više ništa ne kužim.

Osim što to pokazuje da je Cuban odavno ozgubio vezu sa stvarnošću, bio je to loš potez i košarkaškom i poslovnom pogledu - Kidd je u ovoj fazi karijere slabiji igrač od Harrisa, i košta klub na desetke milja više. Stigao je Rick Carlisle, ali u jednu mutnu situaciju - Dallas definitivno nije u rebuildingu, ali nije ni u situaciji da sa rupom u petorci kao što je Kidd ozbiljnije zaprijeti. Drugim riječima, Mavsi su zapeli u najgoru situaciju u kojoj se može zateći NBA klub - u učmalu kolotečinu, bez indicija da će se stanje popraviti ove ili idućih sezona.

Rick Carlisle će i dalje koristiti prednosti ovog rostera po pitanju obrane, napad bi se i dalje trebao vrtiti oko Dirka, ali ono što će Carlisle donijeti je konačno zrela, ozbiljna osoba na klupi koja će kontrirati histeričnom Cubanu. Što je nešto što jednako histerični Johnson nije mogao.

Sad, da li je zbog Carlislea Dallas bolji? Da, ali to ne znači da će biti bolji nego lani. Kidd je gotov, na oba djela terena, i povremeni triple-double to neće moći sakriti (uspije li uopće ubaciti iznad 9 koševa, što je najupitnije u cijeloj priči). Drugi play je smiješni Jose Barea, tipični portorikanski revolveraš u kalupu Ayussa i Arroya koji uvijek gleda samo svoj šut. Ne igra obranu, nema ni fizikalije ni brzinu i čisto sumnjam da bi i u Europi mogao ozbiljnije igrati sa takvim stavom prema razigravanju suigrača. Kako i zašto se našao na rosteru Dallasa, te zašto se tamo zadržao svo ovo vrijeme još je jedna od NBA misterija na koja će teško odgovoriti i košarkaški ekvivalent X-Filesa, ako ga ikada osnuju.

To znači da će Jason Terry sa pozicije beka strijelca i šutera opet na playa, a to onda ostavlja rupu na boku. Jerry Stackhouse je u 35-oj godini i više nema snaga čak niti za tući se, a Stack bez fizičke igre nije ni upola dobar strijelac kao Stack koji neumorno juriša oko koša. Koliko su očajni za nekakvim učinkom na vanjskim pozicijama govori i to što se pouzdaju u Geralda Greena da će nadvladati sve mentalne probleme i iskoristiti neosporni talenat za zabijanje koševa kako bi im pomogao.

Vanjska linija je dakle najobičnija hrpa želja. Te Green više ne smije biti slijep za sve osim za koš, te Stack mora pronaći izvor mladosti, te Kidd mora zaustaviti raspadanje svoga leša, te Terry mora iz uloge strijelca koja mu odgovara više pažnje posvetiti ulozi all-round igrača koja mu ne odgovara... Previše improvizacije za najskuplju momčad lige.

Stvari ipak postaju nešto bolje kada je u pitanju unutrašnja linija, koja talentom i dalje može stati uz bok svima. Na trojki je sjajni Josh Howard, all-round igračina koja izvrsno funkcionira kao druga ili treća violina. Lani je malo pao učinkom, ali to više treba pripisati suočavanju sa istinom da Dallas više nije ozbiljna momčad nego nekakvom srozavanju talenta.

Howard je u najboljim godinama, formiran je kao igrač i zna se što od njega možete dobiti – igru na oba kraja terena, kompletnog napadača, nesebičnog radnika i neumornog trkača. Pitanje je samo može li on u glavi opet pronaći mir da se koncentrira na košarku nakon svega što je izrekao svih ovih godina, što mu konzervativna sredina poput Dallasa teško može oprostiti?

Howard je previše otkačen za Texas, momak je to koji zna da košarka nije sve na svijetu i koji bi bolji legao u grad poput New Yorka ili Los Angelesa. Opet, trejdati takvog igrača (odličan ugovor, temelj momčadi) nema smisla jer teško da se zauzvrat može dobiti ista vrijednost. Sve ovisi o tome kako će se naći on i Carlisle – uspije li ga trener uvjeriti da je bitna samo igra, i vrati li ga u stanje predprošle sezone, Dallas je miran jer ima jedan temelj za budućnost, ostane li pak Howard i dalje napet i sklon ekscesima trejd je jedino rješenje.

Još jedan smiješan Cubanov potez je i novi ugovor čovjeku koji uskače kao Howardova zamjena, Deveanu Georgeu. Nakon što ih je svojom tvrdoglavošću i nepristajanjem na trade u Netse koštao milijune, Cuban ga je nagradio novim ugovorom uvjeren da na tržištu nema igrača koji može nadoknaditi njegov učinak (čime se šteta od Kiddova tradea popela za još par milja). Stvarno, teško da na tržištu ima ishlapjelih veterana bez napadačkog učinka koji na račun stare slave prolaze kao obrambeni specijalci iako to nisu. Kako je Carlisle pametniji od Cubana, možemo očekivati da se George neće naigrati.

Na četvorki je Dirk, uvijek spreman bez obzira što je i ovo ljeto igrao za onu nesretnu repku (bar je bio dovoljno pametan da odbije poziv za idući Euro), i uvijek zaljubljen u košarku. Zahvaljujući luđačkom režimu treninga iz mladosti to što je prevalio 30 neće se ni osjetiti, Dirk će i dalje trpati koš sa svih strana, skakati, nešto petljati u obrani i sve više i više asistirati (iz godine u godinu sve je bolji u ulozi point-forwarda).

Neuništivi Dirk zamjenu ni ne treba, pa je prava šteta što baš na četvorci Dallas ima najboljeg igrača sa klupe. Brandon Bass je još jedna koš mašina, uvijek u jurišu na obruč kako bi iznudio slobodna ili na vrhu reketa kako bi pogodio otvoreni šut. Nažalost, manjak centimetara ga košta više minuta koje bi mogao dobiti na petici, ali Dallas i to može pokriti jer su opet spojili centarski par Dampier-Diop.

Iako je smiješno dati cijeli iznos midlevela Diopu, Dallas sada opet ima mogućnost cijelu utakmicu na parketu imati klasičnu, tešku peticu koja kontrolira reket, skok i obranu. Igrač manje u napadu kraj Dirka, Howarda i Terrya lakše se podnosi, danas nešto teže nego dok je u gradu bio Harris i dok je Stack bio živ, ali može se. Plus, uvijek mogu igrati sa Dirkom i Bassom na petici u varijaciji niske petorke i tako napasti umjesto da se brane.

Nema sumnje da će Carlisle znati iskoristi sve prednosti Dallasa, ali teško da će zamaskirati slabosti. Jer one su na vanjskim pozicijama ipak prevelike da bi se moglo ostvariti išta više od počasnog nastupa u playoffu, usprkos tome što će nakon par sezona opet biti zanimljivo gledati Dirka i kompaniju.

INDIANA

Prošle sezone Indiana je uglavnom smatrana jednom od najgorih ekipa u ligi. Okupivši na jednom mjestu preplaćene sporednjake poput Dunleavya mlađeg, Murphya, Danielsa te neželjene O'Neila i Tinsleya, Pacersi su se činili osuđenima na 20-ak pobjeda i lov na prvi pick drafta.

Malo tko je očekivao da će Jim O'Brien još jednom napraviti posao, kao kada je osrednji Boston Piercea i Walkera doveo do finala konferencije, ali 36 pobjeda sa ovom ekipom su upravo to. P osao sa velikim P.Stavivši na stranu obranu koju Indiana nikako nije mogla odigrati na potrebnoj razini, O'Brien je sve karte bacio u napad, baziravši igru na trici i što bržim pokušajima šuta kako bi protivnika izbacili iz ritma.

Zbog nekih neobjašnjivih razloga gledao sam ih više puta i svaki puta bio sam šokiran tom verzijom run and guna u kojoj nitko nije trčao ali su svi pucali čim bi dobili loptu. Ovaj modificirani O'Brienov sistem igre bazirane na vanjskoj liniji izvukao je sezonu života iz Dunlevya mlađeg koji je bio glavni all-round igrač momčadi, dodatno se žrtvujući igrajući visokog beka iako je od svakog direktnog protivnika bio sporiji bar 40 km na sat.

Danny Granger pokazao je da rođeni šuter, Troy Murphy opet je počeo zabijati trice odličnim prosjekom, i Indiana je od dna skoro pokucala na vrata playoffa. Ove sezone trebali bi napraviti korak dalje, za što su stvorili preduvjete potezima tijekom ljeta.

Prvo su se riješili O'Neala, te na ledu drže Tinsleya čime su pokazali publici da se žele riješiti duhova prošlosti. Lani su Pacersi igrali brzo, pucali još brže a sve to bez playa. Iako je Tinsley odigrao dobar dio sezone i imao svoju minutažu, njegova potraga za vlastitim šutom i pimplanje pola napada nisu davali prevelik doprinos rezultatima, kao ni navika da odglumi pravog razigravača samo onda kada ga netko prozove u medijima.

Pristigli T.J. Ford je potpuno drugi tip igrača, on sa loptom ne miruje ni trena, kada je i drži pola napada u rukama ne zadovoljava se trčanjem u krug već uvijek pokušava stvoriti višak igrača. i zabiti se u reket. Iako ni on nije od onih koji će zanemariti svoj prosjek koševa, kao play stvoren je za trku te povratne lopte. A kako su srce i duša ove Indiane baš tri strijelca iz vana – Granger, Dun Jr. i Murphy, to će povratnih i trica biti više nego ikada.

Naravno, znamo da Ford ima ozbiljnih problema sa kralježnicom i da postoje šanse da se umirovi svaki tren (mogućnosti povećava i njegova samoubilački hrabra igra, moraš cijeniti kepeca laganog kao pero koji se usprkos tome što je dva puta ležao u bolnici skoro nepokretan i dalje uporno zabija u duplo teže monstrume pod košem), ali pogledajmo na vedriju stranu – odigra li bar 60 tekmi punom snagom, sa ovakvom postavom to je 30 pobjeda minimalno. Uz Forda Bird je kao osiguranje doveo Jarretta Jacka, koji je lani veliku minutažu u Portlandu dobivao krpajući obje bekovske pozicije, i to često u završnicama kada bi Brandon Roy preuzeo ulogu playa.

To nam govori da Jack nije klasični play, ali da zna osnove posla i što je važnije odličan je u obrani, a to je još nešto što Indiana nužno treba. Pokrivši glavne nedostatke vanjske linije Larry Bird napravio je sjajan posao, a dobrim potezima tu nije kraj. Kako nemaju pravog visokog beka već tu poziciju krpa Dunleavy, draftiranjem Brandona Rusha riješili su i tu stavku. Može li Rush pomoći odmah i koliko će uopće biti dobar, to su sjajna pitanja, ali po onome što je pokazao na Kansasu znamo da je kompletan igrač i odličan šuter iz vana. Bolje od bilo čega što su imali za ponuditi prošle sezone.

Uz sve ove novajlije tu su i dva korisna starosjedioca – Travis Diener, solidni bijeli play kojega dobar postotak trice drži u ligi, te nekadašnji super talent Marquise Daniels, koji nažalost boluje od bolesti koju čak ni all-round učinak ne može pokriti – nije u stanju zabiti iz vana. Ali kao bočni igrač koji može stvoriti višak igrača i biti dodatni razigravač u ekipi punoj sjajnih šutera, čak i on ima vrijednost te daje dodatnu dimenziju stvarno odličnoj vanjskoj liniji.

Dunleavy će i dalje dosta vremena provoditi na dvojci, ali s obzirom da su na bekovima dobro popunjeni, možemo očekivati od Pacersa da puno više koriste nisku postavu u kojoj će na krilima igrati zajedno Dunleavy i Granger. Obojica su dobri skakači i ne boje se guranja pod koševima, s tim da je Granger zbog snage i boljih fizikalija ipak prikladniji da glumi četvorku u obrani. U napadu će ionako obojica stajati na liniji za tri i čekati priliku za šut.

Pod košem je rupa, ali ovim stilom igre, sa četiri mala i maksimalnim korištenjem bekova, mogli bi je zamaskirati. Stvarno nema smisla da igraju sa dva visoka kada nemaju kvalitete za to, forsirati 48 minuta igre na petici sa beskorisnim Nesterovićem, nepokretnim rookiem Hibbertom ili vrijednim ali u napadu bezopasnim Jeffom Fosterom nema smisla. Jedino Foster zaslužuje nekakvu minutažu zbog obrane i skoka, a svo preostalo vrijeme na petici i četvorki dok je u igri netko od velikih treba dobiti Troy Murphy koji se kod O'Briene preporodio.

Ne samo da opet gađa trice, i to bolje nego ikada, već je opet borben i skočan kao u ranim danima. S obzirom da Murphy ima i masu i građu za gurati se pod košem, njegova sposobnost kontrole skoka u obrani i precizna tricaška ruka u napadu idealni su za ovu igru bez klasičnog post igrača.

Naravno, Indiana u ovakom sastavu nema neku svjetlu budućnost, niti sadašnjost koja se proteže dalje od borbe za utješna playoff mjesta. Ali sa niskom petorkom predvođenom Fordom, Jackom/Danielsom/Rushom na dvojci i trojicom ubojitih tricaša mogu mnogima zagorčati život. Ovo je jedina kombinacija u kojoj su konkurentni i nema sumnje da će O'Brien to prepoznati i da će Indiana opet imati jedan od potentnijih napada. Ako budu imali sreće da ga većinu sezone predvodi Ford, i ako ostali nastave tamo gdje su učinkom stali prošle sezone, nema razloga da Pacersi ne izbore playoff. Kvragu, za razliku od pola ekipa u ligi bar imaju nekakav sistem, igrače koji se u njega uklapaju i svijest o vlastitim mogućnostima.

8

Jebiga, odlična ideja kao što je odbrojavanje do početka lige uz postove propala je, ali što se može kada nažalost (a to moram naglasiti, nažalost) ima života i van košarke. Sportski vikend u Šibeniku (vaterpolo, košarka, nogomet plus playstation i naravno fenomenalni prvi jubilarni fantasy draft zbog kojega sam trčkarao uokolo nasmijan kao kad sam prvi put čuo Avail) začinjen je i izlascima, večerama, čak i svirkom uživo, tako da se umjesto 3 ili 4 planirana posta objavilo njih – ZERO.

Ali život ide dalje, tako bar kažu nogometni stručnjaci uz onu neizbježnu – lopta je okrugla. Život je nešto lakši uz V.I.P. ulaznicu na sve utakmice KK Šibenik koja mi je prije neki dan uručena zbog fanatičnog obožavanja košarke od samog vodstva kluba. Tako da iako sam mislio ne pisati uopće više o domaćoj košarci, stvari se mijenjaju. Cibona se ne čini previše loša, Zadar ima super dvoranu, Šibenik ima dva klinca kojima talent piše na 16 godina starim čelima fontom veličine 72, Split ima Amera koji puši samo hašiš. Nije loše.

Ma vraga nije loše, ma uopće nisam radio ništa od navedenog već sam proveo vikend bedirajući se zbog Pukanića, strahujući za Mesićem, živcirajući se zbog Bejruta i Sanadera. He he. Nabijem ih sve, posebice ljigave novinare koji nisu u stanju tražiti suspenziju za Mamića zbog ulaska u sudačku svlačionicu na poluvremenu tekme protiv Šibenika, nakon čega su ovi sudili kao da su igrači Šibenika 10 Ayala koji mesare 10 Ronalda. Novinare koji u svoj patetici nisu voljni primjetiti da je Puki bio sve samo ne njihov kolega, biznismen koji je sve radio prvo) zbog biznisa a drugo) sve ostalo, i koji je bio dobar frend sa našim precjednikom šaljivdžijom, čiji humor valjda više nije zanimljiv ni njegovoj Milki. A da ga netko pita zašto toliko plače za nekim tko je stradao u obračunima polusvijeta? Ma od svega ovoga, a to nije ništa nego tek jedan dodatni soundtrack svakodnevnici onog V.I.P. pojedinca iz prvog poglavlja, najzabavnije su bile dvije stvari.

Prvo, ovi Sanaderovi kao spontani izlasi bez kravate, sve nešto kao zapuhan jer je trčao, bombastične izjave o Bejrutu stvorene za citiranje ne stranim TV postajama. Kad tamo iza pozornice deset spin doktora i pi-ar-ovaca ga prvo stavlja na steper da se malo uznoji ispod pazuha, pa mu onda razdrlje košulju (za to je posebno doveden Ciganović) i onda mu tutnu govor u ruke. Bejrut? Yeah bejbi, this aggression will not stand, man!

Drugo, izlasci policije sa onim smiješnim foto-robotom, kako reče jedan čova - pa evo, taj je upravo bio kod mene u dućanu. S onom šiltericom - pljunuti moj Kum. Ni načelnici u Baltimoreu nisu bili toliko nesposobni da misle da bi ovakvom gluposti mogli uvjeriti pravog krivca da su na krivom tragu pa ga tako natjerati da se opusti. Ne, ovi naši uopće ne pokušavaju tako nešto već samo rade cirkus, predstavu za raju koja kao i sve do sada služi samo da se prikriju vlastite slabosti, te da se pažnja skrene sa bitnih stvari. Skupe struje, mladih bez ideala, raje naviknute na čizmu. Da se skrene pažnja sa NBA. Nikada. Ali eto, s vremena na vrijeme treba malo pažnje posvetiti i sporednim stvarima. Prije nego se opet vratiš na ono bitno.

Uglavnom, sezona je udaljena par trenutaka, noćas je otvara Boston dižući novu zastavu, zatim Skiles ide po osvetu u Chicago, pa Portland stiže provjeriti koliko su stvarno moćni Lakersi. Vani bura doslovno urla i iskreno, sve što želim je da sad imam nekakav ekran na kojem bih mogao odgledati sve tri tekme. I umrijeti sretan. Kako toga nema, a i život mi je mio, nastavljamo sa odbrojavanjem koje iako više nema smisla u širem konceptu, ima u ovom malom mikrokozmosu zvanom ispodobruca.com.

PHOENIX

Što bi rekli Grateful Dead – what a long, strange trip its been. I stvarno, 4 godine, stotine pobjeda i bezbroj dramatičnih playoff tekmi kasnije era Stevea Nasha u Phoenixu stigla je do kraja. U ovih pola desetljeća nakupilo se dovoljno uspomena sa Sunsima za dva života, a moguće je da poneku uspomenu dobijemo i ove sezone. Ne njih previše, ali nešto u stilu Amareova prosjeka od 40 koševa kroz jedan mjesec, zašto ne.

Bez D’Antonia ovo je Phoenix Stevea Kerra, čovjeka koji je dobio taj nezahvalni posao da privede kraju jednu eru. Lanjski potez poput dovođenja Shaqa i ovogodišnji poput izbora novog trenera ne mijenjaju bitnije kontekst početka kraja, već samo dodatnim bojama oslikavaju svu težinu situacije u kojoj se momčadi nađu kada jedna prirodna faza vrhunca života prođe.

U užem smislu, gledano čisto kao na poteze koji bi trebali popraviti sliku momčadi, ni jedan od dviju velikih promjena koje je Kerr povukao ne donose boljitak. Shaqov dolazak kratkoroćno je oživio momčad, više psihički nego na parketu, jer Shaq je igrač koji poput Jasona Kidda sve ono pozitivno što pruži momčadi vrlo brzo dovede u ravnotežu svim onim lošim što proizlazi iz njegova boravka na terenu.

Kako svakim danom vaga sve više priteže na ovu lošu stranu, to je i njegova uloga u momčadi sve više parazitska. Dovođenje mladog trenera poput Portera još je čudnije, pogotovo ako stalno govoriš da bi Sunsi konačno trebali zaigrati obranu. Sa veteranskom ekipom velike promjene ne idu bez trenera veterana, a niti je Porter obrambeni specijalist niti Sunsi i da hoće mogu igrati ozbiljnu obranu sa dvije slabe karike kakve su Nash i Shaq, dva igrača koji su možda u cijeloj NBA najslabiji u igri obrane 1 na 1 na imalo raširenom prostoru.

Sunsi će dakle i dalje morati trčati da bi nekako brzinom smeli protivnika i stvorili nekakvu obrambenu formaciju, ali kako se lani pokazalo sa Shaqom ta trka ne funkcionira najbolje. Jedan problem su možda riješili – dovevši Matta Barnesa za minimalac, bar više ne moraju u petorci imati krilo koje ne može pogoditi tricu, što je bio ogroman minus u igri Granta Hilla koji je gotovo poništio sve one druge dobre stvari koje je napravio.

Sad, nije da je Barnes igrač koji će ih učiniti izazivačima, ali već to što može pogoditi tricu veliki je plus, jer im omogućuje držati reket raširenim da bi Steve i Amare mogli plesati svoj već klasičan pick n roll ples. Ako Barnes odigra približno dobro kako je to radio predprošle sezone kada je bio jedno od najugodnijih iznenađenja cijele lige, mogu biti mirni i što se tiče svega ostaloga iz Hillove domene jer Barnes je bio jedan od rijetkih Warriorsa koji je igrao obranu, uvijek išao na skok i općenito imao dobar all-round učinak.

Još jedna upitna Kerrova procjena dovođenje je Gorana Dragića, Slovenca koji je tipični Euro combo-bek, play koji uglavnom kreira za sebe. Dragić naravno nije niti brz niti kvalitetan da bi bio idealan back-up Nashu, ali Sunsi od njega očekuju igru u stilu Marka Jarića, dakle beka koji zna čuvati loptu, pogoditi otvoreni šut i ući u reket. U tim segmentima je solidan i sigurno je bolje rješenje od svih koja su do sada imali, ali realno prelazak u ligu u kojoj je sve brže, više i jače zasigurno će dovesti do gomile grešaka u odlučivanju i kontroli lopte. Uzmimo samo Udriha i spomenutog Jarića i sa popriličnom sigurnošću možemo vidjeti i Dragićevu budućnost.

Stoga možemo očekivati da će najviše minuta uz Nasha na jedinici imati Barbosa koji će svojim 1 na 5 ludorijama i dalje pokušavati glumiti klupu. Raja Bell kao programirani starter na dvojci i prvi stoper ekipe, u 33-oj godini pokazuje znakove gubljenja muđe, te mu je potreban predah kojega opet može donijeti samo Brazilian Pulp.

Na trojki bi rotacija Hill-Barnes trebala funkcionirati solidno, pod uvjetom da Grant ponovi lanjsku sezonu i donose tu dozu veteranske mirnoće i neustrašivosti pravog superstara što je nesumnjivo bio, a pod košem su opet tanji od papira. Dok ove vanjske pozicije, u njihovom slučaju čak i trojku, može pokriti Brazilian Oasis, pod košem im ne može pomoći ni novopridošla frizura Robina Lopeza. Shaq više ne može zatvarati reket jer se ne može kretati, od Amarea ionako nema pomoći jer obrana ga ne zanima niti od takvog igrača treba očekivati da krpa rupe pod košem, pa ispada da će jedan rookie poput Lopeza imati dovoljno vremena da se već u prvoj sezoni dokaže. Ili ne dokaže, iako sumnjam da takav šljaker i cooler može razočarati (osim ako ga Porter ne bude prisiljen koristiti 35 minuta zbog Shaqovih problema sa godinama, čekaj, da li starost uopće možemo kvalificirati kao problem?).

Boris Diaw, koji je u D'Antonievim vizijama uvijek bio četvorka koja razigrava i taj drugi play nakon Nasha, u nešto sporijem sistemu bit će potrebniji kao skakač i radnik, što mu ipak nisu jače strane. Naime, teško je boriti se pod košem kada se bojiš kontakta. S druge strane, njegov talent i fenomenalni potezi u napadu, uz Amareovu sposobnost trpanja koša sa svih strana i pozicija bit će dovoljni da Sunse i dalje drže opasnima u tom dijelu igre. Ali obrambeno, Sunsi će biti najgora momčad lige.

Jedna malo ozbiljnija ozljeda Nasha ili Amarea i ova momčad pada u ponor. Jer bez njih koji su doslovno napad, i to dovoljno dobar napad da se uđe u playoff, ostatak momčadi mogao bi se mučiti i sa postizanjem koševa. Priče o nekakvoj budućnosti u ovoj situaciji nemaju prevelikog smisla, bar ne dok ne istekne Shaqov ugovor i dok se ne pokaže kako Nash podnosi starost. Jer iako u njemu ima vatre za još par sezona, te bi teoretski mogao voditi Sunse i nakon što oplode višak sredstava nastao odlaskom Shaqa, moguće je da se i on raspadne te tako omogući ekipi totalni rebuilding. Oko Stoudemirea koji će vrlo vjerovatno ove sezone osvojiti naslov prvog strijelca lige. Bar nešto da ga tješi u ovim sve više lutrijskim vremenima.

Kako god okrenuo, koliko god dobar bio Amare, koliko god dobar bio Steve, ne mogu pobjeći od jednostavne formule – nikada gora obrana, uvijek solidan napad = osrednjost, stoga im i dajemo osmu poziciju. I kad smo već počeli sa stihom, završimo sa jednim u čast kraja Nashovog tuluma:

The party's over
A CD skipping
It's the same hook repeating
Grows more grating with each passing second...

CHARLOTTE

Prilikom slaganja prognoze i rasporeda momčadi, najviše muke bilo je oko sedme i osme pozicije na Istoku. Dok će objašnjenje za Indianu uslijediti uskoro, ovdje ću se pozabaviti Bobcatsima. Kao prvo, izdvojimo najosnovnije razloge koje bi naveli da smo umjesto njih kao osme izabrali neku drugu momčad pa da vidimo zašto bi netko dobio prednost.

U slučaju Hawksa razlog bi bio talent nekolicine igrača i lanjsko iskustvo playoffa, kod Bucksa se radi o Scottu Skilesu koji zna izvući rezultat na brzinu i maksimum iz igrača, kod Bullsa možemo govoriti o mladosti i mogućnosti da Derrick Rose od prvoga dana povede, u Miamiu su ipak MVP Finala Wade i legendarni Riley. Svaku momčad dalo se navući na nekakvu caku, ali to ne mijenja činjenicu da se radi o lošim momčadima.

Isti je slučaj sa Bobcatsima. Daleko od toga da su dobri, ali imaju nekoliko kutova u koje možemo zaviriti. Prvo, onaj više simbolički – Michael Jordan i Larry Brown su pobjednici koji bi nakon sezona neuspjeha trebali iskoristiti priliku da si osvjetalju obraz. Michael da dokaže da mu je stalo do ove momčadi i do toga da bude uspješan i kao čovjek iz ureda, Larry da pokaže da i dalje može biti pravi učitelj.

Drugo, iz igračkog kuta ova momčad ima dovoljno talenta, igru i čvrstu jezgru koja može napraviti rezultat. Samo, ni stožeru ni igračima neće biti lako u neambicioznom okruženju Charlottea u kojem se jedno govori a drugo radi, pa se sanjaju rezultati a ne troši se nigdje, čak se iskoristila prilika i financijska kriza kao izgovor da se otpusti masa ljudi iz hladnog pogona, od marketinga do održavanja.

Pa će tako valjda J Rich u slobodno vrijeme nazivati pretplatinike i nuditi im nove pakete ulaznica, dok će Okafor nakon treninga ostati popraviti tuš. Nego, ajmo mi o talentu. Prvi na tapetu je naravno play, a on nije loš. Nije ni sjajan, ali stavimo stvari u perspektivu – ako jedan Orlando sa Jameerom Nelsonom smatramo skoro pa izazivačem na Istoku, onda i Bobcatsi sa Feltonom mogu biti playoff ekipa.

Raymond nije ni najbrži bek, ni najbolji šuter, a daleko od toga da ima viziju jednog Nasha. Ali može prenijeti loptu, ući u reket, stvoriti višak igrača i proigrati slobodnog čovjeka. Neće razbiti zonu ali može zabiti slobodan šut sa poludistance. Najvažnije je da u obrambenom dijelu ima i fizikalije i volje za obaviti posao.

Po svemu Felton bi bio idealan u ulozi back-up playa, ako popravi šut za tri možda i za ulogu strijelca sa klupe. A to ga možda i čeka s obzirom da su Bobcatsi na draftu izabrali D.J. Augustina. Iako i danas mnogi osporavaju ovaj izbor, po onome što sam vidio u dvije sezone na Texasu, Augustin će biti sjajan igrač. I prvu sezonu dok je igrao sa Durantom dalo se vidjeti da ima odličnu kontrolu lopte i dobar pregled igre, te da mu je brzina glavno oružje, samo je bio malo prerazigran u pogledu svojih ovlasti.

Ali nakon što je Durant napustio sveučilšte, mali je uzeo sve u svoje ruke i postao još bolji. Dodao je fenomenalan šut iz vana, počeo je donositi zrelije odluke i nema sumnje da će se slično razvijati i u NBA. Po brzini i lakoći kojom ulazi pod koš podsjeća na T.J. Forda, samo što ima bolji šut. A kad uđe u reket sjajan je bilo u realizaciji, bilo u povratnim loptama na krilo. To je sasvim dovoljno za biti NBA starter - imati slash n kick igru i znati zabiti.

Ono zbog čega ga mnogi za razliku od mene još nisu prihvatili je njegova visina i upitna čvrstina. Dok je spomenuti Ford totalni fanatik koji usprkos svemu neumorno juriša u reket riskirajući paralizu, Augustin iako snažnije građen zasad izgleda kao netko tko radije puca trice. Igrači njegove visine, oko 180 cm, često se smatraju problemima u obrani, posebno ako im još nedostaje žilavost. Ali nekako mislim da je to manji problem, jer Augustin ima i dovoljno mase, i duge ruke, i brzinu da ne bude tek promatrač na tom dijelu terena.

U biti, ovakva rotacija na jedinici mogla bi biti vrlo ugodno iznenađenje ako i jedan i drugi nauče koristiti svoje prednosti. Bobcatsi uz njih dvoje imaju još dva igrača koji mogu pretrčati svoga čuvara i doći do lakše situacije za zabiti koš, što je podatak kojim se ne može pohvaliti baš previše momčadi. Na dvojki je to Jason Richardson, a na trojki Gerald Wallace.

Postaviš li zonu pred njih, J Rich i Augustin je mogu razbiti šutom, braniš li ih jedan na jedan uvijek će se netko osloboditi. J Rich je lani bio prvi tricaš lige, i to ne zato što je pucao previše već zato jer je sasvim uredno zabijao, sa 40 %, što je granica koja dijeli Walkere ovoga svijeta od pravih šutera. Iako je teško očekivati da će opet imati takvu godinu, očito je da mu nešto mirniji stil Bobcatsa više paše od nekadašnjeg kaosa Golden Statea.

J Rich je tako danas jedan od najboljih bekova lige i granični all-star, ne zaboravimo da je čovjek nekada poznat po svojim zakucavanjima i letovima sada i vrhunski šuter. Dakle, imamo stroj za postizanje koševa koji je svoje minuse doveo u prihvatljive granice. Njegovi problemi uvijek su bili očajan postotak sa slobodnih i problemi sa vođenjem lopte, što je lani ispravio – slobodna je digao na prihvatljivih 70-ak posto (još uvijek slabo za beka, možda da umjesto njih gađa trice kada ga fauliraju?), a probleme s vođenjem riješio tako što više uopće ne napada obruč.

E to je za ovakvog atletu tragedija i Brown je već najavio da će ga ove sezone forsirati u tom smjeru. Realno, on može zabijati 25 bez problema ako mu se pomogne i za razliku od dosadašnjih trenera Brown će to znati napraviti. Uostalom, Richardson do sada i nije imao pravog trenera osim one jedne sezone sa Nelliem koju je uglavnom proveo ozljeđen.

Gerald Wallace je još jedan fenomen, neumorni all-round atleta koji je eto sakupio već 4 potresa mozga jer gura glavu tamo gdje neki ne bi stavili ni iPod. Iako je čisto, pravo krilo koje uvijek ide na skok, trči bezglavo u kontru i radi sve da pomogne ekipi, u Bobcatsima vrijeme uglavnom provodi pod košem jer drugih skakača nemaju. Stoga i tolike ozljede i potrošenost, mada ovaj sistem sa njim na krilnom centru omogučuje Bobcatsima da igraju brže i tako nekoga i iznenade.

Ali sistem sa 4 mala trebao bi biti tek pričuva, nešto što se koristi tu i tamo a ne glavni stil igre. Stoga je tu Larry Brown da ih nauči igrati kontroliranu košarku (ili da sve upropasti ako mu to ne uspije), jer iako na prvi pogled ovi igrači djeluju kao skupina koja bi najviše dala u brzoj tranziciji, imaju dovoljno kvalitete za odigrati svaki stil. Naravno, sada smo stigli do problema jer koliko god prve tri pozicije bile pokrivene, problemi nastaju kada dođemo do visokih. Upravo će oni biti ti koji će diktirati stil igre, samim time i trajnost živaca Larrya Browna te trajnost tijela Geralda Wallacea.

Okafor je u bilo kojoj verziji postave osuđen na poziciju petice, radi se o double-double igraču koji tiho kupi skokove i blokade, dovoljno jakom da se gura u reketu, dovoljno pokretnom da pokrije reket ali napadački osuđenom na otpadke i šut sa dva metra od table. Treba li spomenuti da je Orlando napravio vrhunski posao što je izabrao Howarda na draftu na kojem je Okafor bio zacrtan kao prvi pick?

Nekoliko sezona se tražio, nabijao je mišiće ne bi li lakše došao do pozicije za koš, pa ih je opet skidao kada je izgubio šut i pokretljivost, a sve to kako bi postao netko i nešto u napadu, zanemarujući igru u obrani koja mu je svrha. Nakon 4 sezone, sa novim ugovorom, valjda je konačno shvatio da je njegovo da skače i radi i ništa više.

Ako će se posvetiti tome, Bobcatsi su mirni što se tiče reketa. Ali osim njega, nema nikoga tko može pomoći. Kao starter na četvorki programiran je Sean May, što je suludo s obzirom da je u protekle dvije sezone od 164 tekme May odigrao cijelih – 58. I to sa klupe uglavnom, dakle praktički stavljaš rookiea u petorku.

May je dobar skakač, širok i jak, ali po svim pokazateljima radi se o igrači koji bi mogao odraditi sjajnu ulogu sa klupe. Kao član petorke, ni skokom ni šutom iz vana ne nudi dovoljno da ga se stavi u rang sa ostalima. Nažalost, drugoga rješenja nema, ili će se mučiti sa Mayom ili će mučiti Wallacea.

Nazr Mohammed je solidna zamjena na petici, ima snagu i visinu zbog koje je ne tako davno bio starter u San Antoniu, ali u glavi on je tek još jedan visoki dečko koji igra košarku samo zato jer ima 208 cm i ne želi se previše uzbuđivati oko ičega drugog osim plaće. Ryan Hollins je na prvi pogled kopija Tysona Chandlera, visoka, vitka petica koja trči i skače kao bek, na drugi pogled on je loša kopija koja nema snage za gurati se pod košem ni talenta za pratiti igru. Obojica navedenih centara mogu dakle tek tu i tamo odmoriti Okafora.

Jedini igrač na rosteru koji donekle može pokrpati četvorku je Jared Dudley, četvorka u tijelu malog krila sa Boston Collegea – nema talent za igrati malo krilo, nema visinu za četvorku. Kao i kolega mu sa faksa a danas član Minnesote Craig Smith, ni Dudley nema problema sa tim da se hrva sa višim, jačim i bržim igračima. Dudley može pokriti obje krilne pozicije na par minuta i svojom energijoma nadoknaditi sve igračke minuse. Ali forsirati ga na četvorki većinu minuta, teško da je dobitna kombinacija za Bobcatse. Jer iako je šljaker, on je igrač manje u napadu, dok ni u obrani ne može sve osloniti na volju, veći i talentiraniji igrači ipak će znati iskoristiti svoje prednosti. Opet, najbolje je što imaju, a kako su i G Money i J Rich iznadprosječni skakači za svoje pozicije, bar im skok neće patiti.

Od ostatka klupe treba izdvojiti šutere koji daju dodatnu dimenziju momčadi. Matt Carroll je uz Jasona Kapona, Mikea Millera i Kyle Korvera četvrti bijeli as lige kada je vanjski šut u pitanju. Jednodimenzionalan je, igrač manje u obrani, ali zabija trice kao slobodna. Sa klupe, kao back-up na bokovima on je idealno rješenje. I kao da to nije dosta, stiže i Adam Morrison.

Možemo biti skeptični koliko hoćemo, ali kad sve maknemo na stranu, Adam Morrison može imati karijeru samo da se odluči biti tricaš i prihvati činjenicu da biti seljačkija verzija Kylea Korvera uopće nije najgore što ti se može dogoditi u životu. Na sveučilištu je bio zvijezda i nezaustavljiv strijelac, ali u NBA gdje su svi jači i veći od tebe na takvu karijeru možeš zaboraviti. Prvu sezonu je pokušavao, nije išlo. Drugu je proveo u bolnici. Sada je vrijeme je da se A Mo suoči sa vlastitim ograničenjima i pomogne klubu čekajući u kutu na povratnu kako bi zabio otvorenu tricu.

Bude li to radio dovoljno dobro, tada će im omogućiti da zamijene ili njega ili Carrolla za veterana koji može zakrpati rupu na četvorki kako bi dodatno povećali šanse za uhvatiti osmu poziciju. A ja bez obzira na tanku klupu, hrpu nelogičnosti oko izbora Browna za trenera i rupu u petorci i dalje vjerujem da imaju dovoljno materijala da to i ostvare.

YES WE CAN. I BELIEVE.

9

DENVER

Sezona i pol ekperimenta sa Iversonom kao liderom je prošla, Denver okreće novu stranicu u pokušajima da složi momčad koja neće samo počasno nastupati u playoffu. Prvi poduzeti korak bio je tako uspješan da sada na playoff mogu zaboraviti. Dok se odluče što i kako će mijenjati, da li su u rebuildingu ili faceliftingu, druge ekipe će ih ostaviti iza sebe.

Iverson očito više materijal za temelj na kojem bi se mogla graditi ozbiljna momčad, te ih očekuje ili čekati da mu istekne ogromni ugovor koji bi omogučio da Carmelu dodaju jednog pravog suigrača, ili da ga zamjene tijekom sezone za par talenata ili pickova. Doduše, već dugo se šuška i o tome koliko je Carmelo sposoban biti nositelj projekta kluba koji se bori za naslov i treba li možda i njemu druga sredina, ali mislim da bi ludo bilo zamijeniti igrača koji bez problema može biti prvi strijelac lige i ako ništa drugo bar ispunjava onu ulogu superstara sa tržišne strane priče.

Iako u Denveru vjeruju da će i ove godine uhvatiti bar tu nesretnu osmu poziciju, neke stvari im ne govore u prilog. Trejd Cambya u Clipperse osim što ih je oslabio igrački (ostali bez prvog skakača, blokera, i uopće jedinog obrambenog igrača), razbio je ionako slabašnu kemiju u momčadi. Što mislite kakav učinak je ovakav potez ostavio na Carmela i Iversona koji sigurno žele igrati u što konkurentnijoj momčadi? Potez samo radi uštede nikako se ne uklapa u priču o stvaranju kluba koji pretendira na vrh.

Također je teško očekivati da će se George Karl vratiti među žive, on je davno digao ruke od ove ekipe. Njima treba netko tko će se boriti s njihovim navikama, netko tko će Anthonya natjerati da talent iskoristi kako bi bio bolji all-round igrač, netko tko bi Iversona natjerao da igra playa i minimum obrane, netko tko bi Smitha natjerao da ne puca svaki put kada dobije loptu. S druge strane, možda takav netko i ne postoji, možda je ovakav skup jednodimenzionalnih egomanijaka ne jednom mjestu previše za svakog trenera.

Dok se stvari nekako ne krenu riješavati, Denver će levitirati u ovoj ulozi ludog indijanca, ulozi koju su zadnje dvije sezone igrali Warriorsi. Bit će ovo doduše Warriorsi bez muda, jer nitko na ovom rosteru nije neustrašiv kao što su to bili Davis i Ellis (Iverson jeste do neke granice, ali niti ima visoki posototak realizacije kao Ellis, niti slabosti može maskirati all-round igrom kao Davis).

Denver će sve uložiti u napad - kada se zalomi šuterska večer Smithu, Carmelu ili Iversonu moći će dobiti svakoga, zbog rupa u obrani isto tako moći će izgubiti od svakoga, a kako nemaju karaktera eventualni nastup u playoffu donosi im metlu, divljom igrom neće moći iznenaditi ni ranjive Sunse ili Mavse jer su jednako labilni.

Odlaskom Camby teret odražavanja momčadi u ravnoteži pada na Anthonya Cartera, skromnog playa koji je do nedavno igrao samo u jednom smjeru, u obrani. Pod stare dane dodao je solidan šut skromnom (bolje reći nepostojećem) napadačkom repertoaru što ga je učinilo najdragocjenijim igračem Nuggetsa. Em je uvijek gledao dodati slobodnom suigraču, em se nikada nije upuštao u beskrajno driblanje, em je pucao samo kada je bio otvoren (i pogađao), em je igrao obranu. Štoviše, zbog čvrstine koju mu je usadio Riley još u danima Miamia, Carter je dovoljno žilav i neustrašiv da se suprotstavi i puno većim bekovima, zbog čega je Karlu bilo omogućeno da u petorci drži i njega i Iversona – dok bi Iverson u napadu mogao glumiti drugog beka, u obrani bi trčkarao za playom dok bi Carter preuzeo protivničkog beka-šutera. S druge strane, s obzirom da su playevi uglavnom kraj Iversona prolazili kako su htjeli, pitanje je koliko Carterov trud ima stvarnog učinka.

Carterov back-up na playu je igrač sličniji Iversonu, dobro nam znani Chucky Atkins. Neobavezni strijelac sa klupe, to je uloga koja puno više odgovara Atkinsu, stoga će teško vidjeti previše minuta jer Denver sebičnih 1 na 5 strijelaca ima i previše. Stoga možemo očekivati da će Cartera na playu mijenjati baš Iverson kako bi se otvorilo što više minuta na bokovima za J.R. Smitha koji je lani bio nezaustavljiv. Dok sam sebe ne bi zaustavio serijom bezglavih pokušaja za tricu u prvim sekundama napada.

Od najranijih dana Smith je bio eksplozivni atleta koji se znao silovito sjuriti na koš i koji je osim toga volio potezati i trice sa devet metara. 4 godine kasnije nakon izravnog dolaska iz srednje, on i dalje nema ništa drugo osim eksplozivnih ulaza i divljih trica, razlika je samo u tome što danas on zabija sa takvom preciznošću da ga čak i tako limitiran repertoar ne čini problematičnim. Ma koliko bio nezreo i predstavljao jedan totalno sebičan i drugačiji svijet od onoga kojega očekujemo od vrhunskog profesionalnog sportaša, Smith je najbolji strijelac sa klupe kojega NBA nudi. Kvragu, pa čak su i Spursi bili spremni riskirati i ponuditi mu ugovor ali Denver je bio brži i ovo ljeto ga je vezao na duže vrijeme.

Dakle, imamo Iversona na dvojki, Carmela na trojki, Smith ih mijenja oboje, a tu je još i Linas Kleiza, litvanac koji je sličan Smithu po napadačkim pothvatima. Može upasti u šutersku seriju, i uvijek može svojom širinom iznuditi slobodna bacanja kada se zaleti pod koš. Za razliku od navedenih, Kleiza igra i nešto obrane, po potrebi se gura i u reketu te kako nema mjesta na bočnim pozicijama izgleda da mu ne gine minutaža na krilnom centru.

Tu bi trebalo biti i najveće iznenađenje koje Denver može ponuditi, i glavni razlog zašto ih možemo zvati novim Warriorsima. I Kleiza i Carmelo znaju igrati u postu i kao četvorke u maloj petorci mogu stvoriti dodatne probleme protivnicima. Obrana bi tako bila dodatno šuplja, ali zar i ovako nije katastrofalno loša? Uostalom, nije da Warriorsi sa malom petorkom nisu imali uspjeha. Stoga je ovo jedina karta na koju Denver može zaigrati misli li ugodno iznenaditi.

Ako će većinu vremena igrati sa malom petorkom tada se ni dovođenje Renalda Balkmana ne čini bespotrebnim, u tom slučaju im je još jedno krilo neophodno. Balkman svojom energijom može juriti u obrani za malim krilima, a u obrani može pomoći pod obručem, čak se i sam spustiti na četvorku ili kao u Knicksima letjeti uokolo i blokirati protivnike sa leđa.

U ovakvoj podjeli uloga sa preostalim visokima bit će lakše pokriti i tu jednu centarsku poziciju. Denver ima 4 iskoristiva igrača za igru pod košem, od čega su svi pomalo upitni. Krenimo od najmanje bitnog, Stevena Huntera, koji je lani totalno podbacio ali koji je u sezonama ranije pokazao da može trčati i zatvarati reket, što je za jedan brzi stil igre koji će Denver prakticirati najbitnije. Nešto energičniji, skočniji i uopće bolji igrač je Chris Andersen koji je valjda konačno čist i koji bi donekle trebao pokriti Cambyev izostanak u skoku i blokadama.

Nene je kraj Cambya igrao četvorku, a sada ga čeka prekomanda na centra, osim u onim rijetkim situacijama kada Hunter i Anderson dobiju prednost. I on je pokretan igrač, odličan realizator u reketu i pravo napadačko oružje. Njegov problem je što nije u stanju ostati zdrav i što više nije u sjeni, bez Cambya on je praktički jedini visoki igrač Denvera kojega protivnik treba skautirati i posvetiti mu pažnju, stoga će ga biti lakše i zaustaviti. Uglavnom, ova trojka bi mogla ponuditi solidnih 48 minuta na petici, a jedini koji se ne uklapa u cijelu ovu gore opisanu sliku je Kenyon Martin.

Martin je u stanju raspasti se svaki tren i graditi igru oko njega kao startne četvorke stvarno je suludo, a gurati ga na centra malo je previše. Lani se dobro osjećao u jurnjavi Denvera, posebice u obrani gdje je sirovim fizikalijama bio od koristi, hrvajući se sa post igračima omogućujući Cambyu da se iz pozadine posveti kontroli reketa. Iako daleko od onog čovjeka za prljave poslove kakav je bio nekada (pogledajte mu samo prosjek skokova), ta sirova snaga u obrani uz podatak da je bio jedini igrač Denvera koji nije šutirao već bi čekao loptu pod košem i onda zabio zicer, bili su dovoljni da bude koristan i u ovakvom stanju.

A stanje je takvo da iako fundamentima jeste tip igrača kakav Denveru treba, sa oba operirana koljena toliki je upitnik da ga uopće ne treba uzimati u ozbiljne kombinacije osim kao igrača sa klupe koji može tu i tamo omogućiti igru sa dva prava visoka a da pri tome ne izgube previše na brzini i atleticizmu.

Uglavnom, run and gun u Coloradu postao je još brži i luđi. Šteta što je cijela momčad, posebice Iverson i Karl, nekako neinspirirana jer bi sa ovoliko napadačkih kamikaza vrlo lako mogli zapapriti mnogima. Ako bi Iverson uspio zaustaviti starenje, ako bi se Karl prestao kljukati tabletama za smirenje i ako bi Carmelo nabavio par muda i postao pravi lider, ova ekipa bi mogla doći glave stare i istrošene Zapadnjake. Također, ako bi svi ljudi odjednom odlučili biti pošteni i dobri te uključili mozak, nikoga ne bi bilo briga kako se kreću cijene dionica niti bi itko vjerovao u kreacionizam.

WASHINGTON

Bolesno skupi ugovor koji su potpisali sa Arenasom može se opravdati (može li?), zadnjih godina imali su solidne rezultate, uvijek su u playoffu, i kako je Arenas svojevrsni simbol ovog razdoblja jasno je da ga nisu željeli izgubiti. Tako su praktički odustali od ikakvih promjena odlučivši se još jednom za solidnu sezonu, računajući da bi sa zdravim Arenasom mogli nadograditi lanjsku momčad koja je namučila Cleveland u prvom krugu.

I tu su pogriješili. Lanjska momčad je igrala iznad svojih mogućnosti baš zato što nije bilo Arenasa jer se željela dokazati. Kada su trud i upornost počeli biti nagrađivani pobjedama, stvorila se atmosfera i kemija uspjeha koja je trajala sve do ispadanja iz playoffa. Tako nešto se teško može dogoditi i drugu godinu za redom, makar svi akteri bili isti, makar je Eddie Jordan i dalje sjajan trener i makar opet nema Arenasa.

Ovaj put će njegov izostanak trajati znatno kraće, ali teško da će ekipa limitirana talentom do njegove povratka uspijeti održati rezultate i situaciju pozitivnom. Antawn Jamison, koji je na Arenasov zahtje dobio produženje ugovora, teško da može ponoviti sezonu kao lanjsku, Antonio Daniels svakom godinom je sve sporiji i neučinkovitiji, a klupa je uvijek tanka i neproduktivna. Kada dodamo da su ostali možda za cijelu sezonu bez Brendana Haywooda, prvog centra koji je lani odigrao odlično, posebice u obrambenom dijelu, ispada da sve pada na leđa Carona Butlera. A Butler, koliko god bio sjajan all-round igrač i pravi ratnik, ipak je više Scottie Pippen nego Michael Jordan.

Do Arenasova povratka Wizardsi će se mučiti zabiti dovoljno koševa, voljni moment i nedostatak kvalitetnih rješenje osakatit će im inače soldinu obranu, i eto rupe iz koje se kada budu kompletni neće moći popeti. Pogledajmo pak imaju li se ćemu nadati od ovoga sastava ubuduće, s obzirom da su za osovinu Arenas-Butler-Jamison vezani na popriličan period.

Jedinicu će uzurpirati Arenas, Daniels je solidan back-up, ali malo svježe krvi ne bi škodilo s obzirom da su na dvojci osuđeni na borbenog ali greškama sklonog Stevensona koji u pojedinim večerima zna biti igrač manje u napadu. Lanjski rookie Nick Young pokazao se solidnim napadačem i strijelcem, ali to je ujedno i sve što je ponudio. Ne jedna nego pola dimenzije košarke.

Bez tricaša Masona koji je otišao u San Antonio bit će ovo znatno tanja momčad, te ni Arenas neće moći pokriti tanju rotaciju. Povratak starog revolveraša Juana Dixona u klub iz kojega je krenuo na NBA avanturu također neće biti od većeg značaja, Dixon je više igrač ritma nego zadatka, a kako neće biti minuta za uhvatiti ritam neće biti ni učinka.

Butler je osuđen na 40-ak i više minuta na krilu, zamjene doslovno nema, ali u slučaju da su zdravi, on i ovi vanjski igrači dovoljno su kvalitetni za ravnopravnu borbu na Istoku. Nepremostivi problemi javljaju se pod košem. Nakon spomenutog otpadanja Haywooda, sva težina borbe pod koševima pada na Ethana Thomasa, koji se i sam vraća nakon sezone pauze zbog problema sa srcem. Da li je još netko primjetio da je ovaj Washington ili uklet ili pod hitno mora promijeniti način treninga? Wizardsi malo sutra, prije Washington Darko Miladinsi.

Uz Thomasa će pod košem igrati vrijedni Jamison, igrač koji je karijeru započeo kao potencijalni all-star strijelac da bi se s vremenom razvio u radnika pod koševima koji uz sve gomile skokova može i zabiti od kuda hoće. U ulozi trećeg igrača Jamison se osjeća odlično, ali nešto krhkija građa pati zbog svih ovih godina lupanja pod koševima, te je i njegova otpornost na ozljede bitno pala.

Srećom, njega bar imaju čime pokriti – Songaila je i dalje odličan za 10 do 20 minuta, uvijek spreman na kontakt i uvijek spreman na šut sa vrha reketa, mladi Blatche je jednako meke ruke, nešto mekši ali pokretljiviji, te može odigrati kao zamjena i Jamisonu i Thomasu. Samo, s obzirom da Thomas uopće nije trebao biti starter, te da će Blatche koji uopće nije petica biti prva zamjena back-up centru koji starta, nije li previše očekivati nešto od ovakve rotacije?

Najviše čemu se Washington može nadati je da kroz sezonu Blatche dosegne jednu veću razinu i postane standardan, da sa dna klupe izrone još neki igrači, te da će dogodine konačno biti svi zdravi i na okupu. Kako bi bolji nego ikada opet ispali u prvom krugu playoffa. NBA ne čeka nikoga a najmanje franšize koje vežu sudbinu uz igrača koji najviše pomogne momčadi – kada ne igra.

10

MINNESOTA

Nakon lanjske sezone i očajnih igara, Wolvesi definitivno nisu mogli krenuti nigdje nego prema gore. Dno je bilo dodirnuto kada su u pola sezone odlučili trčkarati dok je ostatak NBA (uz iznimke tipa Miamia i Memphisa) ubacivao u više brzinu, i kada je Al Jefferson odlučio da je on izabran od bogova košarke da svaku loptu koja mu dođe u ruke opali ka košu.

Bilo je stvarno groznih trenutaka, gledati tog skromnog klinca (koji je navodno odbio maksimalni ugovor jer ga je bilo sram tražiti toliku lovu), zvjer u postu i već sada jedan od najboljih realizatora u reketu kako ispaljuje projektile ala Zach Randolph sa vrha reketa. Stvarno nije ugodno, odmah pomisliš - evo ga, another one bites the dust.

Ali Big Al je sjajan tip koji će s vremenom naučiti igrati i obranu, te koji će tu nesebičnost koju pokazuje u svlačionici kad-tad znati kanalizirati i u igri. Najvažnije je da se onakva bezvezna sezona ne može ponoviti jer je Kevin McHale, ma kako to nevjerojatno zvučalo, povukao nekoliko pravih poteza kojima je ovoj ekipi omogučio da se makne od dna, i da udari temelje za jednu obečavajuću budućnost.

Big Al je zvijerka koja bez problema svaku večer dolazi do double doublea, a to je kao što znamo preduvjet za biti igrač franšize. Doduše još to treba dokazati u playoffu, znamo da su neke vrhunske četvorke tamo redovito bile face (Brand, Amare) a neke štrace (Boozer, Webber).

Ako je Big Al onaj temelj za graditi kuću, pogledajmo tko su zidovi. McHale je u jednu ljetnu večer jednim potezom ubio ne dvije muhe, već dva Ivana Šukera. Našavši gorega od sebe u također ex-Celticu Chrisu Wallaceu, utrapio je mogućeg all-stara i mogući problem u svlačionici Mayoa za provjerenog NBA majstora Millera i mogućeg double-double šljakera Kevina Lovea.

Dok je Miller idealan igrač za momčad koja uopće nije imala napad, jer omogućuje unutar-van igru i spreman je kazniti tricom svako udvajanje Jeffersona u postu, Love je dobar dečko koji ima talenta ali zna da je rad to što ga je dovelo do NBA i zna da ga samo rad u njoj može i održati. Iako njegovi double-double učinci neće biti svemirski, možda bliži 10-10 nego 20-12 brojkama, Kevin Love dat će ovoj momčadi kvalitetu više.

Ako se netko brine za to da bi bijeli dečko prosječnih atletskih sposobnosti, ne previsok i pomalo zakovan za pod mogao potpuno podbaciti, ne mora. Sjetimo se samo Chrisa Leattnera, imao je solidnu karijeru i solidne brojke u ranim danima, iako je recimo Love i bolji šuter, i veći fajter, i čist u glavi.

Nažalost, zbog manjka centimetara, skočnosti i pokretljivosti, Love će teško biti centar profila čak i jednog Brada Millera, jer nije u tom rangu ni kao razigravač, ali ipak donosi nešto sa sobom, što se ne može reći za puno igrača. Može zabiti iz vana, može odmah odigrati pas i uvijek će ići na skok. Jedini problem koji će dvojcu Love – Jefferson otežati život je to što su nedefiniranih uloga, nekako je logično očekivati da će agilniji Jefferson u obrani imati zadatak čuvanja manjih sirovina, dok bi se Love trebao gurati sa nešto većim ali i manje pokretljivim centrima.

Ni jedan ni drugi neće briljirati u tim rolama, te se nekako obrana u reketu za sada čini najvećim upitnikom nad budućnosti Wolvesa. Kako ni Mike Miller nije neki obrambeni igrač, iako se trudi, čini se da će u obrani i dalje curiti na sve strane.
Tu će trener Randy Wittman morati naći nekakvo rješenje u tipu obrane (više zone, bez presinga). Wittman je iznenađujuće preživio još jednu sezonu, ali očito da McHale nema potrebe posezati za drugim rješenjem jer momčad je ionako u stvaranju i evenutalni otkaz Wittmanu dobro dođe kako bi se kupila još jedna godina za rebuilding.

Obrana dakle neće biti čvrsta, ali bit će borbena i skočna. Love nije od onih koji se sklanjaju sa puta, Jefferson nije beba već ogromna mrcina koja može uhvatiti svaku loptu ako želi, a tu su i šljakeri Smith, Richard pa čak i dobri stari Madsen. Pod košem će se nešto i događati, a malo teže će biti na vanjskim pozicijama.

Miller će popuniti ili ulogu krila ili drugog beka, nevažno, jer u obrani će najopasnijeg protivničkog šutera ionako čuvati Corey Brewer. Momak baš nije oduševio prošle godine, napadački je potpuno bezopasan, nije čak briljirao ni kao stoper, ali ima sve fizičke predispozicije da to bude i u biti jedina je nada da već ove sezone Minnesota imati nekoga tko može odigrati čvrstu obranu 1 na 1.

Za nešto sporija protivnička krila i uopće nešto mekše igrače, bilo na trojci bilo na četvorci, tu je Ryan Gomes. Solidan u svakom pogledu a odličan ni u jednom, Gomes će teško dobiti šansu na četvorci kraj gomile igrača na klupi, te mu ostaje da koristi svoju širinu i duge ruke protiv manjih igrača u postu (ako uspije doći do posta).

Od bekova tu je McCants kao prvi strijelac sa klupe, što je uloga koja mu savršeno odgovora, Carney koji je stigao iz Sixersa mogao bi biti dodatna tricaška opcija, a uz Millera i Brewera glavnu riječ među vanjskim igračima vodit će Randy Foye. Iako se do sada nije pokazao ni u jednoj ulozi (nije eksplozivni strijelac za ulogu combo-beka, nema visine ni mišića za igrati drugog beka) čeka ga novi zadatak - pokušati odigrati ulogu prvog playa. Drugih rješenja jednostavno nema, i ma koliko se činilo da Foye nije spreman ni za ovu rolu, bolji je izbor od Telfaira.

Teško je očekivati od tipa koji je poznat po kreiranju vlastitog šuta da odmah krene razigravati suigrače, ali još je teže očekivati da će njegova slabija izdanja pokriti back-up poput Telfaira. Minijaturni Sebastian uvijek će ostati hakler u glavi, te uz očajan šut i uopće realizaciju Wolvesi od njega ne mogu očekivati veći doprinos. Ironično je eto što baš Telfair ima najbolju slash igru u momčadi, eventualno bi nekim kloniranjem njega i Foyea Wolvesi mogli do vrhunskog playa.

Ako maknemo na stranu Telfaira, ako uzmemo da ni za McCantsa ni Foyea nismo previše sigurni koliko su u stvari loši a koliko dobri momci, po svemu ostalome ispada da su Wolvesi mijenjali ne samo dosta igrača već i atmosferu u klubu. Sve je pozitivnije, pa tako i pogled u budućnost.

MIAMI

Lani su bili katastrofalni, o glavu im se obilo Rileyevo žrtvovanje svega za jedno prvenstvo. Opet, možda je bolje jednu sezonu biti prvak a tri gubitnik nego četiri sezone igrati polufinala. Činjenica je da Miami trenutno ima Dwyanea Wadea i tri vrlo dobra igrača, od kojih sva trojica igraju istu poziciju. Ludo.

S obzirom na Beasleyev talent, možemo ga zakapariti kao četvorku budućnosti te ispada da Miami može mijenjati ne samo Mariona nego i Haslema. Nema smisla držati Udonisa kao nekakvog igrača sa klupe, jer čovjek ima vrijednost. A doslovno samo za njega i Mariona Riley može zauzvrat dobiti nešto više od bakse Gatoradea. A to nije osvježenje koje im treba, njima treba svježe i kvalitetne igračke krvi, pronto, a.s.a.p.

Srećom po ovu momčad Matrix može i na malo krilo, čime Heat po krilima postaje fizički (ali samo fizički) jaka ekipa. Usprkos rupama na jedinici i petici gdje su doslovno prazni.
Mourning se konačno povukao u zasluženu mirovinu, potpisivanje Jamaala Magloirea je uber-smiješan potez, pa nije Riley George Romero da zaposli zombija, pa ispada da im je jedina opcija ili mučiti Haslema guranjem na peticu, ili dati većinu minuta beskorisnom tipu kakav je Blount.

O Blountu se sve zna, ali uvijek se iznova pitamo kako je moguće da čovjek visok 213 centi i težak preko 110 kila nije u stanju imati ni 5 skokova u prosjeku u karijeri, a svugdje je igrao kao starter i uvijek oko 25 minuta? Čudo. Mislim, kada jedan Scalabrine odigra 345 minuta bez skoka to nije čudo – Brian je u svemu ovome slučajno i po nikakvim predispozicijama on i ne može biti koristan košarkaš u NBA. Ali Blount ima sve potrebno, čak je i poprilično pokretan za peticu, i sve što radi je bježi od reketa i puca one Cambyevske lopte iz vana (Cambyevske zato jer poput Marcusa misli da je bolji šuter nego to stvarno jeste).

Znači, dva od četiri igrača morat će igrati previše minuta van pozicije da bi mogla dati maksimum, što ih onemogućava da daju maksimum, te Heat čini dodatno ranjivim. U ovakvoj situaciji trade Mariona čini se neizbježnim, a igrača da pokriju njegov odlazak ima dovoljno – tu je odlični tricaš Jones koji bi ekipi trebao donijeti ono što nisu imali od dana Jasona Kapona, pouzdanog strijelca iz vana, a tu je i Dorell Wright koji je prošle sezone dobio priliku pokazati što zna. I teško je reći da ju je iskoristio, u očajnom Miamiu nije se uspio nametnuti kao ništa više od atlete koji trči i skače.

Zašto su doveli još jednog limitiranog atletu koji također samo trči i skače, ali manje uspješno od Wrighta, to nikome nije jasno. Ipak, Yakhouba Diawara je ovoljetna akvizicija Miamia. Ne znam, da li da spomenem kako su ovo ljeto friško ofarbali i svlačionicu i kako im tuševi imaju posebnu masažnu brzinu prskanja?

Krila su u svakom slučaju najjači dio momčadi. Bez obzira na potpuno oporavljenog Wadea, vanjska linija je kriminalna. Wade će morati glumiti playa dobar dio utakmice, a znamo da je sklon gubljenju lopti u serijama, što mu je najveći igrački minus uopće. Nema sumnje da on sam samcat garantira 30 pobjeda bez obzira na suigrače, ali uz pravog playa bila bi ovo playoff momčad. Ovako su ostavili lani solidnog Chrisa Quinna, više zbog šuta za tri nego zbog playmakerskog talenta, osuđeni su na beskorisnu zujalicu Marcusa Banksa koji može tu i tamo pogoditi koš ali ne i suigrača pravom loptom, te će možda većinu minuta na jedinici dati čovjeku sa NCAA naslovom Mariu Chalmersu.

Chalmers se nije proslavio prvim potezima u ligi, od slike ozbiljnog momka koju je ostavljao prije drafta, zbog par jointa postao je još jedan od problematičnih NBA likova. Ako se radilo samo o iznimnom slučaju, po onome što znamo o njemu Chalmers bi mogao biti važan za ovaj Miami. Prije par godina u gradu je igrao nešto krupniji bek, bez šuta i ispodprosjećnih fizikalija, a opet je bio važan dio momčadi. Danas je u Denveru koji bi bez njega bio totalno bezglava momčad. Radi se o Anthonyu Carteru, dokazu da i prosjećan košarkaš sa jednom pravom kvalitetom može zaokružiti ekipu.

E pa Chalmers zna zabiti tricu, ima muda i igra obranu, što su atributi dovoljni za ulogu startera. Problem je samo može li zabijati tricu visokim postotkom i može li bar usporiti brže NBA playeve. Kako je rookie koji prvo mora preživjeti šok susreta sa NBA igrom, teško da na ova pitanja može odgovoriti pozitivno u prvoj sezoni, stoga kao finalnu ocjenu ipak možemo reći da Miami nema pravo rješenje za playa.

Ili bolje reći da nema uopće igrača za popuniti ulogu drugog beka, jer ako će Wade igrati 1 na 5, netko mora biti uz njega na vanjskim pozicijama. Uz spomenutu limitiranu trojicu, tu je još samo potpuno beskorisni Daequan Cook, navodni strijelac koji na ovoj razini očito ne može zabijati. Roster Miamia je, kada maknemo ona 4 imena sa početka, roster jedne ekspanzijske ekipe, skrpan nikako i vrijedan 8 pobjeda u sezoni.

Uz dužno poštovanje Wadeu, koji je nakon razvoda, financijskih uspjeha i gomilanja korporativnih obveza sve arogantniji i antipatičniji, ova momčad je bezveze. Riley je na potezu, kao GM morat će još jednom odraditi životni posao, a mladi trener Erik Spoelstra se može nadati da ga Riley nije sve ove godine odgajao da bi ga sutra tek tako odbacio. I onda je svizac...

11

GOLDEN STATE

Jebiga, treba u životu imati i sreće i pameti, a ne samo znati igrati košarku. Jadni Monta Ellis, umjesto da uživa u milijunima i da juri po parketu u ulozi prvog čovjeka jedne NBA franšize, o čemu nije ni sanjao onoga trenutka kada je tek stigao u ligu kao pick druge runde na minimalcu, sada nervozno sjedi doma i čeka rasplet situacije. Ajmo prvo lagano rekapitulirati situaciju, okvira radi.

Warriorsi su mudro na početku ljeta odlučili pustiti Barona Davisa koji je počeo pokazivati znakove usporavanja, i ključ u ruke dati Ellisu. Monta nije all-round monstrum kao Baron, kvragu pa nije u stanju zabiti ni tricu, ali je rođeni strijelac za novu ultra-brzu košarku u kojoj je stvaranje viška igrača i ulaz pod obruč važnije od skok-šuta. Uz košgeterske vrline Ellis je bio jedan od rijetkih Warriorsa koji je kroz ovo razdoblje pod Nelsonom sazrio kao košarkaš. U momčadi koja je uvijek jurila u šestoj brzini, Monta je znao ubaciti i u nižu, a dok su svi oko njega ispaljivali trice preko ruku on je s vremenom i te kako naučio birati šut kako bi poboljšao učinak.

S obzirom na takve znakove inteligencije, neustrašivost u letenju kroz reket i sjajnu kontrolu lopte, ponuđena mu uloga lidera na iznenađuje. Ali onda kreće drama. Ellis se prije početka kampa javlja sa ozljedom, koju je navodno zaradio na haklu. Vodstvu kluba je nešto sumnjivo, i nakon što struka donese sud da se takva ozljeda gležnja ne može zaraditi igrajući košarku, Ellis priznaje da je pao sa Baotiana. Ili Zipa, nije važno.

Važno je da se u Mullina uvlači strah da je donio krivu odluku, ili mu pak frakcija kluba koja nije blagonaklono gledala na Ellisov ugovor radi pritisak, pa uz bocu viskija dobri stari Chris suspendira Ellisa na 30 utakmica bez plaće. Klubu je svejedno, zbog ozljede bi Ellis tih 30 tekmi ionako propustio, ali Ellisovom menađeru nikako nije drago što preračunato tih 30 utakmica znači nekoliko milijuna.

Pa se počinje žaliti na što klub reagira poprilično brutalno – prijete potpunim raskidom ugovora. Sad, Ellis je pogriješio i postupio kako nije smio, ali zato i postoje klauzule koje to pokrivaju. Klub je možda mogao malo blaže potupiti prema momku koji je godinama za plaću nešto veću od one Todora Gečevskog oduševljavao gomilu NBA fanatika. Ovolika frka, kao da ih je u najmanju ruku čekala borba za naslov, stvarno je pretjerana.

Na kraju će stvari vjerovatno ispasti preuveličane, i Ellis će za 30 utakmica preuzeti komandno mjesto u ekipi, ali nažalost do tada će sve šanse za playoffom koje bi Warriorsi imali da su od početka kompletni biti već pokopane.

Iako bez njega neće biti toliko opasni, Nelsonovi revolveraši imaju dovoljno talenta da zeznu mnoge. Plus, ove sezone imaju širinu kao nikada i bez pritiska rezultata taj se talent da razvijati. Dovoljno je i visokih i jakih da više ne moramo gledati 5 bekova kako jurcaju po terenu. Pa da vidimo redom tko će to sve ove godine trpati Sunsima.

Do Ellisova povratka poziciju playa trebao bi krpati Marcus Laptop Williams. S obzirom da su ga dobili za badava i u zadnji tren, Warriorsima i na ovom potezu kao i na većini drugih ovoga ljeta treba skinuti kapu. Ali, postavlja se pitanje zašto su ga se Netsi tako olako riješili ako stvarno ima vrijednost?

Pa dio razloga je sigurno da se otvori još više mjesta Devinu Harrisu, a drugi dio leži u katastrofalnoj lanjskoj sezoni. Dok je ako rookie Williams imao sjajnih tekmi, lani je uglavnom potvrdio sva ona nagađanja iz doba drafta zbog kojih je i pao toliko da završi u Netsima. Nije u stanju biti u formi, i nije u stanju biti čist u glavi. Iako me u prvoj sezoni izgledom i igrom podsjećao malo na Derona Williamsa u svojoj rookie godini, lani je potpuno podbacio izabravši ulogu strijelca sa klupe umjesto playa.

Uglavnom, Williams može odigrati odlično i iznenaditi sve, a može i potpuno podbaciti. U slučaju ove druge opcije Warriorsi nemaju koga za zamjenu. Isprobali su i još uvijek isprobavaju gomilu igrača, ali jedina realna opcija je lani priključeni C.J. Watson, momak koji je došao iz NBDL-a i brzo se snašao u Nelsonovom sistemu. Solidan strijelac, nešto manje solidan play ali sa dovoljno kvalitete da bude back-up u NBA.

Na drugoj bekovskoj poziciji nema zime, na njoj će startati ili Maggette ili Jackson, provjereni strijelci i veterani, dok će svoju priliku znati iskoristiti i vrijedni šuter Azubuike, a možda i Belinelli ako konačno dobije koju minutu. Uglavnom, i on će kao i Marcus Williams konačno morati dati odgovor da li je igrač ili ne.

Maggette i Jackson će dobiti najviše minuta na bokovima, Captain Jack će ispaljivati trice i tu i tamo tako dobiti utakmicu, dok bi Maggette konačno oslobođen od Dunleavyevih okova Warriorsima trebao donijeti ono što su izgubili odlaskom Richardsona – jakog, žilavog beka koji igra na snagu a zna zabiti i iz vana. Uz gomilu koševa, Maggette zna odigrati i obranu te će njegov učinak biti značajniji što postave budu niže.

A za očekivati je da će biti manje niske nego inače jer Nelson konačno ima dva prava igrača za rotaciju, čime je bar osigurano da ne petici neće igrati sa bekom. Andris Biedrins je stup momčadi, njegovi skokovi, pokretljivost i guranje u reketu donose malu dozu razuma u ovaj kaos od momčadi, s tim da sada konačno ima i zamjenu. Turaif nije prava petica, ali je dovoljno širok i čvrst za naguravanje, a uz masu donosi i borbeni karakter te odliku da je uvijek najvatreniji navijač svog kluba.

Četvorka je razervirana za rutiniranog Ala Harringtona, koji solidno diše u ovoj momčadi čak i kada zaigra na petici. Može zabiti iz vana, odličan je realizator oko obruča, zna se postaviti na skok – u ovoj ulozi čovjeka iz sjene konačno igra dobro, za razliku od dana kada je smatran čak i potencijalnom zvijezdom, odnosno kada se od njega tražilo nešto više od toga da zabija koševe.

Nelson će konačno moći odustati od ludorija, nema potrebe Harringtona stavljati na centra niti uvoditi beka na poziciju četvorke Jer tu su dvije mlade nade, skočne, rastrčane i talentirane, koje moraju igrati u ovakvoj od početka obilježenoj sezoni. S obzirom da na Harringtona ionako nema smisla računati na dugi rok, svaka minuta koju dobiju Brandan Wright i Anthony Randolph može vrijediti zlata. Visoki, fizički i atletski sjajni, sa kombinacijom meke ruke (Randolph) i snage oko koša (Wright) ovi klinci mogu vrlo brzo biti nositelji igre.

Malo koja momčad ima ovoliko potencijalnih odličnih NBA igrača, stoga ih nikako ne možemo staviti na dno sa ostalim ekipama čije sezone u startu možemo nazvati promašenima. Već od iduće sezone, uz adekvatni rast pojedinaca, ovo opet mogu biti Warriorsi sposobni napraviti dar-mar u playoffu. Za sad je ipak na redu škola, te ćemo više od svega morati obratiti pažnju na to kako funkcionira Nelsonova ekipa kroz ovu obrazovnu ulogu, kako se Nelson snalazi kao učitelj i koliko uopće vodstvo kluba želi biti na čelu NCAA momčadi.

ATLANTA

Kakva smiješna franšiza. Ponosni su na onu svađu Pachulie sa Garnettom kao da se dogodila u sedmoj konferencijskog finala. Joe Johnson je zbog igara u toj seriji proglašen počasnim gradonačelnikom, toliko su očajni zbog ovih proteklih 10 godina. Zbog svog tog ponosa opet su zaboravili na bitne stvari, one detalje koji čine ekipu poput igrača, salary capa i klupskog vodstva. Hawksi se nadaju ostanku na osmom mjestu Istoka iako su tanji nego lani, dok su izravni konkurenti nešto jači.

Iako imaju tri odlična košarkaša na kojima mogu graditi momčad, već od ova dva koja popunjavaju petorku kreću problemi, dok je klupa nepostojeća. Pa idemo redom. Prvi problem je na playu, gdje Mike Bibby zadnje tri godine igra na blago rečeno osrednjoj razini. Očito je da više nikada nećemo vidjeti onoga starog/mladog Mikea koji driblinzima razbija obrane, sve što nam je ostalo je ovaj nepokretni debeljko koji prenosi loptu i šutira trice.

Od dolaska u Atlantu bio je nešto bolji nego u Kingsima, ali bio je i nešto zdraviji nego u Kingsima. Bude li i dalje bez ozljeda, Hawski imaju solidnog playa i tricaša, što ipak ne odgovara veličini njegova ugovora ili renomeu. Opet, kako je Bibby u zadnjoj godini ugovora može biti puno korisniji u nekakvom tradeu. Na kraju krajeva Hawksi već imaju jednako sporog i na tricu osuđenog playa u Acie Lawu. Dok je na koleđu Law bio zakon, u NBA kraj svih tih brzanaca uopće ne može do izražaja, te vrijedi tek kada se igra poptuno uspori, u onim clutch situacijama kada je gusto, jer ima nevjerojatnu kvalitetu urednog zabijanja bitnih lopti. Pokazao je to i u ovo malo minuta sa Hawksima, što je posebno zanimljivo jer je uglavnom šutirao loše do završnica.

Problem je što dok Law ne nauči pogađati NBA tricu dovoljno dobrim postotkom, trade Bibbya ne dolazi u obzir. Jedinica je solidna, eto tu je i vječno ozljeđeni Claxton koji bi po nekim najavama ove sezone trebao i zaigrati. Po nekim najavama, i Hajduk iz Splita je isplativa investicija.
Najvažnije je da će Joe Johnson rasipati minimalno energije na igranje playa, što do sada nije bio slučaj.

Joe i dalje ostaje igrač broj jedan. Josh Smith je učinkom možda korisniji, ali s obzirom na tanku vanjsku liniju Johnsonova sposobnost igre u oba smjera, vođenja lopte, razigravanja, kreiranja šuta sebi i ostalima, te pogađanja trica je nemjerljiva. Uz sve čovjek praktički i ne izlazi s terena te je pitanje koje si postavljam sljedeće – nije li Joe Johnson najpodcjenjeniji NBA igrač? Bio je i član reprezentacije, bio je i all-star (kao rezerva doduše ali je ipak izabran iako je član Atlante), fanatici ga cijene, netko (poput mene ranije) može mu zamjeriti zbog odlaska iz Sunsa i reći da mu je lako igrati u lošoj ekipi. Pitanje je, da li je stvarno lako igrati u lošoj ekipi? Zamislite Joea u pravoj momčadi kao drugog igrača, uz vrhunskog trenera i rotaciju od 9 kvalitetnih igrača? Jednog dana. I believe.

Malo krilo je kako-tako pokriveno, tu će startati jednodimenzionalni šuter Marvin Williams, Josh Smith uvijek može uskočiti, ali problem je što bez Josha Childressa više nema pouzdane zamjene ni na dvojki ni na trojki. Maurice Evans je solidan šuter i pouzdan obrambeni igrač, ali nema atletske sposobnosti Childressa. Atlanta će stoga miksati stil igre, sa Johnsonom i Williamsom/Evansom na bokovima, dok će Smith biti pod košem, ili sa Johnsonom i Smithom kao swingmanima dok će ulogu četvorke preuzeti Horford, a Pachulia bi bio centar.

Naravno, ova opcija sa Pachuliom je B opcija, jer Hawksi time gube na brzini više nego što dobivaju u vidu čvrstoće. Nažalost, ni Smithu koji može odlično odigrati na krilu ni Horfordu koji je prava četvorka nije suđeno da previše igraju na svojim prirodnim pozicijama. Smithova eksplozivnost služit će za maltretiranje puno sporijih i tromijih četvorki, dok će Horfordova skočnost i spretnost nadoknaditi nedostatak centimetara i sirove snage pored ovo malo pravih centara što su ostali. Njihovi talenti omogućit će Atlanti da bude konkurentna, ali pitanje je kako bi se stvari razvijale da imaju jednog pravog centra pored sebe (kao i uvijek, to pitanje si postavlja 25 od 30 ekipa, toliko o tome tko je trebao biti prvi pick, Oden ili Durant).

Ako i skrpaju nekako petorku koja se može nositi sa svima, problemi će nastati kada krene rotacija. Igrali sa A ili B opcijom, uvijek su u problemima. Marvin Williams nije aktivan igrač koji može nositi napad druge momčadi, stoga ga je bolje instalirati u petorku gdje se može hraniti Johnsonovim loptama. Pachulia i Evans su tek igrači zadatka, te ispada da Hawksi nemaju šestog igrača, čovjeka u kojega se mogu pouzdati. Da ne spominjemo da im i klupa staje na broju sedam (ili osam, ako ćemo Lawa računati kao zasebnog igrača a ne tek Bibbyev lošiji klon).

Znači, tih nekoliko igrača bi trebali ostati zdravi cijelu sezonu, motivirani u lovu na besmislenu osmu poziciju, i uz to bi trebali slušati trenera u kojega otvoreno sumnjaju (Smith i Johnson nisu bili oduševljeni što je Woodsonu produžen ugovor, ali što su očekivali, da Hawksi dovedu Browna?). Jedina zadovoljstvo za to malo navijača Atlante može biti u tome što su Horford i Johnson vrhunski profesionalci koji će vuči čak i u situaciji kada stoje na mjestu. A obzirom na ranije sezone, i obzirom na vlasničku situaciju u klubu koja nikako ne omogučava trošenje bez kojega nema napretka, stajanje u mjesto je sve ćemu se Hawksi mogu nadati, ostali ili ispali sa ruba playoffa.