ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

59′ SOUND: 40-31

"IT'S NOT WHAT YOUR SOURCE OF INSPIRATION IS, IT'S THAT YOU HAVE INSPIRATION."

- Bill Walton

40. DEVOTCHKA – A MAD AND FAITHFULL TELLING

Ima li luđeg benda na svijetu od DeVotchKa? Uopće, koliko je ovo njihovo ludilo stvarno dobro, a koliko tek fora? Negdje u odgovoru na to pitanje krije se i smisao ovoga benda. Ako vam je dovoljno da nešto zvuči kao spoj Calexica i soundtracka za Kusturičin Underground, dalje ne treba tražiti. Opet, koliko god na prvu loptu zvučali kao bend za Močvaru i srkanje rakije, ispod površine ovo je i bend za KSET, za lagano ljuljanje i ispijanje piva. Tolika kompleksnost najveća im je vrlina ali i najveća mana jer ih košta identiteta. Jeste, super je u jednom trenutku zvučati bolje od ičega što su snimili Gogol Bordello, pa zatim zazvučati kao reklama za talijansku piceriju, e onda odsvirati laganu indie stvar koja bi se mogla slobodno naći na nekom od albuma Arcade Firea. Ali osim što je super i naporno je. Tako da ovo ostaje jedan od onih bisera glazbe (i to ne samo ovaj, već i raniji albumi) za kojima ćemo posezati s vremena na vrijeme i kojemu stvarno treba pisati hvalospjeve. Ali da ćemo ih voljeti svim srcem? Naravno da ne, isto kao što svim srcem ne možemo voljeti ni osobu koja nam jednog trenutka obećaje zvijezde, a već sljedećeg nas potpuno ignorira.

39. AMELIA – A LONG LOVELY LIST OF REPAIRS

Iako stvar koja otvara album navodi na pomisao da se radi o nekakvoj južnoameričkoj inačici Norah Jones, Amelia su bend i to iz grada u kojemu vlada Brandon Roy. Radi se o bendu kojemu je broj jedan atmosfera, a ona se kreće od barske jednostavnosti prema Howe Gelbovskom viđenju americane. Broj dva je ženski vokal koji za razliku od onoga spomenute Norah u sebi ima života. I broj tri, a on je najvažniji, su pjesme. Jer slušati Norah Jones & Giant Sand kombinaciju ne zvuči kao najzabavnija stvar na svijetu, ali uz pjesme poput "Tragedy", "Try", "Sugar Falls" ili "The Great Escape", koje imaju u sebi taj folk-pop osjećaj Portlanda, kroz cijelu priču je puno ljepše i ugodnije ploviti.

38. WATSON TWINS – THE FIRE SONGS

Dvije zgodne sestre blizanke iz čijih glasnice curi country, do šanse za snimiti solo album došle su nakon kolaboracije sa dosadnom Jenny Lewis, čija potraga za zvijezdanim statusom i priznanjem već neko vrijeme uglavnom rezultira zijevanjem. Za razliku od nje, sestre imaju glas koji otapa ledenjake i Gorenje škrinje, a ni talent za napisati dobru stvar nije im za baciti. Ovo je americana samo u korijenima, većinu vremena ovo je kalifornijski indie dream pop, samo što eto umjesto onih zveckavih gitara i psihodeličnih slojeva imamo kristalno čistu akustiku. Ali bila ovo jangle americana ili indie countryana, najvažnije je da dobrih stvari ima na bacanje, da one manje dobre odlično zvuće (iako ponekad preslično) i da se na albumu krije jedna od najljepših pjesama ikada u svom najboljem izdanju ikada. Rijetko tko kada uspije potpuno nadmašiti original, ali ono što su cure napravile sa "Just Like Heaven" onih drugih Cure, za anale je. Stvar stvarno zvuči kao soundtrack raja.

37. HUMAN HIGHWAY – MOODY MOTORCYCLE

Jim Guthrie bio je član Royal Citya, jednog od onih kultnih indie bendova za koje nitko ne zna zašto su kultni. Pa je snimio jedan solo album koji je bio poprilično hvaljen iako danas nikome nije jasno zašto. Uglavnom, iako mu nije suđeno da ikada bude najpopularniji Guthrie, čovjek je konačno uspio snimiti album vrijedan slušanja. Nazvavši se u čast Neilu Youngu (što je samo po sebi ogroman plus), Guthrie i kolega mu Nick Thorburn snimili su jednostavan pop album pun zaraznih refrena, osvježavajućih vokalnih harmonija i relaksirajuće glazbene podloge koja uglavnom uključuje akustične gitare i minimalne aranžerske zahvate. Jesam spomenuo da je kolega Nick član dva kultna indie pop benda za koje danas više nitko ne zna zašto su ikada proglašeni kultnima? Uglavnom, dok su Royal City, Jim Guthrie, Unicorns i Islands bili projekti koji su uglavnom imali sjajno zamišljene koncepte, bogat zvuk i gomile ideja, ono što nisu imali su pjesme koje bi čovjek zapamtio. Na deset puta skromnijoj ploči, sa nikada manje ambicija, očito talentirani dvojac konačno je uspio spojiti Youngovsku americana dušu i indie pop otkačenost u remek-djelima popa kakva su "All Day", "The Sound", "What World" i "My Beach". Dodaj svemu i jedan od najsmješnijih covera ikada, i eto dovoljno razloga da konačno nešto sa potpisom Guthriea ili Thorburna uđe u hall of fame kolekciju.

36. FLIGHT OF THE CONCHORDS – FLIGHT OF THE CONCHORDS

OK, priznajem da se radi o albumu koji svakim novim slušanjem biva manje zanimljiv, ali zar nije tako sa svime? Bar sa glazbom, kad-tad će nakon vrhunca stvari krenuti prema dolje. Oni najbolji albumi koje imamo u kolekciji uvijek će uspijeti stvoriti onaj feeling kakav smo imali prvi put kada smo ih čuli a da smo se naježili, neki drugi svakim slušanjem otkrivat će nam nešto više. Conchords funkcioniraju na razini vica, prve lopte, i nakon što si poslušao nekoliko puta već si upoznat sa svim forama i više ti stvar nije toliko zanimljiva. Ali fora je previše da bi ih se sve otkrilo tako brzo što je ogroman plus, od onih glazbenih u vidu poigravanja sa žanrovima (a posebice briljiraju u soul izvedbama), do onih tekstualnih koji su ponekad samo jednostavno genijalne. I to je u biti razlika između Conchorda i sličnih projekata. Iako se više ni jedna stvar neće učiniti zabavnom kao prvi put, ostat će kvaliteta – kvaliteta izvedbe i kvaliteta ideje. Stoga se ubuduće ova ploče neće slušati radi smijeha, već radi respekta prema genijalnom umu postmodernog cinika koji u vlastitoj gluposti vidi jedino rješenje svjetskih problema.

35. OLD 97'S – BLAME IT ON GRAVITY

Gledajući iz današnje perspektive, teško je shvatiti da su jednom davno, prije skoro dva desetljeća, Old 97's bili smatrani prvacima alternativnog countrya. Rhett Miller definitivno nije Ryan Adams, njegov domet tijekom svih ovih godina ostale su country veselice, punk stav i pop pristup pjesmi, a to imamo i na ovoj novoj ploči. Samo za razliku od dosadašnjih pokušaja da naprave nešto pamtljivo (što je uglavnom rezultiralo dosadom, posebice katastrofalnim Millerovim solo albumom), momci su se konačno vratili onome što im ide od ruke. Umjesto pokušaja da eksperimentiraju i da se iznova izmišljaju što si jedan Adams može priuštiti, Miller i ekipa vratili su se svom country popu i snimili drugu najbolju ploču u životu. Razlozi zašto ovaj album može uz bok njihovom životnom remek-djelu imena Too Far Too Care su prekrasna country laganica "Color of a lonely heart" oko koje su posložene gotovo pa kopije stvari iz 1997-e sa spomenutog albuma. Bend koji se zove old ninety sevens, a koji je očito sudbinski vezan uz tu godinu, bend koji je prihvatio svoja ograničenja i odlučio se kopirati iz srca, bend je koji zaslužuje još jednu priliku. A ova ploča svojom solidnošću od početka do kraja neće razočarati nikoga tko voli veselu, kvalitetnu i životnu glazbu.

34. BON IVER – FOR EMMA, FOREVER AGO

Naravno da je lako se navući na ploču koju netko snimi u šumskoj kolibi. Još ako se taj netko hrani samo onim što ulovi, okružen gomilama snijega, a sve to samo zato da zaboravi nesretnu ljubav, cijela priča dobiva epske razmjere. Ali ono što je ipak puno važnije je glazba, a ona ipak nije toliko epska. U godini bez nove ploče Irona And Winea ovaj album dolazi kao naručen, emotivna lo-fi akustika u kojoj je glas najvažniji dio pjesme uvijek je dobrodošla. A glas ovoga gospodina, Justina Vernona, je nekakva hladnija, sirovija verzija glasa Samuela Beama, kao što je i cijeli zvuk albuma agresivniji od Beamove topline (a i nije mi jasno isticanje minimalizma ovog albuma kada je očito da su Vernonove snimke itekako dobro ispeglane u studiju). Znači imamo sve potrebno da fanovi pravih indie songwritera budu zadovoljni, album je ovo koji uvijek može ispuniti zimske noći posvećene kontemplaciji, ali tek tri pjesme koje iskaču iznad prosjeka ("Skinny love", "Blindsided", "For Emma") premalo su za usporedbe sa pločama Iron and Winea.

33. LOVED ONES – BUILD & BURN

Bendovi tipa Loved Ones zbog žestine svirke i uopće svega vezanog uz zvučnu sliku smatraju se punkom. Naravno, neki ljudi čak i Weezer stavljaju u punk jer im se tu i tamo zalomi pulsirajuća bas linija i brze izmjene akorda bez poštenog riffa. Ali Loved Ones pjevaju ljubavne pjesme, nešto brže doduše, ali i dalje krcate melodijama i harmonijama kakve vas tjeraju da trčite i urlate od sreće. Naravno, cijela priča oko kategorizacije glazbe i uopće stvari koje volimo je ta da time kratimo vrijeme i borimo se protiv dosade. Ali kada upališ ovakav album, kada krene zarazna kombinacija gitara i tih nesavršenih glasova više nikakva kategorija nije bitna. Osim one da se radi o ploči sa par fenomenalnih stvari ("Build and Burn" bi se vrtila 10 puta dnevno na svakoj pravoj studentskoj radio stanici, da studenti nisu kompleksaši koje radije vrte neslušljive 40 minutne udotvorine), par dobrih veselih pjesmuljaka i nekoliko emo trenutaka. Ali melodični punk još od Availovih remek-djela nije ovako zarazno zvučao, pa makar bio nešto sterilniji od propisanog recepta opet je dovoljno energičan da izvuće smješak na lice i natera glavu na klimanje.

32. R.E.M. - Accelerate

U godini u kojoj stare kante očito nisu mogle razočarati, nisu razočarali ni ljudi za koje često zaboravimo da su nam podarili neke od najboljih pjesama koje ćemo ikada čuti. Ovaj put ni sami više ne pokušavaju prodati priču da imaju što reći, R.E.M. su se uhvatili onoga što rade najbolje - obrada samih sebe. Tako da iako nisu snimili ništa originalno skoro 20 godina, muzući jednu te istu stvar do besvijesti i dalje uspijevaju zvučati odlično. Stavi Monster (bar onaj gitaristički dio bez arty preseravanja), New Adventures in Hi-Fi (najboljih sat vremena Petera Bucka ikada) i Accelerate jedan iza drugoga u Winamp i uživaj u Stipeu, Bucku i varijacijama ne temu.

31. JEFFREY LEWIS – 12 CRASS SONGS

Lewis je punker u duši koji više od glasnih gitara i bubnjeva voli akustiku, pa se naziva i anti-folkerom, živi u sferama undergrounda (nastupa samo sa gitarom po malim klubovima, crta stripove) i uglavnom je potpuno nepoznat. Ali kako je Kimya Dawson izašla iz sjene uspjehom soundtracka za Juno koji je krcat njenim stvarima, tako je odjednom i izvuđačima poput Lewis postalo lakše doći do mainstreama. Samo što im to vrijedi kada ovako sjajan album neće poslušati nitko živ jer kome se sluša neki tip mekog glasića koji prebira po žicama dok ga prate lupkanje po bubnju i melodika, uz povremen ulete neke histerične žene. A ovo je stvarno fenomenalan album jer konačno normalan čovjek ima prilike čuti što su za reći imali najkultniji punkeri 70-ih. Crass su bili prežestoki za društvo koje oduvijek naginje klaunovima poput Pistolsa, svojim tekstovima, stavovima i načinom života ovi radikalni anarhisti teško su nailazili na razumijevanje čak i onih koji su na površini isticali iste stavove. Po meni njihov glavni problem nije bio u radikalnosti nego u totalno katastrofalnoj glazbi. Hej, možda je to bit punka, možda je to prava stvar, ali za razliku od Pistolsa koji su još jedan malo brži pop bend, Crass su neslušljivi grebači instrumenata. I stoga ovaj Lewisov projekt ima posebnu važnost. Iako su mu i raniji solo albumi dobri, u njima je Lewis tek još jedan pametni momak sa gitarom koji se malo zeza, malo je ciničan a malo je tužan. Ovdje je Lewis u ulozi istraživača, uzimajući totalno direktne pjesme koje udaraju po društvu, sistemu i državi na najprimitivniji pankerski način koji pripada jednim prošlim vremenima, te spajajući ih sa osjećajem izgubljenosti novih generacija koji se čuje iz njegovog glasa i svirke, čovjek uspijeva postići potpunu katarzu na razini poruka - izvedba - ukupni zvuk.

59′ SOUND: 50-41

50. MICAH P. HINSON – MICAH P. HINSON AND THE RED EMPIRE ORCHESTRA

Micah je oduvijek ima dvije stvari – sablasnu psihu kao produkt lude kombinacije stroge religiozne sredine i gomile konzumirane droge i alkohola, te prekrasni, duboki glas koji kao da je ispao sa legendarnog EP-a "Stull" Urge Overkilla. Zamislite da cijeli album netko pjeva kao što to Urgeovci to rade na "Girl you''l be a woman soon" i eto vam Micaha.
Za upasti u red prvoboraca lo-fi indie folka i goth americane uz sve ovo trebala mu je i zanimljiva glazbe i nešto bolje pjesme, a tu je do sada dolazilo do problema. Do sada, jer izgleda da je u Red Empire Orchestra pronašao ono što mu treba – prateći bend. Dosadne orkestracije i akustična podloga i dalje su tu, ali sada je sve obogaćeno country štihom, te povremenim uletima gitare koja onako obojana reverbom svemu daje dozu rockabilly i surf rock patine. Naravno, prije svega je ovo i dalje album tužaljki, tu i tamo nešto brži ali uglavnom usporen do razine meditacije, ali ova kombinacija Hinsona i novog benda materijalu daju život, te je ovo ploča koju svaki fan Oldhama, Beama, ma uopće bilo kakvog oblika američkog folka, može slušati do besvijesti.

49. BONNIE PRINCE BILLY – LIE DOWN IN THE LIGHT

Iako cijeli život ne mrda od akustičnih pjesmuljaka koji izviru iz samog srca Amerike, Will Oldham nikako da dosadi. Promjene koje radi sa svakom pločom su minimalne, ali rezultati su toliko dobri da onaj tko voli ovaj zvuk jednostavno ne može staviti sa strane ni jedan njegov album, pa tako ni ovaj. Stvari su nešto brže, veselije, a glazbeno sve se i dalje vrti oko minimalizma bubnja, akustične gitare i povremenih uleta harmonike, klavira, violine i sličnih country pomagala. Ono što je bitno da su pjesme i dalje odlične, od teksta do harmonija vokala ovo je vrhunski Oldham, u rangu sa materijalom kojim je započeo putovanje pod ovim imenom. A to je jebeno najveći kompliment koji možete dati čovjeku koji je tamo negdje krajem prošlog stoljeća napisao "I see a darkness". Vidjeti ga u tom razdoblju uživo u KSET-u i dan danas jedna je od najljepših uspomena koju imam.

48. LAMBCHOP – OHIO

Nakon gomile albuma dosadnih kao prosječna tekma Premiershipa, Kurt Wagner donekle se vratio u staru formu. "Ohio" nije novi "Nixon", a sigurno nije ni novi "How I Quit Smoking", ali legitimni je nasljednik solidnog "Is A Woman". Inače, to je bio početak kraja Lambchopa, u srži dosadan album koji je izvuklo nekoliko dobrih pjesama, ali koji je uglavnom najavio Wagnerovu tendenciju da se umjesto zvuku posveti svojoj poeziji za koju valjda nikoga na svijetu ne boli neka stvar. Stari, mi želimo zvuk Lambchopa u kojem ti nešto pjevaš, a ne tvoje vizije koje prati nekakav bend koji jedva da se čuje.
Srećom, bend je ovdje opet prisutan, Wagner služi da kanalizira melodije koje su negdje između statike "Is A Woman" i eksplozija "Nixona", i sve u svemu ovo je jedna lijepa zvučna slika koja više služi kao podsjetnik na ljepša vremena nego nešto samo po sebi bitno. Ali taj zvuk dobrog starog Lambchopa i dalje tako dobro funkcionira da je šteta ne poslušati ga još jednom.

47. CALEXICO – CARRIED TO DUST

Još jedni majstori americane koji nikada nisu iznevjerili iako su konstantno pokušavali. Calexico je bend od kojega već godinama očekivam loš album, ali izgleda da njihove stalne potrage za nečim novim svaki put upale. Prvo su bili lo-fi folk, pa tex-mex, pa country-jazz, pa indie pop, pa college rock, a sada je na radu soft rock. U svakom od tih albuma uvijek je naravno prisutan bio prizvuk Meksika koji su ostavljali puhači, tako je i sada, ali mijenjao se pristup - ovaj put prevladava produkcija koja naglašava atmosferu i uvijek ljigavi glas Joeya Burnsa još je blaziraniji. Sve je speglano kao na nekoj ploči Steely Dana, stvari su uglavnom odlične, čistih folk momenata za popunu ima, ali ključno je pitanje – mogu li ovi ljudi razočarati? Bojim se da je odgovor ne i da nas čekaju još godine njihove igre. I dobrih albuma. Samo da ne poslušaju Salu Dragaša pa da ne snime Calexico album sa prizvukom garažnog rocka made in Hrvatska (što im je ovaj sigurno savjetovao dok su drugovali). Tako nešto nije lako, ne poslušati mudrog Salu, našu verziju Broja Jedan, Zeusa domaćeg rocka, ali molim vas Burns i Convertino - pokušajte.

46. GIANT SAND – PROVISIONS

Zlatno doba Howea Gelba se nastavlja. Doduše, ne onako savršenom pločom kakve je bila "'Sno angel like you" ali dovoljno dobrom. Što stariji Howe je to bolji i očito da energiju usmjerava na pravi način. Iako je i dalje onaj isti tip koji radi što ga je volja i kako ga je volja bez da ga puno briga što itko misli, i na "Provisions" je zamjetno da više nema onoliko nedovršenih ideja te da mu je feeling za pjesmu sve manje eksperimentalan. Od indie rock benda koji je americanu koristio tek kao motiv, danas je Giant Sand gotovo kao drugi Calexico, čista americana koja koristi indie senzibilitet tek da tu i tamo po pjesmi posije nekakav izbrušeni zvučni detalj.
Samo što je eto Gelb genij koji je u stanju složiti savršenu pop stvar zatvorenih očiju pa tako i na ovoj ploči imamo jednu "Belly Full of fire" koju Burns ne bi napisao da mu uštrcaju Lennonovu i McCartneyevu DNA. Oko nje još je desetak što pustinjskih što rockerskih klasika iz Gelbove produkcije koji izvrsno pašu uz navedenu ploču Calexica (naravno, svi znamo da je Calexico nekadašnja ritam sekcija Giant Sanda). Ovi su ispeglani, proračunati i dobri, ovaj je opušten, razigran i dobar. Čisto kao primjer da ako imaš dobru stvar nije bitno da li si šljaker ili čisti talent, već samo to da li znaš igru. A ovi sinovi pustinje got game.

45. TEDDY THOMPSON – A PIECE OF WHAT YOU NEED

Sin Richarda i Linde Thompson morao je naslijediti nešto talenta od roditelja (toplo preporučam "Shoot out the lights" kao jedan od najboljih albuma svih vremena), ali do sada je problem bio taj talent pretvoriti u slušljivu glazbu. Nije mu bilo lako, od malih nogu okružen je vrhunskim glazbenicima uvijek otvorenim za suradnju, prvi album odmah mu je izdao Virgin, i uglavnom kako se nije imao na čemu čeličiti logično da je zvučao kao zadnja ljiga. Iako je osjećaj za folk bio prisutan, a mora biti jer Richard Thompson bio je pokretačka snaga Fairport Conventiona (toplo preporučam "Unhalfbricking" kao jedan od znate već što), na ranijim albumima mladi Thompson uglavnom se gubio u nemogućnosti da složi pamtljiviju pjesmu oko glasića mu i sklonosti prearanžiranju stvari.
Nakon što je snimio grozan album country obrada svijet je već digao ruke od njega, i onda se dogodi ova godina. Kaže drug Gogo jednom prilikom kako sluša novog Thompsona, kažem ja u sebi a zašto pobogu kraj tako dobre glazbe, onda ga idem i sam poslušati, kad tamo – najbolja ploča Matthewa Sweeta još od "Girlfriend" (da, i to je jedan od znate već što). OK, nije Thompson genij kao Sweet, ali da su "What's this", "In my arms" i "One of these days" odlične stvari jesu, a ostatak je uglavnom laganiji folk pop koji tu i tamo baca na Damiena Ricea ili Raya Lamontaignea (na njihove bolje trenutke naravno).

44. AA BONDY – AMERICAN HEARTS

Za razliku od Teddya koji svira američku glazbu ali mu ne uspijeva sakriti neizbježne brit dodatke, Bondy je čisti southern man. Sam sa svojom akustarom, ovaj anonimni mladić snimio je jedan od najboljih albuma modernog folka u zadnje vrijeme. Zaboravite na ljigavce poput Obersta i Masona koji bi mijenjali svijet, oca im nacističkog. Bondy ima country dušu koja oko sebe primjećuje detalje, od toga slaže priče i onda sve to prezentira glasom, akustarom i minimalnom pratnjom bubnja, basa i usne harmonike. Melodija i harmi na sve strane, ima tu čak i refrena, i onda je normalno da se čovjek pita – čemu sva ona studijska prenemaganja koje ne možeš presluštati dva puta u životu, kad je sve što ti treba talent?

43. OKKERVIL RIVER – THE STAND-INS

Nastavak lanjskog odličnog "The stage names", dakle još jedan pokazatelj talenta čovjeka koji se zove Will Sheff i koji stoji iza svake stvari ovoga benda. U duši folk autor sa gitarom, Sheff svoj materijal pjeva kao da se radi o punk budnicama, a sjajni bend ga prati uglavnom minimalnim ali uvijek žestokim sviranjem. Ritam sekcija koja čupa rock n roll i u najsporijim stvarima osnova je svega, gitarski riff tek je pratnja ovom troprstom ljenivcu punka, a uz povremenu solažu atmosferu dodatno zagriju i puhači, klavijature i nezbježne orkestracije.
Okkervil su po stavovima jedan tipičan mali indie bend, ali toliko epski zvuče u tome što rade da se čini kao da su nekakve stadionske rock zvijezde a ne običan klupski bend sa neke lijeve etikete. Zvuk originalan i moćan, šteta jedino što materijal nije na razini lanjskoga.

42. ROOTS – RISING DOWN

Standardno vrlo dobra ploča za Rootse, peta za redom, ovaj put uz jedan ogroman bonus – "Birthday Girl" kao pop singl godine. Pjesmica o tome kako ljubav prema maloljetnim djevojkama uglavnom uključuje grižnju savjesti savršena je u svakom pogledu, a uz njen pop potencijal ima tu i par pravih hip-hop klasika a la Roots – "Rising up" i "Criminal" prije svega. Kompleksno ali i savršeno ugodno kao i uvijek, omjer hip-hopa, rocka i popa kakav nitko drugi ne nudi, Roots su još jednom pogodili sto posto. "Told me she was 22, she was only 17". Pa tko se u tome ne nalazi, i stvarno koja je granica našeg unutrašnjeg pedofila? Možda ovo nije pjesma o politici, socijali i ostalim dubokim stvarima kojima se ova ekipa bavi, ali je čisto filozofski najvažnije pitanje koje su ikada uputili.

41. MOTHER TRUCKERS – LET'S ALL GO TO BED

Najčistokrvniji country rock album godine, solidan materijal i prekrasna obrada klasika Billy Joe Shavera "When i get my wings". Nema ovdje ničega posebnoga – vokali su tipični američki južnjački rock (iako je zgodan način na koji se mužjak i ženka izmjenjuju u vodstvu), pjesme su još tipičniji južnjački rock sa tipičnim riff-refren-solo aranžmanom. Sve je natopljeno countryem, praši se žestoko i iako je ovo u svakom pogledu tek jedna glazbena smijurija, ako ste fan kao i ja onda vam za vožnju prostranstvima ove naše banane, ili pak za jutarnje buđenje, nikada neće trebati ništa više.

59′ SOUND: 59-51

Od nekih 100 albuma koji su mi se dobar dio godine zadržali na hardu, nakon temeljitog biranja ostalo je ovih 59 (hm, pitam se zašto baš ovaj broj?) koje se nadam predstaviti u sljedećih nekoliko dana. Od ovih što nisu ušli na listu, a samim time ni u kolekciju, najteže je bilo odreći se solidne zadnje ploče Tindersticksa, par dobrih pjesmuljaka Weezera, ugodne college atmosfere Magnetic Fieldsa, a najveća razočaranja bili su pak albumi Hayessa Carla (country majstor snimio album pun klišeja, bez poštene emocije), Portishead (nisu samo Gunsi, AC/DC i Metallica parodirali sami sebe ove godine) i Lucinde Williams (žena ne samo da više nema inspiracije, već je snimila i najgori cover u povijesti glazbe). Uglavnom, s vremenom će i od ovih 60 ploča neke pasti u zaborav, neke odbačene upast će u kolekciju a neke propuštene dobit će svoju priliku u budućnosti. Za sada – ovo je lista.

59. NAPPY ROOTS – THE HUMDINGER

Kao drugi najkreativniji stil uz rock, hip-hop je potisnuo eletkroniku. Ovaj album se do zadnje sekunde borio sa Portisheadom za ulaz, ali na kraju je presudilo to što je novi album ekipe iz Bristola više turd nego third. Chinese democracy za indie ekipu. Ploča koja se snima godinama, iza koje ne stoji nikakva inspiracija već golo šljakanje u studiju i korištenje dobro provjerenih trikova. Glas Beth Gibbons, Radioheadovska atmosfera u laganijim stvarima, urbane tenzije u žešćima. Whatever. Uvijek ću radije od ploče koje umara odabrati album kraj kojega se mogu dobro opustiti. I koji je uz to pametniji i direktniji od ičega što miljenici kritike mogu ponuditi.

Ovo je zvukom komercijalni hip-hop koji će nešto teže do šire publike jer ne stiže ni sa Istočne ni sa Zapadne obale, već iz samog srca Amerike. Doduše, nisu svi u bendu potomci bivših robova koji se nikada nisu makli iz Georgie, ima tu i pridošlica iz Kalifornije koji donose onu dozu G-funka potrebnu da ovaj album ima prizvuk ljeta. Ali teme su strogo južnjačke, narodne, a ritmovi ugodni, svjetski. U paketu to znači da je ovo feelgood ploča za klimanje glavom uz povremeno prekidanje poradi pjevanja kad na red dođu hitovi (a to su "Good Day" i "Kalifornia Dreamin" prije svega).

58. SOMEONE STILL LOVES YOU BORIS YELTSIN – PERSHING

Mali indie rock album benda koji još jednom upada na godišnju listu. Dok je prethodni album zavrijedio spomen zbog samo jedne pjesme ("Oregon girl"), ovaj ga zavrjeđuje zbog all-round učinka. Ima tu potencijala za singlove, ali poanta je u atmosferi male indie ploče koja i bez prve zvijezde može funkcionirati kao momčad. Album koji upališ, lijepo ga je čuti, on odvrti svoje i poslije se ni ne sjećaš da si ga slušao. Dok ga ne upališ opet i shvatiš da su sve one melodije posložene negdje u glavi. Jebiga, ne mogu svi biti Shinsi, ali ni nešto lošije kopije nisu za baciti.

57. WU-TANG CLAN – 8 DIAGRAMS

Clan je uvijek bio više od hip-hop benda, i tako je i na ovoj ploči. Iako svi ti njihovi koncepti i ideje znaju biti naporni, podloge i atmosfera uvijek su na razini. I to naravno zahvaljujući Robertu F. Diggsu, znanom i pod imenom RZA. Ovaj čovjek jeste Wu-Tang, njegove glazbene ideje osnova su svega, a ovo repanje preko njih tek je jedan dio aranžmana. Iako album počinje nešto žešće, kao prava hard core ploča sa istočne obale, nakon fenomenalne obrade Beatlesa počinje RZA show sa opuštajućim, napušenim ritmovima, neizbježnim pulsirajućim basom, istočnjačkim semplovima i gomilom ideja koja se uglavnom realiziraju u potpunosti. Na ovoj jednoj ploči ni nakon stotina slušanja nećete uspijeti pohvatati sve ono što je umetnuto u zvučnu sliku, ali to i nije najbitnije jer ona je i idealan soundtrack za lagano ispijanje jutarnje kave i listanje ESPN-a.

56. THE KNUX – REMIND ME IN 3 DAYS

Naravno, kakva bi ovo bila lista da na njoj nema neizbježnog benda iz New Orleansa. Doduše, bit će kasnije još spomena Big Easya, ali u ovom slučaju imamo posla sa pravim domorodcima. Knux su hip-hop do srži, ali više od semplova preferiraju živu svirku. I osim manje ispeglane a više funkom natopljene ritam sekcije, ima tu i masu gitara sa pravim hard rock riffovima, nešto bržih beatova i hrpa neizbježnih zvukova koji više vuku na Anticon nego na nekakav mainstream zvuk. Stil repanja je gotovo na Eminemovskoj razini, ali jebiga otkrio sam ih prije dva tjedna i nikako nisu mogli naprijed na listi. Ali da imaju potencijal postati franchise player, imaju. Isto tako, otkrije li pomnije slušanje da ispod zanimljivog zvuka ne leže dobre stvari, uzalud im trud.

55. KATE MAKI – ON HIGH

Među gomilom kantautorica koje su se ove godine probile iz anonimnosti, Kate Maki najmanje je zanimljiva. Ugodan glas – ima. Ima i odličnu stvar koja nosi album – "Blue Morning". Howe Gelb pomogao je u produkciji i svirci, davši svemu jednu dozu prašnjave, folky pred-ratne atmosfere kako to već on zna. Ali od 11 pjesama bar pola su više dosadne nego smirujuće, sve skupa nije previše originalno i da nije toga glasa i činjenice da su Tift Merrit i Kathleen Edwards snimile očajne ploče, teško da bi ikada posegnuo za ovom pločom. Ali u moru pretenzija, ova jednostavnost i taj ideal žene koji prebire po gitari za život (a Kate je stvarno dala otkaz - radila kao učiteljica u Kanadi - da bi se posvetila svirci po birtijama) dovoljno su da izvuku osmijeh na lice.

54. CATHERINE MACLELLAN – CHURCH BELLS

Za razliku od Kate, Catherine je ispeglana i spremna za šire mase, sa materijalom boljim od mnogih razvikanih pjevaćica, te glasom koji je negdje između Lucinde Williams i Aimee Mann. Jedini problem ove ploće je nedostatak ikakve promjene smjera, od početka i prekrasne "Dreams Disolve" pa do kraja sve je ravna cesta laganog akustičnog folka, sa malim americana detaljima. Nema tu country singla, nema riffa, nema momenta koji bi ploču digao na razinu iznad jednog lijepog albuma za prije spavanja. Uglavnom ako ste pičkica, možete ovo slušati dok gledate kako pada snijeg. Srećom, na Jugu je to i bez globalnog zatopljenja gotovo nemoguće.

53. DAWN LANDES – FIREPROOF

Za razliku od Kate i Cathy, Dawn je više indie djevojka koja na svoj folky izričaj dodaje i malo utjecaja nešto žešćih djevojaka poput Ani DiFranco ili Liz Phair. Ima tu i malo Fionna Apple trenutaka, ali srce ove ploče je fenomenalna country laganica "Tired of this life" na kojoj Zora zvuči savršeno. U biti od svih ovih klonova Kathleen Edwards (zbog kojih se sama Kathleen čini bitnijom nego što jest) Dawn je najsavršenija replika, što glasom što stilom pjevanja, a to kombiniranje zvuka otkačenih feministica sa tvrdim tradicionalnim zvukom savršenih žena i majki u ovom slučaju funkcionira vrlo dobro.

52. BODIES OF WATER – A CERTAIN FEELING

Jedan u principu folk-goth bend, sa zvukom negdje između depresivne americane Bonnie Princea Billya i engleskog popa. Zvuči ludo, a tako i jeste. Kombinacija harmonija dva vokala, muškog i ženskog, idealno paše u stil koji neki danas zovu freak folk (valjda zato jer je to folk samo malo čudan) i u ove post-psihodelične dana kad razni hipiji snimaju sve i svašta jer vlada totalna sloboda. Samo za razliku od većine Bodies of water nisu dosadni ni trenutka, ovo je prije svega rock bend koji u svirci zna uhvatiti i onaj idealni pop trenutak. Kada praše onda praše (repetitivni jammovi u stilu post-rock bendova), a kada se uspore onda su u stanju biti jezivo mračni ali nikada naporni ("Only you" i "Keep me on" su savršeni primjeri). Stvarno sjajna ploča, jedino što treba biti posebnog raspoloženja za uživati u ovako uvrnutom zvuku koji kao da proizvode Edgar Allan Poe, Soft Machine, neki garažni punk bend, nekakav post-punk studijski eksperiment, prateći band Jamesa Browna, bečki dječaci i škotske djevojčice.

51. RAPHAEL SAADIQ – THE WAY I SEE IT

Za razliku od dosadnih neo-soul izvođača koji spajaju klasični zvuk sa modernom produkcijom, ovaj gospodin odlučio se za put kojim je otišla Amy Winehouse. Ne, tu ne mislim na put na kojem izgubiš mozak, već na to da snimiš album koji ne samo da je posveta idolima, već i zvući kao da su ga ti idoli sami snimili. Dok je Amy odala počast Motownu i Philu Spectoru, Raphael se drži čvrsto Motowna. I to onih šećernijih momenata Smokeya Robinsona i Temptationsa, uz kontroliranu dozu plesnog ludila kakvo su u stanju izazvati Marvin Gaye ili Impressionsi. Pitanje je zašto voljeti ploću koja zvuči kao kopija nečega što je u originalu već savršeno? Pa zato jer je puna fenomenalnih pjesama, koja bi da su jednom davno pjevane od strane navedenih izvođača danas bile klasici. Kažem, šteta jedino što nema malo Stax sounda u svemu ovome, nekako je sve previše pod kontrolom ali kao nešto strogo vezano uz Motown produkciju, ovo je album bez mane. Kvragu, čak ga i ulet ljigavog Jay-Zija ne kvari, osim što nas podsjeti da ipak nije 1968-a.

LA MUSICA, 2008. EDITION

Obzirom da je ostalo nekih tjedan dana do kraja godine, vrijeme je da se na ovim stranicama pozabavimo i nečim drugim osim košarke. Vrijeme je za glazbu, nerazdvojnog suputnika sporta. Bar tako kažu na drugom programu hrvatskog radija.

Bila je ovo bogata godina, ali ne toliko remek-djelima koliko vrlo dobrim i dobrim albumima. Stoga ću ove godine nabrojiti ni manje ni više nego 60 albuma, i to tek od sutra. Jer ovaj post namijenjen je najboljim ne-albumima godine. Pa krenimo.

LIVE

Nova kategorija koja svake godine postaje sve zatrpanija što potrebnim što potpuno nepotrebnim izdanjima. Nosači zvuka se prodaju slabije nego ikada, a diskografi kopaju po podrumima za prastarim snimkama nekadašnjih divova? Ima li to uopće smisla? Ima, jer jedina raja koja kupuje ploče i jesu upravo ti stari fanatici, kolekcionari, koji će izbrojiti lovu za bilo što na čemu piše ime omiljenog benda. Od tuda i sve one naslovnice na kojima su Floydi ili Zeppelini, od tuda i činjenica da i jedan Rolling Stone koji nikada nije pušio AC/DC, Metallicu ili Gunse danas istima daje naslovnice.

Srednja struja smrdi više nego ikada, nitko nema muda otkriti nekakav originalan band i podržati ga, svi igraju na sigurno i drže status quo jer nekako se mora platiti račune. Jadno, ali u svemu tome treba naći mjeru. Evo što je moja malenkost iskopala kroz proteklu godinu.

Naravno, za početak jedna ploča koja bi bila album godine da nije riječ o snimci iz 1968. imenom Sugar Mountain - Live at Canterbury House.

Da, već vidim Sickrea kako okreće očima, ali stari – ovaj put sam te zeznuo. Za razliku od lani kada je Neilov live bio savršen, ovogodišnji je – bezveze. Eto, Sickre se sad oporavlja od šoka ali meni to nije problem reći. Iako mi je Neil najvažniji čovjek u životu kojega nisam upoznao osobno, nikada mi nije bio problem reći da mu je nešto loše. Pa iako u koleciji imam sve njegove ploče, činjenica je da dobar dio njih ne valja ništa te su zanimljive više iz povijesnih razloga.

Ova snimka tek je još jedan u nizu pokušaja da se skrati čekanja do izlaska Arhiva, toga megalomanskog projketa koji bi trebao pokriti cijelu Neilovu karijeru uključujući nikada izdane pjesme, alternativne verzije i live snimke. I dok su prva dva koncerta iz projekta, lanjski akustični i godinu stariji električni trebala nekako olakšati fanovim čekanje, ovaj zadnji u tome ne uspijeva.

Radi se o zapisu koji prikazuje Neila na početku karijere, razgovorljivijeg nego ikada što je samo po sebi apsurdno jer Neil jednostavno ne ćaska sa publikom, sa poprilično tankim materijalom (ipak se radi o početku solo karijere i malo je tu dobrih pjesama) i sve skupa teško da je privlačno čak i za fanatika poput mene. Pogotovo nije za preporuku ljudima koji tek tu i tamo poslušaju nešto od starih klasika.

Osim što mogu zanemariti ovu ploču, isto mogu napraviti i sa još jednim Youngovim live albumom izišlim ove godine. Točnije radi se o koncertnom zapisu turneje Crosby, Stills, Nash and Young koja se održala povodom promocije albuma "Living with war". Taj Neilov solo studijski album stotinu puta je žešći i zabavniji od ičega što se čuje na ovim snimkama, i očito je da ova tri preostala starčića nemaju u sebi previše energije. Očito je da jedan Young koji svake godine praši po turnejama i slobodno vrijeme troši u potrazi za alternativnim gorivima nije pravilo među starim prdonjama, pravilo su dosadnjakovići poput Stillsa,Nasha i Crosbya. Ali pozvavši ih na turneju Neil je očito htio odati priznanje starim vremenim puno više nego je htio obilježiti ova nova. Stoga, ako ikoga zanima kako je to bilo svirati po američkom jugu pjesmu kao što je "Let's impeach the president" dok vam fanovi zvižde nek posegne za dokumentracem koji je dostupan na DVD-u pod istim imenom. Ovaj audio zapis pak potpuno je nebitan. U biti, slušati debelog Stillsa kako pokušava nešto izvući iz svoga najvećeg hita, "For what is worth", više je depresivno nego smiješno.

Live izdanje Byrdsa je također dosadno, onaj live Doorsa koji sam hvalio prije nekoliko mjeseci nije loš ali ipak nije to taj reprezentativan zapis kakav bend takve snage zaslužuje. Čak ni devet CD-a koji se nalaze u boxu Grateful Deada nazvanom "Winterland 1973" nisu esencijalni, pogotovo ako poput mene imate svih 36 "Dick's Picks" izdanja. A čak ako ih i nemate i tek se želite upoznati sa čarolijom Deada, tri službena Warnerova livea bit će sasvim dovoljna ("Live Dead", "Skull & Roses" i "Europe '72"). Mislim, ako čovjek želi pratiti sve što se izda godišnje o Deadu, mora ostaviti ne samo slušanje ostale glazbe, već i život i posao i posvetiti se samo tome. Meni je hvala vam na pitanju, ovih 50-ak albuma što ih imam sasvim dovoljno.

Tako da je izbor najboljih liveova spao na dva imena. Jedno je Clash.

Clash je bio u sličnoj situaciji kao i prije spomenuti, već postoji izvrstan live album, "From here to eternity", i nove snimke po defaultu ne bi trebale biti namijenjene nikome osim najžešćim fanovima. Samo, problem sa "From Here" je bio taj što se radi o kompilaciji live snimaka sa raznih nastupa, dok je ove godine izdani "Live at Shea Stadium" direktni zapis 50 minutnog nastupa iz 1982, i to prije nego su na scenu stupili The Who kao zvijezde večeri. Izbor stvari je besprijekoran, dio svirke koji počinje sa "Tommy gun" a završava sa "Train in vain" savršeni je pokazatelj koliko su The Clash bili dobar live bend, a sve je još zaslađeno podatkom da je u ovoj fazi bend bio u rasulu, odnosno da su Tooper Headon i Mick Jones bili pred odlaskom. Stoga je žestina očekivana, Strummerove provokacije publike koja očekuje Who i želi da se predgrupa što prije maknu sa pozornice su urnebesne, ali sve to je ništa bez odličnih stvari a njih Clashu nikada nije nedostajalo. S obzirom da se radi o poluozbiljnom izdanju koje nema pretenziju da bude ultimativni Clash dokument, ovaj live za svoga trajanja prije svega je infuzija energije i kao takav zaslužuje sve preporuke.

Drugo ime je - Majke. Nitko ne može poreći da su uz Hladno Pivo i TBF oni treći najbitniji bend u povijesti banana republike znane i pod imenom Hrvatska. Dok su TBF prepametan bend za svoje dobro, HP idealni pankeri koji su sa vremenom evoluirali u simpatične i bezopasne stričeke, Majke su kao predstavnici sirovog rocka uvijek nekako smatrani glazbom za niže strasti. Samo, Majke su imale dvije stvari koje nitko u ovoj zemlji nema – sjajne glazbenike i karizmatičnog frontmana. I dok su njihovi prvi albumi čisti biseri garažnog rocka koji jednako duguju Hendrixu i Stoogesima, kasnije smirivanje riffova i ubacivanje bluesa stvorili su zvuk koji je obilježio onaj normalan dio 90-ih godina koji uključuje Fiju Briju i Feral Tribune. Bar je tako bilo u mome slučaju. Iako su mi raniji albumi puno draži, potencijal koji su Majke imale u ovim nešto smirenijim blues-country vodama bio je ogroman.

Čovjek kojemu treba pripisati sve zasluge je gitarist Zoki, čiji utjecaj u bendu je svakom pločom rastao. Kako su njegove ideje rasle tako je Barin mozak nažalost nestajao te se nije moglo dogoditi ono fenomenalno spajanje dva talenta kojemu smo toliko puta prisustvovali, bilo da se radi o glazbi ili sportu. Dva solidna albuma, jedan solidan koncertni snimak i stigao je kraj. Nakon što su na oproštajnom albumu dali naznake da se zvukom šire i na druga područja americane, bend se raspao a Bare je pokušaje koketiranja sa nešto narodnijom glazbom tražio kroz suradnju sa Plaćenicima koja u tri godine nije rezultirala ničim više od simpatičnog prvog albuma. I onda se naravno dogodilo ponovno okupljanje, prvo kroz koncerte na kojima je bilo očito da bend svira bolje nego ikada, ali i da Bare jedva drži korak sa ostatkom ekipe. Stoga, kada se pojavila ideja unplugged koncerta uz najavu da će isti izaći kao dvostruki album, gledao sam na to kao što bi gledao na novu tureju Deep Purplea. Nekako treba zaraditi lovu. Ali onda sam poslušao "Unplugged" i stvari su sjele na mjesto.

Ovo je najbolja ploča koju je novija postava benda snimila, vremenom su se Zokijeve ideje izbistrile a sklonost akustici prisutna još od "Razdora" došla je na svoje. Ovo je nešto što je bend, da nije bilo Barinih mentalnih muka, mogao snimiti još tamo 1998. nakon izlaska zadnjeg im albuma, jer ovdje konačno sve dolazi na svoje. Čak je i Bare u zavidnoj formi, fore su mu uglavnom simpatične, ali pravi majstor ceremonije Zokijeva je gitara. I naravno odlične pjesme, jer upravo u njime leži snaga Majki. Možeš znati svirati, možeš biti otkačen, ali ono što je najbitnije je da imaš materijal koji uključuje stvarčine poput "Krvarim od dosade", "Zbunjen i ošamućen", "Budi ponosan", "Iz sve snage" ili "Mršavi pas". Čak i "Ja sam budućnost", "Mene ne zanima" i "Daj mi". Sve redom prvoklasne pjesme koje su u ranim danima života itekako pripomogle da se ne samo sačuva zdrav razum, već da se osjeti i dijelom svijeta. Ići na koncert Majki nije bilo ništa manje važno nego gledati Jam ili Chainse u Seattleu. I ništa manje dobro. Nažalost, plakat sa Barinim potpisom "Šjor Mariju od Bare" odavno se raspao, ali kako se čini sam Bare još se drži. Kapa do poda.

SOUNDTRACK

Samo je jedan dovoljno dobar da ga se ima, a pripada filmu godine. Prošle ili ove, svejedno. "Juno" je jedan od onih bisera kakvim nas može nagraditi samo američka indie produkcija i dovoljan razlog da trpimo sva kvazi-sranja koja nakon njega napraviti svi uključeni (pa i preslatka Ellen). Jedan od razloga zašto je film toliko prokleto dobar je i glazba. Naravno, to što je Jason Bateman tako tipični predstavnik muškog roda u kojem se svi možemo prepoznati možda je važnije, ali glazba definitivno nije za baciti. Prvo, ona uvodna pjesmica koja bi inače bila potpuno zaboravljena u bespućima glazbene zbiljnosti. Pa od nekuda iskopan gotovo nepoznat klasik Buddy Hollya kao još jedan dokaz njegova genija. Pa sve što valja od Kimye Dawson (uključujući i Moldy Peaches) skupljeno na jednom mjesto. Pa možda i najbolja pjesma koju je Chan Marshall otpjevala. Pa sjajan izbor iz diskografije Velveta, još luđi iz opusa Sonic Youtha kako bi se stekao ne samo indie kredibilitet već kako bi se digao na neslućene razine. Belle & Sebastian uvijek pale u ovakvim filmovima, njihov izbor mogli bi nazvati igrom na sigurno, ali "All the young dudes" Mott The Hoople originalan je izbor i ključna stvar kompilacije. Zaboravite na ljubav, požrtvovnost i slično koje kapaju sa ekrana i iz zvučnika kako film ide kraju. Film je ovo i o tome, ali prije svega ovo je film o odrastanju. U kojem netko pliva bolje, netko lošije. Ali uglavnom ga svi pokušavaju izbjeći, bilo držeči se ljudi koje poznaje iz najranijih dana, bilo opsesivno slušajući svoje omiljene ploče ili gledajući svoje omiljene filmove. Ili igrajući fantasy ligu. All the young dudes carry the news, i to news kako tako nešto uopće nije loš način da se živi život. Dok god je sve stvar izbora – dobro je.

EP

U principu radi se o mini albumima, od kojih su neki bolji od većine albuma a neki su ravnopravni sa istim pločama koje su trebali najaviti. Neću puno pričati o takvima kako ne bi otkrio koliko su mi uopće dobre one finalne stvari, ali ovih 8 EP-eva idu ravnopravno u kolekciju sa svom dužesvirajućom braćom. Pravo u Hall of fame.

"Sun giant" Fleet Foxesa najavio je opjevani album, danas postavši gotovo pa nedjeljiv od cjeline. Ista stvar je i sa "Senor and the queen" Gaslight Anthem, ubaci ove četiri pjesme nakon što poslušaš "59' sound" i nećeš osjetiti razliku.

Nešto drugačija situacija je sa dva EP-a Johna Darniellea. Dok je na tradicionalnom godišnjem Mountain Goats albumu uključio gitaru u struju, okupio bend, pozabavio se produkcijom i gotovo pa zasvirao nešto što bi se moglo okarakterizirati kao brza pjesma, ovdje je to onaj stari melankolični majstor koji uvijek vrti isto ali na tako visokoj razini da ni jedan mu album ne možeš staviti ispred ili iza onoga drugoga. "Satanic Messiah" tako donosi 4 stvari koje se komotno mogu naći na nekom mu albumu od prije 10 godina, dok "Black Pear Tree" uz ista obilježja donosi i suradnju sa Kaki King (izdala solidan solo album ove godine) koja stvari obogaćuje pratećim vokalom i nešto drugačijim gitarističkim stilom. Naravno, ovo je Darniellov show što potvrđuje i najbolje pjesma koju je napisao ove godine, čak i samim naslovom melankolična "Thank you Mario but our princess is in another castle". Svima odraslima na Nintendu dovoljno da srce zaigra.

Sjajni Jason Isbell odlučio se za EP sa 6 live stvari, spojivši uz dvije svoje solo pjesme sa lanjskog albuma godine i tri autorska Drive-by Truckers klasika, začinivši sve najboljim izborom obrade ikada. Njegova verzija "Into the mystic" Van Morrisona nije samo savršen način da čovjek pokaže koliko dobro i sa osjećajem pjeva, već i da sjetivši nekoga poput mene na Vana the Mana zaradi dovojno bodova za ubuduće. Kao da ih nije imao i previše već. Čisti genije.

Frank Black ili Black Francis kako se sada opet zove, snimio je najbolju stvar svoje post-Pixies karijere, jednostavni ali zarazni gitaristički razarač "When they come to murder me", okružio ga sa nekakvim mutnim konceptom o sedmoprstom čudovištu, šest pjesama i tako zaslužio ulazak u godišnji pregled. Da nije te pjesme na kraju bilo bi ovo tek malo zanimljivije razdoblje njegove uglavnom nezanimljive solo karijere, a ovako možda se radi o najavi novih pobjeda. Prije da mu se zalomio fenomenalan rif, ali dobro. Ipak je to Franjo Crni.

Avett Brothers pak drugim EP-om u dvije godine, nastavkom Gleam EP-a jednostavno nazvanom The Second Gleam EP, samo potvrđuju da su ušli u onu skupinu bendova koji mogu slobodno pjevati prezimena iz telefonskog imenika, toliko je to nebitno dok god imaju ovaj svoj originalni i topli zvuk. Dok su lani imali jedan od onih albuma koji bacaju sa nogu, ovaj materijal nešto je mirniji country-folk koji i dalje zvuči kao da dolazi sa ploče stare stotinu godina. Ali i ta mirnoća im paše jednako kao i življi bluegrass trenutci, pa je tako "Murder in the city" jedna od najljepših stvari koju su ikada napravili.

I za kraj, pred samo zaključenje liste su uletjeli Decemberists podsjetivši nas još jednom zašto su prije par godina bili najbolji i najoriginalniji indie-pop bend. Iako je vidljivo da svakim novim albumom napuštaju jednostavnost akustike i folka u zvuku te pričanje malih priča u pjesmama, u smjeru aranžmana i viših ideja (zbog čega je zadnji album bio dosadan, bezvazan i nebitan), na ovom skupu singlova (službeno se tako zove, tri singla koja nisu najava ničega izdana su zasebno da bi se na kraju našla u zajedničkom izdanju od 6 pjesama - gle, 6 stvari koje neće izaći na nekakvom albumu – meni to zvući kao EP) zvuče opet svježe i zanimljivo. Ne kao na "Castaways", tako nitko ne može zvučati, ali negdje između "Majesty" i "Picaresque" - da. Što je sjajno, možda ne sjajno kao sugrađanin im Brandon Roy, ali ako ste ikada pjevušili "Here i dreamt I was an architect", "Los Angeles I'm Yours" ili "Sporting Life" (a to su redom Roy, Aldridge i Blake njihove karijere), nema razloga da to ne radite i sa "Valerie Plame" (koja slobodno može biti Travis Outlaw).

SUNDAY BLOODY SUNDAY

Sinoć sam prvi puta ove sezone odlučio sjesti i pogledati izravan prijenos NBA utakmice preko neta, nešto što izbjegavam zbog uglavnom loše rezolucije slike. Kako je bila nedjelja, na redu je prvo bila rana, za američke prilike popodnevna utakmica, između Hawka i Pistonsa, nakon čega bi na red došli Celticsi protiv Knicksa.

Za zagrijavanje sam pak odlučio pogledati snimku nedavnog susreta između Hornetsa i Spursa, editiranu HD verziju, znači vrhunska slika bez prekida, poluvremena i sličnih ludosti zbog kojih NBA tekma traje 3 sata umjesto 2. Radi se o utakmici u kojoj je CP3 postavio novi rekord po broju uzastopnih tekmi u kojima je imao bar jednu ukradenu loptu, ali i o tekmi koju slobodno mogu nazvati nečim najboljim što košarka može ponuditi.

Nije tu bilo jurnjave i gomile koševa, ali nije zbog toga nedostajalo uzbuđenja. Dapače, kako se za svaki koš trebalo pošteno izboriti to je svaka promjena rezultata bila slađa. Nakon 48 minuta egala na kraju su slavili Hornetsi, ponajviše zato jer se junaštvima Paula i Westa pogodivši ključne lopte pridružio Rasual Butler, dok je Matt Bonner, najprecizniji tricaš lige, koštao Spurse promašivši sve što je mogao.

Uglavnom, gledati ovaku tekmu potpuno je ispunjenje i samo mogu reći da jedva čekam playoff u kojem bi se vrlo lako ove dvije ekipe mogle sresti već u prvom krugu. Kad bi se to dogodilo, mislim da je jasno koji bi par na Zapadu bio najzanimljiviji, mada ni ostale kombinacije zasigurno ne bi bile loše. Ali Spursi protiv Hornetsa u prvom krugu, to bi bilo ravno lanjskom dvoboju divova između Spursa i Sunsa.

Nakon ovakve tekme, vraćanje u nešto siviju stvarnost bilo je pomalo deprimirajuće. Gledati Atlantu kako cijelo vrijeme drži Detroit na konopcima bilo je pomalo nadrealno, evo ni primjetili nismo ali dogodila se takva promjena u odnosu snaga da je danas Atlanta protiv Detroita ne samo ravnopravna, već i favorit.

Oni su ekipa sa samopouzdanjem, čvršći su i borbeniji, dok Pistonsi ni sami ne znaju što su. Atlanta ima gomilu mana, najočitija je nedostatak napadačkih shema, sve se svodi na izolaciju pojedinca ili pak Johnsonove pokušaje 1 na 5. Najviše smisla imaju u trenutcima kada se napad počinje iz posta, bilo preko Horforda (koji ni dan-danas nema ni jednu jedinu akciju koja bi ga ostavila solo na postu, ili pak na vrhu reketa), bilo preko Smitha ili Johnsona (ako se udostoje uopće postaviti leđima košu). Ali sve ostalo svodi se na silovanje ulaza, Johnsonovu potrebu da se stalno dokazuje kao superstar koji riješava utakmice i Smithovu eksplozivnost.

Sinoć je sve probleme riješio Bibby koji je imao šuterski trening, doslovno je sam šutom napravio razliku koja je bila dovoljna da pokrije Johnsonovu lošu večer, a u tome mu je najviše pomogao – Iverson. Detroit više ne može biti ozbiljna momčad jer ne igra ozbiljnu obranu a ne igra je jer je Iverson igrač manje. Curry mudro igra sa malom postavom ne bi li mu omogučio da nekako koristi ekipi bar u napadu, ali isto tako ga bez problema sjeda na klupu i okreće se standardnoj petorci kada vidi da ovaj pliva. Tako je sinoć AI većinu vremena proveo na klupi jer je Bibbyu omogučio da ponovo osjeti kako je to bilo 2002.

S druge strane, ako je već bio očajan u napadu, Johnson je briljirao u obrani potpuno zaustavivši Iversona. Ako već nije takav zvijezdani talent koji može 1 na 5 nositi ekipu, Johnson je potpuni all-round majstor i savršena druga opcija. Na vanjskim pozicijama nema igrača koji igra bolju obranu, čovjek je dovoljno brz da zaustavi svakoga playa, dovoljno jak da se gura sa krilima i dovoljno skočan da pokrije svaki šut. Pristup koji pokazuje u obrani ono je što ovu momčad Atlante čini toliko boljom od ovih Pistonsa (i većine ostalih ekipa u ligi). Dok se u napadu i previše osjeća nedostatak talenta i opcija, obrambeno su toliko napaljeni da protiv njih možete igrati samo ako ste spremni utakmici pristupiti na isti način. Kvragu, čak se i jedan Marvin Williams počeo bacati uokolo i ići na skok. Stoga još jedna stvar koju priželjkujem u bližoj budućnosti je sudar Hawksa i Celticsa u drugoj rundi (a čini se neizbježnim ako Celticsi ostanu ispred Cavsa, jer Hawksi su sigurno četvrti na Istoku). Možda to neće biti najljepša košarka, ali bit će svakako najborbenija.

U biti želim reći sljedeće - pogledam li još koju tekmu Hawksa i ostavi li Joe ovakav dojam na mene kao što je to napravio sinoć i u prethodne dvije tekme koje sam gledao, nema sumnje tko će na kraju sezone biti najbolji obrambeni igrač lige u mojoj knjizi.

Čak i nakon jedne ovako osrednje predstave gledati Knickse protiv Celticsa bilo je kao gledati crtić nakon Bergmanove drame. Knicki ne igraju obranu, pucaju samo trice i mogu biti zabavni i konkurentni protiv momčadi koje su i same toliko osrednje da čak nemaju ni tu vrstu identiteta. Ali protiv Bostona koji će uvijek odraditi posao, ovo je bila smijurija. U prvoj četvrtini Boston je gađao 80%, i mogli su voditi 50 razlike na poluvremenu da su nastavili igrati istim intenzitetom. Totalno besmislene utakmice koje služe samo zato da se svi dobro odmore i da Rajon Rondo pokaže kolika je zvijer postao.

Nakon ovoga gledati Thunder protiv Cavsa stvarno nije imalo smisla, bilo je ovo više nego dovoljno NBA fiksa za jednu večer. Od vrhunca ozbiljne organizirane košarke, pa preko osrednje, neinspirirane ali poštene borbe, sve do jednog laganog treninga – u jednu večer prošao sam kroz sve ono što čini NBA posebnom, ali i običnom, ono što je čini velikom ali i punom mana. Kao i ljudi oko nas, kao i mi sami, NBA nije ono na površini, ono što jeftini marketing želi da vidimo. Ona je kompleksan skup svega najboljeg i svega najgoreg u jednom prekrasnom sportu i zbog te kompleksnosti – ona je najbolje što sport danas nudi. Košarka je savršena igra, i zaslužuje ovakvu ligu. Da postoji 20 ekipa jakih kao Celticsi, nisam siguran da bi je više volio.

Naravno, kada sam legao u krevet, razmišljao sam o tome koliko bi Sunsi bilo konkurentniji da su umjesto Bella imali Johnsona na dvojki, odnosno da je ovaj pristao na ulogu savršenog vodonoše. Da nisu potpisali Richardsona ranije, možda bi im to i uspijelo. Uglavnom, kao što i u životu stalno vrtimo u glavi vlastite odluke i trenutke, pitajući se nije li se moglo drugačije ili bolje, tako i u NBA ne postoji situacija koja nije uzročno-posljedično vezana uz drugu, koja ne utječe na prostorno-vremenski kontinuum. Kada jednom postaneš dio toga, nema ti spasa.