ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Nov/080

POWER RANKINGS, PART 1.

Posted by Gee_Spot

Prvi ovosezonski power rankings donosi jednu novost, da bi stvari bile zanimljivije krećemo u obrnutom smjeru, od zadnje prema prvoj ekipi. Tako će cijela stvar biti preglednija, s obzirom da ide u dva posta. Da bi sve bilo još jasnije i dalje su tu lani utvrđene kategorije:
- jednostavno loši (ekipe koje nikakvim spletom okolnosti ne mogu računati na to da će izvući pozitivan rezultat, što zbog nedostatka talenta, kemije ili jednostavno smisla postojanja – čovjek ih gleda i svjestan je da im nema pomoći tako brzo, dok potpuno ne promjene ili pristup ili cijeli roster)
- bolji nego rezultati govore (ekipe koje iz istih razloga kao i ove prethodne ne mogu računati na uspjeh, ali bar se bore i pokazuje znakove dobivanja identiteta, te ih možemo gledati i reći kako bi kada bi doveli jednog ili dva prava igrača već od iduće sezone mogli biti konkurentni)
- koji k.... uopće znamo (ekipe koje bi idealnim raspletom sitaucije mogle upasti u borbu čak i za playoff, koje su u principu loše ali imaju taj jedan x-faktor koji bi, ako se ostvari, mogao sve kratkoročno okrenuti na bolje - ili gore)
- limitirani (ekipe koje su u postojećem stanju dosegle svoj vrhunac i koje su osuđene na dosadnu sredinu, na sudbinu u kojoj će uvijek pobjeđivati ove ispod i gubiti od ovih iznad i bez nekakvog x-faktora koji bi im omogučio da se nadaju većim pomacima u kratkom roku)
- izazivači od sapunice (ekipe koje imaju ili su imale potencijal da budu stvarno dobre ali koje u trenutnom stanju stvari jednostavno nemaju dovoljno vatre da se ozbiljnije suprostave momčadima iz sljedećih kategorija)
- plutajuće mine (ekipe čiji potencijal raste svakim danom i koje u nekom ludom trenutku inspiracije, u jednoj playoff seriji, mogu doći glave čak i jednoga od izazivača, ali ipak ne i dva)
- izazivači (ekipe koje su u ovome trenutku vrh košarke na planeti, dovoljno moćne u svakom pogledu da na kraju sezone osvoje naslov NBA prvaka)
- van konkurencije (momčad koja iskače iz skupine izazivača i svojom igrom i mogućnostima ostavlja dojam klase za sebe)

Prije nego krenemo sa pregledom da spomenem da razina košarke i dalje nije sjajna kao lani u ovo vrijeme, ali da se bez obzira na to javlja ono zimsko ludilo u kojem polako prestaje interes za bilo čim osim za NBA košarkom. Da, i tako do proljeća. I LOVE THIS GAME? Ma maknimo ovaj upitnik, naravno da je volim.

JEDNOSTAVNO LOŠI

30. LOS ANGELES CLIPPERS

Nevjerojatna momčad, imaju jednog rasnog all-star igrača (Baron), jednog pravog centra (Kaman), još jednoga koji nije post igrač ali je fenomenalan bloker (Camby), sada su doveli tipa koji lakoćom kupi double-duoblove i pravi je power-forward (Randolph), a eto opet su uvjerljivo najgora momčad lige. Kemija je problem koji ne mogu savladati, kod njih i dalje vlada maksima kako je veće bolje što je stav koji više ne prolazi u nijednoj sferi života, pa tako ni u košarci. Urnebesu doprinosi i činjenica što ih vodi i trenira uvjerljivo najgori NBA stručnjak zadnjih 10 godina, veliki Mike Dunleavy.

Nemam ih namjeru previše gledati ove sezone, osim da snimim Erica Gordona – odlaskom Mobleya u New York pozicija dvojke je potpuno slobodna i rookie će imati prilike pokazati da li materijal za NBA. Fizikalije ima, ali upitno je da li je tako dobar šuter kakvim je reklamiran u srednjoj školi, jer u onoj jednoj godini na Indiani nije se baš pokazao. Evo, kako je poanta ovih postova ne samo nešto bilježiti već prvenstveno iznositi mišljenje, moje je i dalje isto - Gordon neće biti igrač po kojemu ćemo pamtiti ovu draft klasu.

Drugi razlog za gledati ih ne postoji, osim da vidimo tko će se prije potući – Davis i Dunleavy, Randolph i Kaman, ili će ih Camby zatući sve skupa ako ga pod hitno negdje ne trejdaju. A osim Cambya u izlogu je i Kaman, Dunleavy će si očito pokušati produžiti život na bilo koji način a kako to neće moći napraviti na parketu jedino mu ostaje ured. Kako i Camby i Kaman imaju kvalitetu za biti razlika između lutrije i playoffa na jednom Istoku (da, situacija je toliko osrednja), eto nam i razloga da motrimo na Dunleavyeve poteze.

29. MEMPHIS GRIZZLIES

Mladi, slabašni a opet ozbiljni. Sad, koliko su mladi upitno je jer Mayo izgleda kao da je prvi rođak Odenu i Lebronu, ali na stranu lažni rodni listovi. Najbolja vijest za njih je da Iavaroni ne odustaje od toga da ovu momčad napravi konkurentnom. Mayo je pravi strijelac, jedino što nema je savjest, već se nametnuo kao lider i nitko drugi i ne pokušava pucati ključne lopte. Za sada je ipak samo to, iako potencijala za all-round igrača ima. Stoga je Rudy Gay i dalje prva violina jer je puno korisniji, bitan je i Gasol Jr. koji ih koliko toliko drži pod košem, a najveću muku zadaju najbrojniji - playmakeri.

Lowry je igrač za 20 minuta u kojima može napraviti dar-mar, dok Mike Conley nije ni to. Evo jedna usporedba – Augustin je godinu neiskusniji, a već sada ima bolju igru od Conleya jer je u stanju zabiti iz vana, te time otvoriti nešto više prostora za slash n kick igru. Conley ne može zabiti iz vana, stoga nema potrebe igrati previše striktnu obranu na njemu. To mu onemogućuje prednost od prvog koraka i uopće ga drži dalje od reketa. Najluđe od svega, Conley uopće nema brzinu kakvu imaju jedan Parker i Harris pa da samo na račun nje napravi karijeru. Zamislite Parkera sa lošijim šutom i prosječnom brzinom, i eto vam Conleya. Za njega je T.J. Ford nedostižan ideal.

Evo, samo na zadnjem draftu izabrana su tri bolja playa – Westbrook, Augustin i naravno Rose. Sva tri imaju dovoljno oružja da izrastu u startere koji će godinama voditi svoje momčadi. Conley je više u rangu Feltona, dakle igrač koji je silom prilika starter a najbolji bi bio u ulozi back-upa gdje bi njegov talent nailazio na suparnike protiv kojih bi mogao doći do izražaja. S tim da Felton bar ima fizikalije, dok je Conley ne popravi li šut i ne nauči li bar nekoliko načina da stvori višak igrača osuđen na Europu.

Zaključak? To što su s obzirom na sve otežavajuće okolnosti (mladost, nedostatak talenta, tanku rotaciju) u stanju odigrati dobru obranu i zaprijetiti u napadu, te ostati koncentrirani, e to je dovoljan razlog da ih stavimo ispred Clippersa koji možda imaju više talenta ali nemaju ni malo momčadskog duha koji je za sada u Memphisu prisutan.

28. OKLAHOMA CITY THUNDER

Odlaskom Carlesima treba očekivati povećanu borbenost i više zadovoljstva kod igrača, ali ne i previše pobjeda. Jednostavno razina talenta je na niskim granama i ovo u biti nije košarkaška momčad već trening kamp za tri sjajna mlada igrača. Odbij Duranta, Greena i Westbrooka koji tek stasavaju i iz utakmice u utakmicu postaju sve bolji (doslovno bolji, Durant nalazi sve bolje načine za doći u poziciju za laganu realizaciju, Green je sve bolji šuter i all-round igrač, Westbrook sve manje forsira i sve više pomaže u ostalim segmentima igre - ma sva trojica imaju takav all-round potencijal da me ne bi čudilo kad bi jednog dana u istoj tekmi ostvarili svaki po triple-double), i uglavnom bez njih nemaš više ništa.

Veteranska podrška potrebna da se nauči pobjeđivati ne postoji, glavni šljaker Collison usprkos svom zalaganju tek je sporedan igrač, glavni post strijelac Wilcox skromnih je kapaciteta i manjkavih fizikalija, playmaker Watson je back-up za 20 minuta koji silom prilika ima minutažu startera (i jedan je od onih koji vjeruje da ima all-star kvalitetu), Mason i Wilkins dva su atletska swingmana već pomalo potrošena i inače potpuno neopasna po koš. U biti, ako makneš klince momčad je ovo pustija od noćnog života Oklahoma Citya. Sa novim čovjekom na klupi stasavanje postaje ugodnije, učenje brže pa možda već i ove sezone osjetimo pomake. Bar da skoče do sljedeće kategorije, ovih što ostavljaju pozitivan dojam ako već ne ostvaruju pozitivan rezultat.

27. WASHINGTON WIZARDS

Realno pripadaju u kategoriju limitiranih, ali kao i uvijek zahvaljujući epidemiji ozljeda ništa ne biva onako kako se očekuje. Ne znaš što je gore, to što gube igrače zbog ozljeda, što imaju uložene ogromne novce u Arenasa kao lidera iako je jasno da se radi tek o fenomenalnom hakleru, ili što su se riješili jednog od najboljih stručnjaka u ligi. Kako god bilo, i dalje imaju Butlera i Jamisona, te će Arenasovim povratkom moći složiti kompetentan napadački trojac. Samo, bojim se da ni veliki trojac više neće biti dovoljan za ozbiljnije pobjede, jer ostatak rostera gotovo da ne postoji.

Posebice se to odnosi na obranu, bez Haywooda i sa Ethanom Thomasom koji je bivši, ovise o učinku jednog rookiea koji ima sjajno prezime ali i manjak kilograma i iskustva, te o igraču sklonom problematičnim odlukama koji usprkos talentu još nije u glavi odlučio da je košarka ono što mu je najbitnije u životu. A uz to što previše ovise o nezrelom Blatcheu i rodijaku McGeeu, još su ostali bez podrške s klupe. Nekada pouzdani Daniels se raspao, Stevenson je prelimitiran a sve važniji zbog manjka ljudi te je kontraproduktivan, dok je mladi Young za sada tek young gun. Potencijala ima, ali misle li dogodine u borbu za playoff trebat će i nešto novih lica koja znaju svoj posao.

BOLJI OD REZULTATA

26. MINNESOTA TIMBERWOLVES

Jednog playa su daleko od toga da budu prava momčad. Jednog playa, i možda jednog centra? Jefferson je sjajan, lakoća kojom zabija svake sezone sve je veća ali isto tako primjetno je da postaje više jedan ležeran strijelac u stilu Malonea i Boozera nego šljaker kakvi su Horford ili KG. Što nije loše, samo tada ga treba okružiti pravim suigračima. Craig Smith je šljaker, ali ovdje tražimo čovjeka koji može igrati u petorci a ne igraču zadatka. Nažalost, Kevin Love je prespor i prekratak da bi igrao u postu, eksperimentiranje sa njim i Biga Alom u petorci nema smisla. Jefferson je predobar da bi se gurao pod košem, Love može naći bitniju ulogu u momčadi samo ako će igrati licem košu. Ne nadopunjuju jedan drugoga ni najmanje.

Imaš Lovea koji je odličan sporedan igrač, Smitha koji je savršen za 20 minuta, ali nemaš pravu peticu koja može Jeffersonu omogučiti da u miru radi ono što najbolje zna - trpa koševe. Naravno, prema problemu kakvoga imaju sa playevima, ova rotacija pod košem još je i dobra.
Randy Foye gubi još jednu sezonu na jedinici, iako je više nego jasno da se radi o odličnom strijelcu koji briljira u ulozi šestog igrača. Bez pravog playa nema ni lopti za Mikea Millera, te jedino Jeffersonov talent (koji smiješnima zna napraviti i Duncana, i Howarda, da ne govorim Amarea) i ta borbenost koju prezentiraju Love, Smith i Gomes pod obručima za sada Wolvese čine konkurentnima. U biti, to je i jedini razlog zašto ih ne smatramo potpuno lošima, nije uopće iluzorno očekivati da bi sa jednim pravim veteranom na jedinici ova momčad mnogima zaparila.

25. CHARLOTTE BOBCATS

Larry Brown kreće u destrukciju, ali da nije sve crno pokazuje D.J. Augustin koji se od samoga početka nametnuo kao pravo rješenje za playa. Eto, bar u tome su imali sreće, sada još samo trebaju smisliti što da rade sa ogromnim ugovorima Richardsona, Wallacea i Okafora. Ova momčad ima mana, ali nitko me ne može uvjeriti da je malo drugačijim pristupom Brown mogao iz njih izvući predanost, borbenost i trku za osmom pozicijom. Sa ovako narušenom atmosferom i potpuno poremećenim poredkom vrijednosti u ekipi, mogu biti sretni ako ostvare lanjski rezultat. Šteta, jer moguće je da im treba tek jedan Kaman ili Camby kako bi postali legitimni kandidat za playoff.

Nažalost, kako takvoga ne mogu dovesti a da se ne odreknu nekoga od gore spomenutih igrača, osuđeni su na trčanje za vlastitim repom. Možda je Brown u pravu što želi drastične promjene, što se ne želi zadovoljiti sa momčadi čija jezgra garantira tek utješne playoff nastupe. Ali dok ne dobijemo dovoljno materijala da zaključimo što je pravo a što krivo, samo ih možemo proglasiti lošom momčadi koja je konkurentnija od drugih loših ekipa samo zato jer ima dovoljno provjerenog talenta i kvalitete, kako na parketu tako i na klupi.

24. SACRAMENTO KINGS

Pristup kakav pokazuju valjda je razoružao sve koji kritiziraju Theusa trenera. Ova momčad se uvijek bori, u vlastitoj dvorani doduše nešto su čvršći, ali s obzirom da su skoro cijelu sezonu bez prvog strijelca Martina (i doslovno cijelu bez fajtera i šutera Garcie koji je bio nezamjenjiv u lanjskim završnicama) igraju iznad svih očekivanja. Theus je složio dobru rotaciju, posebice mu treba čestita na načinu na koji je uklopio Millera i Hawesa. Od davno nismo vidjeli nekoga da igra sa twin towersima, a nitko vjerovatno nikada u povijesti nije igrao sa bijelim twin towersima.

S obzirom na kvalitetu sve osim forsiranja dva bijela brata u petorci bilo bi pogrešno. Najbolje od svega, i jedan i drugi rijetko se spuštaju u reket te uglavnom vise vani licem prema košu. Pa onda Miller razigrava vanjske igrače koji ulaze pod koš, ili Hawes puca trice. U obrani pak njihova visina, borbenost i neustrašivost drže reket pod kontrolom. John Salmons je taj koji vuče u trenutcima kada sve drugo stane, ulogu prvog strijelca odrađuje solidno i bit će idealno rješenje sa klupe kada se Martin vrati. Najveći problem Kingsa i razlog zašto će biti sretni sa svakom pobjedom je nedostatak iole sposobnog playa.

Beno Udrih je postao bolji igrač, osim što može zabiti iz vana pokazuje da je u stanju ući i pod koš te realizirati i razigrati. Što je odlično kada bi on ulazio sa klupe a ne bio prvi play koji igra 35 minuta po tekmi. Jer usprkos većem napadačkom arsenalu, Beno je i dalje stroj za gubljenje lopti. Stoga jedine dvije akcije koje omogućuju Kingsima da budu konkurentni jesu da lopta ide Salmonsu (ili Martinu kad se vrati) i da on igra 1 na 5, ili da Miller razigrava sa vrha reketa. Bekovi nisu loši, Bobby Jackson je gotov ali Udrih, Brown, Salmons, Garcia i Martin mogu zabiti, problem je dakle samo organizacija igre i donošenje najboljih odluka u datom trenutku. Neka ne ljeto nađu pravu jedinicu i eto ih u borbi za playoff. Sa Theusom na klupi.

KOJI K.... UOPĆE ZNAMO

23. MILWAUKEE BUCKS

Stoje solidno, ali uz Miami ostavljaju najgori dojam od svih loših ekipa koja uz puno sreće mogu u playoff. Olakotna je okolnost što se drže u igri za playoff igrajući skoro cijelu sezonu bez nominalno prvog igrača Michaela Redda, te ostavljamo otvorenu opciju da će kada se kompletiraju (i Bogut je trenutno van stroja) možda dobiti novu dimenziju u napadu. Skiles je popravio obranu i voljni moment, eto beskrvnoga Vilanuevu zamijenio je borbeni Mbah a Moute, ali nema tu talenta. Osim Redda koji je sjajan šuter, i Boguta koji je solidna petica u oba smjera, ostatak momčadi je redom materijal za klupu. Jednostavno, dosadni su i neuvjerljivi kao i sam grad iz kojega dolaze.

Jefferson ima preveliku ulogu u napadu a to nikada nije dobra stvar, kao četvrta opcija on je sjajan ali kao prva ili druga – jednostavno nije. Sessions je aktivan play, ali s više minuta pokazuje se da i nije toliko playmaker koliko strijelac. Ali kad je u igri bar se stvari miču sa mrtve točke, momak donosi dašak svježine u učmalost Wisconsina. Ridnour je jednostavno preograničen fizički da igra na ovoj razini, Vilanueva je igrač za 20 minuta, Bell za 10, a spomenuti Mbah u Mpampah tipični je šljaker sa Boston Collegea (iako stiže sa UCLA-e), četvorka u tijelu trojke koja se ne boji nikoga ali koja služi tek za podizanje energije a ne za startnu ulogu.

Posloži li Skiles stabilnu rotaciju, čvrstu obranu i rasporedi li uloge u napadu tako da Bogut dobije više lopti od Jeffersona, Bucksi se mogu nadati koraku naprijed. Ostane li pak sve na dosadašnjih nekoliko igrača koji doprinose i hrpi ostalih koji tek uzimaju, ostaju na dnu gdje im je realno sa ovakvim rosterom i mjesto. Skilesova sposobnost da probudi vatru u igračima legendarna je i to je ključ napredka ove ekipe, samo čini se da je ovaj roster toliko uspavan i toliko različitih vještina od onih koje Skilesu traži u svojih igrala, da spajanje ovakvih različitosti izgleda kao dobra šala.

22. NEW YORK KNICKS

Iako više nisu totalna katastrofa kakva su bili za Thomasove vladavine, jer ipak danas imaju za trenera čovjeka koji zna kako postaviti napad (ako ćemo tako zvati šutiranje trice na sve moguće načine), talentom su slabašni, posebice nakon nedavnog tradea. D'Antoni je korisnima Robinsonu i Leeu u jezgru nedodirljivih pridodao i Chandlera koji se pokazuje sjajnim šuterom, te Chrisa Duhona koji svoj posao odrađuje iznenađujuće dobro. U biti po svemu što je do sada pokazao Duhon se čini kao reinkarnacija takvih legendi Knicksa kakve su bile Derek Harper ili Charlie Ward, što je i naznaka da stvari postaju bolje. Njih četvero čine osnovu momčadi, a ne treba biti veliki stručnjak da zaključiš kako sa ovakvom prvom četvorkom nećeš do previše pobjeda bez obzira na sistem. Ali bar se neće međusobno potući. Nemojmo ih podcjenjivati - ne samo da se neće potući već će mnogi na njima slomiti zube jer redom se radi o fajterima prve klase koji se ne boje nikoga. Ova četvorka čini idealnu rotaciju, sad im samo treba par super-zvijezda. Bron i Bosh? Nekako mi svakim danom sve to ima više smisla. Do tada morat će se zadovoljiti sa ostalima.

A ostali su prolaznici i plaćenici koji igraju jer boljih nema, a odluka vrha da se sve karte polože na budućnost samo će dodatno olakšati simbiozu momčadi sa porazima, kada nema nikakvog pritiska za rezultatom on se obično i ne ostvari. Uglavnom, staza kojom kreću Walsh i D'Antoni nije uvijek baš najjasnija, evo čisto primjer Marburya. Jasno je da su pokušali smanjiti njegovu odštetu i da ga nisu htjeli otpustiti za punu cifru, ali kada su vidjeli da ovaj ne popušta, čemu se inatiti? Držiš u blizini momčadi čovjeka koji je sposoban uništiti svaku atmosferu, evo sada su ga kaznili suspenzijom utakmice jer je kao odbio igrati u trenutku kada su što zbog tradea što zbog ozljeda ostali bez bekova. Pa naravno da je odbio, natežete se oko love od početka sezone i sad bi on kao trebao glumiti profesionalca i igrati a nitko ga ne želi u blizini a kamoli na terenu.

I tako se vodstvo Knicksa slizalo na razinu Starburya, važnija im je lova od momčadi, prodaju pamet a predstavljaju klub koji je tog istog Marburya doveo pod tim i takvim uvjetima plaćanja. I sad će zbog suspenzije uštedjeti par stotina tisuća dolara koliko vrijedi jedan Marburyev nastup, pa će stvar na sud da se ta lova vrati, a za cijelo to vrijeme momčad pati. Sad, zar nije bilo jednostavnije isplatiti Marburya u cjelosti i okrenuti novu stranicu, te zadržati Crawforda bar još jednu sezonu nego prolaziti kroz ovu situaciju krpanja rostera i natezanja po sudu? Ali bar su se makli od Thomasova razmišljanja koje je se uglavnom vrtilo oko uspjeha preko noći. Ova garnitura, usprkos upitnim potezima, bar ne forsira takvu ideju, ne dovodi tek zvučna imena već dijeli uloge. I to karakterne jer ovo je ipak New York. Sama činjenica što igraš u Madisonu i nosiš taj dres u stanju je od prosječnog igrača napraviti zvijer. U eri Isaiha Thomasa toga je bilo premalo, a sada se stvari ipak mjenjaju. Možda ne toliko brzo da ih stavimo par pozicija naprijed, možda ne toliko brzo da ih smatramo legitimnim konkurentima za playoff, ali dovoljno brzo da im damo priliku da pokažu kako dosadašnji solidni rezultati nisu tek slučajni.

21. MIAMI HEAT

Ovo je uber-limitirana momčad, usprkos nekolicini odličnih košarkaša ogromne rupe pod košem i na vanjskim pozicijama odvlače svu pažnju. Ova momčad ovisi samo o Dwyaneu Wadeu i njegovom učinku, bez njega oni su katastrofa u svakom pogledu. Naravno, ostane li Wade u top fizičkom izdanju cijelu sezonu, po defaultu imaju šanse za playoff, stoga i jesu u ovoj skupini. Ali ostatak momčadi je stvarno smješan te bi u slučaju ponovne ozljede Wadea, opet bili osuđeni na lanjske serije poraza.

Shawn Marion je od all-round monstruma postao tek solidan igrač koji radi od svega po malo a u biti ništa, Beasley je odličan strijelac ali nema ni p od post igre, u oba smjera više je malo krilo nego prava četvorka što je razlog da se već sada upali alarm nad njegovim izborom. Mario Chalmers je više nego solidan s obzirom da se radi o picku druge runde, ali ako vam je on prvi play a pucate na playoff, to dovoljno govori. Čak i je uvijek standardni Haslem zbog toga što je prisiljen igrati peticu beskoristan, sve ono dobro što napravi anulira jer jednostavno nije u stanju čuvati više, jače i teže centre. Dakle, sa Wadeom u ovom bazenu osrednjosti zvanom Istok Miami može do playoffa, kao uostalom i još 14 drugih ekipa. Ali bez njega, ili sa njim zatvorenim od kvalitetnijih obrana (a u tu skupinu spada jako malo momčadi, samo one najbolje), ova ekipa je lutrijska u svakom pogledu.

20. CHICAGO BULLS

Koliko god bili loši, koliko god imali najsmješnijeg trenera u ligi i koliko god ne znali u kojem smjeru uopće idu, imaju Derricka Rosea. I da, već u svojoj prvoj sezoni on je dovoljan da ih se uzme ozbiljno. Ovo nije Chicago, ovo je Memphis – Rose igra istu igru kao kod Caliparia, uporno napada reket i lomi igrače brzinom i driblinzima. Ben Gordon glumi Chrisa Douglasa-Robertsa, čeka svoju loptu i priliku za šut, ali nema one sirove snage kakvu je pod košem imao Memphis u Joeyu Dorseyu. O tom potom, sada pričamo o Roseu.

Postoji brzina i postoji "brzina". A Rose spada u ovu drugu kategoriju, jednostavno ne postoji obrambena formacija koju nije u stanju prepoloviti. Kako za sada nema neki šut, čovjek bi očekivao da ga obrane puštaju samoga da šutira čuvajući ga sa korak prednosti kako bi mu spriječili ulaz, ali uzalud. Te rupe kroz koje se on provuče a da ne izgubi loptu običnom su smrtniku neshvatljive, to si može tek predočiti iz sličnih stvari koje izvode Nash, Paul i Roy, koji je da naglasim ipak najveći čarobnjak driblinga, to kako se taj čovjek polagano a sigurno vrti oko obrana sa loptom u ruci to je čista poezija. Ali na stranu Roy, ovo je Roseova priča.

Istok je toliko slabašan, uostalom cijela liga je slabašna, da bi Bullsi uspiju li složiti nekakvu rotaciju kroz sljedeći mjesec mogli ozbiljno napasti osmo mjesto. Tu se prije svega podrazumjeva vraćanje u život Luola Denga ili bar njegov trade za visokoga igrača koji može nešto odraditi pod košem. U hrpi razočaranja Noah i Deng nekako odskaču, ipak se radi o karakternim momcima koji bi trebali bolje iskoristiti dobivene prilike, ali ta lakoća kojom dojučerašnjeg prvog igrača Denga čovjek može zamisliti u tradeu dovoljno govori koliko je Rose dobar. Toliko da nitko drugi nije važan. Kao što je rekao veliki Ari Gold u jednoj legendarnoj epizodi Entouragea - franšize ne rastu na drvetu. A Rose je franšiza koju su Bullsi doslovno dobili na poklon. Da, sve u Chicagu je tek njegova priča.

19. GOLDEN STATE WARRIORS

Uspije li Nelson u sljedećem mjesecu uklopiti Crawforda i vrati li se Ellis u pravom izdanju, tada zaboravite na serije poraza ili utakmice u kojima se muče da ubace preko 80. Sam Biedrinsov razvoj, široka klupa i ozbiljnost kojom Jackson i Maggette prilaze poslu razlog su za optimizam, a kad im dodaš još talent spomenute dvojice, eto momčadi koju nitko neće voljeti vidjeti sa druge strane. Mogu upasti u ludu seriju i čak uhvatiti playoff, a opet mogu i totalno izgubiti kompas. Za ekipu koja ne igra obranu, osim pojedinačno, bilo kakvo skretanje od zacrtanog plana može biti kobno jer fluidnost napada je sve što imaju. Nelson ionako stalno pleše na žici i pitanje je koliko će Ellisova suspenzija utjecati na odnose. I uopće, koliko će Captain Jack i Maggette izdržati u svojim all-round ulogama zaredaju li serije negativnih rezultata.

18. NEW JERSEY NETS

Na krilima fenomenalnih Harrisa i Cartera i pod budnim okom Franka Netsi umjesto da su na dnu Istoka kucaju čak i na playoff poziciju. Nepoznanica je koliko dugo mogu na ovakvoj all-star razini igrati Carter i Harris, te koliko mogu izvući od ostatka momčadi. Na padnu li ova dvojica i stabilizira li se nekakva rotacija, nema razloga vjerovati da ih čeka nekakav bitniji pad u igri. Obrambeno su očajni, ali u sličnoj situaciji je i većina im konkurenata stoga šanse postoje.

Uglavnom, za sada je iskočio Brook Lopez kao nova velika bijela nada te se već nametnuo kao treći igrač te onaj koji bi mogao donijeti malo toliko potrebne stabilnosti. Tu je još jedan bijeli brat, odlični šuter Ryan Anderson koji je uz sve i pravi fajter, Sean Williams napadački i dalje je na nuli ali blokerski instinkt sve mu je izoštreniji te se i u obrani lagano uči nekim stvarima, poput pravilne rotacije ili pomaganja. Sve u svemu, iako su tanki i praktički iza Cartera i Harrisa nemaju nikoga na vanjskim pozicijama (Hayes je beskorisni veteran a izgleda da je i Dooling ušao u tu kategoriju) mogu već ove sezone pokvariti svoje planove za visokim pickom zadrže li ovakvu formu. A opet, mogu pasti i zaredati serijom poraza od koje boli glava. Pogotovo dogodi li se nešto fenomenalnima (ali stvarno fenomenalnima) Carteru i Harrisu. I da, i Lopez i Anderson su razlozi zbog kojih ćemo ovu draft klasu pamtiti po dobrome.

17. INDIANA PACERS

Imaju karakter, imaju napadačku širinu najviše kvalitete, a u Grangeru svakim danom sve više dobivaju i lidera. Tko je to mogao i zamisliti, da će od klinca izabranog sredinom prvog kruga i koji je bio gotov igrač postati ovakav stroj za koševe. Nažalost, ono što nemaju je obrana, tih nekoliko igrača kojima bi zaustavljanje protivnika bilo specijalnost. Nisu slučajno izgubili 5 tekmi sa 6 ili manje koševa, jednostavno nedostaje makar jedan čovjek koji bi mogao zalijepiti bananu nekome tko jurne prema košu. Foster i Nesterović su solidni, Foster se bori i skače, Rašo daje dodatnu dimenziju ionako raznovrsnom i nesebičnom napadu razigravajući sa vrha reketa, ali nema čovjek koji će zatvoriti reket. Da im je makar jedan Joel Przybilla, danas bi imali score 9-7 a ne 6-10.

Ali postoji i jedan paradoks. Naime, Jim O'Brien je itekako svjestan što mu nedostaju u ovoj momčadi, te stoga pokušava pronaći nekakav način da na silu dođe do pobjeda. Drugim riječima, tražeći ravnotežu između obrane i napada, O'Brien previše miksa te često u ključnim trenutcima igra sa Fosterom umjesto Murphya, ili sa Jackom umjesto Forda. I to se može razumjeti, Jack i Foster su u NBA zbog obrane, dok Ford i Murphy nisu u stanju usprkos najboljim namjerama zaustaviti više i jače odnosno brže i eksplozivnije protivnike. Ali gurajući njih na klupu, uzimaš momčadi dio identiteta, pa na kraju možda imaš nešto bolju obranu ali to je ništa prema onome koliko gubiš u napadu. Mislim, bez obzira na sve njegove mane, jedan play kakav je Ford ne bi smio biti uopće u istoj rečenici sa jednim antitalentom kakav je Jack koji karijeru može zahvaliti prvenstveno fizikalijama.

Dok postoje naznake da bi se stvari mogle pokvariti, ne mogu ih staviti u kategoriju iznad svih ovih momčadi ma koliko mi bili simpatični. Ipak, u jednu stvar možemo biti sigurni. U Brandonu Rushu dobili su budućeg nositelja igre. Ići ću čak toliko daleko da ustvrdim kako ovaj Rush ima nešto i od imenjaka mu Roya. Obojica su u ligu stigla kao gotovi igrači, obojica su all-round majstori, i obojica igraju glavom kakvu 19-godišnji rookie jednostavno ne može imati. Ma prezreli su oni i za svoje 23, odnosno 24 godine. Naravno, stariji Brandon je klasa za sebe i igrač sposoban nositi klub što dokazuje već drugu godinu za redom, dok je Rush više igrač za petorku, ali tko kaže da se i on nakon sezone prilagodbe ligi neće dodatno razviti. Pogledajte samo Grangera. Stoga, ni malo nas ne treba iznenaditi ako uz njega dogodine baš Rush bude nositelj ove momčadi.

16. PHILADELPHIA 76ERS

Brand lagano ulazi u ritam, Iguodala u ruke uzima odgovornost i obvezu da stalno nešto kreira, Young se pokazuje kao legitimna napadačka opcija. Ali loše strane su prevelike uloge Andrea Millera i nedostatak ikakve pomoći sa klupe. Naravno, stvari se mogu promijeniti u čas. Miller može postati prvenstveno razigravač, nije da to nije u stanju već je jednostavno zarobljen u lanjsku ulogu koja je od njega tražila više koševa a manje asista. Louis Williams svaki čas može upasti u lanjski ritam kada je trpao koševe. Ali s druge strane, Iguodala se može preforsirati, Brand izgoriti od želje a Young je premlad da nosi napadački teret momčadi koja puca na ulogu nositelja. Može li Cheeks složiti ovu momčad na vrijeme, da tamo negdje oko all-star vikenda počnu ličiti na opasnu ekipu? Kako stvari stoje, obje opcije su realne stoga ih ne možemo staviti nego u ovu skupinu. Iako, i ako se stvari odigraju najbolje što mogu, teško da ova momčad bez većeg razvoja Younga i Williamsa može otići dalje od skupine limitiranih. Jednostavno, Brand je u fazi karijere kada se lagano učinkom ide prema dolje, Iguodala je materijal za drugu violinu, a bez superiornog talenta nema ni vrhunskih rezultata.

LIMITIRANI

15. ATLANTA HAWKS

Imaju karakter, imaju čvrstu jezgru u oba smjera ali nemaju širinu. Horford, Johnson i Smith su toliko tvrdi da sami svojim pristupom i stavom garantiraju nastup u playoffu, ali nažalost za ravnopravnu borbu nema dovoljno oružja. Svi ostali su tek šuteri iz vani, a oslanjati se samo na vanjski šut nije garnacija stabilnosti, posebice kada su ti takozvani revolveraši poprilično streaky – Bibby, Murray i Evans, uz Marvina Williamsa koji je ionako tek ovoga ljeta naučio šutirati tricu. Ali da imaju jezgru tri igrača na koju se da nadograditi imaju. Što je, koliko god me to iritiralo priznati, u ovakvoj raspodjeli snaga i više nego dovoljno za dobar rezultat. Ne, naravno da me ne iritira ništa vezano uz nekoga od njih troje, posebice ne uz Horforda, ali od kada je ovako malo dovoljno da imaš sigurnu playoff poziciju?

14. TORONTO RAPTORS

Solidno balansirana ekipa, malo tanka ali sa dovoljno oružja da budu mirni što se tiče playoffa. Da nisu taoci nesposobnosti svoga trenera koji iz jezgre koju godinama ima na raspolaganju još nije složio rotaciju koja bi funkcionirala, pomakli bi ih iz ove kategorije u onu iznad. Nažalost, dok je Mitchell na klupi limiti Raptorsa imaju i ime i prezime. Ali bar više nisu usamljeni, lani su bili jedina momčad sa epitetom limitirane a eto sad uz sebe imaju i Atlantu. Duo Bosh-Calderon dovoljno je dobar da ih drži iznad vode, ali neke promjene moraju se dogoditi kako bi prerasli probleme vezane uz obranu, nedostatak definiranog trećeg igrača u napadu, te uopće strijelca sa vanjskih pozicija koji igra sa loptom a ne je samo čeka u kutu.

Filed under: bball No Comments
26Nov/080

WEEK REPORT NO.4

Posted by Gee_Spot

THE NOTHING

Prije normalnih i zanimljivih stvari, par riječi o domaćoj bijedi. Točnije o tučnjavi na tekmi Cibone i Splita. Čisto da i to spomenemo na ovim stranicama. Kakva se buka digla oko par pleski Marshalla, malo je falilo da netko zatraži da se dotičnoga deportira iz zemlje. OK, nema opravdanja za gubljenje glave, ali čovjek je reagirao kako je reagirao i sad ga treba kazniti. I to je to. Po meni, Cibona je dovoljno kažnjena već time što pola budžeta troši na igrača koji gleda samo svoj šut i koji je praktički šesti igrač, tzv. instant offense sa klupe. Mogu zahvaliti Perasu što mu je našao ulogu u kojoj najmanje šteti, sumnjam da bi neki drugi trener imao muda za tako se postaviti prema nominalno prvoj zvijezdi ekipe.

Marshall očito nije prepametan momak, uostalom čim je prokockao NBA karijeru jasnu je u kakvu skupinu spada. Da, bez takvih bez mozga teško bi u Europi vidjeli pravog Amera za realne pare, ali uvijek se postavlja pitanje vrijedi li riskirati toliku lovu za igrača koji je u stanju upropastiti sezonu. U konkretnom slučaju dobili smo odgovor – ne vrijedi. Znači, imamo Marshalla koji je totalni bezveznjak u svakom pogledu, imamo one pičkice iz Splita koje gledaju kako im netko mlati suigrača, imamo samog tog suigrača koji kasnije ide nogom na Marshalla kad su se stvari smirile što je po meni najjadnije što tip koji je popio batine može napraviti, imamo nikakvu košarku punu nervoze i trećerazrednih poteza. Pitanje se nameće samo po sebi – zašto bi itko pratio domaću košarku?

Pa jedino što valja vidjeti je rad dva nesumnjivo odlična stručnjaka koji od ovoga što imaju izvlače maksimum. Peras i Piksi svaka čast, napravili ste od hrpe bezveznjaka dvije solidne ekipe. Međutim, život je jednostavno prekratak da čovjek gubi svoje vrijeme na išta vezano uz balkansku košarku. Pardon, istočno europsku. Sve što sam želio reći prenijevši ovaj tok nesvijesti na ekran je da cijela ova buka oke jedne bezvezne tuče nije ništa drugo nego još jedan dokaz da mediji kurca ne valjaju, jer da je tekma završila sa 30 razlike za Cibonu sve bi ostalo na par kartica. Ovako imamo malo krvi i samo što ne osnujemo svoj ogranak KKK-a.

I da usput, stigao sam s posla taman da pogledam kraj tekme između Cibone i Talijana, zadnjih par minuta i produžetak. Zna li itko što je Kus mislio kada je napravio faul na 4 razlike za Cibonu? Osim što je omogućio onom debelome da zabije iz zicera i izjednači na kraju, što srećom nije uspio. I to je kao zaslužena pobjeda, ta jedna lopta koja je iscurila iz obruča?

THE TRADE

Par riječi o tome tko je najbolje prošao u tradeu godine. Ili je bolji trade bio onaj Billupsov, ipak je on jednu momčad napravio boljom odmah a ne za nekoliko godina. Uopće, kakvi su to sada kriteriji za ocjeniti trade koji će se pokazati pametnim tek za dvije sezone? Gdje su dobra stara vremena kada se gledalo samo kakav se talent razmijenio i kako paše u novu momčad? Danas sve drugo ispada važnije od same igre.

Knicksi su napravili potez kakav su obećali, ali u ovom trenutku on ima malo drugačiji prizvuk nego što ga je imao ovoga ljeta kada su Walsh i D'Antoni preuzeli u potpunosti klub od Isaiha Thomasa. Kada su obećali čistiti njegov nered, malo tko je u taj nered ubrajao Jamala Crawforda, jedinu konstantnu svjetlu točku kluba zadnjih 5 godina. Nakon više nego dobrih ovogodišnjih igara, ni Zach Randolph odjednom više nije izgledao tako loše.

OK, tu možemo povući crtu, Zach Randolph je Zach Randolph, nikada nije bio upitan njegov talent već karakter, tako da ako je u ovome trenu i djelovao mirno i korisno teško da bi taj trenutak potrajao. Ali upitnici se definitivno moraju postaviti pored imena Jamala Crawforda. Njegova jedina krivica je što ima godinu dana predug ugovor. To nema veze ni sa Thomasom, ni sa problematično slaganim rosterom. Crawford je pozitivac u svakom smislu, ako i ima malo prenapuhan ugovor u ovakvoj ligi to je zanemarivo s obzirom na ono što znači momčadi.

Dati svoga prvog strijelca za kikiriki samo kako bi imao love za imaginarni lov na potpis Lebrona Jamesa dvije godine u budućnosti, e to nije potez koji zaslužuje prolaznu ocjenu. Budimo što prizemniji i navedimo tek dva razloga – prvo, jer isti ovaj potez možeš napraviti i dogodine, za korisnog igrača kao što je Crawford uvijek će biti zainteresiranih pogotovo ako ga daješ u bescijenje. Drugo, rješavaš se startnog visokog beka a na rosteru nemaš alternative niti imaš u planu nekakvo rješenje.

Ah, da – pa stigao je Mobley. Streaky šuter koji samo što se ne raspadne stiže kao zamjena streaky šuteru u naponu snage koji je u svakom pogledu bolji i kompletniji košarkaš, čak ako i ne staviš naglasak na godine i fizičko stanje. Tu je i Tim Thomas koji dolazi kod jedinog čovjeka koji je znao nešto izvući iz njega u zadnjih 10 godina karijere. Samo, niti je ovo Phoenix niti na rosteru postoji Steve Nash koji će mu uvijek dati pravu loptu u pravo vrijeme. Knicksi su ekipa koja treba radnike i ratnike, a Thomas je slacker sa kojim ni Linklater ne bi znao što bi.

I stigli smo do Ala Harringtona, čovjeka koji dolazi umjesto Crawforda. Hajdemo naći neki veći smisao, da ne svodimo sve na to kako je jedini razlog zašto Knicksi žele Harringtona taj što kao i svi ranije navedeni ima godinu manje ugovora. Recimo da se radi o visokom koji širi reket u napadu, a u obrani može igrati power ulogu, što je sve što D'Antoniu treba. Yeah baby, a i Walsh je u dobrim odnosima sa njim, čak dva puta ga je potpisao u Indiani.

I tako Knicksi iz ovoga tradea dobivaju hrpu odpadaka, tipove koji su cijelu karijeru na rubu da ih se proglasi lošim momcima, ali i šansu da jednoga dana potpišu Lebrona. To što će navijači još dvije godine morati trpiti nikakvu momčad umjesto da im se odmah dalo pomaka naprijed, to je očito manje bitno. Uglavnom, ma kako se stvari rasplele za dvije godine (a nešto mi govori da Bron neće nigdje iz Clevelanda koji će iz sezone u sezonu biti sve bolji, čekaj samo da se ugovore Sczerbiaka i Big Bena pretvore u žive igrače), sadašnje stanje nije ništa bolje od lanjskoga, a to je ono najvažnije. Stoga, na stranu kupljeno vrijeme i mir u kući, ovaj klub je i dalje na samome dnu.

Ukratko rezimirajmo - ako je Randolph i bio problem u svlačionici, Crawford sigurno nije. Potjerao si dva talentirana košarkaša koji su nosili momčad tijekom solidnog početka sezone. Gledajući roster nakon tradea, Knicksi ispadaju očajni. Imaju svjetlu financijsku budućnost ali nitko im ne garantira da će uhvatiti ikoga osim pickova koje će dobiti na sljedećim draftovima a koji će biti visoki jer sa ovom novom jezgrom više uopće nisu konkurentni. Puno muke nizašto?

Clippersi su pak doveli Randolpha. Na stranu njegove sposobnosti i to što im daje širinu pod košem kakavu ima malo tko (a što je sa rupom na vanjskim pozicijama koju će očitom morati krpati rookie Eric Gordon, najsumnjiviji član ove draft generacije?), Zach je samo još jedan lik iz crtića u Clippersima, koji izgledaju kao grupa liječenih alkoholičara a ne košarkaški klub. Oba Davisa, Randolph, Thornton, white trash ikona Kaman, ma fali im još samo Latrell Sprewell i bili bi najluđa NBA ekipa ikada sastavljena. I to mislim doslovno. Od kada su se razišli Kuzma i Shaka Zulu, svijet nije vidio ovakve sinergije. I ovakvim orkestrom ravna car - Mike Dunleavy. Hej, znali smo da je najgori trener u ligi, ali da je u stanju raditi čuda i kao GM, to nismo mogli ni sanjati. Dunn je, što bi rekli Ameri, the whole package.

S druge strane ogledala su Warriorsi. Dok su Clippersi na papiru zabavni, ali bolni za gledanje, Warriorsi su zabavni u svakom pogledu. Bilo na papir, bilo na parket. I da, sada su još zabavniji nakon što su izvukli najbolji ulov u svim ovim zamjenama i razmjenama – Jamala Crawforda. Ekipa koja pati jer im nedostaju dva glavna lanjska strijelca, a opet je dovoljno zabavna za gledati usprkos svom kaosu koji vlada u njihovoj igri, lagano se slaže da bude u rangu one momčadi od prije dvije sezone koja je razbila Dallas.

Ellis će se vratiti i preuzeti ulogu Ellisa, Crawford je nasljednik Davisa, Jackson je novi neprikosnoveni lider, Maggette je spoj snage i vještine kakav je donosio J Rich. OK, slažemo se da nitko ne može zamijeniti kvalitete Barona Davisa, ali ako su svi malo bolji, a jesu, zar tako ne nadoknađuju bar Davisov statistički učinak? Pogledajte samo u kakvu je igračinu Biedrins izrastao. Kada se ova momčad posloži, taman negdje do all-stara, bit će svega jer 5 ovakvih košarkaša ne mogu nego igrati konkurentno. Dodajmo još korisnu klupu i eto momčadi koja će krojiti poredak na Zapadu.

Ono što je još važnije od toga tko će na zadnje playoff pozicije je to što ćemo i dalje imati pravu run and gun momčad u ligi. Naravno, Warriorse u seriji može pobijediti svaka ozbiljna ekipa sa dobrim balansom, ali upravo na njima se polaže test – ako te njihova trka i nedisciplina u stanju razbiti, tada nisi prava ekipa. Zbog toga ću nastaviti pratiti Warriorse više od ijedne druge ekipe (osim naravno Portlanda), jer u njima se da vidjeti onaj duh Sunsa koji je osvježio ligu zadnjih godina.

Sunsi su bili bolje organizirani i smisleniji, dublji, a opet smo znali da neće daleko. S Warriorsima nam je to potpuno jasno, oni su totalno divlji, ali usprkos toj slobodi da budu individualci opet svi igraju jedan za drugoga. I to je ono što ih usprkos svim ishitrenim šutovima i 1 na 5 pokušajima čini ekipom. Koja je eto tek tako usput potpuno originalna. Ozbiljno, jedva čekam da se Crawford privikne na ovaj stil igre i da se Ellis vrati. Bit će to luda vožnja.

THE GAME

Navukao sam se na Portland, Warriorsi me vesele iznad svake logike, ali dosadašnju tekmu sezone odigrali su ipak Netsi i Raptorsi. Iako se očito radi o dvije ekipe koje ne igraju obranu i koje su sklone egzibicijama u napadu, način na koji su odigrali zadnju četvrtinu i produžetak je jednostavno sjajan.Takva lakoća zabijanja, prekrasne trice, kruženje lopte, ma postane ti posve nebitno što bi ih ozbiljna ekipa pomela sa terena.

Biti najbolji je važno, ali znati igrati se a ne samo pobjeđivati još je važnije. I tu je ljepota NBA lige, što dvije u principu loše momčadi mogu pružiti ovakvu nezaboravnu predstavu u najglupljem i najnebitnijem trenutku sezone jer su krcate talentom, momcima koji o košarci znaju sve. Toronto nije u biti loš, ali o tome ću više u sljedećem dijelu posta. Jednostavno, nisu koncentrirani, dok igraju svoju igru koja uključuje Boshovo napadanje obruča i stalno kretanje ostalih djeluju moćno ali čim postanu šuterska ekipa sve se raspada. Netsi su ugodno iznenađenje, Carter i Harris su ti koji pokreću stvari, a odlično ih prati trener Frank koji uvijek drži bar jednoga od njih na terenu kako napad ne bi patio. Posebice naklon Carteru koji pokazuje jedno lidersko lice kakvo nismo vidjeli još tamo od 2002. i dana dok se u Torontu igrala još bolja košarka. Ma kako ljigav bio, tip je naj talenat svoje generacije.

Ostatak momčadi sastoji se od pomoćne radne snage koja ovisi o kreaciji dotične dvojice ili borbenosti, jedino Brook Lopez pokazuje da bi ovo stvarno mogla biti jedna od najboljih draft generacija ikada. Ne bi htio ispasti smiješan, ali ne mogu se oteti dojmu da bar prilikom realizacije iz i oko posta, Lopez svojim rješenjima, elegancijom i praktičnošću podsjeća na, uf, Timmya. Eto rekao sam, pa gdje puklo da puklo. Uglavnom, usprkos svim limitima ovi momci se bore, trude i uživaju u košarci. Nije li Lawrence Frank jedan od neopjevanih junaka NBA lige? Što nas dovodi do

THE 4 ASA

A 4 asa su Polly Jean Carlesimo, Sam Mitchell, Larry Brown i Eddie Jordan. Ne trpajte ih u isti koš – prema nekima smo sarkastični, neke iskreno volimo. Ne treba biti Mike Dunleavy da se otkrije tko je u kojoj kategoriji.

Po Anićevom rječniku hrvatskoga jezika, riječ pajac opisuje ne samo klasičnog klauna, već se može primjeniti i na lakrdijaša, neozbiljnog čovjeka. Riječ je to koja savršeno pristaje Carlesimu. Otkaz njemu jedna je od najboljih ako ne i najbolja stvar koja se dogodila momčadi nekada znanoj kako Sonicsi, još od lanjskoga drafta.

Carlesimo u ovih godinu i nešto nije stvorio nikakav odnos sa igračima, niti se nametnuo kao učitelj, niti ga je itko prihvatio kao prijatelja. Iz svakoga njegovog pogleda bilo je vidljivo koliko prezire neozbiljnost ove momčadi, a to igračima nije moglo promaći. U biti, borbenost koja se lani dala osjetiti i zajedništvo u ekipi nisu rezultat nikakvog njegovog rada već jednostavne činjenice što Durant, Green, Wilcox i Collison vole igrati zajedno i očito drže jedna do drugoga.

Carlesimo je čovjek razmažen uspjesima Spursa gdje je zahvaljujući Popu zaradio poneki prsten, oduvijek uvjeren da je veliki stručnjak i nikako nije bio pravo rješenje za momčad koja treba stasati i kojoj treba strpljenje. To je osobina koju hladni i egoistični starčić nikada nije posjedovao, njegovo omiljeno oružje je konflikt. To možda pali kod Larrya Browna, ali Larry Brown je prepametan i preveliki manipulator koji će uvijek izvući maksimum iz situacije. Carlesimo nije taj kapacitet, on će se zatvoriti u svoju kukuljicu na prvi znak nevolje. A nevolja je kao što znamo drugo ime ekipe koju smo nekada zvali Sonicsi.

Mladi igrači uhvaćeni u cijelu tu priču oko preseljenja, prevare i neizvjesne budućnosti nisu naišli na potrebnu emotivnu potporu od trenera, te su njihove katastrofalne igre očekivane. Posebice u novoj sezoni kada se osjeća i pritisak pred novom publikom. U toj situaciji nije ti svejedno vidjeti na klupi trenera koji vrti očima a ondi ti govori da je sve OK, iako ti je jasno da mu ideš na živce. Stoga ovim klincima prije svega treba netko tko će biti iskren i tko će ih ohrabriti a to bi mogao biti dojučerašnji asistent Scott Brooks.

Prvo, radi se o mladom čovjeku, bivšem igraču, šljakeru, otvorenom prema novim stvarima a ne zatvorenom u neki svoj pogled na stvari. Nema sumnje da će porazi od 20 i 30 razlike postati sve rijeđi, a po prvom potezu koji je povukao izgleda da se neće promjene osjetiti samo u pristupu – Durant je sinoć konačno zaigrao na poziciji maloga krila od početka, te sinoćnju utakmicu možemo smatrati novim početkom ne samo za ex-Sonicse već i za KD-a.

Kako se još lani dalo vidjeti da ova glavna jezgra Green – Durant – Wilcox - Collison voli igrati zajedno i da su u stanju sami stvoriti ugodnu atmosferu, trener koji će ih znati staviti u uloge u kojima će moći iskoristiti njihove talente jednostavno je neophodan. Sada ga konačno i imaju. Za početak nije loše, makar taj početak stigao godinu dana prekasno.

Uglavnom, NBA se riješila jednog problema, sada je na redu drugi. Dame i gospodo, stiglo je vrijeme da se pozdravimo sa gospodinom umišljenim Samom Mitchellom. Njegova očajna riješenja u igri, beskrvnost i potraga za krivcima umjesto realnog pogleda u oči ove momčadi, ali i svoje, guše Raptorse.

Kada nisi u stanju u tri sezone sa istom jezgrom postaviti osnove obrane, tada prijatelju nisi trener. I točka. Nema daljnje rasprave. Raptorsi plivaju kao da su skupljeni prije mjesec dana, ispadaju u osnovnim rotacijama jer pojma nemaju gdje se koji treba nalaziti. I ne može se kriviti pristup igrača, svi redom su sjajni profesionalci koji daju sve od sebe ali koje treba voditi netko tko zna što radi. Mitchell dobro izgleda, ima cool naočale, i jašući Calderona i Bosha stigao je do titule trenera godine, što je jedna od najsmješnijih stvari koje se ikada dogodila. U biti, samo ta dodjela dovoljan je razlog da NBA nagrade smatramo manje bitnima čak i od Oscara, negdje u rangu sa Grammyem koji je uvjerljivo najbesmislenija nagrada na ovoj planeti.

Pazite, ni jedan Rivers nije čovjek koji zna previše o postavkama igre, ali je iskren prijatelj i fajter koji bi za svoju momčad legao na tračnice. Ili to pak tako zna prezentirati, što je potpuno jednaka stvar – igrači cijene inteligenciju, ma kakva ona bila. Mitchell pak nije u stanju prerasti one osnovne osjećaje poput ljutnje, rezignacije, on dozvoljava negativnim emocijama da prevladaju što je odlika gubitnika. Takav ne može voditi ozbiljnu momčad. To je jasno od prvoga dana, stoga gospodine Colangelo spasite ovu stvarno dobru ekipu i dovedite nekoga tko neće kompromirati cijelu obranu samo da na terenu ima 213 cm visokog tricaša.

Hej, Bargnani možda zna šutirati ali igrati sa njim na krilu dok ti na klupi sjedi jedan Jamario Moon koji je lani držao obranu? Što, sad ako je pod košem O'Neal i konačno imaš čovjeka koji zna zalijepiti bananu, to znači da ono mrtvo tijelo napunjeno tortelinima treba dobiti sve minute sa kojima bi Kapono i Moon napravili jednaki posao u napadu i još bolji u obrani? Zašto ga ne koristiti u rotaciji visokih, da se tu i tamo dobije igrač koji može razbiti zonu i razvući obrane a ne kao novu verziju Kukoča? Sorry, ali Toni nije samo stajao vani i čekao povratnu, cijela njegova veličina bila je u tome što je kreirao i tražio igru. Što je znao da ima prednost u visini i što je znao kako je iskoristiti.

Kako je trenutno slobodan Eddie Jordan, dokazana trenerska veličina, eto idealnog rješenja. Dovedi Jordana u Raptorse i iduće sezone konačno imaš momčad koja će znati izvući maksimum iz svojih potencijala. Ili da jednostavno proglase Calderona igračem – trenerom, tip ionako ne zatvara usta, stalno nešto objašnjava bilo igračima bilo Mitchellu koji ga gleda i misli se, hej pa ovome je malo previše stalo. Morat ćemo pitat Roka o ćemu taj priča cijelo vrijeme i uopće kakav mu je naglasak, da li je više kao Banderas ili Bardem. Ali poanta svega je da momčad sa takvim playom koji je doslovni trener na terenu i igračinom kao što je Bosh ne smije igrati ovako kriminalno.

Nego, vratimo se mi Jordanu. Evo, ex-Sonicsi imaju možda i bolje igrače za njegov sistem, pa ni to ne bi bilo loše rješenje. Jedino što bi ljepše bilo i za Jordana da dođe u momčad koja je posložena, a i za Brooksa da dobije pravu šansu i da vodi ekipu do kraja sezone. Hej, zar ne bi najbolje rješenje bilo da Jordan potpiše za Hornetse kao pomoćnik Byrona Scotta, što je uloga u kojoj je pomogao Netsima na putu do dva finala učeći ih svojem viđenju Princeton offense, istog napada koji je limitirane Wizardse već nekoliko sezona pretvarao u ozbiljnu playoff ekipu. Ili da pak zamijeni Scotta u ulozi glavnog trenera, evo Simmons u zadnjem tekstu govori da je kemija između igrača i Scotta katastrofalna (i da, hvala Polju i Biologiji Vjerovanja, Simmons je konačno napisao nešto o NBA).

Na prvi pogled Washington je napravio katastrofalan potez riješivši se dokazanog stručnjaka i čovjeka koji je najmanje kriv što igra bez pola momčadi. Čak i u situaciji u kojoj ti fale dva važna igrača iz petorke, u kojoj su ti veterani odjednom propali i u kojoj se previše traži od klinaca koji još jednostavno nisu spremni, Jordan nije gubio doticaj sa svojom momčadi. Ali u ovako lošoj situaciji u kojoj su se našli Wizardsi, u kojoj se pomiriš sa lošom srećom i postaneš promatrač, jedino što može pomoći da se promijeni percepcija je šok terapija. Ona nažalost može doći samo promjenom trenera. Toga su svjesni svi uključeni, a promjena definitivno nije nešto loše. Jordan je pak dobro prošao, ne mora gledati kraj jedne ere koju je pomogao stvarati, već se može posvetiti novom poslu bez većih trauma.

Pristao Jordan na rolu pomoćnika ili TV komentatora, povuče li Colangelo pravi potez, ili odluče li ovi iz Oklahome da im treba odmah provjereni stručnjak – sa Eddiem Jordanom ne možeš promašiti. Dok sa jednim drugim čovjekom ni kada pogađaš nisi siguran što to znači. Riječ je naravno o velikom Larryu Brownu.

Nije dugo izdržao, ludovanje je počelo već nakon desetak utakmica. Umjesto da se strpi i da nabavi četvorku kojom bi kompletirao potencijalno opasnu petorku te se na ovako očajnom Istoku pokušao izboriti za osmu poziciju, Larry je krenuo u destrukciju. Iz koje se može roditi nešto, a onda opet i ne mora obzirom na zadnje Brownove dvije gaže.

Šteta ne samo Bobcatsa koji su ipak posložili nekakav roster zadnjih par godina, već i Browna kojemu je rehabilitacija bila nužna. Sad, s obzirom da još uvijek nema nekih ozbiljnih incidenata čini se da su stvari pod kontrolom i da Brown ima potporu svih struktura u klubu (ako ovaj klub uopće ima tako nešto), ali paralelno sa izgradnjom momčadi po vlastitom ukusu morat će imati i nekakve rezultate. Bit će zanimljivo vidjeti kako će mu to uspjeti.

Čovjek je preko noći nositelja ekipe, kapetana i prvog fajtera Geralda Wallacea proglasio prekobrojnim, odnosno stavio ga je u izlog u potrazi za post igračom smatrajući Wallaceov ugovor malo prevelikim za njegovu ulogu. Stalno mijenja rotacije, u svim mogućim kombinacijama pokušava ispitati stanje 12 igrača od kojima polovici ne zna imena. Stabilna petorka ne postoji u ovoj fazi Brownova rada, kao ni zacrtana uloga za ikoga, pa ni za Feltona i Okafora. Iako je Felton iskusni play kakav Brownu treba, Augustin se odmah nametnuo kao najbolje rješenje na jedinici, što je čudo s obzirom koliko Larry ne voli rookie. Bar ih nije volio dok nije stigao u Charlotte i dok nije naišao na klinca koji bi mogao biti još jedan razlog da ovu draft klasu smatramo jednom od najboljih ikada.

Okafor niti je centralna osoba u napadu, niti mu Brown daje do znanja da je previše bitan za obranu. U ovoj podjeli uloga on je obični radni konj koji prima plaću rasnog šampiona. Za sada se strpimo od osuda Browna, na kraju krajeva nije odlučio razbiti nekakvu dokazano dobru ekipu već tek potencijalne pretendente na utješno playoff mjesto. Ispadne li iz svih ovih rošada bolja momčad, kapa do poda. Ja mu za sada poklanjam povjerenje jer minutaža koju daje Augustinu, te kritike na račun ostalih predobro plaćenih a premalo produktivnih igrača, sve su to potezi koji drže vodu.

Jedino se pitam - što ako u smiraju svojih dana Larry više jednostavno nije u stanju graditi, već ruši sve na što naiđe kako bi kupio vrijeme? To je nešto što si velika imena mogu dopustiti. I što ako su Bobcatsi imali solidnu jezgru kojoj je trebalo malo strpljenja? Eh, a što je sa onom reklamom Jamnice u kojoj imamo Franju, Zorana i Danka, pa Franjo nešto proba iz lonca, da bi u sljedećem kadru sjedili Franjo, Danko i neki treći tip za stolom punim kolača? Upravo tako. Nije ni čudo da je Čutura kasnije dokazao da je inteligentno stvorenje, vidio je on odmah da nešto u tom scenariju ne štima pa je vjerovatno odbio snimiti drugi dio reklame. Tko zna, možda je Brown Čutura kada su Bobcatsi u pitanju.

Filed under: bball No Comments
22Nov/080

ROSE & THE REST

Posted by Gee_Spot

by Emirem (Marshall Notmathers)

Uključujući srijedu, do sada je odigrano 13,5% regularne sezone NBA lige, sezone koja će meni osobno ostati zapamćena kao ona u kojoj sam pogledao uvjerljivo najviše utakmica. Cijela ponovna manija za NBA-om počela je prije dvije sezone, razvijala se prošle, a kulminirala ove. Nekoliko me stvari ponukalo na ponovno zanimanje za US(& Toronto) košarku – sjajan blog dvojice mojih prijatelja (ovaj blog bejbe - op.a.) i isto tako sjajni Edin Avdić s OBN-a, jedine televizije iz ex-Yu koja prati košarku, te fantasy igrica i neizostavni NBA League Pass ove sezone. Sada mogu reći kako postajem kompetentan za najbolju ligu na svijetu bez obzira što na ponekad odigranom listiću u kladionici redovito promašujem nekoliko košarkaških parova, bilo da je riječ o utakmici, zbroju koševa momčadi ili igrača ili nečem drugom, trećem, četvrtom...

Bez obzira na veliku vjerojatnost za ponavljanje prošlogodišnjeg finala Celtics-Lakers čime bi se narušila neizvjesnost koja se najavljivala uoči početka, dosadašnji dio sezone možemo proglasiti jako zanimljivim. Prije svega tu su sjajni rookiei koji su opovrgli najavu kako će ovogišnji draft biti slab. Dapače, NBA komentatori se već sada takmiče u hvaljenju ove generacije stavljajući je u rang onim najboljima ikada. Što je tome uzrok? Prije svega, sjajni Derrick Rose i O.J. Mayo za koje već sada možemo reći kako su sigurno budući All-Star igrači. Rose je praktično stavljen u ulogu vođe izgubljenih Bullsa i tu ulogu bez problema obavlja. Iako se znalo kako će Rose imati veliku minutažu, ozljeda Hinricha donijela mu je još više minuta, možda čak i previše. Rose igra gotovo 40 minuta, a igra fantastično. Njegovi ulasci pod koš su nešto što malo tko može braniti, a kada mu i suigrači počnu pogađati malo više otvorenih šuteva koje im izradi i broj asistencija će mu drastično porasti. Najave kako će Rose ubrzo postati jedan od značajnijih playmakera u ligi već se sada mogu obistiniti jer je nakon Billupsova tradea u Denver Rose postao kandidat i za nastup u Phoenixu među najboljima već i ove godine. Ukoliko Bullsi naprave poneki dobar trade i konsolidiraju malo (pre)nisku momčad koju imaju, Rose bi Chicagu mogao donijeti dosta radosti.

Mayo će tu radost malo teže dočekati jer je Memphis stvarno loša momčad, ali da je sjajan igrač potvrdio je u nekoliko utakmica. Mayo je igrač kojeg se svakako isplati pogledati, igrač koji je u stanju i ući pod koš i pogoditi s vanjske pozicije i asistirati i skakati i igrati obranu. Gotovo sve. Od pomoći mu je situacija u njegovom klubu jer je okružen s mladim igračima koji su na neki način prihvatili njegovu glavnu ulogu. Memphis je s njim pogodio, što se i očekivalo, ali učinak mlađeg Gasola je iznenađenje. Usprkos činjenici da je odigrao neke sjajne minute u Pekingu, Marc je u NBA ligi dočekan kao „Pauov mlađi brat“ i budućnost mu nije bila svijetla. No, čo'ek pokazao da je s razlogom među najboljima. Marc ima ono što Pau nikada neće imati – muda. Kada njih pomješate s genima i željom za igrom, njegov učinak se može lako objasniti. Čak brojke ne govore dovoljno o njegovom značaju, pogotovo u fazi obrane gdje je u stanju zaustaviti gotovo sve centre u ligi. Šut s poludistance ga služi lošije od brata mu, ali sve je to u okvirima zadovoljavajućeg, odnosno i boljeg od toga. Memphis iz kategorije užasno glupe momčadi lagano prelazi u onu koju se ima zbog čega gledati.

Grega Odena i Michaela Beasleya nisam previše gledao, ali činjenica je kako će Oden biti u najmanju ruku solidan centar, pogotovo u obrambenim zadacima. Strah od ponovne ozljede očigledno krhkog igrača sprječava me da ne napišem nešto više o Odenu. Što se Beasleya tiče, već prije početka lige pokazao je svojevrsnu neozbiljnost, ali veći problem od toga je činjenica kako igra u momčadi koja ne zna što će sa sobom. Iako su ga najavljivali kao fizikalca, mene je Beasley više podsjetio na Mariona u najboljim danima, a to je i najveći problem za drugi pick drafta. Jer, naravno, Marion igra u istoj momčadi kao on, a za dva ista igrača nema mjesta nigdje. Istina je da je Marion onaj koji je pretrpio veće žrtve u rotaciji, ali njegovo stanje igre je nešto o čemu bi Dr.Phil imao što reći.

Od onih rookiea koji su mi zapali u oči, a bez nekog većeg učinka su, prvo ime je Kosta Koufos, popularno zvani Kupus. Kupus je iskoristio Memovu posjetu bolesnom ocu i uskočio ni više ni manje među startere Jazza. Činjenica kako je momak u svojoj trećoj utakmici ostvario 9 koševa, 10 skokova i 5 banana oduševila me. Kupus je ono što Jazzu nedostaje – centar u svakom trenutku spreman na obranu, bananu, ali i postizanje koša bilo iz zakucavanja bilo s poludistance. Slika kako Kupus „poklanja“ bananu Amareu (bez obzira na pogrešku sudaca koji su svirali faul) jedna mi je od ljepših ove sezone. No, bez obzira na hvaljenje, jasno je da Kupus nije u rangu prije nabrojenih igrača, a i njegova mladost vjerojatno će ga spriječiti da bude taj faktor koji Sloanu nedostaje za titulu. No, svojih 10-ak minuta Kupus će uvijek dobro odigrati i čini dodatni plus ionako odličnoj rotaciji Jazza.

Anthony Morrow ušao je u povijest kao prvi nedraftirani free agent koji je startao u Golden Stateu, a bez obzira na negledljivost utakmice Warriors-Clippers, njegovih 37 koševa su fascinantni.
Europske boje brani i Rudy Fernandez koji je sjajno došao Portlandu i odlično koristi svoje minute, dok je novi Afrikanac Luc Mbah a Moute najbolji skakač među rookieima. Westbrook lijepo pomaže Durantu u dosadnoj Oklahomi, a Mario Chalmers je odigrao neke dobre utakmice u Miamiju prije nego je Wade odlučio sakriti loptu kolegama na bekovskim pozicijama. Nažalost, sve nabrojene u ovom pasusu nisam uspio bolje pogledati, a osobu čiji dres ima Gee, Kevina Lovea, nisam pogledao niti minutu pa ne mogu suditi o njegovoj igri. No, ne bi Gee bez veze hodao Šibenikom s njegovim dresom. Ili je ipak dres doma – teško je u Dalmaciji hodati s natpisom „ljubav“ na leđima...

Filed under: bball No Comments
21Nov/080

WEEK REPORT NO.3

Posted by Gee_Spot

CUBAN LIBRE

Imao sam namjeru osvrnuti se na Cubana zbog jedne prošlotjedne izjave, i taman kada sam započeo sa ovim postom na ESPN-u je osvanula vijest o nekakvoj tužbi protiv njega koja veze nema sa košarkom. Eto koliko se vremena mijenjaju, u svakodnevnoj potrazi za uzbuđenjima i jedan ESPN traži razloge da nešto nazove frazetinom "breaking news". I tako stoji Cubanova sličica u kutu i crvenim slovima napisano ALERT ALERT. Pomislim, da nije možda upao na trening i tražio od Dampiera i Diopa da mu vrate pare? Da se nije potukao sa Carlisleom na ručku oko uloge Jasona Kidda? Ništa od toga, frka se digla jer su čovjeka koji se obogatio burzovnim mešetarenjem tužili zbog nelegalnog poslovanja. Nešto u stilu da je koristio povjerljive podatke i riješio se nekih dionica. Nemoj srat, šta stvarno? Čovjek je saznao da nešto što je kupio ne valja ništa i onda je to prodao. To je kao zločin? Što je trebao nakon što je saznao da će ta izvjesna firma potonuti, reći jebiga, što je tu je, ostavit ću ove dionice da ne unesrećim nekoga drugoga poštenog biznismena?

Ameri stvarno znaju ponekad pretjerivati, a ovo je baš takav slučaj. Svi koji su u lutriji zvanoj burza ovise o tim informacijama, kojima tepamo da su najveće bogatstvo današnjice. Onda čovjek dođe do nje i tu je kao nekakav zakon koji zabranjuje da se tom informacijom okoristiš. Svi imaju informacije, neki se uhvate na djelu, neki ne. Ove koje uhvate kazne, ove koje ne uhvate - oni su pošteni. Hej, kao da pričamo o Todoriću i Kerumu. Na stranu ove naše papke koji nikada neće odvojiti ni kunu kazne za nešto (osim možda za nepropisno parkiranje helikoptera i nosača aviona koji im služi kao jahta), sad će Cuban lijepo da za kaznu plati sve što je zaradio i još penale, ali s obzirom da mu je deset transakcija prije ove prošlo, boli ga neka stvar. Bitno da su svi zadovoljni. I sad je ovo vijest za sportsku rubriku? A valjda nekako treba ispuniti sve one NBA stranice u doba godine kada se ništa spektakularno ne događa na terenu.

(Ono pak što želimo čitati kao breaking news su vijesti o tradeovima, kao ova po kojoj su Knicksi dali svog najboljeg igrača Crawforda za primadonu Ala Harringtona – OK, Al će im donijeti lažnu četvorku koja može potegnuti tricu što je nužno potrebno za D'Antnoniev sistem, ali odreći se Jaamala koji je jedini pravi playmaker u momčadi? Razmislimo malo o ovome potezu pa se čujemo za koji dan)

Sada se postavljaju teze o tome koliko je Cuban izgubio zbog ovog slučaja, posebice u odnosima sa javnošću te percercijom njegovog lika i djela u toj istoj javnosti. S obzirom da nitko normalan o njemu ne misli ništa pozitivno, možemo slobodno zaključiti da nije izgubio ništa. Puno veći gubitak bio je lanjski trade Devina Harrisa i siguran sam da bi Cuban platio tri sudska procesa i tri odštete za zloupotrebu podataka samo da može vratiti vrijeme unatrag. Ima li išta lijepše nego kada se pokaže da nekakva bogata umišljena veličina nije uopće toliko pametna koliko misli da jeste? Hej, možda sam u cijelom slučaju malo previše pristran, ali jedan od ljepših trenutaka ove sezone bio bi ne-ulazak Dallasa u playoff.

Koliko god trade za Kidda bio katastrofa i poslovno i gledano talent, nije to ono što je upropastilo ovu momčad. Kidd je došao u ekipu koja je izgubila identitet, smisao i želju, a to ne može preko noći vratiti ni jedan fajter kakav je Rick Carlisle. Nitko im ne može pomoći dok Cuban praktički samo krpa svoje propuste. Kako je iluzorno očekivati da će ovaj teksaški Bandić ikada prodati svoju igračku, jedino rješenje je da se odluči potrošiti još koju milju i jednostavno krenuti u rebuilding. Traži novoga Dirka, novu pomoćnu radnu snagu i kreni iz početka. Jer dok Kidd za ulogu povremenog vođe napada prima trećinu salary capa, ova momčad ne ide nigdje.

Točnije, u situaciji su da ih preporođeni Denver sa Billupsom može izbaciti iz playoffa. Ako uzmemo da su 4 ekipe sigurne (Lakersi koji ne idu u istu rečenicu sa ostalima koliko su moćniji. U ovoj novoj rečenici su Portland, Utah i New Orleans koji imaju dovoljno oružja da izguraju sezonu), te da Rocketsi usprkos svim problemima sa ozljedama i Artestovom prilagodbom imaju dovoljno dobru klupu, fajterski karakter i lukavog trenera da se uguraju ispred ovih ostalih, i dalje stojim pri tome da se između Sunsa, Mavsa i Spursa bori bitka za zadnja tri mjesta.

Pa ako je Billups uzevši odmah stvar u svoje ruke konačno Denveru dao toliko potrebnu stabilnost, i gura ih prema playoffu, onda netko od te tri ekipe mora ispasti. Spursi su ostavši bez Manua i Parkera još jednom pokazali od kakvog su materijala, na silu su dobili tri tekme i dogurali do 50%. Oni teoretski ne mogu ispasti, jer jednostavno su u stanju isčupati pobjedu. Sunsi ne igraju sjajno, u biti većinu vremena su negledljivi (hej, ako mislite da je Kidd kao play prošlo svršeno vrijeme, što tek reći za Porterovo forsiranje spuštanja lopte Shaqu u reket kao da je 15 godina mlađi dok Nash i Amare uglavnom gledaju?), ali u Amareu imaju oružje kojim mogu razbiti svakoga. Dakle, ostaje nam Dallas. Bez vatre, bez kemije, bez obrane i u napadu ovisni o inspiraciji dobrih starih veterana kao štu Dirk ili Terry (točnije o njihovom šutu), Mavsi djeluju osuđeni na devetu poziciju.

Ili ih ja tamo vidim samo zato što želim sve najbolje Cubanu. Možda mi se zbog toga i Devin Harris čini boljim nego što jeste. Možda, ali ja jednostavno ne mogu pojmiti da je netko toliko nestručan, toliko nesvjestan, da je u stanju dati dokazani talent pred kojim je karijera za istrošenog igrača-totem kakav je Kidd. Nevjerojatno. Ni onda kada u Harrisu nisam vidio ništa više od solidnog igrača, treće ili četvrte opcije jedne dobre ekipe, nisam mogao zamisliti da će ga se netko odreći, a pogotovo ne za ništa.

Stvar je jednostavna – Harris ima brzinu. Pogledajte Parkera i Barbosu i način na koji igraju. Toliko su brzi da mogu pretrčati potpuno postavljenu obranu kad god požele. Većinu koševa zabijaju iz reketa i sa slobodnih jer je jedini način da ga zaustaviš faul. Harris sada konačno ima tu slobodu u Netsima kakvu nije imao u Dallasu, da se zabija pod koš i da koristi tu svoju brzinu uvijek a ne samo u kontrama. Znam, sad će netko reći kako je Dallas ozbiljna ekipa koja je imala druge opcije osim jurnjave i 1 na 5 igre, a Netsi su gubitnici i da svatko može nabiti brojke u lošoj momčadi. Ali pogledajte pobjednike poput Spursa, jednog tvrdog trenera kao što je Pop i rolu koju ima Tony Parker. On doslovno može svaki napad iskoristiti za svoje ulaze ako to želi i ako je situacija takva da momčad od toga ima koristi. U momčadi koju smatramo najdosadnijom i nakontroliranijom družinom koja je ikada igrala košarku, imate haklera koji uglavnom igra 1 na 5. I to ne jednoga nego dva jer i Manu je van kontrole. A biti van kontrole je u košarci stvar čistog zdravog razuma. Jednostavno, treba znati svoje slabe i dobre strane, jedne treba sakriti a druge iskoristiti.

Avery Johnson bio je prevelika konzerva i previše frustriran da vidi dalje od svoga nosa, sve što je ikada želio bio je rezultat sa momčadi koja će personificirati ono što je on bio kao igrač. Cuban je opsjednut svojim potezima i uvjeren u svoju genijalnost, njemu ne pada na pamet da ako se već uspio obogatiti tim umom koji ima, da sada sa njim ne može osvojiti jedan običan košarkaški naslov, i to u ligi koju vodi nekakav dosadni odvetnik. Pa su mu krivi Stern, krivi su mu igrači, sudci, treneri. Međutim, za dovođenje Kidda nije kriv nitko nego on, i od tog poteza kojim je zatvorio vrata ovoj generaciji ne može pobjeći.

Dok Kidd igra solidno, čak i gađa bolje nego ikada što ćemo ipak pripisati početku jedne duge sezone, Harris ubacuje 30 kao od šale jer gađa slobodna sa 90% a iznudi ih 15 kad god hoće. Dok Kidd muku muči sa brzinom protivnika i indisponiranim suigračima kojima lopte ispadaju iz ruku, Harris napada obrane, odigrava povratne i traži kontakt svaki puta kada uđe u reket. Nije čarobnjak poput Paula i lopte mu nemaju uvijek oči, ali stvara višak igrača i pomaže momčadi. Da ne govorim da je i pouzdaniji šuter nego je to Kidd ikada bio, te u ovoj fazi karijere čak i bolji sa loptom – Kidd se može pritisnuti, Harris je jednostavno prebrz za bilo kakav presing. I sada stavite ovakvog Harrisa u Dallas, sa ovakvom ulogom, i dodajte mu Dirk i Howarda. Tko može reći da Dallas automatski ne bi bio bolja momčad?

Još jedna sitnica, koja o Cubanu govori više od ičega i koje me u biti i navela da uopće pišem o njemu. Naime, prije nego sam vidio vijest o muljanju sa dionicama, htio sam provjeriti koliko istine ime u izjavi da je Cuban spreman potpisati Marburya ako ga Knicksi otpuste. I da, čovjek je stvarno to mrtav-hladan izjavio. Hej, pa zar za ovakve izjave ljudi nemaju pravo na povrat novca koji su uplatili za sezonsku kartu? Mislim, znali su oni da od njihovog Dallasa nema ništa, ali nitko nije očekivao da će morati trpiti ovakve gnjusobe koje doslovno pale novac za sobom. I kao da nije dovoljno što si navijač kluba kojemu je vlasnik Cuban, i što moraš živjeti u opsjeni da je Kidd onaj stari jer bi inače ako kažeš da je preplačen i gotov završio na električnoj, još ćeš sutra možda gledati i Marburya na klupi. Nakon svega ovoga, ima Baldekin i neke prednosti.

I tako bi Mark u momčad bez kemije, punu luzera koji jedva čekaju da im netko nabije razliku pa da se mogu prepustiti porazu, svom prirodnom stanju, doveo čovjeka koji je najveći ubojica košarke u povijesti sporta. Sa razine talenta, Marbury u najboljem slučaju može biti novi Jannero Pargo, sad treba li nekome 1 na 5 igrač druge postave koji misli da je najbolji igrač u ligi? Teško. I uopće, zašto trošiti riječi na to što bi Marbury mogao biti kada je do sada on vrlo dobro pokazao što jeste – disfunkcionalni pojedinac koji gleda samo sebe, osoba koja bi na ulici vrlo vjerovatno završila u zatvoru, i hakler koji nikada nije volio sport kojim se bavi već samo sliku sebe kako igra taj sport. Stoga poruka Chaunceyu i sve zrelijem Carmelu - krenite i zgazite tetke iz Dallasa. I da, baš mi je drago što su sudci dosudili sve one nepostojeće prekršaje Wadeu jer zamislite samo da je Dallas osvojio naslov. Kakva bi to bezvezna uspomena bila za jedno košarkaškog fanatika.

JAY-HAWKS & SILENT BOB

Evo popušili su 4 za redom, pa opet dobili, ali ni onih prvih 6 pobjeda ni ovi porazi nisu ništa čudno. Hawksi su dobri, ekipa su i bore se, ali u prvih nekoliko tekmi bili su abnormalno dobri jer su Murray i Evans igrali kao ludi. Sad su bez Josha Smitha koji je u ovoj momčadi ono što je Kirilenko u Jazzu, glavni stoper i čovjek od čije obrane polazi glavnina laganih koševa ekipa. Horford je od početka sezone slabašan, drži skok ali u napadu je uglavnom promatrač, što je dijelom kriv i sam zbog šljkerske prirode, ali i suigrači mu baš ne spuštaju loptu – Bibby uglavnom gleda svoj šut, a Murray nije ni svjestan da išta osim šuta i postoji, jadnik puca samo kad ima loptu u rukama. S obzirom kako je gađao prvih 6 tekmi, izgledao je kao luđa i preciznija verzija lanjskog izdanja Jannera Parga, ali već se lagano vraća svojim prosjecima koji već godinama govore isto – 1 na 5 strijelac klimavog šuta koji ne koristi u nijednom drugom segmentu igre nije od nikakve pomoći ozbiljnoj košarkaškoj ekipi. Evans je nešto manje lud, ali i on igra previše minuta obzirom na skromne mogućnosti. Povremena trica i solidna obrana tako uglavnom bivaju kompromitirane greškama. Osim njih dvojice, još jedna stvar im ide u prilog, ali ovdje sam se spreman kladiti da će ona trajati cijelu sezonu. Naime, radi se o šutu za tri Marvina Williamsa.

Da, to je onaj čovjek koji je izabran prije CP3-a i Derona, ali stavimo to na stranu. Lani je onoj u ovoj ekipi bio uglavnom smetnja, igrao bi 30-ak minuta i samo pucao duge dvice. Ubacio bi tako 10 koševa i to je to. Njegova rola bez koje se moglo. Sada pak stvari imaju više smisla – čovjek je preko ljeta trenirao šut za tri, pa iako i dalje stoji u istom kutu i čeka loptu ovaj put bar pogađa sa dva koraka veće udaljenosti. Što znači da ubacuje nekoliko poena više ali i da širi reket. Praktički, Hawksi sada imaju svoga specijalca za tri u petorci i to uopće nije loša stvar kada imate post igrača kakav je Horford i dva talenta za ulaz kakvi su Johnson i Smith.

Mogu li biti osmi? Pa s obzirom da su Bobcatsi već počeli osjećati histeriju Larrya Browna koji je eto nakon 10 tekmi već spreman trejdati sve redom (a ne može mu se ovaj put ni zamjeriti), da Knickse drži dojučerašnji anonimus Wilson Chandler, da su Bucksi premekani i pretanki usprkos svim Skilesovim naporima i da Miami ima dva igrača sposobna izgurati sezonu u istom ritmu (a to su Wade i Haslem, Marion u ulozi malog krila nije ni upola koristan kao pod košem dok su dva rookiea već preforsirali) čini se da će povratak Smitha i Horfordova povećana aktivnost biti dovoljni. Za još jedan epski dvoboj sa Celticsima.

WARRIORS, COME OUT TO PLAY + ROOKIES

Luda ekipa. Idu mi na živce jer u tim njihovim napadima nema nikakvog smisla, ali opet sa druge strane ima nekakvog ritma. Sviđaju mi se iako ne igraju košarku u kojoj je bitno da svi u napadu dodirnu loptu. Jer opet su usprkos svemu momčad, što je fascinantno. Biedrins ih nosi pod košem, njegovi skokovi su duša njihove igre. Ma koliko znalo biti iritantno gledati Captaina Jacka kako puca tricu preko ruke u 5-oj sekundi napada, toliko je dobro vidjeti ga kako zabija sve one ključne lopte.

Corey Maggette se uklopio sjajno, donio je ono što je momčad izgubila odlaskom Davisa - još jedan par testisa. On i Jackson su lideri, lukavi veterani koji se ne boje potegnuti skok-šut iz nikakve pozicije, ali isto tako mogu ići na ulaz kada god ekipi treba par laganih poena. Cijela ova momčad je kombinacija totalnog kaosa i najracionalnijih mogućih poteza. Evo, Maggette osim toga što može nositi napad u trenutcima kada momčad upadne u krizu, igra i fenomenalnu obranu iako ga Nelson uglavnom koristi kao četvorku. I to ne samo postavljanjima i iznuđivanjima osobnih u napadu, već i golom snagom ako treba.

Sad, da će momčad koju vode Maggette i Jackson ostati dovoljno stabilna i čvrsta do kraja, na to se ne bi kladio. Ali ova momčad je puno više od toga. Osim Biedrinsa koji je ipak najvažniji jer je jedini pravi visoki u ekipi, sve vrvi od sposobnih vanjskih igrača. Ne zaboravimo da nema Ellisa i da je Harrington van ekipe od početka sezone i na putu za New York, a oni su opet opasni kao da je sve u najboljem redu.

Watson je solidan back-up play, brz, spretan i hrabar, Azubuike uz sve ove karakteristike ima i odličan šut za tri. Dodaj im Jacka i Maggettea, nek se vrati Ellis i nek se uklopi Jaamal Crawford. I sada zamislite petorku u kojoj će oko Biedrinsa koji je sve bolji košarkaš (ove sezone pokazuje i osjećaj za asist te se igra sve više vrti oko njega) uokolo još trčakarti Ellis, Crawford, Jack i Maggette. Svi znaju sa loptom, svi igraju 1 na 5, svi imaju slash n kick igru, svi imaju šut i svi, što je najvažnije, imaju muda i karakter. Možda ponekad i malo previše haklerski karakter, ali bar će cijeniti jedni u drugima tu crtu bezobraznosti.

Jasno, ovakva momčad ima i stotinu rupa i mana, ali ovolika razina talenta, ako se ne zapali situacija u svlačionici, mora biti konkurentna u ligi u kojoj fali najviše upravo te borbenosti a zatim i osnova poput šuta. Iako, ne čine mi se uopće kao materijal za probleme. Više su kao nekada Pistonsi, skupina odbačenih i prezrenih od mainstrema koji ovako na okupu znaju da im je jedina šansa da ih se počne pozitivnije gledati – uspjeh. Plasira li se ova momčad u playoff, a što uopće nije nemoguće, onda i sve ove sitne igre uokolo Nelsona, Mullinove budućnosti, Ellisove suspenzije i Davisova odlaska nisu toliko važne.

I da, skoro zaboravih. Anthony Morrow je 23 godine star igrač koji nije draftiran u zadnje 4 godine koliko je bio dostupan. Lani, nakon što je završio posljednju godinu sveučilišta gdje je sve redom rešetao svojim vanjskim šutom nitko nije smatrao da je vrijedan izbora niti u drugoj rundi, istoj onoj u kojoj je izabran naš Ante Tomić iako svi znamo da taj nikada neće u NBA. Što je još gore, nije spomenut niti na svim onim gomilama stranicama koje ESPN ili DraftExpress ispisuju najavljujući buduće košarkaše, polukošarkaše i atletičare koji glume da su košarkaši. OK, nema veze, mogu razumjeti da netko ignorira jednodimenzionalnog tricaša koji nije napravio bitniji rezultat sa svojim sveučilištem. Ali nakon što sam maloga pogledao u ove dvije tekme u kojima je postavio šuterske rekorde za jednog rookiea nije mi jasno kako je nekome mogao promaknuti ovakav dugoruki atleta od kojega se da napraviti ne samo tricaš nego i pravi obrambeni stoper.

Klinac uopće ne djeluje kao klinac već kao pravi veteran, i daje dodatnu širinu ionako dubokoj vanjskoj liniji Warriorsa. Savršen šut iz vana, skočnost, pokretljivost, dovoljno kvalitetno rukovanje loptom. Mislim, mali nije Derrick Rose ali ne kužim kako čovjeka koji može zaokružiti petorku duplo bolje nego što to, uz dužno poštovanje, radi jedan Anthony Parker u Torontu, i koji je navodno čak i u ljetnim ligama bio jedan od najboljih igrača, nitko ne može prepoznati kao budućeg člana NBA momčadi? Hej, pa čovjek je gađao 15-20 u prvoj utakmici koju je startao, a to pola igrača ne može ni na treningu. Zar takva ruka nije vrijedna ugovora u svijetu gdje se potpisuje svako truplo koje tek ima volju za gurati se pod obručima? Pa tih 15 ubačaja na kraju krajeva su više nego što će naš Roko ubaciti cijelu sezonu.

Evo, kad sam se već dotaknuo rookiea, da spomenem još neke koji su mu upali u oko. I da, sutra slijedi post posvećen samo klincima autor kojega je čovjek koji u svojoj fantasy ekipi ima i Mayoa i Rosea. Pa da on to nama lijepo objasni čime je to toliko fasciniran u ovoj rookie klasi.

Uglavnom, dok ja pripremim Birdiev post, svi se možemo složiti da je čudo kojom brzinom je Rose nametnuo svoju igru, praktički u Bullsima je nastavio igrati ono što je igrao na sveučilištu. One man show. Mislim, jedan Durant iz ovih ili onih razloga već drugu sezonu ne uspijeva nešto slično u svom nesretnom klubu, muka ga je gledati kako izlazi po loptu vani i uglavnom ne zna gdje bi uopće trebao stajati. Roseu je lakše jer je play i lopta mu je po defaultu u rukama, ali opet ima tek 20 godina i već se ne boji odgovornosti da nosi jednu takvu momčad kao što je Chicago. Respect.

Drugi rookie je moj novi ljubimac i vjerovatni budući osvajač Matt Bullard Award (mada obzirom kako funkcionira snajper Troya Dropkick Murphya sve je otvoreno). Bijeli brat Ryan Anderson je fenomen, takva ruka ne rađa se svaki dan, momak samo na osnovu nje ima osiguranu NBA penziju.

I za kraj – Oden. Iako je očito da se još ne zna pravilno kretati ni u obrani ni u napadu, trud koji ulaže u taj dio igre za svaku je pohvalu. Ta hiperaktivnost mu je za sada i problem, toliko je brzoplet i željan dokazivanja da uglavnom pada kada ne bi trebao pasti, a dobro znamo što svaki njegov let prema parketu predstavlja za naša slabašna srca. Greg je blago rečeno još uvijek totalna sirovina, ali kada se smiri, kada nauči disati i koristiti energiju na pravi način, Portland je miran jer ima pravoga sidruna. Lakoća kojom kupi skokove i lijepi banane onu bajku o naslovu čine sve vjerojatnijom.

Filed under: bball No Comments
14Nov/080

1

Posted by Gee_Spot

LOS ANGELES (THE REAL TEAM)

Iako je još lani zavladalo mišljenje da će ovo biti njihova godina, a da je prošla sezona bila tek kamen temeljac (doveli Gasola u pola sezone, Bynum zbog ozljede propustio završnicu) i početak slaganja jedne velike momčadi, već su imali šansu za otići do kraja. Sad, lako je reći da su ove godine najveći favoriti jer Gasol konačno igra u svojoj pravoj ulozi te je još više u sjeni, a Bynum se vraća bolji nego ikada. Pažljiviji promatrač zna da su i lani bili uvjerljivo najtalentiranija ekipa i da su od Celticsa izgubili samo zbog glave.

Dok su Celticsi igrali kao u transu, Lakersi su djelovali kao da su na početku priprema a ne u Velikom Finalu. Ja se osobno ne sjećam finala sa manje tenzija (osim u prvoj tekmi koju su Celticsi dobili Pierceovim herojstvima, i naravno mislim samo na Lakerse, Boston je imao dovoljno vatre za sve), čak su i oni susreti Spursa protiv Netsa ili Lakersa protiv Netsa bili zanimljiviji (naravno, bez konkurencije najgore finale ikada je dvoboj Spursa protiv Cavsa, dan danas ne vjerujem da se tako nešto uopće dogodilo, pa ovo je dovoljan razlog da negiramo Pistonse kao veliku ekipu jer su dopustili tako nešto).

Kemija u Lakersima nikada neće biti kao u Bostonu, a razlog je jednostavan. Dok se Celticsi hrane Garnettovim pozitivnim intenzitetom, Lakersi se hrane Kobeovim frustracijama. Kobe se povuče kada ne treba i ostavi suigračima da se pokažu, dominira kada ne treba i uništava ritam ekipi. Iako je fenomenalan košarkaš, i iako je okružen momčadi koju možemo po talentu i širini staviti među najveće ikada okupljene, u stanju je samo svojom pojavom isisati energiju iz ekipe.

Mada, sa Bynumom ova momčad djeluje premoćno i mislim da je nemoguće da izgube Finale jer ima i većih faktora od Kobeove karme. Prvo, njihov napad je uigraniji i raznovrsniji od Bostonova, njihova obrana je jednako dobra i imaju dužu i kvalitetniju klupu. I lani su djelovali kao bolja momčad u prvih 5 utakmica, pa iako je Boston bio bolji u onih zadnjih par minuta kada se sve rješavalo, sa Bynumom u reketu bit će teže uspostaviti kontrolu golom silom.

Znači, sve osim Lakersa kao prvaka na kraju sezone za mene će biti ogromno iznenađenje. Iako, kroz dugu sezonu moglo bi doći do nekih promjena ili sitnih problema, ali teško da će se raditi o tektonskim pomacima. Gdje bi se ti eventualni problemi mogli pojaviti? Pa recimo da me brine njihova situacija sa playevima.

Dobri stari Fisher lani je pokazivao znakove usporavanja, pa iako i dalje igra čvrstu obranu i u stanju je serijom trica biti igrač odluke, sve teže igra dobro u kontinuitetu. Jordan Farmar koji stilom igre i konstitucijom kao da je genetski napravljena Fisherova replika, također je u playoffu pokazao zabrinjavajuću sklonost krivim odlukama. Šutirao bi kada je trebao dodati i obrnuto. Ali pripišimo to mladosti i neiskustvu, igrač takvoga šuta i solidne obrane trebao bi biti dovoljan da se zaokruži jedna odlična petorka. Naravno, sve do playoff nećemo točno znati da li je Farmar napravio taj korak ili će ostati najslabija karika.

Kobe je lider, čovjek koji bez obzira na sve pomake koje je napravio mora jednom u seriji zeznuti utakmicu svojim forsiranjem šuta, čak i tijekom utakmice zna krenuti u šutersku seriju za vrijeme koje su svi drugi isključeni. Koliko god ova taktika donosila rezultata, često je i uzrok poraza, a posebice mi nitko ne može reći da igrači uživaju igrati za takvog egomanijaka. Ma da si i govore nešto u stilu "igraj i ne obaziri se, tvoje je da skačeš i trčiš", ne vjerujem da sa takvim pristupom mogu imati žar kakav ima čovjek koji uopće ne razmišlja.

Kao njegov back-up, te izvrsna opcija ako požele miksati, lani se pojavio Saša Vujačić. Može poslužiti kao treći play, može odigrati stopera te omogučiti Kobeu da igrom na trojki više igra u postu, a može i jednostavno ući sa klupe i ubaciti par trica. Lanjska minutaža će mu ipak pasti zbog Arize i nešto više postave koja će ove godine dobiti većinu minuta, ali lani je uspio od igrača koji nema uloge na terenu postati šuter i podizač energije, u biti jedna light verzija onoga što igra Rudy Fernandez, dakle bek-šljaker.

Na krilu Jackson uporno starta sa Radmanovićem, iako ima boljih igrača na raspolaganju. Da se razumijemo, Radmanović u trokutu ima smisla – krilo koje može zabiti iz vana neophodno je kako bi raširilo reket, da bi Kobe i dva visoka mogli igrati uokolo reketa. Ali osim toga šuta za tri i visine, Radman je totalna voda.

A opet, triangle offense je bitniji od ičega, za ovu momčad je neophodno da u utakmicu uđe u svome ritmu, da se prvih nekoliko napada za redom postavi na pravi način i realizira ih. Jedan Ariza koji je trkač i atleta bolje dođe u dozi sa klupe, dok se odmara prva postava njegova energija i borbenost ključni su za održavanje momčadi budnom. Luke Walton je pak preslab šuter da bi startao na krilu i preslab atleta da bi imao prednost pred Arizom. Kako Odom pokriva Gasola na četvorki kao back-up i u situaciji kada ovaj igra centra, pozicija back-up četvorke koja Waltonu najviše odgovara praktički je zauzeta.

Drugim riječima, za njega nema minuta u ovom sastavu a tragedija je imati takvog igrača prikovanog na klupi. Da se razumijemo, Walton je igrač koji zahtjeva poseban sistem da bi dao sve od sebe, nije ni specijalist za nešto niti šljaker koji se baca uokolo. Njemu treba sistem u kojem će moći igrati point-forwarda i razigravati iz vana ili sa vrha reketa, jer radi se o najboljem dodavaču među ne-playmakerima u cijeloj ligi.

Dok mi spašavamo Waltona, Odom će ne bude li previše pametovao, uživati u svojoj novoj ulozi prvoga visokoga sa klupe. Nema smisla da ga u ovakvoj gužvi Jackson uopće rotira na malome krilu, Lamar kao zamjena Gasolu ili Bynumu odlično je rješenje. Donosi nešto drugo u igru, jer u napadu više igra kao vanjski nego post igrač, dok je u obrani skočnošću i dužinom dovoljno dobar da odradi posao. O njegovim all-round kvalitetama ne treba ni govoriti, čovjek je samo takav talent, jedan od igrača koji može promijeniti tijek tekme a da ne zabije koš samo asistima, brzim loptama u kontru nakon skoka ili nakon ukradene.

Lakersi imaju savršenu rotaciju od 9 ljudi, čak i 10 ako Walton ostane (a ako ostane morat će mu pronaći minute, pa nije on neki rookie da igra 2-3 minute po tekmi), imaju sve pozicije i opcije pokrivene, do savršenstva su uigrali svoj napad, imaju sve potrebno za odigrati savršenu obranu. I tu stižemo do najvažnije stvari ove momčadi, a to je Andrew Bynum u reketu.

Lani su se Pierce i Allen šetali kako su htjeli kraj Gasola i Turiafa (zamislite da je on još ostao da na 10 minuta mijenja Bynuma? ma ova ekipa ide na 70 pobjeda), a sada to više neće moći. Ne tvrdim da je Bynum novi Abdul-Jabbar, ali da je šlag na tortu jeste. On bi bez ove ekipe, u nekom drugom gradu, bio osuđen na ulogu nositelja ili bar drugoga igrača. Imao bi odlične brojke ali ne bi bio razlika između poraza i pobjede u Finalu.

Lakersi bi bez njega opet igrali sa Gasolom na centru a treći igrač bi im bio Odom. Bila bi to sjajna ekipa, nezgodna i talentirana ali sa kroničnim nedostatkom u obrani. Ovako, događa se savršena simbioza – Bynum je treći igrač momčadi, gdje je korisniji od većine ostalih trećih igrača, Odom je kao četvrti bez premca u ligi. Znači, samo sa stajališta talenta Lakersi su nadmoćni.

Preračunajmo zatim taj talenat u 213 centimetara i 130 kilograma sposobnih kretati se, igrati na oba kraja terena, ma uopće u jednog kompletnog košarkaša. I dobivate nešto o čemu svi sanjaju, pravu tešku peticu oko koje možete složiti momčad. Bynum ima tek 20 godina i nema sumnje da će ako izbjegne ozbiljnije ozljede jednoga dana biti u rangu sa najvećim centrima koje smo gledali.

Fizikalije i talent su tu, jedini problem je bila glava, ali čini se da nakon dvije sezone već imamo zrelog košarkaša pred nama. Dok većina mladih ljudi koji dođu do ovakve visine košarku igraju po defaultu, Bynum nije imao kada ni razmišljati o svemu. Ako i nije volio košarku, nakon dvije godine rada sa Jabbarom i pranja mozga od strane raznih stručnjaka za ovo i ono, on je sada stroj za igru. Svaka čast Lakersima na picku i na svemu što su uložili u njegov razvoj. Jer za centra je više od ijedne druge pozicije bitna glava.

Sa ovakvim divom pod košem svatko će dvaput razmisliti prije nego se spusti u reket Lakersa, a to olakšava posao Kobeu i društvu do te mjere da je naslov na dohvat ruke. Osim svih onih stvari koje uvijek nabrajamo, trebali bi češće pričati i o tome kako imamo šanse idućih 10 godina gledati 3 prava centra u akciji, jednog protiv drugoga. Howard, Bynum i Oden kao Ewing, Hakeem i Robinson? Ako i nisu u tom rangu još, opet je bolje nego Shaq, Shaq i samo Shaq.

BOSTON

Meni lagano idu na živce, prve su utakmice preduge sezone a oni nabrijani kao da je finale. Ali to je njihov stil, njihov identitet i najjače oružje koje imaju. Obrambeno vas guše ali imaju rupe koje se daju iskoristiti (Garnett dalje od reketa nije ni upola koristan obrambeno, Rondo, Ray i PP skloni su riziku, Perkins je prava petica ali nije klasa da može sam zatvoriti reket), u napadu uvijek netko proradi ali sve manje više ovisi o nadahnuću a ne o nekim uigranim shemama.

Pa kako momčad koja nema ni najbolje napadače a posebice ne najbolje obrambene igrače uspijeva gaziti sve od reda? Voljom, radom, pristupom. Boston Celtics trebaju postati obavezan predmet u školama mislimo li se nakako izvući iz ovog jadnog stanja duha u koje je društvo upalo. Celticsima ništa ne pada sa neba (osim što im sudci tu i tamo malo pomognu), za svaku obranu oni se kidaju pokrivajući jedni druge, za svaki napad bacaju se na glavu ne bi li nekako lopta došla do igrača koji ima slobodan šut.

Često govorimo o Pistonsima kao idelu momčadi, 5 igrača bez zvijezde koji snagom kolektiva ostvaruju vrhunske rezultate. Ali Pistonsi su mala djeca za Boston. Pierce, KG, Allen su imena ali ovaj Boston je prije svega momčad. I tako da sve one priče kako bez Pistonsa sve ostaje na klasičnom NBA poredku možemo baciti u smeće, Boston je koncept Pistonsa odveo do savršenstva.

Svi igraju maksimalno, svi u nečemu doprinose i svi se maksimalno bore. U Bostonu ne postoji pojam šljakera, specijaliste ili čovjeka za prljave poslove. Svi su sve. Da stavimo njihov slogan u naše domaće uvjete – SVI SMO MI KEVIN GARNETT. I to je to. Garnett jednako igra u prvoj i zadnjoj minuti (ok, ovo nije istina jer na kraju uglavnom nestane ali o tome malo kasnije, ovdje više govorimo slikovito), istom energijom prilazi i najgoroj i najboljoj momčadi. Jednako cijeni šut sa vrha reketa kao i guranje u obrani. Ovo je pristup koji su svi u klubu pokupili i kada imate 10 takvih igrača, imate sve što vam treba.

Boston ne igra lijepo, Boston često ne ostavlja dojam bolje ekipe. Ali Boston pobjeđuje voljom. I zahvaljujući tome što ipak ima onu dozu zvjezdane prašine koja je spomenutim Pistonsima nedostajala sve ove godine. Uz dužno poštovanje Billupsu, Pierce je ipak nekoliko klasa iznad. I tu je savršenstvo Bostona – imaš taj Garnettov luđački ritam 47 minuta i onda u onoj zadnjoj minuti, kada treba dati ono nešto više, ono nešto što volja ne može jer bi tada svi mogli biti veliki, e tada na scenu stupa ono što nitko ne može objasniti, taj talent iz utrobe koji nekim igračima omogućuje da zabiju iz sitauacija iz kojih netko ne bi ni vidio tablu.

Ova formula je u biti osnovna formula svih NBA ekipa, Boston je samo u prvi plan stavio rad a talent dođe kao glazura. Kod Bullsa, Shaqovih Lakersa, Haakemovih Rocketsa, čak i Timmyevih Spursa talenta je uvijek bio taj koji je vukao dok je šljakanje bilo uvijek ono što kompletira momčad. I tako da iako me ni lani nisu košarkaški fascinirali (a na jednoj drugoj razini očito jesu, samo mi ovdje ipak govorimo o igri prije svega), oni su jedini koji mogu zaprijetiti Lakersima i ovoj čudovišno kvalitenoj ekipi. Ako uopće prođu kraj Cavsa – Lebron je sa svojom pratnjom taj primjer klasične NBA ekipe, superiorni talenat koji vuče momčad, pitanje je samo koliko je ovaj radni dio oko njega sposoban pratiti njegov bioritam.

Dok ne vidim da su Cavsi ozbiljni, ostajem pri Bostonu. Da, zamalo su izgubili u onoj drami lani, ali nisu. Iako je Pierce umjesto u zadnjoj minuti stvari morao u ruke uzeti u 30-oj, opet je pokazao da njegov talent lidera nije ništa slabiji od onoga Lebrona. Prema tome, prednost Boston.

Puno bitnije pitanje je koliko još dugo mogu igrati u ovome ritmu? Ostali su bez Poseya, koji je bio važan igrač jer im je davao nekoliko napadačkih opcija te još jednog divljaka u obrani a očekivati da ga zamijeni Tony Allen je iluzorno. Allen ne može igrati četvorku što je Posey mogao, ne može igrati takvu obranu i on je više nekakvo novo oružje u napadu nego zamjena onome što je Posey pružao.

Pod košem će im faliti iskustvo P.J. Browna, peti igrač u rotaciji koja se ovoliko troši je neophodan. Potpišu li McDyessa, mirni su. Na playu su to već odavno, od kada je Rondo počeo pogađati sa poludistance preko 40% više nitko ne može igrati na kartu da zatvori sve ostale a njega pusti samoga. O Rondovim all-round kvalitetama ne treba trošiti riječi, čovjek igra sa toliko energije da mu se svaku večer može zalomiti triple-double. Iako ima glasina da se vraća Cassell, on im uopće ne treba jer nije u stanju odgovoriti fizičkim zahtjevima igre Celticsa. Zato je House puno bolje rješenje kao back-up play, on će se uvijek baciti za loptom, pod noge igraču i još će pogoditi seriju trica.

Ray Allen je protiv Hawksa u prvom krugu playoffa izgledao gotov, ali dobrim dijelom zato što su ga ostavljali u situacijama da igra 1 na 1. Ray više nije takav igrač, međutim i dalje je u stanju iskoristiti dobru akciju koja završi sa loptom njemu u kutu, ili pravovremenim dodavanjem dok utrčava u reket. Tony Allen dakle uz to što će opet biti prva zamjena prezimenjaku, još će morati mijenjati i Piercea jer teško da će dva rookiea, Giddens i Walker tako lako prihvatiti sve što ide uz bivanje Celticom. Talent imaju ali sumnjam da tako brzo mogu shvatiti Garnetta i ovu momčad, ipak su to klinci čiji pogled na život vjerovatno još uvijek drži NBA action vrhuncem košarke. Kako će im trebati bar sezona da prihvate to prividno ludilo i kompleksnost ove ekipe, bojim se da Rivers vjerovatno već kombinira kako bi to Tony mogao pokriti sve ove potrebe. A možda i ne, ipak je to Doc. Prijatelj, a ne trener.

Nešto lakša situacija je pod košem, Garnetta i Perkinsa mijenjaju lanjski učenici Big Baby Davis i Powe, sada bogatiji za sezonu onakvog iskustva bit će još bolji. Fajteri, skakači, strijelci i napunjeni samopuzdanjem. Problem je samo taj što je KG šuter, a ostala trojica ovise o pravom asistu ili nekakvom skoku u napadu, pa im u biti fali jedan visoki koji bi mogao ili razvući reket ili igrati leđima. Opet, nitko nema tri ovakva borca, ljudi su gladni koševa i kako su svjesni da im je to jedini način da zabiju, doslovno razgrću sve pred sobom ne bi li uhvatili loptu.

Uglavnom, za razliku od Lakersa koji su potpuno bezbrižni i koje iz ugodnog krstarenja kroz sezonu može izbaciti tek neka opaka ozljeda, Celticsi će morati sami sebi odgovoriti na neka pitanja. Mogu li stare Allenove noge i dalje držati ovakav ritam, može li KG i dalje igrati na takvoj razini da njegove motivatorske cake ne postanu tek prazne riječi (kako se to dogodilo jednom Sheedu koji u jednom trenutku više nije mogao stati igrom iza svojih obećanja), može li mlađi Allen pokriti učinak Poseya i biti glavni igrač sa klupe, mogu li Davis i Powe igrati konstantno na visokoj razini.

Ali dok budu odgovarali na ta pitanja vjerovatno će već osigurati nastup u playoffu i onda nam priuštiti još jednu vožnju poput lanjske kada smo sumnjali u njih čak i u trenutku dok su dizali trofej Larrya O'Briena. Što im uopće ne smeta niti ih posebno motivira, oni znaju kako treba igrati da se izađe kao pobjednik. A to je kvaliteta koju moraš zaraditi, i jednom kada je stekneš u startu si u prednosti.

Jer kao što znamo, nikada, bez obzira ne sve, ne treba podcijenjivati srce prvaka.

Filed under: bball No Comments
12Nov/080

WEEK REPORT NO.2

Posted by Gee_Spot

Ne znam kako vi dragi čitatelji, ali mene u vezi glede ove sezone hvata neki ugodni mir. Za razliku od lani kada smo svaki mjesec imali razloga za ludovati od uzbuđenja i uzvikivati OVO JE NAJBOLJA NBA SEZONA IKADA, ova godina čini se nekako previše bistrom. Rano je za neke zaključke, radi se čisto o nekakavom prvom dojmu. Prošla je bila godina promjene, stare momčadi koji su dominirali zadnjih 5-6 godina lagano su počele silaziti sa scene, a nove snage su se potvrdile kao prava stvar. Ove sezone pak mladi su još uvijek previše mladi, stari su još stariji te realno imamo samo dvije ekipe u naponu snage koje mogu izgubiti samo spletom nesretnih okolonosti.

Od tuda taj mir, čini se da bez obzira na sve pravce kojima sezona može krenuti Boston i Lakersi kao da su predodređeni za igrati Finale. Lakersi su bolji nego lani, Boston je stariji ali i dalje gladan, nitko drugi nije blizu.

Sudeći po igrama u prva dva tjedna, trenutno u ligi imamo skoro pola loših ekipa, s tim da katastrofalno loših baš i nema, evenutalno bi Clippersi ozljedi li im se Davis mogli biti kanta za napucavanje. A opet, rano je za govoriti, jer loše momčadi uglavnom odustanu nakon nekih pola sezone kada shvate da ne idu nigdje, još ako im je loše situacija u klubu preko noći se košarkaška ekipa pretvori u lovca na lutrijske kuglice. Neki muku muče sa napadom, neki sa obranom, a neki jednostavno djeluju nezainteresirano.

Ajmo na brzinu dati prve dojmove o svakoj ekipi, a pravi power ranking slijedi nakon prvog mjeseca akcije do kada ću valjda vidjeti u akciji svih 30 ekipa. Za sada sam vidio skoro pola momčadi, i to uglavnom samu kremu - Knickse, Bobcatse, Wolvese, Kingse, Grizzliese i Warriorse. Ekipe su posložene u tri skupine, dakle dojmovi su u rasponu od očekivanih te do ugodnih i neugodnih iznenađenja. Pa krenimo od ovih neugodnih.

ISPOD OČEKIVANJA

Warriors

Ovdje vlada totalno rasulo. Nismo ih smatrali konkurentima za playoff, ali porazi od Grizzliesa, nesređena rotacija, Harringtonovo traženje tradea – stvari su koje su potpuno ubile atmosferu. Još se Nellie uopće ne brine oko ekipe, izgleda da je svu pažnju posvetio ratu u kancelarijama koji se vodi između GM-a Mullina te vlasnika Cohena i njegovih predstavnika.

Točnije u glavnoj ulozi je predsjednik Rowell, čovjek koji stoji iza odluke da se ne potpiše Davis te da se kazni Ellis. Naravno, sve uz odobrenje Cohena koji očito više ne smatra da su Mullinove odluke bitne – Mullin je u konkretnim slučajevima htio zadržati Davisa i oprostiti incident Ellisu bez posljedica.

Kako riba smrdi od glave, tako ni jedna ozbiljna ekipa ne može igrati dok se ostatak kluba bavi sitničavom dnevnom politikom. Mullinu su dani očito odbrojani, a Nelson kojega je upravo Mullin doveo u klub nedavno je potpisao novi dvogodišnji ugovor te će u slučaju Mullinova odlaska vjerovatno dobiti i ovlasti GM-a. Što je Nellieu sasvim dovoljno da se okrene na stranu vlasnika i zanemari starog prijatelja.

Ali zanemarena je i momčad koja još ne zna što igra. Biedrins i Jackson nekako drže stvar na okupu, ali rotacija je daleko od posložene. Harrington je tražio trade negdje gdje mu mogu dati minutažu, a Nelson je odmah pristao jer Warriorsi će kroz ovu godinu valjda dati priliku svojim mladim igračima i slagati ekipu za iduću sezonu.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se stvari odvijati kada se vrati Ellis, te koliko su uopće odnosi između njega i kluba oštećeni, a zanimljivo je i gledati kako Marcus grije klupu dok priliku dobiva DeMarcus. Naime, Williamsa je u klub kao zamjenu Ellisu doveo Mullin te je ignoriranjem Mullinova igrača stari lisac Nellie jasno dao do znanja da je na strani druge klupske struje. A u biti je kao i uvijek samo na svojoj, čovjek je to koji se ne osvrće dok prelazi preko leševa. I tako umjesto penzije, Nellie još jednom uspijeva dogurati do uloge prvoga čovjeka struke NBA kluba, što je zadnji put bio u Dallasu. S obzirom da je u Oakland došao pomoći a sada je bog i batina, jasno nam je o kakvom se liku radi.

Wolves

Nadali smo se bar većoj borbenosti i nešto solidnijoj rotaciji, ali dok se playa pokušavaju igrati Telfair i Foye nema kruha u Minneapolisu. Jedan nije dovoljno kvalitetan, drugi nije pravi play i eto još jedne sezone muke. Kao da im nije dovoljno što nemaju ni previše napadačkih opcija, muku muče sa prenošenjem lopte i uopće bilo kakvom organizacijom igre. Kao da Jarić nije ni otišao. Pod hitno im treba pravi playmaker žele li bar do 30 pobjeda. Srećom, Kevin Love brzo uči i spreman je pomoći odmah, ali dok igraju ovako lošu obranu i dok se nema ni osnovnih obrisa napadačke igre teško da će sa dna. Randy Wittman očito nije učitelj koji bi mogao izvući iz ove skupine maksimum.

Mavs

Totalno bezvoljni, cijela grupa očito je svjesna da im je vrijeme prošlo, i misle li još išta izvući od ovo preostalih Dirkovih godina treba nešto mijenjati. Veseli što Gerald Green igra, ali gdje je nestao onaj lanjski Brandon Bass? Dampier i Diop nisu ni sjena nekadašnjeg centarskog para, Terry i Kidd ne prilaze reketu a ni Dirk nije voljan ući u kontakt dok svi drugi stoje i gledaju. Ne probude li se brzo, bit će ovo duga godina u Dallasu. S tim da bi mogla bi završiti prije nego se itko nada.

Spurs

Nemaju sreće za ozljedama, ali je i ne provociraju. Nisu loši samo zato što im fale Manu i sada Parker, već su premekani u obrani, prelako primaju koševe iz reketa i prelako ih se pretrčava na vanjskim linijama. Doduše, ovih prvih nekoliko utakmica možemo uzeti u obzir kao svojevrsni eksperiment u kojem je Pop pokušao vidjeti što mu pojedini igrači mogu dati kako bi ih za ostatak sezone smjestio u prave uloge. Očito je da Matt Bonner ne može igrati obranu niti na osnovnoj razini i da su sa njim u postavi preranjivi. Timmy kao petica ne stigne sve zatvoriti, dakle igra sa malom postavom je nešto čemu trebaju pribjegavati samo u posebnim prilikama. Kurt Thomas je gotov, Finley i Bowen nikako ne smiju biti zajedno na terenu jer su tada na bokovima preranjivi pošto obojica više nemaju noge za obranu na 15 godina mlađim igračima. Znači i kada se vrate Tony i Manu bit će rupa na sve strane, ali bar znaju da moraju zatvoriti reket sa dva visoka i igrati najsporiju moguću košarku. Playoff je ove sezone za Popa počeo ranije nego inače, od prvoga dana treba se boriti da se ostane u konkurenciji, a kako se radi o majstoru prilagodbe nema sumnje da će Spursi iz ovoga što imaju izvući maksimum.

Thunder

To što su mladi i borbeni ne može uvijek biti opravdanje, ovdje se ne vidi nikakav napredak u igri. Svi trčkaraju, bore se a nitko ništa ne radi konkretno. Durant igra 1 na 5, Westbrook leti bezglavo terenom, Green uzima skok-šut za skok-šutom umjesto da nešto kreira. Strašno, kad samo pomisliš da ima ljudi koji su masno platili godišnju kartu da bi gledali ekipu koja je par sezona udaljena od toga da uopće počne nešto dugoročno planirati a kamoli da igra ozbiljno već ove sezone, dođe ti muka. OK, momci se trude ali zar to uopće treba naglašavati? I nisu jedini, pola ekipa u ligi u traženju je osnovnog identiteta pa se pitam da nismo možda malo prerano proglasili NBA boljom nego ikada?

76ers

Pojma nemaju što tko treba raditi na terenu, a ja se pitam tko je taj koji bi se trebao brinuti da stvari funkcioniraju? Cheeks je pokazao da zna raditi u situacijama kada nema očekivanja, ali isto tako da u ambicioznijim uvjetima lako gubi kontrolu nad ekipom (sjetimo se Blazersa). Rješenje nikako nije da imaju 6 igrača koji jedan drugom broje potrošene lopte i čekaju svoj red. Pod hitno moraju složiti nekakvu hijerarhiju jer sruši li im se međusobna komunikacija ispod neke razine, povratka nema. I da, mijenjajte Millera što prije možete jer ova momčad treba čovjeka koji će razigrati sve ove napadačke opcije a ne uvijek samo gledati svoj šut. Ili mu dajte novi ugovor, jer dok lovi statistiku postoji ozbiljna šansa da uništi jezgru Brand - Iggy prije nego je uopće zaživjela. Plus, ne može ekipa koja je dodala Branda samo nastaviti gdje je stala lani, neke prilagodbe moraju napraviti. Ako već imaš Branda u postu, zašto Miller i dalje ispaljuje najviše lopti u reketu od svih?

Wizards

Ne samo da više nemaju mentalne snage za krpati se i igrati iznad mogućnosti, već nemaju ni sreća sa formom pojedinaca, po svemu viđenome izgleda da su Daniels i Thomas za mirovinu a da Stevenson ostaje ispodprosječni starter što je uvijek i bio. Ima više minuta za klince, Young je bolji nego lani u all-round učinku, moj rookie buraz JaVale od prvoga dana pokazuje da ima muda i skače kao veteran a najveće razočaranje je Blatche koji očito još nije sredio glavu i odlučio se ozbiljno posvetiti košarci. Atmosfera je za razliku od lanjske nabrijane potpuno ispuhana, i dok se Arenas vrati bit će u tolikoj rupi da ni sa all-star sezonama trojke Jamison-Butler-Arenas neće moći do površine.

U SKLADU SA OČEKIVANJIMA

Raptors
Na pravom su putu, igra dobiva sve jasnije obrise. O'Neal donosi čvrstoću, Ukić ne igra, Kapono igra maksimalan broj minuta, Jose i Bosh vrte 90% napada – postaju prva momčad. Još malo o katastrofi zvanoj Ukić – Mitchell nije mogao dovoljno brzo dočekati da ozdravi Will Solomon, nitko i ništa u NBA samo da Ukića makne iz rotacije. Solomona se možda sjećate iz Macabia, igrao je i u Feneru i Efesu, znači tipični mali američki play koji zbog manjka centimetara, brzine i šuta igra po Europi. U 30-oj godini dobio je prvu NBA priliku i tri puta je bolji od Crnog Roka koji ima i mladost i fizikalije na svojoj strani. Zašto je to tako? Pa zato jer 15 godina nitko Ukiću nije rekao da košarka nije hakl i da to što je on zaljubljen u svoj šut i dribling ne znači nužno da i drugi dijele njegovo mišljenje. Solomon pak zna da je sve što je postigao u životu rezultat krvavog rada, zarađivati kruh u sportu u kojem svi imaju više šansi od tebe možeš samo ako si karakter i pol. Sad, tko će dobiti 15 minuta iza Calderona, sin rock zvijezde koji misli da je Božji dar svijetu ili šljaker koji zna da mu je svaki ugovor možda zadnji? Možda Solomon kao ni Ukić nema šut, ali će se zadnjim atomom snage boriti da odigra obranu i da organizira napad najbolje što može. Što treneru više treba? Eh, da, i Ukić ima duplo veću lovu. Toliko o NBA kao crnačkoj ligi.

Blazers

Nastavili su gdje su stali lani, još kada se Oden vrati zacementirat će se na vrhu Zapada. Roy je sve bolji, Pierce je konačno dobio igrača koji ga može izazvati za titulu najboljeg u završnici. Rudy se prilagodio kao da je u momčadi sto godina, a čak i Sergio dobiva sve više minuta. Još da McMillan shvati da je bolje da igraju malo brže ne samo napada radi, već i kako bi nešto obranili pošto im ovaj pozicioni dio posla baš i ne ide. Čekaj, nije li Oden teška petica koja služi baš za to da zatvori reket?

Jazz

Krstare kroz sezonu, a nema ni Williamsa, sada je otišao Okur i pitanje je što će se dogoditi sljedeće, možda Boozer potpiše za Cedevitu. Njima je ionako dovoljno da igraju svoj sistem sa pola snage i 50 pobjeda je tu. Jedino zabrinjavaju porazi na strani, doduše za sada su izgubili samo od Knicksa i to zato što ih je Sloan večer ranije pustio vani, ali još uvijek je aktualno pitanje mogu li razbiti taj mentalitet provincijske momčadi. Na Sloanu i Deronu je da odgovore.

Nuggets

Billups je digao moral na nebo, svi su sretni jer konačno imaju prilike vidjeti kako izgleda lopta. Više minuta dobivaju Balkman i Kleiza što je sjajno jer sada imaju dovoljno šlajkera na parketu – tu su još i Carter, i Chauncey, i Birdman. Izdrži li Nene i uspije li ga opet nasmijani Karl bolje uključiti u napad, mogu biti opasni. Nego, zar ne govori dovoljno o Iversonu to što je Karl od zombija odjednom opet postao ljudsko biće? AI = bokor.

Hornets

Dva neočivana poraza i brzo su shvatili da za njih nema lagane tekme, ne daju li sve od sebe ranjivi su. Igra li Paul malo previše? Mislim, može on to, ali ova ekipa je ovisna o njemu kao Vlatka Pokos o medijskoj pažnji. Ugane li samo zglob, eto panike. Gdje je sada Jannero da malo razbije tu atmosferu? Eno ga u Rusiji, u Dinamu, čeka da počne ULEB klub zajedno sa još troje ex-NBA prolaznika. Ulazi sa klupe, igra 20-ak minuta, puca kada želi i prima masnu lovu. Sna snova, pogotovo u ovo doba godine. Koji bijednik.

Rockets

Nisu odlični kao što su neki očekivali da će odmah biti, i dalje je to ekipa sa istim manama, samo što je eto Artest zamijenio trenutno ozljeđenog Battiera. I razbio ritam u napadu, previše lopti troši za mizeran učinak uglavnom šutirajući umjesto da ide na ulaz. Ming i dalje igra previše, T-Mac se još traži, a stvar na okupu drže briljantni Scola i Landry koji svaku minutu u igri pretvaraju u čistu korist. Pridružio im se i mali Brooks, koji će ako ovako nastavi konačno izbaciti nikada goreg Alstona iz rotacije. Još samo da ti Kinezi nisu takvo tržište pa da Minga mogu sjesti na klupu a dodatne minuta dati Scoli, Landryu i Dorseyu.

Kings

Čim su stigli u svoju dvoranu odmah su postali opasni. Samo zašto kada u legendarnoj ARCO Areni ima u prosjeku najmanje ljudi u cijeloj ligi? Da li se samo osjećaju bolje i sigurnije na šutu doma? Da se razumijemo, igraju očajno, jedino što liči na organiziranu košarku stiže iz sitaucija kada je Brad Miller na parketu i glumi playa na vrhu reketa. Gledati ga kako igra uvijek je poseban gušt, samo ako ti se sve vrti oko dobrog starog Brada onda baš i nisi neka ekipa. Brad dijeli zicere, malo im upadne iz vana, malo su borbeniji i prije će do 30 pobjeda nego talentiranije ekipe poput Wolvesa koji nemaju ni toga Millera da oko njega igraju 30-ak minuta. Prst gore za visoke, rookie Thompson pokazuje se kao pun pogodak, a Hawes je izgled već spreman nasljediti MIllera, bar u ovom obrambenom i skakačkom dijelu.

Clippers

Zamislite hrvatsku obitelj u kojoj otac prima minimalac, sin je ovisnik o heroinu a majka je zlobna i glupa malograđanka. E pa slična idila vlada i u Clippersima. Baron Davis igra svoju igru, poteže kada hoće i koliko hoće, Al Thornton ne ispušta loptu nakon što je nekako dobije. Ostali su promatrači, a posebice se to odnosi na centre. Stoga nije ni čudo što su svi u izlogu, momčad sa ovakvom kemijom ne ide nigjde. Odigra li Davis 60-ak tekmi, dobit će nekih 20-25 utakmica i to je to. Još se samo mogu nadati da će nekome uvaljati Kamana i njegov bahati ugovor, te možda i Cambya ako zauzvrat stigne nešto mladog mesa. Izbjegavati pogled na njih po svaku cijenu.

Lakers

10 igrača široka rotacija, svi koncentrirani na obranu jer su dovoljno pametni da znaju da se tako osvajaju naslovi. Trokut će se pobrinuti za dovoljno koševa, a i sve moguće role na terenu su popunjene. Upada u oči jedino da Luke Walton ne može do minuta, što dovodi do nove akcije – FREE LUKE WALTON. Takav hakler i bijeli brat zaslužuje minutažu, stoga molimo lijepo da ga pošaljete u klub koji ga može iskoristiti. Nije baš da liga pliva u tolikom talentu da jedan Walton sjedi na klupi.

Celtics

Osim što KG nastavlja igrati što dalje od koša u napadu, što je nešto čemu je pribjegao u lanjskom playoffu i pohodu na naslov, drugih promjena nema. Doduše, Pacersi su ih razbili ludom šuterskom večeri što je pokazalo da nisu neranjivi, ali zaigraju li svoju obranu uvijek će se razmahati jedan ili dva igrača i taj njihov nepostojeći napad će funkcionirati. I dalje su najjači u glavi, idu kroz zid uvjereni da prolaze lakoćom i sa takvim samopouzdanjem nitko se ne može lako nositi. Kao da su osvojili 16 naslova a ne 1. Da, tako je to kada si Celtic.

Pistons

Iako sa Iversonom ovo nije ista ekipa, dovoljno je čvrstine da ostanu na sličnoj razini. Naravno, nakon mjesec dana sa AI-em u sastavu možda ih spustimo i među ekipe koje su razočarale, ali za sada je prerano. Iako dovoljno govori to što su lokalni mediji već počeli špekulirati kako bi bilo kada bi sva igra išla preko Princea. NBA – I LOVE THIS GAME.

Cavs

Što je sa Bronom i brojem 41? Možda se Kralj igra, možda slijede tri tekme u kojima će zabiti 35 svaki put. Samo ako je tako svemoguć, kada će prvi triple-double? Za sada vanjski funkcioniraju odlično, iako se još nije zalomila tekma u kojoj će i West i Gibson i Williams odigrati dobro. Opet, i dvojica su dovoljna da se rupa pod košem ne osjeti. Za to ćemo morati pričekati da se Z ne umori ili Varejao ozljedi.

Pacers

Nema obrane, samo run and gun. Precizni su do boli, Granger je sjajan, ali cijela ekipa nema tu energije da ikoga zaustavi u bilo kakvom a kamoli nekom bitnom trenutku. Fascinantno ih je gledati kako ispaljuju trice, nema tu nikakvih velikih mudrosti. Netko prenese loptu, Granger ili Murphy stanu točno nasuprot koša i sa najteže pozicije iz doskoka trpaju i trpaju. Ford luduje kao i obično, a čak je i Marquise Daniels dodao šut za tri što ih čini još opasnijima (navodno je cijelo ljeto trenirao šut sa Markom Priceom te je po ovome do sada viđenom postao duplo opasniji igrač). Svi dobivaju minute, svi rade nešto korisno (čak i novajlije Rush i Hibbert), ali toliko im fali jedan čovjek sposoban zaustaviti napad da je to bolno za gledati. Mogu zabiti 120, isto tako primiti 130.

Bobcats

Krpaju četvorku Dudleyem dok se ne vrati May, koji valjda pod budnim okom Jordana i Browna svaki dan vozi sobni bicikl i topi masnoće na svome tijelu, koje je dovoljno dobro plaćeno da bude u formi PRIJE početka sezone. Ah, ti košarkaši. Uglavnom, Larry kreće u akciju, glasine su se već zarolale. Navodno se nudi Gerald Wallace a na listi želja su Al Harrington, Chris Kaman ili tko već bude dostupan a da je četvorka ili petica koja zna igrati pod košem. Nekako najrelanija je opcija da iz Netsa dovedu Seana Williamsa u zamjenu za Matta Carrola, čime bi Netsi dobili pravog back-up beka i igrača kojim mogu popuniti minute na dvojki i trojki, dok bi Bobcatsi zadržali sve bitne igrače i dodali jednog u rotaciju pod košem. Naravno da ih Williams ne čini boljom momčadi, ali omogućuje da igraju sa dva visoka. Larry Brown za sada očito radi posao, momčad igra pametnije i u obrani i u napadu, ali pitanje je koliko dugo mogu ostati konkurenti sa ovakvom rotacijom. Raduje što i Morrison i Augustin i Felton za sad igraju ok, a posebice je solidan Morrison sa novom frizurom. Ne samo što pogađa iz vana, već je zadržao i dio one svoje agresivnosti iz sveučilišnih dana, napada obruč i za sada uspijeve iznuditi više slobodnih nego što izgubi lopti. Ekipi koja se muči zabiti takav impuls sa klupe je dobro došao.

Heat

Mario Chalmers instaliran je na playa, rezultati su ok, ali ozbiljne košarke sa ovakvim sastavom nema. Wade igra sjajno, Beasley zabija kao što smo i očekivali, Haslem iznenađujuće dobro drži reket. Sve u svemu, kada se sezone malo zarola i kada im protivnice zatvore kontre (bar oni koji to mogu), Heat će se radovati svakoj pobjedi kao da je naslov. Ali da će Wadeova upornost razbiti ove lošije ekipe hoće. Sad je samo pitanje tko će kroz dugu sezonu prije popustiti i čije će slabosti prije isplivati - njihove ili one Pacersa, Hawksa, ili Bobcatsa?

Magic

Howard radi, ostali zabijaju, jedino Lewis djeluje malo preopušteno za najskupljeg igrača u momčadi. Isti su ko i lani uglavnom, a to i nije neka sjajna vijest jer valjda je svakome u interesu iz sezone u sezonu biti bolji.

Bucks

Skilesov potpis se već vidi, do minuta je došao fajter Mbah a Moute, važnu ulogu dobio je Ramon Sessions, obrana je solidna a napad ako ništa drugo bar ujednačen. Iako Bogut ne djeluje sjajno, bit će duplo bolji nego lani, sad hoće li se to vidjeti na rezultatima tek će vrijeme pokazati.

Bulls

Pametno odlučili od prvog dana dati potpunu slobodu Roseu, ali nema rješenja sa rotacijom. Rose igra svoju igru iz Memphisa, stalno napada obruč ali ne bezglavo, več uglavnom korisno. Čudo od igrača. Ako gradiš ekipu za budućnost zašto Noah, Gray i Thomas nemaju sve minute već uglavnom igra Gooden? Del Negro očito tek treba shvatiti što u biti želi, do tada nek igraju mladi. Ili bar Ben Gordon koji očito lovi novi ugovor na pravi način. Najbolje što im se dogodilo ozljeda je Kirka Hinricha, em Rose ima punu minutažu, em Gordon konačno starta, što praktički znači da konačno igraju sa dva najbolja igrača od početka. Vinny Einstein.

IZNAD OČEKIVANJA

Suns

Steve je nešto slabiji, ali Amare igra tako skulirano a opet moćno da je to milina. Dok god svi ostali nešto daju, a i Shaq i Hill i Barbosa i Diaw imali su svojih momenata, ne moraju se bojati nastupa u playoffu. Svaka čast Porteru koji je od prvog dana jasno dao do znanja da je boss – Nash sjedi dovoljno, Dragić ne ide van nakon prve greške, rotacija ima smisla i redovna je, Shaq se čuva i igra svaku drugu. Sve su to postupci kojima D'Antoni nikada ne bi pribjegao. Dok evo rookie Lopez ili anonimus Amundson vraćaju Porteru za povjerenje na najbolji mogući način. Od svih veterana Sunsi djeluju najsvježije i najborbenije, a napadački i dalje je to momčad koja sa Amareom pod košem i hrpom preciznih šutera iz vana može ponuditi vrhunsku predstavu.

Grizzlies

Igraju kao da im je stalo, čime su iznad pola lige. Sva tri rookiea daju svoj doprinos, a posebice iznenađuje Mayov šuterski doprinos ovako rano. Grizu, slušaju Iavaronia i spremni su na borbu svaku večer. U biti konačno rade ono što se od njih očekivalo još lani, ali očito je bila potrebna mala prilagodba na novog trenera. Jedino razočaranje je Mike Conley, koji niti zabija niti uspijeva držati ritam što je za ovako razvikanog playa previše, momčad bolje igra sa Lowryem na parketu.

Hawks

Ušli su u sezonu ozbiljno i odlučno, bore se što mnoge ostavlja bez rješenja u ovako ranom dijelu sezone. Čak su ih i jedni Hornetsi zanemarili, što dovoljno govori o voljnom momentu u ligi. Kada se svi probude, priča će biti malo drugačija, ali sa ovakvom konkurencijom Hawksi teško da mogu propustiti playoff. Doduše, sada im klupa igra i malo previše dobro, bezvezni Flip Murray djeluje nepogrešivo, čak i Mike Bibby ima snage za lov na još jedna ugovor. Ali i kada stvari sjednu na svoje, te kada ova bajka prestane opet neće biti toliko loši kao što se dalo naslutiti i kao što su mnogi a među njima i ja računali. Jer dok ovako ozbiljno pristupaju poslu, čini se da sve one priče oko sukoba Woodsona sa pojedinim igračima i posebice o nezadovoljstvu Josha Smitha nemaju smisla, pa baš je Smith najvažnija karika dosadašnje sjajne obrane. Pa kada ih dužina sezone počne pritiskati i kada Bibby i Murray prestanu rešetati sve redom, bar imaju na što pasti, ovaj pristup bit će im zaštitna mreža. Eto što sve može napraviti iskustvo jednog playoffa - kada ga jednom probaš, navučeš se. Pa će tako ostati u trci i vrlo vjerovatno ga opet izboriti. U biti, nastave li ovim ritmom, završit će sezonu scorom 82-0.

Knicks

Pobjede se skupljaju, ali daleko je to od prave igre. A opet, tko je očekivao da će odmah reagirati na D'Antoniev stil? Dok se mediji bave Marburyem i Curryem, Randolph je miran i poslušan, Robinson i Lee uče sistem, Crawford se lagano oslobađa i počinje disati punim plućima, Chandler postaje igračina i Knicksi se konačno imaju čemu nadati. Nakon samo nekoliko tekmi, svjetlo je opet upaljeno. A to zaslužuje sve čestitke. Mali je ovo korak naprijed za njihovu igru, ali ogroman za sam klub.

Nets
Iz nekoga razloga daju sve od sebe, i to redom svi igrači koji dobiju priliku, te do sada ne da se ne sramote već igraju sasvim pristojno. Cartera ne volimo ali ga moramo cijeniti, preuzeo je odgovornost u skladu sa mogućnostima i igra odlično. Do zadnje četvrtine, ali trudi se. Pitanje - zašto ekipe od kojih nitko ništa nije očekivao igraju borbeno, dok one druge od kojih se očekivao korak naprijed djeluju mlitavo? Možda se imaju potrebu dokazati. Zasluge uglavnom pripadaju treneru Franku, majka Skiles-Frank sigurno je ponosna na svoja dva sina koja bi očito bila u stanju i slijepca nagovoriti da gleda nijemi film.

Filed under: bball No Comments
11Nov/080

2

Posted by Gee_Spot

UTAH

Sa Jazzerima je već godinama ista priča, imaju sjajno uigranu i široku ekipu, vođenu sigurnom rukom jednog od najvećih trenera ikada koji voli old school obranu sa puno kontakta i old school napad sa puno kretanja (je li ovo godina kada će Jerry Sloan konačno dobiti nagradu za trenera godine?).

Zadnje dvije godine nedostaju im sitnice, prije svega jedan pravi centar koji može zatvoriti reket na par minuta i sa par blokada napraviti nered, dok im je lani falio i back-up play koji bi omogučio Deronu Williamsu odmor, ali i mogućnost da se u završnicama koncentrira samo na zabijanje koševa.

Naime, ako ništa drugo prošla sezona dala je bar odgovor na pitanje tko je lider ove momčadi. Deron Williams je od prvoga dana pokazivao da je rođeni play i kompletan all-round igrač, a svojim vanjskim šutom i neustrašivim ulazima nametnuo se i kao prva napadačka opcija. U lanjskom playoffu svi su shvatili da je on jedini koji ima muđu i juju da uzme stvar u svoje ruke i riješi tekmu, što je i radio sa manje ili više uspjeha.

Svi zaboravljamo da se radi o igraču koji je tek 3 godine u ligi i čiji je napredak iz sezone u sezonu iznad svih očekivanja. Sa dodatnim iskustvom, uz odličan šut koji ima i fizikalije koji su iznad standarda za ulogu playa (jak je i širok kao Kidd, samo što ima vrhunski šut) Williams je predodređen za velike stvari i teško da će ga ubuduće biti onako lako zatvoriti kako je to uspjevalo Lakersima u polufinalu Zapada prošle sezone.

Utah je povukao sjajan potez dovođenjem Brevina Knighta, ne samo da su konačno dobili pouzdanog back-up playa, već su dobili i zamjenu za ono što im je prije dvije sezone pružao Derek Fisher. Naravno, ne govorim o šutu jer Knight je jedan od najgorih šutera među stvarno dobrim igračima u povijesti, već o veteranskom iskustvu, karakteru i obrani koje će možda omogučiti Sloanu da u najvažnijim trenutcima utakmice drži u igri i njega i Williamsa na vanjskim pozicijama.

Knightova sposobnost organizacije igre tako bi omogučila Williamsu da u miru primi loptu u pravome trenutku i onda iz nešto lakše pozicije pokuša dobiti utakmicu, za razliku od lani kada je sam sebi morao kreirati svaki šut dok su ga udvajali na svakom koraku. Naravno, sve ovisi o tome koliko je ostalo u Knightovim nogama, a sudeći po ovih par tekmi nove sezone ostalo je dovoljno.

Lako je zanemariti igrača kao Knight koji nikada u životu nije igrao u pobjedničkoj ekipi ili za pravog trenera, ali svatko tko ga je gledao u naponu snage kako kupi asist za asistom zna da je čovjek igrao playa lakoćom kojom to rade Nash ili Paul. I on se šetao loptom kroz reket dok ne bi našao suigrača na pravom mjestu, uglavnom na zicerima. O tome da je doktor pick igre ne treba ni govoriti, bez toga ni nisi pravi play. A Knight je jedan od najboljih zadnjih 10 godina, samo što eto zbog prosjeka koševa u karijeri od 8 zanemarujemo one manje uočljive brojke kao što su asisti, ukradene ili izgubljene koje su u njegovom slučaju debelo iznad sredine, u samome vrhu.

Situacija na vanjskim pozicijama je dakle idilična, to što Knight ne može pogoditi ni dvoranu šutom iz vana nadoknadit će sada treći play ekipe Ronnie Price. On baš i nije talent kao što su to dva prva playa momčadi, ali već zna Sloanov sistem napamet i zna kada treba spustiti loptu Boozeru pod koš, a kada pronaći Brewera, Korvera ili Harpringa nakon istrčavanja iz bloka. Ali Price je odličan šuter, posebice sa poludistance dok mu građa slična Williamsu omogućuje da se probije i do koša usprkos ne baš pohvalnim atletskim predispozicijama. Međutim, pouzdani play koji zabije sve što mu se nudi i koji je tu tek kao peti vanjski, to je već luksuz koji ima malo koja momčad.

Na dvojki se nametnuo Brewer, Sloanov projekt koji bi trebao igrati ulogu koju je u generaciji Stocktona i Malonea igrao Bryon Russell a to je uloga stopera. Iako još klinac, Brewer se lani sasvim solidno nosio sa Bryantima NBA lige i osim upornom obranom uspio se nametnuti i kao solidna napadačka opcija, također se poput većine igrača Jazza oslanjajući na stalno kretanje bez lopte i nesebičnost suigrača.

Dovođenjem Kylea Korvera riješili su i pitanje specijalista za trice, te uopće podjelu minuta na pozcijama dva i tri jer Korver kao šuter bez problema igra na obje bočne uloga. Kako je lani pokazao, strahovi da je katastrofalni obrambeni igrač bili su neopravdani jer u Jazzu je dovoljno faulirati, a Korver je to radio bez problema. U biti, za razliku od dana u Philadelphiji kada je izgledao kao obična bijela razmažena tetkcia, Kyle je u Jazzu igrao kao pravi fajter, bacajući se za loptama i gurajući se kao i svi ostali u ovoj ekipi.

Stoga je pravi misterij zašto je Jazz ponovno potpisao C.J. Milesa, izjednačivši ponudu Oklahome. Miles je također swingman, atleta koji je dvije godine mlađi od Brewera iako ima sezonu više NBA iskustva. Kao i većina igrača pristiglih direktno iz srednje i Miles je trebao neko vrijeme za prilagodbu, a lani je pokazao da može biti koristan. Problem je što se radi o igraču vrlo sličnom Breweru. Iako nešto bolji šuter, i Milesova budućnost u NBA prvenstveno ovisi o dugim ruku i brzini reakcije te potencijalu da postane odličan obrambeni igrač.

Kako Brewer već pokriva tu poziciju, a Korver daje jednu drugu dimenziju igri (a da ne zaboravimo da su tu još i Kirilenko i Harpring), ne vidim smisla vezati nekoga na 4 iduće sezone samo da bi imao solidnu opciju na klupi. Recimo, dogodi li se što Breweru Miles može igrati njegovu ulogu dok se ovaj ne vrati. Što je ok, ali očito je da se radi o čistom utility igraču, a za takve se ne plaća 15 milijuna, posebno ne višegodišnjim ugovorom.

Iako Sloan na početku sezone Milesa koristi kao startera, mislim da se više radi o eksperimentu nego o stalnom rješenju. S jedne strane radi se o pokušaju da sa dva aktivna vanjska obrambena igrača oteža ulazak u utakmicu i ritam protivniku, a sa druge šalje se poruka Kirilenku kako se svaku večer treba dokazati te da od starta sezone počne ozbiljno raditi kako bi se vratio u petorku. Što će se dogoditi prije ili kasnije, naime Jazz sa Milesom i Brewerom na parketu igra sa 1,5 igračem manje u napadu.

Sa Kirilenkom na malom krilu Jazz ima moćnu unutarnju liniju, doduše više zbog match-up problema nego zbog čvrstine, ali ova ekipa ionako nije toliko dobra obrambeno koliko je dobra napadački. Samo kako je riječ o ekipi Jerrya Sloana teško nam je prihvatiti da Jazz ne igra toliko dobru obranu. A istina je da jednostavno nemaju prave igrače, Okur i Boozer su odlični skakači i znaju se postaviti ali su i relativno meki pod košem. Boozer je puno žešći kada treba zabiti nego braniti, dok Memo ionako najviše voli trčkarati uokolo i zabijati trice. Stoga je Kirilenko neophodan, sa svojim brzim reakcijama, borbenošću i blokerskim instinktom on je praktički čuvar reketa ove momčadi, samo što to ne radi kao klasična petica licem u lice već šuljajući se iza leđa protivnika.

Njegove ukradene i blokade vrhunac su obrane ove momčadi, sve drugo svodi se na lupanje, guranje i prekršaje. Uz sve navedeno, AK-47 može odigrati i četvorku ako se Sloan odluči za nižu petorku, a svojom all-round igrom i osjećajem za asist praktički igra i ulogu point-forwarda. Tako da možemo slobodno zaboraviti na sve one priče o tome kako bi mogli trejdati Kirilenka - u ovoj momčadi on je nezamjenjiv. Pretrpanosti na krilima doprinose još dva izuzetno korisna igrača – spomenuti Harpring koji usprkos apsolutnom manjku atleticizma već godinama uspješno igra na krilima, čime je totalni fenomen u ligi, te tipični šljaker i fajter pod obručima Paul Milsap.

Harpring valjda ne bi mogao igrati u nijednoj drugoj ekipi u ligi, ali u Jazzu on je nezamjenjiv jer praktički radi sve. U nekim ekipama nemate ni centre koji rade poštene blokove, a ovdje ih radi i jedno malo krilo. Čovjek se stalno kreće i nalazi na zicerima sa kojih treba samo položiti, a kako je jak kao konj to svaki put istrpi udarac, zabije koš i dobije dodatno. U obrani se i on skriva iz grubljih faula, ali u napadu on je praktički koš-mašina sa klupe.

Milsap je pak prvi visoki sa klupe, iako uopće nije visok. Tipična četvorka koja nedostatk centimetara nadoknađuje borbenošću, Milsap kupi otpadke, zabija pod obručima i trči na sve strane unoseći dodatan kaos kako u obranu tako i u napad protivnika. Očito je da Jazz ima rotaciju punu korisnih igrača na svim pozicijama osim jedne – centarske. Iako skokom mogu pokriti nedostatak prave petice, te ih ima dovoljno u rotaciji da ne pate zbog gomile faulova koje rade kako bi štitili reket, fali im čovjek koji može sam odigrati obranu te se postaviti leđima košu. Naravno, s obzirom na njihov napadački stil i gomilu koševa koje daju iz reketa nakon pravovremenih ulaza i dodavanja, ne mogu se žaliti na nedostatak klasičnog post igrača (Boozer je prvenstveno skok-šuter). Ali da bi im netko dobro došao u obrani – bi.

Rus Fesenko je preveliko drvo, Jarron Collins je poput brata mu Jasona previše, previše netalentiran, te im ostaje nada da će jedne od idućih sezona ovaj nedostatak nekako pokriti, jer inače i ove velika generacija Jazza neće osjetiti kako je to biti prvak. Može Boozer imati double-doublova koliko hoće, ali protiv jedne aktivne petice kakve je Bynum on nije u stanju ni zabiti ni uhvatiti skok kada je najpotrebnije, a upravo taj Bynum igra i igrat će godinama za najveće im protivnike na Zapadu.

Stoga je ova seona možda zadnja prilika osovini Williams – Boozer da pokaže napredak, jer u suprotnom na ljeto bi moglo biti (a i trebalo bi) promjena. Ostati bez igrača kao što je Boozer nije lako, ali ovoj ekipi potrebniji je netko kao Marcus Camby nego 20 koševa sa posta i deset obrambenih skokova. Bit će to još jedno zanimljivo ljeto, ali ni sezona neće biti za baciti, pogotovo ako Williams nastavi sa razvojem i ako u playoffu nalete na Hornetse. Bože Košarke počasti nas sa sedam tekmi Williamsa protiv Paula. Amen.

DETROIT

Najviše nade polagao sam u njihovu veteransku rutinu, te novopronađenu svježinu koju im je donio novi trener. Za razliku od Flipa SAundersa koji je uporno pokušavao od Pistonsa napraviti napadački stroj, Michael Curry je odmah sjeo u vremeplov i stvari vratio u vrijeme Larrya Browna – ovi Pistonsi opet su bili spremni igrati prvenstveno upornu i dosadnu obranu.

Naravno, budući poraz od Celticsa u finalu Istoka bio je neminovan, možda i od Cavsa (ovisno što oni naprave sa Sczerbiakovim ugovorom). Nakon Velikog Trejda pak upitno je hoće li uopće doći u priliku igrati sa njima, jer ni Toronto ni Orlando ni Philadelphia neće im biti lak protivnik u prvome krugu.

Curry je oživio duh momčadi, ali Joe Dumars na sve je to odmahnuo rukom jer očito ga više nije zadovoljavalo 50 pobjeda i tek još jedan ponosni nastup u playoffu. Nakon kojega bi se kao i uvijek slučajni NBA prvaci pravili da je sve OK, iako više nisu u stanju dignuti igru na višu razinu kada treba. Pistonsi nemaju dovoljno brzina, a možda ih nemaju zato što sa druge strane nije totalno disfunkcionalna ekipa Lakersa kao onih dana u Finalu?

Na stranu sve, Pistonsi zaslužuju naklon za sve što su napravili zadnjih godina, pogotovo jer su se nametnuli kao velika momčad iako nisu imali ni jednog velikog igrača. Sada ga imaju, bar po nekadašnjim standardima, ali više nemaju taj identitet. Kako momčad mora imati kontinuitet i višegodišnju kemiju da bi postala ozbiljan pretendent na naslov, očito je da Pistonsi to više nisu.

Uspoređivati dolazak Iversona sa onim Wallacea nema smisla, jer ono je bila momčad u naponu snage kojoj se priključio igrač u naponu snage. Ovo je momčad na zalazu kojoj se priključuje igrač na zalazu. Dakle, i dalje neće nigdje, dapače više uopće nisu toliko opasni jer sada nema tog karaktera momčadi koji im je sa sve umornijim nogama bio glavno oružje. Sada tek imaju umorne noge i čovjeka koji zna odigrati 1 na 5. Yupiiiii, NBA acion trlja ruke, od ove sezone bit će i Pistonsa na njemu.

Dumars pak ima dovoljno razloga da se ne brine, Iversonov ugovor ističe na kraju sezone i tada može početi sa slaganjem nove momčadi. Kako se lani pokazalo, nekoliko pravih sastojaka već ima, prvenstveno u Stuckeyu. Ali za pričati o daljoj budućnosti bit će vremena, bacimo sad pogled na sastav koji bi ove godine trebao predstavjati bad boyse.

Jedna dobra stvar kašnjenja pregleda sezone je ta što sada mogu mirno pisati o Detroitu sa Iversonom, bez da se uzrujavam zbog propale najave. Hvala Dumarsu na ovako ranom trejdu (što se tiče najave Nuggetsa ona više ne stoji opisom, ali teško da će Denver biti toliko bolji da skoči sa predviđenog mu osmog mjesta u playoff, u biti više ovise o tome koliko će loši biti Spursi i Mavsi nego kako će Anthony reagirati na Billupsa).

Dakle, Iverson uskaće na jedinicu, Hamilton ostaje na dvojki a Stuckey će se strpiti još sezonu dok ne preuzme ulogu lidera. Kada uđe u igru više se neće toliko baviti zabijanjem koliko bi trebao organizirati igru i pripremati se za ulogu prvog playa. Naravno, za sada samo znamo da je Stuckey talentiran strijelac koji je briljirao u ulozi combo-beka sa klupe, te još nemamo potvrdu da će biti odličan u petorci. Ali da je pokazao znakove izrastanja u pravog igrača, jeste. Samo jedno je igrati prvog playa a drugo strijelca sa klupe koji nema prevelike odgovornosti. Stoge je ove sezone najvažnije pratiti njegove igre. Pogotovo ako se zovete Joe Dumars.

Iverson je tu da dodatno guši ionako neinventivne napade Detroita, te je pravo pitanje kako će se ova zamjena odraziti na Ripa koji je navikao dobiti loptu u pravo vrijeme na pravome mjestu. Bez te lopte, sva ona protrčavanja kroz blokove bit će uzaludna, jer Hamilton živi od te male prednosti koju stekne svojim kretanjem. Bude li mu se igra svela na 1 na 1 situacije, neće biti ni upola učinkovit.

Ali Iverson i Stuckey svojim stilom igranja mogu pokriti nešto slabijeg Hamiltona u ovoj napadačkoj verziji Pistonsa, samo što u playoffu njihova 1 na 5 igra sigurno neće donijeti rezultat. Od ostalih bekova imaju obrambeno solidne ali i napadački nebitne Bynuma i Afflala, koji bi sa svojim klimavim šutom ali i čvrstoćom bili idealni za Euroligu. Malo za jednu ozbiljnu vanjsku liniju, ali bar će zabijati dovoljno.

Ravnotežu srećom donose visoki. Na malom krilu je Prince, koji je tek stigao u najbolje godine, prototip moderne trojke, jednako dobar u obrani i napadu, a njegova zamjena bi od ove sezone konačno trebao biti Walter Herrmann koji izgleda ima puno povjerenje Currya. Herrmann je bolji šuter, slabiji u obrani, ali obojica su jednako veliki i dugi, čime omogućuju stalno igru sa tri prava visoka. Unutarnja linija Pistonsa bitno je oružje, ali iako ih ima čak i previše pod košem, pitanje je koliko su stvarno dobri. Dok se za obranu i skok ne moraju brinuti, napadački potencijal ovoga dijela momčadi blago rečeno je upitan.

McDyess je završio u Denveru u paketu sa Billupsom, Denver ga je pustio kao slobodnog igrača, i sada bi se trebao dogoditi onaj klasični povratak veterana u momčad koja ga je zamijenila. Samo, zašto da se Dice kao slobodan igrač vraća u Detroit? Pravi visoki potreban je i Cavsima i Celticsima, a oboje su bolji kandidati za naslov od Pistonsa.

Sad, čini se da Pistonsi mogu i bez Dycea, što i mogu – mogu biti jednako besperspektivni. Ali lakše bi im bilo da se vrati, nekako Dice i Maxiell kao drugi i treći visoki bolje zvuče nego Maxiell i Johnson. Naime, ako je Sheed sve manje pod košem i uopće više ne igra leđima već samo šutira trice, Dice bi sa svojim šutom sa vrha reketa i agresivnim ulazima mogao predstavljati nekakvu post opciju.

Maxiell je prvenstveno šljaker koji kupi otpadke i koristi snagu da iznudi slobodna i bolju poziciju pod samim košem. Ali da svojim skromnim napadačkim arsenalom može zamijeniti McDyessa – ne može. Opet, snagom i skočnošću donosi dovoljno toga na teren da će uvijek imati mjesta u momčadi. Problem su ostali. Johnson je još uvijek preslab da izbori pravu poziciju pod košem, što se napadačke raznovrsnosti tiče još je tanji od Maxiella i sve što ima je iznadprosječna skočnost i eksplozivnost, što mu omogućava da zalijepi pokoju atraktivnu blokadu i da od nikuda skupi odbijanac i onda ga divljački spremi u koš.

Samo, to su odlike igrača za 10-ak minuta sa klupe a ne startera, jer čak ni obrambeno Johnson zbog nedostatka mase i ne previše razvijene koordinacije nije u stanju biti veliki faktor. Kako od Kwamea Browne ne treba ništa očekivati osim povremenog faula, očito je da su Pistonsi sa Dyceom ipak bolji. Samo, zašto ga uopće dovoditi umjesto dati još više prostora mladima da se naigraju? Ili stvarno vjeruju da imaju šanse, pa računaju kako je bolje da im je u rotaciji Dice nego Kwame (što je i razumljivo).

Što se tiče Sheeda, možemo očekivati da kako ide stariji to sve više bježi na vanjske pozicije, što je u ovoj situaciji dobro, ostaje više mjesta Ripu, Iversonu i Stuckeyu za ulaze. Obrambeno, on je i dalje jedan od najboljih centara u ligi, te nema sumnje da će ako ništa drugo Pistonsi sa nanovo pronađenim fokusom na obranu, uz ovako visoku i jaku rotaciju dobro namučiti svakoga tko se odluči zabiti koš iz blizine, te da neće dozvoliti previše zicera.

Kada pogledamo taj balans, opet se nekako čini da je energija u obrambenom dijelu na razini iznad njihovih napadačkih mogućnosti, što drugim riječima znači da su u poziciji da mogu dobiti slabije ili slične momčadi, ali za nešto ozbiljnije ekipe sa širim napadom trebat će im i nešto više. Može li to biti Stuckeyev napredak? Ne dok je Iverson tu jer jednostavno nema minuta. Kvaka 22. Sad, možemo očekivati da će vremenom igrati sve bolje i da će kada se uigraju biti opasniji. Ali opet neće biti dovoljno opasni da preskoče Boston ili Lebrona, što ne mogu i da ostanu u ovom sastavu još pet godina i da se uigraju tako da napamet znaju što tko radi. Jednostavno, i Sheedu i Iversonu i Ripu prošlo je vrijeme, i sa tim se treba pomiriti. Trenutak je da se potpuna sloboda pruži Stuckeyu i Maxiellu, da se forsira Amir Johnson kako bi pokazao može li postati novi Chandler jer baš oni bi trebali biti jezgra novih Pistonsa koji se možda krenu slagati već od ovoga ljeta. I što bi bilo najljepše, bila bi to jezgra draftirana od samoga kluba, što bi rekli - njihova djeca. A kako su Pistonsi uglavnom draftirali kasno, to dovoljno govori o tome koliko je Joe Dumars dobar u tome što radi. Jebiga, svakome se dogodi jedan Darko.

Filed under: bball No Comments
9Nov/080

3

Posted by Gee_Spot

NEW ORLEANS

Nakon što su onako jadno odigrali sedmu tekmu lanjskog polufinala konferencije protiv Spursa, Hornetsi se vraćaju jači za par nešto večih muda. Talentom ravnopravni svima iz vrha, Paul i društvo morali su platiti školu pa gledano kroz takve naočale lanjski poraz i nije tragičan. Neki bi rekli da su s obzirom na neiskustvo u velikim utakmicama uspjeh napravili već samim time što su prošli Dallas u prvom krugu, ali činjenica je da su kvalitetnija ekipa i da bi prošli i stare i tanke Spurse samo da su imali jednog dokazanog pobjednika na klupi, čovjeka koji ne bi dozvolio da ga savladaju emocije kao što se dogodilo Paulu i Westu. Drugim riječima, igrali bi protiv Lakersa da su na klupi imali jednog Poseya.

Uostalom, nikako ne mogu izbaciti iz glave one prizore u kojima Jannero Pargo rešeta Spurse i jedini pruža otpor, a samo zato jer se radi o košarkašu bez savijesti kojemu je svejednu bio sa druge strane San Antonio ili Kazan. Parga više nema što uopće nije loša stvar – gube na koševima sa klupe, ali će morati dodatno sazrijeti kao ekipa da nadoknade učinak jednog ludog revolveraša što im može samo koristiti.

Posey je naravno ključ. Budu li imali sezonu kao lanjsku po pitanju zdravlja, prošetati će se kroz sezonu, izboriti domaći teren u prvom, možda i u drugom krugu te dočekati playoff spremni i bogatiji za Poseyeva dva naslova prvaka. A Posey se neće bojati baciti tijelo pred Ginobilia ili zabiti tricu preko ruke u zadnjim trenutcima.

Sa stabilnosti koju donosi Posey, lakše će biti igrati i Paulu i Westu. A odgovora za obojicu nema nitko. Paul je lanjski nesuđeni MVP, i kandidat za tu nagradu od danas pa do dana kada se odluči za mirovinu. Nema potrebe još jednom ga hvaliti, ostavimo to za prilike kada nam ponudi novi razlog, ionako svi sve znamo.

Hornetsi su očito toliko sigurni u njega da su pustili Parga da ode samo tako, iako je Pargo osim šuterskih serija dio posla odrađivao i u oragnizaciji napada i obrani. Očito su smatrali da će bez njega Paul igrati još bolje jer bi često sa Pargom na terenu Paul bio osuđen na ulogu promatrača. Što je stvarno izgledalo besmisleno, da ti napadi idu preko sporednog lika a ne preko najboljeg igrača. Ali kako god bilo, Pargo je garantirao bar nekakav predah od svakodnevnih napora. Takvoga igrača više nema a to znači da ja Paulova igra još važnija.

Mike James koji bi trebao biti back-up play na tih 10-15 minuta gotov je igrač. Nikada nije bio klasični play, a nije čak imao ni atletske sposobnosti kojima bi mogao odglumiti da je nekakav razbijač obrana koji tu i tamo povremeno baci povratnu loptu šuterim. James je uvijek znao razigrati samo sebe, te je u svojim najboljim danima bio odličan šuter. Kako su ti dani kratko trajali, a vrijeme nije stajalo James je od slabije verzije Bibbya (mogao je izdržati kontakt na šutu i fintama si napraviti dovoljno prostora za puknuti iz vana) postao običan šuter ovisan o drugima da mu daju pravu loptu u pravo vrijeme.

Kako je sitan za igrati išta drugo osim playa, a više ne može stvoriti si dovoljno prostora za šut, praktički je neupotrebljiv – svi znaju da za čuvati ga samo moraš stati uz njega i ne nasjedati na lijevo-desno finte jer nema šanse da te pretrči, u stanju je tek prenijeti loptu i evenutalno pogoditi tricu ako obrana pokrije sve opcije i lopta kružeći dođe do njega, koji u kutu stoji slobodan kao ptica. Sad, tih 10-ak minuta bez učinka nisu kraj svijeta, ali ozbiljna ekipa si ipak ne bi smjela dozvoliti ovako lošeg igrača u rotaciji.

Rezervne opcije nema, osim da se vrijeme dok je Paul na klupi prikrati tako da se lopta da u ruke Devinu Brownu ili Julianu Wrightu. Od svih bekova i krilnih igrača njih dvojica najviše odgovaraju nekakvom profilu point-forwarda, ali u biti daleko su od toga da tu ulogu odrađuju na pravi način. Brown je za mene misterija, jedan od onih igrača za koje mi nije uopće jasno kako igraju košarku, a kamoli zašto to rade u dobrim momčadima uz dobru minutažu. Čovjek je prošao kroz Spurse, Cavse, Jazz, evo sada je po drugi puta u Hornetsima, a nema nikakvu vještinu potrebnu za igrati makar i onu najsporedniju ulogu u momčadi. Bek je a nema šuta, atletski je prosječan, i jedino što ima je sirova snaga. Može se gurati pod košem i maltretirati slabije bekove, zna zabiti pod obručima polako čekajući priliku kada nema nikoga da ga blokira. U biti, on je na vanjskim pozicijama sve ono što cijela gomila NBA igrača predstavlja na unutrašnjim – golu snagu koja voljom nadoknađuje sve ostale nedostatke. Solidno rukovanje loptom, solidna obrana i tvrda igra, to su valjda razlozi zašto nijedan trener nema ništa protiv Browna u rotaciji. Ja bih ipak više volio beka koji zna zabiti otvoreni šut i igrati licem košu.

Wright je pak tipični krilni all-round atleta, dovoljno skočan za igrati četvorku u nižoj postavi, dovoljno brz za igrati čak i dvojku u ekstra visokoj. Može zabiti otvorenu tricu iz kuta te polaganje iz kontre, i to je manje više cijeli njegov napadački repertoar. Ali u obrani prava je napast, dugim rukama stalno presijeca linije dodavanja, non-stop je u pokretu i tom nepresušnom energijom poput euro igrača smeta organizaciji napada. Uz sve je i odličan bloker koji uvijek ide na skok. Stoga ne čudi tolika želja Byrona Scotta da od njega napravi boljeg razigravača i da ga nauči bar solidnom rukovanju loptom kako bi mu mogao dati što više minuta. Jer kraj Poseya na krilima bit će ih sve manje, a šteta je da ovako koristan igrač ne igra, makar kao riskantna zamjena Paulu.

Na dvojki je pouzdani Morris Peterson koji se lani u prvoj sezoni odlično uklopio u momčad, te ove može biti samo bolji. U ulozi primjerenoj jednom veteranu, Mo Pete igra dobru pozicijsku obranu uglavnom usmjeravajući protivnike prema reketu gdje ih čeka Chandler, uredno zabija svoje trice nakon Paulovih povratnih sa 40% realizacije, odrađuje ulogu idealnog suigrača i sve u svemu idealan je peti kotač. Kraj Paula nekakav kreativac ionako bi samo smetao, zbog čega su Peterson i Stojaković idealni bočni igrači za ovakvu ekipu.

Možda čak i malo preslični. Stojaković doduše kao jedan od najboljih šutera koji su ikada igrali košarku sa svojih 44% za tricu bolja je opcija od Petersona, ali kao malo krilo momčadi bi ipak trebao donijeti nešto raznovrsniju igru. Iako obrambeno nije bio tolika katastrofa zahvaljujući Chandleru koji je služio kao korektor pomažući svima i stižući zatvoriti sve, njegov učinak u skoku premalen je za krilnog igrača, pogotovo kada se sjetimo dana u Sacramentu gdje je mlađi i zdraviji uvijek pomagao bar u tom dijelu posla.

Međutim, Peja je očito ostario i sveo se na jednodimenzionalnog šutera. Što da ponovimo u ovakvoj momčadi uopće nije strašno dok god pogađa ovako fenomenalnim postotkom, ali nema tu više skoka, nema ulaza kod kojih je bio majstor za iznuditi slobodna. Borbenosti i vatre nije nikada ni bilo, tako da nešto manje minuta njemu a više Poseyu i Wrightu mogu samo koristiti ovoj momčadi.

Na krilima i uopće po bokovima su odlični, Posey uz samopouzdanje šampiona donosi i izvrstan šut za tri i čvrstu obranu čime dodatno pojačava upravo dvije najjače karike momčadi. Iz vana sijeva sa svih strana (uz sve ove šutere tu je još jedan specijalist za trice, Rusual Butler), u isto vrijeme pod košem je sve zatvoreno zahvaljujući mogućnosti da zaigraju postavom Posey-West-Chandler koje je jedna od obrambeno potentnijih unutarnjih linija lige. Sve skupa dovoljno za nadograditi se na osnovu njihove igre a to je pick n roll ili pick n pop Paula i Westa. Koji može rezultirati Westovim košem sa poludistance ili realizacijom ispod samog obruča, kako god bilo West je majstor za zabiti. Ili će pak Paul ići na pologanja, ili se možda u koraku odlučiti za skok-šut. A ako poželi nešto drugačije uvijek može pronaći Chandlera kako dolazi iz pozadine na alley-oop.

Ovakvoj ekipi problem mogu biti samo ozljede, s obzirom na tanašnu klupu. Rezervni play je problem, ali s obzirom na svu silu swingmana manje je uočljiv nego rupa pod košem. Hilton Armstrong i Melvin Ely imaju visinu i snagu, i na tim fizikalijama staje sva njihova priča. Napadački nebitni, Ely će pogoditi otvoreni šut na par metara, Armstrong će zakucati sve u blizini,li to je sve. Obrambeno se također više služe snagom nego glavom i u biti tek su igrači za dno klupe, nikako ne za ulogu prvog s klupe.

Korištenjem niže postave u kojoj bi Wright ili Posey igrali četvorku Scott bi riješio dio briga oko tanke klupe. Koja definitivno neće biti problem kroz cijelu sezonu jer mladost glavnih igrača garancija je konstantno dobre forme, ali nedostatak kvalitete mogao bi smetati kroz sami ritam utakmice, jer u jednom trenutku na playu ti je Paul a u drugom – nitko. To kako će Scott riješiti rotaciju bit će najzanimljiviji detalj vezan uz New Orleans, uz naravno uživanje u njihovoj moći koja će na ozbiljni test tek u vrijeme playoffa.

Ako je Posey dovoljan za preskočiti Spurse, nekako mi se čini da za sada Lakersi imaju prednost zbog širine i iskustva, dok prednost Jazzu ide iz dva razloga. Prvo, jer je Deron Williams jedini igrač u ligi koji može zaustaviti Paula i u isto vrijeme stalno ga napadati i biti učinkovit, a drugo jer Jazz za razliku od Hornetsa ima igru i bez svoga playa. Makni Williamsa i na terenu ostaje momčad koja zna što radi i koja može pratiti svačiji ritam, makni Paula i u New Orleansu je veća praznina nego za vrijeme Katrine. Pa da vidimo koliko bi to moglo igrati ulogu u playoffu, kada će se valjda konačno ove dvije ekipe sresti u prvoj od mnogih epskih serija koje ćemo imati prilike gledati.

PHILADELPHIA

Lanjsko ugodno iznenađenje napravilo je posao ovoga ljeta, postavši od hita gotovo pa kandidat za naslov. Barem na papiru Sixersi izgledaju moćno, ali tek će prava sezone pokazati koliko je moguće Branda uklopiti u jedan rastrčani sistem koji ovisi o kontri i hoće li potreba da zbog njega više igraju postavljene napade oduzeti momčadi trku kao glavno oružje.

Pitanja je milijun, ali osnovna postavka je da Brand Sixersima daje jednu kvalitetu više, praktički od ekipe kojoj je treći igrač bio strijelac sa klupe poput Louisa Williamsa, sada mogu ponuditi udarnu trojku Iguodala-Miller-Brand. S tim da posebnu pozornost treba posvetiti Milleru – uspije li on ostati u lanjskoj formi kada je bio motor momčadi, tek onda je ova momčad jača. Padne li na razinu primjenjeniju njegovim dojučerašnjim izdanjima i osrednjosti koju smo od njega dobivali cijelu karijeru, dovođenje Branda praktički nema učinka jer tek je u biti nadomjestak za Millerovu lanjsku eksploziju.

Pitanje je naravno i kakav će Brand biti nakon ozljede, može li opet biti onaj stari pouzdani double-double igrač u stanju vući na oba kraja terena. Po ovome koliko sam ih visoko postavio očito je da smatram da će odgovori na sva pitanja biti pozitivni, a pri tome se osim srećom ravnam još jednim – svi ovi momci su sjajni suigrači. U biti jedino je playmaker Miller igrač koji voli odigrati za sebe, dok su Iggy i Brand po prirodi ljudi koji vole sjenu, stoga i nekako idealni za ulogu drugog igrača. Nažalost, jedan će morati preuzeti vodstvo, osim ako ponavljam Miller još jednom ne odigra sezonu života. Sa svojom kvalitetom u igri u pod obručima Miller je i najbliže što Sixersi imaju pravom kreatoru u napadu (pri tome ne mislim samo na playeve, već igrače kao što su Wade, Kobe, Johnson ili Bron oko kojih se vrti napad njihovih ekipa), dok Iggy može preuzeti klasičniju ulogu playa koji ulazi u reket i distribuira lopte.

Po ovome gornjem pasusu ispada da je Miller praktički prvi igrač momčadi, ali točnije je reći da se uopće ne zna tko je lider. Kao što se to dogodilo ranije sa Pistonsima, lani se ova skupina pojedinaca pod Cheeksom tako idealno posložila da je uspjela iz sebe izvući maksimum. Miller je bitan, možda i previše s obzirom da je njegov budući učinak upitan, ali u široj slici razloga za brigu nema. Milleru na kraju sezone istječe ugovor, i ako se pokaže da ova ekipa sa njim u ovako važnoj ulozi ne ide nigdje, Sixersi mu mogu dopustiti da jednostavno odšeta i onda za tih 10 milja koje mu sada plaćaju mogu potpisati novog playa. Ili će promovirati Louisa Williamsa u petorku, što uopće nije tragično.

Naravno da je to lakše reći nego napraviti, ali činjenica je da njima ne treba all-star play oko kojega će se sve vrtiti već jedan pravi igrač za petorku. Jer ako stvari budu išle po očekivanjima, Brandu i Iguodali bi se kao treći stup ekipe trebao pridružiti Thaddeus Young. Stoga je prioritet zadržati Younga, tek zatim naći playa i to je onda to za idućih pola desetljeća koliko su se vezali uz ovu jezgru. Petorka Williams, Iggy, Young, Brand i Dalambert ima solidne osnove, playoff im je garantiran svake godine, ali s obzirom da je to to (prostora za potpisivanje novih igrača nema), nekakav trejd također nije nemoguć kako bi se otvorila prilika većem potencijalu momčadi. Dalambert je naravno glavni problem, njegov maksimalni ugovor previsok je za nekoga tko učinkom vrijedi možda pola cifre. Ali sve su to pitanja na koje će odgovor dati nešto dalja budućnost.

Što se tiče ove sezone, bitnije će biti vidjeti kako su Sixersi riješili svoju drugu manu. Brand donosi strijelca u postu, ali što je sa tricom? Phila ima zanimljivu kolekciju bekova, gotovo nevjerojatnu rotaciju u kojoj nema igrača koji može spojiti dva šuta iz vana. Andre Miller ne može pogoditi tricu ni na treningu, a Willie Green je bek-šuter i strijelac sa klupe koji tricu poteže samo kada baš mora (odnosno kada je toliko otvoren da mu ne ostaje ništa drugo). Lani ih je ta nemogućnost širenja reketa mučila, Iguodala i Williams su ipak previše streaky da bi se moglo osloniti na njih kao prave šutere iz vana, a ove godine jedino im ostaje nada da se preko ljeta sitaucija popravila, odnosno da su momci radili na šutu.

Smiješno je smatrati da je dovođenje Kareema Rusha pomoglo, jer Rush ne može izboriti rotaciju kraj kvalitetnijih košarkaša. Dati njemu minuta pored Williamsa ili Greena nema smisla, jer ovi su all-round košarkaši korisni ekipi dok je Rush jednodimenzionalni šuter koji je sjajan tricaš samo u svojoj i u glavi raznih GM-ova koji ga sve ove godine potpisuju za minimalac na račun jedne do dvije tekme godišnje u kojima zabije seriju trica.

Što se tiče pristupa i borbenosti koji ih je lani krasio, nema razloga za vjerovati da će ove sezone situacija biti drugačija. Brand ih doduše usporava i pretvara iz trkačke ekipe u nešto klasičniju, ali ovo su sve igrači izraženih šljakerskih crta, te će ih ta karakterna vrlina ako ništa drugo a ono držati u igri protiv slabijih ekipa. Ne vjerujem da će biti previše utakmica ove sezone u kojima će Sixersi izgubiti od talentom slabijih ekipa, stoga se ni 50-ak pobjeda ne čini nestvarnima.

Bekovi su izuzmemo li šutiranje trice OK, rotacija između Millera, Iguodale i Williamsa uz pomoć Greena te Royala Iveya kao obrambenog specijalista za sve tipove playeva solidna je, pod košem su Brand i Dalambert garancija skokova, dobro čuvanog reketa i dovoljno koševa. Njihove zamjene su OK ako gledamo snagu, borbenost i mogućnost da omoguće Cheeksu cijelo vrijeme igru sa dva prava visoka, ali su i poprilično nefleksibilni.

Treći visoki bi trebao biti igrač koji može nešto i pogoditi, a Reggie Evans je skakač koji muku muči i sa polaganjima zicera. Theo Ratliff je stara kanta čije blokerske sposobnosti mogu u jednoj tekmi napraviti rusvaj, ali ga zato možemo zaboraviti na idućih deset. Kako je za sezonu otpao sjajni lanjski rookie Jason Smith čiji šut sa poludistance bi odlično došao, jedina nada im je da ovogodišnji rookie Speights pokaže dovoljno zrelosti da napadački odmah pomogne, makar na način na koji to u Bostonu rade Powe ili Davis, zabijanjem odpadaka i zakucavanjem zicera.

Jedini visoki koji bi mogao ponuditi nekakvu alternativu ovim sidrunima je Donyell Marshall, ali on se fizički toliko raspao da čak ni trica koja ga i dalje sluša ne može biti dovoljan razlog da ga se drži na terenu. Jedva se kreće, uopće ne ide na skok i doslovno je zalijepljen na pod. Ukratko, za svaku tricu iz kuta koju zabije, omogućio bi protivniku dva laka koša na drugoj strani.

Stoga je ključ ove sezone i uopće budućnosti momčadi razvoj Thaddeusa Younga. Iako je rano za reći da bi baš on mogao biti taj lider, momak ima sve potrebne fizikalije i atletske sposobnosti za biti sjajan NBA strijelac. Iako je tek napunio 20 godina, već sada on je najpozdaniji tricaš u ekipi, najraznovrsniji strijelac i uopće najbolji all-round igrač. Obranom ne zaostaje previše za Iguodalom, tako da kombinacija ovakve dvije atleta na krilima može biti temelj za ravnopravnu borbu sa svima.

Youngov jedini problem je što još uvijek igra košarku samo za sebe, dakle ne vidi suigrače i njihova kretanja te se ni sam ne kreće previše kada nema loptu. Ali s obzirom na godine, recimo da bi za dvije sezone već trebao imati savladane osnove timske igre i da će onda biti all-star. Kompletan igrač koji će fizikalijama sijati teror na malom krilu gdje je snagom i skočnošću možda jedini NBA košarkaš koji ima potencijal da namuči Lebrona Jamesa u oba smjera.

Young nije bitan Sixersima samo zbog talenta, već i zbog toga što je jedini u stanju odgovoriti na više uloga. Njegova snaga i skok omogućuje im da ga koriste i kao četvorku, čime mogu obogatiti svoj napad i više trčati, sa njim i Brandom pod košem, što su uostalom radili i lani. Samo što osim Dalamberta sada na vrhu reketa imaju Branda koji je u stanju zabiti svaki šut koji mu Young, Iggy ili Miller omoguće svojim kontrama i polu-kontrama.

I tako, dok će sve oči biti uprte u Branda i Iguodalu, igre Sixersa ovisit će o razvoju i formi dva druga igrača. Kad sve zbrojiš, jasno je zašto Sixersi nisu ekipa koje se treba plašiti u playoffu, sva ta ovisnost o učinku igrača koji su nepoznanice (Miller nikada nije igrao na takvoj razini osim lani, Young tek treba dostići tu razinu) morat će se razbiti o ekipe sa identitetom kakve su Boston i Cleveland (sorry, Detroit više ne stanuje ovdje). Ali da talenta i oružja za jednu ugodnu sezonu koja je tek prvi temelj za budućnost ima – ima. Pazimo na Youngu jer on je novi the Answer u Phili.

Filed under: bball No Comments
6Nov/080

4

Posted by Gee_Spot

PORTLAND

S obzirom da su lani zamalo upali u playoff, ove sezone ih je logično očekivati bar na osmoj poziciji. Razlog iz kojega ih ja vidim ipak nešto više je jednostavan – Blazersi mogu ići samo prema gore, dok njihovi konkurenti kao Sunsi, Mavsi i Spursi lagano klize prema dolje. Nema razloga da samo malo boljim nastupima od lanjskih Blazersi ne uskoče na četvrto mjesto i izbore prednost domaćeg terena u prvom krugu.

Naravno, jedan od glavnih razloga zašto bi Blazersi napredovali je što konačno mogu računati na Grega Odena pod košem. Kako se pokazalo to će iči malo teže, jer Oden se već nakon prvih 15 profesionalnih minuta razbio i čini se neće biti toliki faktor kao što su se nadali. Kada se vrati, ako izbjegne daljne komplikacije sa zdravljem (u što je sve teže vjerovati), Oden će prije svega biti obrambeni igrač, dakle skakač i bloker koji čuva reket. U napadu ima nekoliko poteza, kvragu pa jedan Dwight Howard bi sve dao za njegov poluhorok, ali uglavnom se oslanja na snagu i zakucavanje. Što je opet odlično jer Portlandova jedina mana u napadu je upravo to, nedostatak sirove snage pod košem.

Blazersi praktički igraju sa pet skok-šutera. Uzmimo samo Aldridgea za primjer, on će odigrati leđima prema košu i onda će se dignuti, postaviti noge, i umjesto pivotiranja baciti na skok-šut unazad. Oden se u takvoj situaciji u stanju jednostavno okrenuti i zakucati preko svog čuvara. To je jedna lijepa opcija koja im je nedostajali lani i koje će im čini se nedostajati i dobar dio ove sezone. Inače, ovo su emotivni dani, pratim ove analize Obamine inauguracije i suze su mi uvijek negdje u očima, možda ja to shvaćam malo preozbiljno ali presretan sam zbog tog osjećaja da je svijet bolje mjesto od kada je taj čovjek izabran. Taj neki osjećaj uglavnom je rezerviran za privatne trenutke, to osjetiš kada pogledaš Herzogov film, poslušaš One u izvedbi Johnnya Casha, uglavnom za sve one situacije kada imaš osjećaj da si bolje i ispunjenije ljudsko biće samo zbog njih.

Ja se tako osjećam zbog Obame, nekako mi cijeli svijet odjednom ima više smisla. Ako ga pak koknu kao što su koknuli sve velike ljude koji su mogli svojom karizmom utjecati na promjenu načina na koji živimo i kako doživljavamo svijet oko sebe, e onda sve šaljem u kurac i odlazim. Još ne znam gdje, ali znam da ne želim biti niti kotačić u takvom bijednom sistemu. Uglavnom, kao što rekoh malo sam emotivnije nastrojen i skoro sam zaplakao dok sam čitao Simmonsovu zadnju kolumnu za ESPN u kojoj je pričao baš o Odenu. Tužno, ali vjerujem da će sve biti dobro i da će Oden imati karijeru makar bio tek nešto malo bolji Eric Dampier. YES HE CAN. I BELIEVE!

Sada malo zanemarimo Odena. Čak i da ne dobiju ništa od njega Blazersi su bolji iz par drugih razloga. Prvi je naravno što su i Roy i Aldridge i Outlaw godinu iskusniji i bolje upoznati sa tim što moraju raditi da bi pobjeđivali. Drugi je dolazak Rudya Fernandeza. Ako je netko sumnjao da će Rudy imati važnu ulogu u ovim Blazersima usprkos tome što je bio najbolji igrač na Olimpijadi, ovih prvih nekoliko tekmi valjda su sve rekle. Rudy nije samo još jedan odličan šuter, on je alternativa Royu u ulozi playmakera, čovjek koji u svakome trenutku ludom akcijom može stvoriti višak igrača.

Ima šut za tri koji možda prečesto i prenerezonski poteže ali ta divlja igra dio je njegovog šarma. Uostalom, pogađa sa 40% tako da mu se nema što prigovoriti. Ulazi su mu poezija, a posebno finiši, let na drugi obruč, okret u zraku. Ginobili numero 2, još atraktivniji. Međutim, osim realizacije, stvaranja viška igrača i osjećaja za asist, Rudy ima još jednu kvalitetu koja ovu momčad čini duplo opasnijom. Znamo da igra dobru obranu, ima duge i spretne ruke i brze noge, ali prvenstveno je igra odlično zbog upornosti. I ta upornost i luđačka strast za košarkom su gorivo koje tjera momčad da daje sve od sebe.

Roy je takav, Rudy je takav, i da budem najbanalniji što mogu – Blazersi imaju dva Garnetta. A vidjeli smo što jedan Garnett znači u pravoj ekipi – naslov. Protivnik šutne, lopta se odbije od obruča, pada u ruke protivničkom skakaču kad odjednom od nikuda iskače Fernandez, pada na glavu ali nekako uspijeva isčeprkati loptu. Takvi potezi govore više od ičega.

Kako su Rudy i Roy igrači sposobni vrtiti napad i igrati 1 na 5 ako treba, ovoj momčadi play praktički nije potreban. Stoga je Steve Blake solidna opcija na jedinici, čovjek se uvijek trudi, zabije svoje otvorene šuteve, prenosi loptu i organizira napad. Međutim, Blake je ipak materijal za klupu, prespor je za igrati iz večeri u večer sa nekima od najbržih igrača na svijetu.

Odlična opcija bio bi Rodriguez koji je puno brži, i to na onaj Nashovski način. Dakle nije brz samo u nogama, iako ni u tom pogledu nije za baciti, već je brz u odlukama i guranju lopte naprijed. Još jedan dio njegove igre koji podsjeća na Stevea je lakoća kojom šeta kroz reket sa loptom, kako kruži uokolo i snima obranu tražeći rupu kroz koju će se provući. Samo najveći mogu učiniti da sve što rade izgleda jednostavno, a uloga playa u Sergiovoj interpretaciji djeluje kao najlakši posao na svijetu.

Nažalost, da bi Roy bio maksimalno koristan treba mu lopta, a Sergio bez lopte tek je osrednji šuter i osrednji obrambeni igrač. On mora otići u klub u kojemu će igrati i u kojemu će njegove kvalitete doći do izražaja (pa makar se vratio nazad u Europu) a Blazersi trebaju veterana koji igra obranu i zna pogoditi tricu kako bi poziciju jedinice maksimalno iskoristili.

Roy je dakle lider, Rudy je njegov zamjenik i ima dovoljno opcija kako bi ih se što duže držalo zajedno na terenu. Ili da Roy igra playa a Rudy drugog beka, ili da obojica igraju na boku pa da jedan na sebe preuzme brigu za protivničko malo krilo. U osnovi Roy je startna dvojka dok Fernandez uskače u ulogu šutera i kreatora igre.

U rookieu Baylessu dobili su combo-beka koji bi trebao donijeti koševe sa klupe na obje pozicije, ali njega treba doživljavati prije kao još jedan mladi talent kojim se sutra može trgovati u potrazi za veteranskom pomoći nego nekoga tko može odmah pomoći.

Ni na trojci nema problema, kada ne budu uskakali Roy i Rudy, minute će dobiti Martell Webster, od kojega su odlučili napraviti stopera i tricaša iz kuta koji bi tim kvalitetama zaokružio petorku. Kako je Webster isto klinac star 21 godinu, moguće je da će biti još i bolji, ali ako i postane tek modernija verzija Brucea Bowena bit će dovoljno.

Jer na krilima su krcati. Kao da nije dovoljno što je tu Travis Outlaw, atletski frik koji je u jednom trenutku sposoban zalijepiti bananu protviničkom centru da bi već u sljedećem šprintao u kontru i divljački zakucao, ovo ljeto stigao je i njegov Francuski klon Nicolas Batum. Iako su obojica dovoljno dugi i skočni da mogu igrati na četvorki u nižim postavama, prvenstveno su all-round krila koja briljiraju u trci i nešto slobodnijoj igri. Po logici stvari za jednoga nema minuta, a kako je Outlaw poznatije ime i ima ogromnu vrijednost kao i sve drugo što dolazi iz Portlanda, možda je on ta karika koja će poslužiti da se složi paket za jednog pravoga playa.

Pod košem u sastavu bez Odena sve je na vrijednom ali skromnom Przybilli, te mladim snagama koje najviše vole igrati licem košu. Aldridge je odličan strijelac, sposoban zabiti i iz reketa ali prije svega koncentriran na skok-šut kojega uredno pogađa skoro pa sa trice. Njegova zamjena Frye sličan je igrač, još alergičniji na post igru. Daleko od toga da nisu korisni sa svojim mekim rukama, ali ponekad zicer pod obručem treba zakucati a ne polagati. Ne samo radi poena, već radi dojma, ponekad protivnika treba dokrajčiti a Aldridge i Frye nemaju u sebi taj poriv. Tim više nedostaje Oden sa svojom sirovom snagom. I on je dobar momak, ali ima u sebi dovoljno vatre da kada treba strgati tablu to i napravi.

Potrošiti dio ovoga prikupljenog talenta za dovođenje rasnog post igrača nema smisla, bar ne dok se ne dokaže da Oden baš nikada neće moći pomoći. Dok postoji šansa da on proigra, to je sve što im treba jer prava teška petica koja zakuca sve što može uvijek će biti dobrodošla na parket.

Dok ne riješe ove sitnice i ne odrede na čemu su, Blazersi će biti dovoljno dobri. Ako i ostanu sa ovom rotacijom na jedinici, i ako Oden bude tek obrambeni specijalist svejedno imaju toliku razinu talenta da mogu biti stvarno veliki. Sa po mjeri momčadi napravljenim playom i peticom kakva se nadamo da će Oden biti, oni su u stanju stvoriti novu dinastiju.

Ipak, da ne bi mislili da je sve idealno, postoji jedan mali problemčić koji bi možda jednoga dana usred nešto lošijih rezultata mogao postati i veliki problem. Naime, Nate McMillan je sjajan trener i čovjek stare škole, te voli jedan oblik košarke u kojem se zna što tko radi. Iako i kod njega igrači imaju slobodu da potegnu kada osjete potrebu, ili da odigraju 1 na 5, ipak uglavnom igraju sporije napade, kontrolirane, sa puno dodavanja i sa povremenom izolacijom za Roya. Uglavnom igraju na postavljene obrane što jednom dijelu rostera nužno ne leži (jednostavnije rečeno Blazersi igraju pametnu i odgovornu košarku znanu i kao playoff košarka kroz cijelu godinu).

Neki igrači bolje bi legli u čisti run and gun. Sergio Rodriguez bio bi idealan play za brzu igru, Rudy bi se u njoj snašao bez problema jer i u ovakvom sistemu on nije u stanju ostati u kalupu ili miran, Outlaw i Batum čista su gore-dolje krila. Čak i Roy i Aldridge imaju dovoljno oružja da pridonesu u nešto bržoj igri, ali čak ni prilagodljivi McMillan neće toliko popustiti uzde da im dozvoli da luduju.

Bit će zanimljivo vidjeti da li će u trejdovima kojih će sigurno biti baš ovi igrači kojima paše drugačiji stil biti prvi na izlaznim vratima. Još jedno pitanje na koje će se tražiti odgovor kroz sezonu, sve tamo negdje do all-star susreta. Odgovor na ono najbitnije pitanje, može li Greg Oden igrati košarku, dobit ćemo puno ranije.

CLEVELAND

Jedno veliko finale je iza njih, također i dva spektakularna polufinala (prije dvije godine u sedmoj su ih razbili Pistonsi, lani je pak u sedmoj poludio Paul Pierce i u nezaboravnom dvoboju sa Lebronom odveo Boston dalje, a i to nešto govori, to što su Celticsi baš od njih doživjeli najviše problema na putu do naslova). Drugim riječima, u Clevelandu očekuju velike rezultate i ne gledaju previše da li su iznad ili ispod capa.

Na papiru ova momčad ima igrača manje u rotaciji pod košem, lani je Joe Smith solidno igrao tu i tamo omogučujući dodatnu napadačku opciju svojim šutem sa vrha reketa. Više ga nema a očekivati da će truplo Lorenzena Wrighta pomoći ili da je rookie Hickson odmah spreman za ulogu u wannabe šampionskoj rotaciji iluzorno je. Ali u stvarnosti Cavsi su bolja momčad jer praktički jednog solidnog igrača sa klupe kao što je to bio Smith nadomjestili su pravim starterom – Mauriceom Williamsom.

Sad, Williams sigurno neće pomoći pod košem, ali diže razinu talenta na jednu višu razinu a to je u košarci važnije od golih brojki. Problem može biti i što Williams uzima minute korisnim igračima kao što su West ili Gibson, ali čak i to nije toliko važno. Cavsi su godinama tražili pravu rotaciju među vanjskim igračima, minute su gutali tipovi poput Hughesa i Pavlovića koji su bili tek korisni kao stoperi.

Sada više nema potrebe gubiti ni minute na beskorisne Pavlovića i Snowa, nema potrebe riskirati sa Sczerbiakom koji može zabiti ali se ne može kretati te je kao takav praktički nebitan, a i Gibson će se sa manje minuta i manje odgovornosti moće posvetiti onome što najbolje radi – šutu iz vana. Tako da je dovođenje Williamsa odličan potez koji konačno Clevelandu omogućava da svih 48 minuta igra sa dva prava beka koji su u stanju zabiti otvoreni šut.

Rotacija na vanjskim pozicijama Gibson-West-Williams ima jedino problem u nedostatku snage, nema pravoga stopera, a i tu sa vremena na vrijeme može uskočiti Pavlović. Ali kada imaš ovako dobar napad, sitni problemi u obrani daju se sakriti. Uostalom, unutarnja linija ima dovoljno energije za pokriti sve propuste. Tu prije svega mislim na Varejaoa koji je glavni čovjek u gradu po pitanju obrane, Ben Wallace je na izmaku snaga ali u skromnijoj ulozi još može pomoći, Ilgauskas je nepokretan ali nitko mu ne može uzeti visinu i snagu, dok bi i Lebron mogao više pažnje posvetiti obrani sada kada konačno ima dovoljno talentiranih suigrača da prema naprijed ne mora sve ići preko njega.

Puno veći rizik od odluke da ne nadomjeste odlazak Smitha, za Cavse predstavlja mogućnost da se tijekom sezone ili Big Ben ili Big Z jednostavno raspadnu, u tom slučaju teško da i najbolje Lebronove igre mogu napraviti nešto protiv Bostona. Bar se ne moraju bojati za trenera - Mike Brown je pak pokazao da nije totalno izgubljen kako nam se činio dobar dio ovih godina.
Doktor je obrane i nju će uvijek znati održati na razini, a nakon što je ostao bez igrača kojima je najbolji dio igre bila obrana, dobivši kvalitetne napadače kakvi su Williams i West morat će konačno malo ubrzati napad i dozvoliti i ostalima dio one slobode kakvu ima James.

Nema sumnje da će u bitnim trenutcima i dalje vrtiti izolaciju i pustiti Jamesa da igra 1 na 5 ako treba, ali sa dva beka sposobna stvoriti višak igrača više nema potrebe da baš svaka akcija ide na Jamesa, te ga se može koristiti i na drugim pozicijama a ne samo na perimetru odakle bi obično kretao u svoje juriše pod koš.

I tu dolazak Williamsa zapravo biva najvažniji – sa igračem koji može vrtiti napad i dati loptu u pravo vrijeme, više nema potrebe da James cijelo vrijeme igra playa. Sada ga se tu i tamo može pozicionirati pod koš, da igra leđima i na snagu zabija protiv malih krila koja ga ne mogu zaustaviti, ili čak da zaigraju sa malom postavom u kojoj bi Lebron igrao ono što igra u repki – pokretnu četvorku dovoljno jaku da izdrži udarce u reketu i prebrzu i prespretnu sa loptom za čuvanje.

Ova opcija ujedno anulira i tog čovjeka manje u rotaciji visokih te bi ako se pokaže korisnom mogla biti korištena dobar dio vremena, pogotovo protiv slabijih ekipa. Naravno, sve ovisi o Brownovoj fleksibilnosti da mijenja image momačadi, iz čvrste i radne ekipu u nešto poletniju i slobodniju. Iako se čine raznovrsnijima nego ikada, Cavsi će kroz sezonu sigurno osjetiti probleme zbog slabije konkurencije pod košem, ali ova momčad je ionako slagana za playoff. U seriji od 7 utakmica, sa odmorom od minimalno dva dana, ova momčad može dobiti svakoga.

I za kraj ostaje im jedan veliki bonus kojega imaju vremena iskoristiti do all-star susreta. Sczerbiaku ističe ugovor i jedno od najzanimljivijih pitanja ove sezone je kako će ga Cavsi iskoristiti. Kako im je Wally potpuno nebitan u rotaciji, mogu ili čekati da ga se riješe na ljeto pa krenu u lov na slobodne igrače, ili da već ove sezone pokušaju jurnuti na naslov pa da ga zamijene za jednog pravog igrača pod košem.

Kako im centri ne trebaju jer i Varejao i Ilgauskas i Wallace znaju čuvati reket, dobro bi im došla jedna pokretna četvorka koja može zabiti. Problem je jedino što Cavsi nemaju što ponuditi osim čistog ugovora, nema mladih i perspektivnih igrača koji bi natjerali nekoga da zagrize, pa ih opet čeka prihvatiti nečiji bahati ugovor. Recimo Clippersi ne bi imali ništa protiv dati Kamana i njegove 4 preostale godine kako bi uštedili skoro 30 milja, samo što se Kaman ne uklapa u potrebe Cavsa osim kao eventualni nasljednik Ilgauskasa. Nekako se najbolje čini čekati ljeto, te za iznos Wallyevog ugovora produžiti sa Varejaom koji im je neophodan (pitanje je samo koliko je lanjsko natezanje oko ugovora naštetilo odnosu između njega i ljudi koji potpisuju čekove), te dovesti igrača kao što je Chris Wilcox koji je na ljeto slobodan i zasigurno ne bi imao ništa protiv odlaska iz Oklahome. Čovjek koji zna igrati momčadsku košarku, može skočiti i u stanju je zabiti svaki zicer koji mu James namjesti bio bi idealan za zaokružiti rotaciju i dati potrebnu dozu svježe krvi momčadi koja će bez obzira na stanje Wallacea i Ilgauskasa dugo trajati jer se očito ne boje povuči potez, ma kakav bio mogući ishod.

I da Kralj napusti ovakva klub koji ima temelje da ga idućih 10 godina podržava u borbi za naslov i trenera kao što je Brown sa kojim je praktički odrastao (bolje reći da su odrasli zajedno)? Nema šanse.

Filed under: bball No Comments
4Nov/080

WEEK REPORT NO.1

Posted by Gee_Spot

Kako sam pun ideja kao naša vlada intelektualaca, to od ove sezone pokušavam reda uvesti i u praćenje regularne sezone. Do sada je nekakav prosjek od posta tjedno uglavnom bio poštovan i nosio je ime REPORT. Briljantno, nema što. E pa tako će biti i ubuduće. Znači da uz najavu sezone koja će završiti do početka trećeg tjedna, što je svojevrsni rekord, pokrivamo i sve ostalo iz NBA svijeta vrijedno ostvrta.

Ovolika količina posla plus nezaobilazna financijska kriza u svijetu dovode do određenih promjena. Kako još nema Žene voljne financirati moj stil života, a kako ostavljam svoj day job kako bih u miru mogao pisati NBA recenzije, prisiljen sam povećati mjesečnu pretplatu na sadržaj ispodobruca.com za 20%. Svi korisnici koji su uplatili po staroj tarifi bez problema mogu do svih tekstova ovaj mjesec, ali od idućega i njih hvata inflacija. Sve do dana dok se neka mlada dame ne smiluje, onda se vraćamo na nižu tarifu.

1.

Reakcija na prvi trejd sezone koliko hoćeš, sve u načelu pozitivne. Pistonsi kratkoročno gube, dugoročno dobivaju. Nuggetsi kratkoročno dobivaju, dugoročno gube. Sve puno manje dramatično nego što izgleda na prvi pogled, jer najbolji dani su odavno i iza Chuanceya i iza AI-a. Sickre je sinoć na forumu fantasy lige istaknuo marketinšku vrijednost tradea za Detroti i što je najgore u pravu je. Da, Iverson još uvijek prodaje dresove, što je za mene totalna misterija.

Pitam se samo koliko neinteligentno biće moraš biti da daš lovu ne za dres igrača koji je tek stigao u momčad i koji sa sobom donosi samo ime, već za dres igrača koji za godinu dana više neće uopće biti član tvoje ekipe? Usput da kažemo, Stuckey već ima broj 3 na leđima i Stuckey je budućnost Pistonsa. Kako se ponijeti u ovoj naizgled banalnoj situaciji? Volim ove sitne stvari koje se kasnije mogu pokazati bitnijima od ičega (situacija sljedeća – Iverson ne želi ni čuti da igra u bilo kojem drugom dresu osim sa brojem 3, Stuckey mu ga je voljan dati ali mu se ne sviđe bahati način na koji je Iverson postupio i od početka kreću na krivoj nozi što rezultira odbijanjem da si dodaju loptu ostatak sezone).

I od kada je Rodney Stuckey u istoj rečenici sa Iversonom? Nemojte me krivo shvatiti, obožavam Stuckeya u lanjskoj ulozi, kada kao šesti igrač ulazi sa klupe i sam samcat nosi napad. Ali kao prvi play i lider ekipe koja se bori za naslov? Čime je pokazao da može to odraditi? Ok, treba mu dati šansu, ali što će ti onda Iverson?

Znači, Iverson upada na playa, Stuckey ostaje u ulozi koja mu odgovara. Samo, zar Iverson nije cijelu karijeru iz sezone u sezonu dokazivao da nije play? On može skupiti 7-8 asista, ali ne može razigrati momčad. Staviti ga na prirodnu mu poziciju drugog beka nema smisla jer time uzimaš minute Hamiltonu koji je, da i to kažemo, upravo potpisao novi ugovor. Ludnica.

Ma što pričao o tome kako je Iverson veliki strijelac koji će pomoći momčadi, mislim da je ovim trejdom Dumars tek popravio financijsku situaciju u klubu i bio što se ono kaže - fiskalno odgovoran. Što je za svaku pohvalu, samo nemoj mi prodavati maglu kako Iverson omogućuje Pistonsima da konačno zaigraju NBA košarku u kojoj će kada je to najpotrebnije superstar uzeti stvar u svoje ruke. Prije 5 godina on je to mogao, danas – čovjek je nešto bolja verzija Jannera Parga. Što me dovodi do sljedećeg – žele li igrati ozbiljnu košarku, Pistonsi Iversona moraju uvoditi sa klupe da rastura druge postave i donese energiju na način na koji to čini Stuckey, dok se Stuckey iz igrača sa širokim ovlastima u napadu mora naviknuti na ulogu lidera kakvu je igrao Chauncey.

Iversonov kratkoročni efekt ionako se na prethodnoj stanici zvanoj Denver nije pokazao dobrim rješenjem, i bez njega u momčadi Nuggetsi su mogli ispasti dvije godine za redom u prvom krugu. Jedino je sa njim u sastavu sve nekako bolje zvučalo, netko je kupio godinu dana mira pod izlikom da će vrijeme pokazati koliko je trejd uspješan. Što je neistina jer dobar pokazatelj je i prošlost, a ona je manje jasna bila u slučaju Denvera dok još nismo znali koliko je Iverson ostario. Danas znamo jer se u zadnje dvije godine jasno dalo vidjeti - sa njim u sastavu Detroit ne ide nigdje.

Iako će igrati na kartu kako oživljavaju ekipu, kako se nadaju da će ovaj šok imati sličan efekt kao dovođenje Sheeda prije par godina, kako sada taj njihov napad više neće biti tako predvidljiv sa Hamiltonovim trčkaranjem uokolo, Sheedovim tricama i Billupsovim šutem preko ruke u zadnjim sekundama kada više nema drugoga rješenja. U biti su samo zamijenili pojam momčadi i vlastiti identitet, cijelu tu priču koje su zadnjih godina bili simbol, za život tipične NBA ekipe koja u gustim situacijama stvar u ruke prepušta svome superstaru.

U cijeloj priči najsretniji je sigurno George Karl, koji u Billupsu dobiva čovjeka koji može kontrolirati ritam i koji će bar pokazivati želju da igra obranu (iako ni Chauncey to više ne može, što je u finalu Istoka vrlo jasno pokazao Rondo), te je zadovoljan sa desetak lopti u napadu.

2.

Naravno, kao i sve što se događa u svijetu i ovaj trade se dogodio prvenstveno zbog Bron Brona. Obama će pobijediti samo zato jer ga James podržava, Pukanić je ubijen zato što na fantasy draftu nije prvim pickom izabrao Jamesa već Bryanta (što mislite zašto sam ja umjesto omiljenog Paula uzeo Brona?), pa je i ovaj trade tek pokušaj da Pistonsi očiste prostor kako bi za dvije sezone mogli krenuti po Kralja.

Da se maloprije nisam vratio sa šolje, opet bih krenuo put WC-a. Jebote, pa puna je više kapa tih bezbrojnih gluparija koje veze sa mozgom nemaju. Znam da ESPN ima previše ljudi koji nekako moraju zaraditi plaću ali zar moraju nešto baljezgati tek da baljezgaju? Neka se lijepo ugledaju na Simmonsa koji NBA postove objavljuje rjeđe nego što se netko u Šibeniku zaposli van sezone. Tako treba, ako nemaš što reći – šuti. Ili piši blog.

Hej, pa James sigurno jedva čeka zamijeniti rodni Ohio za Flint Tropicse koji čak nemaju ni Jackie Moona. Sve je očitije da James ne ide nigdje iz Clevelanda jer ekipu koja je svake godine spremna otići u minus samo da mu omogući da se bori za naslov neće naći svugdje. Osim Cavsa jedini klubovi koji bi mu mogli omogućiti iste uvjete su Lakersi i Knicksi. Realno gledano Lakersi su budućim ugovorom Kobeu i nedavnim potpisom Bynuma zatvoreni za takve promjene, dok Knicksi ako i budu imali prostora za potpisati ga, neće imati jednog jedinog zanimljivog suigrača za ponuditi mu kao pratnju.

Netsi? U istoj su situaciji kao Knicksi, nemaju ništa vrijedno čime bi privukli Jamesa osim famoznog preseljenja u Brooklyn koje je izgleda završilo prije nego je počelo. Čovjek koji stoji iza cijele priče, suvlasnik kluba Bruce Ratner, gadno je popušio u svim ovim Wall Street igricama, napunio gaće i navodno čak i prodaje svoju skupu igračkicu. Misli li itko da takav čovjek može realizirati izgradnju dvorane i najveći trade svih vremena?

Kako je ova priča o drugom klubu u New Yorku završila, otvaraju se dvije druge. Netsi kreću u totalnu rasprodaju i možda čak i seljenje iz nesretnog New Jerseya. Seattle Nets? Hej, bilo je i gorih stvari. Gdje god završili, biti će bez Kralja. A možda i bez Kraljice.

Što nas dovodi do druge priče i Cartera. Dok je seljenje tek nagađanje, očito je da klub bez budućnosti nema interesa plaćati jednog Cartera desetke milijuna narednih nekoliko godina. I tu bi se putevi Netsa i Cavsa nekako mogli ukrstiti. Naime, Cavsi koji svake godine obave trejd kako bi zadovoljili Jamesove želje, ove sezone imaju opciju nekome uvaliti zadnju godinu ugovora Wallya Sczerbiaka. Netsi žele štediti, i žele se riješiti 60 milja koje su obećali Carteru za 4 godine u vrijeme dok je Ratner mislio da će špekulacije nekretninama donositi vječni profit. Pa zašto ne bi poslali Cartera u Cavse za Wallya koji ima istu godišnju gažu i na ljeto je slobodan igrač?

Hej, Vince Carter u Clevelandu! Zar netko misli da bi Carter bio problem kraj pravog mužjaka kakav je Lebron? Ili bi se pomirio sa ulogom preplaćenog spot-up šutera (što i jeste), zabijao svoje povratne lopte i mirno sjeo na klupu u zadnjoj četvrtini dok Delonte West i Maurice Williams uzimaju stvar u svoje ruke? Ma ne, nitko nije toliko lud da uzme takav ugovor, pogotovo kada je već premašio salary cap kao što je to napravio Cleveland. Ali s obzirom da će Cavsi u trgovinu, ni ovakva ideja ni za baciti.

3.

Zadnjih godina stvorio sam nekakvu naviku da tjedno pogledam bar tri NBA tekme. Zna toga biti i više, uglavnom u terminima prije spavanja. Ali ima jedan termin, nedjelja ujutro, koji je rezerviran za NBA i nema toga mamurluka koji bi me spriječio da se dignem prije devet, pročitam izvještaje na ESPN-u i prije nego se uputim u Supersport pogledam jednu tekmu. Kako je i Stari s vremenom navikao da se u nedjelju ujutro može doći do sportskog fixa, to mi se u tim događanjima i on pridružuje, pa uglavnom pazim kakvu tekmu biram. Iako obožavam gledati opskurne momčadi samo da vidim kako dišu ili kako igraju neki igrači koje nisam imao prilike previše gledati, zbog Staroga biram samo najzanimljivije tekme. Do sada su tako najčešće društvo nedjeljom činili Steve Nash i Sunsi, a od ove sezone ta pozicija rezervirana je za – Blazerse.

Samo jedan detalj. Gledamo mi tako susret između Blazersa i Spursa, odlična tekma, svi igraju dobro, serijom trica se odgovara na seriju kontri, Popova brada u glavnoj ulozi. I onda u trećoj četvrtini kreće Brandon Roy.

Gledaš čovjeka kako u drugoj tekmi sezone sa poludistance zabija koša za košem preko ruke, lomi kičmu svom čuvaru fintama i onda se u maniri Jordana diže i zabija. Mrežica, mrežica, mrežica. Pa onda dolazi do izgubljene lopte i odmah je onako sa poda lansira naprijed u kontru iako valjda nitko drugi u tome trenutku na terenu nije vidio tu opciju. Gledamo mi to, i Stari se u jednom trenu samo digao i otišao iz sobe. "Ne mogu ovo gledat, ovo je bolesno, di ih nalaze, pa ko je ovaj Roy, igra ko Jordan u Finalu. Pa ja san mislija da je Paul najbolji, odakle se ovaj stvorija, isti su, čudo". I stvarno, znamo li mi uopće cijeniti ovaj blagoslov koji nam pruža nova NBA? Ne samo da imamo klasične super-zvijezde kakve su Bron, Wade i Carmelo, dobili smo priliku da iz dana u dan pratimo talente u razini Shaqa i C Webba (Howard i Bosh), da gledamo neuništive veterane kakvi su Timmy i Steve, i onda kao šećer na kraju da gledamo dva prototipa savršenog beka, kombinaciju najboljeg od starih i novih vremena. Paul i Roy su do savršenstva doveli igru na svojim pozicijama. Danas se već svi slažemo kako je Chris Paul najbolji play u ligi, sutra će mu se u prvoj petorci pridružiti Brandon Roy. Možda Kobe može neke stvari bolje, ali Roy ih može napraviti dovoljno dobro. Dok neke stvari koje Roy radi Kobe može samo sanjati. A to je biti savršen suigrač, pravi karakter i iskren u svojoj ljubavi prema igri.

4.

Prvi tjedan nije bilo većih iznenađenja, osim što je vidljivo da će rupa pod košem Bobcatse koštati osme pozicije koju sam im zacrtao, a da će Atlanta biti ta uskače na zadnju playoff poziciju ako im petorka ostane zdrava. Joe Johnson je toliko dobar, Bibby je živ, Smith koncentriran - dok kemija funkcionira opasni su. Iako su Bobcatsi daleko od potrebne forme, najveće razočaranje ipak je Sacramento koji će valjda nakon povratka doma zaigrati malo ozbiljnije. Ugodna iznenađenja su Memphis i Milwaukee (igraju obranu i za sada potpuno slijede Iavaronieve, odnosno Skilesove ideje), te prije svih Indiana zbog rasturanja Bostona. Troy Murphy je na najboljem putu da postane Dropkick Murphy, a Danny Granger je novi ljubimac ovog fanatika, čovjek je potpisao višemilijunski ugovor i onda se istu večer bacio na glavu, razbio zub i odmah nastavio sa borbom i šutiranjem trica.

Joe Johnson je bio blizu, ali igrač tjedna ipak je Captain Jack. Dok se Nelson zabavlja držeći na dnu klupe Marcusa Williamsa kojega mu je u zadnji tren sav zadovoljan pribavio Mullin nadajući se da je našao rješenje do povratka Ellisa, Captain Jack obavlja sav playmakerski posao. I ne samo to - prenosi loptu, razigrava, ali i zabija i igra obranu. Warriorsi su pred kolapsom, minute na jedinici dobivaju polovnjaci poput Watsona i Nelsona koje dogodine čeka gaža u Ciboni, Harrington traži trade, Biedrins se nije nasmijao od premijere Tropic Thundera, a stvar nekako na okupu drži jebeni Jackson. I LOVE THIS GAME!

Najveće razočaranje tjedna definitivno je Nowitzki, kada ga vidiš kako se muči pomisliš da je možda poljubio zid. Naravno da nije, Dirka čekaju još godine igre na vrhunskoj razini ali stvari u Dallasu očito ne štimaju. Kada gledaš čisto statistiku nije loše, ali način na koji ih je Houston pregazio u zadnjoj četvrtini i sada Cavsi od prve sekunde igre ukazuje da nešto u Dallasu ne štima. A dio problema je i Dirk, nema njegovog all-round učinka ni potrebne žestine da se probudi i vodi ova momčad. Noćas će protiv Spursa morati odigrati na jednoj razini koju još nisu pokazali ako se ne misle opet osramotiti. Bez Dirkovih 25 do 30 koševa, borbe pod koševima i sitsnutih šaka ovaj Dallas je čista lutrijska momčad i budu li i dalje ovako mlaki, protiv jačih ekipa nemaju šansi. Kako SPursi još nemaju pobjedu, a igraju pred svojom publikom, mogli bi noćas imati pravu dramu. Ili bi Dallas mogao izgubiti 20 razlike. Treće opcije nema.

Od mladih igrača oduševljava još jedan Blazer, Nicolas Batum. Kakav skauting imaju u tom klubu, to je čudo neviđeno, evo opet su iskopali all-round talenta ogromnog potencijala (zabije tricu, zalijepi bananu, leti po reketu - francuska verzija Travisa Outlawa), elegantnog i dugorukog sa atletskim sposobnostima olimpijca. Portland ima šansu da bude kao jedna od onih ekipa iz 80-ih, sa rotacijom od 10 do 12 igrača, stoga priče kako namjeravaju nešto ove mladosti mijenjati za pouzdanog veterana nemaju smisla. Ako imaš francusku verziju Travisa Outlawa možda ti Outlaw više nije potreban, ali koga dovesti kada si pokriven na svim pozicijama? Navodno pokušavaju opet spariti Odena sa kolegom iz sveučilišnih dana, Mikeom Conleyom, a meni jednostavno nije jasno zašto se ne opuste i oslone na Sergia Rodrigueza? To je i jedini problem kada imaš 12 odličnih igrača - neki koji zaslužuju igrati 30 minuta jedva dobivaju šansu. Stoga i ove sezone nastavljamo sa akcijom FREE SERGIO RODRIGUEZ!

I na kraju, od sporednih igrača zadatka za sada se posebno istaknuo Walter Herrmann. Znali smo da može i da zna sve, sa onim svojim ogromnim šakama i sjajnim šutom Walter je osuđen na uspjeh u NBA. Ali nitko mu nije dao priliku. Do sada - u Pistonsima konačno ima minute i ulogu da se dokaže, Curry ga koristi prvenstveno kao zamjenu Princeu na malome krilu, ali ga čak ostavlja u igri umjesto jednoga od visokih kako bi dodatno raširio reket. Ova mala postava mogla bi biti zanimljivo oružje tokom sezone, jer i Herrmann i Prince imaju dužinu i spretnost da budu problemi u obrani, dok su u napadu opasni i sa trice i iz ulaza, čime protiv manje pokretnih četvorki brzo dolaze do prilike za koš.

Njegova igra, uz standardno dobrog Maxiella i solidne reakcije Amira Johnsona na ulogu u startnoj petorci, je i razlog zašto McDyess više nije potreban u Detroitu.

Filed under: bball No Comments
3Nov/080

5

Posted by Gee_Spot

Madafaka, dogodine ću stvarno morati uzeti godišnji da na vrijeme stignem napraviti pregled. Evo, prvi tjedan sezone je iza nas, sutra već treba napraviti prvi osvrt pun dojmova na do sada viđeno a sa odbrojavanjem smo tek na petici. I da stvar bude gora, nakon malo prije odrađenog tradea mogu baciti svoju prognozu u koš gdje se već nalazi ono malo ljubavi što sam u zadnje vrijeme pronašao za formulu (da, mrzim taj glupi "sport" u kojem nemi ni s od sporta, gdje se sve vrti oko stroja, goriva, gume i stajanja u boksu - što je i jedina veza sa sportom, to da se nešto zove boks. ali isto tako me svake godine VN Belgije dramom natjera da mu dam malo ljubavi, ipak tu ima uzbuđenja sasvim dovoljno za izvući prave emocije a ne samo drijemati nakon nedjeljnog ručka. i onda ona prostitucija jučer, gdje lik staje pred ciljem i omogućuje Hamiltonu bod prednosti pred onim nesretnim Massom koji je massu bezvezan. ali zato Lewis nije bezvezan, sigurno je simpatičniji sponzorima, istim onim sponzorima koji će par milja isplatiti Glocku za usporavanje u zadnjem krugu. šta, mislite da telefoni nisu radili? naravno, i onda je svizac zamotao čokoladu a Stern nema veze sa trejdovima koji se događaju u NBA. i gdje to piše da dolazi vrijeme mulatosa? prvo Tiger Woods, savršen u tome što radi i prihvatljiv svima. pa Hamilton, malo bijelog malo crnog i sada puno sivog. sutra Obama. što, zar je Afrika postala ravnopravan sudionik globalnog natjecanja kada marketinški stroj svim silama pokušava da nam uvali ove izmiksane ideale ubermenscha. ma kenjam, u biti sam za potpuni melting pot i obožavam i Tigera i Lewis i Baracka - najviše pak volim azijsko-bijele kombinacije zahvaljujući preslatkoj Grace Park, ali ovakvi repovi i onakav način dolaska do naslova me eto toliko pogode da sam u afektu u stanju nešto zamjeriti čak i Obami, sram me bilo. yes we can! I believe!)

Kvragu, zabrijao sam i nemam pojma što sam ono uopće govorio. Kako je naš ministar zdravstva totalni gelipter i kako mu treba uliti suncokretovo ulje u rezervoar na skuteru? Ne, nisam iako ni to nije daleko od istine. Dakle, u koš mogu baciti cijelu prognozu jer Iverson u Detroitu automatski će imati isti učinak kakav je Kidd lani imao u Dallasu. Od momčadi koja je uz malo sreće mogla iznenaditi, Pistonsi su postali kandidat za ispadanje u prvom krugu playoffa. Dobro, dobro, istina je da Billups više nije garancija rezultata i da uz Stuckeya više nije ni potreban. Ali Michael Curry je odmah legao igračima, Sheed je sretan i imao sam neki osjećaj da bi ove sezone Pistonsi mogli i više od standardnog nastupa u finalu konferencije. Izvesti nekakav labuđi pjev. Kad evo, Dumars je odmah dao ključeve momčadi Stuckeyu u ruke, Iverson na ljeto odlazi i sa 20 milja koje ostaju slagat će se nova momčad. Billupsovih 50 milja više ne opterećuju budućnost, a kako se čini više nisu nedodirljivi ni Rip ni Sheed. Mislim, nemam problema sa ničim osim sa timingom. Dumars je rebuilding mogao početi slagati ovo ljeto, ili prije all-stara, nakon što vidi kako momčad diše sa novim trenerom i koliko su Stuckey i Maxiell napredovali. Iverson je ionako dostupan cijelo vrijeme.

Ovako, razbiti sve u startu, nakon par tekmi, stvarno je bezveze i jedino opravdanje može biti da se odjednom pojavila momčad spremna posegnuti za Iversonom. Naravno, osim što je zeznuo ovu sezonu Dumars je zeznuo i mene jer ovakve Pistonse nikada ne bi stavio na drugo mjesto Istoka. S druge strane, Denver bih možda čak i gurnuo u playoff. Billups im ne donosi samo playa već i solidnog obrambenog igrača, te sada u njemu i Carteru imaju stvarno par braniča/bekova na vanjskim pozicijama. Sa više minuta Smithu i više lopti Anthonyu izostanak Iversonu se neće ni osjetiti i momčad odjednom dobiva nekakve obrise - momčadi. Plus, Karl će konačno na terenu imati čovjeka s kojim može ozbiljno razgovarati bez da sljedećega trena gleda kako ovaj radi potpuno suprotno od onoga što su dogovorili. Ubacili Smitha u petorku ili koristili Billupsa na dvojci - svejedno. Denver je odjednom bolja momčad, Detroit lošija. Gledano u budućnost, možda su Pistonsi bolje prošli samo zato jer se riješavaju Billupsova dugogodišnjeg ugovora, ali mislim da na svijetu ima i gorih stvari od toga da plaćaš 10 milja godišnje čovjeka koji ti je donio naslov kada to nitko nije očekivao. A i sa Billupsovim ugovorom Denver pada ispod salary capa i više ne mora plaćati porez na luksuz, zadržali ili otpustili Antonia McDyessa koji je stigao u paketu. S obzirom da su tanki pod košem, Dice bi im dobro došao, pogotovo jer ovaj odavno javno voli Denver (iako je mogao dobiti veću lovu od Sunsa vratio se u klub koji ga je draftirao čim je postao slobodan igrač nakon isteka prvog ugovora).

Kako ipak nema smisla mijenjati redoslijed nabrajanja, to nastavljamo sa zadnjih 10 ekipa. A sutra ćemo nakon prospavane noći još malo derati po Dumarsu.

SAN ANTONIO

I, što mislimo o dosadnim Spursima, da li je došlo vrijeme kraja? Pa lagano se približava ali da im je prozor zatvoren kao što se upravo zalupio pred Sunsima i Mavsima – nije. San Antonio je lani na krilima velike (najveće?) trojke uz minimalnu pomoć ostalih (ali uglavnom pruženu u pravim trenutcima) tiho prošetao kroz sezonu, dohvatio 56 pobjeda koje nikoga nisu uzbudile, sredio Sunse u prvom krugu pobjedom u najluđoj tekmi godine,ubio snove svih nas fanatika koji smo sanjali Paula i ekipu u Finalu, samo da bi Popa i društvo kasnije zaustavili ljigavi Kobe i prateći orkestar jer se sa tako tankom rotacijom više jednostavno nije moglo pobjeđivati.

Kako su Hornetsi jači za Poseya i godinu iskustva, kako su Lakersi jači za duo Gasol-Bynum i imaju 12 produktivnih igrača, a Spursi su manje-više isti, ispada da smo opet osuđeni na 50-ak pobjeda kojima se nitko neće uzbuđivati (a trebao bi jer ovo je najveća i najneuštivija momčad u zadnjih 10 godina), na prolaz kroz dva kruga playoffa tijekom kojih će se slomiti srca mnogih romantičara i poraz u Finalu na koje se nećemo previše osvrtati jer više nemamo volje gledati Timmya i društvo kako iz utakmice u utakmicu dokazuju veličinu pred kojom se možemo samo pokloniti.

I da ne zaboravim, jedna stvar je ipak nova – čeka nas sezona Popa sa bradom.

Dok se Manu ne vrati, pa dok ne uđe u formu, momčad će nositi Timmy i Parker, odnosno kolektivna inteligencija ove momčadi. Lakoća kojom prepoznaju slabosti protivnika je njihova najveća snaga – Spursi ne pobjeđuju toliko svojim plusevima koliko prilagodbom te napadanjem najslabije karike ekipe koja stoji na drugoj strani. Stoga će jednu večer Timmy gaziti ekipe koje nemaju čvrste centre pod obručima, drugu večer će Parker u prašini ostavljati sporijeg playa a onda će kada ne bude rješenja Manu uzeti loptu u ruke i 1 na 5 indijanštinom napraviti posao.

Naravno, da bi ovaj scenarij potpuno funkcionirao, velika trojka mora biti zdrava. Kako nikakve naznake većeg pada igre pod utjecajem godina ne pokazuje ni Manu ni Timmy, to je sve što im treba. Ono zbog čega ih ipak treba uzeti sa malim odmakom kada govorimo o izazivačima je tanašna rotacija. Klupa, čak i preostali članovi petorke, znaju biti toliko neproduktivni da se na trenutke čini kako San Antonio igra sa samo tri igrača. U biti, Spursi su jednu ozbiljnu ozljedu nekoga od velike trojke udaljeni od toga da se bore za 8-u poziciju i nastup u playoffu uopće.

Od lanjske ekipe otpali su Robert Horry koji se pametno odlučio za mirovinu prije nego se potpuno raspao, veteran Barry promijenio je grad u Teksasu odnijevši sa sobom par trica po tekmi koje je i u lanjskom playoffu uredno isporučivao, ali kako su svi manje više podbacili, bitnije je vidjeti kako su se pojačali.

Pucali su na dva pojačanja, jedno pod košem i jednog strijelca iz vana koji bi znao iskoristiti prostor koji ostavlja velika trojka. I u startu su naišli na problem, Brazilac Splitter koji je trebao donijeti svježe krvi u reket potpisao je novi ugovor sa Tau Ceramicom čija ogromna odštetna klauzula onemogućuje ikakve daljnje dogovore. Garbajosa koji je trebao biti novi fajter i tricaš te zamjena za Horrya odlučio se za novac i otišao u nekakvu nebitnu rusku pripizdinu.

I tako je jedino pojačanje Spursa postao Roger Mason, totalni NBA autsajder koji je lanjskim nastupima u Washingtonu, gdje je tricama pomogao ukletim Wizardsima da se dokopaju playoffa, skrenuo pažnju skauta na sebe. Sad, nazvati Masona pojačanjem je poprilično upitno, s obzirom da ima pola sezona dobre košarke iza sebe, ali recimo da bi sa šuterskim učinkom kakav je imao u Wizardsima mogao zamijeniti Barrya, te učinke sve starijeg Finleya i sve blijeđeg Bowena.

A to opet znači da su Spursi u najboljem slučaju – isti kao i lani. Parker je usamljen na jedinici, a kao i do sada na par minuta uskakat će uporni Jaques Vaughn. Njegovo je ionako da odigra obranu, a ulogu razigravača ionako ima Ginobili, bio Parker na terenu ili na klupi. Stoga Pop i forsira Manua u drugoj postavi, kako bi uvijek na terenu imao vrhunskog playa dok se Parker odmara.

Nevjerojatno je da Parker iza sebe ima 7 sezona i još niti 27 godina, a čini se kao da je tu od stoljeća sedmog. Uostalom, ima iza sebe i naslov MVP-a finala. Znači da je tek zakoračio u najzrelije godine i da će na ovoj razini igrati još 4-5 sezona što je odlična vijest za Spurse. Ta razina uključuje sjajnu realizaciju sa svih strana a osobito u reketu, vrhunsku brzinu sa loptom, te činjenicu da je svoj limit dosegao – on je strijelac koji mora imati dovoljno prostora da se razigra a za to mu trebaju dominantni suigrači.

Zbog toga je, iako je često prva opcija u napadu, Parker ipak treći na ljestvici vrijednosti. Ginobili bi ovako kako igra igrao bilo gdje, Timmy bi svugdje bio jednako koristan, dok Parker ipak ovisi o udvajanjima na Duncanu i Ginobilievom talentu koji prikriva njegove playmakerske nadostatke.

Jedinica je pokrivena, a uz Manua na dvojku će uskakati Mason i Finley. Obojica su prvenstveno šuteri, i obojica moraju pogađati svoje otvorene trice da budu korisni. Finley u 35-oj godini nije ni sjena atlete kakav je bio nekada, ali i dalje može spojiti seriju šuteva iz vana koji uglavnom znače razliku između pobjede i poraza za ovako krhko balansiranu momčad.

Kako Bowen iz godine u godinu napadački biva sve neučinkovitiji, a nikada i nije mogao ništa nego zabiti kratku tricu iz kornera, jedina vrijednost koju ima je ona smetala u obrani. S tim da njegovo sve umornije tijelo teško može pratiti skoro 20 godina mlađe bekove i swingmane koje bi trebao čuvati iz večeri u večer. Stoga se Bowen uglavnom oslanja na prljavu igru i provokaciju, dok će mu minute sve više otimati kombinacija Finleya, Manua i Masona na bokovima, odnosno Udoka kao čvrsto malo krilo specijalizirano za obranu i tricu iz kuta.

Udoka ipak nije Bowen II. jer radi se o sporijem i krupnijem igraču koji ne može pratiti Bryante ili Paulove ovoga svijeta, ali koji može odigrati obranu na čistim krilnim igračima i odlična je opcija za eventualnu igru sa malom postavom zbog kombinacije snage i šuta. U biti, Udoka je jedino malo krilo koje možemo smatrati igračom unutarnje linije jer su i Bowen i Finley prvenstveno bekovi koji zbog dugih ruku mogu odigrati obranu na krilima i ništa više.

Uglavnom, iako se radi o tankoj rotaciji, ako su Parker i Manu zdravi sve što im treba da budu vrhunski je da ostali sa jednim pristojnim postotkom zabiju sve otvorene šutove koji im se pruže.

Pod košem je situacija slična. Timmy je apsolutni stup momčadi, od obrane do napada, čovjek sa kojim sve počinje i završava u San Antoniu. Iako više nije u stanju imati sezonu u kojoj sam može donijeti naslov, i dalje je dovoljno sposoban zatvoriti reket, kontrolirati skok i omogućiti pravu napadačku opciju u postu. Uz njega su i dalje spori i atletski limitirani, ali pametni i čvrsti veterani Oberto i Thomas koji daju solidan doprinos u ulozi drugog visokog, međutim stvarno im fali jedan skočan i pokretan visoki koji bi mogao malo odmoriti Duncana igrajući leđima košu.

Jedina opcija koju imaju uz igru sa Duncanom na postu i Obertom i Thomasom koji se hrane njegovim udvajanjima je igra sa Udokom i malom postavom, a možda i igra sa Bonnerom ako ovaj nauči igrati obranu bez da svaki put napravi faul. Bonner ima masu i visinu za odigrati pravu četvorku u obrani, njegova meka ruka idealna je za koristiti udvajanja Duncana i širenje reketa kako bi se otvorilo prostora za juriše Parkera i Manua, te bi bio idealno rješenja da može ostati na parketu duže od 10 minuta. Nažalost, kako je prespor i pretrom sve dobro što napravi uglavnom dovede u minus ili oko nule što osobnima, što ispadanjem u obrani.

Bez obzira na sve, radi se o bijelom bratu čija ruka zaslužuje posebno mjesto u Hall of Fameu drvenih bijelih visokih centara koji igraju licem košu.

Ali isto tako ako do sada nije uspio više pomoći ovoj momčadi, iluzorno je očekivati da odjednom postane bitan što Spurse ostavlja na onim ranije spomenutim opcijama i sa još manje oružja. Kao što smo već rekli, sve miriše na lanjsku sezonu kada smo ih smatrali preslabima za ozbiljan rezultat da bi ih na kraju gledali u finalu konferencije. Budu li imali sreće sa ždrijebom i izbjegnu li u polufinalu konferencije Lakerse ili Hornetse (a po mojoj prognozi to neće biti slučaj), mogli bi ih opet vidjeti u isto vrijeme na istom mjestu.

Što će samo još jednom iznova dokazati da ako itko zna odraditi svoj posao, a u ovom slučaju taj posao zove se pobjeđivati u košarkaškim utakmicama, to su Pop i ekipa. Veterani koji uživaju u tome što nisu ni mladi, ni popularni već jednostavno noćna mora svih u svijetu košarke - od navijača, protivnika do NBA marketinga.

ORLANDO

Prije ikakve analize ove momčadi Magica moramo jednu stvar istaknuti, nešto što ne spominjemo dovoljno. Dwight Howard je novi Shaq. Ne doslovno, ali za ovo novo doba on je ono što je Shaq bio 90-ih. One man band. Svi znamo kako je Shaq bio grdosija sa neviđenom pokretljivošću na onakvu masu i da je svaku večer donosio sve potrebno za pobjedu. U biti, kada je obrana u pitanju svi znamo da je Shaq bio poprilična ljenčina i da je prljave poslove uglavnom ostavljao Horaceu Grantu i koga je već imao u Lakersima, bazirajući se na koševe.

E pa Dwight Howard je još agilniji, obožava raditi prljave poslove i jedini problem je što nema takvu glad za trpanjem koševa kao Shaq. OK, Shaq je bio nešto krupniji i imao je raznovrsniju igru leđima, ali činjenica je da kada si ovako fizički nadmoćan ne trebaš nikakvu specijalnu pivot igru.

Drugim riječima, da je Howard odlučio provesti 4 godine na sveučilištu kao što je to napravio jedan Duncan, ova sezona bila bi njegova rookie godina. Da, to znaći da ovaj monstrum ima nepune 23 godine, da je od nedavno završio sa formiranjem tijela i fizičkih mogućnosti i da ga tek sada čeka par sezona razvoja kao igrača prije nego tamo negdje oko 27-28 godine eksplodira.

A eksploziju možemo očekivati već i ove sezone jer ne zaboravimo da je Howard do sada bio toliko sirov u napadu da se svodio na sporednog igrača. Lani je Van Gundy malo pomaknuo stvari sa mjesta, lopta se sve češće spuštala pod koš i ove godine konačno možemo očekivati da Howard i u praksi postane prva napadačka opcija. Možda neće oduševljavati svojim potezima, ali nema sumnje da će samo na račun snage kao od šale zabijati lanjsi prosjek od 20 koševa. I popraviti ga za bar još 5. Da je Shaq bio ovako skroman u mladim danima i da se zadovoljavao sa 10-ak lopti po tekmi, teško da bi bio toliko dominantan strijelac.

S druge strane, da je Shaq bio ovako sklon izgubljenim loptama i da se mučio sa povratnim loptama, teško da bi svaki napad išao preko njega. I u tome je puno veći Howardov problem nego što su to slobodna bacanja koja gađa loše, ali gađao ih je i Shaq i nikada mu to nije previše smetalo. Naime, Howard još ne prepoznaje udvajanja i ne vidi dobro suigrače na perimetru, o nekakvom težem obliku asista da ne govorim. Kada krene na koš, radi to mehanički i tvrdo zbog čega je izložen krađama lopte, a ako mu i uspije nekakav pivot ili polu-horok postotak realizacije baš i nije bajan (ali popravi ga on zakucavanjima).

Razvoj je ipak vidljiv, te ako je lanjska godina bila privikavanje na igru sa slasherima kao što su Nelson i Hedo, odnosno šuterima kakvi su Bogans i Lewis, ove sezone možemo očekivati još ubojiti Orlando.

Za obranu ionako nema brige, već spomenuta Howardova glad za skokovima i blokadam dovoljna je da se zaključa reket, njegova pokretljivost u stanju je pokriti svaki propust suigrača te je sve što ostalima treba volja da navedu svoga igrača kroz sredinu gdje će ga Howard već nekako zaustaviti. I naravno, kao i kod svih dominantnih petica, treba igrati što više zone kako bi se onemogučilo protivniku da Howarda izvuku van reketa što je kriptonit svim teškašima. Mislim, Howard je dovoljno brz i pokretan z vratiti se na vrijeme i ne dozvoliti da ga se pretrči, ali na vrhu reketa djeluje puno običnije nego na lijevom ili desnom rubu kvadrata.

Kako Howard bude napredovao napadački, tako će i Orlando napredovati kroz playoff. Ako su lani ušli među 4 na Istoku, isto ih čeka i ove sezone, a eventualni prolaz do Finala dogodit će se samo ako Howard kroz naredne sezone razvije par vrhunskih poteza pod košem, ili ako pak dovedu kompletnog strijelca za na bok u slučaju da Howard ostane na ovim skromnim pivot potezima.

Kako god bilo, lijepo je imati ovakav temelj momčadi, centra koji bez problema može ostvariti 30 koševa i 20 skokova svake večeri. Stan Van Gundy je toga svjestan, stoga prilikom popune ostalih mjesta i bira prvenstveno igrače koji popunjavaju praznine oko Howarda.

Ne bi bilo naodmet imati boljeg playa od Nelsona, ali maleni Jameer s vremenom je stekao rutinu i naučio koristiti svoje dobre strane. Iako nije najbrži i obrambeno je nebitan zbog manjka centimetara i eksplozivnosti, Nelson dobro vodi igru, pazi na loptu i sve pametnije bira šuteva i povratne nakon čestih izleta u reket. Sklon je slah n kick igri, može zabiti tricu i zabiti iz kontakta u reketu što je više nego dovoljno da opravda minute. Ali nema onu crtu koju imaju najveći razigravači, nije u stanju stvoriti višak igrača ili jednim potezom izbaciti cijelu obranu kako bi olakšao postizanje koša sebi ili suigraču.

Stoga im dobro dođe Hedo Turkoglu koji ima tu haklersku crtu i osjećaj za asist. Baš je on većinu vremena zadužen za loptu i njenu distribuciju na Howarda, ili pak nazad na tricu Nelsonu ili Lewisu nakon ulaza. Turkoglu je u Orlandu ono što je u Lakersima Bryant, ili u Portlandu Roy, čovjek sa svim ovlastima koji ima loptu u rukama većinu vremena jer je za posao playa osposobljeniji od samog playa. Što bi bilo da umjesto Hede imaju igrača profila Joea Johnsona ili gore spomenute dvojice? Mislim da je suvišno reći da bi bili legitimni izazivači za naslov.

Naravno, Turkoglu nije kriv što je talentom ipak za klasu ispod. Za sve ono što je napravio lani, i što će sigurno ponoviti i ove sezone, treba skinuti kapu i njemu i Van Gundyu. Jer Hedo je do sada uglavnom smatran odličnim šuterom iz vana, te talentiranim ali mekim Euro igračem koji izbjegava kontakt i ulaz, međutim od koristi je jer uz šut može i proigrati i skočiti.

Odjednom ga je Van Gundy iz uloge sporednog igrača gurnuo u poziciju da se sve u napadu vrti oko njega, da ne bude taj koji će čekati na trici u kutu, već da iskoristi svoju spretnost i dužinu, napadne reket i pokrene stvari. I Hedo je to i napravio, usput radeći i sve ono što je radio do sada kao doza energije sa klupe.

Ova trojica su najbitnija za sudbinu Orlanda jer u kombinaciji njihovih najjačih strana krije se temelj Orlanda. Howard donosi stabilnost, Turkoglu donosi kaos koji tu stabilnost oplemenjuje, a Nelson donosti karakter malenoga čovjeka koji nema ni jedno ni drugo a opet se ničega ne boji niti se zbog toga smatra manje vrijednim, već zna da bez njegove dobro odigrane uloge dvije takve suprotnosti ne mogu funkcionirati.

Petorku popunjavaju dva zanimljiva izbora. Prvi i zanimljiviji je svakako Rashard Lewis, ako zbog ničega drugog a ono zbog nevjerojatno bahatog ugovora kojim je nagrađen a evo ispada da je tek četvrti igrač po važnosti. Međutim, ako stavimo iznos ugovora na stranu i zamislimo da se radi o pola svote, Lewis u Orlandu ima smisla. Prvo, radi se o izvrsnom šuteru iz vana, bilo sa poludistance, bilo sa trice. Njegovih 40% za tricu su sve što treba jednoj ekipi da raširi reket, a to u slučaju Orlanda znači da više prostora za manevar imaju Howard, Nelson i Hedo.

Iako je nominalno četvorka, Lewis u toj ulozi je gotovo nebitan, naime Howardu partner pod koševima ne treba i uglavnom bi mu samo smetao u onome što radi. Stoga se Lewis može fokusirati u napadu na šut, a u obrani na postavljanje tijela na pravo mjesto, jer srećom ima i dovoljno visine i mase da koliko toliko izdrži guranje sa pravim post-igračima. Uglavnom, da su slagali igrača čije karakteristike odogovaraju igri sa Howardom, složili bi baš nekoga sličnoga Lewisu, tako da njegovo dovođenje ne može biti loš posao.

Jedini minus u cijeloj priči je što zbog dijelovanja unutar ovakvog sistema Lewis nema prilike za previše igre u postu, što mu je nekada bila specijalnost. Dok je u Sonicsima igrao malo krilo, često bi se spuštao pod koš gdje bi spomenutom masom i visinom rasturao mala krila koja bi ga čuvala. To naravno danas ne može protiv jednako krupnih četvorki koje ga paze, a i nema prilike s obzirom da je usidren u kutu gdje čeka na Nelsonov ili Turkogluov projektil.

Zadnji član petorke je pridošli Mickael Pietrus, čovjek koji zaokružuje sistem Stana Van Gundya na idealan način. Sjetimo se one ekipe Miamia koju je vodio klon Rona Jeremya prije nego ga je Pat Riley otkantao – Wade, Eddie Jones, Caron Butler i Lamar Odom uz sirovinu Briana Granta pod košem. Očito je da je te sezone Van Gundy shvatio da nije nužno imati beka šutera koji poteže trice, četvorku koja se sidri na postu ili krilo koje pasivno stoji u kutu. Najvažnije je imati playa koji će prenijeti loptu, centra koji može čuvati reket, te tri atlete koji kombinirano imaju ulaz, šut i nesebičnost, uz duge i aktivne ruke u obrani.

Miami je već prve sezone u tom sastavu stigao do polufinala, i da Riley nije rasturio momčad u lovu na prsten, Miami bi vjerovatno danas igrao ozbiljniju ulogu od one inkubatora Beasleyu i Wadeovom egu. Van Gundy u Orlandu je lani ponovio dio te čarolije, a ove sezone sprema se na novi korak. Jer dok su se lani da dvojci doslovno krpali, dijeleći minute između takvih polovnjaka kakvi su Bogans i Evans (solidni igrači ali iznad prosjeka tek šuterski) sada na raspolaganju imaju atletu prve klase u Pietrusu.

Njegova skočnost, brzina i dužina nisu tu tek da popune ulogu visokog beka i povremeno pogode tricu, već da naprave rusvaj u obrani, da lete u kontre i donesu još raznovrsniji napad. Peitrus je sa klupe Warriorsa pokazivao naznake rasnog strijelca (ima ulaz, tricu i nezaustavljivu kontru), stoperske mogućnosti izvan konkurencije na bočnim pozicijama (spretne ruke, brzina nogu i blokerski instinkt kojima se može suprostaviti pravim krilima a kamoli bekovima), ali jedino u što smo se uvjerili je da se radi o pravome atleti. Uspije li uskladiti svoje fizikalije sa onim što ova momčad traži od njega (povremeni koš iz vana, prolaz kroz rašireni reket, obranu na vanjskim pozicijama), Orlando je pronašao svoj idealni peti kotač.

Ovakva fizikalijama i talentom nadarena ekipa, raznovrsnih osnova ali sličnih ozbiljnih karaktera spreman je za borbu na Istoku idućih 5 godina. Jedino što ih može iznenaditi su ozljede, ili da u najgorem slučaju Pietrus ili Hedo izgube svoj juju te postanu sjene igrača kakve znamo. Ali u ovakvoj situaciji ne vidim mogućnosti da se to dogodi, jednostavno nitko si ne može dozvoliti luksuz da se posveti uštopavanju Turkoglua jer će ih onda Lewis i Howard razbiti. Sa manjim pritiskom na njihovu igru, i Hedo i Pietrus bi trebali dati maksimum očekivanog.

Naravno, kada složite petorku iz snova, problem nastaje sa klupom. Orlando nije iznimka, tako su lanjsku playmakersku rotaciju od troje solidnih igrača sveli na Nelsona i veterana Johnsona. Anthony Johnson ima plus u visini i snazi, čovjek je širi u donjem dijelu tijela od Boška Balabana, ali teško da svojim starim nogama može izdržati ritam cijele sezone u ulozi prvog back-up playa. Osobito je čudno osloniti se na njega kada imaš Nelsona kojega zbog sitne građe i mogućnosti da svaki napad preko njega primiš šut iz vana Van Gundy ne voli koristiti maksimalan broj minuta.

Lani je tu bio Keyon Dooling koji je obranu odrađivao solidno, Arroyo koji bi uskočio tu i tamo radi driblerskih specijaliteta a sada je praktički sve palo na Nelsona. Johnson je doduše od onih veterana koji su svjesni svojih mogućnosti, od njega nečete vidjeti da forsira jurnjavu ili ulaze, ali povremeni šut, nešto čvrstine i nedovoljna pokretljivost nisu ono što očekujete od čovjeka koji bi trebao igrati 15-ak minuta na poziciji vođe navale.

Na dvojci je situacija lakša, ostao je lanjski starter Bogans koji donosi šut za tri iz kuta i pouzdanu obranu, tu je i Reddick koji nema kvalitete potrebne za igru u ovakvoj momčadi (atleticizam ili snagu) ali može zabiti iz vana kada god poželi, a stigao je i rookie Courtney Lee koji je također prvenstveno tricaš ali nešto eksplozivniji i žilaviji od Reddicka. Uglavnom, ako je Bogans tu, a Pietrus uskače u petorku, ispada da samo treba pokriti učinak Mauricea Evansa za što ova dvojica nisu ni potrebna. Ali u slučaju da dobiju koju minutu, bit će prilika za pogoditi otvoreni šut što im je specijalnost.

Kako je Evans dio minuta dobivao i kao zamjena Hedi na malom krilu, sada će te minute otići Bogansu, te eventualno Lewisu kada Van Gundy odluči zaigrati sa nešto većom petorkom. U tom slučaju na četvorku uskače Brian Cook, bivši tricaš Lakersa koji se još nije naigrao u Orlandu, ili pak Tonny Battie. Naravno, opcija u kojoj su na terenu zajedno Battie i Howard ostaje samo za specijalne prilike jer sa ovoliko šutera zbilja je ludost bazirati se na obranu i ostaviti napad sa igračem manje, bez obzira koliko u datom momentu dva visoka mučila obranu Orlanda.

Da je ovo stari Battie koji skače i pogađa uokolo reketa mogli bi pričati o ozbiljnoj opciji, ali kako je ovaj Battie povratnik nakon ozbiljne ozljede zbog koje je propustio cijelu sezonu (u biti već zadnje dvije sezone muku muči sa svim dijelovim tijela, od leđa preko koljena do prstiju) teško da njegova uloga prelazi nekakvih 10-ak minuta podrške Howardu. Za kojih se ionako već bore Poljak Gorcat i istrošeni Foyle. Ako se Battie ne vrati bar djelomično nekadašnjoj formi, bolje im je da Howarda minimalno odmaraju jer sa ovakvim zamjenama svako njegovo sjedanje na klupu predstavljat će ogroman problem.

Srećom po njih, Howard je stvarno Superman i 40 i više minuta po tekmi neće na njega ostaviti nikakvog traga. Ali da bi bilo lijepo imati jednog veterana kao što je P.J. Brown koji može pomoći u skoku i zabiti sa vrha reketa bilo bi. Naravno, sve ove kozmetičke sitnice oko podešavanja klupe riješavat će se kroz iduće sezone i kako koja bude riješena, tako će Orlando rasti. Do prvaka? Pa ako je Shaq svaku momčad u kojoj je igrao odveo bar do Finala, valjda će i Howard nastaviti tu tradiciju i omogućiti nam da po prvi put u Finalu gledamo legendarnu porno zvijezdu na klupi kao trenera.

Filed under: bball No Comments
1Nov/080

6

Posted by Gee_Spot

HOUSTON

Na papiru su sjajni, tu dvojbi nema. Stoga će ovaj post biti posvećen uglavnom tome kako papir nije nužno temelj za graditi kuću. Beton je nešto bolja opcija, a jedino što je betonirano u slučaju Rocketsa je:
- da Rafer Alston nije play za ozbiljnu momčad
- da će netko od nositelja izostati dobar dio sezone

Za ovo prvo rješenja nema, osim igrati sa T-Macom na playu i Barryem ili Battierom/Artestom kao drugim bekom u bitnim trenutcima. Druga crtica se dodatno proširila, do sada su se morali bojati samo ozljeda MInga ili T-Maca, a sada kada je i Artest tu u ulozi nositelja, mogu očekivati i izostanke uzrokovane suspenzijom ili potrebom za odmorom. Houston Disfunkcionados. Hajdemo raketirati rakete.

Istina, kad ovako pogledaš Rocketsi imaju igrače broj jedan, dva i tri u rangu sa Bostonom, Lakersima i ostalim izazivačima. Imaju odličnu rotaciju pod košem, nešto slabiju na vanjskim pozicijama, ali sve u svemu klupa je to koja može izgurati napornu sezonu. Ekipa su koja zna igrati obranu, za kvalitetan napad također imaju sve potrebno – od individualaca, strijelaca iz posta, šutera.

Ali nemaju zajedničku povijest osim one koja kaže da su njihova prva tri igrača problemi. T-Mac je istrošeni 30-godišnjak sa leđima starca koji u karijeri još nije prošao prvi krug playoffa. Neviđeni talenat u čijim rukama se zabijanje koševa čini kao najlakša stvar na svijetu više ne igra sa lakoćom jer i kada je zdrav osjeća posljedice svih zdravstvenih problema s kojima se borio kroz karijeru. Lanjski playoff tako nije iz sebe uspio izvuči ništa ma koliko se trudio, playoff prije toga igrao je fenomenalno da bi se ozljedio u ključnim trenutcima. I nestao.

Sad, možda nema sreće, ali možda jednostavno nema toleranciju na bol kakvu najveći jednostavno moraju imati. Čim stvari nisu idealne, T-Mac je daleko od idealnog. Baš i ne zvuči kao materijal za vođu jedne momčadi koja se bori za naslov.

Yao Ming je istrošeni skoro pa 30-godišnjak, čiji zdravstveni problemi dodatno otežavaju situaciju kada u obzir uzmemo da jadnik ima 230 cm i gomilu kilograma koje idu s tim. Ljudi kao Yao nisu stvoreni da dominiraju u košarci, oni su tu daju jednu dodatnu opciju na nekih 15-20 minuta po večeri.

Yao u Houstonu igra preko 35 minuta, što je mučenje i njega i momčadi. Naravno, za sve je kriv njegov talent, jer radi se o igraču čije razumijevanje igre i sposobnost zabijanja koševa jednostavno traže minute, ali bazirajući igru na njemu jednostavno ga dovodiš u situaciju da se brže potroši. Kvaka 22. Također, ako se sve vrti oko njega, onoga trena kad završi na tribinama zbog ozljede, ne ostaješ bez običnog igrača već nositelja i moraš slagati potpuno novi plan igre.

Zašto i Adelman forsira Minga na način na koji je to radio Van Gundy nije mi jasno, ali ove sezone ima dovoljno visokih da ga što više odmara i čuva za playoff. Jer u seriji od 7 utakmica protiv najjačih ekipa na svijetu, centar meke ruke kojega je na par metara od koša nemoguće zaustaviti dobro dođe, zar ne?

Ron Artest dolazi u Houston ne samo zato da bude treća violina i da podigne obranu na još veću razinu, Artest dolazi kao još jedna napadačka opcija. Dok su T-Mac i Ming igraći finese, koji koševe postižu driblingom ili pivotiranjem, Artest se do koša probija golom snagom. Njegova uloga u Rocketsima stoga će biti značajnija u tome pravcu nego po navodnoj veličanstvenoj obrani jer Rocketsi već imaju krilnog stopera u Battieru (koji je ruku na srce bolji u tome što radi od Artesta koji obranu igra kada poželi).

Kada je Ron u pitanju Houston se ne mora bojati ozljeda, ali mora se bojati dvije stvari. Kako će Artest biti bitan za napad ne smije mu se dopustiti da, kao što je to radio u Kingsima, stekne naviku da puca kada želi i koliko želi. Druga je naravno vezana uz njegov temperament i s tim ne mogu ništa nego se nadati da tokom sezone neće puknuti i

a) odlučiti da mu je dosta košarke i da bi radije snimio black metal album sa elementima irskog folka
b) posvađati se sa Scolom i tako izbaciti iz takta najbitniju kariku u slučaju da Yao ode na bolovanje (a ići će)
c) napasti sudca zbog čega će biti suspendiran 10 utakmica, za vrijeme kojih će posjetiti Grenland kako bi ukazao na probleme globalnog zagrijavanja

To što će jedno raditi, drugo govoriti, pa zatim treće raditi a četvrto govoriti, sa tim će se valjda pomiriti jer nitko ih nije tjerao da dovedu šizofrenika u momčad.

Ostalo? Pa već godinama pjevamo istu pjesmu i dosadniji smo od Bona Voxa (mala digresija - nije li zabrinjavajuće za cijelokupnu karijeru U2 da je 4 najbolje U2 pjesme još tamo od One snimio Ryan Adams na svom zadnjem albumu?) – ne možeš imati ozbiljnu ekipu ako nemaš ozbiljnog playa. A Rafer Alston to nije. Rocketsi čak imaju i mogućnost da koristeći T-Maca kao razigravača prođu bez playa, uostalom slično rade i Cavsi i mnogi drugi koji su dovoljno pametni da ne dijele minute samo po pozicijama već po talentu (talent - to je ono što Ryan Adams ima a Bono nema, po definiciji iz rječnika engleskog Martella Webstera koji je upravo potpisao produženje ugovora sa Portlandom), samo tada moraš imati beka koji zna zabiti koš i prije svega pogoditi otvorenu tricu. Alston to ne može. Kraj priče.

Sva njegova kvaliteta u tranziciji, slash n kick igri i driblingu kraj ove činjenice postaje nebitna. Sjetimo se samo kako je lani došlo do onog niza od 22 pobjede – Alston je trice gađao kao Steve Nash i pokojni Dražen zajedno. Čim mu je stao šut, stali su i Rocketsi. Sad, očekivati takvo nešto je nerealno, ali da se bar drži negdje blizu 40% Rocketsi bi bili duplo ozbiljnija ekipa. Dok je bliži 30% on samo šteti, a posebice zato jer ništa drugo i ne radi osim što šutira iz vani. Da, istina je, nekadašnji legendarni hakler boji se ulaza u NBA rekete. Što i nije loše s obzirom na sklonost mu gubljenju lopti.

Drugim riječima, Rocketsi skupo plaćaju priučenog playa neospornog talenta ali i potpuno neadekvatnih vještina situaciji u kojoj se nalazi. Dodajmo još i problematično ponašanje van terena koje se provlači kroz cijelu karijeru i pod stare dane postaje sve izraženije, i eto nam igrača koji ne razbija samo igru već i kemiju uokolo momčadi.

Osim T-Maca, koji bi bio idealan kao play jer bi omogućavao Adelmanu da na parketu drži 5 najboljih igrača (on, Battier, Artest, Scola, Ming) i kojega bi u obrani pokrio Artest (ako može Bruce Bowen čuvati Nasha i Paula, mislite da to ne mogu Ron ili Shane?), za jedinicu imaju kao opcije i malenoga Aarona Brooksa koji je prije svega 1 na 5 strijelac (dobra opcija kao back-up), a navodno je i Steve Francis nekada bio play (ja se sjećam samo haklera Francisa koji nikada nije pogledao suigrača osim kada bi netko bio na ziceru).

Srećom, Francis je toliko bivši kao igrač da svojom prekrasnom personom ne može otežati život Adelmanu. Na ostalim pozicijama su odlično pokriveni – T-Mac je i dalje T-Mac, makar nešto lošija verzija, legendarni Brent Barry i u 37-oj jedan je od najboljih bijelih šutera ikada. Luter Head ne može odigrati playa ni da mu život ovisi o tome, ali u paru sa T-Macom na parketu može funkcionirati jer ima meku ruku. Jedini je problem što je u bilo kojoj ulozi rupa u obrani, te mora gađati puno bolje od lanjskih 35% za tricu da dobije minute kraj Barrya ili čak Alstona koji bar zna odigrati presing i prenijeti loptu.

Na krilu je stoperski duo snova Battier-Artest koji će dobar dio vremena provesti i u partnerstvu na krilnim pozicijama protiv nižih postava, možda i kao dio napadačkog arsenala Rocketsa (Battier kao tricaš iz kuta, Artest kao sirova snaga na poziciji četvorke dok Yao stoji na vrhu reketa), a pod košem izbora ima koliko hoćeš.

Stavi Minga 25 minuta umjesto 35 i ne gubiš ništa, samo čuvaš to ozljedama sklono tijelo. Jer na petici može odigrati Scola, all-round majstor čija južnoamerička obrana sa puno padanja tu i tamo može donijeti mir u reketu. Tu je i dobri prastari Dikembe koji je pokazao da jednom tjedno može odigrati utakmicu vrijednu reputacije najboljeg blokera svih vremena i utjecati na utakmicu u svojih 20 minuta na način neviđen za jednog 56-o godišnjaka (najbolje od svega Rocketsi ga čuvaju za playoff i prije all-star vikenda ga ni ne namjeravaju koristiti - osim naravno...).

Chuck Hayes je majstor obrane 1 na 1 i vrijedan šljaker pod koševima na četvorki, Carl Landry je neumorni skakač i briljantan šuter sa vrha reketa na istoj poziciji, a Scola svojim mogućnostima i tu uskača kad god treba. Dodajmo još snagatora Joeya Dorseya koji može biti Houstonova verzija Big Babya, dakle čovjek za 10 minuta koji centra ili četvorku igra obujmom i ne odstupa ni centimetra od pozicije u obrani, i eto nam širine pod košem koju bih se usudio nazvati šampionskom.

I onda se sjetim opet playoffa i T-Maca kako se muči zabiti sa bolnom grimasom na licu, Minga koji pokušava trčati dok se čini kao da će mu gornji dio tijela otpasti, Artesta koji poteže nerezonske trice, Alstona koji fulava zicere i nekako ovu ekipu više ne vidim šampionskom. Ali da imaju dobre šljakere imaju. Šteta Scole, Battiera, Landrya i Barrya, bili bi vrhunska klupa pravog izazivača.

TORONTO

Isuse, Roko Jebeni Ukić! To nesretno stvorenje koje godinama uništava svaki pokušaj .hr repke da postane relativno ozbiljna košarkaška ekipa sada je back-up play ekipe koja pokušava proći prvi krug playoffa. Može li se uopće igrati ozbiljna košarka sa 10 do 15 minuta Ukića na playu?

Ja mislim da ne. OK, baš mi je drago da je momak iz Splita zaigrao u NBA i da igra sa asovima kao što su Bosh i Kapono, lijepo ga je vidjeti kako trčkara gore-dolje po šarenim parketima, ali to je mogao raditi i u momčadima koje ne idu nigdje već se bore za što bolju poziciju na draftu. U Torontu koji je u zadnje dvije godine složio solidnu ekipu i ima glavu i rep igre, takav igrač znači – ništa. Bude li gađao kako zna i nastavi li voditi loptu kako zna, bojim se da će prije playa igrati Bargnani nego što će Ukić doći do standardne role u rotaciji.

S druge strane, ja sam čovjek koji je bio uvjeren da od Calderona nikada igrača, tako da toliko o tome. Jose je lani bio rame uz rame sa Nashom i Paulom po kvaliteti igre na jedinici, a eto ja i usprkos tome ne mogu a da ne pitam koliko je to moguće ponoviti? Naime, Calderon je lani igrao i za novi ugovor koji ga od ove sezone plaća koliko i zaslužuje, i još mu je stalno za vratom puhao T.J. Ford kao programirani starter. Čak i kada je bio van terena, Ford je sigurno utjecao na igre Calderona koji je znao da će samo ako iskoristi priliku izbaciti malog brzanca iz petorke. Igrajući preko 40 minuta, sa jednim od najbolesnijih omjera izgubljenih naprema asistima ikada (u jednom periodu bio je čak na 1 naprema 10 što je znanstvena fantastika za playa) Calderon je svoju poziciju zaslužio. Sada je sve samo stvar motiva a od Ukića zasigurno neće dobiti onu dozu zdrave konkurencije koja te tjera da budeš na oprezu.

Toronto igra jednu europsku verziju košarke, sa puno zone, puno postavljenih napada u kojima jedine slobode imaju Calderon kod eventualnih ulaza (bira između realizacije i povratnih) te Bosh kada se postavi u post i primi loptu da odigra 1 na 1. Anthony Parker kao drugi bek tu je da pruži solidnu podršku u svim segmentima igre, da odigra obranu i pogodi svoje otvorene šutove. Kao takav stabilizirajući faktor on je sjajan. Jamario Moon kao malo krilo obrambeni je specijalist i izvor energije, napadački sve bolji i bolji. Njih dvoje na bokovim nisu spektakularni, ali su pouzdani i pružaju stabilnost kakvu ozbiljna ekipa treba.

Na prve tri pozicijie dakle imamo pravu, ozbiljnu momčad bez pretjeranih mana ali i bez nekoga tko bi mogao zabijati kada sve drugo stane, što je u NBA neophodno. Tu je i najveći problem Raptorsa. Naime, ova trojica ipak nisu klase Billupsa, Hamiltona i Princea da mogu prikriti nedostatak zvjezdanog sjaja, pa ispada da je Chris Bosh jedini igrač koji ih može nositi kada se stvari zahuktaju. A sam ne može nitko, pa je očito da će za eventualni prelazak na višu razinu morati pronaći pravog strijelca all-star potencijala (dodaj im Joea Johnsona i imaš ekipu sposobnu boriti se za naslov, bar na Istoku).

Jason Kapono je najbolji tricaš u galaksiji, ali dugo vremena nije korišten kao takav zbog toga jer je ujedno i najgori obrambeni igrač u toj istoj galaksiji. Nebitno, jer ovaj čovjek je Bog trice. Nakon što je u nedavnom playoffu sam dobio Orlando nezaboravnom šuterskom serijom, mislim da je sada svima jasno da bez obzira koliko koševa primio, dok Kapono šutira tricu sa 50% uvijek je bolje imati ga na terenu nego na klupi. Sa njim u rotaciji između dvojke i trojke na nekih 20-ak minuta, Raptorsi imaju solidnu vanjsku liniju i bar 10 koševa sa klupe svaku večer.

Pod košem je situacija dolaskom O'Neala bolja. Možemo govoriti da je Jeramine gotov i da će vjerovatno pola sezone provesti van parketa, ali s obzirom da je lani drugi visoki po učinku bio Kris Humphries dolazak O'Neala čini se kao promaknuće iz čistaća u direktora. Zadrži li Humphries svoju borbenost, ostane li O'Neal zdrav i uspije li Bargnani svoju pasivnost i nemoć malo prikriti bar vanjskim šutom, eto Raptorsima solidne rotacije pod koševima. Uz Bosha koji će i dalje nesumnjivo biti jedan od najkorisnijihi igrača u NBA sve navedno je garancija playoffa, posebice na ovako smiješnom Istoku. I molim lijepo, vrijeme je da Bosha prebacimo u onu skupinu igračina kojima se nema što prigovoriti. Čovjek je najkompletniji visoki još od Chrisa Webbera, lakoća kojim igra, zabija i prije svega čita igru je gušt za gledati. Nema prigovora ni na to njegovo lagano tijelo, na nedostatak agresivnosti i slično - Bosh je all-star 100% koji igra glavom i dovoljno je žilav da i u obrani odradi svoj posao, dok je u napadu neprikosnoveni lider.

Bargnani je problem, čovjek koji je trebao preuzeti ulogu drugog visokog sada je tek još jedno visoko bijelo drvo od kojega se očekuje da vanjskim šutom razbija obranu. Problem je što taj šut imenjak dosadne babe koja je u Beverly Hillsu glumila srednjoškolku nikako da naštima. Puca previše, pogađa premalo, a ne donosi ni skok ni čvrstinu pod koševe. A to će O'Neal donijeti i time definitivno olakšati život Boshu. Možda i Bargnaniu koji će se tako moći posvetiti vanjskoj igri jer očito je da za ove prljave poslove nije. Srećom, jedna dobra stvar je došla sa Andreom - više neće biti dovoljni biti bijel i visok da te se izabere visoko na draftu, morat ćeš to zaslužiti i na terenu.

Sam Mitchell kreće u sezonu sa nešto tanjim rosterom na vanjskim pozicijama, te sa ugodnim problemom oko podijele minuta na nešto jačoj rotaciji pod košem. Kada sve zbrojiš, ispada da su ostali na istome - O'Neal je plus pod košem, ali vani su tanji, i dalje im bitnu ulogu igra igrač sklon ozljedama (umjesto Forda sada je tu O'Neal), te opet mogu očekivati sličnu sezonu. Koja uključuje i neizbježno ispadanje u prvom krugu. I tako sve do ljeta kada će Colangelo imati priliku monstruozni O'Nealov ugovor pretvoriti u spomenutog all-star swingmana i sposobnog šljakera pod košem. I novog back-up playa (bez brige, bit će love za sve - Raptorsi su ispod salary capa a samo zadnja godina ugovora O'Nealu košta 20 milja, jesam već rekao da je Colangelo genij?). Da nije dovođenja Ukića ne bih sumnjao da će Colangelo u svom planu i uspijeti ali ovako... Ipak, od njegova dolaska momčad je stalno u playoffu i malo po malo napreduje što dovoljno pokazuje koji je jedini ispravni put ako želiš stvoriti prvaka. Nema žurbe, samo polako i uz malo sreće - imat ćeš ekipu sposobnu za borbu u iduće 3 ili 4 sezone. U svakom slučaju, držimo oko na Raptorsima.

Filed under: bball No Comments