ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

31Oct/080

7

Posted by Gee_Spot

Počelo je. Dojmova ima kao u priči, po glavi se slažu svakakve kombinacije (imam osjećaj da su svi postali nekako pametniji, evo u ovih niti 20 tekmi da se primjetiti da treneri uglavnom igraju sa najboljim igračima bez fiks ideja, tako da su u biti svi opasni na početku sezone dok su zdravi i odmorni). Ali nakon jedne ili dvije tekme poneke momčadi nema smisla išta govoriti, za sada je sve očekivano. Treba uzeti veći uzorak, a obzirom na brzinu kojom ide ovo odbrojavanje, dok ono završi taj uzorak će taman biti spreman za analizu. Madafaka. Uživajmo u košarci.

DALLAS

Odavno znamo da dok je Cubana Dallas neće biti prvak. Dijelom zbog toga što će Stern radije vratiti Sonicse u Seattle nego mu dozvoliti da podigne trofej Larrya O'Briena (mala digresija - O'Brien je inače bio komesar lige u razdoblju od '75-e do '84-e, čovjeka je napravio dosta za NBA, uz Sterna najviše posebice u pogledu marketinga i ugovora, ali nije bio fanatik košarke kao što je to Sternminator koji je, da i to usput kažem, karijeru počeo kao odvjetnik lige - nakon što je završio faks, Stern je bio toliko lud za košarkom da je besplatno radio za NBA ligu samo da bude dio priče i onda je malo po malo stigao do vrha piramide), dijelom zbog toga što Cubanova nervozna persona isijava zračenje štetno po kemiju momčadi, uništavajući bilo kakvi oblik samopouzdanja koji igrači Dallasa tu i tamo steknu.

Talentom su zadnjih godina Mavsi bili konkurentni, ali uvijek bi se našli ili Cuban, ili Avery Johnson ili Dwyane Wade uz pomoć Sterna da ih sabotiraju. Ako nikada i nećemo zaboraviti suđenje u Miamiu koje je od 2-0 vodstva Dallasa dovelo do prednosti Heata od 3-2, za poraz doma u šestoj nema isprika. Mavsi su se jednostavno usrali, a sve je počelo Cubanovom koncentracijom na loše strane umjesto na one dobre, da bi se začinilo Johnsonovom nervozom i nemoći pred Rileyem nakon čega su se igrači sakrili i stvari samo brže priveli kraju.

Uopće, kako je čovjek poput Cubana mogao steći onakvo bogatstvo? Tip na prvi pogled nema nikakve ljudske vještine, imao je tek sreće i dovoljno velik obraz, a to sve govori o sustavu u kojem se obogatio. Dovoljno je samo kupovati i prodavati, za sve ostalo brine se nevidljiva ruka. Totalna fikcija. I onda se čudimo što smo u krizi. Proizvodnju sakrivamo dalje od očiju kako ne bi vidjeli iz prve koliko se nismo u biti makli od Fordove trake, a u centrima gradimo blještave šoping centre da si zamažemo oči kako živimo u društvo obilja. Isti smo kao i prije sto godina, danas samo znamo bolje lagati.

Ali nije u krizi samo tržište, u krizi je i Dallas kao klub. Prvo je Avery Johnson potpuno izgubio momčad nakon poraza od Golden Statea u playoffu, pe je dobio još jednu sezonu i priliku da dokaže da nije bio samo u pravo vrijeme na pravom mjestu. Lani se pokazalo da ipak jeste, da je samo u pravo vrijeme naslijedio momčad Dona Nelsona. Avery je još jedan frustrirani lik koji je kao igrač uvijek bio 100% spreman i koncentriran na igru kako bi imao šanse opstati u ligi, i sada to isto traži od svojih igrača. Od slične bolesti boluje i Scott Skiles, a znamo da je glavni simptom taj što se brzo potroši ona pozitivna reakcija na relaciji trener-igrači.

Kada je na kraju prijelaznog roka Cuban povukao onaj panični potez dovođenja Jasona Kidda, bilo je jasno da je Dallas potpuno skrenuo sa kursa. Umjesto da ponovno pokuša nešto izgraditi sa istom jezgrom, novim trenerom i par sitnih promjena, Cuban se odlučio za očajnički pokušaj da sa momčadi koja je igrala finale pokuša doći do naslova odmah. Zar je to odlika uspješnog biznismena, pokušati doći do rezultata na silu? Ja tu više ništa ne kužim.

Osim što to pokazuje da je Cuban odavno ozgubio vezu sa stvarnošću, bio je to loš potez i košarkaškom i poslovnom pogledu - Kidd je u ovoj fazi karijere slabiji igrač od Harrisa, i košta klub na desetke milja više. Stigao je Rick Carlisle, ali u jednu mutnu situaciju - Dallas definitivno nije u rebuildingu, ali nije ni u situaciji da sa rupom u petorci kao što je Kidd ozbiljnije zaprijeti. Drugim riječima, Mavsi su zapeli u najgoru situaciju u kojoj se može zateći NBA klub - u učmalu kolotečinu, bez indicija da će se stanje popraviti ove ili idućih sezona.

Rick Carlisle će i dalje koristiti prednosti ovog rostera po pitanju obrane, napad bi se i dalje trebao vrtiti oko Dirka, ali ono što će Carlisle donijeti je konačno zrela, ozbiljna osoba na klupi koja će kontrirati histeričnom Cubanu. Što je nešto što jednako histerični Johnson nije mogao.

Sad, da li je zbog Carlislea Dallas bolji? Da, ali to ne znači da će biti bolji nego lani. Kidd je gotov, na oba djela terena, i povremeni triple-double to neće moći sakriti (uspije li uopće ubaciti iznad 9 koševa, što je najupitnije u cijeloj priči). Drugi play je smiješni Jose Barea, tipični portorikanski revolveraš u kalupu Ayussa i Arroya koji uvijek gleda samo svoj šut. Ne igra obranu, nema ni fizikalije ni brzinu i čisto sumnjam da bi i u Europi mogao ozbiljnije igrati sa takvim stavom prema razigravanju suigrača. Kako i zašto se našao na rosteru Dallasa, te zašto se tamo zadržao svo ovo vrijeme još je jedna od NBA misterija na koja će teško odgovoriti i košarkaški ekvivalent X-Filesa, ako ga ikada osnuju.

To znači da će Jason Terry sa pozicije beka strijelca i šutera opet na playa, a to onda ostavlja rupu na boku. Jerry Stackhouse je u 35-oj godini i više nema snaga čak niti za tući se, a Stack bez fizičke igre nije ni upola dobar strijelac kao Stack koji neumorno juriša oko koša. Koliko su očajni za nekakvim učinkom na vanjskim pozicijama govori i to što se pouzdaju u Geralda Greena da će nadvladati sve mentalne probleme i iskoristiti neosporni talenat za zabijanje koševa kako bi im pomogao.

Vanjska linija je dakle najobičnija hrpa želja. Te Green više ne smije biti slijep za sve osim za koš, te Stack mora pronaći izvor mladosti, te Kidd mora zaustaviti raspadanje svoga leša, te Terry mora iz uloge strijelca koja mu odgovara više pažnje posvetiti ulozi all-round igrača koja mu ne odgovara... Previše improvizacije za najskuplju momčad lige.

Stvari ipak postaju nešto bolje kada je u pitanju unutrašnja linija, koja talentom i dalje može stati uz bok svima. Na trojki je sjajni Josh Howard, all-round igračina koja izvrsno funkcionira kao druga ili treća violina. Lani je malo pao učinkom, ali to više treba pripisati suočavanju sa istinom da Dallas više nije ozbiljna momčad nego nekakvom srozavanju talenta.

Howard je u najboljim godinama, formiran je kao igrač i zna se što od njega možete dobiti – igru na oba kraja terena, kompletnog napadača, nesebičnog radnika i neumornog trkača. Pitanje je samo može li on u glavi opet pronaći mir da se koncentrira na košarku nakon svega što je izrekao svih ovih godina, što mu konzervativna sredina poput Dallasa teško može oprostiti?

Howard je previše otkačen za Texas, momak je to koji zna da košarka nije sve na svijetu i koji bi bolji legao u grad poput New Yorka ili Los Angelesa. Opet, trejdati takvog igrača (odličan ugovor, temelj momčadi) nema smisla jer teško da se zauzvrat može dobiti ista vrijednost. Sve ovisi o tome kako će se naći on i Carlisle – uspije li ga trener uvjeriti da je bitna samo igra, i vrati li ga u stanje predprošle sezone, Dallas je miran jer ima jedan temelj za budućnost, ostane li pak Howard i dalje napet i sklon ekscesima trejd je jedino rješenje.

Još jedan smiješan Cubanov potez je i novi ugovor čovjeku koji uskače kao Howardova zamjena, Deveanu Georgeu. Nakon što ih je svojom tvrdoglavošću i nepristajanjem na trade u Netse koštao milijune, Cuban ga je nagradio novim ugovorom uvjeren da na tržištu nema igrača koji može nadoknaditi njegov učinak (čime se šteta od Kiddova tradea popela za još par milja). Stvarno, teško da na tržištu ima ishlapjelih veterana bez napadačkog učinka koji na račun stare slave prolaze kao obrambeni specijalci iako to nisu. Kako je Carlisle pametniji od Cubana, možemo očekivati da se George neće naigrati.

Na četvorki je Dirk, uvijek spreman bez obzira što je i ovo ljeto igrao za onu nesretnu repku (bar je bio dovoljno pametan da odbije poziv za idući Euro), i uvijek zaljubljen u košarku. Zahvaljujući luđačkom režimu treninga iz mladosti to što je prevalio 30 neće se ni osjetiti, Dirk će i dalje trpati koš sa svih strana, skakati, nešto petljati u obrani i sve više i više asistirati (iz godine u godinu sve je bolji u ulozi point-forwarda).

Neuništivi Dirk zamjenu ni ne treba, pa je prava šteta što baš na četvorci Dallas ima najboljeg igrača sa klupe. Brandon Bass je još jedna koš mašina, uvijek u jurišu na obruč kako bi iznudio slobodna ili na vrhu reketa kako bi pogodio otvoreni šut. Nažalost, manjak centimetara ga košta više minuta koje bi mogao dobiti na petici, ali Dallas i to može pokriti jer su opet spojili centarski par Dampier-Diop.

Iako je smiješno dati cijeli iznos midlevela Diopu, Dallas sada opet ima mogućnost cijelu utakmicu na parketu imati klasičnu, tešku peticu koja kontrolira reket, skok i obranu. Igrač manje u napadu kraj Dirka, Howarda i Terrya lakše se podnosi, danas nešto teže nego dok je u gradu bio Harris i dok je Stack bio živ, ali može se. Plus, uvijek mogu igrati sa Dirkom i Bassom na petici u varijaciji niske petorke i tako napasti umjesto da se brane.

Nema sumnje da će Carlisle znati iskoristi sve prednosti Dallasa, ali teško da će zamaskirati slabosti. Jer one su na vanjskim pozicijama ipak prevelike da bi se moglo ostvariti išta više od počasnog nastupa u playoffu, usprkos tome što će nakon par sezona opet biti zanimljivo gledati Dirka i kompaniju.

INDIANA

Prošle sezone Indiana je uglavnom smatrana jednom od najgorih ekipa u ligi. Okupivši na jednom mjestu preplaćene sporednjake poput Dunleavya mlađeg, Murphya, Danielsa te neželjene O'Neila i Tinsleya, Pacersi su se činili osuđenima na 20-ak pobjeda i lov na prvi pick drafta.

Malo tko je očekivao da će Jim O'Brien još jednom napraviti posao, kao kada je osrednji Boston Piercea i Walkera doveo do finala konferencije, ali 36 pobjeda sa ovom ekipom su upravo to. P osao sa velikim P.Stavivši na stranu obranu koju Indiana nikako nije mogla odigrati na potrebnoj razini, O'Brien je sve karte bacio u napad, baziravši igru na trici i što bržim pokušajima šuta kako bi protivnika izbacili iz ritma.

Zbog nekih neobjašnjivih razloga gledao sam ih više puta i svaki puta bio sam šokiran tom verzijom run and guna u kojoj nitko nije trčao ali su svi pucali čim bi dobili loptu. Ovaj modificirani O'Brienov sistem igre bazirane na vanjskoj liniji izvukao je sezonu života iz Dunlevya mlađeg koji je bio glavni all-round igrač momčadi, dodatno se žrtvujući igrajući visokog beka iako je od svakog direktnog protivnika bio sporiji bar 40 km na sat.

Danny Granger pokazao je da rođeni šuter, Troy Murphy opet je počeo zabijati trice odličnim prosjekom, i Indiana je od dna skoro pokucala na vrata playoffa. Ove sezone trebali bi napraviti korak dalje, za što su stvorili preduvjete potezima tijekom ljeta.

Prvo su se riješili O'Neala, te na ledu drže Tinsleya čime su pokazali publici da se žele riješiti duhova prošlosti. Lani su Pacersi igrali brzo, pucali još brže a sve to bez playa. Iako je Tinsley odigrao dobar dio sezone i imao svoju minutažu, njegova potraga za vlastitim šutom i pimplanje pola napada nisu davali prevelik doprinos rezultatima, kao ni navika da odglumi pravog razigravača samo onda kada ga netko prozove u medijima.

Pristigli T.J. Ford je potpuno drugi tip igrača, on sa loptom ne miruje ni trena, kada je i drži pola napada u rukama ne zadovoljava se trčanjem u krug već uvijek pokušava stvoriti višak igrača. i zabiti se u reket. Iako ni on nije od onih koji će zanemariti svoj prosjek koševa, kao play stvoren je za trku te povratne lopte. A kako su srce i duša ove Indiane baš tri strijelca iz vana – Granger, Dun Jr. i Murphy, to će povratnih i trica biti više nego ikada.

Naravno, znamo da Ford ima ozbiljnih problema sa kralježnicom i da postoje šanse da se umirovi svaki tren (mogućnosti povećava i njegova samoubilački hrabra igra, moraš cijeniti kepeca laganog kao pero koji se usprkos tome što je dva puta ležao u bolnici skoro nepokretan i dalje uporno zabija u duplo teže monstrume pod košem), ali pogledajmo na vedriju stranu – odigra li bar 60 tekmi punom snagom, sa ovakvom postavom to je 30 pobjeda minimalno. Uz Forda Bird je kao osiguranje doveo Jarretta Jacka, koji je lani veliku minutažu u Portlandu dobivao krpajući obje bekovske pozicije, i to često u završnicama kada bi Brandon Roy preuzeo ulogu playa.

To nam govori da Jack nije klasični play, ali da zna osnove posla i što je važnije odličan je u obrani, a to je još nešto što Indiana nužno treba. Pokrivši glavne nedostatke vanjske linije Larry Bird napravio je sjajan posao, a dobrim potezima tu nije kraj. Kako nemaju pravog visokog beka već tu poziciju krpa Dunleavy, draftiranjem Brandona Rusha riješili su i tu stavku. Može li Rush pomoći odmah i koliko će uopće biti dobar, to su sjajna pitanja, ali po onome što je pokazao na Kansasu znamo da je kompletan igrač i odličan šuter iz vana. Bolje od bilo čega što su imali za ponuditi prošle sezone.

Uz sve ove novajlije tu su i dva korisna starosjedioca – Travis Diener, solidni bijeli play kojega dobar postotak trice drži u ligi, te nekadašnji super talent Marquise Daniels, koji nažalost boluje od bolesti koju čak ni all-round učinak ne može pokriti – nije u stanju zabiti iz vana. Ali kao bočni igrač koji može stvoriti višak igrača i biti dodatni razigravač u ekipi punoj sjajnih šutera, čak i on ima vrijednost te daje dodatnu dimenziju stvarno odličnoj vanjskoj liniji.

Dunleavy će i dalje dosta vremena provoditi na dvojci, ali s obzirom da su na bekovima dobro popunjeni, možemo očekivati od Pacersa da puno više koriste nisku postavu u kojoj će na krilima igrati zajedno Dunleavy i Granger. Obojica su dobri skakači i ne boje se guranja pod koševima, s tim da je Granger zbog snage i boljih fizikalija ipak prikladniji da glumi četvorku u obrani. U napadu će ionako obojica stajati na liniji za tri i čekati priliku za šut.

Pod košem je rupa, ali ovim stilom igre, sa četiri mala i maksimalnim korištenjem bekova, mogli bi je zamaskirati. Stvarno nema smisla da igraju sa dva visoka kada nemaju kvalitete za to, forsirati 48 minuta igre na petici sa beskorisnim Nesterovićem, nepokretnim rookiem Hibbertom ili vrijednim ali u napadu bezopasnim Jeffom Fosterom nema smisla. Jedino Foster zaslužuje nekakvu minutažu zbog obrane i skoka, a svo preostalo vrijeme na petici i četvorki dok je u igri netko od velikih treba dobiti Troy Murphy koji se kod O'Briene preporodio.

Ne samo da opet gađa trice, i to bolje nego ikada, već je opet borben i skočan kao u ranim danima. S obzirom da Murphy ima i masu i građu za gurati se pod košem, njegova sposobnost kontrole skoka u obrani i precizna tricaška ruka u napadu idealni su za ovu igru bez klasičnog post igrača.

Naravno, Indiana u ovakom sastavu nema neku svjetlu budućnost, niti sadašnjost koja se proteže dalje od borbe za utješna playoff mjesta. Ali sa niskom petorkom predvođenom Fordom, Jackom/Danielsom/Rushom na dvojci i trojicom ubojitih tricaša mogu mnogima zagorčati život. Ovo je jedina kombinacija u kojoj su konkurentni i nema sumnje da će O'Brien to prepoznati i da će Indiana opet imati jedan od potentnijih napada. Ako budu imali sreće da ga većinu sezone predvodi Ford, i ako ostali nastave tamo gdje su učinkom stali prošle sezone, nema razloga da Pacersi ne izbore playoff. Kvragu, za razliku od pola ekipa u ligi bar imaju nekakav sistem, igrače koji se u njega uklapaju i svijest o vlastitim mogućnostima.

Filed under: bball No Comments
28Oct/080

8

Posted by Gee_Spot

Jebiga, odlična ideja kao što je odbrojavanje do početka lige uz postove propala je, ali što se može kada nažalost (a to moram naglasiti, nažalost) ima života i van košarke. Sportski vikend u Šibeniku (vaterpolo, košarka, nogomet plus playstation i naravno fenomenalni prvi jubilarni fantasy draft zbog kojega sam trčkarao uokolo nasmijan kao kad sam prvi put čuo Avail) začinjen je i izlascima, večerama, čak i svirkom uživo, tako da se umjesto 3 ili 4 planirana posta objavilo njih – ZERO.

Ali život ide dalje, tako bar kažu nogometni stručnjaci uz onu neizbježnu – lopta je okrugla. Život je nešto lakši uz V.I.P. ulaznicu na sve utakmice KK Šibenik koja mi je prije neki dan uručena zbog fanatičnog obožavanja košarke od samog vodstva kluba. Tako da iako sam mislio ne pisati uopće više o domaćoj košarci, stvari se mijenjaju. Cibona se ne čini previše loša, Zadar ima super dvoranu, Šibenik ima dva klinca kojima talent piše na 16 godina starim čelima fontom veličine 72, Split ima Amera koji puši samo hašiš. Nije loše.

Ma vraga nije loše, ma uopće nisam radio ništa od navedenog već sam proveo vikend bedirajući se zbog Pukanića, strahujući za Mesićem, živcirajući se zbog Bejruta i Sanadera. He he. Nabijem ih sve, posebice ljigave novinare koji nisu u stanju tražiti suspenziju za Mamića zbog ulaska u sudačku svlačionicu na poluvremenu tekme protiv Šibenika, nakon čega su ovi sudili kao da su igrači Šibenika 10 Ayala koji mesare 10 Ronalda. Novinare koji u svoj patetici nisu voljni primjetiti da je Puki bio sve samo ne njihov kolega, biznismen koji je sve radio prvo) zbog biznisa a drugo) sve ostalo, i koji je bio dobar frend sa našim precjednikom šaljivdžijom, čiji humor valjda više nije zanimljiv ni njegovoj Milki. A da ga netko pita zašto toliko plače za nekim tko je stradao u obračunima polusvijeta? Ma od svega ovoga, a to nije ništa nego tek jedan dodatni soundtrack svakodnevnici onog V.I.P. pojedinca iz prvog poglavlja, najzabavnije su bile dvije stvari.

Prvo, ovi Sanaderovi kao spontani izlasi bez kravate, sve nešto kao zapuhan jer je trčao, bombastične izjave o Bejrutu stvorene za citiranje ne stranim TV postajama. Kad tamo iza pozornice deset spin doktora i pi-ar-ovaca ga prvo stavlja na steper da se malo uznoji ispod pazuha, pa mu onda razdrlje košulju (za to je posebno doveden Ciganović) i onda mu tutnu govor u ruke. Bejrut? Yeah bejbi, this aggression will not stand, man!

Drugo, izlasci policije sa onim smiješnim foto-robotom, kako reče jedan čova - pa evo, taj je upravo bio kod mene u dućanu. S onom šiltericom - pljunuti moj Kum. Ni načelnici u Baltimoreu nisu bili toliko nesposobni da misle da bi ovakvom gluposti mogli uvjeriti pravog krivca da su na krivom tragu pa ga tako natjerati da se opusti. Ne, ovi naši uopće ne pokušavaju tako nešto već samo rade cirkus, predstavu za raju koja kao i sve do sada služi samo da se prikriju vlastite slabosti, te da se pažnja skrene sa bitnih stvari. Skupe struje, mladih bez ideala, raje naviknute na čizmu. Da se skrene pažnja sa NBA. Nikada. Ali eto, s vremena na vrijeme treba malo pažnje posvetiti i sporednim stvarima. Prije nego se opet vratiš na ono bitno.

Uglavnom, sezona je udaljena par trenutaka, noćas je otvara Boston dižući novu zastavu, zatim Skiles ide po osvetu u Chicago, pa Portland stiže provjeriti koliko su stvarno moćni Lakersi. Vani bura doslovno urla i iskreno, sve što želim je da sad imam nekakav ekran na kojem bih mogao odgledati sve tri tekme. I umrijeti sretan. Kako toga nema, a i život mi je mio, nastavljamo sa odbrojavanjem koje iako više nema smisla u širem konceptu, ima u ovom malom mikrokozmosu zvanom ispodobruca.com.

PHOENIX

Što bi rekli Grateful Dead – what a long, strange trip its been. I stvarno, 4 godine, stotine pobjeda i bezbroj dramatičnih playoff tekmi kasnije era Stevea Nasha u Phoenixu stigla je do kraja. U ovih pola desetljeća nakupilo se dovoljno uspomena sa Sunsima za dva života, a moguće je da poneku uspomenu dobijemo i ove sezone. Ne njih previše, ali nešto u stilu Amareova prosjeka od 40 koševa kroz jedan mjesec, zašto ne.

Bez D’Antonia ovo je Phoenix Stevea Kerra, čovjeka koji je dobio taj nezahvalni posao da privede kraju jednu eru. Lanjski potez poput dovođenja Shaqa i ovogodišnji poput izbora novog trenera ne mijenjaju bitnije kontekst početka kraja, već samo dodatnim bojama oslikavaju svu težinu situacije u kojoj se momčadi nađu kada jedna prirodna faza vrhunca života prođe.

U užem smislu, gledano čisto kao na poteze koji bi trebali popraviti sliku momčadi, ni jedan od dviju velikih promjena koje je Kerr povukao ne donose boljitak. Shaqov dolazak kratkoroćno je oživio momčad, više psihički nego na parketu, jer Shaq je igrač koji poput Jasona Kidda sve ono pozitivno što pruži momčadi vrlo brzo dovede u ravnotežu svim onim lošim što proizlazi iz njegova boravka na terenu.

Kako svakim danom vaga sve više priteže na ovu lošu stranu, to je i njegova uloga u momčadi sve više parazitska. Dovođenje mladog trenera poput Portera još je čudnije, pogotovo ako stalno govoriš da bi Sunsi konačno trebali zaigrati obranu. Sa veteranskom ekipom velike promjene ne idu bez trenera veterana, a niti je Porter obrambeni specijalist niti Sunsi i da hoće mogu igrati ozbiljnu obranu sa dvije slabe karike kakve su Nash i Shaq, dva igrača koji su možda u cijeloj NBA najslabiji u igri obrane 1 na 1 na imalo raširenom prostoru.

Sunsi će dakle i dalje morati trčati da bi nekako brzinom smeli protivnika i stvorili nekakvu obrambenu formaciju, ali kako se lani pokazalo sa Shaqom ta trka ne funkcionira najbolje. Jedan problem su možda riješili – dovevši Matta Barnesa za minimalac, bar više ne moraju u petorci imati krilo koje ne može pogoditi tricu, što je bio ogroman minus u igri Granta Hilla koji je gotovo poništio sve one druge dobre stvari koje je napravio.

Sad, nije da je Barnes igrač koji će ih učiniti izazivačima, ali već to što može pogoditi tricu veliki je plus, jer im omogućuje držati reket raširenim da bi Steve i Amare mogli plesati svoj već klasičan pick n roll ples. Ako Barnes odigra približno dobro kako je to radio predprošle sezone kada je bio jedno od najugodnijih iznenađenja cijele lige, mogu biti mirni i što se tiče svega ostaloga iz Hillove domene jer Barnes je bio jedan od rijetkih Warriorsa koji je igrao obranu, uvijek išao na skok i općenito imao dobar all-round učinak.

Još jedna upitna Kerrova procjena dovođenje je Gorana Dragića, Slovenca koji je tipični Euro combo-bek, play koji uglavnom kreira za sebe. Dragić naravno nije niti brz niti kvalitetan da bi bio idealan back-up Nashu, ali Sunsi od njega očekuju igru u stilu Marka Jarića, dakle beka koji zna čuvati loptu, pogoditi otvoreni šut i ući u reket. U tim segmentima je solidan i sigurno je bolje rješenje od svih koja su do sada imali, ali realno prelazak u ligu u kojoj je sve brže, više i jače zasigurno će dovesti do gomile grešaka u odlučivanju i kontroli lopte. Uzmimo samo Udriha i spomenutog Jarića i sa popriličnom sigurnošću možemo vidjeti i Dragićevu budućnost.

Stoga možemo očekivati da će najviše minuta uz Nasha na jedinici imati Barbosa koji će svojim 1 na 5 ludorijama i dalje pokušavati glumiti klupu. Raja Bell kao programirani starter na dvojci i prvi stoper ekipe, u 33-oj godini pokazuje znakove gubljenja muđe, te mu je potreban predah kojega opet može donijeti samo Brazilian Pulp.

Na trojki bi rotacija Hill-Barnes trebala funkcionirati solidno, pod uvjetom da Grant ponovi lanjsku sezonu i donose tu dozu veteranske mirnoće i neustrašivosti pravog superstara što je nesumnjivo bio, a pod košem su opet tanji od papira. Dok ove vanjske pozicije, u njihovom slučaju čak i trojku, može pokriti Brazilian Oasis, pod košem im ne može pomoći ni novopridošla frizura Robina Lopeza. Shaq više ne može zatvarati reket jer se ne može kretati, od Amarea ionako nema pomoći jer obrana ga ne zanima niti od takvog igrača treba očekivati da krpa rupe pod košem, pa ispada da će jedan rookie poput Lopeza imati dovoljno vremena da se već u prvoj sezoni dokaže. Ili ne dokaže, iako sumnjam da takav šljaker i cooler može razočarati (osim ako ga Porter ne bude prisiljen koristiti 35 minuta zbog Shaqovih problema sa godinama, čekaj, da li starost uopće možemo kvalificirati kao problem?).

Boris Diaw, koji je u D'Antonievim vizijama uvijek bio četvorka koja razigrava i taj drugi play nakon Nasha, u nešto sporijem sistemu bit će potrebniji kao skakač i radnik, što mu ipak nisu jače strane. Naime, teško je boriti se pod košem kada se bojiš kontakta. S druge strane, njegov talent i fenomenalni potezi u napadu, uz Amareovu sposobnost trpanja koša sa svih strana i pozicija bit će dovoljni da Sunse i dalje drže opasnima u tom dijelu igre. Ali obrambeno, Sunsi će biti najgora momčad lige.

Jedna malo ozbiljnija ozljeda Nasha ili Amarea i ova momčad pada u ponor. Jer bez njih koji su doslovno napad, i to dovoljno dobar napad da se uđe u playoff, ostatak momčadi mogao bi se mučiti i sa postizanjem koševa. Priče o nekakvoj budućnosti u ovoj situaciji nemaju prevelikog smisla, bar ne dok ne istekne Shaqov ugovor i dok se ne pokaže kako Nash podnosi starost. Jer iako u njemu ima vatre za još par sezona, te bi teoretski mogao voditi Sunse i nakon što oplode višak sredstava nastao odlaskom Shaqa, moguće je da se i on raspadne te tako omogući ekipi totalni rebuilding. Oko Stoudemirea koji će vrlo vjerovatno ove sezone osvojiti naslov prvog strijelca lige. Bar nešto da ga tješi u ovim sve više lutrijskim vremenima.

Kako god okrenuo, koliko god dobar bio Amare, koliko god dobar bio Steve, ne mogu pobjeći od jednostavne formule – nikada gora obrana, uvijek solidan napad = osrednjost, stoga im i dajemo osmu poziciju. I kad smo već počeli sa stihom, završimo sa jednim u čast kraja Nashovog tuluma:

The party's over
A CD skipping
It's the same hook repeating
Grows more grating with each passing second...

CHARLOTTE

Prilikom slaganja prognoze i rasporeda momčadi, najviše muke bilo je oko sedme i osme pozicije na Istoku. Dok će objašnjenje za Indianu uslijediti uskoro, ovdje ću se pozabaviti Bobcatsima. Kao prvo, izdvojimo najosnovnije razloge koje bi naveli da smo umjesto njih kao osme izabrali neku drugu momčad pa da vidimo zašto bi netko dobio prednost.

U slučaju Hawksa razlog bi bio talent nekolicine igrača i lanjsko iskustvo playoffa, kod Bucksa se radi o Scottu Skilesu koji zna izvući rezultat na brzinu i maksimum iz igrača, kod Bullsa možemo govoriti o mladosti i mogućnosti da Derrick Rose od prvoga dana povede, u Miamiu su ipak MVP Finala Wade i legendarni Riley. Svaku momčad dalo se navući na nekakvu caku, ali to ne mijenja činjenicu da se radi o lošim momčadima.

Isti je slučaj sa Bobcatsima. Daleko od toga da su dobri, ali imaju nekoliko kutova u koje možemo zaviriti. Prvo, onaj više simbolički – Michael Jordan i Larry Brown su pobjednici koji bi nakon sezona neuspjeha trebali iskoristiti priliku da si osvjetalju obraz. Michael da dokaže da mu je stalo do ove momčadi i do toga da bude uspješan i kao čovjek iz ureda, Larry da pokaže da i dalje može biti pravi učitelj.

Drugo, iz igračkog kuta ova momčad ima dovoljno talenta, igru i čvrstu jezgru koja može napraviti rezultat. Samo, ni stožeru ni igračima neće biti lako u neambicioznom okruženju Charlottea u kojem se jedno govori a drugo radi, pa se sanjaju rezultati a ne troši se nigdje, čak se iskoristila prilika i financijska kriza kao izgovor da se otpusti masa ljudi iz hladnog pogona, od marketinga do održavanja.

Pa će tako valjda J Rich u slobodno vrijeme nazivati pretplatinike i nuditi im nove pakete ulaznica, dok će Okafor nakon treninga ostati popraviti tuš. Nego, ajmo mi o talentu. Prvi na tapetu je naravno play, a on nije loš. Nije ni sjajan, ali stavimo stvari u perspektivu – ako jedan Orlando sa Jameerom Nelsonom smatramo skoro pa izazivačem na Istoku, onda i Bobcatsi sa Feltonom mogu biti playoff ekipa.

Raymond nije ni najbrži bek, ni najbolji šuter, a daleko od toga da ima viziju jednog Nasha. Ali može prenijeti loptu, ući u reket, stvoriti višak igrača i proigrati slobodnog čovjeka. Neće razbiti zonu ali može zabiti slobodan šut sa poludistance. Najvažnije je da u obrambenom dijelu ima i fizikalije i volje za obaviti posao.

Po svemu Felton bi bio idealan u ulozi back-up playa, ako popravi šut za tri možda i za ulogu strijelca sa klupe. A to ga možda i čeka s obzirom da su Bobcatsi na draftu izabrali D.J. Augustina. Iako i danas mnogi osporavaju ovaj izbor, po onome što sam vidio u dvije sezone na Texasu, Augustin će biti sjajan igrač. I prvu sezonu dok je igrao sa Durantom dalo se vidjeti da ima odličnu kontrolu lopte i dobar pregled igre, te da mu je brzina glavno oružje, samo je bio malo prerazigran u pogledu svojih ovlasti.

Ali nakon što je Durant napustio sveučilšte, mali je uzeo sve u svoje ruke i postao još bolji. Dodao je fenomenalan šut iz vana, počeo je donositi zrelije odluke i nema sumnje da će se slično razvijati i u NBA. Po brzini i lakoći kojom ulazi pod koš podsjeća na T.J. Forda, samo što ima bolji šut. A kad uđe u reket sjajan je bilo u realizaciji, bilo u povratnim loptama na krilo. To je sasvim dovoljno za biti NBA starter - imati slash n kick igru i znati zabiti.

Ono zbog čega ga mnogi za razliku od mene još nisu prihvatili je njegova visina i upitna čvrstina. Dok je spomenuti Ford totalni fanatik koji usprkos svemu neumorno juriša u reket riskirajući paralizu, Augustin iako snažnije građen zasad izgleda kao netko tko radije puca trice. Igrači njegove visine, oko 180 cm, često se smatraju problemima u obrani, posebno ako im još nedostaje žilavost. Ali nekako mislim da je to manji problem, jer Augustin ima i dovoljno mase, i duge ruke, i brzinu da ne bude tek promatrač na tom dijelu terena.

U biti, ovakva rotacija na jedinici mogla bi biti vrlo ugodno iznenađenje ako i jedan i drugi nauče koristiti svoje prednosti. Bobcatsi uz njih dvoje imaju još dva igrača koji mogu pretrčati svoga čuvara i doći do lakše situacije za zabiti koš, što je podatak kojim se ne može pohvaliti baš previše momčadi. Na dvojki je to Jason Richardson, a na trojki Gerald Wallace.

Postaviš li zonu pred njih, J Rich i Augustin je mogu razbiti šutom, braniš li ih jedan na jedan uvijek će se netko osloboditi. J Rich je lani bio prvi tricaš lige, i to ne zato što je pucao previše već zato jer je sasvim uredno zabijao, sa 40 %, što je granica koja dijeli Walkere ovoga svijeta od pravih šutera. Iako je teško očekivati da će opet imati takvu godinu, očito je da mu nešto mirniji stil Bobcatsa više paše od nekadašnjeg kaosa Golden Statea.

J Rich je tako danas jedan od najboljih bekova lige i granični all-star, ne zaboravimo da je čovjek nekada poznat po svojim zakucavanjima i letovima sada i vrhunski šuter. Dakle, imamo stroj za postizanje koševa koji je svoje minuse doveo u prihvatljive granice. Njegovi problemi uvijek su bili očajan postotak sa slobodnih i problemi sa vođenjem lopte, što je lani ispravio – slobodna je digao na prihvatljivih 70-ak posto (još uvijek slabo za beka, možda da umjesto njih gađa trice kada ga fauliraju?), a probleme s vođenjem riješio tako što više uopće ne napada obruč.

E to je za ovakvog atletu tragedija i Brown je već najavio da će ga ove sezone forsirati u tom smjeru. Realno, on može zabijati 25 bez problema ako mu se pomogne i za razliku od dosadašnjih trenera Brown će to znati napraviti. Uostalom, Richardson do sada i nije imao pravog trenera osim one jedne sezone sa Nelliem koju je uglavnom proveo ozljeđen.

Gerald Wallace je još jedan fenomen, neumorni all-round atleta koji je eto sakupio već 4 potresa mozga jer gura glavu tamo gdje neki ne bi stavili ni iPod. Iako je čisto, pravo krilo koje uvijek ide na skok, trči bezglavo u kontru i radi sve da pomogne ekipi, u Bobcatsima vrijeme uglavnom provodi pod košem jer drugih skakača nemaju. Stoga i tolike ozljede i potrošenost, mada ovaj sistem sa njim na krilnom centru omogučuje Bobcatsima da igraju brže i tako nekoga i iznenade.

Ali sistem sa 4 mala trebao bi biti tek pričuva, nešto što se koristi tu i tamo a ne glavni stil igre. Stoga je tu Larry Brown da ih nauči igrati kontroliranu košarku (ili da sve upropasti ako mu to ne uspije), jer iako na prvi pogled ovi igrači djeluju kao skupina koja bi najviše dala u brzoj tranziciji, imaju dovoljno kvalitete za odigrati svaki stil. Naravno, sada smo stigli do problema jer koliko god prve tri pozicije bile pokrivene, problemi nastaju kada dođemo do visokih. Upravo će oni biti ti koji će diktirati stil igre, samim time i trajnost živaca Larrya Browna te trajnost tijela Geralda Wallacea.

Okafor je u bilo kojoj verziji postave osuđen na poziciju petice, radi se o double-double igraču koji tiho kupi skokove i blokade, dovoljno jakom da se gura u reketu, dovoljno pokretnom da pokrije reket ali napadački osuđenom na otpadke i šut sa dva metra od table. Treba li spomenuti da je Orlando napravio vrhunski posao što je izabrao Howarda na draftu na kojem je Okafor bio zacrtan kao prvi pick?

Nekoliko sezona se tražio, nabijao je mišiće ne bi li lakše došao do pozicije za koš, pa ih je opet skidao kada je izgubio šut i pokretljivost, a sve to kako bi postao netko i nešto u napadu, zanemarujući igru u obrani koja mu je svrha. Nakon 4 sezone, sa novim ugovorom, valjda je konačno shvatio da je njegovo da skače i radi i ništa više.

Ako će se posvetiti tome, Bobcatsi su mirni što se tiče reketa. Ali osim njega, nema nikoga tko može pomoći. Kao starter na četvorki programiran je Sean May, što je suludo s obzirom da je u protekle dvije sezone od 164 tekme May odigrao cijelih – 58. I to sa klupe uglavnom, dakle praktički stavljaš rookiea u petorku.

May je dobar skakač, širok i jak, ali po svim pokazateljima radi se o igrači koji bi mogao odraditi sjajnu ulogu sa klupe. Kao član petorke, ni skokom ni šutom iz vana ne nudi dovoljno da ga se stavi u rang sa ostalima. Nažalost, drugoga rješenja nema, ili će se mučiti sa Mayom ili će mučiti Wallacea.

Nazr Mohammed je solidna zamjena na petici, ima snagu i visinu zbog koje je ne tako davno bio starter u San Antoniu, ali u glavi on je tek još jedan visoki dečko koji igra košarku samo zato jer ima 208 cm i ne želi se previše uzbuđivati oko ičega drugog osim plaće. Ryan Hollins je na prvi pogled kopija Tysona Chandlera, visoka, vitka petica koja trči i skače kao bek, na drugi pogled on je loša kopija koja nema snage za gurati se pod košem ni talenta za pratiti igru. Obojica navedenih centara mogu dakle tek tu i tamo odmoriti Okafora.

Jedini igrač na rosteru koji donekle može pokrpati četvorku je Jared Dudley, četvorka u tijelu malog krila sa Boston Collegea – nema talent za igrati malo krilo, nema visinu za četvorku. Kao i kolega mu sa faksa a danas član Minnesote Craig Smith, ni Dudley nema problema sa tim da se hrva sa višim, jačim i bržim igračima. Dudley može pokriti obje krilne pozicije na par minuta i svojom energijoma nadoknaditi sve igračke minuse. Ali forsirati ga na četvorki većinu minuta, teško da je dobitna kombinacija za Bobcatse. Jer iako je šljaker, on je igrač manje u napadu, dok ni u obrani ne može sve osloniti na volju, veći i talentiraniji igrači ipak će znati iskoristiti svoje prednosti. Opet, najbolje je što imaju, a kako su i G Money i J Rich iznadprosječni skakači za svoje pozicije, bar im skok neće patiti.

Od ostatka klupe treba izdvojiti šutere koji daju dodatnu dimenziju momčadi. Matt Carroll je uz Jasona Kapona, Mikea Millera i Kyle Korvera četvrti bijeli as lige kada je vanjski šut u pitanju. Jednodimenzionalan je, igrač manje u obrani, ali zabija trice kao slobodna. Sa klupe, kao back-up na bokovima on je idealno rješenje. I kao da to nije dosta, stiže i Adam Morrison.

Možemo biti skeptični koliko hoćemo, ali kad sve maknemo na stranu, Adam Morrison može imati karijeru samo da se odluči biti tricaš i prihvati činjenicu da biti seljačkija verzija Kylea Korvera uopće nije najgore što ti se može dogoditi u životu. Na sveučilištu je bio zvijezda i nezaustavljiv strijelac, ali u NBA gdje su svi jači i veći od tebe na takvu karijeru možeš zaboraviti. Prvu sezonu je pokušavao, nije išlo. Drugu je proveo u bolnici. Sada je vrijeme je da se A Mo suoči sa vlastitim ograničenjima i pomogne klubu čekajući u kutu na povratnu kako bi zabio otvorenu tricu.

Bude li to radio dovoljno dobro, tada će im omogućiti da zamijene ili njega ili Carrolla za veterana koji može zakrpati rupu na četvorki kako bi dodatno povećali šanse za uhvatiti osmu poziciju. A ja bez obzira na tanku klupu, hrpu nelogičnosti oko izbora Browna za trenera i rupu u petorci i dalje vjerujem da imaju dovoljno materijala da to i ostvare.

YES WE CAN. I BELIEVE.

Filed under: bball No Comments
23Oct/080

9

Posted by Gee_Spot

DENVER

Sezona i pol ekperimenta sa Iversonom kao liderom je prošla, Denver okreće novu stranicu u pokušajima da složi momčad koja neće samo počasno nastupati u playoffu. Prvi poduzeti korak bio je tako uspješan da sada na playoff mogu zaboraviti. Dok se odluče što i kako će mijenjati, da li su u rebuildingu ili faceliftingu, druge ekipe će ih ostaviti iza sebe.

Iverson očito više materijal za temelj na kojem bi se mogla graditi ozbiljna momčad, te ih očekuje ili čekati da mu istekne ogromni ugovor koji bi omogučio da Carmelu dodaju jednog pravog suigrača, ili da ga zamjene tijekom sezone za par talenata ili pickova. Doduše, već dugo se šuška i o tome koliko je Carmelo sposoban biti nositelj projekta kluba koji se bori za naslov i treba li možda i njemu druga sredina, ali mislim da bi ludo bilo zamijeniti igrača koji bez problema može biti prvi strijelac lige i ako ništa drugo bar ispunjava onu ulogu superstara sa tržišne strane priče.

Iako u Denveru vjeruju da će i ove godine uhvatiti bar tu nesretnu osmu poziciju, neke stvari im ne govore u prilog. Trejd Cambya u Clipperse osim što ih je oslabio igrački (ostali bez prvog skakača, blokera, i uopće jedinog obrambenog igrača), razbio je ionako slabašnu kemiju u momčadi. Što mislite kakav učinak je ovakav potez ostavio na Carmela i Iversona koji sigurno žele igrati u što konkurentnijoj momčadi? Potez samo radi uštede nikako se ne uklapa u priču o stvaranju kluba koji pretendira na vrh.

Također je teško očekivati da će se George Karl vratiti među žive, on je davno digao ruke od ove ekipe. Njima treba netko tko će se boriti s njihovim navikama, netko tko će Anthonya natjerati da talent iskoristi kako bi bio bolji all-round igrač, netko tko bi Iversona natjerao da igra playa i minimum obrane, netko tko bi Smitha natjerao da ne puca svaki put kada dobije loptu. S druge strane, možda takav netko i ne postoji, možda je ovakav skup jednodimenzionalnih egomanijaka ne jednom mjestu previše za svakog trenera.

Dok se stvari nekako ne krenu riješavati, Denver će levitirati u ovoj ulozi ludog indijanca, ulozi koju su zadnje dvije sezone igrali Warriorsi. Bit će ovo doduše Warriorsi bez muda, jer nitko na ovom rosteru nije neustrašiv kao što su to bili Davis i Ellis (Iverson jeste do neke granice, ali niti ima visoki posototak realizacije kao Ellis, niti slabosti može maskirati all-round igrom kao Davis).

Denver će sve uložiti u napad - kada se zalomi šuterska večer Smithu, Carmelu ili Iversonu moći će dobiti svakoga, zbog rupa u obrani isto tako moći će izgubiti od svakoga, a kako nemaju karaktera eventualni nastup u playoffu donosi im metlu, divljom igrom neće moći iznenaditi ni ranjive Sunse ili Mavse jer su jednako labilni.

Odlaskom Camby teret odražavanja momčadi u ravnoteži pada na Anthonya Cartera, skromnog playa koji je do nedavno igrao samo u jednom smjeru, u obrani. Pod stare dane dodao je solidan šut skromnom (bolje reći nepostojećem) napadačkom repertoaru što ga je učinilo najdragocjenijim igračem Nuggetsa. Em je uvijek gledao dodati slobodnom suigraču, em se nikada nije upuštao u beskrajno driblanje, em je pucao samo kada je bio otvoren (i pogađao), em je igrao obranu. Štoviše, zbog čvrstine koju mu je usadio Riley još u danima Miamia, Carter je dovoljno žilav i neustrašiv da se suprotstavi i puno većim bekovima, zbog čega je Karlu bilo omogućeno da u petorci drži i njega i Iversona – dok bi Iverson u napadu mogao glumiti drugog beka, u obrani bi trčkarao za playom dok bi Carter preuzeo protivničkog beka-šutera. S druge strane, s obzirom da su playevi uglavnom kraj Iversona prolazili kako su htjeli, pitanje je koliko Carterov trud ima stvarnog učinka.

Carterov back-up na playu je igrač sličniji Iversonu, dobro nam znani Chucky Atkins. Neobavezni strijelac sa klupe, to je uloga koja puno više odgovara Atkinsu, stoga će teško vidjeti previše minuta jer Denver sebičnih 1 na 5 strijelaca ima i previše. Stoga možemo očekivati da će Cartera na playu mijenjati baš Iverson kako bi se otvorilo što više minuta na bokovima za J.R. Smitha koji je lani bio nezaustavljiv. Dok sam sebe ne bi zaustavio serijom bezglavih pokušaja za tricu u prvim sekundama napada.

Od najranijih dana Smith je bio eksplozivni atleta koji se znao silovito sjuriti na koš i koji je osim toga volio potezati i trice sa devet metara. 4 godine kasnije nakon izravnog dolaska iz srednje, on i dalje nema ništa drugo osim eksplozivnih ulaza i divljih trica, razlika je samo u tome što danas on zabija sa takvom preciznošću da ga čak i tako limitiran repertoar ne čini problematičnim. Ma koliko bio nezreo i predstavljao jedan totalno sebičan i drugačiji svijet od onoga kojega očekujemo od vrhunskog profesionalnog sportaša, Smith je najbolji strijelac sa klupe kojega NBA nudi. Kvragu, pa čak su i Spursi bili spremni riskirati i ponuditi mu ugovor ali Denver je bio brži i ovo ljeto ga je vezao na duže vrijeme.

Dakle, imamo Iversona na dvojki, Carmela na trojki, Smith ih mijenja oboje, a tu je još i Linas Kleiza, litvanac koji je sličan Smithu po napadačkim pothvatima. Može upasti u šutersku seriju, i uvijek može svojom širinom iznuditi slobodna bacanja kada se zaleti pod koš. Za razliku od navedenih, Kleiza igra i nešto obrane, po potrebi se gura i u reketu te kako nema mjesta na bočnim pozicijama izgleda da mu ne gine minutaža na krilnom centru.

Tu bi trebalo biti i najveće iznenađenje koje Denver može ponuditi, i glavni razlog zašto ih možemo zvati novim Warriorsima. I Kleiza i Carmelo znaju igrati u postu i kao četvorke u maloj petorci mogu stvoriti dodatne probleme protivnicima. Obrana bi tako bila dodatno šuplja, ali zar i ovako nije katastrofalno loša? Uostalom, nije da Warriorsi sa malom petorkom nisu imali uspjeha. Stoga je ovo jedina karta na koju Denver može zaigrati misli li ugodno iznenaditi.

Ako će većinu vremena igrati sa malom petorkom tada se ni dovođenje Renalda Balkmana ne čini bespotrebnim, u tom slučaju im je još jedno krilo neophodno. Balkman svojom energijom može juriti u obrani za malim krilima, a u obrani može pomoći pod obručem, čak se i sam spustiti na četvorku ili kao u Knicksima letjeti uokolo i blokirati protivnike sa leđa.

U ovakvoj podjeli uloga sa preostalim visokima bit će lakše pokriti i tu jednu centarsku poziciju. Denver ima 4 iskoristiva igrača za igru pod košem, od čega su svi pomalo upitni. Krenimo od najmanje bitnog, Stevena Huntera, koji je lani totalno podbacio ali koji je u sezonama ranije pokazao da može trčati i zatvarati reket, što je za jedan brzi stil igre koji će Denver prakticirati najbitnije. Nešto energičniji, skočniji i uopće bolji igrač je Chris Andersen koji je valjda konačno čist i koji bi donekle trebao pokriti Cambyev izostanak u skoku i blokadama.

Nene je kraj Cambya igrao četvorku, a sada ga čeka prekomanda na centra, osim u onim rijetkim situacijama kada Hunter i Anderson dobiju prednost. I on je pokretan igrač, odličan realizator u reketu i pravo napadačko oružje. Njegov problem je što nije u stanju ostati zdrav i što više nije u sjeni, bez Cambya on je praktički jedini visoki igrač Denvera kojega protivnik treba skautirati i posvetiti mu pažnju, stoga će ga biti lakše i zaustaviti. Uglavnom, ova trojka bi mogla ponuditi solidnih 48 minuta na petici, a jedini koji se ne uklapa u cijelu ovu gore opisanu sliku je Kenyon Martin.

Martin je u stanju raspasti se svaki tren i graditi igru oko njega kao startne četvorke stvarno je suludo, a gurati ga na centra malo je previše. Lani se dobro osjećao u jurnjavi Denvera, posebice u obrani gdje je sirovim fizikalijama bio od koristi, hrvajući se sa post igračima omogućujući Cambyu da se iz pozadine posveti kontroli reketa. Iako daleko od onog čovjeka za prljave poslove kakav je bio nekada (pogledajte mu samo prosjek skokova), ta sirova snaga u obrani uz podatak da je bio jedini igrač Denvera koji nije šutirao već bi čekao loptu pod košem i onda zabio zicer, bili su dovoljni da bude koristan i u ovakvom stanju.

A stanje je takvo da iako fundamentima jeste tip igrača kakav Denveru treba, sa oba operirana koljena toliki je upitnik da ga uopće ne treba uzimati u ozbiljne kombinacije osim kao igrača sa klupe koji može tu i tamo omogućiti igru sa dva prava visoka a da pri tome ne izgube previše na brzini i atleticizmu.

Uglavnom, run and gun u Coloradu postao je još brži i luđi. Šteta što je cijela momčad, posebice Iverson i Karl, nekako neinspirirana jer bi sa ovoliko napadačkih kamikaza vrlo lako mogli zapapriti mnogima. Ako bi Iverson uspio zaustaviti starenje, ako bi se Karl prestao kljukati tabletama za smirenje i ako bi Carmelo nabavio par muda i postao pravi lider, ova ekipa bi mogla doći glave stare i istrošene Zapadnjake. Također, ako bi svi ljudi odjednom odlučili biti pošteni i dobri te uključili mozak, nikoga ne bi bilo briga kako se kreću cijene dionica niti bi itko vjerovao u kreacionizam.

WASHINGTON

Bolesno skupi ugovor koji su potpisali sa Arenasom može se opravdati (može li?), zadnjih godina imali su solidne rezultate, uvijek su u playoffu, i kako je Arenas svojevrsni simbol ovog razdoblja jasno je da ga nisu željeli izgubiti. Tako su praktički odustali od ikakvih promjena odlučivši se još jednom za solidnu sezonu, računajući da bi sa zdravim Arenasom mogli nadograditi lanjsku momčad koja je namučila Cleveland u prvom krugu.

I tu su pogriješili. Lanjska momčad je igrala iznad svojih mogućnosti baš zato što nije bilo Arenasa jer se željela dokazati. Kada su trud i upornost počeli biti nagrađivani pobjedama, stvorila se atmosfera i kemija uspjeha koja je trajala sve do ispadanja iz playoffa. Tako nešto se teško može dogoditi i drugu godinu za redom, makar svi akteri bili isti, makar je Eddie Jordan i dalje sjajan trener i makar opet nema Arenasa.

Ovaj put će njegov izostanak trajati znatno kraće, ali teško da će ekipa limitirana talentom do njegove povratka uspijeti održati rezultate i situaciju pozitivnom. Antawn Jamison, koji je na Arenasov zahtje dobio produženje ugovora, teško da može ponoviti sezonu kao lanjsku, Antonio Daniels svakom godinom je sve sporiji i neučinkovitiji, a klupa je uvijek tanka i neproduktivna. Kada dodamo da su ostali možda za cijelu sezonu bez Brendana Haywooda, prvog centra koji je lani odigrao odlično, posebice u obrambenom dijelu, ispada da sve pada na leđa Carona Butlera. A Butler, koliko god bio sjajan all-round igrač i pravi ratnik, ipak je više Scottie Pippen nego Michael Jordan.

Do Arenasova povratka Wizardsi će se mučiti zabiti dovoljno koševa, voljni moment i nedostatak kvalitetnih rješenje osakatit će im inače soldinu obranu, i eto rupe iz koje se kada budu kompletni neće moći popeti. Pogledajmo pak imaju li se ćemu nadati od ovoga sastava ubuduće, s obzirom da su za osovinu Arenas-Butler-Jamison vezani na popriličan period.

Jedinicu će uzurpirati Arenas, Daniels je solidan back-up, ali malo svježe krvi ne bi škodilo s obzirom da su na dvojci osuđeni na borbenog ali greškama sklonog Stevensona koji u pojedinim večerima zna biti igrač manje u napadu. Lanjski rookie Nick Young pokazao se solidnim napadačem i strijelcem, ali to je ujedno i sve što je ponudio. Ne jedna nego pola dimenzije košarke.

Bez tricaša Masona koji je otišao u San Antonio bit će ovo znatno tanja momčad, te ni Arenas neće moći pokriti tanju rotaciju. Povratak starog revolveraša Juana Dixona u klub iz kojega je krenuo na NBA avanturu također neće biti od većeg značaja, Dixon je više igrač ritma nego zadatka, a kako neće biti minuta za uhvatiti ritam neće biti ni učinka.

Butler je osuđen na 40-ak i više minuta na krilu, zamjene doslovno nema, ali u slučaju da su zdravi, on i ovi vanjski igrači dovoljno su kvalitetni za ravnopravnu borbu na Istoku. Nepremostivi problemi javljaju se pod košem. Nakon spomenutog otpadanja Haywooda, sva težina borbe pod koševima pada na Ethana Thomasa, koji se i sam vraća nakon sezone pauze zbog problema sa srcem. Da li je još netko primjetio da je ovaj Washington ili uklet ili pod hitno mora promijeniti način treninga? Wizardsi malo sutra, prije Washington Darko Miladinsi.

Uz Thomasa će pod košem igrati vrijedni Jamison, igrač koji je karijeru započeo kao potencijalni all-star strijelac da bi se s vremenom razvio u radnika pod koševima koji uz sve gomile skokova može i zabiti od kuda hoće. U ulozi trećeg igrača Jamison se osjeća odlično, ali nešto krhkija građa pati zbog svih ovih godina lupanja pod koševima, te je i njegova otpornost na ozljede bitno pala.

Srećom, njega bar imaju čime pokriti – Songaila je i dalje odličan za 10 do 20 minuta, uvijek spreman na kontakt i uvijek spreman na šut sa vrha reketa, mladi Blatche je jednako meke ruke, nešto mekši ali pokretljiviji, te može odigrati kao zamjena i Jamisonu i Thomasu. Samo, s obzirom da Thomas uopće nije trebao biti starter, te da će Blatche koji uopće nije petica biti prva zamjena back-up centru koji starta, nije li previše očekivati nešto od ovakve rotacije?

Najviše čemu se Washington može nadati je da kroz sezonu Blatche dosegne jednu veću razinu i postane standardan, da sa dna klupe izrone još neki igrači, te da će dogodine konačno biti svi zdravi i na okupu. Kako bi bolji nego ikada opet ispali u prvom krugu playoffa. NBA ne čeka nikoga a najmanje franšize koje vežu sudbinu uz igrača koji najviše pomogne momčadi – kada ne igra.

Filed under: bball No Comments
21Oct/080

10

Posted by Gee_Spot

MINNESOTA

Nakon lanjske sezone i očajnih igara, Wolvesi definitivno nisu mogli krenuti nigdje nego prema gore. Dno je bilo dodirnuto kada su u pola sezone odlučili trčkarati dok je ostatak NBA (uz iznimke tipa Miamia i Memphisa) ubacivao u više brzinu, i kada je Al Jefferson odlučio da je on izabran od bogova košarke da svaku loptu koja mu dođe u ruke opali ka košu.

Bilo je stvarno groznih trenutaka, gledati tog skromnog klinca (koji je navodno odbio maksimalni ugovor jer ga je bilo sram tražiti toliku lovu), zvjer u postu i već sada jedan od najboljih realizatora u reketu kako ispaljuje projektile ala Zach Randolph sa vrha reketa. Stvarno nije ugodno, odmah pomisliš - evo ga, another one bites the dust.

Ali Big Al je sjajan tip koji će s vremenom naučiti igrati i obranu, te koji će tu nesebičnost koju pokazuje u svlačionici kad-tad znati kanalizirati i u igri. Najvažnije je da se onakva bezvezna sezona ne može ponoviti jer je Kevin McHale, ma kako to nevjerojatno zvučalo, povukao nekoliko pravih poteza kojima je ovoj ekipi omogučio da se makne od dna, i da udari temelje za jednu obečavajuću budućnost.

Big Al je zvijerka koja bez problema svaku večer dolazi do double doublea, a to je kao što znamo preduvjet za biti igrač franšize. Doduše još to treba dokazati u playoffu, znamo da su neke vrhunske četvorke tamo redovito bile face (Brand, Amare) a neke štrace (Boozer, Webber).

Ako je Big Al onaj temelj za graditi kuću, pogledajmo tko su zidovi. McHale je u jednu ljetnu večer jednim potezom ubio ne dvije muhe, već dva Ivana Šukera. Našavši gorega od sebe u također ex-Celticu Chrisu Wallaceu, utrapio je mogućeg all-stara i mogući problem u svlačionici Mayoa za provjerenog NBA majstora Millera i mogućeg double-double šljakera Kevina Lovea.

Dok je Miller idealan igrač za momčad koja uopće nije imala napad, jer omogućuje unutar-van igru i spreman je kazniti tricom svako udvajanje Jeffersona u postu, Love je dobar dečko koji ima talenta ali zna da je rad to što ga je dovelo do NBA i zna da ga samo rad u njoj može i održati. Iako njegovi double-double učinci neće biti svemirski, možda bliži 10-10 nego 20-12 brojkama, Kevin Love dat će ovoj momčadi kvalitetu više.

Ako se netko brine za to da bi bijeli dečko prosječnih atletskih sposobnosti, ne previsok i pomalo zakovan za pod mogao potpuno podbaciti, ne mora. Sjetimo se samo Chrisa Leattnera, imao je solidnu karijeru i solidne brojke u ranim danima, iako je recimo Love i bolji šuter, i veći fajter, i čist u glavi.

Nažalost, zbog manjka centimetara, skočnosti i pokretljivosti, Love će teško biti centar profila čak i jednog Brada Millera, jer nije u tom rangu ni kao razigravač, ali ipak donosi nešto sa sobom, što se ne može reći za puno igrača. Može zabiti iz vana, može odmah odigrati pas i uvijek će ići na skok. Jedini problem koji će dvojcu Love – Jefferson otežati život je to što su nedefiniranih uloga, nekako je logično očekivati da će agilniji Jefferson u obrani imati zadatak čuvanja manjih sirovina, dok bi se Love trebao gurati sa nešto većim ali i manje pokretljivim centrima.

Ni jedan ni drugi neće briljirati u tim rolama, te se nekako obrana u reketu za sada čini najvećim upitnikom nad budućnosti Wolvesa. Kako ni Mike Miller nije neki obrambeni igrač, iako se trudi, čini se da će u obrani i dalje curiti na sve strane.
Tu će trener Randy Wittman morati naći nekakvo rješenje u tipu obrane (više zone, bez presinga). Wittman je iznenađujuće preživio još jednu sezonu, ali očito da McHale nema potrebe posezati za drugim rješenjem jer momčad je ionako u stvaranju i evenutalni otkaz Wittmanu dobro dođe kako bi se kupila još jedna godina za rebuilding.

Obrana dakle neće biti čvrsta, ali bit će borbena i skočna. Love nije od onih koji se sklanjaju sa puta, Jefferson nije beba već ogromna mrcina koja može uhvatiti svaku loptu ako želi, a tu su i šljakeri Smith, Richard pa čak i dobri stari Madsen. Pod košem će se nešto i događati, a malo teže će biti na vanjskim pozicijama.

Miller će popuniti ili ulogu krila ili drugog beka, nevažno, jer u obrani će najopasnijeg protivničkog šutera ionako čuvati Corey Brewer. Momak baš nije oduševio prošle godine, napadački je potpuno bezopasan, nije čak briljirao ni kao stoper, ali ima sve fizičke predispozicije da to bude i u biti jedina je nada da već ove sezone Minnesota imati nekoga tko može odigrati čvrstu obranu 1 na 1.

Za nešto sporija protivnička krila i uopće nešto mekše igrače, bilo na trojci bilo na četvorci, tu je Ryan Gomes. Solidan u svakom pogledu a odličan ni u jednom, Gomes će teško dobiti šansu na četvorci kraj gomile igrača na klupi, te mu ostaje da koristi svoju širinu i duge ruke protiv manjih igrača u postu (ako uspije doći do posta).

Od bekova tu je McCants kao prvi strijelac sa klupe, što je uloga koja mu savršeno odgovora, Carney koji je stigao iz Sixersa mogao bi biti dodatna tricaška opcija, a uz Millera i Brewera glavnu riječ među vanjskim igračima vodit će Randy Foye. Iako se do sada nije pokazao ni u jednoj ulozi (nije eksplozivni strijelac za ulogu combo-beka, nema visine ni mišića za igrati drugog beka) čeka ga novi zadatak - pokušati odigrati ulogu prvog playa. Drugih rješenja jednostavno nema, i ma koliko se činilo da Foye nije spreman ni za ovu rolu, bolji je izbor od Telfaira.

Teško je očekivati od tipa koji je poznat po kreiranju vlastitog šuta da odmah krene razigravati suigrače, ali još je teže očekivati da će njegova slabija izdanja pokriti back-up poput Telfaira. Minijaturni Sebastian uvijek će ostati hakler u glavi, te uz očajan šut i uopće realizaciju Wolvesi od njega ne mogu očekivati veći doprinos. Ironično je eto što baš Telfair ima najbolju slash igru u momčadi, eventualno bi nekim kloniranjem njega i Foyea Wolvesi mogli do vrhunskog playa.

Ako maknemo na stranu Telfaira, ako uzmemo da ni za McCantsa ni Foyea nismo previše sigurni koliko su u stvari loši a koliko dobri momci, po svemu ostalome ispada da su Wolvesi mijenjali ne samo dosta igrača već i atmosferu u klubu. Sve je pozitivnije, pa tako i pogled u budućnost.

MIAMI

Lani su bili katastrofalni, o glavu im se obilo Rileyevo žrtvovanje svega za jedno prvenstvo. Opet, možda je bolje jednu sezonu biti prvak a tri gubitnik nego četiri sezone igrati polufinala. Činjenica je da Miami trenutno ima Dwyanea Wadea i tri vrlo dobra igrača, od kojih sva trojica igraju istu poziciju. Ludo.

S obzirom na Beasleyev talent, možemo ga zakapariti kao četvorku budućnosti te ispada da Miami može mijenjati ne samo Mariona nego i Haslema. Nema smisla držati Udonisa kao nekakvog igrača sa klupe, jer čovjek ima vrijednost. A doslovno samo za njega i Mariona Riley može zauzvrat dobiti nešto više od bakse Gatoradea. A to nije osvježenje koje im treba, njima treba svježe i kvalitetne igračke krvi, pronto, a.s.a.p.

Srećom po ovu momčad Matrix može i na malo krilo, čime Heat po krilima postaje fizički (ali samo fizički) jaka ekipa. Usprkos rupama na jedinici i petici gdje su doslovno prazni.
Mourning se konačno povukao u zasluženu mirovinu, potpisivanje Jamaala Magloirea je uber-smiješan potez, pa nije Riley George Romero da zaposli zombija, pa ispada da im je jedina opcija ili mučiti Haslema guranjem na peticu, ili dati većinu minuta beskorisnom tipu kakav je Blount.

O Blountu se sve zna, ali uvijek se iznova pitamo kako je moguće da čovjek visok 213 centi i težak preko 110 kila nije u stanju imati ni 5 skokova u prosjeku u karijeri, a svugdje je igrao kao starter i uvijek oko 25 minuta? Čudo. Mislim, kada jedan Scalabrine odigra 345 minuta bez skoka to nije čudo – Brian je u svemu ovome slučajno i po nikakvim predispozicijama on i ne može biti koristan košarkaš u NBA. Ali Blount ima sve potrebno, čak je i poprilično pokretan za peticu, i sve što radi je bježi od reketa i puca one Cambyevske lopte iz vana (Cambyevske zato jer poput Marcusa misli da je bolji šuter nego to stvarno jeste).

Znači, dva od četiri igrača morat će igrati previše minuta van pozicije da bi mogla dati maksimum, što ih onemogućava da daju maksimum, te Heat čini dodatno ranjivim. U ovakvoj situaciji trade Mariona čini se neizbježnim, a igrača da pokriju njegov odlazak ima dovoljno – tu je odlični tricaš Jones koji bi ekipi trebao donijeti ono što nisu imali od dana Jasona Kapona, pouzdanog strijelca iz vana, a tu je i Dorell Wright koji je prošle sezone dobio priliku pokazati što zna. I teško je reći da ju je iskoristio, u očajnom Miamiu nije se uspio nametnuti kao ništa više od atlete koji trči i skače.

Zašto su doveli još jednog limitiranog atletu koji također samo trči i skače, ali manje uspješno od Wrighta, to nikome nije jasno. Ipak, Yakhouba Diawara je ovoljetna akvizicija Miamia. Ne znam, da li da spomenem kako su ovo ljeto friško ofarbali i svlačionicu i kako im tuševi imaju posebnu masažnu brzinu prskanja?

Krila su u svakom slučaju najjači dio momčadi. Bez obzira na potpuno oporavljenog Wadea, vanjska linija je kriminalna. Wade će morati glumiti playa dobar dio utakmice, a znamo da je sklon gubljenju lopti u serijama, što mu je najveći igrački minus uopće. Nema sumnje da on sam samcat garantira 30 pobjeda bez obzira na suigrače, ali uz pravog playa bila bi ovo playoff momčad. Ovako su ostavili lani solidnog Chrisa Quinna, više zbog šuta za tri nego zbog playmakerskog talenta, osuđeni su na beskorisnu zujalicu Marcusa Banksa koji može tu i tamo pogoditi koš ali ne i suigrača pravom loptom, te će možda većinu minuta na jedinici dati čovjeku sa NCAA naslovom Mariu Chalmersu.

Chalmers se nije proslavio prvim potezima u ligi, od slike ozbiljnog momka koju je ostavljao prije drafta, zbog par jointa postao je još jedan od problematičnih NBA likova. Ako se radilo samo o iznimnom slučaju, po onome što znamo o njemu Chalmers bi mogao biti važan za ovaj Miami. Prije par godina u gradu je igrao nešto krupniji bek, bez šuta i ispodprosjećnih fizikalija, a opet je bio važan dio momčadi. Danas je u Denveru koji bi bez njega bio totalno bezglava momčad. Radi se o Anthonyu Carteru, dokazu da i prosjećan košarkaš sa jednom pravom kvalitetom može zaokružiti ekipu.

E pa Chalmers zna zabiti tricu, ima muda i igra obranu, što su atributi dovoljni za ulogu startera. Problem je samo može li zabijati tricu visokim postotkom i može li bar usporiti brže NBA playeve. Kako je rookie koji prvo mora preživjeti šok susreta sa NBA igrom, teško da na ova pitanja može odgovoriti pozitivno u prvoj sezoni, stoga kao finalnu ocjenu ipak možemo reći da Miami nema pravo rješenje za playa.

Ili bolje reći da nema uopće igrača za popuniti ulogu drugog beka, jer ako će Wade igrati 1 na 5, netko mora biti uz njega na vanjskim pozicijama. Uz spomenutu limitiranu trojicu, tu je još samo potpuno beskorisni Daequan Cook, navodni strijelac koji na ovoj razini očito ne može zabijati. Roster Miamia je, kada maknemo ona 4 imena sa početka, roster jedne ekspanzijske ekipe, skrpan nikako i vrijedan 8 pobjeda u sezoni.

Uz dužno poštovanje Wadeu, koji je nakon razvoda, financijskih uspjeha i gomilanja korporativnih obveza sve arogantniji i antipatičniji, ova momčad je bezveze. Riley je na potezu, kao GM morat će još jednom odraditi životni posao, a mladi trener Erik Spoelstra se može nadati da ga Riley nije sve ove godine odgajao da bi ga sutra tek tako odbacio. I onda je svizac...

Filed under: bball No Comments
19Oct/080

11

Posted by Gee_Spot

GOLDEN STATE

Jebiga, treba u životu imati i sreće i pameti, a ne samo znati igrati košarku. Jadni Monta Ellis, umjesto da uživa u milijunima i da juri po parketu u ulozi prvog čovjeka jedne NBA franšize, o čemu nije ni sanjao onoga trenutka kada je tek stigao u ligu kao pick druge runde na minimalcu, sada nervozno sjedi doma i čeka rasplet situacije. Ajmo prvo lagano rekapitulirati situaciju, okvira radi.

Warriorsi su mudro na početku ljeta odlučili pustiti Barona Davisa koji je počeo pokazivati znakove usporavanja, i ključ u ruke dati Ellisu. Monta nije all-round monstrum kao Baron, kvragu pa nije u stanju zabiti ni tricu, ali je rođeni strijelac za novu ultra-brzu košarku u kojoj je stvaranje viška igrača i ulaz pod obruč važnije od skok-šuta. Uz košgeterske vrline Ellis je bio jedan od rijetkih Warriorsa koji je kroz ovo razdoblje pod Nelsonom sazrio kao košarkaš. U momčadi koja je uvijek jurila u šestoj brzini, Monta je znao ubaciti i u nižu, a dok su svi oko njega ispaljivali trice preko ruku on je s vremenom i te kako naučio birati šut kako bi poboljšao učinak.

S obzirom na takve znakove inteligencije, neustrašivost u letenju kroz reket i sjajnu kontrolu lopte, ponuđena mu uloga lidera na iznenađuje. Ali onda kreće drama. Ellis se prije početka kampa javlja sa ozljedom, koju je navodno zaradio na haklu. Vodstvu kluba je nešto sumnjivo, i nakon što struka donese sud da se takva ozljeda gležnja ne može zaraditi igrajući košarku, Ellis priznaje da je pao sa Baotiana. Ili Zipa, nije važno.

Važno je da se u Mullina uvlači strah da je donio krivu odluku, ili mu pak frakcija kluba koja nije blagonaklono gledala na Ellisov ugovor radi pritisak, pa uz bocu viskija dobri stari Chris suspendira Ellisa na 30 utakmica bez plaće. Klubu je svejedno, zbog ozljede bi Ellis tih 30 tekmi ionako propustio, ali Ellisovom menađeru nikako nije drago što preračunato tih 30 utakmica znači nekoliko milijuna.

Pa se počinje žaliti na što klub reagira poprilično brutalno – prijete potpunim raskidom ugovora. Sad, Ellis je pogriješio i postupio kako nije smio, ali zato i postoje klauzule koje to pokrivaju. Klub je možda mogao malo blaže potupiti prema momku koji je godinama za plaću nešto veću od one Todora Gečevskog oduševljavao gomilu NBA fanatika. Ovolika frka, kao da ih je u najmanju ruku čekala borba za naslov, stvarno je pretjerana.

Na kraju će stvari vjerovatno ispasti preuveličane, i Ellis će za 30 utakmica preuzeti komandno mjesto u ekipi, ali nažalost do tada će sve šanse za playoffom koje bi Warriorsi imali da su od početka kompletni biti već pokopane.

Iako bez njega neće biti toliko opasni, Nelsonovi revolveraši imaju dovoljno talenta da zeznu mnoge. Plus, ove sezone imaju širinu kao nikada i bez pritiska rezultata taj se talent da razvijati. Dovoljno je i visokih i jakih da više ne moramo gledati 5 bekova kako jurcaju po terenu. Pa da vidimo redom tko će to sve ove godine trpati Sunsima.

Do Ellisova povratka poziciju playa trebao bi krpati Marcus Laptop Williams. S obzirom da su ga dobili za badava i u zadnji tren, Warriorsima i na ovom potezu kao i na većini drugih ovoga ljeta treba skinuti kapu. Ali, postavlja se pitanje zašto su ga se Netsi tako olako riješili ako stvarno ima vrijednost?

Pa dio razloga je sigurno da se otvori još više mjesta Devinu Harrisu, a drugi dio leži u katastrofalnoj lanjskoj sezoni. Dok je ako rookie Williams imao sjajnih tekmi, lani je uglavnom potvrdio sva ona nagađanja iz doba drafta zbog kojih je i pao toliko da završi u Netsima. Nije u stanju biti u formi, i nije u stanju biti čist u glavi. Iako me u prvoj sezoni izgledom i igrom podsjećao malo na Derona Williamsa u svojoj rookie godini, lani je potpuno podbacio izabravši ulogu strijelca sa klupe umjesto playa.

Uglavnom, Williams može odigrati odlično i iznenaditi sve, a može i potpuno podbaciti. U slučaju ove druge opcije Warriorsi nemaju koga za zamjenu. Isprobali su i još uvijek isprobavaju gomilu igrača, ali jedina realna opcija je lani priključeni C.J. Watson, momak koji je došao iz NBDL-a i brzo se snašao u Nelsonovom sistemu. Solidan strijelac, nešto manje solidan play ali sa dovoljno kvalitete da bude back-up u NBA.

Na drugoj bekovskoj poziciji nema zime, na njoj će startati ili Maggette ili Jackson, provjereni strijelci i veterani, dok će svoju priliku znati iskoristiti i vrijedni šuter Azubuike, a možda i Belinelli ako konačno dobije koju minutu. Uglavnom, i on će kao i Marcus Williams konačno morati dati odgovor da li je igrač ili ne.

Maggette i Jackson će dobiti najviše minuta na bokovima, Captain Jack će ispaljivati trice i tu i tamo tako dobiti utakmicu, dok bi Maggette konačno oslobođen od Dunleavyevih okova Warriorsima trebao donijeti ono što su izgubili odlaskom Richardsona – jakog, žilavog beka koji igra na snagu a zna zabiti i iz vana. Uz gomilu koševa, Maggette zna odigrati i obranu te će njegov učinak biti značajniji što postave budu niže.

A za očekivati je da će biti manje niske nego inače jer Nelson konačno ima dva prava igrača za rotaciju, čime je bar osigurano da ne petici neće igrati sa bekom. Andris Biedrins je stup momčadi, njegovi skokovi, pokretljivost i guranje u reketu donose malu dozu razuma u ovaj kaos od momčadi, s tim da sada konačno ima i zamjenu. Turaif nije prava petica, ali je dovoljno širok i čvrst za naguravanje, a uz masu donosi i borbeni karakter te odliku da je uvijek najvatreniji navijač svog kluba.

Četvorka je razervirana za rutiniranog Ala Harringtona, koji solidno diše u ovoj momčadi čak i kada zaigra na petici. Može zabiti iz vana, odličan je realizator oko obruča, zna se postaviti na skok – u ovoj ulozi čovjeka iz sjene konačno igra dobro, za razliku od dana kada je smatran čak i potencijalnom zvijezdom, odnosno kada se od njega tražilo nešto više od toga da zabija koševe.

Nelson će konačno moći odustati od ludorija, nema potrebe Harringtona stavljati na centra niti uvoditi beka na poziciju četvorke Jer tu su dvije mlade nade, skočne, rastrčane i talentirane, koje moraju igrati u ovakvoj od početka obilježenoj sezoni. S obzirom da na Harringtona ionako nema smisla računati na dugi rok, svaka minuta koju dobiju Brandan Wright i Anthony Randolph može vrijediti zlata. Visoki, fizički i atletski sjajni, sa kombinacijom meke ruke (Randolph) i snage oko koša (Wright) ovi klinci mogu vrlo brzo biti nositelji igre.

Malo koja momčad ima ovoliko potencijalnih odličnih NBA igrača, stoga ih nikako ne možemo staviti na dno sa ostalim ekipama čije sezone u startu možemo nazvati promašenima. Već od iduće sezone, uz adekvatni rast pojedinaca, ovo opet mogu biti Warriorsi sposobni napraviti dar-mar u playoffu. Za sad je ipak na redu škola, te ćemo više od svega morati obratiti pažnju na to kako funkcionira Nelsonova ekipa kroz ovu obrazovnu ulogu, kako se Nelson snalazi kao učitelj i koliko uopće vodstvo kluba želi biti na čelu NCAA momčadi.

ATLANTA

Kakva smiješna franšiza. Ponosni su na onu svađu Pachulie sa Garnettom kao da se dogodila u sedmoj konferencijskog finala. Joe Johnson je zbog igara u toj seriji proglašen počasnim gradonačelnikom, toliko su očajni zbog ovih proteklih 10 godina. Zbog svog tog ponosa opet su zaboravili na bitne stvari, one detalje koji čine ekipu poput igrača, salary capa i klupskog vodstva. Hawksi se nadaju ostanku na osmom mjestu Istoka iako su tanji nego lani, dok su izravni konkurenti nešto jači.

Iako imaju tri odlična košarkaša na kojima mogu graditi momčad, već od ova dva koja popunjavaju petorku kreću problemi, dok je klupa nepostojeća. Pa idemo redom. Prvi problem je na playu, gdje Mike Bibby zadnje tri godine igra na blago rečeno osrednjoj razini. Očito je da više nikada nećemo vidjeti onoga starog/mladog Mikea koji driblinzima razbija obrane, sve što nam je ostalo je ovaj nepokretni debeljko koji prenosi loptu i šutira trice.

Od dolaska u Atlantu bio je nešto bolji nego u Kingsima, ali bio je i nešto zdraviji nego u Kingsima. Bude li i dalje bez ozljeda, Hawski imaju solidnog playa i tricaša, što ipak ne odgovara veličini njegova ugovora ili renomeu. Opet, kako je Bibby u zadnjoj godini ugovora može biti puno korisniji u nekakvom tradeu. Na kraju krajeva Hawksi već imaju jednako sporog i na tricu osuđenog playa u Acie Lawu. Dok je na koleđu Law bio zakon, u NBA kraj svih tih brzanaca uopće ne može do izražaja, te vrijedi tek kada se igra poptuno uspori, u onim clutch situacijama kada je gusto, jer ima nevjerojatnu kvalitetu urednog zabijanja bitnih lopti. Pokazao je to i u ovo malo minuta sa Hawksima, što je posebno zanimljivo jer je uglavnom šutirao loše do završnica.

Problem je što dok Law ne nauči pogađati NBA tricu dovoljno dobrim postotkom, trade Bibbya ne dolazi u obzir. Jedinica je solidna, eto tu je i vječno ozljeđeni Claxton koji bi po nekim najavama ove sezone trebao i zaigrati. Po nekim najavama, i Hajduk iz Splita je isplativa investicija.
Najvažnije je da će Joe Johnson rasipati minimalno energije na igranje playa, što do sada nije bio slučaj.

Joe i dalje ostaje igrač broj jedan. Josh Smith je učinkom možda korisniji, ali s obzirom na tanku vanjsku liniju Johnsonova sposobnost igre u oba smjera, vođenja lopte, razigravanja, kreiranja šuta sebi i ostalima, te pogađanja trica je nemjerljiva. Uz sve čovjek praktički i ne izlazi s terena te je pitanje koje si postavljam sljedeće – nije li Joe Johnson najpodcjenjeniji NBA igrač? Bio je i član reprezentacije, bio je i all-star (kao rezerva doduše ali je ipak izabran iako je član Atlante), fanatici ga cijene, netko (poput mene ranije) može mu zamjeriti zbog odlaska iz Sunsa i reći da mu je lako igrati u lošoj ekipi. Pitanje je, da li je stvarno lako igrati u lošoj ekipi? Zamislite Joea u pravoj momčadi kao drugog igrača, uz vrhunskog trenera i rotaciju od 9 kvalitetnih igrača? Jednog dana. I believe.

Malo krilo je kako-tako pokriveno, tu će startati jednodimenzionalni šuter Marvin Williams, Josh Smith uvijek može uskočiti, ali problem je što bez Josha Childressa više nema pouzdane zamjene ni na dvojki ni na trojki. Maurice Evans je solidan šuter i pouzdan obrambeni igrač, ali nema atletske sposobnosti Childressa. Atlanta će stoga miksati stil igre, sa Johnsonom i Williamsom/Evansom na bokovima, dok će Smith biti pod košem, ili sa Johnsonom i Smithom kao swingmanima dok će ulogu četvorke preuzeti Horford, a Pachulia bi bio centar.

Naravno, ova opcija sa Pachuliom je B opcija, jer Hawksi time gube na brzini više nego što dobivaju u vidu čvrstoće. Nažalost, ni Smithu koji može odlično odigrati na krilu ni Horfordu koji je prava četvorka nije suđeno da previše igraju na svojim prirodnim pozicijama. Smithova eksplozivnost služit će za maltretiranje puno sporijih i tromijih četvorki, dok će Horfordova skočnost i spretnost nadoknaditi nedostatak centimetara i sirove snage pored ovo malo pravih centara što su ostali. Njihovi talenti omogućit će Atlanti da bude konkurentna, ali pitanje je kako bi se stvari razvijale da imaju jednog pravog centra pored sebe (kao i uvijek, to pitanje si postavlja 25 od 30 ekipa, toliko o tome tko je trebao biti prvi pick, Oden ili Durant).

Ako i skrpaju nekako petorku koja se može nositi sa svima, problemi će nastati kada krene rotacija. Igrali sa A ili B opcijom, uvijek su u problemima. Marvin Williams nije aktivan igrač koji može nositi napad druge momčadi, stoga ga je bolje instalirati u petorku gdje se može hraniti Johnsonovim loptama. Pachulia i Evans su tek igrači zadatka, te ispada da Hawksi nemaju šestog igrača, čovjeka u kojega se mogu pouzdati. Da ne spominjemo da im i klupa staje na broju sedam (ili osam, ako ćemo Lawa računati kao zasebnog igrača a ne tek Bibbyev lošiji klon).

Znači, tih nekoliko igrača bi trebali ostati zdravi cijelu sezonu, motivirani u lovu na besmislenu osmu poziciju, i uz to bi trebali slušati trenera u kojega otvoreno sumnjaju (Smith i Johnson nisu bili oduševljeni što je Woodsonu produžen ugovor, ali što su očekivali, da Hawksi dovedu Browna?). Jedina zadovoljstvo za to malo navijača Atlante može biti u tome što su Horford i Johnson vrhunski profesionalci koji će vuči čak i u situaciji kada stoje na mjestu. A obzirom na ranije sezone, i obzirom na vlasničku situaciju u klubu koja nikako ne omogučava trošenje bez kojega nema napretka, stajanje u mjesto je sve ćemu se Hawksi mogu nadati, ostali ili ispali sa ruba playoffa.

Filed under: bball No Comments
17Oct/080

12

Posted by Gee_Spot

LOS ANGELES (THE OTHER TEAM)

Čovjek mora voljeti nekoliko stvari. Svoje prijevozno sredstvo (ko što reče Zijah Sokolović – za razliku od sebe samoga, auto te bar negdje odvede), prijatelje, glasne gitare, alkohol i Clipperse. Jer Clippersi su jedna od rijetkih sigurnih oklada u životu – uvijek su loši i uvijek će zeznuti stvar koliko god je to moguće.

Brzina kojom su uspijeli rasturiti jednu solidnu jezgru zaista je fascinantna, sada su opet nigdje bez manevarskog prostora za napredak. S tim da nije toliki problem u igračima, danas za razliku od nekada imaju kvalitetne košarkaše, ali atmosfera u ovome klubu ima potencijal da bude jedna od najgorih ikada.

Krenimo redom, od glavnih aktera. Nema teorije da se Mike Dunleavy, dosadni tiranin, i Baron Davis, ulitmativni slobodnjak, nađu oko ičega. Ili jedan ili drugi kad-tad će ubiti sve okolo sebe u pojam i najbolje što im se može dogoditi je da se Davis opet ozljedi, ili da Dun konačno dobije otkaz.

Pričati o kvalitetama igrača, o tome kako se njihovi plusevi nadopunjuju ili o tome kakvim bi sistemom mogli igrati stvarno nema smisla, jer ovoliko disfunkiconalnih i problematičnih tipova na jednom mjestu ne mogu značiti ništa drugo nego nevolju.

Opet, talenta ima dovoljno da će biti večeri kada će favorite razbiti. Sve počinje od Davisa, vječnog problema koji se rehabilitirao u očima javnosti igrama u Warriorsima, ali samo zato jer mu je skulirani Nelson dozvolio da radi što hoće. I stvarno, Davis je sezonu i pol djelovao kao jedan od 5 najboljih košarkaša na svijetu.

Dunleavy ga može uklopiti u svoj sistem, može živjeti sa njegovim greškama, kada bi stvari funkcionirale na ostalim frontovima. Kad ono, na ostalim frontovima – još gore. Na drugom beku je Mobley koji svake godine tone sve dublje i dublje, ove možda konačno i potone. Što otvara vrata rookieu Ericu Gordonu, streaky šuteru kojemu zasigurno odgovara ovakva situacija u kojoj će moći raditi što želi bez previše odgovornosti. Večeri sa npr. 0-7 šutom za tri biti će češće od onih sa šutom 3-7, ali Gordon ima budućnost, kakvu-takvu, i glupo je dati minute Mobleyu čija košarkaška budućnost je crni kovčeg, dva metra dug, položen u crnu zemlju.

Zabavnu večer dakle uglavnom će garantirati Davisovo zdravlje i Gordonovo raspoloženje, a kada u ulogu startera nakon Baronove ozljede uskoči Jason Hart očekujte serije poraza.

Vanjska linija je u totalnoj banani, a ni visoki nisu bolji. Iako na prvi pogled imaju twin towerse pod košem, i Kaman i Camby su toliko labilni da u slučaju loših rezultata i loše atmosfere od njih možemo očekivati više grešaka nego koševa. Dok skok neće biti problem, svaki drugi oblik obrane hoće. A upitan je i napadački učinak, jasno je da Kaman igra u postu, ali zar to ne otvara Cambyu prostor da ispaljuje one svoje cigle sa vrha reketa? Kakva korist od toga?

Tu su još dva mlada centra kojima treba minuta da pokažu od kakvog su materijala (Paul Davis i DeAndre Jordan), a minuta će biti s obzirom da će ili zbog ozljeda ili zbog problema sa osobnima i Camby i Kaman dosta vremena provesti van parketa. Naravno, tu je i Brian Skinner, čovjek koji niti u Sunsima kojima je falilo visine i gdje je imao minutažu nije uspio biti koristan, stoga jasno vam je koliko od njega mogu očekivati Clippersi.

Prave četvorke da malo miksaju nemaju, osim ako u to ne računamo Tima Thomasa. On je igrač za razvući obranu, samo što je problem što igra samo u idealnim sitaucijama. U ovakvoj atmosferi, možemo očekivati da će odlutati u svoj svijet, brojiti dolare i maštati o danima kada je slučajno završio u Sunsima i bio jedan od najbitnijih igrača njihovog juriša do finala Zapada.

Sličan igrač je i Steve Novak, ne karakterno već košarkaški. Šuter koji može razvući obranu, u Clipperse se odlično uklapa jer ne može braniti ni prodor na koš Vlade Vanjka, a s druge strane uopće se ne uklapa jer je dobar momak koji voli napraviti ono što trener traži od njega. Njegova uloga će prvenstveno biti da sluša Kamanove šale, tu i tamo mu dozvoli da mu napravi frizuru te da ne plaće za Houstonom u svlačionici. Bar ne dok su ostali suigrači u blizini.

Na krilu su sve sami 1 na 5 hakleri, od luzera lige numero uno = Rickya Davisa, do novog Coreya Maggettea = Ala Thorntona. I jedan i drugi su crne rupe, s tim da je Thornton u toj ulozi koristan dok Davis naravno nije. Najluđe od svega, postoji čak i opcija po kojoj u petorci mogu igrati i oba Davisa i Thornton i tada se stvarno može dogoditi da po prvi puta u povijesti vidimo prvi fajt između suigrača zbog lopte.

To što Kaman zna igrati pod košem, što je Camby sjajan bloker, što Davis može sam dobiti tekmu svojom all-round igrom i što Thornton može zabijati u serijama, sve su to lijepi detalji koje u ovakvom kontekstu nitko živ ne bi mogao složiti u cjelinu. A pogotovo ne Dunleavy. Stoga, kada budemo gledali tekme Clippersa više od akcije na terenu obratimo pažnju na odnos među igračima. Moglo bi biti antologijskih trenutaka. Uf, da je bar Elgin Baylor ostao još koju sezonu.

MILWAUKEE

Kao nešto se mijenja, onda malo bolje baciš pogled i sve je isto. Jer promjene se rade da bi bio bolji, a bez obzira na to koliko se stilski promijenili, Bucksi će i dalje gubiti. I dalje ne idu nigdje, ali ovaj put bar će se truditi da zarade plaću. Jer način na koji su lani igrali, način na koji je Larry Krystkowiak vodio momčad (u kojoj ga ama baš nitko nije doživaljavao), način na koji je Larry Harris slagao roster bili su doslovno sramotni.

Novi GM Hammond napravio je neke sitne promjene, s tim da su dva detalja ključna za čitanje ove sezone. Prvi je naravno dovođenje Skilesa koji neće trpiti nikakve gluposti, a drugi je vezivanje sudbine kluba za astronomski ugovor Andrewa Boguta.

Ova dvojica bit će i najodgovorniji za preokret Bucksa od ekipe koju nije briga do ekipe koja se svaku večer natječe. Skiles će srediti obranu,vikati i rotirati, dok će Bogut morati biti taj koji drži reket zatvorenim. Nažalost, po profilu igrača koji ima na raspolaganju Skiles će teško od Bucks stvoriti respekta vrijednu obrambenu ekipu, dok će Bogut s obzirom na sporost i masu teško krpati sve rupe koje u obrani napravi vanjska linija.

Možemo očekivati mnogo zone, što će ih definitivno učiniti konkurentnijima, ali ako se obrana malo i podigne, napad je upitan. Bogut, Redd i Jefferson mogli bi se lijepo nadopunjavati kada bi imali pravoga razigravača, ali na toj poziciji vlada suša. Skiles ima čak 4 kandidata za tu rolu. Odbacimo odmah Tyronea Luea i Damona Jonesa koji su prvenstveno spot-up tricaši, te ispada da sve pada na leđa Lukea Ridnoura i Ramona Sessionsa. Sessions je lani dao nekakve naznake da bi mogao biti dobar NBA igrač, ali više u rangu jednoga Brevina Knighta, dakle kompetentan play koji zna stvoriti višak ali je igrač manje u napadu.

Ridnour je pak solidan u svim segmentima igre, osim u obrani gdje sa svom ovom masom modernih brzanaca nema što tražiti. Nađu li nekako način da ga zaštite od maltretiranja bržih playeva, njegova lucidnost i solidni šut mogli bi donijeti potrebnu stabilnost. Kao što već rekoh ranije, Skiles će sigurno uložiti poseban trud u odnos s Ridnourom jer i on je jednom bio omaleni bijeli bek sa NBA karijerom usprkos svim otežavajućim okolnostima.

Redd je odličan strijelac i ništa više, svakako nije lider, dok je Jefferson dobar igrač u oba smjera. Njegova obrana je u cijeloj karijeri bila bitnija od napada mu, problem je samo što on tako ne misli. Ali bar je pouzdan, nema sumnje da će u ulozi trećeg igrača iskoristiti svoj maksimum (uvijek će zabiti svoju kvotu, jedino bi uloga prvog stopera mogla biti previše). Znači nekakva petorka bi se dala složiti, uz napomenu da su ipak najtanji na krilnom centru. Charlie Villanueva je šuter sa vrha reketa čija najveća vrlina je skok u obrani, ali zaboravite na prljave poslove. Sličan igrač za fine poslove je i Malik Allen, on također više voli potegnuti otvoren šut sa poludistance nego se gurati pod košem.

Kako Bogu nema prave zamjene, ispada da sve pada na njegove leđa. On će morati kopati i orati da bi svi ostali mogli u miru potezati svoj skok-šut. Čak ni njegov prvi back-up za 10 minuta (Elson) nije ništa drugo nego skok-šuter i tetkica.

Sa ovako jednoličnom unutarnjom linijom, i ovako tankom vanjskom linijom Bucksi će očito imati gomilu problema i u obrani i u napadu. Ipak vrijedi spomenuti Charliea Bella koji možda bude pouzdan strijelac sa klupe (njihovo očekivanje) a možda i ne (moje očekivanje), te rookiea Alexandera koji bi trebao donijeti malo vatre u inače mrtvu rotaciju svojom white man power igrom (plus, odrastao je u Kini a iz Kine još nije stigao visoki bijelac koji nije fajter). By the way, ako se pitate koja je uloga Adriana Griffina u NBA dobro došli u klub, taj tip mi nikada nije bio jasan ali očito Skiles pamti dane u Bullsima i smatra da mu nešto sirove snage na vanjskim pozicijama u ovako mekanoj momčadi neće naškoditi.

Opet, bit će zanimljivo vidjeti eventualni korak ili dva naprijed, ili pak nazad. Ne treba isključiti ni daljne trejdove (možda čak i Redda) kako bi se stvorilo prostora da se okupi ekipa po Skilesovom ukusu. Iako sumnjam da će se u igri ove ekipe moći previše uživati, recimo da bi reakcije Boguta i Ridnoura na nove uloge mogle biti zanimljive dovoljno da se baci pogled i prema Wisconsinu.

A najzanimljivije će svakako biti na otvaranju sezone, u utorak 27.10. kada idu u goste Chicagu. Nije Stern lud, zna vrlo dobro da nema većih rivalstava od onih prvih susjeda. Chicago i Milwaukee su par sati vožnje udaljeni, i sada konačno imaju razloga za biti napaljeni. Hoće li Skiles uspjeti dokazati svojim bivšim igračima da je problem bio u njima, ili će Gordon, Hinrich i Deng naći snage da zaigraju zajedno i dokažu njemu da je on taj koji je bio kriv? Dva kluba koja nemaju šanse za playoff, početak jedne iscrpljujuće sezone a opet – eto tekma koja će biti na nož. NBA – I LOVE THIS GAME!

Filed under: bball No Comments
16Oct/080

13

Posted by Gee_Spot

SACRAMENTO

Rebuilding traje već neko vrijeme, i ide sasvim solidno. Bar kada je čišćenje u pitanju, lani su se riješili Bibbya, sada Abdur-Rahima, era Artesta je završila prije nego je i počela, dakle stvara se prostor za okupljanje nove momčadi. Pitanje je samo koliko je pametno okupljati nešto kada nemaš ni onaj osnovni temelj?

Zar je Kevin Martin, iako neosporno odličan strijelac, budući nositelj momčadi? Ili Kingsi grade nešto bliže Pistonsima, radnu ekipu bez zvijezda? Dok sa ove financijske strane posluju pametno, igračka ruža baš se i ne čini nešto previše potentna, pa se postavlja pitanje kada će se povući neki pravi potez kao što je nekada bilo dovođenje Webbera?

Došli do vrhunskog talenta putem drafta (teško jer ima puno gorih ekipa) ili trgovinom (još teže jer nitko normalan neće preuzeti ugovore Brada Millera ili Kennya Thomasa prije isteka roka), jednu su pak stvar riješili. U Reggiu Theusu imaju trenera budućnosti, lani su ponajviše zahvaljujući njegovoj tvrdoglavosti i egu na jednom prejakom Zapadu uspijeli doći do 38 pobjeda, što je u neku ruku ravno nastupu u NBA finalu. Theus se nije kao rookie trener bojao suprostaviti nikome, nametnuo se čak i jednom Artestu umjesto da pleše oko njega, što je razultiralo respektom cijele ekipe. Tražio je zalaganje i zauzvrat je dozvolio svakome da poteže kada želi. I štimalo je.

Iako su obrambeno bili slabašni jer osim Artesta nisu imali igrača koji može igrati obranu 1 na 1, uvijek su se trudili. Što im se vraćalo u napadu gdje su šuterskim serijama znali ubiti i najbolje ekipe lige. Theus je uspio nametnuti ekipi taj pomalo bahati stav koji nikome ne priznaje da je bolji, Brad Miller je odigrao svoju labuđi pjev sezonu, Francisco Garcia je postao igrač, Kevin Martin je bio standardno dobar i kada sve zbrojiš ispada da su Kingsi stvarno odigrali iznad mogućnosti. A opet, koga briga kada nisu bili ni blizu playoffu.

Ove sezone pad je neminovan, više nikome neće biti iznenađenje, a ni potezima koje su vukli ovoga ljeta nisu se pojačali. Dapače, umjesto da dovedu par igrača koji će pomoći u obrani, oni su praktički ostali sa istim slabostima i još bez Artesta. On je definitivno išao na živce svojim apsurdnim izjavama po novinama, forsiranjem svoje uloge strijelca u napadu, ali bar se uvijek bio spreman tući. Sada im za tuču ostaju samo dobri stari Miller te uporni Garcia. A o nedostatku playa da ne govorimo.

U zamjenu su iz Houstona stigli Bobby Jacksona koji će ako bude zdrav bljesnuti svaku 7 utakmicu, te rookie Green koji će teško do minuta kraj ovoliko drugih krila na rosteru, osim ako se ne pokaže dovoljno brzim da tu i tamo zaigra na malome krilu. Koliko im je Artest bio trn u oko dovoljno govori ovaj trade, dali su ga praktički za nešto prostora na salary capu dogodine, što kada se sjetiš svih onih sitnica, od maltretiranja psa, obitelji i povlačenja svega toga po novinama, do izjava kako želi trade, pa kako ga ne želi, pa kako je trebao napraviti ovo a ne ono... Živjeti sa Ronom napornije je od života sa posesivnom ženom.

Uglavnom, Kingsi će se i dalje napucavati sa svima, što će prije svega odgovarati Martinovoj statistici, s obzirom da je mršavi bek sada bez konkurencije prva napadačka opcija. Kako je u napadu raznovrstan i kompletan, zabijat će 25 od šale. Kada on ispadne zbog neizbježne ozljede, tu su Salmons i Garcia da uskoče. Iako su obojica prije opcije za popuniti ulogu malog krila, radi se o čistim swingmanima koji funkcioniraju striktno na liniji za tri i od male su koristi u all-round igri, posebice kao dio unutarnje linije.

Ostali bekovi su totalno bezopasni, Udrih kao play je totalni promašaj i to je brzo postalo jasno svima, njegov odličan šut nije razlog da mu se dodijeli povjerenje koje mu je ukazano novim ugovorom. Udriha postavljaš za playa samo kada želiš gubiti, što možda i jeste jedan od planova braće Maloof. Da u ekipi bar imaju nekakvog superstara koji je u stanju razigrati momčad, onda bi Udrih imao smisla, ali kako su svi bolno osrednji, imati za glavnog playa igrača koji je tek back-up tricaš nije najbolje rješenje.

Kada Udrih zakaže u osnovnim stvarima poput prijenosa lopte, uskakati će spomenuti Jackson, veteran koji se vraća u klub u kojem je odigrao svoje najbolje partije, te MVP ljetne lige, dojučerašnji Euro-igrač Bobby Brown (koji je brže bolje potpisan ne bi li se nekako osigurali od katastrofe zvane Beno). Toliko su očajni da očekuju od jednog Browna, koji nema ni dana NBA iskustva, da povuče kada Beni počnu ispadati lopte u serijama.

Primjetno je da su svi spomenuti igrači rupe u obrani, čak ni jedan rastrčani Garcia nije dobar obrambeni igrač, bar ne dok igra na krilu. Preslab je i ne dovoljno eksplozivan da bi se suprostavio nešto snažnijim trojkama, dok je Salmons nešto žilaviji ali opet ne dovoljno jak da pomogne ikako drugačije osim smetanjem. Tu im leži ogroman problem, iz aviona se vidi da na trojki imaju samo polovična rješenja, Garcia i Salmons mogu iskoristiti hitrost i igrati na presijecanje lopte, ili presing na loptu, ali ne mogu zaustaviti svoga igrača leđima košu, ili odgovoriti na bilo koji oblik sile.

Nitko od vanjskih, uključujući i mala krila, ne može pomoći pod obručima, jadni Brad Miller će morati imati Rodmanovski prosjek skokova da pokrije njihovu nemoć. Znamo da u NBA uvijek tri igrača idu na skok i to naravno ova tri iz tzv. unutarnje linije. Kod Kingsa to neće biti slučaj.

Vanjska linija će stoga svoje slabosti pokušati sakriti šutom, dok će pod košem situacija ipak biti nešto stabilnija. Za skok i čvrstinu se ne moraju brinuti dok je Brad Miller na parketu, ali teško je od Millera očekivati da ponovi lanjsku sezonu. S njim u momčadi igra ima širinu, ali pitanje je koliko ovaj stvarno odlični centar još može na ovoj razini, i koliko su njegove lanjske brojke uopće rezultat toga što igra u gubitničkoj ekipi gdje se može nabiti statistika. Sigurno nije zaboravio igrati košarku, ali teško da u njemu ima dovoljno energije da i dalje bude duša igre, praktički i play i strijelac i razbijač.

Spencer Hawes, njegov programirani nasljednik, bio je uglavnom razočaranje, jedino po čemu ga se pamti je sposobnost da zabije sa poludistance. I po sporosti. Pravi back-up bio bi Mikki Moore, da zbog nedostatka talenta nije prisiljen igrati na krilnom centru. Skočan je i može zabiti sa vrha reketa, ali nije za ulogu startera.

Ima još visokih, ali njihova je iskoristivost blago rečeno upitna. Kenny Thomas je iza sebe ostavio svoje najbolje dane, pa će do minuta i rookie Thompson, i drveni Shelden Williams, pa i drugi rookie Donte Green, koji nudi i nešto napadačkog talenta za razliku od ove dvojice balvana.

Ima mladih igrača, ali u najboljem slučaju svi oni mogu izrasti tek u pomoćno osoblje, te je jasno da im trebaju ozbiljne promjene. Kada se još riješe svih ovih veterana ostat će im dovoljno prostora za dovesti nekoga, te bi tek tada mogli opet krenuti prema gore. S obzirom da rebuilding traje već neko vrijeme, možemo konstatirati da i nije toliko uspješan, zar ne.

Opet ponavljam, glavni razlog je nedostatak rasnog igrača koji će privući pažnju, Martin sa tim stalni iznuđivanjem slobodnih i mehaničkim ulazima više je dosadan nego atraktivan. Koristan, ali ne nedahnjuje. Usprkos tome što će imati goru sezonu od lanjske, njima kluč leži u sljedećem ljetu.

Uspije li Theus zadržati ovu ekipu na okupu čak i u ovakvoj sezoni gdje su očite mete, samo im fale one kružnice na dresovima, tada će mu morati dati novi ugovor, a onda još moraju imati sreće sa lutrijom kako bi dobili priliku da biraju među prvima na draftu, i zatim još treba očistiti dovoljno mjesta za juriš na jednoga od slobodnih igrača.

Tako bi u tren ovu sada poprilično ustajalu situaciju preokrenuli u svoju korist. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati a mi ćemo biti tu da svjedočimo. Jer, iskreno, ne pada mi na pamet nešto pametnije za raditi od pratiti razvoj situacije u Kingsima. Što je najgore, uopće se ne zezam.

CHICAGO

Jedan od najtežih trenutaka kod ovogodišnje prognoze bio je analizirati sudbinu Chicaga. Ne, ne zbog toga što će izvjesni debeljko imati što za reći, već zbog toga jer sa Bullsima analize rijetko prolaze - ova momčad ima probleme tipične za lutrijsku ekipu, ali i talent kojim se može ravnopravno boriti za playoff. Kada su nakon one sjajne sezone sa Skilesom, igrajući najbolju obranu u ligi i maksimalno koristeći svoje napadačke kapacitete, izgledali kao momčad budućnosti nitko nije ni mogao sanjati da će se dogoditi sezona kao lanjska. Umjesto da se bore sa Pistonsima i Bostonom za vrh Istoka, zbog milijuna sitnica Bullsi su potonuli na dno.

Ali dok smo tražili razlog ovaj i onaj, dok smo slagali sve moguće scenarije koji su se eto poklopili i razbili jednu do jučer odličnu ekipu, zaboravljali smo na ono najbitnije i dovoljno očito. Bullsi jednostavno nisu bili dobra košarkaška ekipa od prvog dana. Zašto? Pa samo zato jer im je zabiti koš i u najboljim danima bilo mučenje. Nije stvar u nikakvom sistemu, jednostavno nemaju dovoljno napadačkog talenta. Košarka je sport u kojem obrana čini razliku između pobjede i poraza, ali bez napada, ako ne možeš loptu ubaciti kroz obruč, nemaš što raditi na terenu, uopće nisi konkurentan.

Sada nakon nekog vremena konačno možemo postaviti stvari kakvo treba– nije lanjska sezona bila splet nesretnih okolnosti, nego je ona prethodna bila splet sretnih. Jednostavno, najbolje sezone pojedinaca (prije svega Gordona, rookiea koji je rušio sve rekorde ludim serijama u zadnjoj četvrtini, i Hinricha koji šuterski nikada nije bio bolji) odlično su se poklopile sa evanđeljem po Skilesu koje propovjeda obranu do zadnje kapi krvi, uvijek na rubu incidenta. Angažirana mlada momčad, koja nakon što vidi da može igra van pameti, e to su bili Bullsi. Kada su trebali napraviti korak dalje, ka zrelosti i rutini, pokazalo se da su temelji bili od papira.

Današnji Bullsi imaju talenta, možda i više od Bobcatsa ili Indiana, svakako ne manje. Ali i Bobcatsi i Indiana imaju svoj napadački sistem, obje ekipe su ovisne o slash n kick igrama pojedinaca i vanjskom šutu nakon povratnih lopti, dok ovi Bullsi nemaju ništa. Odnosno sada imaju Derricka Rosea, čovjeka koji će jednoga dana biti lider prave NBA momčadi i koji će sam moći nositi igru u napadu, ako ničim drugim a ono baš tom slash n kick igrom. Ali danas taj Rose ima 20 godina, jednu sezonu sveučilišta iza sebe, nastup u finalu NCAA i poraz baš zbog manjka utakmica u nogama, te nikako nije spreman voditi ovu momčad nazad u playoff. Naprijed? Svakako, ali vratiti se tamo gdje su bili prije dvije godine je jednostavno nemoguće.

A evo zašto je nemoguće. Pod košem Bullsi nikada nisu bili tanji. Da je Paxson bio pametniji i da je bar dio posla odradio kako treba, danas su mogli pod košem imati pravoga centra (Ty Chandler) i četvorku koja može zabiti iz reketa (Aldridge). Ovako, imaju Drewa Goodena, vječnog talenta koji zna zabiti 20 koševa bez problema, ali ako vam Gooden zabija 20 to obično znači da gubite. Uz njega četvorka je i taj nesretni Thomas na kojega su potrošili drugi pick jednoga sjajnog drafta, atleta pun energije koji pojma nema što bi s loptom kada mu se nađe u rukama. Ako ništa drugo, obojica su bar odlični skakači i po tom pitanju Chicago neće imati problema.

Na petici je situacija kritičnija - Noah se lani dokazao kao pravi borac i karakter, ali od njegovog vodstva ovoj ekipi su puno potrebniji mišići. Nedostatak snage osjeti se u obrani, a u napadu je ionako uvijek bio osuđen na otpadke. S obzirom na njegove minuse, jedini pravi teškaš je Aaron Gray, bijeli centar koji me oduševio nekim lanjskim nastupima, tip nije tetkica već pravi sileđija u stilu Scotta Pollarda koji će svakoga skucati u pod i od čijeg bloka će se odbijati svi u blizini. Nažalost, osim snage nema druge košarkaške vještine o kojoj bi jednoga dana pričao unucima.

Pozicija malog krila je rezerevirana za Denga, najboljeg im igrača ali realno tek trećeg čovjeka ozbiljne momčadi. Deng je zanimljiv jer iako je nominalno prva opcija on većinu koševa zabija sa poludistance, ništa sa trice i nešto iz ulaza. Sve su to znakovi tek solidnog napadača, u svemu dobrog igrača koji je spletom okolnosti postao lice franšize. Uz njega je i Nocioni, čija borbenost je već legendarna, a kako je u međuvremenu postao i solidan šuter više nije toliko tragično ni kada sudjeluje u napadu. Opcija sa njim i Dengom zajedno, da jedan igra na četvorci ili da drugi igra na visokom beku, itekako je bitno oružje kada imate ovako nekreativni napad. Bar nečim da iznenadiš protivnika.

Ovaj roster bi definitivno najviše profitirao kada bi maksimalno ubrzao igru, u totalnoj akciji po uzoru na Sunse snašli bi se i Thomas i Noah, Deng također, a Rose i Hinrich bi bili oslobođeni svih muka organiziranog napada, korištenje pickova ne leži ni jednom ni drugom koliko otvoren teren. Brzina bi im mogla donijeti onaj potrebni identitet, problem je samo što nekako ne vjerujem da bi Paxsonova momčad zaigrala run and gun. Kvragu, pa nismo ni sigurni da će Rose od početka dobiti momčad u svoje ruke, možda Paxson živi u zabludi da se na starim temeljim da uključiti u nekakvu borbu za playoff, pa će limitirati rookievu ulogu.

Kako god bude, vanjska linija ima svojih problema. Rose je klinac, Gordon se više brine za budući ugovor nego za rezultat a Hinrich iza sebe ima najgoru sezonu karijere, sezonu koja je uništila sve ono što je postigao ranije. Nikada nije bio ni najbolji šuter, ni najbrži bek, niti smo ga smatrali čistim playom, ali uvijek je odrađivao posao. Možda bi mogao igrati uz Rosea, možda bi mogao biti idealan kao combo-bek sa klupe, ali za obje uloge morati će pronaći šut i držati ga iznad 40%. Sada više nema opravdanja u tome da se previše troši igrajući playa da mu ne ostane za zabiti.

Još su dva beka u igri, Thabo Sefolosha koji se pokazao solidnim NBA igračem, te preplaćeni Larry Hughes koji je gotov kao košarkaš. Dok je još bio u komadu, Larry se mogao prodati kao neka loša verzija superstara, imao je ulaz, znao je sa loptom, mogao je zabiti od svuda i neprestano je jurio uokolo. Sada je on potrošeni bek koji ne služi ničemu jer nema brzinu za zabiti koš, a kao šuter uvijek je bio katastrofalan. Svaka njegova minuta na terenu znači da Bullsi u tome trenutku igraju 4 naprema 6.

Rose je ključ, njegov napredak najbitniji je u cijeloj priči. Jer ako Hinrich i dalje bude očajan, ako Gordon ne pokaže interes za ičim osim za vlastitom statistikom, to se da preživjeti. Već viđeno. Ali ako Rose podbaci, Bullse možemo slobodno zaboraviti na duže razdoblje. Opet.

Drugi problem je što bi sada ovaj kaos (neiskorištene jake strane, potencirane slabe, potencijalne nezadovoljne veterane, zbunjene mlade) u red trebao pretvoriti čovjek koji nije ni dana proveo kao trener. I upravo je dovođenje Del Negra potez koji će konačno izbaciti Paxsona iz sedla, potez očajnika koji zna da su mu dani odbrojani podbaci li ova momčad opet.

Izbor nekoga Del Negrova profila ne čudi, radi se o poštenjačini karakterno sličnoj Paxsonu (i Skilesu), čistuncu košarke, ali i čovjeku koji donosi bitno drugačiji pristup, nakon Skilesova autoritarnog terora Del Negro će igrati na kartu zajedništva i prijateljstva. Paxson u biti igra tipičnu bad cop - good cop rutinu, samo sa malo previše skupom igračkom.

Ali isto tako zna da ova momčad više od ičega treba kemiju, a kako nije mogao promijeniti većinu igrača, jedino je mogao riskirati sa trenerom koji tu kemiju možda zna stvoriti, plus još ima iskustvo rada u Spursima i Sunsima i zna kako dišu prave košarkaške obitelji.

Malo je to sve pretanko da bi vjerovali u neke bitnije pomake naprijed, ovoj momčadi osim pravog Rosea treba još zahvata u igračkom kadru kako bi uskoro mogli opet konkurirati za playoff. Par kockica imaju i to nije loše, kada se riješe Goodena i Hughesa (čitaj Bena Wallacea, taj najnesretniji od svih nesretnih poteza Paxsona dovoljno govori koliko je krhak život NBA kluba i koliko malo treba da se od nečega dobrog napravi nešto uglavnom loše) imat će i nešto prostora na salary capu, pa će već i dogodine moći nešto napraviti.

Ako Rose bude pravi, i ako Del Negro uspije u nemogućem, svi će slaviti novo čudo. Ako se Del Negro pokaže tek žrtvenim jarcem, a Rose proigra, Paxson si je možda kupio tek još jednu godinu u uredu. Ali ako svi podbace, bit će svega. Meni se nekako čini da je druga opcija najrealnija. Ostaje nam naravno samo da čekamo. Ma moraš voljeti ovu igru, pa donosi drame koliko Dexter Morgan, Jimmy McNulty, Ari Gold i Andy Bottwin zajedno.

Filed under: bball No Comments
14Oct/080

14

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

"Oklahoma City was just leather jackets and noise
No blood spills, no switchblades, just week and scared little boys"

Stih je ovo kojim počinje jedna od pjesama sa novog albuma Two Cow Garage, albuma koji potvrđuje ovaj bend kao pravu stvar. Iako ima problema sa ispeglanom produkcijom i povremeno ziheraškim riffovima i ritmovima, dovoljno je dobrih pjesama, odličnih tekstova i pravog rock n rolla da potvrdi Two Cow kao jedan od najboljih southern rock/americana bendova današnjice. Uostalom, nakon dva dobra albuma i jednog odličnog, nešto zrelija četvrta ploča više se čini kao logičan pomak naprijed nego nekakvo prikrivanje nedostatka inspiracije. Bitno da im se studijski zahvati nisu obili o glavu kao što je slučaj sa zadnjim Marah ili friškom Lucindom Williams. I što reći o godini u kojoj izađu ne samo novi Truckersi, već i novi Dexateens i novi Two Cow, a svi su dobri? Nastavi li se ovim ritmom gomilati dobra mjuza, morat ću dati otkaz na poslu samo kako bi stigao sve ovo preslušat.

Naravno, ovaj uvod nema veze sa daljnom pričom. Iako se na početku spominje OKC, uopće mi nije namjera reći da su ovi momci slabići i tetkice. Jer nisu, lani sam gledao tadašnje Sonicse i iako su uglavnom primali koševe na svakakve načine, te nisu znali spojiti dva izrađena šuta, uvijek su bili borbeni i rastrčani u obrani te (što zaslužuje posebnu pohvalu) nesebični u napadu.

Da nije bilo tradeova veterana poput Thomasa, Sczerbiaka i Westa koji su donosili stabilnost, sigurno bi završili sa par pobjeda više, čime bi i dojam bio bolji. Ali kažem, ni jedan goli podatak ne može prikazati Durantovu nepodnošljivu lakoću igranja košarke, Greenov nos za skok, ili Wilcoxov osjećaj za pravovremeni asist.

Nažalost, ekipa sa početka ove sezone je upravo ta sa kraja prošle. Osim gomile pickova osiguranih za neke iduće draftove, te gomile mjesta na salary capu koje čeka neke buduće slobodne igrače, preseljenje iz Seattlea u OKC nije donijelo ništa novo, i dalje je to ista razina mladosti i nekvalitete.

Osnovno je i dalje razvijati Duranta, Greena i sada Westbrooka, te se što manje vezati uz trenera Carlesima. Kojemu ipak jedno moram priznati, koliko god mi njegova teatralnost bila mrska – u njegovoj momčadi usprkos svim problemima nije bilo nikakvih trzavica. Za razliku od Iavaronia koji je digao ruke od momčadi na pola sezone, Carlesimo je cijelu godinu vikao, čupao kosu, pokrivao lice dlanovima i slično. Ako već ne zna, bar mu je stalo, a to je ostavilo nekakav dojam na ove mladiće.

Možemo mi sada pričati kako je Green premalo pokazao, kako je Durant nabio brojke samo na račun toga što je mogao pucati kada i koliko je htio, ali što su drugo mogli? Bilo je smiješno uopće očekivati od Greena koji je glue-guy, čovjek koji zaokružuje petorku svojim karakterom i all-round igrom, da bude netko tko puca 20 lopti po tekmi, ili od Duranta, koji je cijeli život igrao pod košem, da sad igra beka i da loptu prima isključivo iza linije za tri.

Ova sezona je tako prilika da se dokaže da ona zadnja godina u Seattleu nije bila uzalud, da oni dobri ljudi nisu tek gledali momčad koju je bolila neka stvar, već da su vidjeli polaganje temelja za nešto stvarno dobro. A potencijala ima.

Durant je budući prvi strijelac lige, očito je da mu na poziciji trojke neće biti ravnoga, on je u najmanju ruku novi McGrady po toj lakoći kojom može zabiti 30 koševa. Green je budući 6. igrač, radnik koji ujedno zna sve i može odigrati sve, neprocijenjiv tip igrača. Westbrook je raketa koja igra obranu, probija obrane i ne gubi lopte. Idealan tip playa uz dominantnog strijelca kakav je KD.

Ono što im fali je pravi tricaš, nitko od navedenih nije šuter, a takvoga nekoga nema ni na ostatku rostera. Krpat će se sa obrani orijentiranima Damienom Wilkinsom i Desmondom Masonom, atletama koji mogu trčati i gurati se ali ne i pogoditi dva šuta za redom. Kada bolje razmislim, Mason ne može ni jedan. Njih dvojica i Durant rotirat će se na bokovima, dok će uz Westbrooka ulogu playa pokrivati Earl Watson, solidan igrač (obrana, šut) ali samo između linija za tri – unutar reketa je beskoristan jer nema noge ni vještinu za ulaz, pick igru ili slash n kick igru.

Ostali su prolaznici, jednog Gelabalea čeka vrlo brzi povratak u Europu, dok bi Kyle Weaver bio zanimljiviji rookie da mu je umjesto obrane specijalnost šut za tri.

Pod koševima imaju dva igrača koja treba zadržati, sjajnog fajtera Nicka Collisona koji bi bio briljantan kao prvi visoki sa klupe neke ozbiljnije momčadi, te već spomenutog Wilcoxa koji stvarno zna igrati košarku, ali ne i raditi. Zabiti iz prave situacije, ili iskoristiti grešku obrane nije mu nikakav problem, dodatno me oduševio svojom nesebičnošću i uopće pozitivnim odnosom prema svim ovim klincima, ali očito je da izbjegava guranje pod koševima i bilo kakvu borbu za poziciju. Usprkos svemu dobar je skakač, ali da bi igrao u petorci on kraj sebe treba drugog visokog koji može držati obranu i koji je u stanju igrati leđima košu. Nekoga kao što je Oden, centra koji mu može ostaviti dovoljno prostora i koji može ponijeti teret na oba kraja terena. Drugim riječima, Wilcox je materijal za klupu.

A Sonicsi takvoga centra nemaju (kao ni 80 % lige), Wilcox i Collison se rotiraju i na četvorki i na petici, dok mlada garda uglavnom gleda. Jer su redom svi beskorisni – Swift, Sene i Petro za sada su tek centimetri koji dodaju ručnike. Zato je dobar potez dovođenje iskusnog Joea Smitha koji će omogućiti pokoju minutu odmora starterima, i koji će konačno biti jedan pravi veteran sa pravim iskustvom na ovom rosteru.

Očekujmo od njih poraze i sve bolju igru, jer teško je zamisliti da bi u rasprodanoj dvorani i u pozitivnoj atmosferi grada željnog vrhunskog sporta stvari mogle krenuti na gore. U biti, toliko sam siguran u pozitivnost njihove petorke (Westbrook, Durant, Green, Wilcox, Collison) da mislim da će nas već ove godine znati oduševiti. Nažalost, mladost, nedovoljan balans igre i tanka rotacija uzet će svoje.

Kada gledaš da je sve krenulo od lošeg ka goremu, prvo sa tim nesretnim preseljenjem iz Seattlea u OKC, pa onda sa ovim neinventivnim dresovima bezveznih, pomirljivih boja, i što je najgore sa tim nesretnim imenom Thunder (ma nemoguće da nigdje u blizini nije bilo životinje po kojoj bi se nazvali?), onda možemo konstatirati da stvarno ne mogu nigdje nego prema gore, i da su stvari, što se sezona više bliži, sve bolje i bolje. Bar dok ta ista sezona ne počne.

NEW YORK

Isaiah Thomas je konačno out, i stvarno, kada danas vidiš D'Antonia na klupi Knicksa čini ti se kao da ga nije ni bilo. Onda se sjetiš Sunsa koji su otišli u mirovinu i pustiš suzu, pa se opet sjetiš Thomasa i njegovog sociološkog eksperimenta u Knicksima pa se smiješ. Život je stvarno urnebesan.

Dok je sa Steveom Nashom napravio revoluciju košarke i promijenio poglede na život cijeloj generaciji, Mike D'Antoni danas u Knicksima prvo mora počistiti nečiji nered. U tome će mu pomoći dugogodišnji GM Pacersa Donnie Walsh, koji iza sebe ima poprilično uspješnu karijeru u Indiani. Na prvi pogled, pravi ljudi za ozbiljan posao.

Obojica su navikla na red i uspjeh, te će im ovo stvarno biti pravi izazov. Jer Knicksi na rosteru imaju tri košarkaša koji su u stanju igrati u današnjoj NBA – talentiranog strijelca Jamala Crawforda (da je malo čvršći, jači, viši i žilaviji bio bi all-star kalibar visokog beka), sićušnog ali eksplozivnog i upornog Natea Robinsona (dovoljno dobar da može biti back-up play u bilo kojoj ekipi), te neumornog trkača i skakača Davida Leea (bijeli brat koji nedostatak mase i snage kompenzira glavom, postavljanjem, borbenošću i non-stop kretanjem).

Iako bi sva trojica idealne role našli u momčadi u kojoj bi ulazili sa klupe, ako D'Antoni misli krenuti naprijed morat će ih koristiti maksimalno. Solidan potez je dovođenje ozbiljnog profesionalca kakav je Chris Duhon, bivši igrač Bullsa svjestan je svojih ograničenja i stoga uvijek donosi čvrstu obranu, solidan šut za tri i kontrolu lopte. On, Crawford i Robinson čine kičmu vanjske linije koja neće blistati ali je u stanju odigrati svaku večer 48 itekako ozbiljnih minuta.

Na krilu će svoju priliku dobiti Quentin Richardson koji je pod D'Antoniem u Phoenixu briljirao, i nema sumnje da će opet prvenstveno služiti kao tricaš. Više nema neumornog radnika Balkmana čija energija se idealno uklapala sa onom Robinsona i Leea (poslali ga u Denver), ozljedio se i Jeffries zbog kojega su se i odrekli Balkmana (Jeffriesa, manje korisne zujalice, se nisu mogli odreći zbog suludog ugovora koji mu je dao Thomas i kojega ne bi preuzeo nitko normalan), te će tako prije od očekivanog svoju priliku na krilu dobiti rookie Gallinari, tipični euro igrač sa manjkom eksplozivnosti ali dobrog šuta. Sad, ako će Knicksi trčati na krilima im takav igrač definitivno nije potreban, a ako će igrati pozicionu košarku, opet djeluje kao laka meta u obrani sa rookiem iz Europe koji brani krilo.

Ne kužim tu pomamu za visokim igračima koji su navodno problem za braniti, kao Bargnani izvlači centre, Galinari može pucati preko svakoga malog krila, Yi može pucati preko svake četvorke, a što je sa njihovom obranom? Ako prime više nego što daju, kakav je to match-up problem?

Pod košem je vizija Isaiah Thomasa življa nego igdje. Njegova dva najskuplja eksponata, Curry i Randolph i dalje su tu, ali i D'Antoni i Walsh su dovoljno pametni da znaju da sa dva takva sidruna ne možeš igrati košarku. Čak ni vaterpolo. Ako bi pristali igrati u rotaciji jedan za drugim (a to je sa obzirom na njihove maksimalne ugovore samo po sebi smiješno), tada bi Knicksi mogli biti jedna od rijetkih ekipa koja svih 48 minuta ima pravog post igrača na parketu. Ali sve je to toliko maglovito s obzirom na njihove karakterne probleme (Curry nije u stanju igrati svom snagom duže od 10 sekundi, Randolph je sociopat), da je realnije očekivati ili trade ili duže boravke na klupi obojice, osobito debelog Eddiea.

Pod košem dakle sve ostaje na Leeu, jer doslovno nema visokog čovjeka na rosteru. Eto, još nisu potjerali ni Jeromea Jamesa, relikviju iz Thomasova doba od posebnog značaja - ipak je to možda i najgori potez koji je povukao (treba ga uokviriti i izložiti u hodnicima Madisona). To što je Jerome još u klubu je i razumljivo s obzirom na njegov ugovor koji se proteže na još neku vrijeme, i uopće njegovu totalnu nebitnost i ulogu na klupi na kojoj se ne bi ni primjetio da stalno ne vadi nešto iz onih McDonaldsovih kesica.

Problem je jedna druga relikvija, pod nazivom Marbury. Iako je bilo logično da će se odmah riješiti takvog zla, pogotovo jer je u zadnjoj godini ugovora, i tako se dobrim dijelom osloboditi Isaiahove sjene, oni su ga ostavili i čak računaju na njega za ovu sezonu. Kao igrača.

Sad, tko je ovdje lud? Pa nije Isaiah sam stvorio sve te kretene, on ih je samo van svake pameti okupio. I sada, umjesto da ih rastjeraju, oni ih pokušavaju rehabilitirati. Osim što se na ovaj način sva krivnja svaljuje na Thomasa, možda Walsh i D'Antoni tek kupuju vrijeme? Naime, sutra je lako još jednom okriviti za sve Marburya, pa Randolpha i Currya. I tako prođu godine, navijači se vrte u krug, a sjajne igre Leea, Crawforda ili Robinsona padaju u zaborav. A Knicksi kao idu negdje a ne miču se s mjesta.

Opet, možda ne treba sumnjati u namjere D'Antonia i Walsha, dopustimo da znaju što rade. Sve će se vidjeti vrlo brzo. Ja još samo mogu reći da je Thomas uspio promijeniti cijeli moj doživljaj jednoga grada u ovih nekoliko godina.

"If I can make it there, I'll make it anywhere"? Bolje reći – "if I don't need to make it there, than I don't need to make it anywhere".

I stvarno izgleda kao da u New Yorku uspjeh uopće nije toliko bitan. Zar to nije ultimativni paradoks koji nam je prezentirala NBA? U glavnom gradu svijeta, svijeta koji priznaje samo uspjeh, svaku večer sve je puno navijača koji doslovno žive za svoj klub gubio on ili dobivao. I još se ponose time. Nije bitan uspjeh, bitna je pripadnost. Ima nešto u tom New Yorku.

Filed under: bball No Comments
13Oct/080

15

Posted by Gee_Spot

Odbrojavanje je krenulo, u narednih 15 postova do početka sezone predstavit ćemo svih 30 momčadi. Plan je dakle dvije ekipe po danu, redom od najlošijih ka najboljima, i nadam se da ću po prvi put uspijeti završiti pregled prije prvog podbacivanja. Ljubav je definitivno u zraku, vani je ljeto a NBA predsezona se zahuktala. Još malo više od dva tjedna i konačno ćemo moći vidjeti rađa li se novi veliki dvojac pod obručima Minnesote, može li Steve Nash odigrati još jednu veliku sezonu, hoće li Sixersi biti stvarno toliko moćni kao što izgledaju na papiru, koliko je stvarno dobar Andrew Bynum, mogu li Blazersi biti donijeti novi showtime, da li je bolji napad Jazza od obrane Hornetsa itd itd itd. I LOVE THIS GAME!

MEMPHIS

Memphis je u najlošijoj mogućoj situaciji, ne samo da imaju manjak talenta na rosteru već im je i situacija u svim strukturama kluba očajna. Stalne priče o prodaji, svakodnevno sprdanje ostatka svijeta sa njihovim neizbježnim preseljenjem, zatim politika štednje koja je dovela do onog smiješnog tradea Gasola u Lakerse, sve su to stvari koje ne štete samo imageu kluba već i kemiji momčadi i organizacije uopće.

Stvar ne popravlja ni očito nezadovoljstvo sa trenerom Iavaroniem koji u prvoj sezoni nije uspio naći zajednički jezik sa igračima, ili sa ono malo igrača koje možemo smatrati nositeljima. Iavaroni je većinu sezone proveo živcirajući se na klupi zbog nemogućnosti igrača da sprovedu njegov plan igre u djelo, umjesto da realno sagleda situaciju i pokuša stvoriti bar nekakvo jedinstvo unutar ekipe. Kada nema kemije, tada vrijedi ona kako je ovo sve ipak prvenstveno biznis, pa je kod igrača bio primjetan i nedostatak brige, što je dodano njihovom ionako manjkavom talentu značilo katastrofu na parketu.

Na kraju sezone je bilo primjetno da se ni igrači ne uzrujavaju zbog trenera za kojega im je postalo očito da se neće dugo zadržati, a nakon što je to shvatio i Iavaroni, više ni njega nije bilo briga. Većina igrača ionako ima bolje ugovore i uvjete od njega. Za ovakvu situaciju dobrim dijelom kriv je i sam, u startu je tražio previše od premladih i limitiranih igrača nadahnut svojom epizodom u Sunsima. Vidjevši talent vjerovatno je mislio da će odmah moći igrati bolje, zaboravljajući da prvo treba proći školu.

Ako je ovo ljeto malo popričao sa iskusnijim kolegama i smirio se, ako je odlučio odrasti sa ovom ekipom tada bi možda Memphis mogao i zaigrati iznad očekivanja, a to je dobiti nekih 25 tekmi. Sudeći po svemu što do sada znamo o Iavaroniu, ponajviše zahvaljujući legendarnoj 7 seconds or less Jacka McCalluma, radi se o preponosnom, prepametnom i preegoističnom liku da bi tek tako prešao preko cijele situacije u klubu, pa se i nastavak njegove tvrdoglavosti te konačni izgon iz kluba čine najrealnijim ishodom.

Što se igrača tiče, blago rečeno curi na sve strane. Mike Conley u prvoj sezoni nije pokazao ništa, ne samo što su mu brojke bile ispod prosjeka za tako visoki i reklamirani pick, već je umjesto razigravanja suigrača pokazao puno više interesa za razigravanjem jednog jedinog igrača – Mikea Conleya. Kyle Lowry i Javaris Crittenton popunjavaju poziciju playa, čini se kako Memphis ima igrača viška, ali stvarnost je potpuno drugačija. Lowry je potencijal za odličnog igrača sa klupe, Conley još nije pokazao da je materijal za startera a Crittenton je u najboljem slučaju novi Jarrett Jack, odnosno žilavi bek bez kvalitete za igrati startnu jedinicu ili dvicu.

Ta gužva je dakle zasad tek brojčana, dok recimo na poziciji drugog beka nema ni toga. Odlaskom Millera ostaje rupa na poziciji šutera i lidera koju će odmah povjeriti O.J. Mayou. Koji jeste vrhunski talent i fizički fenomen, ali i rookie star jedva 20 godina kojega odmah ćeka uloga nositelja igre iako još nije pokazao ni da je u stanju biti profesionalac. Svi aspekti njegove igre djeluju solidnima, ali i upitnima, nema ni jedne vrline za koju već sada možemo reći da će u mu donijeti garantiranu NBA minutažu.

Njegova obrana je upitna, njegova kontrola lopte je upitna, njegov pristup je upitan, što je najgore – njegov šut je upitan. A vanjski šut je nešto što Memphisu treba, jer na rosteru nemaju čovjeka kojega možemo nazvati tricašem, osim ako takvu ulogu ne želite dati Antoineu Walkeru koji je i u najbolje dane trice uglavnom zabijao zato ih nije prestajao pucati. Jedino što kod Mayoa nije upitno to je baš taj segment igre, potrošnja lopti bez rezona da bi zabijao dovoljno.

Ako će on i Conley činiti bekovski par, tada će uloge sa klupe preuzeti Crittenton i Lowry, a u pričuvi će čekati i trupla Grega Bucknera i Marka Jarića, da uskoče ako bude nekakva večer živih mrtvaca. Ozbiljno, zar još itko vjeruje da Jarić ili Buckner mogu pomoći kao nekada svojom tvrdom igrom, solidnim šutom i žilavim pristupom? Kako god, na vanjskim pozicijama je još i dobro kako je na ostalima.

Rudy Gay praktički nema zamjene, najbolji all-round igrač kojega imaju prisiljen je ovako biti i prva opcija u napadu, što će slično kao i kod Mayoa dovesti do hrpe loših šutova koji će narušavati njegov stvarni učinak. Ali ako netko igra fantasy ili nekakvu drugu igru neka obavezno obrati pažnju na Gaya koji će sigurno igrati oko ili čak preko 40 minuta po tekmi, jednostavno na rosteru nema igrača kojega možeš gurnuti na malo krilo a da isti tren ne primiš 10 koševa preko njega. S obzirom na njegovu skočnost i fizikalije, čak ni očajan šut ni gomila izgubljenih neće narušiti pozitivu koju donese skokovima, asistima, koševima iz tranzicije i ukradenima.

Na četvorki imaju dva klinca ogromnog potencijala i odličnih fizikalija, ali ujedno i toliko lagana da zajedno nemaju koliko jedan biceps Charlesa Oakleya. Zbog nedostatka mase i snage Arthur i Warrick više vole igrati licem košu i čekati pravu loptu, a nažalost na klupi nema veterana koji može donijeti sirovost pod obruče. I dok će ovi momci bar brzinom i spretnošću napraviti nešto korisno, Walker je tu tek da popravi prosjek u kilaži.

Dok mladima pod hitno treba stereoida, piletine i mekinja, Walker jede više od Elvisa i možda dobro dođe kao nekakav veteran-mentor kada je u pitanju izbor dobrih restorana, da se klinci malo napune. Suludi potez uprave koji je njega ovo ljeto doveo u klub opet nije toliko sulud kao onaj koji ih je riješio najboljeg post igrača prošle sezone, ali o tome stvarno više ne treba govoriti. Dati Gasola za ništa, dodati očajne ugovore Jarića i Walkera, očito je da Memphis ovu igru igra iz nekih drugih razloga osim košarkaških.

Stoga odbacimo porugu i kuknjavu i radujmo se svim srcem skupini okupljenoj za borbu pod obručima, skupini koja priziva uspomene na sjajne centarske generacije Cibone. Kombinacija hrpe centimetara i mase sa minimalno talenta. Haddadi, Gasol Jr., Darko = Grgat, Skelin, Poljak ili bilo koja druga kombinacija centara Cibone od sredine 90-ih pa tamo negdje do početka novog milenija. Kako je Haddadi Iranac koji za sada ima samo visinu i nešto talenta, ali uopće nije igrao košarku na približnoj razini i nema pojma što ga čeka kao NBA centra, njega nećemo ni uzimati za ozbiljno. Ali dvojac Miličić – Gasol, po kojoj osnovi oni mogu držati reket NBA ekipe? Darko i dalje fizički izgleda impresivno ali njegov pristup je već legendaran, dok će jadni Gasol sve dobro što bi napravio za 15 minuta u igri prosuti bude li igrao više a morat će jel Darku ne možeš vjerovati ni kada darove nosi.

Ukupno gledajući, čak i da dobiju pozitivnu reakciju od svih ovdje navedenih aktera, da se svima poklope najbolje sezone, Memphis nema dovoljno talenta ni iskustva da izvuće nešto pozitivnije u ovoj sezoni od – još jedne godine. Još da znamo kako ova cijela priča nekamo vodi, ne bi se puno ni brinuli. Ali sve se bojim da put kojim oni idu ne da nema signalizacije, nego nije ni asfaltiran. Nije ni u planovima da bude. Bar ne do idućih izbora.

Uostalom, što reći o klubu kojega napusti jedan Navarro, iako ga je čekao i ugovor i garantirane minute? Danas bi se kraj Jarića i Bucknera i jedan Juan Carlos činio kao Mike Miller. A opet, možda su i gori nego lani ali su bar simpatičniji.

NEW JERSEY

Možda su mogli dobiti i nešto više za Kidda i Jeffersona, ali ni Devin Harris nije loš ulov. Ionako nisu išli nigdje, a svejedno je propustio playoff sa 35 ili desetak pobjeda manje. Oni kreću u svoju budućnost u kojoj se kroz maglu naziru nova dvorana i New York, a tamo negdje i potpis igrača oko kojega bi mogli graditi novu momčad. Zvao se on James ili nekako drugačije. S tim da je ova druga opcija ipak realnija.

Za ovu sezonu sve je u rukama Devina Harrisa, konačno će imati priliku pokazati ima li nešto više od brzine i povremenih šuterskih bljeskova. Ako uspije naći i nižu brzinu, poboljša li kontrolu lopte i selekciju šuta, Netsi mogu biti zadovoljni. Partner na vanjskim pozicijama biti će mu Carter koji će još jednom imati dozvolu da radi što hoće jer njegovi koševi su itekako potrebni ne žele li Netsi biti najgora ofenzivna ekipa u povijesti.

Sa Harrisom i Vinceom kao glavnim nositeljima morati će forsirati još brži ritam, a pitanje je kako će se u svemu tome snaći Lawrence Frank koji je već lagano dosadio i Netsima i sam sebi sa svojom navodno oragniziranom košarkom u kojoj sve riješava Carter. Problemi sa bržim ritmom su što isti zahtjeva pouzdanu rotaciju, a Netsi nemaju vanjske igrače. Pola momčadi otpada im na centre i šljakere pod koševima, i osim Keyona Doolinga nemaju beka. Ne beka koji zna igrati, nego beka uopće. Dakle, priliku će dobiti i jednodimenzionalni strijelac sa Memphisa, rookie Chris Douglas-Roberts, te lanjski rookie, jednodimenzionalni šuter Maurice Ager. Ne pokažu li se ova dvojica sposobnima odigrati svoje minute, vrlo moguće da ćemo gledati i Harrisa i Doolinga i Cartera u isto vrijeme na parketu. U stalnoj trci? Nemoguće, a to opet znači da će ostati bez najjačeg oružja Devina Harrisa.

Malo krilo bit će najproblematičniji dio momčadi, čovjek koji je stigao umjesto Jeffersona nekada je bio dobar all-round košarkaš ali sumnjam da Bobby Simmons danas može pratiti NBA ritam osim kao igrač za par minuta sa klupe. Kako je Trenton Hassell također bivši, ostaje im samo ispodprosječni šuter i atleta Jarvis Hayes kao opcija za startnu trojku. Jedino Carter na krilu izgleda kao normalna solucija, obrambeno on je rupa gdje god ga stavio, ali uvijek će zabiti svoje. Ali kako već rekosmo, nema rotacije koja bi omogućila Carteru da tamo provede većinu vremena pa su osuđeni na krpanje.

Stvari ne bi bile tako očajne da u toj masi visokih imaju igrače koji mogu nositi igru i olakšati ovima iz vani život. Nažalost, umjesto da im ovoliko količina centimetara bude najjači dio ekipe, jednako su loši kao i ostali. Josh Boone je čvrst momak i solidan skakač za 15-ak minuta, Eddie Najera nekada je bio vrhunski fajter a danas je uglavnom promatrač koji šutira izvana i ne stigne na skok u napadu za svojom vlastitom ciglom, Stro Swift je žilavi i skočni trkač nesposoban pomoći u organiziranoj košarci.

Dodajte im dva rookiea, Ryana Andersona koji je tipični visoki bijeli šuter stopala zalijepljenih za parket, te Brooka Lopeza koji je tipični bijeli centar više naslonjen na snagu nego na talent, i ispada da sve ovisi o dvojici lanjskih rookiea – Seanu Williamsu i Yiu. Williams je lani odigrao pristojno, manjak mase nadoknadio je pokretljivošću i skočnošću, te će sa godinama ostane li čist u glavi biti sve bolji. Napadački nije bez oružja, ide brzo i žestoko na obruč, ali ipak najveća snaga mu je urođeni osjećaj za blokade. Možda već ove sezone pokaže da je nasljednik Marcusa Cambya.

Yi je pak potencijalna napadačka opcija, njegova meka ruka u kombinaciji sa visinom ako ništa drugo može stvoriti slične probleme obranama kakve je stvarao Krstić. Problem sa Yiem je to što on nema ni volje ni motiva da daje sve od sebe, uz to je i premekan, prelagan, bježi od kontakta i skoka, te praktički uopće ne koristi tu kombinaciju visine i osjećaja za loptu. Dok je Darko bar dovoljno velik da zatvori reket, dok je Bargnani bar dobar vanjski šuter, Yi ne daje znakove ikakve NBA kvalitete, te sumnjam da će ikada biti uopće iskoristiv igrač sa klupe a kamoli član petorke. Ako sam ga iz prva i smatrao kineskim Bargnaniem sada se ispravljam – Yi je kineski Damir Markota.

Od Netsa ne možemo očekivati ništa osim poraza, ali se možemo nadati da će Williams biti prvi bloker lige kraj svog prometa kojega će njegovi suigrači propuštati u reket, te da će Harris izrasti u pravog strijelca i slash n kick playa. Sve drugo spada u onu priču o dugoj, hladnoj zimi nakon koje dolazi duuuuugo ljeto. Vince Carter neće imati ništa protiv. Sunce je dobro za kosti, a Vince svoje voli više od ičega.

Filed under: bball No Comments
7Oct/08Off

LOST IN THE MINIMARKET, PART 3.

Posted by Gee_Spot

Došao je red i na pregled zadnjih 10 momčadi, koje eto nisu uspijele povući ni jedan pozitivan potez kroz ovu post i pred sezonu. Možemo dijelom kriviti i tržište, i više sile, ali činjenice uglavnom govore da su za neaktivnost najodgovorniji klubovi sami. A sve zbog straha od krivog poteza. I među lošima ima gorih pa krenimo od onih koji su prošli najlošije, ali prije toga da riješimo tri stavke nevezane uz današnju temu:

a) NBA 2K9 - izlazi, KG je na naslovnici, i za razliku od Konamija koji se predao pred FIFA-om (da, izgleda da je FIFA ove sezone prvi put bolja od ISS-a) 2K Sports se na da EA-u. Pa će ove sezone igrači NBA 2K9 preko neta imati redovan update rostera, koji uključuje ne samo tradeove, već i ozljede, formu, razinu igre i ocjene općenito. Preko updatea stizati će i nove animacije, pokreti i slično pa će tako jedan Ukić koji će na početku sezone biti poprilično loše ocijenjen vjerovatno svakim danom biti sve lošiji

b) Hold Steady u Beču - taman prije nego krenu nazad preko bare na sa nestrpljenjem očekivanu zajedničku turneju sa Truckersima. Ide li itko (Gogo? general Zagorac?) u Beč? Nažalost, moje financije su zbog nekih troškova osakaćene te nema načina da skočim do Beča ali... Dok ima kladionice, ima i nade.

c) Fantasy liga - vrijeme je da je i mi zaigramo. Gee je već otvorio ligu preko ESPN-a, sad se samo treba skupiti što više dobrovoljaca pa da se dogovorimo oko detalja (odrediti dan i sat drafta uživo, nakon kojega ćemo znati svoje momčadi koje će nam opet uljepšati zimu), eventualne nagrade i mogućih posebnih pravila. Zainteresirani ostavite komentar pa se dalje dogovorimo.

THE UGLY

ATLANTA

Nikakvo čudo da ih navodimo prve. Da je netko rekao da će jednoga dana NBA ekipa izgubiti od Euro momčadi ne na terenu već i u licitaciji visinom ugovora, i da je tražio od nas da navedemo NBA franšizu za koju pretpostavljamo da bi mogla odigrati tu rolu, zasigurno bi odabrali Atlantu.

Nesposobnost te momčadi da stane na noge, rasulo koje vlada u svim strukturama kluba već desetljeće bodu u oči čak i prosječnog poznavatelja NBA lige. Ona lanjska luda borba sa Celticsima u playoffu pokazat će seniznimkom koja potvrđuje pravilo. I iako su Celticsi dobrim dijelom zaslužni za onakav dramatičan rasplet serije zbog traženja vlastitog identiteta i sumnji u vlastite mogućnosti, ne možemo reći da se onih 6 kvalitetnih igrača Atlante nije borilo i da među njima nema nekih koji talentom mogu nositi ozbiljnu momčad.

Nažalost, to Atlanta i dalje nije. Uz sjajnog Joea Johnsona (zamislite da je ostao u Sunsima, ozbiljno, Nash bi imao bar jedan naslov do sada) skoro na silu ostavljen je i Josh Smith, koji svjestan da nigdje ne može dobiti lovu kao u Atlanti nije de facto tražio trade, ali je više puta naznačio da ne bi ništa imao protiv promjene sredine. Atlanta koja je odugovlačila sa nuđenjem novog ugovora samo je otežavala cijelu situaciju, čekajući da netko ponudi ugovor koji će zatim jednostavno blokirati ponudivši iste uvjete.

E pa takve stvari možeš raditi sa sporednim igračima za koje nemaš neograničena sredstva na raspolaganju, ali čekati da izjednačiš nečiju ponudu za igrača kojega smatraš nositeljem igre i prvom zvijezdom nikako nije način da se razvije odnos pun povjerenja sa tim istim igračem.

Da se vratimo na tezu sa početka o Atlanti kao momčadi koja gubi na licitaciji od Euro ekipe – da, i to se dogodilo. I ako se Childressov odlazak u početku činio kao početak nekakve revolucije, jasno je da se kao i obično radilo tek o preuveličavanju vijesti u trenutku kada nije bilo zanimljivijih košarkaških tema. Ali budite bez sumnje da nijedan drugi šesti igrač ne bi napustio svoj klub zbog par dolara. Osim ako taj klub nije Atlanta.

Osim što su ostali bez igrača koji im je bio klupa i koji je mijenjao svih 5 pozicija, Hawksi su dobili još jednu pljusku ionako nikakvom imageu praktički preko noći izgubivši svo ono dostojanstvo i samosvjest što su stekli kroz seriju sa Bostonom.

Doveli su dva igrača sa imenom u NBA koja bi trebala zamijeniti Childressa, Flipa Murraya koji iz nekakvih razloga ima NBA karijeru iako se radi o čudljivom šuteru koji je većinu vremena prisiljen igrati playa koji je u stanju tek prenijeti loptu; te solidnog atletu i tricaša Mauricea Evansa koji će čak i donijeti nešto momčadi, dodatnog šutera, ali koji također ne može dati onoliko energiju, trku i skok kakve je donosio sin razmetni.

Ostale prinove i rookiei nisu vrijedni spomena, u nekakvoj drugoj momčadi ne bi ih bilo nakon prvih dana kampa dok će u Atlanti moći izboriti i ugovor s obzirom na mizernu rotaciju i količinu talenta. A što se drafta tiče, naravno da Hawksi u prvoj rundi nisu ni imali pick jer su ga već odavno dali Sunsima prilikom tradea za Johnsona. Genijalci.

MEMPHIS

«Ajm voking in Menfis, ajm voking vit a šuz strap-on on maj guz

Mislim da ovaj stih od bivše žene pokojnog Sonnya Bona (oca od Bona Voxa, sina od Jamiea Foxxa i strica od Courtney Cox) najbolje opisuje situaciju u Memphisu. Ako nekome i dalje stvari nisu jasne, pojasnimo ih.

Grizliji su bili jedina ekipa ovoga ljeta sa nekakvim novcima za potrošiti. Dobro, jedina uz Warriorse i Clipperse, koji su kao što znamo taj svoj privilegij iskoristili. Memphis pak nije potrošio ni lipe a nije zato jer se radi o još jednoj disfunkcionalnoj momčadi sa vlasnikom koji ne želi trošiti ali želi zaraditi, sa polupraznom dvoranom koju je financirao grad kojega vrlo brzo čeka sudbina Seattlea. Sa jedinom razlikom što Seattle nije htio pristati na ucjene svojih vlasnika.

Nema sumnje da će, ako ne napustiti grad, Grizliji bar promijeniti vlasnika, a do tada će ovako životariti na dnu lige bez ideje i perspektive. Ne tako davno, dok je GM bio Jerry West klub je uredno igrao playoff i bio jedan pick na draftu daleko od toga da ima i budućnost (kad ono umjesto LeBrona – ostali bez picka jer samo je prvi bio zaštićen, a drugi pick se pretvorio u Darka koji je igrom slučaja danas baš član Memphisa). West je angažirao dinosaure poput sebe, Hubiea Browna i Mikea Fratella, ljude koji su znali kako u kratko vrijeme napraviti rezultat, a evo danas kada se konačno skupilo nešto talenta i kada konačno imaju trenera kojega treba čekati (a Iavaroni zna znanje, samo još uvijek je preneiskusan i previše pod dojmom Sunsa da bi znao kako stvari nisu uvijek savršene i da je za posao trenera od poznavanja igra bitnije poznavanje psihologije) – nemaju klub. Jer West je u mirovini a on je bio klub.

Novi GM Wallace obična je marioneta koja samo ispunjava zahtjeve vlasnika a oni su jasni – biti što jeftiniji. Sad, koliko su nesposobni dovoljno govori činjenica da su tradeom na dan drafta sa Minnesotom uz O.J. Mayoa nakrcali i hrpu katastrofalnih i skupih ugovora koji im zauzimaju isto ono mjesto na salary capu koje nisu htjeli potrošiti na pojačanja. Kako pak ne mogu trejdati sami sa sobom, to više nema takvih naivaca u ligi koji bi dali bilo što za ugovore Jarića ili Toinea Walkera. Uf, ili ima?

Ajd dobro, nije da nisu pokušali nešto i potrošiti, dali su ponudu za Josha Smitha, ali tako sramežljivu da su Hawksi slavili kada su je izjednačili jer su mogli proći i gore za bar desetak milja. Naravno, radilo se alibi potezu kako bi se stvorio dojam nekakve želje za poboljšanjem, jer i njima je bilo jasno da Atlanta mora zadržati Smitha ako misli zadržati nekakav respekt, a opet Atlanta je toliko jadna da teško da bi izjednačili maksimalnu ponudu kakvu je Memphis mogao ponuditi. Da li je Smith vrijedan tako nečega, uopće nije bitno, bitna je namjera. A ona je u slučaju Memphisa ravna kurcobolji.

Inače, zar nije smiješno što su se u jednoj od zanimljivijih situacija na tržnici međusobno nadmetala dva najdisfunkcionalnija kluba u ligi? Kao da na pravom placu gluhi i mutavi pokušavaju dogovoriti cijenu banana.

Jarić, Walker i Buckner su tri leša koja su stigla iz Minnesote u zamjenu za sjajnog bijelog brata Mikea Millera koji je godinama bio duša momčadi, a nema šanse da Kevin Love bude toliko loš da se Mayo učini kao krađa. Čak ako Mayo i postane all-star igrač (moguće, ali pričekajmo prvo da ga vidimo u pravoj konkurenciji), sve ispod novog LeBrona Jamesa nije dovoljno da se opravda ovakav potez.

Ostale prinove su iranski centar Haddadi (10 kuna da neće izdržati cijelu sezonu), Darrell Arthur (sada još samo trebaju pronaći Hanka Pyma, Brucea Bannera ili Tonya Starka da ga nekako spoji sa Hakimom Warrickom kako bi dobili četvorku poštene mase) i Marc Gasol, od kojih će samo Gasol pomoći i to kao prvi visoki sa klupe. A s obzirom da je nominalno prvi centar Darko, moguće da će Gasol dobiti veću minutažu a to opet znači da će mu pasti i učinak. El paradokso osrednjih igrača koji uglavnom umjesto vještinama igraju energijom.

Kad pogledaš roster na kojem je jedan dokazano odličan igrač (a i taj ima tek dvije sezone iza sebe, riječ je naravno o Gayu), te još samo jedan koji je pokazao naznake izvrsnosti (a to je Lowry a ne Conley ako se pitate), moraš se upitati – da li je davno bilo ovako loše momčadi u NBA?

OKLAHOMA CITY

Mučno mi je samo što moram pisati ime ovoga smiješnog grada sa kojim se valjda od kada je pop-kulture sprda sve i svatko. Da nije Durant takvo čudo i da mi Green nije toliko drag, stavio bi ih prije navedenih klubova po jezi kojom poslouju, a ovako, samo na račun talenta, teško da mogu u istu rečenicu. Jer ako Oklahoma City i jeste u podsvijesti većine promatrača sa strane nekakva pripizdina naseljena kaubojima, bar će im svaku večer dvorana biti puna. I nešto mi govori da kada dođe trenutak za trošiti lovu, Bennet i ekipa neće previše razmišljati.

A taj trenutak još nije došao što govori i relativno mirno ljeto. Već spomenutoj dvojici lanjskih rookiea dodan je još jedan igrač kojega ćemo obožavati, neumorna jurilica Russell Westbrook. Mlade snage su grupirane, sada samo treba doći do pravih veterana. To Desmond Mason definitivno nije, sličnog igrača imaju već u Damienu Wilkinsu (bek-krilo koje se uzda u obranu i atletiku jer ne može pogoditi otvoreni šut), ali očito im je bilo bitnije riješiti se Ridnoura i otvoriti minute bez stresova za Westbrooka nego razmišljati što će sa Masonom.

Veteran koji će pomoći je Joe Smith koji je u dealu između Cavsa, Bucksa i njih završio u Oklahomi. Lani je Collison bio jedini pravi šljaker pod obručima, od Wilcoxa nije bilo velike pomoći i Smithovo iskustvo i pouzdanost dat će im nešto bolju rotaciju.

Uglavnom, nisu izgubili nikoga bitnog, dodali su još jednog potencijalnog člana petorke za budućnost i doveli su pouzdanog igrača za rotaciju, ali i dalje je sve osim Durantovih košketerskih sposobnosti na analizi. Nepotrebno gomilanje mladih neprovjerenih centara, skupljanje polovnih igrača istih karakteristika na krilima, upitni veterani i očajni trener – sve su to stvari koje su se već trebale početi rješavati u puno većem obujmu nego što to trenutno radi Presti.

Tko žuri slomi nogu, to je istina. Ali isto tako je istina da sve dok ne vidimo promjene u ozbiljan klub sa vizijom, dugoročnim rješenjem na klupi i pravim igračima zadatka, ne možemo samo na račun potencijala klicati klubu sa naj-očajnijim logom u povijesti sportskih loga. Za to će biti zaduženi navijači u OKC-u, koji će svjesno nositi kape sa onim očajnim bojama i uzvikivati ono očajno Thunder, zadovoljni što bar u nečemu konačno mogu kopirati istočnu ili zapadnu obalu.

DENVER

Svaka čast vodstvu kluba na brzoj reakciji, trebalo im je samo godinu i pol ovoga eksperimenta sa Iversonom da shvate da ako nešto nisu napravili odmah, ni neće. Logično bi bilo očekivati da polako počinju popravljati one aspekte momčadi koji slabije funkcioniraju poput obrane i organizacije igre, ali sudeći po načinu na koji su se odrekli Cambya koji im jeste bio obrana, Denver nema namjeru mijenjati sitnice već se sprema za novi, potpuni rebuilding.

To neće biti lako sa glomaznim ugovorima Anthonya, Iversona, Nenea i Martina koji i bez Cambyevih 10 milja i dalje žderu sav salary cap. To dovoljno govori koliko je situacija bila kritična, pa iako zamijena odličnog igrača za nešto manju platnu listu stvarno nema smisla očito nitko smisao nije ni tražio. Sve je samo uvod u prvi korak obnove a taj je rezanje troškova. Denver od jednoga od najskupljih klubova opet mora postati jedan od jeftinijih kako bi opet mogao trošiti.

Naravno, to znači da nas u bližoj budućnosti čeka i trade Iversona, možda i Martina ako se nađe netko zainteresiran. Dok se pak ne dogodi tako nešto, iz ovog konteksta možemo samo zaključiti da je Denver nakon ljeta i dalje u istoj situaciji što se tiče mogućnosti, da se i dalje radi o momčadi punoj mana koja sada ima i dodatnu brigu jer ostaje bez rotacije pod košem, i da će ovako oslabljeni teško opet uhvatiti i tu zadnju, osmu poziciju.

Znači, imamo značajno oslabljenu ekipu koja traži identitet i koja je zadržala dva lani bitna igrača, dodavši još par potencijalno korisnih. Anthony Carter ostao je još jednom na minimalcu i još jednom će biti izuzetno bitan kao jedini bek u momčadi kojemu nije najvažnija stvar u životu opaliti loptu čim je dobiješ. Iako je J.R. Smith totalni debil i prototip egoističnog, neobrazovanog i sebičnog slučajnog bogataša, ugovor koji je dobio nije pretjeran. Pa makar je svako ulaganje u jednog takvog pojedinca na neki način bacanje novca, ostaje činjenica da čisto košarkaški taj pojedinac može serijom trica razbiti svaku momčad i da samo zbog toga ima cijenu.

Osim njih, u klub su stigla dva prava šljakera, Balkman iz Knicksa koji će dati dodatnu energiju na krilima, te Anderson koji će svojim fajterskim pristupom malčice nadoknaditi Cambya. Ali ni zadržavanje slobodnih igrača ni dovođenje novih ne briše činjenicu da su slabiji jer Anderson i Balkman možda jesu bolji od Najere, ali da mogu biti Camby – ne mogu. Svi ostali bili su tu i lani i teško da će im produkcija previše skočiti.

Oslabiti se a ne dobiti ništa čak ni za budućnost, oslabiti se tek tako da nešto uštediš, to nikako nije potez NBA ekipe koja zna što radi. Nije lako sa nekakvih rezultata i očekivanja odjednom opet biti na dnu, ali prema tamo Denver ponovno kreće. Nema veze, bar će Smith ispaljivati deset trica po tekmi.

DALLAS

Još jedna ekipa koja šiba mrtvog konja, iako je svim neutralnim promatračima jasno da je ova generacija gotova, Mark Cuban i dalje pokušava. Naravno, puno lakše bi mu bilo izvesti nekakav polu-rebuilding da uz Nowitzkog i Howarda ne terenu ima i Devina Harrisa, ali umjesto njega tu je sada nemoćni Jason Kidd. Sa njim na playu Dallas nema šanse za napraviti nekakav rezultat, a ta nemogućnost još je naglašena nakon ovoga ljeta.

Sve dobro što su napravili angažiravši provjerenog pobjednika kakav je Carlisle prosuli su kasnijim igračkim potezima. Carlisle će sigurno znati ponovo napraviti čvrstu momčad na krhotinama onoga što je ostalo nakon izgubljenog Averya Johnsona (da li se radi samo o nesposobnosti nošenja sa lošim rezultatima ili o prvim znacima psihoze još nije najbistrije, ali njegovo vođenje momčadi u prvom krugu protiv Hornetsa bilo je pomalo strašno za gledati).

Samo što će Carlisle imati jedan od najslabijih rostera Mavericksa od kada je Dirk u gradu. Potpisi takvih prolaznika kakvi su Wright, McLeod, Singleton i Barea nisu vrijedni ni spomena, ali zato su gotovo apsurdni potpisi Georgea (nakon što je koštao klub dodatnih milijuna za Kidda), Greena (leteći strijelac kojega su zbog nedostatka mozga već škartali iz tri momčadi a tek su mu 22 godine), te posebice Diopa (kojega su platili gotovo cijeli iznos midlevela iako su ga mogli imati za duplo manje).

Cuban gubi konce iz ruku, a to nije dobro jer na momčad se itekako odražava svaki njegov potez ili stanje uma. Potrošiti opet više nego uštedjeti a ne napraviti ništa, od jedne duboke ekipe ostati na momčadi koja ima rupu na jedinici – to nisu potezi super biznismena kakvim se Cuban voli smatrati. Kažem još jednom, bez pravih igračkih promjena i svježe krvi ova veteranska momčad balansirat će između dobrih Carlisleovih poteza i lošeg Cubanovog utjecaja. Atmosfera neće biti sjajna a samim time ni rezultati. Tu stavku je trebalo riješiti prije svega, i dok god to Cuban ne prepozna Dallas će biti leglo frustracija.

SACRAMENTO

Kingsi su lani krenuli u svoj rebuilding, riješili su se Bibbya a ovo ljeto povukli su pravi potez pozdravivši se i sa umobolnim Artestom koji im je zadao više glavobolja od svojevremeno gospođe Christie. Sada kada više nema čovjeka oko kojega treba plesati i paziti što se govori, Reggie Theus ima šansu početi slagati ekipu po svome guštu. Od svih trenera rookiea on je najviše pokazao, Kingsi su usprkos nedostatku kvalitete svaku utakmicu igrali kao da je playoff.

Uz Theusa velike zasluge idu Bradu Milleru i Kevinu Martinu, ali i Franciscu Garciji koji je zasluženo dobio novi ugovor. Ali i dalje su tanki jer osim što su se riješili Artesta i produžili sa Garciom nisu napravili ništa drugo da pojačaju tanašnu rotaciju. Za Artesta su dobili potencijalno dobrog strijelca na četvorci Dontea Greena (koji bi vrlo lako mogao biti i promašaj s obzirom na nesklonost igri pod košem) i veterana Bobbya Jacksona koji će im usprkos istrošenosti dobro doći jer na jedinici nemaju nikoga.

Zavarani lanjskim solidnim brojkama Bene Udriha (ostvarenih u lošoj momčadi kojoj bi u takvim trenutcima dobro došao bilo tko), dali su ovom solidnom strijelcu ali i apsolutno nesposobnom playu ugovor koji mu u ovom kontekstu praktički garantira ulogu startne jedinice. Naravno, kada su ubrzo nakon toga shvatili da Udrih može voditi samo ekipe koja idu na 12 pobjeda u sezoni, brže bolje su ukrali Hornetsima najugodnije iznenađenje ljetne lige Bobbya Browna, playa koji je školu prošao u Europi i koji je po svemu sudeći NBA materijal.

Na draftu su pick potrošili na Jasona Thompsona, pravu četvorku sa malog sveučilišta koji će u najboljem slučaju biti idealan treći igrač pod koševima. I opet su imali više sreće nego pameti kada se zbog kroničnih problema sa svakim dijelićem tijela za mirovinu odlučio Abdur-Rahim, ostavivši im i nešto ljepšu financijsku sliku. Očito je da će ove sezone imati dovoljno vremena da vide koliko je ova skupina mladaca pod košem spremna i kvalitetna, moći će pripremiti i neke buduće korake, ali bez obzira što rade sasvim solidno za jednu ekipu koja kreće od početka, onaj ugovor Udrihu im nikako ne mogu oprostiti.

KNICKS

Otkaz Thomasu bio bi dovoljan razlog da ih stavimo u ekipe koje su zadovoljile da nije stigao nekoliko godina prekasno. Donnie Walsh kao novi predsjednik i Mike D'Antoni kao novi Isaiah imat će nekoliko sezona posla da očiste sav ovaj nered prije nego vidimo nekakve pomake. A ne možemo reći da su krenuli sjajno.

Prvi potez im je bio izbor mekanog visokog talijana na draftu, što se nakon fijaska sa Bargnaniem nije smijelo dozvoliti. Ako Galinari i nije tolika tetkica kao Andrea, očito nije ni nekakav super atleta s obzirom da već u 19-oj ima kronične probleme sa leđima.

Da oslobode nešto mjesta na pretrpanim krilima u Denver su poslali miljenika publike i neumornog fajtera Balkmana, e da bi se prije par dana ozbiljnije ozljedio Jared Jeffries koji je trebao u potpunosti preuzeti tu ulogu podizača energije.

Jedini slobodni igrač kojega su potpisali je Chris Duhon, solidan potez s obzirom na financijsko stanje. U paru sa Crawfordom Duhonova trica i obrana na jedinici mogu funkcionirati, ali on je ipak igrač za klupu a ne za 30 minuta.

Dovođenje mlađeg Patricka Ewinga nakon svega djeluje kao potez očajnika da nekakvom voodoo magijom dozove dane ponosa i slave, kada je ime Knicksa nešto značilo.
Nažalost, ti dani i dalje su jednako daleki jer sva veličanstvenost ere Isaiaha Thomasa nije bila samo u tome što je upropastio jednu franšizu samo dok je bio na funkciji, već to što ju je sredio i za buduće naraštaje.

Tako da ne možemo previše zamjeriti Walshu i D'Antoniu na nekim potezima, ne bi bilo fer da im zamjeramo ni na izboru Galinarija dok momak još nije odigrao ni prvu utakmicu. Ali da su mogli napraviti nešto više – mogli su.

A to bi značilo da je Stephona Marburya trebalo otpustiti bez imalo razmišljanja. Odmah, prvoga dana. Bez da se traži nekakav očajnik koji bi preuzeo njegov ugovor u zamjenu za baksu Red Bulla, ili da se vidi može li pomoći na terenu. Jer Marbury u kampu, na pripremama za novu sezonu, nije ništa drugo nego znak da se ništa ne mijenja i da je cijela priča tek još jedan način da se izvuče lova iz Dolanova debelog sefa.

O tome što se nije pristalo na trade Randolpha u Memphis jer ponuda nije bila dovoljno dobra, ili što se nije uopće pokušalo trejdati Currya, o tome ne treba ni pričati. Jer sve su to naznake da i Walsh i D'Antoni malo previše vjeruju u svoje sposobnosti i u tu priču da je bilo dovoljno maknuti Isaiha da NY krene naprijed. Dok se ne maknu i zadnji dokazi njegova postojanja nema sreće za ovu momčad. Ako pak nešto može veseliti navijače Knicksa, to je činjenica da i dalje mogu gledati Natea Robinsona i Davida Leea, te da postoji šansa da ako se već vodstvo ne želi riješiti Randolpha onda bi to mogao napraviti pozitivno ludi Nate koji ga je ionako već lani skoro ubio zbog kronične kurcobolje za košarkom.

PHOENIX

Kako su moćni pali. Očite lanjske slabosti i pad kvalitete nisu natjerale Kerra i Sarvera na radikalne promjene, ponajviše iz financijskih razloga ostali su vjerni istoj momčadi koja je odavno prešla onu crtu bez povratka nakon koje više nema naprijed.

Nash je još godinu stariji, a čovjek koji bi mu trebao omogučiti predah i priliku da se konačno odmori kroz sezonu je navodno Goran Dragić. Možeš mislit. Prvo, Dragić je tri puta sporiji od Nasha i tipično za euro-playa više je šuter nego razigravač. Iako igra glavom i zna sakriti svoje nedostatke, njegova kvaliteta bliža je Jariću nego Calderonu (a Sunsi se nadaju da dobivaju potonjeg).

Znači, back-up play i dalje nije rješen iako je na taj potez potrošen najveći dio love koji su imali na raspolaganju. Grant Hill se raspao lani u playoffu, i činjenicu da osim romantike on ne može donijeti ekipi ništa konkretno pokušat će zamaskirati Mattom Barnesom, igračem koji je u 5 sezona u ligi dobro odigrao tek onu prvu sezonu sa Warriorsima. Ponovi li takvo izdanje, Sunsi su za malo para dobili korisnog igrača, bude li igrač kakav je bio ostatak karijere eto im na klupi još jednog prolaznika.

Rupu pod košem donekle su pokrili odličnim ulovom na draftu, Robin Lopez će energijom i borbenošću uvijek napraviti svoj posao. I to je manje više to. Tisuće stvari mora se poklopiti da Sunsi uopće izbore playoff, a o nekakvoj borbi za naslov mislim da više ne razmišlja nitko.

SAN ANTONIO

Još jedna momčad koja svakim danom sve više pada, a uprava umjesto pravih poteza vuče sitne kozmetičke zahvate. Umjesto da potraže malo svježe krvi, ponovno su potpisali dva starca. I dok je Kurt Thomas još uvijek jedna od najboljih back-up igrača na tržištu u svojoj roli, Michael Finley više svoje role nema. Kao strijelac sa klupe, ili čak i starter dok je Manu u ulozi šestog igrača, on je previše bitan i previše nije u stanju odgovoriti na zahtjeve takve uloge. Uostalom, dovoljno je sjetiti se svih utakmica u kojima bi Finley zabio svoju kvotu – Spursi su bili druga momčad. Nažalost, takvih utakmica stvarno je premalo.

Još ih je napustio i Brent Barry, čije trice su itekako bile bitne sve ove godine, a Pop se nada da je u Rogeru Masonu koji je lani odlično igrao u Washingtonu našao ne samo dalekometnog strijelca već i čovjeka koji može pokriti Parkera bolje od potrošenog Vaughna. Ako su u Masonu našli zamjenu za Finleya i Barrya na način na koji su pogodili sa Udokom kao nasljednikom Bowena, Popu skidamo kapu. Do tada, zadržimo pravo na dvojbu.

Ove sezone su čak popušili i na draftu, umjesto obaveznog igrača iz Europe (Splitter se zahvalio i uzeo bogatiji ugovor Tau Ceramice, a i Garbajosa koji je bio u igri za nasljednika Horrya se odlučio za Rusiju) doveli su tek nekoliko prolaznika od kojih će jednoga morati i zadržati jer je izabran u prvoj rundi. Apokalipsa sada, bježite ljudi, Spursi potpisuju igrača od kojega nema koristi.

Sve su stariji, sve tanje rotacije i sve će se teže nositi sa odstupanjima od idealne situacije. Ne ukloniti mane te ih učiniti još vidljivijima, to se teško može nazvati dobro obavljenim poslom. Ne bar u nekim prosječnim parametrima, samo što eto Spursi nikada nisu bili prosječna ekipa pa teško da i možemo suditi na račun trgovine kakvi će biti. Yep, Timmyu ne gine jedan lijepi spomenik ispred Alamodomea.

BOSTON

Nakon lanjskog fenomenalnog ulova na tržnici, ove sezone Danny Ainge okrenuo se opskurnome. Uvijek je bio sklon rizicima i sitnim potezima, ali lanjski spektakl koji je izveo sa Allenom i Garnettom potpuno je sakrio taj dio njegove osobnosti.

Bez sredstava i bez želje da se ide u minus, sa limitiranom ponudom, Ainge se opet kockao pa što bude. Nije ni pokušao zadržati Poseya, vjerujući da zdravi Tony Allen može pokriti njegove minute. Ali zaboravio je pritom da Posey nije bio bitan samo zbog onoga što bi radio dok je bio na terenu, već zbog svega onoga što je radio na klupi.

Zadržao je drugu maskotu momčadi, Eddia Housea (koji svoj ostanak u Bostonu može više zahvaliti sinu nego nekim sjajnim igrama, bez klinca sa mikrofonkom koji trči oko klupe svaki time-out lanjska sezona Celticsa je nezamisliva), ali nije uspio od mirovine odgovoriti itekako bitnog ratnika P.J. Browna. Opet, godinu stariji Powe i Big Baby mogli bi pokriti taj nedostatak, Ainge i ovdje ima pokriće.

I sve je ovo manje više neutralno i ne toliko važno za jednu momčad koja je ipak prvak i koja taj naslov kreće braniti, da nije onih popuna klupe koji baš nemaju veze sa Celticsima. U nadi da će među škartom pronaći izgubljeni dijamant, Ainge je potpisao tipove poput Dariusa Milesa (ultimativni šljam NBA), J.R. Giddensa (rookie koji je izbačen sa sveučilišta jer njegov talent nije bio vrijedan toga da ga se trpi u momčadi) i Patricka O'Bryanta (nepokretni centar Warriorsa koji nije odigrao poštenu tekmu u dvije sezone u ligi).

Osim O'Bryanta koji ima lijepo Irsko ime i lijepi crni ten, i koji bi mogao preuzeti ulogu Pollarda kao 15 igrač na klupi, ova dvojica mirišu tek na nevolju (i u slučaju Milesa na alkohol). Naravno, Boston je premoćna momčad da bi im ovako dva nebitna čimbenika mogla zasmetati, ali ako ti je već kemija najveće oružje zašto se uopće igrati sa njom? Zašto ne dovesti dva prava, provjerena veterana kakvi bi jedva čekali igrati za Boston i koji bi svojom željom za prvim naslovom opet malo razjarili sada ipak utaženu glad petorke Celticsa.

Filed under: bball Comments Off
5Oct/080

LOST IN THE MINIMARKET, PART 2.B

Posted by Gee_Spot

THE BAD, PART TWO

NEW JERSEY

Netsi su odlučno krenuli u obnovu, a o njihovim naporima da pripreme momčad za dan kada će Lebron postati kralj Brooklyna već znamo i previše. Previše ne samo zato jer se radi o nečemu nebitnom za košarkašku stranu priče, već i zato jer se radi o čistim špekulacijama. Tko garantira da će cijeli ovaj rebuilding uspjeti i da će Bron uopće imati negdje doći? U Cavsima svake godine bar igra playoff.

Po potezima napravljenima ovoga ljeta, cijeli plan odviijati će se sporije od zamišljenog. I zadnji podsjetnik na zlatno doba Netsa napustio je klub, nakon Kidda riješili su se tako i Jeffersona, a Carter je ostao tek da se ima nekoga za staviti na naslovnicu brošura koje dijele pretplatnicima. I dok su za Kidda dobili Devina Harrisa što mogu smatrati ravnim lutriji, sa Jeffersonom nije bio takav slučaj.

Bobby Simmons i Yi Jianlian zasigurno neće pomoći da momčad napravi rezultat, ali će pomoći na putu ka najgorem rezultatu Istoka. Ako je to bio cilj, povukli su pravi potez. Opet, Jeffersonov ugovor bio je smetnja pa iako ni Simmonsov nije malen, ipak se radi o značajnom olakšanju. A znamo da su rezanje troškova i prikupljanje mladih snaga glavne značajke svakog pravog rebuildinga.

Stoga i prolazna ocjena Netsima, ipak su na draftu uhvatili tri solidna igrača od kojih sva trojica imaju šansu jednoga dana biti solidna pomoć sa klupe onome tko već bude kralj Brooklyna. Isto tako postoji šansa da i Brook Lopez (bezopasan čim se makne od obruča), Ryan Anderson (novi bijeli brat iz ergele Cardinal/Murphy) i Chris Douglas-Roberts (strijelac bez izrazite napadačke kvalitete) za koju godinu završe u Europi.

Već spomenuti Simmons je ozljedama uništen igrač, Jianlian je mekušac koji sve što ima može zahvaliti mašineriji koja si ne može dozvoliti da pripadnika najmnogoljudnijeg naroda sa najvećim brojem potrošača na planetu nazove promašajem, a za popuniti sastav stigli su još i Dooling iz Orlanda (solidan za ulogu trećeg beka), Najera iz Denvera (stari fajter koji sa godinama sve manje skače a sve više ispaljuje nepotrebne projektile) te Hayes iz Detroita (čovjek koji će od 82 utakmice imati šuterska 2 bljeska i 80 tekmi u kojima će ih pokušati ponoviti).

Momčad je ovo kao stvorena da posluži kao poligon za razvoj mladih snaga, a ujedno i da završi na dnu i izbori visoki pick na draftu. Svim promjenama samo su ubrzali neizbježni proces, što je kroz jednu drugačiju perspektivu ravno dobro obavljenom poslu.
Kroz jednu kritičniju, jasno je da još nisu pošteno ni započeli sa pravim poslom.

TORONTO

Europeizacija jedine kanadske momčadi i dalje se nastavlja, a sudeći po novim dodatcima ne baš uspješno. Roko Ukić je nikakva zamjena za T.J. Forda, i Calderon će ostati usamljen na jedinici. Od svoje najveće snage, 48 minuta vrhunske igre na poziciji playa, Raptorsi su ostali samo na prosjeku. Calderon je izrastao u stvarno odličnog košarkaša, zaslužio je i veći ugovor od ovoga što ga je potpisao, ali nema sumnje da će njegova igra ipak pasti bez Forda spremnog da uskoči kad kod zatreba.

Ipak, pobrinuli se za dodati jednog pravog igrača pod koš, što im je bila najveća mana. Lani im je nakon Bosha praktički drugi najbolji visoki bio Kris Humphries koji je prvenstveno strijelac za drugu četvrtinu a ne fajter pod koševima u ključnim trenutcima. Ako Jermaine O'Neal bude zdrav, a to nije mali ako, tada bez obzira na slabiju vanjsku rotaciju Raptorsi mogu reći da su se pojačali. Napravili su razuman potez, ali s obzirom na sve okolonosti ipak malo previše rizičan.

Ukić će vrlo brzo nazad preko oceana, ostali dovedeni igrači nisu vrijedni spomena niti kao dodavači ručnika, te sve ovisi o O'Nealu. Bude li kotrolirao skok i reket kako zna i može, tada će život Boshu i preostalim vanjskim igračima biti olakšan, što će Toronto učiniti zantno opasnijim u vrijeme playoffa. Ipak, nisu smijeli samo tako dopustiti da im zbrišu i Delfino i Garbajosa koji su sve minute koje su dobili itekako dobro iskoristili.

Ogroman plus jer su se u isto vrijeme riješili oba Slovenca, i Brezeca i Nesterovića.

CHICAGO

Puno vike nizašto. Politika kluba je i dalje ista, igrači su i dalje jednako prosječni, a i Ben Gordon će izgleda odigrati još jednu godinu za siću prije nego što će dogodine kao slobodan igrač potražiti novi klub. Šteta, njegov eventualni sign and trade mogao je dovesti do znatnijih promjena u odnosu snaga cijele lige.

Najveća promjena u Chicagu tako je postavljanje neiskusnoga i simpatičnoga Vinnia Del Negra za trenera, očito očajnički potez Paxsona koji jedini izlaz iz ove situacije vidi u pokušaju da umjesto Skilesove čvrste persone ekipu povjeri totalnoj suprotnosti i čovjeku koji će umjesto na zapovjednu odgovornost igrati više na prijateljske odnose.

Del Negro će vrlo vjerovatno biti promašaj, nakon kojega će opet uslijediti veći potresi u Chicagu a to znači da će konačno doći vrijeme za novu upravu i nove igračke promjene. Jer u cijeloj ovoj igri, u pokušajima da sačuva živu glavu, Paxson je završio sa igračima poput Hughesa na rosteru, igračima koji se nikako ne uklapaju u priču koju već godinama pokušava prodati.

Bullsi dakle nastavljaju svoje putovanje po bespućima Nebitnosti, ali dva poteza napravljena ovo ljeto ipak daju nadu u bolju budućnost. Izbor Derricka Rosea prvim pickom na draftu, te novi ugovor Luolu Dengu, za razumnu svotu. Koja god da bude sljedeća garnitura na vrhu kluba, bar ima riješeno pitanje playa i druge napadačke opcije.
Sve ostalo je otvoreno i podložno promjenama prema željama budućeg GM-a.

ORLANDO

Gledano čisto po brojkama, Magic je nakon ovoga ljeta u minusu. Ostali su bez dva člana rotacije, a doveli su samo jedno eventualno pojačanje. Ako ćemo pak gledati dalje od brojeva, to jedno pojačanje moglo bi vrlo lako nadmašiti produktivnost cijele lanjske klupe.

Magic ima nedovoljno dobro riješenje na playu u Nelsonu, i gubitak prve zamjene i pouzdanog beka kao što je Dooling trebao se izbjeći. Odlazak Mauricea Evansa koji se vrtio po bokovima nadoknadit će se puno lakše, što postojećim snagama (Bogans jednako dobro šutira i igra obranu), što spomenutom pridošlicom.

A spomenuta pridošlica je Mickael Pietrus, rastrčani atleta iz Warriorsa koji će donijeti dodatnu energiju i fizikalije momčadi koja osim Howarda nema poštenog fajtera. Sa Pietrusom u igri, Turkoglu može na dvojku, Lewis može još dalje od reketa, svi mogu stajati uokolo i gađati trice dok je Howard pod košem sam. Opcija odjednom ima više, a da ih Orlando bude u stanju iskoristiti osim Pietrusa (koji nije baš oličenje konstante ali pripišimo nešto i konkurenciji u Warriorsima) odgovoran će biti Anthony Johnson koji će iskustvom morati uskakati u situacije kada Nelson ne bude dorastao zadatku. Padne li im produktivnost na jedinici ispod lanjske, ne mogu kriviti nikoga osim svojih loših procjena. Jer Dooling je bar igrao obranu dok je Johnson veteran koji zna iskoristiti svoje prednosti, ali isto tako nema noga za juriti Devine Harrise ovoga svijeta.

DETROIT

Iako bi eventualni trade Sheeda ili bar McDyessa malo razbio ustajalu atmosferu, Pistonsi se nadaju da će promjena trenera biti dovoljna da još jednom probudi ono najbolje iz ovih veterana. Michael Curry je, svi se kunu, jedan od nainteligentnijih i najboljih ljudi u NBA te se čini idealnom osobom da uvjeri Billupsa i ekipu kako ih je sposoban voditi u rat. Nešto što Saunders nije mogao ni u snu.

Igrački se stvari nisu uopće mijenjale, što je već malo dosadno kada je Detroit u pitanju, ali dva događaja zaslužuju spomen. Prvo, lijepo je od njih što su i dalje odlučili zadržati Waltera Herrmanna, sada bi bilo još ljepše da mu netko konačno da priliku da zaigra. A drugo, dovođenje Kwamea Browna kao četvrtog člana rotacije pod koševima jedan je od najurnebesnijih poteza ljeta. Iako u ovakvoj ulozi treba imati veterana koji prvenstveno misli na obranu, činjenica je da usprkos već 7 sezona u ligi, Brown osim par robotskih pivot poteza i sirove snage nema što ponuditi momčadi. A što se snage tiče, i Dyce i Maxiell su čvršći momci. Ovaj potez apsolutno nema nikakvog smisla, osim ako odjednom Brown ne postane vrhunski bloker, čuvar reketa i uopće netko tko se zna kretati u obrani. Po do sada prikazanome, on nije ništa od toga.

Opet, osim zabavne strane, cijeli ovaj potez ne znači ništa jer sa ili bez njega Pistonsi su jednako dobri.

WASHINGTON

Svoj najbitniji potez su napravili potpisavši Arenasa za suludu svotu (koju je ovaj dobrodušno smanjio za par milja kako bi izrazio klubu zahvalnost), vezavši tako sudbinu kluba uz igrača koji ima kronične probleme sa koljenima a čija igra se bazira uglavnom na eksplozivnosti. Naravno da je Arenas, nakon što je propustio gotovo cijelu prošlu sezonu, opet završio na stolu, ovaj puta ne zbog previše opasne dijagnoze ali svejedno ga neće biti par mjeseci.

Što znači da ćemo opet gledati isti scenarij kao lani, skupinu igrača koji igraju iznad mogućnosti kako bi dokazali da Washington nije samo Arenas. Pitanje je može li isti trik upaliti drugu godinu za redom? Nema sumnje da će momčad Eddiea Jordana znati što radi na oba kraja terena, ali za nastaviti lanjske igre ipak je trebalo malo i osvježiti momčad., a ne ih opet mobilizirati zbog istih razloga. Nitko dvije godine za redom ne može igrati na kartu sami protiv svih.

Ovako sve će i dalje ovisiti o Caronu Butleru i (samo zbog Arenasovih zahtjeva) ponovno potpisanom Antawnu Jamisonu. Ova dvojica će napraviti svoje, činjenica da je ekipa ista možda pomogne po pitanju uigranosti, a činjenica da pojedinci više neće moći ponavljati igra kao lani možda i odmogne (prije svih sve stariji i sporiji Daniels koji bez prvoga koraka postaje potpuno bezopasan po koš, te Haywood koji je lani odigrao sezonu karijere).

Još su ostali bez Rogera Masona koji je u jednom dijelu sezone bio prvo ime na vanjskim pozicijama i čije trice neće biti lako nadoknaditi. Iako im ne možemo zamjeriti što su se odlučili za nekakav identitet radije nego potragu za novim, ipak su svake godine u playoffu, neka sitnija promjena stvarno nije bila na odmet.

UTAH

Momčad koja nije trebala ništa mijenjati, ali koja je i u ovo minimalno radnji uspijela napraviti nekoliko zanimljivih poteza. Na draftu su tako sa 23-e pozicije uspijeli ubosti igrača koji će dobro uklopiti u njihov stil igre, Koufosa, i koji im donosi dodatnu visinu u ionako fizički jaku rotaciju. Pitanje centra koji može zatvoriti prilaze košu, tuči se i tu i tamo nešto blokirati i dalje nisu riješili, ali to im ostaje jedini minus.

Jer onaj drugi, back-up playa, su riješili. Nakon što je krajem sezone Ronnie Price iz te uloge istisnuo beskorisnog Jasona Harta i počeo pokazivati znakove potrebne kvalitete (posebice šuterske), dovođenje veterana Brevina Knighta za spomenutog Harta odjednom dovodi Jazz u poziciju da na rosteru ima dva dobra back-upa Williamsu. Knight za razliku od Pricea ne može zabiti, ali nema sumnje da će znati razigrati sva ova oružja koja Jazz ima svuda uokolo.

Potez koji je pak nejasan je potpisivanje C.J. Milesa i to nakon što je Oklahoma City već dao svoju ponudu. S obzirom da ih čeka potpisivanje Boozera, Brewera, da Williamsu i Millsapu kreću novi ugovori, dati bilo kakav garantirani višegodišnji ugovor nekome tko uopće nije član rotacije i za koga već imaju zamjenu u lani draftiranom Morrisu Almondu (čije brojke iz NDBL-a su fenomenalne) čini se bacanjem novca. Tko zna, možda se Matt Harpring preko ljeta konačno raspao pa će im Milesova visina i fizikalije po krilima dobro doći.

Filed under: bball No Comments
1Oct/080

LOST IN THE MINIMARKET, PART 2.A

Posted by Gee_Spot

Obzirom da u kategoriju osrednjih uvijek upadne najviše momčadi, a da mi nikako ne ide od ruke sve svesti u par crtica, pregled ovih ekipa obavit ćemo u dvije etape. Slijedi prva.

THE BAD, PART ONE

CHARLOTTE

S obzirom na recesiju i slabašnu trgovinsku bilancu ovog ljeta, Bobcatsi su za malo završili u gornjem domu. Točnije, nedostajao im je samo potpis Carla Landrya da ih premjestimo među pozitivce. Kako su Rocketsi ipak odlučili zadržati svoga korisnog krilnog centra čak i po cijenu plaćanja poreza na luksuz, momčad Michaela Jordana ipak će se morati zadovoljiti ovom utješnom skupinom.

Daleko od toga da je ljeto bilo neplodno, ali ipak su neke odluke još uvijek pod povećalom. Dovođenje Larrya Browna možda je baš ono što je trebalo klubu, čovjek koji je od jednom od Indiane napravio respektabilni klub, koji je sa Iversonom i deset šljakera igrao veliko finale i koji je jedini uspio iz Pistonsa izvući onaj dodatni impuls koji razlikuje pobjednika od gubitnika, valjda takav lik može i od Bobcatsa napraviti momčad vrijednu playoffa. S druge strane, imamo i Larrya Browna iz New Yorka i onoga iz Atene, Larrya Browna koji nikada nije vidio krivca u sebi. U biti, i onaj dobri Larry na kraju postane žrtva ovoga lošeg, dovoljno je da stvari malo iskoče iz kolosijeka.

Ali nakon stajanja na noge i lanjske eksperimentalne sezone sa potrošnim Samom Vincentom, bilo je vrijeme da ova igračka jezgra dobije priliku sa dokazanim trenerom prije nego se donese konačni sud. A jezgra ostaje manje više ista – i dalje će uz J Richa i G Wallacea nositelj biti Okafor, iako je sve ove godine jedino uspio dokazati da
- ne može ostati zdrav
- ne može pogoditi pravi način pripreme za sezonu

Kronični problemi sa leđima uvijek su tako začinjeni ili sa previše mase, ili sa previše mišića, a navodno je za ovu sezonu konačno skinuo koji kilogram kako bi postao pokretniji. Štogod, na tržištu ionako nije bilo prave prilike za nekakvu zamjenu i Bobcatsima nije preostalo ništa drugo nego da ga preplate nadajući se da će pod Brownom postati bar dominantan obrambeni igrač.

I vječno ozljeđeni Sean May trebao bi praktički odigrati svoju prvu pravu sezonu što znači da i bez pravih prinova Charlotte odjednom ima dovoljnu širinu pod koševima. Pruži li May konačno ono što se od njega očekuje još tamo od dana kada je draftiran, nitko neće previše žaliti za Landryem. Ozljedi li se itko od spomenute dvojice, rupa pod obručima bit će tolika da će Brown vrlo brzo poželjeti da nikada nije prihvatio Jordanovu ponudu. Ryan Hollins, škart verzija Tysona Chandlera, teško da će pomoći usprkos novom ugovoru.

Osim što su zadržali jezgru momčadi, jedino pravo pojačanje imat će u rookieu D.J. Augustinu koji je bez razloga pao u drugi plan nakon drafta jer radi se o mladiću koji ima brzinu, kontrolu lopte i može zabiti na više načina te nema sumnje da će biti odličan igrač. Može li od prvoga dana nositi jednu NBA momčad? Teško, ali da će biti bolji nego što je to Felton – hoće. U biti, ulaganje u njegov razvoj manji je rizik i od novog ugovora Okafora i od angažiranja Browna.

Također, s obzirom na povijest ozljeda kluba, ispada da nije samo Augustin pojačanje, već će i povratak Maya i Adama Morrisona na parket nakon ozljeda donijeti dodatno oružje za pohod na playoff.

HOUSTON

Zadržali su Landrya i to što će platiti porez mala je cijena za ono što im on donosi. S obzirom na Mingove probleme sa ozljedama i Mutombove godine, Landryeva borbenost, skočnost, sposobnost da uvijek bude na pravom mjestu u pravo vrijeme i lakoća kojom zabija otvoreni šut sa vrha reketa vrijede puno više od pišljivih 3 milijuna po sezoni plus porez. Kako su još na draftu uhvatili Joeya Dorseya, (uračunajmo još i Scolu) i ispada da su pod košem jači nego lani. Iako je rookie, Dorsey je tenk sposoban pomoći odmah, uostalom njegova sirova snaga itekako je zaslužna da je baš Memphis osvojio zadnji NCAA turnir.

Možda sitne ali pametne poteze vukli su i oko popune vanjskih pozicija. Tako je veteran Barry stigao pomoći tricama nakon što je u još jednom playoffu dokazao da je jedan od najboljih šutera svih vremena. Soliranje i lude serije Bobby Jacksona koji je vraćen u Sacramento tako bi trebale nadoknaditi trice veterana koji je u godinama kada ga uopće ne bi trebali tražiti da igra regularnu sezonu.

Naravno, najbitnija promjena je dolazak Artesta. Potez koji ih može učiniti prvacima, ujedno i potez koji ih može baciti u lutriju. Iako imaju dubinu da nadoknade eventualno Artestovo ludilo, teško da će sa njim u momčadi uspijeti pronaći onakvu kemiju kakvu su imali lani prilikom serije od 22 pobjede. Dovođenje jednog potpunog luđaka preveliki je rizik, plus njegovo prisustvo znači još manje minuta za jednog od najpouzdanijih Rocketsa, Shanea Battiera.

S obzirom da je ova momčad došla do vrha svog potencijala a da još nije prošla prvi krug playoffa, radikalan potez poput oslanjanja na šizofrenika i ne čini se toliko ludim. Ili će nešto napraviti ili će potonuti, s obzirom na sve takva sudbina je Rocketsima bila zapisana sa ili bez Artesta. Ovako će samo sve skupa biti zvučnije. Svaka čast na preuzimanju rizika, ali ovako se poigravati sa krhkom momčadi baš i nije najpametnije. Kao da srčanog bolesnika pošalješ da trči kroz minsko polje. Ili da za redom pogleda zadnje filmove Matanića i Brešana.

Na kraju pišemo ogroman minus vodstvu kluba zbog škartiranja Stevea Novaka, legitimnog nasljednika Matta Bullarda. Bijele momke koji tricu mogu pogoditi zatvorenih očiju NIKADA ne smiješ tek tako otpustiti, pa makar kraj njih i Ilgauskas djelovao kao Usain Bolt.

INDIANA

Za njih vrijedi slično kao i za Bobcatse – jedan potez bili su daleko od toga da ih proglasimo uspješnima. Kako do početka sezone ima još mjesec dana, možda to i postignu jer sve naravno ovisi o tome kada i kako će se konačno riješiti Jaamala Tinsleya. Naime, ne uspiju li ga zamijeniti do starta sezone, postoji mogućnost da će ga ili morati otpustiti (loše za salary cup i manevarske mogućnosti) ili zadržati (loše za ekipu i novu budućnost). Larry Bird je, oslobodivši se utjecaja Donniea Walsha koji je otišao u Knickse, krenuo u potpunu reorganizaciju momčadi u kojoj više nema mjesta za sumnjive tipove, bez obzira na talent. Doduše, Bird je dobrim dijelom i kriv za ovakvo stanje jer je igrače i on birao, ali očito više nema mjesta za sentimente.

Tako je klub konačno napustio Jermaine O'Neal, i to u odličnom tradeu za obje strane što je stvarno rijetkost u NBA svijetu. Indiana je za jednog od posljednih podsjetnika na nesretna vremena nerealiziranog potencijala dobila novog playmakera, T.J. Forda, čime su poslali jasnu poruku Tinsleyu. Ford igrački nije previše iznad Tinsleya, bolji je strijelac i brži je, sklon prodiranju pod obruče, ali Tinsley je nedvojbeno bolji razigravač, bilo na postavljenu obranu, bilo u polukontri. Međutim, novi početak Fordu donosi par sezona mira u kojima će moći igrati svoju igru bez prevelikog pritiska, dok je Tinsley svoju dobrodošlicu već potrošio. Ford je bolji izbor ne samo zbog pitanja kemije i atmosfere, već i zbog stila igre, njegova slash and kick jurnjava puno više pogoduje momčadi krcatoj tricašima od Tinsleyevog pimplanja uokolo zone.

Dobar potez bio je i dovođenje Jarretta Jacka iz Portlanda, on će preuzeti ulogu prvog beka sa klupe i osim što će biti back-up play možemo očekivati da će dobar dio minuta provesti u igri uz Forda kao drugi bek. S obzirom da je Ford i u Torontu imao limitiranu minutažu, ne bi bilo čudno da ga na sličan način koriste i u Indiani, tako bi recimo dvije četvrtine mogli imati playa koji stalno napada i onda ga dvije četvrtine zamijeniti playom koji briljira u presingu. Toliki pritisak na protivničkog playa u oba smjera mogao bi mnogim ekipama zasmetati.

Na draftu su još pokupili Brandona Rusha, all-round visokog beka čija minutaža će prvenstveno ovisiti o postotku sa kojim bude gađao trice. Bude li učinkovit kao u Kansasu, eto prave zamjene na bokovima za Dunleavya i Grangera. Još jedan rookie, visoki i super-spori Roy Hibbert trebao bi preuzeti ulogu Davida Harrisona pod koševima i faulirati svakoga tko uđe pod reket, a nešto slično bi trebao raditi i veteran Nesterović koji je stigao u paketu sa Fordom iz Toronta. Tanki su pod obručima, ali rotacija je više nego dobra uokolo reketa a to je ovom sastavu najbitnije jer žive i umiru sa tricom i širenjem obrane.

Lani su igrali iznad svih očekivanja, i nove promjene samo bi trebale pripomoći da tako i nastave. Ali dok ne riješe problem zvan Tinsley i ne kompletiraju roster, ne mogu smatrati da su završili sa rebuildingom.

CLIPPERS

E ovo se zove posao. Promijeniti više od pola rostera, napuniti svlačionicu provjerenim gubitnicima i izgubiti najvažnijeg igrača. Da, ovo su opet dobri stari Clippersi. Ali opet, s obzirom na sve okolnosti, ovako na papiru skrpali su solidnu ekipu pa iako znamo da će u stvarnosti funkcionirati teško i nikako, imena poput Davisa i Cambya zaslužuju nekakav respekt. Stoga iz dužnog poštovanja – prolazna ocjena.

Centralni događaj svakako je odlazak Branda, i to odmah nakon što su potpisali Davisa i kada smo već počeli razmišljati o tome kako bi ovaj novi dvojac možda mogao i do playoffa. I onda je došlo do natezanja sa Brandom oko par milijuna i ovaj je lijepo odlučio otići u klub u kojemu su skinuli gaće, okrenuli se i dali mu free role da radi što hoće. Što su i Clippersi trebali napraviti da su malo pametniji. A za to što nisu pametniji zaslužan je naravno veliki Mike Dunleavy, trener i GM kluba.

Davis bez Branda u ovim Clippersima je kao Mojito bez ruma, kao zadnji Batman bez Jokera - puno vike nizašto. Nema više suigrača poput Ellisa koji mogu preuzeti ogroman dio posla na sebe, nema trenera kao što je Nelson koji se jednostavno može zavaliti na klupi i gledati kaos bez da se uzruja. Dunleavy će pokušati sve držati pod kontrolom, prvi pomoćnik bit će Chris Kaman koji ovako na prvi pogled ne izgleda kao osoba sa kojom bi Davis mogao stvoriti nekakvu čvršću vezu na terenu. Uglavnom, sve miriše na probleme a ni ostali pristigli igrači ne pomažu da se osjetimo bolje oko ove momčadi.

Dovođenje Marcusa Cambya samo po sebi odličan je potez, ali u ovakvoj situaciji nema previše smisla. Camby može pomoći dobroj momčadi da postane odlična, ali momčadi u rasulu da postane stabilna? Njegova kontrola reketa svakako će dati obrani dozu ozbiljnosti, samo kako će funkcionirati u paru sa Kamanom, tko će čuvati brže četvorke i tko će biti taj centralni sidrun?

S druge strane, dodati gubitnika kakav je Ricky Davis, ultimativni NBA plaćenik zadnjeg desetljeća, jednoj momčadi koja već ima Tima Thomasa ne ćini se sjajnim potezom. Ako već popunjavaš klupu popuni je likovima željnima igre, borcima koji se žele dokazati a ne prolaznicima koji su odavno dokazali da samo žele lovu. Kad staviš na jedno mjesto Thomasa i oba Davisa osim sirovog talenta dobiješ i ogromnu glavobolju prošaranu kurcoboljom.

Uz ovakvo krpanje petorke Dunn je složio ludu kombinaciju i na klupi. Na draftu je imao sreće dočepavši se DeAndre Jordana, momka koji po fizikalijama ima sve što pravi moderni centar treba imati ali koji će možda moći pomoći tek nakon par sezona ozbiljnog rada. Rookie koji bi trebao pomoći odmah je Eric Gordon, ali ja se i dalje kladim da će taj biti najveći promašaj ovogodišnjeg drafta. Bek-šuter koji klimavo šutira i nema nikakvu drugu dobru stranu da se na nju osloni, previše smrdi na promašaj.

Osim dvojcie rookiea, potpisani su i svi dostupni igrači za minimalac. Pa se tako u staro jato vratio Brian Skinner koji u Sunsima nije pokazao ništa osim one očajne kozje bradice, kao back-up play doveden je Jason Williams koji se mudro odlučio za mirovinu prije početka kampa svjestan da mu pod stare dane ne trebaju epizode u ovakvim kvazi-momčadima, kroz trade sa Jazzom u klub se vratio Jason Hart dok je u suprotnom smjeru otišao puno pouzdaniji veteran Brevin Knight koji nije bio od onih koji će trpiti Dunleavyeve gluposti. Simpatičan potez je dovođenje Stevea Novaka iz Rocketsa, sada imaju i bijelu verziju Tima Thomasa, igrača koji iako je nominalno četvorka igra samo od linije trice do linije trice jer bi u slučaju da uđe u polukrug bio pogođen munjom.

Ovoljetna trgovina Clippersa više podsjeća na poteze Cibone, Zadra ili Splita nego ozbiljnog NBA kluba, ali baš zato zaslužuje prolaznu ocjenu. Ako već ne garantira uspješne rezultate ova ekipa donijet će hrpu zabavnih trenutaka, a to definitivno nije za baciti.

LAKERS

Kako im se vraća Bynum, a već su debelo prebacili salary cap, možemo im tolerirati to što su se odrekli Turiafa. Iako je ovaj bio omiljen kao suigrač i iako je klupa Lakersa nezamisliva bez njega, u stvarnosti će zdravi Bynum i rotacija Gasola i Odoma na četvorki ne samo nadomjestiti njegov učinak već ga i premašiti. Stoga, maknimo romantiku na stranu, ovo je bio čisto poslovni i još uz to dovoljno košarkaški mudar potez Lakersa.

Problem je što su se osim toga odlučili za mirovanje, računajući da je Bynumov povratak dovoljan momčadi da napravi korak dalje, drugim riječima da osvoji naslov. Pa su produžili ugovor sa Vujačićem što je mudar potez jer usprkos svim Salinim manama nisu si mogli dozvoliti da ostanu i bez drugog ključnog podizaća energije sa klupe. Ali ono što nisu napravili je eventualni trade kojim bi pojačali vanjske pozicije, odnosno koji bi u klub doveo jednog pravog playa sposobnog zabiti iz ulaza i odigrati obranu.

Derek Fisher je još uvijek dovoljno dobar da pomogne, to je pokazao nebrojeno puta i u ovom playoffu, ali nekako mu sve više paše uloga back-up playa ili trećeg beka. Jordan Farmar je pak pokazao da nije klasa koja može bitnije pomoći u velikim utakmicama, a kamoli preuzeti ulogu playa u momčadi koja pretendira na naslov. A kako u Odomu imaju igrača kojega mogu nuditi uokolo bez da puno izgube, ta njihova odluka da sve ostave istim nije nužno i najbolja.

S druge strane, kako im zamjeriti što su nakon igranja finala gdje ih nitko nije vidio na početku prošle sezone odlučili još jednom zaigrati sa istim kartama?
Osim ako nećemo dovođenje vlastitog Kineza smatrati promjenom. Eto, Lakersi su konačno potpisali još od lani draftiranog Yuea, tako da Yi više neće biti najmekši Kinez u NBA. Naravno, svaka minuta koju Yue dobije kod Jacksona učinit će kosu Tonija Kukoča sve više sijedom. Da je Kukija uopće briga.

MIAMI

Kada nakon 15 pobjeda i katastrofe od sezone na draftu ulovite igrača koji od prvoga dana može pomoći tako što će zabijati 20 koševa, teško da netko može reći da ste imali katastrofalno ljeto. Ali maknimo na stranu Beasleya, koji je samo da napomenemo ipak pod upitnikom zbog totalno krivo psoloženih životnih prioriteta i sa kojim će Riley imati posla preko glave da napravi korisnog košarkaša, i ljeto Heata je upravo to – katastrofa.

Ako Wade i bude zdrav, i ako Marion i bude koncentriran na košarku umjesto na svoj image u javnosti, činjenica je da su dva ključna mjesta u momčadi, razigravača i centra, čovjeka od kojega kreću napadi i čovjeka sa kojim završava obrana, praznija od glave prosjećnog hrvatskog studenta.

Tako da draft ostaje jedina svjetla točka njihove predsezone, pa makar Beasley kasnio na svaki trening i makar Chalmers snimio duet sa Snoop Doggom. Bar imaju talenta za igrati u ligi. Za razliku od pristiglog Jaamala Magloirea koji bi trebao pomoći Marku Blountu oko skoka, bloka i svega drugoga što pravi centar mora raditi. Jadni Haslem, praktički jedini je pravi post igrač na rosteru a čak ni on nije od onih četvorki sa viškom mišića, više je igrač koji igra glavom i na potez.

Marion je tako ušao u zadnju godinu ugovora, sve opcije su otvorene i kako su na krilima ionako pretrpani a na četvorci riješeni, jedino razumno čini se zamijeniti ga za par pravih veterana kako bi ova sezona imala nekakvog smisla. Iz Portlanda je stigao James Jones, odličan tricaš i profesionalac kakve Riley cijeni i koji će konačno pokriti nedostatak Kapona koji se u lanjskoj momčadi bolno osjetio. Ponovno potpisani Dorrell Wright i dalje će biti tu da ponudi od svega po malo a u biti od ničega ništa, kao igrač za desetak minuta. Sličnog profila je i Diawara koji je stigao iz Denvera, potpis dvojice atleta koji nemaju izraženijih košarkaških vještina potpuno je nelogičan i čak ni Rileyu uz sav kredit koji ima ne možemo zbog toga ne zamjeriti.

Novi ugovor Chrisu Quinnu pak nije iznenađenje, lani jedan od najstandardnijih igrača zaslužio je nagradu iako bi mu realno umjesto NBA mjesto prije bilo u Goodyear ligi. Ali na desetak minuta kao back-up play Quinn će ako ništa biti bolji od onog nesretnog Ukića, bar može zabiti tricu. Problem je što će Quinn izgleda morati igrati puno više, osim ako Wade ne preuzme ulogu playa (a znamo kako to završava, Dwyane je i ovako sklon izgubljenim loptama a i samo bi se dodatno trošio), jer Banks i dalje ne obećava previše.

Kako iza svega ipak stoji Riley, jasno je da će navijači Miamia morati biti strpljivi jer ova sezona će biti tek još jedan korak ka slaganju prave momčadi. Osim ako Riley nije konačno prolupao pa se nada da će u jurnjavi Wadea, Mariona i Beasleya pronaći jezgru ozbiljne ekipe.

MILWAUKEE

Najveće pojačanje su promjene u vrhu kluba. Reci što hoćeš o Skilesu, ali nema sumnje da će se (bar u početku) svaka njegova momčad boriti do zadnjeg atoma snage. Makar to značilo da će igrati 5 igrača na minimalcu. Što je vrlo moguće jer poznavajući ovaj sastav Bucksa teško da se među udarnim igračima može naći 5 fajtera kakve Skiles traži.

Osim žestine koja je ovoj vječno mekanoj momčadi bila neophodna i koju donose Skiles i novi GM Hammond, dijete Pistonsa, bitno će biti kako će na sve reagirati vlasnik novog suludog ugovora, izvjesni Bogut. Prvi ću tvrditi da Bogut zna igrati košarku i da može puno više nego je do sada pokazivao, ali toliko novac za ipak limitiranog igrača koji teško da može do razini jednog Brada Millera ili čak Divca ipak je previše. Opet, probudi li se Bogut i postane ratnik na terenu kakvim se prikazuje u svojim izjavama, Skiles će imati oko čega graditi momčad. Nastavi li pak sa toplo-hladno igrama za koje je do sada uglavnom krivio ili suigrače ili sustav igre, jasno je da nas čeka novi rat u kojemu će Skiles teško izaći kao pobjednik.

Što se tiče novih lica, većina poteza nema smisla jer pristigli igrači teško da odgovaraju Skilesovom profilu košarkaša. Pogotovo se to odnosi na playeve. Damon Jones je stigao iz Cavsa za Williamsa, i svojim jezikom i igrom koja ga odavno ne prati teško da će se izboriti za minute. Tyronn Lue je sličan igrač, samo što priča manje od Jonesa. U biti potpuno je nejasno zašto Bucksi nisu produžili ugovor sa Iveyem koji je otišao u Sixerse i koji je bar obrambeni specijalist za razliku od ova dva šetača?

Prvi play tako će biti Luke Ridnour, momak koji na prvi pogled fizički ima dosta toga sličnog sa Skilesom kao igračem (osim što su bijeli, Ridnour je ispod prosjeka po fizikalijama i nije baš neki strijelac, ali zna organizirati igru, samo što nema onu samouvjerenost koja je krasila Skilesa igrača) i možda će baš on najviše profitirati u cijeloj priči bude li Skiles u njemu vidio novog Hinricha.

Za unutarnju igru su dovedena dva mekušca koja više vole igrati licem prema košu, Elson i Allen, a uz to iza obojice su odavno ostali najbolji dani. U kojima ionako nisu bili ništa više od igrača za par minuta. Ovogodišnji izbor na draftu po opisima mogao bi biti novi Larry Bird, jer nema toga što po scoutima Joe Alexander ne može. Kako je navodno neumorni skakač, mogao bi se izboriti za koju minutu pored gomile mrtvih tijela koje Bucksi imaju pod košem.

Jedini pravi potez bio je naravno trade sa Netsima. Osim što su se riješili prevare zvane Yi i time i definitivno priznali da je era Larrya Harrisa kao GM-a bila katastrofalna, zauzvrat su dobili pouzdanog Richarda Jeffersona koji možda nikada neće biti najtalentiraniji igrač na terenu ali će uvijek iz svojih mogućnosti izvući maksimum. I igrat će oba kraja terena, što će ga učiniti prvim imenom ove momčadi. A da će Skiles znati s njim nema sumnje, ako je Lawrence Frank kao mini-Skiles znao iz RJ izvući ono najbolje sve ove godine, znat će i stariji brat Scott.

Filed under: bball No Comments