ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

POWER RANKINGS, PART 1.

Prvi ovosezonski power rankings donosi jednu novost, da bi stvari bile zanimljivije krećemo u obrnutom smjeru, od zadnje prema prvoj ekipi. Tako će cijela stvar biti preglednija, s obzirom da ide u dva posta. Da bi sve bilo još jasnije i dalje su tu lani utvrđene kategorije:
- jednostavno loši (ekipe koje nikakvim spletom okolnosti ne mogu računati na to da će izvući pozitivan rezultat, što zbog nedostatka talenta, kemije ili jednostavno smisla postojanja – čovjek ih gleda i svjestan je da im nema pomoći tako brzo, dok potpuno ne promjene ili pristup ili cijeli roster)
- bolji nego rezultati govore (ekipe koje iz istih razloga kao i ove prethodne ne mogu računati na uspjeh, ali bar se bore i pokazuje znakove dobivanja identiteta, te ih možemo gledati i reći kako bi kada bi doveli jednog ili dva prava igrača već od iduće sezone mogli biti konkurentni)
- koji k.... uopće znamo (ekipe koje bi idealnim raspletom sitaucije mogle upasti u borbu čak i za playoff, koje su u principu loše ali imaju taj jedan x-faktor koji bi, ako se ostvari, mogao sve kratkoročno okrenuti na bolje - ili gore)
- limitirani (ekipe koje su u postojećem stanju dosegle svoj vrhunac i koje su osuđene na dosadnu sredinu, na sudbinu u kojoj će uvijek pobjeđivati ove ispod i gubiti od ovih iznad i bez nekakvog x-faktora koji bi im omogučio da se nadaju većim pomacima u kratkom roku)
- izazivači od sapunice (ekipe koje imaju ili su imale potencijal da budu stvarno dobre ali koje u trenutnom stanju stvari jednostavno nemaju dovoljno vatre da se ozbiljnije suprostave momčadima iz sljedećih kategorija)
- plutajuće mine (ekipe čiji potencijal raste svakim danom i koje u nekom ludom trenutku inspiracije, u jednoj playoff seriji, mogu doći glave čak i jednoga od izazivača, ali ipak ne i dva)
- izazivači (ekipe koje su u ovome trenutku vrh košarke na planeti, dovoljno moćne u svakom pogledu da na kraju sezone osvoje naslov NBA prvaka)
- van konkurencije (momčad koja iskače iz skupine izazivača i svojom igrom i mogućnostima ostavlja dojam klase za sebe)

Prije nego krenemo sa pregledom da spomenem da razina košarke i dalje nije sjajna kao lani u ovo vrijeme, ali da se bez obzira na to javlja ono zimsko ludilo u kojem polako prestaje interes za bilo čim osim za NBA košarkom. Da, i tako do proljeća. I LOVE THIS GAME? Ma maknimo ovaj upitnik, naravno da je volim.

JEDNOSTAVNO LOŠI

30. LOS ANGELES CLIPPERS

Nevjerojatna momčad, imaju jednog rasnog all-star igrača (Baron), jednog pravog centra (Kaman), još jednoga koji nije post igrač ali je fenomenalan bloker (Camby), sada su doveli tipa koji lakoćom kupi double-duoblove i pravi je power-forward (Randolph), a eto opet su uvjerljivo najgora momčad lige. Kemija je problem koji ne mogu savladati, kod njih i dalje vlada maksima kako je veće bolje što je stav koji više ne prolazi u nijednoj sferi života, pa tako ni u košarci. Urnebesu doprinosi i činjenica što ih vodi i trenira uvjerljivo najgori NBA stručnjak zadnjih 10 godina, veliki Mike Dunleavy.

Nemam ih namjeru previše gledati ove sezone, osim da snimim Erica Gordona – odlaskom Mobleya u New York pozicija dvojke je potpuno slobodna i rookie će imati prilike pokazati da li materijal za NBA. Fizikalije ima, ali upitno je da li je tako dobar šuter kakvim je reklamiran u srednjoj školi, jer u onoj jednoj godini na Indiani nije se baš pokazao. Evo, kako je poanta ovih postova ne samo nešto bilježiti već prvenstveno iznositi mišljenje, moje je i dalje isto - Gordon neće biti igrač po kojemu ćemo pamtiti ovu draft klasu.

Drugi razlog za gledati ih ne postoji, osim da vidimo tko će se prije potući – Davis i Dunleavy, Randolph i Kaman, ili će ih Camby zatući sve skupa ako ga pod hitno negdje ne trejdaju. A osim Cambya u izlogu je i Kaman, Dunleavy će si očito pokušati produžiti život na bilo koji način a kako to neće moći napraviti na parketu jedino mu ostaje ured. Kako i Camby i Kaman imaju kvalitetu za biti razlika između lutrije i playoffa na jednom Istoku (da, situacija je toliko osrednja), eto nam i razloga da motrimo na Dunleavyeve poteze.

29. MEMPHIS GRIZZLIES

Mladi, slabašni a opet ozbiljni. Sad, koliko su mladi upitno je jer Mayo izgleda kao da je prvi rođak Odenu i Lebronu, ali na stranu lažni rodni listovi. Najbolja vijest za njih je da Iavaroni ne odustaje od toga da ovu momčad napravi konkurentnom. Mayo je pravi strijelac, jedino što nema je savjest, već se nametnuo kao lider i nitko drugi i ne pokušava pucati ključne lopte. Za sada je ipak samo to, iako potencijala za all-round igrača ima. Stoga je Rudy Gay i dalje prva violina jer je puno korisniji, bitan je i Gasol Jr. koji ih koliko toliko drži pod košem, a najveću muku zadaju najbrojniji - playmakeri.

Lowry je igrač za 20 minuta u kojima može napraviti dar-mar, dok Mike Conley nije ni to. Evo jedna usporedba – Augustin je godinu neiskusniji, a već sada ima bolju igru od Conleya jer je u stanju zabiti iz vana, te time otvoriti nešto više prostora za slash n kick igru. Conley ne može zabiti iz vana, stoga nema potrebe igrati previše striktnu obranu na njemu. To mu onemogućuje prednost od prvog koraka i uopće ga drži dalje od reketa. Najluđe od svega, Conley uopće nema brzinu kakvu imaju jedan Parker i Harris pa da samo na račun nje napravi karijeru. Zamislite Parkera sa lošijim šutom i prosječnom brzinom, i eto vam Conleya. Za njega je T.J. Ford nedostižan ideal.

Evo, samo na zadnjem draftu izabrana su tri bolja playa – Westbrook, Augustin i naravno Rose. Sva tri imaju dovoljno oružja da izrastu u startere koji će godinama voditi svoje momčadi. Conley je više u rangu Feltona, dakle igrač koji je silom prilika starter a najbolji bi bio u ulozi back-upa gdje bi njegov talent nailazio na suparnike protiv kojih bi mogao doći do izražaja. S tim da Felton bar ima fizikalije, dok je Conley ne popravi li šut i ne nauči li bar nekoliko načina da stvori višak igrača osuđen na Europu.

Zaključak? To što su s obzirom na sve otežavajuće okolnosti (mladost, nedostatak talenta, tanku rotaciju) u stanju odigrati dobru obranu i zaprijetiti u napadu, te ostati koncentrirani, e to je dovoljan razlog da ih stavimo ispred Clippersa koji možda imaju više talenta ali nemaju ni malo momčadskog duha koji je za sada u Memphisu prisutan.

28. OKLAHOMA CITY THUNDER

Odlaskom Carlesima treba očekivati povećanu borbenost i više zadovoljstva kod igrača, ali ne i previše pobjeda. Jednostavno razina talenta je na niskim granama i ovo u biti nije košarkaška momčad već trening kamp za tri sjajna mlada igrača. Odbij Duranta, Greena i Westbrooka koji tek stasavaju i iz utakmice u utakmicu postaju sve bolji (doslovno bolji, Durant nalazi sve bolje načine za doći u poziciju za laganu realizaciju, Green je sve bolji šuter i all-round igrač, Westbrook sve manje forsira i sve više pomaže u ostalim segmentima igre - ma sva trojica imaju takav all-round potencijal da me ne bi čudilo kad bi jednog dana u istoj tekmi ostvarili svaki po triple-double), i uglavnom bez njih nemaš više ništa.

Veteranska podrška potrebna da se nauči pobjeđivati ne postoji, glavni šljaker Collison usprkos svom zalaganju tek je sporedan igrač, glavni post strijelac Wilcox skromnih je kapaciteta i manjkavih fizikalija, playmaker Watson je back-up za 20 minuta koji silom prilika ima minutažu startera (i jedan je od onih koji vjeruje da ima all-star kvalitetu), Mason i Wilkins dva su atletska swingmana već pomalo potrošena i inače potpuno neopasna po koš. U biti, ako makneš klince momčad je ovo pustija od noćnog života Oklahoma Citya. Sa novim čovjekom na klupi stasavanje postaje ugodnije, učenje brže pa možda već i ove sezone osjetimo pomake. Bar da skoče do sljedeće kategorije, ovih što ostavljaju pozitivan dojam ako već ne ostvaruju pozitivan rezultat.

27. WASHINGTON WIZARDS

Realno pripadaju u kategoriju limitiranih, ali kao i uvijek zahvaljujući epidemiji ozljeda ništa ne biva onako kako se očekuje. Ne znaš što je gore, to što gube igrače zbog ozljeda, što imaju uložene ogromne novce u Arenasa kao lidera iako je jasno da se radi tek o fenomenalnom hakleru, ili što su se riješili jednog od najboljih stručnjaka u ligi. Kako god bilo, i dalje imaju Butlera i Jamisona, te će Arenasovim povratkom moći složiti kompetentan napadački trojac. Samo, bojim se da ni veliki trojac više neće biti dovoljan za ozbiljnije pobjede, jer ostatak rostera gotovo da ne postoji.

Posebice se to odnosi na obranu, bez Haywooda i sa Ethanom Thomasom koji je bivši, ovise o učinku jednog rookiea koji ima sjajno prezime ali i manjak kilograma i iskustva, te o igraču sklonom problematičnim odlukama koji usprkos talentu još nije u glavi odlučio da je košarka ono što mu je najbitnije u životu. A uz to što previše ovise o nezrelom Blatcheu i rodijaku McGeeu, još su ostali bez podrške s klupe. Nekada pouzdani Daniels se raspao, Stevenson je prelimitiran a sve važniji zbog manjka ljudi te je kontraproduktivan, dok je mladi Young za sada tek young gun. Potencijala ima, ali misle li dogodine u borbu za playoff trebat će i nešto novih lica koja znaju svoj posao.

BOLJI OD REZULTATA

26. MINNESOTA TIMBERWOLVES

Jednog playa su daleko od toga da budu prava momčad. Jednog playa, i možda jednog centra? Jefferson je sjajan, lakoća kojom zabija svake sezone sve je veća ali isto tako primjetno je da postaje više jedan ležeran strijelac u stilu Malonea i Boozera nego šljaker kakvi su Horford ili KG. Što nije loše, samo tada ga treba okružiti pravim suigračima. Craig Smith je šljaker, ali ovdje tražimo čovjeka koji može igrati u petorci a ne igraču zadatka. Nažalost, Kevin Love je prespor i prekratak da bi igrao u postu, eksperimentiranje sa njim i Biga Alom u petorci nema smisla. Jefferson je predobar da bi se gurao pod košem, Love može naći bitniju ulogu u momčadi samo ako će igrati licem košu. Ne nadopunjuju jedan drugoga ni najmanje.

Imaš Lovea koji je odličan sporedan igrač, Smitha koji je savršen za 20 minuta, ali nemaš pravu peticu koja može Jeffersonu omogučiti da u miru radi ono što najbolje zna - trpa koševe. Naravno, prema problemu kakvoga imaju sa playevima, ova rotacija pod košem još je i dobra.
Randy Foye gubi još jednu sezonu na jedinici, iako je više nego jasno da se radi o odličnom strijelcu koji briljira u ulozi šestog igrača. Bez pravog playa nema ni lopti za Mikea Millera, te jedino Jeffersonov talent (koji smiješnima zna napraviti i Duncana, i Howarda, da ne govorim Amarea) i ta borbenost koju prezentiraju Love, Smith i Gomes pod obručima za sada Wolvese čine konkurentnima. U biti, to je i jedini razlog zašto ih ne smatramo potpuno lošima, nije uopće iluzorno očekivati da bi sa jednim pravim veteranom na jedinici ova momčad mnogima zaparila.

25. CHARLOTTE BOBCATS

Larry Brown kreće u destrukciju, ali da nije sve crno pokazuje D.J. Augustin koji se od samoga početka nametnuo kao pravo rješenje za playa. Eto, bar u tome su imali sreće, sada još samo trebaju smisliti što da rade sa ogromnim ugovorima Richardsona, Wallacea i Okafora. Ova momčad ima mana, ali nitko me ne može uvjeriti da je malo drugačijim pristupom Brown mogao iz njih izvući predanost, borbenost i trku za osmom pozicijom. Sa ovako narušenom atmosferom i potpuno poremećenim poredkom vrijednosti u ekipi, mogu biti sretni ako ostvare lanjski rezultat. Šteta, jer moguće je da im treba tek jedan Kaman ili Camby kako bi postali legitimni kandidat za playoff.

Nažalost, kako takvoga ne mogu dovesti a da se ne odreknu nekoga od gore spomenutih igrača, osuđeni su na trčanje za vlastitim repom. Možda je Brown u pravu što želi drastične promjene, što se ne želi zadovoljiti sa momčadi čija jezgra garantira tek utješne playoff nastupe. Ali dok ne dobijemo dovoljno materijala da zaključimo što je pravo a što krivo, samo ih možemo proglasiti lošom momčadi koja je konkurentnija od drugih loših ekipa samo zato jer ima dovoljno provjerenog talenta i kvalitete, kako na parketu tako i na klupi.

24. SACRAMENTO KINGS

Pristup kakav pokazuju valjda je razoružao sve koji kritiziraju Theusa trenera. Ova momčad se uvijek bori, u vlastitoj dvorani doduše nešto su čvršći, ali s obzirom da su skoro cijelu sezonu bez prvog strijelca Martina (i doslovno cijelu bez fajtera i šutera Garcie koji je bio nezamjenjiv u lanjskim završnicama) igraju iznad svih očekivanja. Theus je složio dobru rotaciju, posebice mu treba čestita na načinu na koji je uklopio Millera i Hawesa. Od davno nismo vidjeli nekoga da igra sa twin towersima, a nitko vjerovatno nikada u povijesti nije igrao sa bijelim twin towersima.

S obzirom na kvalitetu sve osim forsiranja dva bijela brata u petorci bilo bi pogrešno. Najbolje od svega, i jedan i drugi rijetko se spuštaju u reket te uglavnom vise vani licem prema košu. Pa onda Miller razigrava vanjske igrače koji ulaze pod koš, ili Hawes puca trice. U obrani pak njihova visina, borbenost i neustrašivost drže reket pod kontrolom. John Salmons je taj koji vuče u trenutcima kada sve drugo stane, ulogu prvog strijelca odrađuje solidno i bit će idealno rješenje sa klupe kada se Martin vrati. Najveći problem Kingsa i razlog zašto će biti sretni sa svakom pobjedom je nedostatak iole sposobnog playa.

Beno Udrih je postao bolji igrač, osim što može zabiti iz vana pokazuje da je u stanju ući i pod koš te realizirati i razigrati. Što je odlično kada bi on ulazio sa klupe a ne bio prvi play koji igra 35 minuta po tekmi. Jer usprkos većem napadačkom arsenalu, Beno je i dalje stroj za gubljenje lopti. Stoga jedine dvije akcije koje omogućuju Kingsima da budu konkurentni jesu da lopta ide Salmonsu (ili Martinu kad se vrati) i da on igra 1 na 5, ili da Miller razigrava sa vrha reketa. Bekovi nisu loši, Bobby Jackson je gotov ali Udrih, Brown, Salmons, Garcia i Martin mogu zabiti, problem je dakle samo organizacija igre i donošenje najboljih odluka u datom trenutku. Neka ne ljeto nađu pravu jedinicu i eto ih u borbi za playoff. Sa Theusom na klupi.

KOJI K.... UOPĆE ZNAMO

23. MILWAUKEE BUCKS

Stoje solidno, ali uz Miami ostavljaju najgori dojam od svih loših ekipa koja uz puno sreće mogu u playoff. Olakotna je okolnost što se drže u igri za playoff igrajući skoro cijelu sezonu bez nominalno prvog igrača Michaela Redda, te ostavljamo otvorenu opciju da će kada se kompletiraju (i Bogut je trenutno van stroja) možda dobiti novu dimenziju u napadu. Skiles je popravio obranu i voljni moment, eto beskrvnoga Vilanuevu zamijenio je borbeni Mbah a Moute, ali nema tu talenta. Osim Redda koji je sjajan šuter, i Boguta koji je solidna petica u oba smjera, ostatak momčadi je redom materijal za klupu. Jednostavno, dosadni su i neuvjerljivi kao i sam grad iz kojega dolaze.

Jefferson ima preveliku ulogu u napadu a to nikada nije dobra stvar, kao četvrta opcija on je sjajan ali kao prva ili druga – jednostavno nije. Sessions je aktivan play, ali s više minuta pokazuje se da i nije toliko playmaker koliko strijelac. Ali kad je u igri bar se stvari miču sa mrtve točke, momak donosi dašak svježine u učmalost Wisconsina. Ridnour je jednostavno preograničen fizički da igra na ovoj razini, Vilanueva je igrač za 20 minuta, Bell za 10, a spomenuti Mbah u Mpampah tipični je šljaker sa Boston Collegea (iako stiže sa UCLA-e), četvorka u tijelu trojke koja se ne boji nikoga ali koja služi tek za podizanje energije a ne za startnu ulogu.

Posloži li Skiles stabilnu rotaciju, čvrstu obranu i rasporedi li uloge u napadu tako da Bogut dobije više lopti od Jeffersona, Bucksi se mogu nadati koraku naprijed. Ostane li pak sve na dosadašnjih nekoliko igrača koji doprinose i hrpi ostalih koji tek uzimaju, ostaju na dnu gdje im je realno sa ovakvim rosterom i mjesto. Skilesova sposobnost da probudi vatru u igračima legendarna je i to je ključ napredka ove ekipe, samo čini se da je ovaj roster toliko uspavan i toliko različitih vještina od onih koje Skilesu traži u svojih igrala, da spajanje ovakvih različitosti izgleda kao dobra šala.

22. NEW YORK KNICKS

Iako više nisu totalna katastrofa kakva su bili za Thomasove vladavine, jer ipak danas imaju za trenera čovjeka koji zna kako postaviti napad (ako ćemo tako zvati šutiranje trice na sve moguće načine), talentom su slabašni, posebice nakon nedavnog tradea. D'Antoni je korisnima Robinsonu i Leeu u jezgru nedodirljivih pridodao i Chandlera koji se pokazuje sjajnim šuterom, te Chrisa Duhona koji svoj posao odrađuje iznenađujuće dobro. U biti po svemu što je do sada pokazao Duhon se čini kao reinkarnacija takvih legendi Knicksa kakve su bile Derek Harper ili Charlie Ward, što je i naznaka da stvari postaju bolje. Njih četvero čine osnovu momčadi, a ne treba biti veliki stručnjak da zaključiš kako sa ovakvom prvom četvorkom nećeš do previše pobjeda bez obzira na sistem. Ali bar se neće međusobno potući. Nemojmo ih podcjenjivati - ne samo da se neće potući već će mnogi na njima slomiti zube jer redom se radi o fajterima prve klase koji se ne boje nikoga. Ova četvorka čini idealnu rotaciju, sad im samo treba par super-zvijezda. Bron i Bosh? Nekako mi svakim danom sve to ima više smisla. Do tada morat će se zadovoljiti sa ostalima.

A ostali su prolaznici i plaćenici koji igraju jer boljih nema, a odluka vrha da se sve karte polože na budućnost samo će dodatno olakšati simbiozu momčadi sa porazima, kada nema nikakvog pritiska za rezultatom on se obično i ne ostvari. Uglavnom, staza kojom kreću Walsh i D'Antoni nije uvijek baš najjasnija, evo čisto primjer Marburya. Jasno je da su pokušali smanjiti njegovu odštetu i da ga nisu htjeli otpustiti za punu cifru, ali kada su vidjeli da ovaj ne popušta, čemu se inatiti? Držiš u blizini momčadi čovjeka koji je sposoban uništiti svaku atmosferu, evo sada su ga kaznili suspenzijom utakmice jer je kao odbio igrati u trenutku kada su što zbog tradea što zbog ozljeda ostali bez bekova. Pa naravno da je odbio, natežete se oko love od početka sezone i sad bi on kao trebao glumiti profesionalca i igrati a nitko ga ne želi u blizini a kamoli na terenu.

I tako se vodstvo Knicksa slizalo na razinu Starburya, važnija im je lova od momčadi, prodaju pamet a predstavljaju klub koji je tog istog Marburya doveo pod tim i takvim uvjetima plaćanja. I sad će zbog suspenzije uštedjeti par stotina tisuća dolara koliko vrijedi jedan Marburyev nastup, pa će stvar na sud da se ta lova vrati, a za cijelo to vrijeme momčad pati. Sad, zar nije bilo jednostavnije isplatiti Marburya u cjelosti i okrenuti novu stranicu, te zadržati Crawforda bar još jednu sezonu nego prolaziti kroz ovu situaciju krpanja rostera i natezanja po sudu? Ali bar su se makli od Thomasova razmišljanja koje je se uglavnom vrtilo oko uspjeha preko noći. Ova garnitura, usprkos upitnim potezima, bar ne forsira takvu ideju, ne dovodi tek zvučna imena već dijeli uloge. I to karakterne jer ovo je ipak New York. Sama činjenica što igraš u Madisonu i nosiš taj dres u stanju je od prosječnog igrača napraviti zvijer. U eri Isaiha Thomasa toga je bilo premalo, a sada se stvari ipak mjenjaju. Možda ne toliko brzo da ih stavimo par pozicija naprijed, možda ne toliko brzo da ih smatramo legitimnim konkurentima za playoff, ali dovoljno brzo da im damo priliku da pokažu kako dosadašnji solidni rezultati nisu tek slučajni.

21. MIAMI HEAT

Ovo je uber-limitirana momčad, usprkos nekolicini odličnih košarkaša ogromne rupe pod košem i na vanjskim pozicijama odvlače svu pažnju. Ova momčad ovisi samo o Dwyaneu Wadeu i njegovom učinku, bez njega oni su katastrofa u svakom pogledu. Naravno, ostane li Wade u top fizičkom izdanju cijelu sezonu, po defaultu imaju šanse za playoff, stoga i jesu u ovoj skupini. Ali ostatak momčadi je stvarno smješan te bi u slučaju ponovne ozljede Wadea, opet bili osuđeni na lanjske serije poraza.

Shawn Marion je od all-round monstruma postao tek solidan igrač koji radi od svega po malo a u biti ništa, Beasley je odličan strijelac ali nema ni p od post igre, u oba smjera više je malo krilo nego prava četvorka što je razlog da se već sada upali alarm nad njegovim izborom. Mario Chalmers je više nego solidan s obzirom da se radi o picku druge runde, ali ako vam je on prvi play a pucate na playoff, to dovoljno govori. Čak i je uvijek standardni Haslem zbog toga što je prisiljen igrati peticu beskoristan, sve ono dobro što napravi anulira jer jednostavno nije u stanju čuvati više, jače i teže centre. Dakle, sa Wadeom u ovom bazenu osrednjosti zvanom Istok Miami može do playoffa, kao uostalom i još 14 drugih ekipa. Ali bez njega, ili sa njim zatvorenim od kvalitetnijih obrana (a u tu skupinu spada jako malo momčadi, samo one najbolje), ova ekipa je lutrijska u svakom pogledu.

20. CHICAGO BULLS

Koliko god bili loši, koliko god imali najsmješnijeg trenera u ligi i koliko god ne znali u kojem smjeru uopće idu, imaju Derricka Rosea. I da, već u svojoj prvoj sezoni on je dovoljan da ih se uzme ozbiljno. Ovo nije Chicago, ovo je Memphis – Rose igra istu igru kao kod Caliparia, uporno napada reket i lomi igrače brzinom i driblinzima. Ben Gordon glumi Chrisa Douglasa-Robertsa, čeka svoju loptu i priliku za šut, ali nema one sirove snage kakvu je pod košem imao Memphis u Joeyu Dorseyu. O tom potom, sada pričamo o Roseu.

Postoji brzina i postoji "brzina". A Rose spada u ovu drugu kategoriju, jednostavno ne postoji obrambena formacija koju nije u stanju prepoloviti. Kako za sada nema neki šut, čovjek bi očekivao da ga obrane puštaju samoga da šutira čuvajući ga sa korak prednosti kako bi mu spriječili ulaz, ali uzalud. Te rupe kroz koje se on provuče a da ne izgubi loptu običnom su smrtniku neshvatljive, to si može tek predočiti iz sličnih stvari koje izvode Nash, Paul i Roy, koji je da naglasim ipak najveći čarobnjak driblinga, to kako se taj čovjek polagano a sigurno vrti oko obrana sa loptom u ruci to je čista poezija. Ali na stranu Roy, ovo je Roseova priča.

Istok je toliko slabašan, uostalom cijela liga je slabašna, da bi Bullsi uspiju li složiti nekakvu rotaciju kroz sljedeći mjesec mogli ozbiljno napasti osmo mjesto. Tu se prije svega podrazumjeva vraćanje u život Luola Denga ili bar njegov trade za visokoga igrača koji može nešto odraditi pod košem. U hrpi razočaranja Noah i Deng nekako odskaču, ipak se radi o karakternim momcima koji bi trebali bolje iskoristiti dobivene prilike, ali ta lakoća kojom dojučerašnjeg prvog igrača Denga čovjek može zamisliti u tradeu dovoljno govori koliko je Rose dobar. Toliko da nitko drugi nije važan. Kao što je rekao veliki Ari Gold u jednoj legendarnoj epizodi Entouragea - franšize ne rastu na drvetu. A Rose je franšiza koju su Bullsi doslovno dobili na poklon. Da, sve u Chicagu je tek njegova priča.

19. GOLDEN STATE WARRIORS

Uspije li Nelson u sljedećem mjesecu uklopiti Crawforda i vrati li se Ellis u pravom izdanju, tada zaboravite na serije poraza ili utakmice u kojima se muče da ubace preko 80. Sam Biedrinsov razvoj, široka klupa i ozbiljnost kojom Jackson i Maggette prilaze poslu razlog su za optimizam, a kad im dodaš još talent spomenute dvojice, eto momčadi koju nitko neće voljeti vidjeti sa druge strane. Mogu upasti u ludu seriju i čak uhvatiti playoff, a opet mogu i totalno izgubiti kompas. Za ekipu koja ne igra obranu, osim pojedinačno, bilo kakvo skretanje od zacrtanog plana može biti kobno jer fluidnost napada je sve što imaju. Nelson ionako stalno pleše na žici i pitanje je koliko će Ellisova suspenzija utjecati na odnose. I uopće, koliko će Captain Jack i Maggette izdržati u svojim all-round ulogama zaredaju li serije negativnih rezultata.

18. NEW JERSEY NETS

Na krilima fenomenalnih Harrisa i Cartera i pod budnim okom Franka Netsi umjesto da su na dnu Istoka kucaju čak i na playoff poziciju. Nepoznanica je koliko dugo mogu na ovakvoj all-star razini igrati Carter i Harris, te koliko mogu izvući od ostatka momčadi. Na padnu li ova dvojica i stabilizira li se nekakva rotacija, nema razloga vjerovati da ih čeka nekakav bitniji pad u igri. Obrambeno su očajni, ali u sličnoj situaciji je i većina im konkurenata stoga šanse postoje.

Uglavnom, za sada je iskočio Brook Lopez kao nova velika bijela nada te se već nametnuo kao treći igrač te onaj koji bi mogao donijeti malo toliko potrebne stabilnosti. Tu je još jedan bijeli brat, odlični šuter Ryan Anderson koji je uz sve i pravi fajter, Sean Williams napadački i dalje je na nuli ali blokerski instinkt sve mu je izoštreniji te se i u obrani lagano uči nekim stvarima, poput pravilne rotacije ili pomaganja. Sve u svemu, iako su tanki i praktički iza Cartera i Harrisa nemaju nikoga na vanjskim pozicijama (Hayes je beskorisni veteran a izgleda da je i Dooling ušao u tu kategoriju) mogu već ove sezone pokvariti svoje planove za visokim pickom zadrže li ovakvu formu. A opet, mogu pasti i zaredati serijom poraza od koje boli glava. Pogotovo dogodi li se nešto fenomenalnima (ali stvarno fenomenalnima) Carteru i Harrisu. I da, i Lopez i Anderson su razlozi zbog kojih ćemo ovu draft klasu pamtiti po dobrome.

17. INDIANA PACERS

Imaju karakter, imaju napadačku širinu najviše kvalitete, a u Grangeru svakim danom sve više dobivaju i lidera. Tko je to mogao i zamisliti, da će od klinca izabranog sredinom prvog kruga i koji je bio gotov igrač postati ovakav stroj za koševe. Nažalost, ono što nemaju je obrana, tih nekoliko igrača kojima bi zaustavljanje protivnika bilo specijalnost. Nisu slučajno izgubili 5 tekmi sa 6 ili manje koševa, jednostavno nedostaje makar jedan čovjek koji bi mogao zalijepiti bananu nekome tko jurne prema košu. Foster i Nesterović su solidni, Foster se bori i skače, Rašo daje dodatnu dimenziju ionako raznovrsnom i nesebičnom napadu razigravajući sa vrha reketa, ali nema čovjek koji će zatvoriti reket. Da im je makar jedan Joel Przybilla, danas bi imali score 9-7 a ne 6-10.

Ali postoji i jedan paradoks. Naime, Jim O'Brien je itekako svjestan što mu nedostaju u ovoj momčadi, te stoga pokušava pronaći nekakav način da na silu dođe do pobjeda. Drugim riječima, tražeći ravnotežu između obrane i napada, O'Brien previše miksa te često u ključnim trenutcima igra sa Fosterom umjesto Murphya, ili sa Jackom umjesto Forda. I to se može razumjeti, Jack i Foster su u NBA zbog obrane, dok Ford i Murphy nisu u stanju usprkos najboljim namjerama zaustaviti više i jače odnosno brže i eksplozivnije protivnike. Ali gurajući njih na klupu, uzimaš momčadi dio identiteta, pa na kraju možda imaš nešto bolju obranu ali to je ništa prema onome koliko gubiš u napadu. Mislim, bez obzira na sve njegove mane, jedan play kakav je Ford ne bi smio biti uopće u istoj rečenici sa jednim antitalentom kakav je Jack koji karijeru može zahvaliti prvenstveno fizikalijama.

Dok postoje naznake da bi se stvari mogle pokvariti, ne mogu ih staviti u kategoriju iznad svih ovih momčadi ma koliko mi bili simpatični. Ipak, u jednu stvar možemo biti sigurni. U Brandonu Rushu dobili su budućeg nositelja igre. Ići ću čak toliko daleko da ustvrdim kako ovaj Rush ima nešto i od imenjaka mu Roya. Obojica su u ligu stigla kao gotovi igrači, obojica su all-round majstori, i obojica igraju glavom kakvu 19-godišnji rookie jednostavno ne može imati. Ma prezreli su oni i za svoje 23, odnosno 24 godine. Naravno, stariji Brandon je klasa za sebe i igrač sposoban nositi klub što dokazuje već drugu godinu za redom, dok je Rush više igrač za petorku, ali tko kaže da se i on nakon sezone prilagodbe ligi neće dodatno razviti. Pogledajte samo Grangera. Stoga, ni malo nas ne treba iznenaditi ako uz njega dogodine baš Rush bude nositelj ove momčadi.

16. PHILADELPHIA 76ERS

Brand lagano ulazi u ritam, Iguodala u ruke uzima odgovornost i obvezu da stalno nešto kreira, Young se pokazuje kao legitimna napadačka opcija. Ali loše strane su prevelike uloge Andrea Millera i nedostatak ikakve pomoći sa klupe. Naravno, stvari se mogu promijeniti u čas. Miller može postati prvenstveno razigravač, nije da to nije u stanju već je jednostavno zarobljen u lanjsku ulogu koja je od njega tražila više koševa a manje asista. Louis Williams svaki čas može upasti u lanjski ritam kada je trpao koševe. Ali s druge strane, Iguodala se može preforsirati, Brand izgoriti od želje a Young je premlad da nosi napadački teret momčadi koja puca na ulogu nositelja. Može li Cheeks složiti ovu momčad na vrijeme, da tamo negdje oko all-star vikenda počnu ličiti na opasnu ekipu? Kako stvari stoje, obje opcije su realne stoga ih ne možemo staviti nego u ovu skupinu. Iako, i ako se stvari odigraju najbolje što mogu, teško da ova momčad bez većeg razvoja Younga i Williamsa može otići dalje od skupine limitiranih. Jednostavno, Brand je u fazi karijere kada se lagano učinkom ide prema dolje, Iguodala je materijal za drugu violinu, a bez superiornog talenta nema ni vrhunskih rezultata.

LIMITIRANI

15. ATLANTA HAWKS

Imaju karakter, imaju čvrstu jezgru u oba smjera ali nemaju širinu. Horford, Johnson i Smith su toliko tvrdi da sami svojim pristupom i stavom garantiraju nastup u playoffu, ali nažalost za ravnopravnu borbu nema dovoljno oružja. Svi ostali su tek šuteri iz vani, a oslanjati se samo na vanjski šut nije garnacija stabilnosti, posebice kada su ti takozvani revolveraši poprilično streaky – Bibby, Murray i Evans, uz Marvina Williamsa koji je ionako tek ovoga ljeta naučio šutirati tricu. Ali da imaju jezgru tri igrača na koju se da nadograditi imaju. Što je, koliko god me to iritiralo priznati, u ovakvoj raspodjeli snaga i više nego dovoljno za dobar rezultat. Ne, naravno da me ne iritira ništa vezano uz nekoga od njih troje, posebice ne uz Horforda, ali od kada je ovako malo dovoljno da imaš sigurnu playoff poziciju?

14. TORONTO RAPTORS

Solidno balansirana ekipa, malo tanka ali sa dovoljno oružja da budu mirni što se tiče playoffa. Da nisu taoci nesposobnosti svoga trenera koji iz jezgre koju godinama ima na raspolaganju još nije složio rotaciju koja bi funkcionirala, pomakli bi ih iz ove kategorije u onu iznad. Nažalost, dok je Mitchell na klupi limiti Raptorsa imaju i ime i prezime. Ali bar više nisu usamljeni, lani su bili jedina momčad sa epitetom limitirane a eto sad uz sebe imaju i Atlantu. Duo Bosh-Calderon dovoljno je dobar da ih drži iznad vode, ali neke promjene moraju se dogoditi kako bi prerasli probleme vezane uz obranu, nedostatak definiranog trećeg igrača u napadu, te uopće strijelca sa vanjskih pozicija koji igra sa loptom a ne je samo čeka u kutu.

WEEK REPORT NO.4

THE NOTHING

Prije normalnih i zanimljivih stvari, par riječi o domaćoj bijedi. Točnije o tučnjavi na tekmi Cibone i Splita. Čisto da i to spomenemo na ovim stranicama. Kakva se buka digla oko par pleski Marshalla, malo je falilo da netko zatraži da se dotičnoga deportira iz zemlje. OK, nema opravdanja za gubljenje glave, ali čovjek je reagirao kako je reagirao i sad ga treba kazniti. I to je to. Po meni, Cibona je dovoljno kažnjena već time što pola budžeta troši na igrača koji gleda samo svoj šut i koji je praktički šesti igrač, tzv. instant offense sa klupe. Mogu zahvaliti Perasu što mu je našao ulogu u kojoj najmanje šteti, sumnjam da bi neki drugi trener imao muda za tako se postaviti prema nominalno prvoj zvijezdi ekipe.

Marshall očito nije prepametan momak, uostalom čim je prokockao NBA karijeru jasnu je u kakvu skupinu spada. Da, bez takvih bez mozga teško bi u Europi vidjeli pravog Amera za realne pare, ali uvijek se postavlja pitanje vrijedi li riskirati toliku lovu za igrača koji je u stanju upropastiti sezonu. U konkretnom slučaju dobili smo odgovor – ne vrijedi. Znači, imamo Marshalla koji je totalni bezveznjak u svakom pogledu, imamo one pičkice iz Splita koje gledaju kako im netko mlati suigrača, imamo samog tog suigrača koji kasnije ide nogom na Marshalla kad su se stvari smirile što je po meni najjadnije što tip koji je popio batine može napraviti, imamo nikakvu košarku punu nervoze i trećerazrednih poteza. Pitanje se nameće samo po sebi – zašto bi itko pratio domaću košarku?

Pa jedino što valja vidjeti je rad dva nesumnjivo odlična stručnjaka koji od ovoga što imaju izvlače maksimum. Peras i Piksi svaka čast, napravili ste od hrpe bezveznjaka dvije solidne ekipe. Međutim, život je jednostavno prekratak da čovjek gubi svoje vrijeme na išta vezano uz balkansku košarku. Pardon, istočno europsku. Sve što sam želio reći prenijevši ovaj tok nesvijesti na ekran je da cijela ova buka oke jedne bezvezne tuče nije ništa drugo nego još jedan dokaz da mediji kurca ne valjaju, jer da je tekma završila sa 30 razlike za Cibonu sve bi ostalo na par kartica. Ovako imamo malo krvi i samo što ne osnujemo svoj ogranak KKK-a.

I da usput, stigao sam s posla taman da pogledam kraj tekme između Cibone i Talijana, zadnjih par minuta i produžetak. Zna li itko što je Kus mislio kada je napravio faul na 4 razlike za Cibonu? Osim što je omogućio onom debelome da zabije iz zicera i izjednači na kraju, što srećom nije uspio. I to je kao zaslužena pobjeda, ta jedna lopta koja je iscurila iz obruča?

THE TRADE

Par riječi o tome tko je najbolje prošao u tradeu godine. Ili je bolji trade bio onaj Billupsov, ipak je on jednu momčad napravio boljom odmah a ne za nekoliko godina. Uopće, kakvi su to sada kriteriji za ocjeniti trade koji će se pokazati pametnim tek za dvije sezone? Gdje su dobra stara vremena kada se gledalo samo kakav se talent razmijenio i kako paše u novu momčad? Danas sve drugo ispada važnije od same igre.

Knicksi su napravili potez kakav su obećali, ali u ovom trenutku on ima malo drugačiji prizvuk nego što ga je imao ovoga ljeta kada su Walsh i D'Antoni preuzeli u potpunosti klub od Isaiha Thomasa. Kada su obećali čistiti njegov nered, malo tko je u taj nered ubrajao Jamala Crawforda, jedinu konstantnu svjetlu točku kluba zadnjih 5 godina. Nakon više nego dobrih ovogodišnjih igara, ni Zach Randolph odjednom više nije izgledao tako loše.

OK, tu možemo povući crtu, Zach Randolph je Zach Randolph, nikada nije bio upitan njegov talent već karakter, tako da ako je u ovome trenu i djelovao mirno i korisno teško da bi taj trenutak potrajao. Ali upitnici se definitivno moraju postaviti pored imena Jamala Crawforda. Njegova jedina krivica je što ima godinu dana predug ugovor. To nema veze ni sa Thomasom, ni sa problematično slaganim rosterom. Crawford je pozitivac u svakom smislu, ako i ima malo prenapuhan ugovor u ovakvoj ligi to je zanemarivo s obzirom na ono što znači momčadi.

Dati svoga prvog strijelca za kikiriki samo kako bi imao love za imaginarni lov na potpis Lebrona Jamesa dvije godine u budućnosti, e to nije potez koji zaslužuje prolaznu ocjenu. Budimo što prizemniji i navedimo tek dva razloga – prvo, jer isti ovaj potez možeš napraviti i dogodine, za korisnog igrača kao što je Crawford uvijek će biti zainteresiranih pogotovo ako ga daješ u bescijenje. Drugo, rješavaš se startnog visokog beka a na rosteru nemaš alternative niti imaš u planu nekakvo rješenje.

Ah, da – pa stigao je Mobley. Streaky šuter koji samo što se ne raspadne stiže kao zamjena streaky šuteru u naponu snage koji je u svakom pogledu bolji i kompletniji košarkaš, čak ako i ne staviš naglasak na godine i fizičko stanje. Tu je i Tim Thomas koji dolazi kod jedinog čovjeka koji je znao nešto izvući iz njega u zadnjih 10 godina karijere. Samo, niti je ovo Phoenix niti na rosteru postoji Steve Nash koji će mu uvijek dati pravu loptu u pravo vrijeme. Knicksi su ekipa koja treba radnike i ratnike, a Thomas je slacker sa kojim ni Linklater ne bi znao što bi.

I stigli smo do Ala Harringtona, čovjeka koji dolazi umjesto Crawforda. Hajdemo naći neki veći smisao, da ne svodimo sve na to kako je jedini razlog zašto Knicksi žele Harringtona taj što kao i svi ranije navedeni ima godinu manje ugovora. Recimo da se radi o visokom koji širi reket u napadu, a u obrani može igrati power ulogu, što je sve što D'Antoniu treba. Yeah baby, a i Walsh je u dobrim odnosima sa njim, čak dva puta ga je potpisao u Indiani.

I tako Knicksi iz ovoga tradea dobivaju hrpu odpadaka, tipove koji su cijelu karijeru na rubu da ih se proglasi lošim momcima, ali i šansu da jednoga dana potpišu Lebrona. To što će navijači još dvije godine morati trpiti nikakvu momčad umjesto da im se odmah dalo pomaka naprijed, to je očito manje bitno. Uglavnom, ma kako se stvari rasplele za dvije godine (a nešto mi govori da Bron neće nigdje iz Clevelanda koji će iz sezone u sezonu biti sve bolji, čekaj samo da se ugovore Sczerbiaka i Big Bena pretvore u žive igrače), sadašnje stanje nije ništa bolje od lanjskoga, a to je ono najvažnije. Stoga, na stranu kupljeno vrijeme i mir u kući, ovaj klub je i dalje na samome dnu.

Ukratko rezimirajmo - ako je Randolph i bio problem u svlačionici, Crawford sigurno nije. Potjerao si dva talentirana košarkaša koji su nosili momčad tijekom solidnog početka sezone. Gledajući roster nakon tradea, Knicksi ispadaju očajni. Imaju svjetlu financijsku budućnost ali nitko im ne garantira da će uhvatiti ikoga osim pickova koje će dobiti na sljedećim draftovima a koji će biti visoki jer sa ovom novom jezgrom više uopće nisu konkurentni. Puno muke nizašto?

Clippersi su pak doveli Randolpha. Na stranu njegove sposobnosti i to što im daje širinu pod košem kakavu ima malo tko (a što je sa rupom na vanjskim pozicijama koju će očitom morati krpati rookie Eric Gordon, najsumnjiviji član ove draft generacije?), Zach je samo još jedan lik iz crtića u Clippersima, koji izgledaju kao grupa liječenih alkoholičara a ne košarkaški klub. Oba Davisa, Randolph, Thornton, white trash ikona Kaman, ma fali im još samo Latrell Sprewell i bili bi najluđa NBA ekipa ikada sastavljena. I to mislim doslovno. Od kada su se razišli Kuzma i Shaka Zulu, svijet nije vidio ovakve sinergije. I ovakvim orkestrom ravna car - Mike Dunleavy. Hej, znali smo da je najgori trener u ligi, ali da je u stanju raditi čuda i kao GM, to nismo mogli ni sanjati. Dunn je, što bi rekli Ameri, the whole package.

S druge strane ogledala su Warriorsi. Dok su Clippersi na papiru zabavni, ali bolni za gledanje, Warriorsi su zabavni u svakom pogledu. Bilo na papir, bilo na parket. I da, sada su još zabavniji nakon što su izvukli najbolji ulov u svim ovim zamjenama i razmjenama – Jamala Crawforda. Ekipa koja pati jer im nedostaju dva glavna lanjska strijelca, a opet je dovoljno zabavna za gledati usprkos svom kaosu koji vlada u njihovoj igri, lagano se slaže da bude u rangu one momčadi od prije dvije sezone koja je razbila Dallas.

Ellis će se vratiti i preuzeti ulogu Ellisa, Crawford je nasljednik Davisa, Jackson je novi neprikosnoveni lider, Maggette je spoj snage i vještine kakav je donosio J Rich. OK, slažemo se da nitko ne može zamijeniti kvalitete Barona Davisa, ali ako su svi malo bolji, a jesu, zar tako ne nadoknađuju bar Davisov statistički učinak? Pogledajte samo u kakvu je igračinu Biedrins izrastao. Kada se ova momčad posloži, taman negdje do all-stara, bit će svega jer 5 ovakvih košarkaša ne mogu nego igrati konkurentno. Dodajmo još korisnu klupu i eto momčadi koja će krojiti poredak na Zapadu.

Ono što je još važnije od toga tko će na zadnje playoff pozicije je to što ćemo i dalje imati pravu run and gun momčad u ligi. Naravno, Warriorse u seriji može pobijediti svaka ozbiljna ekipa sa dobrim balansom, ali upravo na njima se polaže test – ako te njihova trka i nedisciplina u stanju razbiti, tada nisi prava ekipa. Zbog toga ću nastaviti pratiti Warriorse više od ijedne druge ekipe (osim naravno Portlanda), jer u njima se da vidjeti onaj duh Sunsa koji je osvježio ligu zadnjih godina.

Sunsi su bili bolje organizirani i smisleniji, dublji, a opet smo znali da neće daleko. S Warriorsima nam je to potpuno jasno, oni su totalno divlji, ali usprkos toj slobodi da budu individualci opet svi igraju jedan za drugoga. I to je ono što ih usprkos svim ishitrenim šutovima i 1 na 5 pokušajima čini ekipom. Koja je eto tek tako usput potpuno originalna. Ozbiljno, jedva čekam da se Crawford privikne na ovaj stil igre i da se Ellis vrati. Bit će to luda vožnja.

THE GAME

Navukao sam se na Portland, Warriorsi me vesele iznad svake logike, ali dosadašnju tekmu sezone odigrali su ipak Netsi i Raptorsi. Iako se očito radi o dvije ekipe koje ne igraju obranu i koje su sklone egzibicijama u napadu, način na koji su odigrali zadnju četvrtinu i produžetak je jednostavno sjajan.Takva lakoća zabijanja, prekrasne trice, kruženje lopte, ma postane ti posve nebitno što bi ih ozbiljna ekipa pomela sa terena.

Biti najbolji je važno, ali znati igrati se a ne samo pobjeđivati još je važnije. I tu je ljepota NBA lige, što dvije u principu loše momčadi mogu pružiti ovakvu nezaboravnu predstavu u najglupljem i najnebitnijem trenutku sezone jer su krcate talentom, momcima koji o košarci znaju sve. Toronto nije u biti loš, ali o tome ću više u sljedećem dijelu posta. Jednostavno, nisu koncentrirani, dok igraju svoju igru koja uključuje Boshovo napadanje obruča i stalno kretanje ostalih djeluju moćno ali čim postanu šuterska ekipa sve se raspada. Netsi su ugodno iznenađenje, Carter i Harris su ti koji pokreću stvari, a odlično ih prati trener Frank koji uvijek drži bar jednoga od njih na terenu kako napad ne bi patio. Posebice naklon Carteru koji pokazuje jedno lidersko lice kakvo nismo vidjeli još tamo od 2002. i dana dok se u Torontu igrala još bolja košarka. Ma kako ljigav bio, tip je naj talenat svoje generacije.

Ostatak momčadi sastoji se od pomoćne radne snage koja ovisi o kreaciji dotične dvojice ili borbenosti, jedino Brook Lopez pokazuje da bi ovo stvarno mogla biti jedna od najboljih draft generacija ikada. Ne bi htio ispasti smiješan, ali ne mogu se oteti dojmu da bar prilikom realizacije iz i oko posta, Lopez svojim rješenjima, elegancijom i praktičnošću podsjeća na, uf, Timmya. Eto rekao sam, pa gdje puklo da puklo. Uglavnom, usprkos svim limitima ovi momci se bore, trude i uživaju u košarci. Nije li Lawrence Frank jedan od neopjevanih junaka NBA lige? Što nas dovodi do

THE 4 ASA

A 4 asa su Polly Jean Carlesimo, Sam Mitchell, Larry Brown i Eddie Jordan. Ne trpajte ih u isti koš – prema nekima smo sarkastični, neke iskreno volimo. Ne treba biti Mike Dunleavy da se otkrije tko je u kojoj kategoriji.

Po Anićevom rječniku hrvatskoga jezika, riječ pajac opisuje ne samo klasičnog klauna, već se može primjeniti i na lakrdijaša, neozbiljnog čovjeka. Riječ je to koja savršeno pristaje Carlesimu. Otkaz njemu jedna je od najboljih ako ne i najbolja stvar koja se dogodila momčadi nekada znanoj kako Sonicsi, još od lanjskoga drafta.

Carlesimo u ovih godinu i nešto nije stvorio nikakav odnos sa igračima, niti se nametnuo kao učitelj, niti ga je itko prihvatio kao prijatelja. Iz svakoga njegovog pogleda bilo je vidljivo koliko prezire neozbiljnost ove momčadi, a to igračima nije moglo promaći. U biti, borbenost koja se lani dala osjetiti i zajedništvo u ekipi nisu rezultat nikakvog njegovog rada već jednostavne činjenice što Durant, Green, Wilcox i Collison vole igrati zajedno i očito drže jedna do drugoga.

Carlesimo je čovjek razmažen uspjesima Spursa gdje je zahvaljujući Popu zaradio poneki prsten, oduvijek uvjeren da je veliki stručnjak i nikako nije bio pravo rješenje za momčad koja treba stasati i kojoj treba strpljenje. To je osobina koju hladni i egoistični starčić nikada nije posjedovao, njegovo omiljeno oružje je konflikt. To možda pali kod Larrya Browna, ali Larry Brown je prepametan i preveliki manipulator koji će uvijek izvući maksimum iz situacije. Carlesimo nije taj kapacitet, on će se zatvoriti u svoju kukuljicu na prvi znak nevolje. A nevolja je kao što znamo drugo ime ekipe koju smo nekada zvali Sonicsi.

Mladi igrači uhvaćeni u cijelu tu priču oko preseljenja, prevare i neizvjesne budućnosti nisu naišli na potrebnu emotivnu potporu od trenera, te su njihove katastrofalne igre očekivane. Posebice u novoj sezoni kada se osjeća i pritisak pred novom publikom. U toj situaciji nije ti svejedno vidjeti na klupi trenera koji vrti očima a ondi ti govori da je sve OK, iako ti je jasno da mu ideš na živce. Stoga ovim klincima prije svega treba netko tko će biti iskren i tko će ih ohrabriti a to bi mogao biti dojučerašnji asistent Scott Brooks.

Prvo, radi se o mladom čovjeku, bivšem igraču, šljakeru, otvorenom prema novim stvarima a ne zatvorenom u neki svoj pogled na stvari. Nema sumnje da će porazi od 20 i 30 razlike postati sve rijeđi, a po prvom potezu koji je povukao izgleda da se neće promjene osjetiti samo u pristupu – Durant je sinoć konačno zaigrao na poziciji maloga krila od početka, te sinoćnju utakmicu možemo smatrati novim početkom ne samo za ex-Sonicse već i za KD-a.

Kako se još lani dalo vidjeti da ova glavna jezgra Green – Durant – Wilcox - Collison voli igrati zajedno i da su u stanju sami stvoriti ugodnu atmosferu, trener koji će ih znati staviti u uloge u kojima će moći iskoristiti njihove talente jednostavno je neophodan. Sada ga konačno i imaju. Za početak nije loše, makar taj početak stigao godinu dana prekasno.

Uglavnom, NBA se riješila jednog problema, sada je na redu drugi. Dame i gospodo, stiglo je vrijeme da se pozdravimo sa gospodinom umišljenim Samom Mitchellom. Njegova očajna riješenja u igri, beskrvnost i potraga za krivcima umjesto realnog pogleda u oči ove momčadi, ali i svoje, guše Raptorse.

Kada nisi u stanju u tri sezone sa istom jezgrom postaviti osnove obrane, tada prijatelju nisi trener. I točka. Nema daljnje rasprave. Raptorsi plivaju kao da su skupljeni prije mjesec dana, ispadaju u osnovnim rotacijama jer pojma nemaju gdje se koji treba nalaziti. I ne može se kriviti pristup igrača, svi redom su sjajni profesionalci koji daju sve od sebe ali koje treba voditi netko tko zna što radi. Mitchell dobro izgleda, ima cool naočale, i jašući Calderona i Bosha stigao je do titule trenera godine, što je jedna od najsmješnijih stvari koje se ikada dogodila. U biti, samo ta dodjela dovoljan je razlog da NBA nagrade smatramo manje bitnima čak i od Oscara, negdje u rangu sa Grammyem koji je uvjerljivo najbesmislenija nagrada na ovoj planeti.

Pazite, ni jedan Rivers nije čovjek koji zna previše o postavkama igre, ali je iskren prijatelj i fajter koji bi za svoju momčad legao na tračnice. Ili to pak tako zna prezentirati, što je potpuno jednaka stvar – igrači cijene inteligenciju, ma kakva ona bila. Mitchell pak nije u stanju prerasti one osnovne osjećaje poput ljutnje, rezignacije, on dozvoljava negativnim emocijama da prevladaju što je odlika gubitnika. Takav ne može voditi ozbiljnu momčad. To je jasno od prvoga dana, stoga gospodine Colangelo spasite ovu stvarno dobru ekipu i dovedite nekoga tko neće kompromirati cijelu obranu samo da na terenu ima 213 cm visokog tricaša.

Hej, Bargnani možda zna šutirati ali igrati sa njim na krilu dok ti na klupi sjedi jedan Jamario Moon koji je lani držao obranu? Što, sad ako je pod košem O'Neal i konačno imaš čovjeka koji zna zalijepiti bananu, to znači da ono mrtvo tijelo napunjeno tortelinima treba dobiti sve minute sa kojima bi Kapono i Moon napravili jednaki posao u napadu i još bolji u obrani? Zašto ga ne koristiti u rotaciji visokih, da se tu i tamo dobije igrač koji može razbiti zonu i razvući obrane a ne kao novu verziju Kukoča? Sorry, ali Toni nije samo stajao vani i čekao povratnu, cijela njegova veličina bila je u tome što je kreirao i tražio igru. Što je znao da ima prednost u visini i što je znao kako je iskoristiti.

Kako je trenutno slobodan Eddie Jordan, dokazana trenerska veličina, eto idealnog rješenja. Dovedi Jordana u Raptorse i iduće sezone konačno imaš momčad koja će znati izvući maksimum iz svojih potencijala. Ili da jednostavno proglase Calderona igračem – trenerom, tip ionako ne zatvara usta, stalno nešto objašnjava bilo igračima bilo Mitchellu koji ga gleda i misli se, hej pa ovome je malo previše stalo. Morat ćemo pitat Roka o ćemu taj priča cijelo vrijeme i uopće kakav mu je naglasak, da li je više kao Banderas ili Bardem. Ali poanta svega je da momčad sa takvim playom koji je doslovni trener na terenu i igračinom kao što je Bosh ne smije igrati ovako kriminalno.

Nego, vratimo se mi Jordanu. Evo, ex-Sonicsi imaju možda i bolje igrače za njegov sistem, pa ni to ne bi bilo loše rješenje. Jedino što bi ljepše bilo i za Jordana da dođe u momčad koja je posložena, a i za Brooksa da dobije pravu šansu i da vodi ekipu do kraja sezone. Hej, zar ne bi najbolje rješenje bilo da Jordan potpiše za Hornetse kao pomoćnik Byrona Scotta, što je uloga u kojoj je pomogao Netsima na putu do dva finala učeći ih svojem viđenju Princeton offense, istog napada koji je limitirane Wizardse već nekoliko sezona pretvarao u ozbiljnu playoff ekipu. Ili da pak zamijeni Scotta u ulozi glavnog trenera, evo Simmons u zadnjem tekstu govori da je kemija između igrača i Scotta katastrofalna (i da, hvala Polju i Biologiji Vjerovanja, Simmons je konačno napisao nešto o NBA).

Na prvi pogled Washington je napravio katastrofalan potez riješivši se dokazanog stručnjaka i čovjeka koji je najmanje kriv što igra bez pola momčadi. Čak i u situaciji u kojoj ti fale dva važna igrača iz petorke, u kojoj su ti veterani odjednom propali i u kojoj se previše traži od klinaca koji još jednostavno nisu spremni, Jordan nije gubio doticaj sa svojom momčadi. Ali u ovako lošoj situaciji u kojoj su se našli Wizardsi, u kojoj se pomiriš sa lošom srećom i postaneš promatrač, jedino što može pomoći da se promijeni percepcija je šok terapija. Ona nažalost može doći samo promjenom trenera. Toga su svjesni svi uključeni, a promjena definitivno nije nešto loše. Jordan je pak dobro prošao, ne mora gledati kraj jedne ere koju je pomogao stvarati, već se može posvetiti novom poslu bez većih trauma.

Pristao Jordan na rolu pomoćnika ili TV komentatora, povuče li Colangelo pravi potez, ili odluče li ovi iz Oklahome da im treba odmah provjereni stručnjak – sa Eddiem Jordanom ne možeš promašiti. Dok sa jednim drugim čovjekom ni kada pogađaš nisi siguran što to znači. Riječ je naravno o velikom Larryu Brownu.

Nije dugo izdržao, ludovanje je počelo već nakon desetak utakmica. Umjesto da se strpi i da nabavi četvorku kojom bi kompletirao potencijalno opasnu petorku te se na ovako očajnom Istoku pokušao izboriti za osmu poziciju, Larry je krenuo u destrukciju. Iz koje se može roditi nešto, a onda opet i ne mora obzirom na zadnje Brownove dvije gaže.

Šteta ne samo Bobcatsa koji su ipak posložili nekakav roster zadnjih par godina, već i Browna kojemu je rehabilitacija bila nužna. Sad, s obzirom da još uvijek nema nekih ozbiljnih incidenata čini se da su stvari pod kontrolom i da Brown ima potporu svih struktura u klubu (ako ovaj klub uopće ima tako nešto), ali paralelno sa izgradnjom momčadi po vlastitom ukusu morat će imati i nekakve rezultate. Bit će zanimljivo vidjeti kako će mu to uspjeti.

Čovjek je preko noći nositelja ekipe, kapetana i prvog fajtera Geralda Wallacea proglasio prekobrojnim, odnosno stavio ga je u izlog u potrazi za post igračom smatrajući Wallaceov ugovor malo prevelikim za njegovu ulogu. Stalno mijenja rotacije, u svim mogućim kombinacijama pokušava ispitati stanje 12 igrača od kojima polovici ne zna imena. Stabilna petorka ne postoji u ovoj fazi Brownova rada, kao ni zacrtana uloga za ikoga, pa ni za Feltona i Okafora. Iako je Felton iskusni play kakav Brownu treba, Augustin se odmah nametnuo kao najbolje rješenje na jedinici, što je čudo s obzirom koliko Larry ne voli rookie. Bar ih nije volio dok nije stigao u Charlotte i dok nije naišao na klinca koji bi mogao biti još jedan razlog da ovu draft klasu smatramo jednom od najboljih ikada.

Okafor niti je centralna osoba u napadu, niti mu Brown daje do znanja da je previše bitan za obranu. U ovoj podjeli uloga on je obični radni konj koji prima plaću rasnog šampiona. Za sada se strpimo od osuda Browna, na kraju krajeva nije odlučio razbiti nekakvu dokazano dobru ekipu već tek potencijalne pretendente na utješno playoff mjesto. Ispadne li iz svih ovih rošada bolja momčad, kapa do poda. Ja mu za sada poklanjam povjerenje jer minutaža koju daje Augustinu, te kritike na račun ostalih predobro plaćenih a premalo produktivnih igrača, sve su to potezi koji drže vodu.

Jedino se pitam - što ako u smiraju svojih dana Larry više jednostavno nije u stanju graditi, već ruši sve na što naiđe kako bi kupio vrijeme? To je nešto što si velika imena mogu dopustiti. I što ako su Bobcatsi imali solidnu jezgru kojoj je trebalo malo strpljenja? Eh, a što je sa onom reklamom Jamnice u kojoj imamo Franju, Zorana i Danka, pa Franjo nešto proba iz lonca, da bi u sljedećem kadru sjedili Franjo, Danko i neki treći tip za stolom punim kolača? Upravo tako. Nije ni čudo da je Čutura kasnije dokazao da je inteligentno stvorenje, vidio je on odmah da nešto u tom scenariju ne štima pa je vjerovatno odbio snimiti drugi dio reklame. Tko zna, možda je Brown Čutura kada su Bobcatsi u pitanju.

ROSE & THE REST

by Emirem (Marshall Notmathers)

Uključujući srijedu, do sada je odigrano 13,5% regularne sezone NBA lige, sezone koja će meni osobno ostati zapamćena kao ona u kojoj sam pogledao uvjerljivo najviše utakmica. Cijela ponovna manija za NBA-om počela je prije dvije sezone, razvijala se prošle, a kulminirala ove. Nekoliko me stvari ponukalo na ponovno zanimanje za US(& Toronto) košarku – sjajan blog dvojice mojih prijatelja (ovaj blog bejbe - op.a.) i isto tako sjajni Edin Avdić s OBN-a, jedine televizije iz ex-Yu koja prati košarku, te fantasy igrica i neizostavni NBA League Pass ove sezone. Sada mogu reći kako postajem kompetentan za najbolju ligu na svijetu bez obzira što na ponekad odigranom listiću u kladionici redovito promašujem nekoliko košarkaških parova, bilo da je riječ o utakmici, zbroju koševa momčadi ili igrača ili nečem drugom, trećem, četvrtom...

Bez obzira na veliku vjerojatnost za ponavljanje prošlogodišnjeg finala Celtics-Lakers čime bi se narušila neizvjesnost koja se najavljivala uoči početka, dosadašnji dio sezone možemo proglasiti jako zanimljivim. Prije svega tu su sjajni rookiei koji su opovrgli najavu kako će ovogišnji draft biti slab. Dapače, NBA komentatori se već sada takmiče u hvaljenju ove generacije stavljajući je u rang onim najboljima ikada. Što je tome uzrok? Prije svega, sjajni Derrick Rose i O.J. Mayo za koje već sada možemo reći kako su sigurno budući All-Star igrači. Rose je praktično stavljen u ulogu vođe izgubljenih Bullsa i tu ulogu bez problema obavlja. Iako se znalo kako će Rose imati veliku minutažu, ozljeda Hinricha donijela mu je još više minuta, možda čak i previše. Rose igra gotovo 40 minuta, a igra fantastično. Njegovi ulasci pod koš su nešto što malo tko može braniti, a kada mu i suigrači počnu pogađati malo više otvorenih šuteva koje im izradi i broj asistencija će mu drastično porasti. Najave kako će Rose ubrzo postati jedan od značajnijih playmakera u ligi već se sada mogu obistiniti jer je nakon Billupsova tradea u Denver Rose postao kandidat i za nastup u Phoenixu među najboljima već i ove godine. Ukoliko Bullsi naprave poneki dobar trade i konsolidiraju malo (pre)nisku momčad koju imaju, Rose bi Chicagu mogao donijeti dosta radosti.

Mayo će tu radost malo teže dočekati jer je Memphis stvarno loša momčad, ali da je sjajan igrač potvrdio je u nekoliko utakmica. Mayo je igrač kojeg se svakako isplati pogledati, igrač koji je u stanju i ući pod koš i pogoditi s vanjske pozicije i asistirati i skakati i igrati obranu. Gotovo sve. Od pomoći mu je situacija u njegovom klubu jer je okružen s mladim igračima koji su na neki način prihvatili njegovu glavnu ulogu. Memphis je s njim pogodio, što se i očekivalo, ali učinak mlađeg Gasola je iznenađenje. Usprkos činjenici da je odigrao neke sjajne minute u Pekingu, Marc je u NBA ligi dočekan kao „Pauov mlađi brat“ i budućnost mu nije bila svijetla. No, čo'ek pokazao da je s razlogom među najboljima. Marc ima ono što Pau nikada neće imati – muda. Kada njih pomješate s genima i željom za igrom, njegov učinak se može lako objasniti. Čak brojke ne govore dovoljno o njegovom značaju, pogotovo u fazi obrane gdje je u stanju zaustaviti gotovo sve centre u ligi. Šut s poludistance ga služi lošije od brata mu, ali sve je to u okvirima zadovoljavajućeg, odnosno i boljeg od toga. Memphis iz kategorije užasno glupe momčadi lagano prelazi u onu koju se ima zbog čega gledati.

Grega Odena i Michaela Beasleya nisam previše gledao, ali činjenica je kako će Oden biti u najmanju ruku solidan centar, pogotovo u obrambenim zadacima. Strah od ponovne ozljede očigledno krhkog igrača sprječava me da ne napišem nešto više o Odenu. Što se Beasleya tiče, već prije početka lige pokazao je svojevrsnu neozbiljnost, ali veći problem od toga je činjenica kako igra u momčadi koja ne zna što će sa sobom. Iako su ga najavljivali kao fizikalca, mene je Beasley više podsjetio na Mariona u najboljim danima, a to je i najveći problem za drugi pick drafta. Jer, naravno, Marion igra u istoj momčadi kao on, a za dva ista igrača nema mjesta nigdje. Istina je da je Marion onaj koji je pretrpio veće žrtve u rotaciji, ali njegovo stanje igre je nešto o čemu bi Dr.Phil imao što reći.

Od onih rookiea koji su mi zapali u oči, a bez nekog većeg učinka su, prvo ime je Kosta Koufos, popularno zvani Kupus. Kupus je iskoristio Memovu posjetu bolesnom ocu i uskočio ni više ni manje među startere Jazza. Činjenica kako je momak u svojoj trećoj utakmici ostvario 9 koševa, 10 skokova i 5 banana oduševila me. Kupus je ono što Jazzu nedostaje – centar u svakom trenutku spreman na obranu, bananu, ali i postizanje koša bilo iz zakucavanja bilo s poludistance. Slika kako Kupus „poklanja“ bananu Amareu (bez obzira na pogrešku sudaca koji su svirali faul) jedna mi je od ljepših ove sezone. No, bez obzira na hvaljenje, jasno je da Kupus nije u rangu prije nabrojenih igrača, a i njegova mladost vjerojatno će ga spriječiti da bude taj faktor koji Sloanu nedostaje za titulu. No, svojih 10-ak minuta Kupus će uvijek dobro odigrati i čini dodatni plus ionako odličnoj rotaciji Jazza.

Anthony Morrow ušao je u povijest kao prvi nedraftirani free agent koji je startao u Golden Stateu, a bez obzira na negledljivost utakmice Warriors-Clippers, njegovih 37 koševa su fascinantni.
Europske boje brani i Rudy Fernandez koji je sjajno došao Portlandu i odlično koristi svoje minute, dok je novi Afrikanac Luc Mbah a Moute najbolji skakač među rookieima. Westbrook lijepo pomaže Durantu u dosadnoj Oklahomi, a Mario Chalmers je odigrao neke dobre utakmice u Miamiju prije nego je Wade odlučio sakriti loptu kolegama na bekovskim pozicijama. Nažalost, sve nabrojene u ovom pasusu nisam uspio bolje pogledati, a osobu čiji dres ima Gee, Kevina Lovea, nisam pogledao niti minutu pa ne mogu suditi o njegovoj igri. No, ne bi Gee bez veze hodao Šibenikom s njegovim dresom. Ili je ipak dres doma – teško je u Dalmaciji hodati s natpisom „ljubav“ na leđima...

WEEK REPORT NO.3

CUBAN LIBRE

Imao sam namjeru osvrnuti se na Cubana zbog jedne prošlotjedne izjave, i taman kada sam započeo sa ovim postom na ESPN-u je osvanula vijest o nekakvoj tužbi protiv njega koja veze nema sa košarkom. Eto koliko se vremena mijenjaju, u svakodnevnoj potrazi za uzbuđenjima i jedan ESPN traži razloge da nešto nazove frazetinom "breaking news". I tako stoji Cubanova sličica u kutu i crvenim slovima napisano ALERT ALERT. Pomislim, da nije možda upao na trening i tražio od Dampiera i Diopa da mu vrate pare? Da se nije potukao sa Carlisleom na ručku oko uloge Jasona Kidda? Ništa od toga, frka se digla jer su čovjeka koji se obogatio burzovnim mešetarenjem tužili zbog nelegalnog poslovanja. Nešto u stilu da je koristio povjerljive podatke i riješio se nekih dionica. Nemoj srat, šta stvarno? Čovjek je saznao da nešto što je kupio ne valja ništa i onda je to prodao. To je kao zločin? Što je trebao nakon što je saznao da će ta izvjesna firma potonuti, reći jebiga, što je tu je, ostavit ću ove dionice da ne unesrećim nekoga drugoga poštenog biznismena?

Ameri stvarno znaju ponekad pretjerivati, a ovo je baš takav slučaj. Svi koji su u lutriji zvanoj burza ovise o tim informacijama, kojima tepamo da su najveće bogatstvo današnjice. Onda čovjek dođe do nje i tu je kao nekakav zakon koji zabranjuje da se tom informacijom okoristiš. Svi imaju informacije, neki se uhvate na djelu, neki ne. Ove koje uhvate kazne, ove koje ne uhvate - oni su pošteni. Hej, kao da pričamo o Todoriću i Kerumu. Na stranu ove naše papke koji nikada neće odvojiti ni kunu kazne za nešto (osim možda za nepropisno parkiranje helikoptera i nosača aviona koji im služi kao jahta), sad će Cuban lijepo da za kaznu plati sve što je zaradio i još penale, ali s obzirom da mu je deset transakcija prije ove prošlo, boli ga neka stvar. Bitno da su svi zadovoljni. I sad je ovo vijest za sportsku rubriku? A valjda nekako treba ispuniti sve one NBA stranice u doba godine kada se ništa spektakularno ne događa na terenu.

(Ono pak što želimo čitati kao breaking news su vijesti o tradeovima, kao ova po kojoj su Knicksi dali svog najboljeg igrača Crawforda za primadonu Ala Harringtona – OK, Al će im donijeti lažnu četvorku koja može potegnuti tricu što je nužno potrebno za D'Antnoniev sistem, ali odreći se Jaamala koji je jedini pravi playmaker u momčadi? Razmislimo malo o ovome potezu pa se čujemo za koji dan)

Sada se postavljaju teze o tome koliko je Cuban izgubio zbog ovog slučaja, posebice u odnosima sa javnošću te percercijom njegovog lika i djela u toj istoj javnosti. S obzirom da nitko normalan o njemu ne misli ništa pozitivno, možemo slobodno zaključiti da nije izgubio ništa. Puno veći gubitak bio je lanjski trade Devina Harrisa i siguran sam da bi Cuban platio tri sudska procesa i tri odštete za zloupotrebu podataka samo da može vratiti vrijeme unatrag. Ima li išta lijepše nego kada se pokaže da nekakva bogata umišljena veličina nije uopće toliko pametna koliko misli da jeste? Hej, možda sam u cijelom slučaju malo previše pristran, ali jedan od ljepših trenutaka ove sezone bio bi ne-ulazak Dallasa u playoff.

Koliko god trade za Kidda bio katastrofa i poslovno i gledano talent, nije to ono što je upropastilo ovu momčad. Kidd je došao u ekipu koja je izgubila identitet, smisao i želju, a to ne može preko noći vratiti ni jedan fajter kakav je Rick Carlisle. Nitko im ne može pomoći dok Cuban praktički samo krpa svoje propuste. Kako je iluzorno očekivati da će ovaj teksaški Bandić ikada prodati svoju igračku, jedino rješenje je da se odluči potrošiti još koju milju i jednostavno krenuti u rebuilding. Traži novoga Dirka, novu pomoćnu radnu snagu i kreni iz početka. Jer dok Kidd za ulogu povremenog vođe napada prima trećinu salary capa, ova momčad ne ide nigdje.

Točnije, u situaciji su da ih preporođeni Denver sa Billupsom može izbaciti iz playoffa. Ako uzmemo da su 4 ekipe sigurne (Lakersi koji ne idu u istu rečenicu sa ostalima koliko su moćniji. U ovoj novoj rečenici su Portland, Utah i New Orleans koji imaju dovoljno oružja da izguraju sezonu), te da Rocketsi usprkos svim problemima sa ozljedama i Artestovom prilagodbom imaju dovoljno dobru klupu, fajterski karakter i lukavog trenera da se uguraju ispred ovih ostalih, i dalje stojim pri tome da se između Sunsa, Mavsa i Spursa bori bitka za zadnja tri mjesta.

Pa ako je Billups uzevši odmah stvar u svoje ruke konačno Denveru dao toliko potrebnu stabilnost, i gura ih prema playoffu, onda netko od te tri ekipe mora ispasti. Spursi su ostavši bez Manua i Parkera još jednom pokazali od kakvog su materijala, na silu su dobili tri tekme i dogurali do 50%. Oni teoretski ne mogu ispasti, jer jednostavno su u stanju isčupati pobjedu. Sunsi ne igraju sjajno, u biti većinu vremena su negledljivi (hej, ako mislite da je Kidd kao play prošlo svršeno vrijeme, što tek reći za Porterovo forsiranje spuštanja lopte Shaqu u reket kao da je 15 godina mlađi dok Nash i Amare uglavnom gledaju?), ali u Amareu imaju oružje kojim mogu razbiti svakoga. Dakle, ostaje nam Dallas. Bez vatre, bez kemije, bez obrane i u napadu ovisni o inspiraciji dobrih starih veterana kao štu Dirk ili Terry (točnije o njihovom šutu), Mavsi djeluju osuđeni na devetu poziciju.

Ili ih ja tamo vidim samo zato što želim sve najbolje Cubanu. Možda mi se zbog toga i Devin Harris čini boljim nego što jeste. Možda, ali ja jednostavno ne mogu pojmiti da je netko toliko nestručan, toliko nesvjestan, da je u stanju dati dokazani talent pred kojim je karijera za istrošenog igrača-totem kakav je Kidd. Nevjerojatno. Ni onda kada u Harrisu nisam vidio ništa više od solidnog igrača, treće ili četvrte opcije jedne dobre ekipe, nisam mogao zamisliti da će ga se netko odreći, a pogotovo ne za ništa.

Stvar je jednostavna – Harris ima brzinu. Pogledajte Parkera i Barbosu i način na koji igraju. Toliko su brzi da mogu pretrčati potpuno postavljenu obranu kad god požele. Većinu koševa zabijaju iz reketa i sa slobodnih jer je jedini način da ga zaustaviš faul. Harris sada konačno ima tu slobodu u Netsima kakvu nije imao u Dallasu, da se zabija pod koš i da koristi tu svoju brzinu uvijek a ne samo u kontrama. Znam, sad će netko reći kako je Dallas ozbiljna ekipa koja je imala druge opcije osim jurnjave i 1 na 5 igre, a Netsi su gubitnici i da svatko može nabiti brojke u lošoj momčadi. Ali pogledajte pobjednike poput Spursa, jednog tvrdog trenera kao što je Pop i rolu koju ima Tony Parker. On doslovno može svaki napad iskoristiti za svoje ulaze ako to želi i ako je situacija takva da momčad od toga ima koristi. U momčadi koju smatramo najdosadnijom i nakontroliranijom družinom koja je ikada igrala košarku, imate haklera koji uglavnom igra 1 na 5. I to ne jednoga nego dva jer i Manu je van kontrole. A biti van kontrole je u košarci stvar čistog zdravog razuma. Jednostavno, treba znati svoje slabe i dobre strane, jedne treba sakriti a druge iskoristiti.

Avery Johnson bio je prevelika konzerva i previše frustriran da vidi dalje od svoga nosa, sve što je ikada želio bio je rezultat sa momčadi koja će personificirati ono što je on bio kao igrač. Cuban je opsjednut svojim potezima i uvjeren u svoju genijalnost, njemu ne pada na pamet da ako se već uspio obogatiti tim umom koji ima, da sada sa njim ne može osvojiti jedan običan košarkaški naslov, i to u ligi koju vodi nekakav dosadni odvetnik. Pa su mu krivi Stern, krivi su mu igrači, sudci, treneri. Međutim, za dovođenje Kidda nije kriv nitko nego on, i od tog poteza kojim je zatvorio vrata ovoj generaciji ne može pobjeći.

Dok Kidd igra solidno, čak i gađa bolje nego ikada što ćemo ipak pripisati početku jedne duge sezone, Harris ubacuje 30 kao od šale jer gađa slobodna sa 90% a iznudi ih 15 kad god hoće. Dok Kidd muku muči sa brzinom protivnika i indisponiranim suigračima kojima lopte ispadaju iz ruku, Harris napada obrane, odigrava povratne i traži kontakt svaki puta kada uđe u reket. Nije čarobnjak poput Paula i lopte mu nemaju uvijek oči, ali stvara višak igrača i pomaže momčadi. Da ne govorim da je i pouzdaniji šuter nego je to Kidd ikada bio, te u ovoj fazi karijere čak i bolji sa loptom – Kidd se može pritisnuti, Harris je jednostavno prebrz za bilo kakav presing. I sada stavite ovakvog Harrisa u Dallas, sa ovakvom ulogom, i dodajte mu Dirk i Howarda. Tko može reći da Dallas automatski ne bi bio bolja momčad?

Još jedna sitnica, koja o Cubanu govori više od ičega i koje me u biti i navela da uopće pišem o njemu. Naime, prije nego sam vidio vijest o muljanju sa dionicama, htio sam provjeriti koliko istine ime u izjavi da je Cuban spreman potpisati Marburya ako ga Knicksi otpuste. I da, čovjek je stvarno to mrtav-hladan izjavio. Hej, pa zar za ovakve izjave ljudi nemaju pravo na povrat novca koji su uplatili za sezonsku kartu? Mislim, znali su oni da od njihovog Dallasa nema ništa, ali nitko nije očekivao da će morati trpiti ovakve gnjusobe koje doslovno pale novac za sobom. I kao da nije dovoljno što si navijač kluba kojemu je vlasnik Cuban, i što moraš živjeti u opsjeni da je Kidd onaj stari jer bi inače ako kažeš da je preplačen i gotov završio na električnoj, još ćeš sutra možda gledati i Marburya na klupi. Nakon svega ovoga, ima Baldekin i neke prednosti.

I tako bi Mark u momčad bez kemije, punu luzera koji jedva čekaju da im netko nabije razliku pa da se mogu prepustiti porazu, svom prirodnom stanju, doveo čovjeka koji je najveći ubojica košarke u povijesti sporta. Sa razine talenta, Marbury u najboljem slučaju može biti novi Jannero Pargo, sad treba li nekome 1 na 5 igrač druge postave koji misli da je najbolji igrač u ligi? Teško. I uopće, zašto trošiti riječi na to što bi Marbury mogao biti kada je do sada on vrlo dobro pokazao što jeste – disfunkcionalni pojedinac koji gleda samo sebe, osoba koja bi na ulici vrlo vjerovatno završila u zatvoru, i hakler koji nikada nije volio sport kojim se bavi već samo sliku sebe kako igra taj sport. Stoga poruka Chaunceyu i sve zrelijem Carmelu - krenite i zgazite tetke iz Dallasa. I da, baš mi je drago što su sudci dosudili sve one nepostojeće prekršaje Wadeu jer zamislite samo da je Dallas osvojio naslov. Kakva bi to bezvezna uspomena bila za jedno košarkaškog fanatika.

JAY-HAWKS & SILENT BOB

Evo popušili su 4 za redom, pa opet dobili, ali ni onih prvih 6 pobjeda ni ovi porazi nisu ništa čudno. Hawksi su dobri, ekipa su i bore se, ali u prvih nekoliko tekmi bili su abnormalno dobri jer su Murray i Evans igrali kao ludi. Sad su bez Josha Smitha koji je u ovoj momčadi ono što je Kirilenko u Jazzu, glavni stoper i čovjek od čije obrane polazi glavnina laganih koševa ekipa. Horford je od početka sezone slabašan, drži skok ali u napadu je uglavnom promatrač, što je dijelom kriv i sam zbog šljkerske prirode, ali i suigrači mu baš ne spuštaju loptu – Bibby uglavnom gleda svoj šut, a Murray nije ni svjestan da išta osim šuta i postoji, jadnik puca samo kad ima loptu u rukama. S obzirom kako je gađao prvih 6 tekmi, izgledao je kao luđa i preciznija verzija lanjskog izdanja Jannera Parga, ali već se lagano vraća svojim prosjecima koji već godinama govore isto – 1 na 5 strijelac klimavog šuta koji ne koristi u nijednom drugom segmentu igre nije od nikakve pomoći ozbiljnoj košarkaškoj ekipi. Evans je nešto manje lud, ali i on igra previše minuta obzirom na skromne mogućnosti. Povremena trica i solidna obrana tako uglavnom bivaju kompromitirane greškama. Osim njih dvojice, još jedna stvar im ide u prilog, ali ovdje sam se spreman kladiti da će ona trajati cijelu sezonu. Naime, radi se o šutu za tri Marvina Williamsa.

Da, to je onaj čovjek koji je izabran prije CP3-a i Derona, ali stavimo to na stranu. Lani je onoj u ovoj ekipi bio uglavnom smetnja, igrao bi 30-ak minuta i samo pucao duge dvice. Ubacio bi tako 10 koševa i to je to. Njegova rola bez koje se moglo. Sada pak stvari imaju više smisla – čovjek je preko ljeta trenirao šut za tri, pa iako i dalje stoji u istom kutu i čeka loptu ovaj put bar pogađa sa dva koraka veće udaljenosti. Što znači da ubacuje nekoliko poena više ali i da širi reket. Praktički, Hawksi sada imaju svoga specijalca za tri u petorci i to uopće nije loša stvar kada imate post igrača kakav je Horford i dva talenta za ulaz kakvi su Johnson i Smith.

Mogu li biti osmi? Pa s obzirom da su Bobcatsi već počeli osjećati histeriju Larrya Browna koji je eto nakon 10 tekmi već spreman trejdati sve redom (a ne može mu se ovaj put ni zamjeriti), da Knickse drži dojučerašnji anonimus Wilson Chandler, da su Bucksi premekani i pretanki usprkos svim Skilesovim naporima i da Miami ima dva igrača sposobna izgurati sezonu u istom ritmu (a to su Wade i Haslem, Marion u ulozi malog krila nije ni upola koristan kao pod košem dok su dva rookiea već preforsirali) čini se da će povratak Smitha i Horfordova povećana aktivnost biti dovoljni. Za još jedan epski dvoboj sa Celticsima.

WARRIORS, COME OUT TO PLAY + ROOKIES

Luda ekipa. Idu mi na živce jer u tim njihovim napadima nema nikakvog smisla, ali opet sa druge strane ima nekakvog ritma. Sviđaju mi se iako ne igraju košarku u kojoj je bitno da svi u napadu dodirnu loptu. Jer opet su usprkos svemu momčad, što je fascinantno. Biedrins ih nosi pod košem, njegovi skokovi su duša njihove igre. Ma koliko znalo biti iritantno gledati Captaina Jacka kako puca tricu preko ruke u 5-oj sekundi napada, toliko je dobro vidjeti ga kako zabija sve one ključne lopte.

Corey Maggette se uklopio sjajno, donio je ono što je momčad izgubila odlaskom Davisa - još jedan par testisa. On i Jackson su lideri, lukavi veterani koji se ne boje potegnuti skok-šut iz nikakve pozicije, ali isto tako mogu ići na ulaz kada god ekipi treba par laganih poena. Cijela ova momčad je kombinacija totalnog kaosa i najracionalnijih mogućih poteza. Evo, Maggette osim toga što može nositi napad u trenutcima kada momčad upadne u krizu, igra i fenomenalnu obranu iako ga Nelson uglavnom koristi kao četvorku. I to ne samo postavljanjima i iznuđivanjima osobnih u napadu, već i golom snagom ako treba.

Sad, da će momčad koju vode Maggette i Jackson ostati dovoljno stabilna i čvrsta do kraja, na to se ne bi kladio. Ali ova momčad je puno više od toga. Osim Biedrinsa koji je ipak najvažniji jer je jedini pravi visoki u ekipi, sve vrvi od sposobnih vanjskih igrača. Ne zaboravimo da nema Ellisa i da je Harrington van ekipe od početka sezone i na putu za New York, a oni su opet opasni kao da je sve u najboljem redu.

Watson je solidan back-up play, brz, spretan i hrabar, Azubuike uz sve ove karakteristike ima i odličan šut za tri. Dodaj im Jacka i Maggettea, nek se vrati Ellis i nek se uklopi Jaamal Crawford. I sada zamislite petorku u kojoj će oko Biedrinsa koji je sve bolji košarkaš (ove sezone pokazuje i osjećaj za asist te se igra sve više vrti oko njega) uokolo još trčakarti Ellis, Crawford, Jack i Maggette. Svi znaju sa loptom, svi igraju 1 na 5, svi imaju slash n kick igru, svi imaju šut i svi, što je najvažnije, imaju muda i karakter. Možda ponekad i malo previše haklerski karakter, ali bar će cijeniti jedni u drugima tu crtu bezobraznosti.

Jasno, ovakva momčad ima i stotinu rupa i mana, ali ovolika razina talenta, ako se ne zapali situacija u svlačionici, mora biti konkurentna u ligi u kojoj fali najviše upravo te borbenosti a zatim i osnova poput šuta. Iako, ne čine mi se uopće kao materijal za probleme. Više su kao nekada Pistonsi, skupina odbačenih i prezrenih od mainstrema koji ovako na okupu znaju da im je jedina šansa da ih se počne pozitivnije gledati – uspjeh. Plasira li se ova momčad u playoff, a što uopće nije nemoguće, onda i sve ove sitne igre uokolo Nelsona, Mullinove budućnosti, Ellisove suspenzije i Davisova odlaska nisu toliko važne.

I da, skoro zaboravih. Anthony Morrow je 23 godine star igrač koji nije draftiran u zadnje 4 godine koliko je bio dostupan. Lani, nakon što je završio posljednju godinu sveučilišta gdje je sve redom rešetao svojim vanjskim šutom nitko nije smatrao da je vrijedan izbora niti u drugoj rundi, istoj onoj u kojoj je izabran naš Ante Tomić iako svi znamo da taj nikada neće u NBA. Što je još gore, nije spomenut niti na svim onim gomilama stranicama koje ESPN ili DraftExpress ispisuju najavljujući buduće košarkaše, polukošarkaše i atletičare koji glume da su košarkaši. OK, nema veze, mogu razumjeti da netko ignorira jednodimenzionalnog tricaša koji nije napravio bitniji rezultat sa svojim sveučilištem. Ali nakon što sam maloga pogledao u ove dvije tekme u kojima je postavio šuterske rekorde za jednog rookiea nije mi jasno kako je nekome mogao promaknuti ovakav dugoruki atleta od kojega se da napraviti ne samo tricaš nego i pravi obrambeni stoper.

Klinac uopće ne djeluje kao klinac već kao pravi veteran, i daje dodatnu širinu ionako dubokoj vanjskoj liniji Warriorsa. Savršen šut iz vana, skočnost, pokretljivost, dovoljno kvalitetno rukovanje loptom. Mislim, mali nije Derrick Rose ali ne kužim kako čovjeka koji može zaokružiti petorku duplo bolje nego što to, uz dužno poštovanje, radi jedan Anthony Parker u Torontu, i koji je navodno čak i u ljetnim ligama bio jedan od najboljih igrača, nitko ne može prepoznati kao budućeg člana NBA momčadi? Hej, pa čovjek je gađao 15-20 u prvoj utakmici koju je startao, a to pola igrača ne može ni na treningu. Zar takva ruka nije vrijedna ugovora u svijetu gdje se potpisuje svako truplo koje tek ima volju za gurati se pod obručima? Pa tih 15 ubačaja na kraju krajeva su više nego što će naš Roko ubaciti cijelu sezonu.

Evo, kad sam se već dotaknuo rookiea, da spomenem još neke koji su mu upali u oko. I da, sutra slijedi post posvećen samo klincima autor kojega je čovjek koji u svojoj fantasy ekipi ima i Mayoa i Rosea. Pa da on to nama lijepo objasni čime je to toliko fasciniran u ovoj rookie klasi.

Uglavnom, dok ja pripremim Birdiev post, svi se možemo složiti da je čudo kojom brzinom je Rose nametnuo svoju igru, praktički u Bullsima je nastavio igrati ono što je igrao na sveučilištu. One man show. Mislim, jedan Durant iz ovih ili onih razloga već drugu sezonu ne uspijeva nešto slično u svom nesretnom klubu, muka ga je gledati kako izlazi po loptu vani i uglavnom ne zna gdje bi uopće trebao stajati. Roseu je lakše jer je play i lopta mu je po defaultu u rukama, ali opet ima tek 20 godina i već se ne boji odgovornosti da nosi jednu takvu momčad kao što je Chicago. Respect.

Drugi rookie je moj novi ljubimac i vjerovatni budući osvajač Matt Bullard Award (mada obzirom kako funkcionira snajper Troya Dropkick Murphya sve je otvoreno). Bijeli brat Ryan Anderson je fenomen, takva ruka ne rađa se svaki dan, momak samo na osnovu nje ima osiguranu NBA penziju.

I za kraj – Oden. Iako je očito da se još ne zna pravilno kretati ni u obrani ni u napadu, trud koji ulaže u taj dio igre za svaku je pohvalu. Ta hiperaktivnost mu je za sada i problem, toliko je brzoplet i željan dokazivanja da uglavnom pada kada ne bi trebao pasti, a dobro znamo što svaki njegov let prema parketu predstavlja za naša slabašna srca. Greg je blago rečeno još uvijek totalna sirovina, ali kada se smiri, kada nauči disati i koristiti energiju na pravi način, Portland je miran jer ima pravoga sidruna. Lakoća kojom kupi skokove i lijepi banane onu bajku o naslovu čine sve vjerojatnijom.

1

LOS ANGELES (THE REAL TEAM)

Iako je još lani zavladalo mišljenje da će ovo biti njihova godina, a da je prošla sezona bila tek kamen temeljac (doveli Gasola u pola sezone, Bynum zbog ozljede propustio završnicu) i početak slaganja jedne velike momčadi, već su imali šansu za otići do kraja. Sad, lako je reći da su ove godine najveći favoriti jer Gasol konačno igra u svojoj pravoj ulozi te je još više u sjeni, a Bynum se vraća bolji nego ikada. Pažljiviji promatrač zna da su i lani bili uvjerljivo najtalentiranija ekipa i da su od Celticsa izgubili samo zbog glave.

Dok su Celticsi igrali kao u transu, Lakersi su djelovali kao da su na početku priprema a ne u Velikom Finalu. Ja se osobno ne sjećam finala sa manje tenzija (osim u prvoj tekmi koju su Celticsi dobili Pierceovim herojstvima, i naravno mislim samo na Lakerse, Boston je imao dovoljno vatre za sve), čak su i oni susreti Spursa protiv Netsa ili Lakersa protiv Netsa bili zanimljiviji (naravno, bez konkurencije najgore finale ikada je dvoboj Spursa protiv Cavsa, dan danas ne vjerujem da se tako nešto uopće dogodilo, pa ovo je dovoljan razlog da negiramo Pistonse kao veliku ekipu jer su dopustili tako nešto).

Kemija u Lakersima nikada neće biti kao u Bostonu, a razlog je jednostavan. Dok se Celticsi hrane Garnettovim pozitivnim intenzitetom, Lakersi se hrane Kobeovim frustracijama. Kobe se povuče kada ne treba i ostavi suigračima da se pokažu, dominira kada ne treba i uništava ritam ekipi. Iako je fenomenalan košarkaš, i iako je okružen momčadi koju možemo po talentu i širini staviti među najveće ikada okupljene, u stanju je samo svojom pojavom isisati energiju iz ekipe.

Mada, sa Bynumom ova momčad djeluje premoćno i mislim da je nemoguće da izgube Finale jer ima i većih faktora od Kobeove karme. Prvo, njihov napad je uigraniji i raznovrsniji od Bostonova, njihova obrana je jednako dobra i imaju dužu i kvalitetniju klupu. I lani su djelovali kao bolja momčad u prvih 5 utakmica, pa iako je Boston bio bolji u onih zadnjih par minuta kada se sve rješavalo, sa Bynumom u reketu bit će teže uspostaviti kontrolu golom silom.

Znači, sve osim Lakersa kao prvaka na kraju sezone za mene će biti ogromno iznenađenje. Iako, kroz dugu sezonu moglo bi doći do nekih promjena ili sitnih problema, ali teško da će se raditi o tektonskim pomacima. Gdje bi se ti eventualni problemi mogli pojaviti? Pa recimo da me brine njihova situacija sa playevima.

Dobri stari Fisher lani je pokazivao znakove usporavanja, pa iako i dalje igra čvrstu obranu i u stanju je serijom trica biti igrač odluke, sve teže igra dobro u kontinuitetu. Jordan Farmar koji stilom igre i konstitucijom kao da je genetski napravljena Fisherova replika, također je u playoffu pokazao zabrinjavajuću sklonost krivim odlukama. Šutirao bi kada je trebao dodati i obrnuto. Ali pripišimo to mladosti i neiskustvu, igrač takvoga šuta i solidne obrane trebao bi biti dovoljan da se zaokruži jedna odlična petorka. Naravno, sve do playoff nećemo točno znati da li je Farmar napravio taj korak ili će ostati najslabija karika.

Kobe je lider, čovjek koji bez obzira na sve pomake koje je napravio mora jednom u seriji zeznuti utakmicu svojim forsiranjem šuta, čak i tijekom utakmice zna krenuti u šutersku seriju za vrijeme koje su svi drugi isključeni. Koliko god ova taktika donosila rezultata, često je i uzrok poraza, a posebice mi nitko ne može reći da igrači uživaju igrati za takvog egomanijaka. Ma da si i govore nešto u stilu "igraj i ne obaziri se, tvoje je da skačeš i trčiš", ne vjerujem da sa takvim pristupom mogu imati žar kakav ima čovjek koji uopće ne razmišlja.

Kao njegov back-up, te izvrsna opcija ako požele miksati, lani se pojavio Saša Vujačić. Može poslužiti kao treći play, može odigrati stopera te omogučiti Kobeu da igrom na trojki više igra u postu, a može i jednostavno ući sa klupe i ubaciti par trica. Lanjska minutaža će mu ipak pasti zbog Arize i nešto više postave koja će ove godine dobiti većinu minuta, ali lani je uspio od igrača koji nema uloge na terenu postati šuter i podizač energije, u biti jedna light verzija onoga što igra Rudy Fernandez, dakle bek-šljaker.

Na krilu Jackson uporno starta sa Radmanovićem, iako ima boljih igrača na raspolaganju. Da se razumijemo, Radmanović u trokutu ima smisla – krilo koje može zabiti iz vana neophodno je kako bi raširilo reket, da bi Kobe i dva visoka mogli igrati uokolo reketa. Ali osim toga šuta za tri i visine, Radman je totalna voda.

A opet, triangle offense je bitniji od ičega, za ovu momčad je neophodno da u utakmicu uđe u svome ritmu, da se prvih nekoliko napada za redom postavi na pravi način i realizira ih. Jedan Ariza koji je trkač i atleta bolje dođe u dozi sa klupe, dok se odmara prva postava njegova energija i borbenost ključni su za održavanje momčadi budnom. Luke Walton je pak preslab šuter da bi startao na krilu i preslab atleta da bi imao prednost pred Arizom. Kako Odom pokriva Gasola na četvorki kao back-up i u situaciji kada ovaj igra centra, pozicija back-up četvorke koja Waltonu najviše odgovara praktički je zauzeta.

Drugim riječima, za njega nema minuta u ovom sastavu a tragedija je imati takvog igrača prikovanog na klupi. Da se razumijemo, Walton je igrač koji zahtjeva poseban sistem da bi dao sve od sebe, nije ni specijalist za nešto niti šljaker koji se baca uokolo. Njemu treba sistem u kojem će moći igrati point-forwarda i razigravati iz vana ili sa vrha reketa, jer radi se o najboljem dodavaču među ne-playmakerima u cijeloj ligi.

Dok mi spašavamo Waltona, Odom će ne bude li previše pametovao, uživati u svojoj novoj ulozi prvoga visokoga sa klupe. Nema smisla da ga u ovakvoj gužvi Jackson uopće rotira na malome krilu, Lamar kao zamjena Gasolu ili Bynumu odlično je rješenje. Donosi nešto drugo u igru, jer u napadu više igra kao vanjski nego post igrač, dok je u obrani skočnošću i dužinom dovoljno dobar da odradi posao. O njegovim all-round kvalitetama ne treba ni govoriti, čovjek je samo takav talent, jedan od igrača koji može promijeniti tijek tekme a da ne zabije koš samo asistima, brzim loptama u kontru nakon skoka ili nakon ukradene.

Lakersi imaju savršenu rotaciju od 9 ljudi, čak i 10 ako Walton ostane (a ako ostane morat će mu pronaći minute, pa nije on neki rookie da igra 2-3 minute po tekmi), imaju sve pozicije i opcije pokrivene, do savršenstva su uigrali svoj napad, imaju sve potrebno za odigrati savršenu obranu. I tu stižemo do najvažnije stvari ove momčadi, a to je Andrew Bynum u reketu.

Lani su se Pierce i Allen šetali kako su htjeli kraj Gasola i Turiafa (zamislite da je on još ostao da na 10 minuta mijenja Bynuma? ma ova ekipa ide na 70 pobjeda), a sada to više neće moći. Ne tvrdim da je Bynum novi Abdul-Jabbar, ali da je šlag na tortu jeste. On bi bez ove ekipe, u nekom drugom gradu, bio osuđen na ulogu nositelja ili bar drugoga igrača. Imao bi odlične brojke ali ne bi bio razlika između poraza i pobjede u Finalu.

Lakersi bi bez njega opet igrali sa Gasolom na centru a treći igrač bi im bio Odom. Bila bi to sjajna ekipa, nezgodna i talentirana ali sa kroničnim nedostatkom u obrani. Ovako, događa se savršena simbioza – Bynum je treći igrač momčadi, gdje je korisniji od većine ostalih trećih igrača, Odom je kao četvrti bez premca u ligi. Znači, samo sa stajališta talenta Lakersi su nadmoćni.

Preračunajmo zatim taj talenat u 213 centimetara i 130 kilograma sposobnih kretati se, igrati na oba kraja terena, ma uopće u jednog kompletnog košarkaša. I dobivate nešto o čemu svi sanjaju, pravu tešku peticu oko koje možete složiti momčad. Bynum ima tek 20 godina i nema sumnje da će ako izbjegne ozbiljnije ozljede jednoga dana biti u rangu sa najvećim centrima koje smo gledali.

Fizikalije i talent su tu, jedini problem je bila glava, ali čini se da nakon dvije sezone već imamo zrelog košarkaša pred nama. Dok većina mladih ljudi koji dođu do ovakve visine košarku igraju po defaultu, Bynum nije imao kada ni razmišljati o svemu. Ako i nije volio košarku, nakon dvije godine rada sa Jabbarom i pranja mozga od strane raznih stručnjaka za ovo i ono, on je sada stroj za igru. Svaka čast Lakersima na picku i na svemu što su uložili u njegov razvoj. Jer za centra je više od ijedne druge pozicije bitna glava.

Sa ovakvim divom pod košem svatko će dvaput razmisliti prije nego se spusti u reket Lakersa, a to olakšava posao Kobeu i društvu do te mjere da je naslov na dohvat ruke. Osim svih onih stvari koje uvijek nabrajamo, trebali bi češće pričati i o tome kako imamo šanse idućih 10 godina gledati 3 prava centra u akciji, jednog protiv drugoga. Howard, Bynum i Oden kao Ewing, Hakeem i Robinson? Ako i nisu u tom rangu još, opet je bolje nego Shaq, Shaq i samo Shaq.

BOSTON

Meni lagano idu na živce, prve su utakmice preduge sezone a oni nabrijani kao da je finale. Ali to je njihov stil, njihov identitet i najjače oružje koje imaju. Obrambeno vas guše ali imaju rupe koje se daju iskoristiti (Garnett dalje od reketa nije ni upola koristan obrambeno, Rondo, Ray i PP skloni su riziku, Perkins je prava petica ali nije klasa da može sam zatvoriti reket), u napadu uvijek netko proradi ali sve manje više ovisi o nadahnuću a ne o nekim uigranim shemama.

Pa kako momčad koja nema ni najbolje napadače a posebice ne najbolje obrambene igrače uspijeva gaziti sve od reda? Voljom, radom, pristupom. Boston Celtics trebaju postati obavezan predmet u školama mislimo li se nakako izvući iz ovog jadnog stanja duha u koje je društvo upalo. Celticsima ništa ne pada sa neba (osim što im sudci tu i tamo malo pomognu), za svaku obranu oni se kidaju pokrivajući jedni druge, za svaki napad bacaju se na glavu ne bi li nekako lopta došla do igrača koji ima slobodan šut.

Često govorimo o Pistonsima kao idelu momčadi, 5 igrača bez zvijezde koji snagom kolektiva ostvaruju vrhunske rezultate. Ali Pistonsi su mala djeca za Boston. Pierce, KG, Allen su imena ali ovaj Boston je prije svega momčad. I tako da sve one priče kako bez Pistonsa sve ostaje na klasičnom NBA poredku možemo baciti u smeće, Boston je koncept Pistonsa odveo do savršenstva.

Svi igraju maksimalno, svi u nečemu doprinose i svi se maksimalno bore. U Bostonu ne postoji pojam šljakera, specijaliste ili čovjeka za prljave poslove. Svi su sve. Da stavimo njihov slogan u naše domaće uvjete – SVI SMO MI KEVIN GARNETT. I to je to. Garnett jednako igra u prvoj i zadnjoj minuti (ok, ovo nije istina jer na kraju uglavnom nestane ali o tome malo kasnije, ovdje više govorimo slikovito), istom energijom prilazi i najgoroj i najboljoj momčadi. Jednako cijeni šut sa vrha reketa kao i guranje u obrani. Ovo je pristup koji su svi u klubu pokupili i kada imate 10 takvih igrača, imate sve što vam treba.

Boston ne igra lijepo, Boston često ne ostavlja dojam bolje ekipe. Ali Boston pobjeđuje voljom. I zahvaljujući tome što ipak ima onu dozu zvjezdane prašine koja je spomenutim Pistonsima nedostajala sve ove godine. Uz dužno poštovanje Billupsu, Pierce je ipak nekoliko klasa iznad. I tu je savršenstvo Bostona – imaš taj Garnettov luđački ritam 47 minuta i onda u onoj zadnjoj minuti, kada treba dati ono nešto više, ono nešto što volja ne može jer bi tada svi mogli biti veliki, e tada na scenu stupa ono što nitko ne može objasniti, taj talent iz utrobe koji nekim igračima omogućuje da zabiju iz sitauacija iz kojih netko ne bi ni vidio tablu.

Ova formula je u biti osnovna formula svih NBA ekipa, Boston je samo u prvi plan stavio rad a talent dođe kao glazura. Kod Bullsa, Shaqovih Lakersa, Haakemovih Rocketsa, čak i Timmyevih Spursa talenta je uvijek bio taj koji je vukao dok je šljakanje bilo uvijek ono što kompletira momčad. I tako da iako me ni lani nisu košarkaški fascinirali (a na jednoj drugoj razini očito jesu, samo mi ovdje ipak govorimo o igri prije svega), oni su jedini koji mogu zaprijetiti Lakersima i ovoj čudovišno kvalitenoj ekipi. Ako uopće prođu kraj Cavsa – Lebron je sa svojom pratnjom taj primjer klasične NBA ekipe, superiorni talenat koji vuče momčad, pitanje je samo koliko je ovaj radni dio oko njega sposoban pratiti njegov bioritam.

Dok ne vidim da su Cavsi ozbiljni, ostajem pri Bostonu. Da, zamalo su izgubili u onoj drami lani, ali nisu. Iako je Pierce umjesto u zadnjoj minuti stvari morao u ruke uzeti u 30-oj, opet je pokazao da njegov talent lidera nije ništa slabiji od onoga Lebrona. Prema tome, prednost Boston.

Puno bitnije pitanje je koliko još dugo mogu igrati u ovome ritmu? Ostali su bez Poseya, koji je bio važan igrač jer im je davao nekoliko napadačkih opcija te još jednog divljaka u obrani a očekivati da ga zamijeni Tony Allen je iluzorno. Allen ne može igrati četvorku što je Posey mogao, ne može igrati takvu obranu i on je više nekakvo novo oružje u napadu nego zamjena onome što je Posey pružao.

Pod košem će im faliti iskustvo P.J. Browna, peti igrač u rotaciji koja se ovoliko troši je neophodan. Potpišu li McDyessa, mirni su. Na playu su to već odavno, od kada je Rondo počeo pogađati sa poludistance preko 40% više nitko ne može igrati na kartu da zatvori sve ostale a njega pusti samoga. O Rondovim all-round kvalitetama ne treba trošiti riječi, čovjek igra sa toliko energije da mu se svaku večer može zalomiti triple-double. Iako ima glasina da se vraća Cassell, on im uopće ne treba jer nije u stanju odgovoriti fizičkim zahtjevima igre Celticsa. Zato je House puno bolje rješenje kao back-up play, on će se uvijek baciti za loptom, pod noge igraču i još će pogoditi seriju trica.

Ray Allen je protiv Hawksa u prvom krugu playoffa izgledao gotov, ali dobrim dijelom zato što su ga ostavljali u situacijama da igra 1 na 1. Ray više nije takav igrač, međutim i dalje je u stanju iskoristiti dobru akciju koja završi sa loptom njemu u kutu, ili pravovremenim dodavanjem dok utrčava u reket. Tony Allen dakle uz to što će opet biti prva zamjena prezimenjaku, još će morati mijenjati i Piercea jer teško da će dva rookiea, Giddens i Walker tako lako prihvatiti sve što ide uz bivanje Celticom. Talent imaju ali sumnjam da tako brzo mogu shvatiti Garnetta i ovu momčad, ipak su to klinci čiji pogled na život vjerovatno još uvijek drži NBA action vrhuncem košarke. Kako će im trebati bar sezona da prihvate to prividno ludilo i kompleksnost ove ekipe, bojim se da Rivers vjerovatno već kombinira kako bi to Tony mogao pokriti sve ove potrebe. A možda i ne, ipak je to Doc. Prijatelj, a ne trener.

Nešto lakša situacija je pod košem, Garnetta i Perkinsa mijenjaju lanjski učenici Big Baby Davis i Powe, sada bogatiji za sezonu onakvog iskustva bit će još bolji. Fajteri, skakači, strijelci i napunjeni samopuzdanjem. Problem je samo taj što je KG šuter, a ostala trojica ovise o pravom asistu ili nekakvom skoku u napadu, pa im u biti fali jedan visoki koji bi mogao ili razvući reket ili igrati leđima. Opet, nitko nema tri ovakva borca, ljudi su gladni koševa i kako su svjesni da im je to jedini način da zabiju, doslovno razgrću sve pred sobom ne bi li uhvatili loptu.

Uglavnom, za razliku od Lakersa koji su potpuno bezbrižni i koje iz ugodnog krstarenja kroz sezonu može izbaciti tek neka opaka ozljeda, Celticsi će morati sami sebi odgovoriti na neka pitanja. Mogu li stare Allenove noge i dalje držati ovakav ritam, može li KG i dalje igrati na takvoj razini da njegove motivatorske cake ne postanu tek prazne riječi (kako se to dogodilo jednom Sheedu koji u jednom trenutku više nije mogao stati igrom iza svojih obećanja), može li mlađi Allen pokriti učinak Poseya i biti glavni igrač sa klupe, mogu li Davis i Powe igrati konstantno na visokoj razini.

Ali dok budu odgovarali na ta pitanja vjerovatno će već osigurati nastup u playoffu i onda nam priuštiti još jednu vožnju poput lanjske kada smo sumnjali u njih čak i u trenutku dok su dizali trofej Larrya O'Briena. Što im uopće ne smeta niti ih posebno motivira, oni znaju kako treba igrati da se izađe kao pobjednik. A to je kvaliteta koju moraš zaraditi, i jednom kada je stekneš u startu si u prednosti.

Jer kao što znamo, nikada, bez obzira ne sve, ne treba podcijenjivati srce prvaka.