ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Dec/080

59′ SOUND: 40-31

Posted by Gee_Spot

"IT'S NOT WHAT YOUR SOURCE OF INSPIRATION IS, IT'S THAT YOU HAVE INSPIRATION."

- Bill Walton

40. DEVOTCHKA – A MAD AND FAITHFULL TELLING

Ima li luđeg benda na svijetu od DeVotchKa? Uopće, koliko je ovo njihovo ludilo stvarno dobro, a koliko tek fora? Negdje u odgovoru na to pitanje krije se i smisao ovoga benda. Ako vam je dovoljno da nešto zvuči kao spoj Calexica i soundtracka za Kusturičin Underground, dalje ne treba tražiti. Opet, koliko god na prvu loptu zvučali kao bend za Močvaru i srkanje rakije, ispod površine ovo je i bend za KSET, za lagano ljuljanje i ispijanje piva. Tolika kompleksnost najveća im je vrlina ali i najveća mana jer ih košta identiteta. Jeste, super je u jednom trenutku zvučati bolje od ičega što su snimili Gogol Bordello, pa zatim zazvučati kao reklama za talijansku piceriju, e onda odsvirati laganu indie stvar koja bi se mogla slobodno naći na nekom od albuma Arcade Firea. Ali osim što je super i naporno je. Tako da ovo ostaje jedan od onih bisera glazbe (i to ne samo ovaj, već i raniji albumi) za kojima ćemo posezati s vremena na vrijeme i kojemu stvarno treba pisati hvalospjeve. Ali da ćemo ih voljeti svim srcem? Naravno da ne, isto kao što svim srcem ne možemo voljeti ni osobu koja nam jednog trenutka obećaje zvijezde, a već sljedećeg nas potpuno ignorira.

39. AMELIA – A LONG LOVELY LIST OF REPAIRS

Iako stvar koja otvara album navodi na pomisao da se radi o nekakvoj južnoameričkoj inačici Norah Jones, Amelia su bend i to iz grada u kojemu vlada Brandon Roy. Radi se o bendu kojemu je broj jedan atmosfera, a ona se kreće od barske jednostavnosti prema Howe Gelbovskom viđenju americane. Broj dva je ženski vokal koji za razliku od onoga spomenute Norah u sebi ima života. I broj tri, a on je najvažniji, su pjesme. Jer slušati Norah Jones & Giant Sand kombinaciju ne zvuči kao najzabavnija stvar na svijetu, ali uz pjesme poput "Tragedy", "Try", "Sugar Falls" ili "The Great Escape", koje imaju u sebi taj folk-pop osjećaj Portlanda, kroz cijelu priču je puno ljepše i ugodnije ploviti.

38. WATSON TWINS – THE FIRE SONGS

Dvije zgodne sestre blizanke iz čijih glasnice curi country, do šanse za snimiti solo album došle su nakon kolaboracije sa dosadnom Jenny Lewis, čija potraga za zvijezdanim statusom i priznanjem već neko vrijeme uglavnom rezultira zijevanjem. Za razliku od nje, sestre imaju glas koji otapa ledenjake i Gorenje škrinje, a ni talent za napisati dobru stvar nije im za baciti. Ovo je americana samo u korijenima, većinu vremena ovo je kalifornijski indie dream pop, samo što eto umjesto onih zveckavih gitara i psihodeličnih slojeva imamo kristalno čistu akustiku. Ali bila ovo jangle americana ili indie countryana, najvažnije je da dobrih stvari ima na bacanje, da one manje dobre odlično zvuće (iako ponekad preslično) i da se na albumu krije jedna od najljepših pjesama ikada u svom najboljem izdanju ikada. Rijetko tko kada uspije potpuno nadmašiti original, ali ono što su cure napravile sa "Just Like Heaven" onih drugih Cure, za anale je. Stvar stvarno zvuči kao soundtrack raja.

37. HUMAN HIGHWAY – MOODY MOTORCYCLE

Jim Guthrie bio je član Royal Citya, jednog od onih kultnih indie bendova za koje nitko ne zna zašto su kultni. Pa je snimio jedan solo album koji je bio poprilično hvaljen iako danas nikome nije jasno zašto. Uglavnom, iako mu nije suđeno da ikada bude najpopularniji Guthrie, čovjek je konačno uspio snimiti album vrijedan slušanja. Nazvavši se u čast Neilu Youngu (što je samo po sebi ogroman plus), Guthrie i kolega mu Nick Thorburn snimili su jednostavan pop album pun zaraznih refrena, osvježavajućih vokalnih harmonija i relaksirajuće glazbene podloge koja uglavnom uključuje akustične gitare i minimalne aranžerske zahvate. Jesam spomenuo da je kolega Nick član dva kultna indie pop benda za koje danas više nitko ne zna zašto su ikada proglašeni kultnima? Uglavnom, dok su Royal City, Jim Guthrie, Unicorns i Islands bili projekti koji su uglavnom imali sjajno zamišljene koncepte, bogat zvuk i gomile ideja, ono što nisu imali su pjesme koje bi čovjek zapamtio. Na deset puta skromnijoj ploči, sa nikada manje ambicija, očito talentirani dvojac konačno je uspio spojiti Youngovsku americana dušu i indie pop otkačenost u remek-djelima popa kakva su "All Day", "The Sound", "What World" i "My Beach". Dodaj svemu i jedan od najsmješnijih covera ikada, i eto dovoljno razloga da konačno nešto sa potpisom Guthriea ili Thorburna uđe u hall of fame kolekciju.

36. FLIGHT OF THE CONCHORDS – FLIGHT OF THE CONCHORDS

OK, priznajem da se radi o albumu koji svakim novim slušanjem biva manje zanimljiv, ali zar nije tako sa svime? Bar sa glazbom, kad-tad će nakon vrhunca stvari krenuti prema dolje. Oni najbolji albumi koje imamo u kolekciji uvijek će uspijeti stvoriti onaj feeling kakav smo imali prvi put kada smo ih čuli a da smo se naježili, neki drugi svakim slušanjem otkrivat će nam nešto više. Conchords funkcioniraju na razini vica, prve lopte, i nakon što si poslušao nekoliko puta već si upoznat sa svim forama i više ti stvar nije toliko zanimljiva. Ali fora je previše da bi ih se sve otkrilo tako brzo što je ogroman plus, od onih glazbenih u vidu poigravanja sa žanrovima (a posebice briljiraju u soul izvedbama), do onih tekstualnih koji su ponekad samo jednostavno genijalne. I to je u biti razlika između Conchorda i sličnih projekata. Iako se više ni jedna stvar neće učiniti zabavnom kao prvi put, ostat će kvaliteta – kvaliteta izvedbe i kvaliteta ideje. Stoga se ubuduće ova ploče neće slušati radi smijeha, već radi respekta prema genijalnom umu postmodernog cinika koji u vlastitoj gluposti vidi jedino rješenje svjetskih problema.

35. OLD 97'S – BLAME IT ON GRAVITY

Gledajući iz današnje perspektive, teško je shvatiti da su jednom davno, prije skoro dva desetljeća, Old 97's bili smatrani prvacima alternativnog countrya. Rhett Miller definitivno nije Ryan Adams, njegov domet tijekom svih ovih godina ostale su country veselice, punk stav i pop pristup pjesmi, a to imamo i na ovoj novoj ploči. Samo za razliku od dosadašnjih pokušaja da naprave nešto pamtljivo (što je uglavnom rezultiralo dosadom, posebice katastrofalnim Millerovim solo albumom), momci su se konačno vratili onome što im ide od ruke. Umjesto pokušaja da eksperimentiraju i da se iznova izmišljaju što si jedan Adams može priuštiti, Miller i ekipa vratili su se svom country popu i snimili drugu najbolju ploču u životu. Razlozi zašto ovaj album može uz bok njihovom životnom remek-djelu imena Too Far Too Care su prekrasna country laganica "Color of a lonely heart" oko koje su posložene gotovo pa kopije stvari iz 1997-e sa spomenutog albuma. Bend koji se zove old ninety sevens, a koji je očito sudbinski vezan uz tu godinu, bend koji je prihvatio svoja ograničenja i odlučio se kopirati iz srca, bend je koji zaslužuje još jednu priliku. A ova ploča svojom solidnošću od početka do kraja neće razočarati nikoga tko voli veselu, kvalitetnu i životnu glazbu.

34. BON IVER – FOR EMMA, FOREVER AGO

Naravno da je lako se navući na ploču koju netko snimi u šumskoj kolibi. Još ako se taj netko hrani samo onim što ulovi, okružen gomilama snijega, a sve to samo zato da zaboravi nesretnu ljubav, cijela priča dobiva epske razmjere. Ali ono što je ipak puno važnije je glazba, a ona ipak nije toliko epska. U godini bez nove ploče Irona And Winea ovaj album dolazi kao naručen, emotivna lo-fi akustika u kojoj je glas najvažniji dio pjesme uvijek je dobrodošla. A glas ovoga gospodina, Justina Vernona, je nekakva hladnija, sirovija verzija glasa Samuela Beama, kao što je i cijeli zvuk albuma agresivniji od Beamove topline (a i nije mi jasno isticanje minimalizma ovog albuma kada je očito da su Vernonove snimke itekako dobro ispeglane u studiju). Znači imamo sve potrebno da fanovi pravih indie songwritera budu zadovoljni, album je ovo koji uvijek može ispuniti zimske noći posvećene kontemplaciji, ali tek tri pjesme koje iskaču iznad prosjeka ("Skinny love", "Blindsided", "For Emma") premalo su za usporedbe sa pločama Iron and Winea.

33. LOVED ONES – BUILD & BURN

Bendovi tipa Loved Ones zbog žestine svirke i uopće svega vezanog uz zvučnu sliku smatraju se punkom. Naravno, neki ljudi čak i Weezer stavljaju u punk jer im se tu i tamo zalomi pulsirajuća bas linija i brze izmjene akorda bez poštenog riffa. Ali Loved Ones pjevaju ljubavne pjesme, nešto brže doduše, ali i dalje krcate melodijama i harmonijama kakve vas tjeraju da trčite i urlate od sreće. Naravno, cijela priča oko kategorizacije glazbe i uopće stvari koje volimo je ta da time kratimo vrijeme i borimo se protiv dosade. Ali kada upališ ovakav album, kada krene zarazna kombinacija gitara i tih nesavršenih glasova više nikakva kategorija nije bitna. Osim one da se radi o ploči sa par fenomenalnih stvari ("Build and Burn" bi se vrtila 10 puta dnevno na svakoj pravoj studentskoj radio stanici, da studenti nisu kompleksaši koje radije vrte neslušljive 40 minutne udotvorine), par dobrih veselih pjesmuljaka i nekoliko emo trenutaka. Ali melodični punk još od Availovih remek-djela nije ovako zarazno zvučao, pa makar bio nešto sterilniji od propisanog recepta opet je dovoljno energičan da izvuće smješak na lice i natera glavu na klimanje.

32. R.E.M. - Accelerate

U godini u kojoj stare kante očito nisu mogle razočarati, nisu razočarali ni ljudi za koje često zaboravimo da su nam podarili neke od najboljih pjesama koje ćemo ikada čuti. Ovaj put ni sami više ne pokušavaju prodati priču da imaju što reći, R.E.M. su se uhvatili onoga što rade najbolje - obrada samih sebe. Tako da iako nisu snimili ništa originalno skoro 20 godina, muzući jednu te istu stvar do besvijesti i dalje uspijevaju zvučati odlično. Stavi Monster (bar onaj gitaristički dio bez arty preseravanja), New Adventures in Hi-Fi (najboljih sat vremena Petera Bucka ikada) i Accelerate jedan iza drugoga u Winamp i uživaj u Stipeu, Bucku i varijacijama ne temu.

31. JEFFREY LEWIS – 12 CRASS SONGS

Lewis je punker u duši koji više od glasnih gitara i bubnjeva voli akustiku, pa se naziva i anti-folkerom, živi u sferama undergrounda (nastupa samo sa gitarom po malim klubovima, crta stripove) i uglavnom je potpuno nepoznat. Ali kako je Kimya Dawson izašla iz sjene uspjehom soundtracka za Juno koji je krcat njenim stvarima, tako je odjednom i izvuđačima poput Lewis postalo lakše doći do mainstreama. Samo što im to vrijedi kada ovako sjajan album neće poslušati nitko živ jer kome se sluša neki tip mekog glasića koji prebira po žicama dok ga prate lupkanje po bubnju i melodika, uz povremen ulete neke histerične žene. A ovo je stvarno fenomenalan album jer konačno normalan čovjek ima prilike čuti što su za reći imali najkultniji punkeri 70-ih. Crass su bili prežestoki za društvo koje oduvijek naginje klaunovima poput Pistolsa, svojim tekstovima, stavovima i načinom života ovi radikalni anarhisti teško su nailazili na razumijevanje čak i onih koji su na površini isticali iste stavove. Po meni njihov glavni problem nije bio u radikalnosti nego u totalno katastrofalnoj glazbi. Hej, možda je to bit punka, možda je to prava stvar, ali za razliku od Pistolsa koji su još jedan malo brži pop bend, Crass su neslušljivi grebači instrumenata. I stoga ovaj Lewisov projekt ima posebnu važnost. Iako su mu i raniji solo albumi dobri, u njima je Lewis tek još jedan pametni momak sa gitarom koji se malo zeza, malo je ciničan a malo je tužan. Ovdje je Lewis u ulozi istraživača, uzimajući totalno direktne pjesme koje udaraju po društvu, sistemu i državi na najprimitivniji pankerski način koji pripada jednim prošlim vremenima, te spajajući ih sa osjećajem izgubljenosti novih generacija koji se čuje iz njegovog glasa i svirke, čovjek uspijeva postići potpunu katarzu na razini poruka - izvedba - ukupni zvuk.

Filed under: bball No Comments
26Dec/080

59′ SOUND: 50-41

Posted by Gee_Spot

50. MICAH P. HINSON – MICAH P. HINSON AND THE RED EMPIRE ORCHESTRA

Micah je oduvijek ima dvije stvari – sablasnu psihu kao produkt lude kombinacije stroge religiozne sredine i gomile konzumirane droge i alkohola, te prekrasni, duboki glas koji kao da je ispao sa legendarnog EP-a "Stull" Urge Overkilla. Zamislite da cijeli album netko pjeva kao što to Urgeovci to rade na "Girl you''l be a woman soon" i eto vam Micaha.
Za upasti u red prvoboraca lo-fi indie folka i goth americane uz sve ovo trebala mu je i zanimljiva glazbe i nešto bolje pjesme, a tu je do sada dolazilo do problema. Do sada, jer izgleda da je u Red Empire Orchestra pronašao ono što mu treba – prateći bend. Dosadne orkestracije i akustična podloga i dalje su tu, ali sada je sve obogaćeno country štihom, te povremenim uletima gitare koja onako obojana reverbom svemu daje dozu rockabilly i surf rock patine. Naravno, prije svega je ovo i dalje album tužaljki, tu i tamo nešto brži ali uglavnom usporen do razine meditacije, ali ova kombinacija Hinsona i novog benda materijalu daju život, te je ovo ploča koju svaki fan Oldhama, Beama, ma uopće bilo kakvog oblika američkog folka, može slušati do besvijesti.

49. BONNIE PRINCE BILLY – LIE DOWN IN THE LIGHT

Iako cijeli život ne mrda od akustičnih pjesmuljaka koji izviru iz samog srca Amerike, Will Oldham nikako da dosadi. Promjene koje radi sa svakom pločom su minimalne, ali rezultati su toliko dobri da onaj tko voli ovaj zvuk jednostavno ne može staviti sa strane ni jedan njegov album, pa tako ni ovaj. Stvari su nešto brže, veselije, a glazbeno sve se i dalje vrti oko minimalizma bubnja, akustične gitare i povremenih uleta harmonike, klavira, violine i sličnih country pomagala. Ono što je bitno da su pjesme i dalje odlične, od teksta do harmonija vokala ovo je vrhunski Oldham, u rangu sa materijalom kojim je započeo putovanje pod ovim imenom. A to je jebeno najveći kompliment koji možete dati čovjeku koji je tamo negdje krajem prošlog stoljeća napisao "I see a darkness". Vidjeti ga u tom razdoblju uživo u KSET-u i dan danas jedna je od najljepših uspomena koju imam.

48. LAMBCHOP – OHIO

Nakon gomile albuma dosadnih kao prosječna tekma Premiershipa, Kurt Wagner donekle se vratio u staru formu. "Ohio" nije novi "Nixon", a sigurno nije ni novi "How I Quit Smoking", ali legitimni je nasljednik solidnog "Is A Woman". Inače, to je bio početak kraja Lambchopa, u srži dosadan album koji je izvuklo nekoliko dobrih pjesama, ali koji je uglavnom najavio Wagnerovu tendenciju da se umjesto zvuku posveti svojoj poeziji za koju valjda nikoga na svijetu ne boli neka stvar. Stari, mi želimo zvuk Lambchopa u kojem ti nešto pjevaš, a ne tvoje vizije koje prati nekakav bend koji jedva da se čuje.
Srećom, bend je ovdje opet prisutan, Wagner služi da kanalizira melodije koje su negdje između statike "Is A Woman" i eksplozija "Nixona", i sve u svemu ovo je jedna lijepa zvučna slika koja više služi kao podsjetnik na ljepša vremena nego nešto samo po sebi bitno. Ali taj zvuk dobrog starog Lambchopa i dalje tako dobro funkcionira da je šteta ne poslušati ga još jednom.

47. CALEXICO – CARRIED TO DUST

Još jedni majstori americane koji nikada nisu iznevjerili iako su konstantno pokušavali. Calexico je bend od kojega već godinama očekivam loš album, ali izgleda da njihove stalne potrage za nečim novim svaki put upale. Prvo su bili lo-fi folk, pa tex-mex, pa country-jazz, pa indie pop, pa college rock, a sada je na radu soft rock. U svakom od tih albuma uvijek je naravno prisutan bio prizvuk Meksika koji su ostavljali puhači, tako je i sada, ali mijenjao se pristup - ovaj put prevladava produkcija koja naglašava atmosferu i uvijek ljigavi glas Joeya Burnsa još je blaziraniji. Sve je speglano kao na nekoj ploči Steely Dana, stvari su uglavnom odlične, čistih folk momenata za popunu ima, ali ključno je pitanje – mogu li ovi ljudi razočarati? Bojim se da je odgovor ne i da nas čekaju još godine njihove igre. I dobrih albuma. Samo da ne poslušaju Salu Dragaša pa da ne snime Calexico album sa prizvukom garažnog rocka made in Hrvatska (što im je ovaj sigurno savjetovao dok su drugovali). Tako nešto nije lako, ne poslušati mudrog Salu, našu verziju Broja Jedan, Zeusa domaćeg rocka, ali molim vas Burns i Convertino - pokušajte.

46. GIANT SAND – PROVISIONS

Zlatno doba Howea Gelba se nastavlja. Doduše, ne onako savršenom pločom kakve je bila "'Sno angel like you" ali dovoljno dobrom. Što stariji Howe je to bolji i očito da energiju usmjerava na pravi način. Iako je i dalje onaj isti tip koji radi što ga je volja i kako ga je volja bez da ga puno briga što itko misli, i na "Provisions" je zamjetno da više nema onoliko nedovršenih ideja te da mu je feeling za pjesmu sve manje eksperimentalan. Od indie rock benda koji je americanu koristio tek kao motiv, danas je Giant Sand gotovo kao drugi Calexico, čista americana koja koristi indie senzibilitet tek da tu i tamo po pjesmi posije nekakav izbrušeni zvučni detalj.
Samo što je eto Gelb genij koji je u stanju složiti savršenu pop stvar zatvorenih očiju pa tako i na ovoj ploči imamo jednu "Belly Full of fire" koju Burns ne bi napisao da mu uštrcaju Lennonovu i McCartneyevu DNA. Oko nje još je desetak što pustinjskih što rockerskih klasika iz Gelbove produkcije koji izvrsno pašu uz navedenu ploču Calexica (naravno, svi znamo da je Calexico nekadašnja ritam sekcija Giant Sanda). Ovi su ispeglani, proračunati i dobri, ovaj je opušten, razigran i dobar. Čisto kao primjer da ako imaš dobru stvar nije bitno da li si šljaker ili čisti talent, već samo to da li znaš igru. A ovi sinovi pustinje got game.

45. TEDDY THOMPSON – A PIECE OF WHAT YOU NEED

Sin Richarda i Linde Thompson morao je naslijediti nešto talenta od roditelja (toplo preporučam "Shoot out the lights" kao jedan od najboljih albuma svih vremena), ali do sada je problem bio taj talent pretvoriti u slušljivu glazbu. Nije mu bilo lako, od malih nogu okružen je vrhunskim glazbenicima uvijek otvorenim za suradnju, prvi album odmah mu je izdao Virgin, i uglavnom kako se nije imao na čemu čeličiti logično da je zvučao kao zadnja ljiga. Iako je osjećaj za folk bio prisutan, a mora biti jer Richard Thompson bio je pokretačka snaga Fairport Conventiona (toplo preporučam "Unhalfbricking" kao jedan od znate već što), na ranijim albumima mladi Thompson uglavnom se gubio u nemogućnosti da složi pamtljiviju pjesmu oko glasića mu i sklonosti prearanžiranju stvari.
Nakon što je snimio grozan album country obrada svijet je već digao ruke od njega, i onda se dogodi ova godina. Kaže drug Gogo jednom prilikom kako sluša novog Thompsona, kažem ja u sebi a zašto pobogu kraj tako dobre glazbe, onda ga idem i sam poslušati, kad tamo – najbolja ploča Matthewa Sweeta još od "Girlfriend" (da, i to je jedan od znate već što). OK, nije Thompson genij kao Sweet, ali da su "What's this", "In my arms" i "One of these days" odlične stvari jesu, a ostatak je uglavnom laganiji folk pop koji tu i tamo baca na Damiena Ricea ili Raya Lamontaignea (na njihove bolje trenutke naravno).

44. AA BONDY – AMERICAN HEARTS

Za razliku od Teddya koji svira američku glazbu ali mu ne uspijeva sakriti neizbježne brit dodatke, Bondy je čisti southern man. Sam sa svojom akustarom, ovaj anonimni mladić snimio je jedan od najboljih albuma modernog folka u zadnje vrijeme. Zaboravite na ljigavce poput Obersta i Masona koji bi mijenjali svijet, oca im nacističkog. Bondy ima country dušu koja oko sebe primjećuje detalje, od toga slaže priče i onda sve to prezentira glasom, akustarom i minimalnom pratnjom bubnja, basa i usne harmonike. Melodija i harmi na sve strane, ima tu čak i refrena, i onda je normalno da se čovjek pita – čemu sva ona studijska prenemaganja koje ne možeš presluštati dva puta u životu, kad je sve što ti treba talent?

43. OKKERVIL RIVER – THE STAND-INS

Nastavak lanjskog odličnog "The stage names", dakle još jedan pokazatelj talenta čovjeka koji se zove Will Sheff i koji stoji iza svake stvari ovoga benda. U duši folk autor sa gitarom, Sheff svoj materijal pjeva kao da se radi o punk budnicama, a sjajni bend ga prati uglavnom minimalnim ali uvijek žestokim sviranjem. Ritam sekcija koja čupa rock n roll i u najsporijim stvarima osnova je svega, gitarski riff tek je pratnja ovom troprstom ljenivcu punka, a uz povremenu solažu atmosferu dodatno zagriju i puhači, klavijature i nezbježne orkestracije.
Okkervil su po stavovima jedan tipičan mali indie bend, ali toliko epski zvuče u tome što rade da se čini kao da su nekakve stadionske rock zvijezde a ne običan klupski bend sa neke lijeve etikete. Zvuk originalan i moćan, šteta jedino što materijal nije na razini lanjskoga.

42. ROOTS – RISING DOWN

Standardno vrlo dobra ploča za Rootse, peta za redom, ovaj put uz jedan ogroman bonus – "Birthday Girl" kao pop singl godine. Pjesmica o tome kako ljubav prema maloljetnim djevojkama uglavnom uključuje grižnju savjesti savršena je u svakom pogledu, a uz njen pop potencijal ima tu i par pravih hip-hop klasika a la Roots – "Rising up" i "Criminal" prije svega. Kompleksno ali i savršeno ugodno kao i uvijek, omjer hip-hopa, rocka i popa kakav nitko drugi ne nudi, Roots su još jednom pogodili sto posto. "Told me she was 22, she was only 17". Pa tko se u tome ne nalazi, i stvarno koja je granica našeg unutrašnjeg pedofila? Možda ovo nije pjesma o politici, socijali i ostalim dubokim stvarima kojima se ova ekipa bavi, ali je čisto filozofski najvažnije pitanje koje su ikada uputili.

41. MOTHER TRUCKERS – LET'S ALL GO TO BED

Najčistokrvniji country rock album godine, solidan materijal i prekrasna obrada klasika Billy Joe Shavera "When i get my wings". Nema ovdje ničega posebnoga – vokali su tipični američki južnjački rock (iako je zgodan način na koji se mužjak i ženka izmjenjuju u vodstvu), pjesme su još tipičniji južnjački rock sa tipičnim riff-refren-solo aranžmanom. Sve je natopljeno countryem, praši se žestoko i iako je ovo u svakom pogledu tek jedna glazbena smijurija, ako ste fan kao i ja onda vam za vožnju prostranstvima ove naše banane, ili pak za jutarnje buđenje, nikada neće trebati ništa više.

Filed under: bball No Comments
24Dec/080

59′ SOUND: 59-51

Posted by Gee_Spot

Od nekih 100 albuma koji su mi se dobar dio godine zadržali na hardu, nakon temeljitog biranja ostalo je ovih 59 (hm, pitam se zašto baš ovaj broj?) koje se nadam predstaviti u sljedećih nekoliko dana. Od ovih što nisu ušli na listu, a samim time ni u kolekciju, najteže je bilo odreći se solidne zadnje ploče Tindersticksa, par dobrih pjesmuljaka Weezera, ugodne college atmosfere Magnetic Fieldsa, a najveća razočaranja bili su pak albumi Hayessa Carla (country majstor snimio album pun klišeja, bez poštene emocije), Portishead (nisu samo Gunsi, AC/DC i Metallica parodirali sami sebe ove godine) i Lucinde Williams (žena ne samo da više nema inspiracije, već je snimila i najgori cover u povijesti glazbe). Uglavnom, s vremenom će i od ovih 60 ploča neke pasti u zaborav, neke odbačene upast će u kolekciju a neke propuštene dobit će svoju priliku u budućnosti. Za sada – ovo je lista.

59. NAPPY ROOTS – THE HUMDINGER

Kao drugi najkreativniji stil uz rock, hip-hop je potisnuo eletkroniku. Ovaj album se do zadnje sekunde borio sa Portisheadom za ulaz, ali na kraju je presudilo to što je novi album ekipe iz Bristola više turd nego third. Chinese democracy za indie ekipu. Ploča koja se snima godinama, iza koje ne stoji nikakva inspiracija već golo šljakanje u studiju i korištenje dobro provjerenih trikova. Glas Beth Gibbons, Radioheadovska atmosfera u laganijim stvarima, urbane tenzije u žešćima. Whatever. Uvijek ću radije od ploče koje umara odabrati album kraj kojega se mogu dobro opustiti. I koji je uz to pametniji i direktniji od ičega što miljenici kritike mogu ponuditi.

Ovo je zvukom komercijalni hip-hop koji će nešto teže do šire publike jer ne stiže ni sa Istočne ni sa Zapadne obale, već iz samog srca Amerike. Doduše, nisu svi u bendu potomci bivših robova koji se nikada nisu makli iz Georgie, ima tu i pridošlica iz Kalifornije koji donose onu dozu G-funka potrebnu da ovaj album ima prizvuk ljeta. Ali teme su strogo južnjačke, narodne, a ritmovi ugodni, svjetski. U paketu to znači da je ovo feelgood ploča za klimanje glavom uz povremeno prekidanje poradi pjevanja kad na red dođu hitovi (a to su "Good Day" i "Kalifornia Dreamin" prije svega).

58. SOMEONE STILL LOVES YOU BORIS YELTSIN – PERSHING

Mali indie rock album benda koji još jednom upada na godišnju listu. Dok je prethodni album zavrijedio spomen zbog samo jedne pjesme ("Oregon girl"), ovaj ga zavrjeđuje zbog all-round učinka. Ima tu potencijala za singlove, ali poanta je u atmosferi male indie ploče koja i bez prve zvijezde može funkcionirati kao momčad. Album koji upališ, lijepo ga je čuti, on odvrti svoje i poslije se ni ne sjećaš da si ga slušao. Dok ga ne upališ opet i shvatiš da su sve one melodije posložene negdje u glavi. Jebiga, ne mogu svi biti Shinsi, ali ni nešto lošije kopije nisu za baciti.

57. WU-TANG CLAN – 8 DIAGRAMS

Clan je uvijek bio više od hip-hop benda, i tako je i na ovoj ploči. Iako svi ti njihovi koncepti i ideje znaju biti naporni, podloge i atmosfera uvijek su na razini. I to naravno zahvaljujući Robertu F. Diggsu, znanom i pod imenom RZA. Ovaj čovjek jeste Wu-Tang, njegove glazbene ideje osnova su svega, a ovo repanje preko njih tek je jedan dio aranžmana. Iako album počinje nešto žešće, kao prava hard core ploča sa istočne obale, nakon fenomenalne obrade Beatlesa počinje RZA show sa opuštajućim, napušenim ritmovima, neizbježnim pulsirajućim basom, istočnjačkim semplovima i gomilom ideja koja se uglavnom realiziraju u potpunosti. Na ovoj jednoj ploči ni nakon stotina slušanja nećete uspijeti pohvatati sve ono što je umetnuto u zvučnu sliku, ali to i nije najbitnije jer ona je i idealan soundtrack za lagano ispijanje jutarnje kave i listanje ESPN-a.

56. THE KNUX – REMIND ME IN 3 DAYS

Naravno, kakva bi ovo bila lista da na njoj nema neizbježnog benda iz New Orleansa. Doduše, bit će kasnije još spomena Big Easya, ali u ovom slučaju imamo posla sa pravim domorodcima. Knux su hip-hop do srži, ali više od semplova preferiraju živu svirku. I osim manje ispeglane a više funkom natopljene ritam sekcije, ima tu i masu gitara sa pravim hard rock riffovima, nešto bržih beatova i hrpa neizbježnih zvukova koji više vuku na Anticon nego na nekakav mainstream zvuk. Stil repanja je gotovo na Eminemovskoj razini, ali jebiga otkrio sam ih prije dva tjedna i nikako nisu mogli naprijed na listi. Ali da imaju potencijal postati franchise player, imaju. Isto tako, otkrije li pomnije slušanje da ispod zanimljivog zvuka ne leže dobre stvari, uzalud im trud.

55. KATE MAKI – ON HIGH

Među gomilom kantautorica koje su se ove godine probile iz anonimnosti, Kate Maki najmanje je zanimljiva. Ugodan glas – ima. Ima i odličnu stvar koja nosi album – "Blue Morning". Howe Gelb pomogao je u produkciji i svirci, davši svemu jednu dozu prašnjave, folky pred-ratne atmosfere kako to već on zna. Ali od 11 pjesama bar pola su više dosadne nego smirujuće, sve skupa nije previše originalno i da nije toga glasa i činjenice da su Tift Merrit i Kathleen Edwards snimile očajne ploče, teško da bi ikada posegnuo za ovom pločom. Ali u moru pretenzija, ova jednostavnost i taj ideal žene koji prebire po gitari za život (a Kate je stvarno dala otkaz - radila kao učiteljica u Kanadi - da bi se posvetila svirci po birtijama) dovoljno su da izvuku osmijeh na lice.

54. CATHERINE MACLELLAN – CHURCH BELLS

Za razliku od Kate, Catherine je ispeglana i spremna za šire mase, sa materijalom boljim od mnogih razvikanih pjevaćica, te glasom koji je negdje između Lucinde Williams i Aimee Mann. Jedini problem ove ploće je nedostatak ikakve promjene smjera, od početka i prekrasne "Dreams Disolve" pa do kraja sve je ravna cesta laganog akustičnog folka, sa malim americana detaljima. Nema tu country singla, nema riffa, nema momenta koji bi ploču digao na razinu iznad jednog lijepog albuma za prije spavanja. Uglavnom ako ste pičkica, možete ovo slušati dok gledate kako pada snijeg. Srećom, na Jugu je to i bez globalnog zatopljenja gotovo nemoguće.

53. DAWN LANDES – FIREPROOF

Za razliku od Kate i Cathy, Dawn je više indie djevojka koja na svoj folky izričaj dodaje i malo utjecaja nešto žešćih djevojaka poput Ani DiFranco ili Liz Phair. Ima tu i malo Fionna Apple trenutaka, ali srce ove ploče je fenomenalna country laganica "Tired of this life" na kojoj Zora zvuči savršeno. U biti od svih ovih klonova Kathleen Edwards (zbog kojih se sama Kathleen čini bitnijom nego što jest) Dawn je najsavršenija replika, što glasom što stilom pjevanja, a to kombiniranje zvuka otkačenih feministica sa tvrdim tradicionalnim zvukom savršenih žena i majki u ovom slučaju funkcionira vrlo dobro.

52. BODIES OF WATER – A CERTAIN FEELING

Jedan u principu folk-goth bend, sa zvukom negdje između depresivne americane Bonnie Princea Billya i engleskog popa. Zvuči ludo, a tako i jeste. Kombinacija harmonija dva vokala, muškog i ženskog, idealno paše u stil koji neki danas zovu freak folk (valjda zato jer je to folk samo malo čudan) i u ove post-psihodelične dana kad razni hipiji snimaju sve i svašta jer vlada totalna sloboda. Samo za razliku od većine Bodies of water nisu dosadni ni trenutka, ovo je prije svega rock bend koji u svirci zna uhvatiti i onaj idealni pop trenutak. Kada praše onda praše (repetitivni jammovi u stilu post-rock bendova), a kada se uspore onda su u stanju biti jezivo mračni ali nikada naporni ("Only you" i "Keep me on" su savršeni primjeri). Stvarno sjajna ploča, jedino što treba biti posebnog raspoloženja za uživati u ovako uvrnutom zvuku koji kao da proizvode Edgar Allan Poe, Soft Machine, neki garažni punk bend, nekakav post-punk studijski eksperiment, prateći band Jamesa Browna, bečki dječaci i škotske djevojčice.

51. RAPHAEL SAADIQ – THE WAY I SEE IT

Za razliku od dosadnih neo-soul izvođača koji spajaju klasični zvuk sa modernom produkcijom, ovaj gospodin odlučio se za put kojim je otišla Amy Winehouse. Ne, tu ne mislim na put na kojem izgubiš mozak, već na to da snimiš album koji ne samo da je posveta idolima, već i zvući kao da su ga ti idoli sami snimili. Dok je Amy odala počast Motownu i Philu Spectoru, Raphael se drži čvrsto Motowna. I to onih šećernijih momenata Smokeya Robinsona i Temptationsa, uz kontroliranu dozu plesnog ludila kakvo su u stanju izazvati Marvin Gaye ili Impressionsi. Pitanje je zašto voljeti ploću koja zvuči kao kopija nečega što je u originalu već savršeno? Pa zato jer je puna fenomenalnih pjesama, koja bi da su jednom davno pjevane od strane navedenih izvođača danas bile klasici. Kažem, šteta jedino što nema malo Stax sounda u svemu ovome, nekako je sve previše pod kontrolom ali kao nešto strogo vezano uz Motown produkciju, ovo je album bez mane. Kvragu, čak ga i ulet ljigavog Jay-Zija ne kvari, osim što nas podsjeti da ipak nije 1968-a.

Filed under: bball No Comments
23Dec/080

LA MUSICA, 2008. EDITION

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je ostalo nekih tjedan dana do kraja godine, vrijeme je da se na ovim stranicama pozabavimo i nečim drugim osim košarke. Vrijeme je za glazbu, nerazdvojnog suputnika sporta. Bar tako kažu na drugom programu hrvatskog radija.

Bila je ovo bogata godina, ali ne toliko remek-djelima koliko vrlo dobrim i dobrim albumima. Stoga ću ove godine nabrojiti ni manje ni više nego 60 albuma, i to tek od sutra. Jer ovaj post namijenjen je najboljim ne-albumima godine. Pa krenimo.

LIVE

Nova kategorija koja svake godine postaje sve zatrpanija što potrebnim što potpuno nepotrebnim izdanjima. Nosači zvuka se prodaju slabije nego ikada, a diskografi kopaju po podrumima za prastarim snimkama nekadašnjih divova? Ima li to uopće smisla? Ima, jer jedina raja koja kupuje ploče i jesu upravo ti stari fanatici, kolekcionari, koji će izbrojiti lovu za bilo što na čemu piše ime omiljenog benda. Od tuda i sve one naslovnice na kojima su Floydi ili Zeppelini, od tuda i činjenica da i jedan Rolling Stone koji nikada nije pušio AC/DC, Metallicu ili Gunse danas istima daje naslovnice.

Srednja struja smrdi više nego ikada, nitko nema muda otkriti nekakav originalan band i podržati ga, svi igraju na sigurno i drže status quo jer nekako se mora platiti račune. Jadno, ali u svemu tome treba naći mjeru. Evo što je moja malenkost iskopala kroz proteklu godinu.

Naravno, za početak jedna ploča koja bi bila album godine da nije riječ o snimci iz 1968. imenom Sugar Mountain - Live at Canterbury House.

Da, već vidim Sickrea kako okreće očima, ali stari – ovaj put sam te zeznuo. Za razliku od lani kada je Neilov live bio savršen, ovogodišnji je – bezveze. Eto, Sickre se sad oporavlja od šoka ali meni to nije problem reći. Iako mi je Neil najvažniji čovjek u životu kojega nisam upoznao osobno, nikada mi nije bio problem reći da mu je nešto loše. Pa iako u koleciji imam sve njegove ploče, činjenica je da dobar dio njih ne valja ništa te su zanimljive više iz povijesnih razloga.

Ova snimka tek je još jedan u nizu pokušaja da se skrati čekanja do izlaska Arhiva, toga megalomanskog projketa koji bi trebao pokriti cijelu Neilovu karijeru uključujući nikada izdane pjesme, alternativne verzije i live snimke. I dok su prva dva koncerta iz projekta, lanjski akustični i godinu stariji električni trebala nekako olakšati fanovim čekanje, ovaj zadnji u tome ne uspijeva.

Radi se o zapisu koji prikazuje Neila na početku karijere, razgovorljivijeg nego ikada što je samo po sebi apsurdno jer Neil jednostavno ne ćaska sa publikom, sa poprilično tankim materijalom (ipak se radi o početku solo karijere i malo je tu dobrih pjesama) i sve skupa teško da je privlačno čak i za fanatika poput mene. Pogotovo nije za preporuku ljudima koji tek tu i tamo poslušaju nešto od starih klasika.

Osim što mogu zanemariti ovu ploču, isto mogu napraviti i sa još jednim Youngovim live albumom izišlim ove godine. Točnije radi se o koncertnom zapisu turneje Crosby, Stills, Nash and Young koja se održala povodom promocije albuma "Living with war". Taj Neilov solo studijski album stotinu puta je žešći i zabavniji od ičega što se čuje na ovim snimkama, i očito je da ova tri preostala starčića nemaju u sebi previše energije. Očito je da jedan Young koji svake godine praši po turnejama i slobodno vrijeme troši u potrazi za alternativnim gorivima nije pravilo među starim prdonjama, pravilo su dosadnjakovići poput Stillsa,Nasha i Crosbya. Ali pozvavši ih na turneju Neil je očito htio odati priznanje starim vremenim puno više nego je htio obilježiti ova nova. Stoga, ako ikoga zanima kako je to bilo svirati po američkom jugu pjesmu kao što je "Let's impeach the president" dok vam fanovi zvižde nek posegne za dokumentracem koji je dostupan na DVD-u pod istim imenom. Ovaj audio zapis pak potpuno je nebitan. U biti, slušati debelog Stillsa kako pokušava nešto izvući iz svoga najvećeg hita, "For what is worth", više je depresivno nego smiješno.

Live izdanje Byrdsa je također dosadno, onaj live Doorsa koji sam hvalio prije nekoliko mjeseci nije loš ali ipak nije to taj reprezentativan zapis kakav bend takve snage zaslužuje. Čak ni devet CD-a koji se nalaze u boxu Grateful Deada nazvanom "Winterland 1973" nisu esencijalni, pogotovo ako poput mene imate svih 36 "Dick's Picks" izdanja. A čak ako ih i nemate i tek se želite upoznati sa čarolijom Deada, tri službena Warnerova livea bit će sasvim dovoljna ("Live Dead", "Skull & Roses" i "Europe '72"). Mislim, ako čovjek želi pratiti sve što se izda godišnje o Deadu, mora ostaviti ne samo slušanje ostale glazbe, već i život i posao i posvetiti se samo tome. Meni je hvala vam na pitanju, ovih 50-ak albuma što ih imam sasvim dovoljno.

Tako da je izbor najboljih liveova spao na dva imena. Jedno je Clash.

Clash je bio u sličnoj situaciji kao i prije spomenuti, već postoji izvrstan live album, "From here to eternity", i nove snimke po defaultu ne bi trebale biti namijenjene nikome osim najžešćim fanovima. Samo, problem sa "From Here" je bio taj što se radi o kompilaciji live snimaka sa raznih nastupa, dok je ove godine izdani "Live at Shea Stadium" direktni zapis 50 minutnog nastupa iz 1982, i to prije nego su na scenu stupili The Who kao zvijezde večeri. Izbor stvari je besprijekoran, dio svirke koji počinje sa "Tommy gun" a završava sa "Train in vain" savršeni je pokazatelj koliko su The Clash bili dobar live bend, a sve je još zaslađeno podatkom da je u ovoj fazi bend bio u rasulu, odnosno da su Tooper Headon i Mick Jones bili pred odlaskom. Stoga je žestina očekivana, Strummerove provokacije publike koja očekuje Who i želi da se predgrupa što prije maknu sa pozornice su urnebesne, ali sve to je ništa bez odličnih stvari a njih Clashu nikada nije nedostajalo. S obzirom da se radi o poluozbiljnom izdanju koje nema pretenziju da bude ultimativni Clash dokument, ovaj live za svoga trajanja prije svega je infuzija energije i kao takav zaslužuje sve preporuke.

Drugo ime je - Majke. Nitko ne može poreći da su uz Hladno Pivo i TBF oni treći najbitniji bend u povijesti banana republike znane i pod imenom Hrvatska. Dok su TBF prepametan bend za svoje dobro, HP idealni pankeri koji su sa vremenom evoluirali u simpatične i bezopasne stričeke, Majke su kao predstavnici sirovog rocka uvijek nekako smatrani glazbom za niže strasti. Samo, Majke su imale dvije stvari koje nitko u ovoj zemlji nema – sjajne glazbenike i karizmatičnog frontmana. I dok su njihovi prvi albumi čisti biseri garažnog rocka koji jednako duguju Hendrixu i Stoogesima, kasnije smirivanje riffova i ubacivanje bluesa stvorili su zvuk koji je obilježio onaj normalan dio 90-ih godina koji uključuje Fiju Briju i Feral Tribune. Bar je tako bilo u mome slučaju. Iako su mi raniji albumi puno draži, potencijal koji su Majke imale u ovim nešto smirenijim blues-country vodama bio je ogroman.

Čovjek kojemu treba pripisati sve zasluge je gitarist Zoki, čiji utjecaj u bendu je svakom pločom rastao. Kako su njegove ideje rasle tako je Barin mozak nažalost nestajao te se nije moglo dogoditi ono fenomenalno spajanje dva talenta kojemu smo toliko puta prisustvovali, bilo da se radi o glazbi ili sportu. Dva solidna albuma, jedan solidan koncertni snimak i stigao je kraj. Nakon što su na oproštajnom albumu dali naznake da se zvukom šire i na druga područja americane, bend se raspao a Bare je pokušaje koketiranja sa nešto narodnijom glazbom tražio kroz suradnju sa Plaćenicima koja u tri godine nije rezultirala ničim više od simpatičnog prvog albuma. I onda se naravno dogodilo ponovno okupljanje, prvo kroz koncerte na kojima je bilo očito da bend svira bolje nego ikada, ali i da Bare jedva drži korak sa ostatkom ekipe. Stoga, kada se pojavila ideja unplugged koncerta uz najavu da će isti izaći kao dvostruki album, gledao sam na to kao što bi gledao na novu tureju Deep Purplea. Nekako treba zaraditi lovu. Ali onda sam poslušao "Unplugged" i stvari su sjele na mjesto.

Ovo je najbolja ploča koju je novija postava benda snimila, vremenom su se Zokijeve ideje izbistrile a sklonost akustici prisutna još od "Razdora" došla je na svoje. Ovo je nešto što je bend, da nije bilo Barinih mentalnih muka, mogao snimiti još tamo 1998. nakon izlaska zadnjeg im albuma, jer ovdje konačno sve dolazi na svoje. Čak je i Bare u zavidnoj formi, fore su mu uglavnom simpatične, ali pravi majstor ceremonije Zokijeva je gitara. I naravno odlične pjesme, jer upravo u njime leži snaga Majki. Možeš znati svirati, možeš biti otkačen, ali ono što je najbitnije je da imaš materijal koji uključuje stvarčine poput "Krvarim od dosade", "Zbunjen i ošamućen", "Budi ponosan", "Iz sve snage" ili "Mršavi pas". Čak i "Ja sam budućnost", "Mene ne zanima" i "Daj mi". Sve redom prvoklasne pjesme koje su u ranim danima života itekako pripomogle da se ne samo sačuva zdrav razum, već da se osjeti i dijelom svijeta. Ići na koncert Majki nije bilo ništa manje važno nego gledati Jam ili Chainse u Seattleu. I ništa manje dobro. Nažalost, plakat sa Barinim potpisom "Šjor Mariju od Bare" odavno se raspao, ali kako se čini sam Bare još se drži. Kapa do poda.

SOUNDTRACK

Samo je jedan dovoljno dobar da ga se ima, a pripada filmu godine. Prošle ili ove, svejedno. "Juno" je jedan od onih bisera kakvim nas može nagraditi samo američka indie produkcija i dovoljan razlog da trpimo sva kvazi-sranja koja nakon njega napraviti svi uključeni (pa i preslatka Ellen). Jedan od razloga zašto je film toliko prokleto dobar je i glazba. Naravno, to što je Jason Bateman tako tipični predstavnik muškog roda u kojem se svi možemo prepoznati možda je važnije, ali glazba definitivno nije za baciti. Prvo, ona uvodna pjesmica koja bi inače bila potpuno zaboravljena u bespućima glazbene zbiljnosti. Pa od nekuda iskopan gotovo nepoznat klasik Buddy Hollya kao još jedan dokaz njegova genija. Pa sve što valja od Kimye Dawson (uključujući i Moldy Peaches) skupljeno na jednom mjesto. Pa možda i najbolja pjesma koju je Chan Marshall otpjevala. Pa sjajan izbor iz diskografije Velveta, još luđi iz opusa Sonic Youtha kako bi se stekao ne samo indie kredibilitet već kako bi se digao na neslućene razine. Belle & Sebastian uvijek pale u ovakvim filmovima, njihov izbor mogli bi nazvati igrom na sigurno, ali "All the young dudes" Mott The Hoople originalan je izbor i ključna stvar kompilacije. Zaboravite na ljubav, požrtvovnost i slično koje kapaju sa ekrana i iz zvučnika kako film ide kraju. Film je ovo i o tome, ali prije svega ovo je film o odrastanju. U kojem netko pliva bolje, netko lošije. Ali uglavnom ga svi pokušavaju izbjeći, bilo držeči se ljudi koje poznaje iz najranijih dana, bilo opsesivno slušajući svoje omiljene ploče ili gledajući svoje omiljene filmove. Ili igrajući fantasy ligu. All the young dudes carry the news, i to news kako tako nešto uopće nije loš način da se živi život. Dok god je sve stvar izbora – dobro je.

EP

U principu radi se o mini albumima, od kojih su neki bolji od većine albuma a neki su ravnopravni sa istim pločama koje su trebali najaviti. Neću puno pričati o takvima kako ne bi otkrio koliko su mi uopće dobre one finalne stvari, ali ovih 8 EP-eva idu ravnopravno u kolekciju sa svom dužesvirajućom braćom. Pravo u Hall of fame.

"Sun giant" Fleet Foxesa najavio je opjevani album, danas postavši gotovo pa nedjeljiv od cjeline. Ista stvar je i sa "Senor and the queen" Gaslight Anthem, ubaci ove četiri pjesme nakon što poslušaš "59' sound" i nećeš osjetiti razliku.

Nešto drugačija situacija je sa dva EP-a Johna Darniellea. Dok je na tradicionalnom godišnjem Mountain Goats albumu uključio gitaru u struju, okupio bend, pozabavio se produkcijom i gotovo pa zasvirao nešto što bi se moglo okarakterizirati kao brza pjesma, ovdje je to onaj stari melankolični majstor koji uvijek vrti isto ali na tako visokoj razini da ni jedan mu album ne možeš staviti ispred ili iza onoga drugoga. "Satanic Messiah" tako donosi 4 stvari koje se komotno mogu naći na nekom mu albumu od prije 10 godina, dok "Black Pear Tree" uz ista obilježja donosi i suradnju sa Kaki King (izdala solidan solo album ove godine) koja stvari obogaćuje pratećim vokalom i nešto drugačijim gitarističkim stilom. Naravno, ovo je Darniellov show što potvrđuje i najbolje pjesma koju je napisao ove godine, čak i samim naslovom melankolična "Thank you Mario but our princess is in another castle". Svima odraslima na Nintendu dovoljno da srce zaigra.

Sjajni Jason Isbell odlučio se za EP sa 6 live stvari, spojivši uz dvije svoje solo pjesme sa lanjskog albuma godine i tri autorska Drive-by Truckers klasika, začinivši sve najboljim izborom obrade ikada. Njegova verzija "Into the mystic" Van Morrisona nije samo savršen način da čovjek pokaže koliko dobro i sa osjećajem pjeva, već i da sjetivši nekoga poput mene na Vana the Mana zaradi dovojno bodova za ubuduće. Kao da ih nije imao i previše već. Čisti genije.

Frank Black ili Black Francis kako se sada opet zove, snimio je najbolju stvar svoje post-Pixies karijere, jednostavni ali zarazni gitaristički razarač "When they come to murder me", okružio ga sa nekakvim mutnim konceptom o sedmoprstom čudovištu, šest pjesama i tako zaslužio ulazak u godišnji pregled. Da nije te pjesme na kraju bilo bi ovo tek malo zanimljivije razdoblje njegove uglavnom nezanimljive solo karijere, a ovako možda se radi o najavi novih pobjeda. Prije da mu se zalomio fenomenalan rif, ali dobro. Ipak je to Franjo Crni.

Avett Brothers pak drugim EP-om u dvije godine, nastavkom Gleam EP-a jednostavno nazvanom The Second Gleam EP, samo potvrđuju da su ušli u onu skupinu bendova koji mogu slobodno pjevati prezimena iz telefonskog imenika, toliko je to nebitno dok god imaju ovaj svoj originalni i topli zvuk. Dok su lani imali jedan od onih albuma koji bacaju sa nogu, ovaj materijal nešto je mirniji country-folk koji i dalje zvuči kao da dolazi sa ploče stare stotinu godina. Ali i ta mirnoća im paše jednako kao i življi bluegrass trenutci, pa je tako "Murder in the city" jedna od najljepših stvari koju su ikada napravili.

I za kraj, pred samo zaključenje liste su uletjeli Decemberists podsjetivši nas još jednom zašto su prije par godina bili najbolji i najoriginalniji indie-pop bend. Iako je vidljivo da svakim novim albumom napuštaju jednostavnost akustike i folka u zvuku te pričanje malih priča u pjesmama, u smjeru aranžmana i viših ideja (zbog čega je zadnji album bio dosadan, bezvazan i nebitan), na ovom skupu singlova (službeno se tako zove, tri singla koja nisu najava ničega izdana su zasebno da bi se na kraju našla u zajedničkom izdanju od 6 pjesama - gle, 6 stvari koje neće izaći na nekakvom albumu – meni to zvući kao EP) zvuče opet svježe i zanimljivo. Ne kao na "Castaways", tako nitko ne može zvučati, ali negdje između "Majesty" i "Picaresque" - da. Što je sjajno, možda ne sjajno kao sugrađanin im Brandon Roy, ali ako ste ikada pjevušili "Here i dreamt I was an architect", "Los Angeles I'm Yours" ili "Sporting Life" (a to su redom Roy, Aldridge i Blake njihove karijere), nema razloga da to ne radite i sa "Valerie Plame" (koja slobodno može biti Travis Outlaw).

Filed under: bball No Comments
22Dec/080

SUNDAY BLOODY SUNDAY

Posted by Gee_Spot

Sinoć sam prvi puta ove sezone odlučio sjesti i pogledati izravan prijenos NBA utakmice preko neta, nešto što izbjegavam zbog uglavnom loše rezolucije slike. Kako je bila nedjelja, na redu je prvo bila rana, za američke prilike popodnevna utakmica, između Hawka i Pistonsa, nakon čega bi na red došli Celticsi protiv Knicksa.

Za zagrijavanje sam pak odlučio pogledati snimku nedavnog susreta između Hornetsa i Spursa, editiranu HD verziju, znači vrhunska slika bez prekida, poluvremena i sličnih ludosti zbog kojih NBA tekma traje 3 sata umjesto 2. Radi se o utakmici u kojoj je CP3 postavio novi rekord po broju uzastopnih tekmi u kojima je imao bar jednu ukradenu loptu, ali i o tekmi koju slobodno mogu nazvati nečim najboljim što košarka može ponuditi.

Nije tu bilo jurnjave i gomile koševa, ali nije zbog toga nedostajalo uzbuđenja. Dapače, kako se za svaki koš trebalo pošteno izboriti to je svaka promjena rezultata bila slađa. Nakon 48 minuta egala na kraju su slavili Hornetsi, ponajviše zato jer se junaštvima Paula i Westa pogodivši ključne lopte pridružio Rasual Butler, dok je Matt Bonner, najprecizniji tricaš lige, koštao Spurse promašivši sve što je mogao.

Uglavnom, gledati ovaku tekmu potpuno je ispunjenje i samo mogu reći da jedva čekam playoff u kojem bi se vrlo lako ove dvije ekipe mogle sresti već u prvom krugu. Kad bi se to dogodilo, mislim da je jasno koji bi par na Zapadu bio najzanimljiviji, mada ni ostale kombinacije zasigurno ne bi bile loše. Ali Spursi protiv Hornetsa u prvom krugu, to bi bilo ravno lanjskom dvoboju divova između Spursa i Sunsa.

Nakon ovakve tekme, vraćanje u nešto siviju stvarnost bilo je pomalo deprimirajuće. Gledati Atlantu kako cijelo vrijeme drži Detroit na konopcima bilo je pomalo nadrealno, evo ni primjetili nismo ali dogodila se takva promjena u odnosu snaga da je danas Atlanta protiv Detroita ne samo ravnopravna, već i favorit.

Oni su ekipa sa samopouzdanjem, čvršći su i borbeniji, dok Pistonsi ni sami ne znaju što su. Atlanta ima gomilu mana, najočitija je nedostatak napadačkih shema, sve se svodi na izolaciju pojedinca ili pak Johnsonove pokušaje 1 na 5. Najviše smisla imaju u trenutcima kada se napad počinje iz posta, bilo preko Horforda (koji ni dan-danas nema ni jednu jedinu akciju koja bi ga ostavila solo na postu, ili pak na vrhu reketa), bilo preko Smitha ili Johnsona (ako se udostoje uopće postaviti leđima košu). Ali sve ostalo svodi se na silovanje ulaza, Johnsonovu potrebu da se stalno dokazuje kao superstar koji riješava utakmice i Smithovu eksplozivnost.

Sinoć je sve probleme riješio Bibby koji je imao šuterski trening, doslovno je sam šutom napravio razliku koja je bila dovoljna da pokrije Johnsonovu lošu večer, a u tome mu je najviše pomogao – Iverson. Detroit više ne može biti ozbiljna momčad jer ne igra ozbiljnu obranu a ne igra je jer je Iverson igrač manje. Curry mudro igra sa malom postavom ne bi li mu omogučio da nekako koristi ekipi bar u napadu, ali isto tako ga bez problema sjeda na klupu i okreće se standardnoj petorci kada vidi da ovaj pliva. Tako je sinoć AI većinu vremena proveo na klupi jer je Bibbyu omogučio da ponovo osjeti kako je to bilo 2002.

S druge strane, ako je već bio očajan u napadu, Johnson je briljirao u obrani potpuno zaustavivši Iversona. Ako već nije takav zvijezdani talent koji može 1 na 5 nositi ekipu, Johnson je potpuni all-round majstor i savršena druga opcija. Na vanjskim pozicijama nema igrača koji igra bolju obranu, čovjek je dovoljno brz da zaustavi svakoga playa, dovoljno jak da se gura sa krilima i dovoljno skočan da pokrije svaki šut. Pristup koji pokazuje u obrani ono je što ovu momčad Atlante čini toliko boljom od ovih Pistonsa (i većine ostalih ekipa u ligi). Dok se u napadu i previše osjeća nedostatak talenta i opcija, obrambeno su toliko napaljeni da protiv njih možete igrati samo ako ste spremni utakmici pristupiti na isti način. Kvragu, čak se i jedan Marvin Williams počeo bacati uokolo i ići na skok. Stoga još jedna stvar koju priželjkujem u bližoj budućnosti je sudar Hawksa i Celticsa u drugoj rundi (a čini se neizbježnim ako Celticsi ostanu ispred Cavsa, jer Hawksi su sigurno četvrti na Istoku). Možda to neće biti najljepša košarka, ali bit će svakako najborbenija.

U biti želim reći sljedeće - pogledam li još koju tekmu Hawksa i ostavi li Joe ovakav dojam na mene kao što je to napravio sinoć i u prethodne dvije tekme koje sam gledao, nema sumnje tko će na kraju sezone biti najbolji obrambeni igrač lige u mojoj knjizi.

Čak i nakon jedne ovako osrednje predstave gledati Knickse protiv Celticsa bilo je kao gledati crtić nakon Bergmanove drame. Knicki ne igraju obranu, pucaju samo trice i mogu biti zabavni i konkurentni protiv momčadi koje su i same toliko osrednje da čak nemaju ni tu vrstu identiteta. Ali protiv Bostona koji će uvijek odraditi posao, ovo je bila smijurija. U prvoj četvrtini Boston je gađao 80%, i mogli su voditi 50 razlike na poluvremenu da su nastavili igrati istim intenzitetom. Totalno besmislene utakmice koje služe samo zato da se svi dobro odmore i da Rajon Rondo pokaže kolika je zvijer postao.

Nakon ovoga gledati Thunder protiv Cavsa stvarno nije imalo smisla, bilo je ovo više nego dovoljno NBA fiksa za jednu večer. Od vrhunca ozbiljne organizirane košarke, pa preko osrednje, neinspirirane ali poštene borbe, sve do jednog laganog treninga – u jednu večer prošao sam kroz sve ono što čini NBA posebnom, ali i običnom, ono što je čini velikom ali i punom mana. Kao i ljudi oko nas, kao i mi sami, NBA nije ono na površini, ono što jeftini marketing želi da vidimo. Ona je kompleksan skup svega najboljeg i svega najgoreg u jednom prekrasnom sportu i zbog te kompleksnosti – ona je najbolje što sport danas nudi. Košarka je savršena igra, i zaslužuje ovakvu ligu. Da postoji 20 ekipa jakih kao Celticsi, nisam siguran da bi je više volio.

Naravno, kada sam legao u krevet, razmišljao sam o tome koliko bi Sunsi bilo konkurentniji da su umjesto Bella imali Johnsona na dvojki, odnosno da je ovaj pristao na ulogu savršenog vodonoše. Da nisu potpisali Richardsona ranije, možda bi im to i uspijelo. Uglavnom, kao što i u životu stalno vrtimo u glavi vlastite odluke i trenutke, pitajući se nije li se moglo drugačije ili bolje, tako i u NBA ne postoji situacija koja nije uzročno-posljedično vezana uz drugu, koja ne utječe na prostorno-vremenski kontinuum. Kada jednom postaneš dio toga, nema ti spasa.

Filed under: bball No Comments
16Dec/080

RANDOM RULES

Posted by Gee_Spot

RANDOM 1.

Kada čovjek zna da je totalni fanatik? Pa kada mu podatak da su Bobcatsi potpisali Juwana Howarda tjera mozak na aktivnost. Juwan nije bio relevantan od dana kada se njegov ugovor više nije mogao koristiti u raznim tradeovima, a evo neki dan mu je Larry Brown ponudio minimalac do kraja sezone. Da li je moguće da je Sean May takvo debelo prase da ni sada kada je stigao Diaw niju u stanju igrati 20-ak minuta, te da im treba Howard kao osigurač? U dobra stara vremena Shawn Kemp je bježao iz hotela u McDonlads kako bi maznuo desetak Macova, ali Sean jede sve što mu dođe pod ruku, izgleda čak i lopte.

I uopće kakva je danas korist od čovjeka koji nikada nije bio ni snažan ni skočan te je cijelu karijeru izgradio na solidnom šutu sa poludistance te na činjenici da je uglavnom igrao u lošim ekipama u kojima nije bio prva opcija ali je uvijek ima više nego dovoljno lopti. Što mislite za koliko godina ćemo zaboraviti da je Juwan Howard uopće ikada postojao? I da, i on je vlasnik jednoga od onih smiješnih 100 milijunskih ugovora koji su se sredinom 90-ih djelili šakom i kapom prije nego se salary cap doveo u red.

Sinoć je glavom platio još jedan trener, red je došao i na Reggiea Theusa. Kingsi su upali u skupinu loših na Zapadu, ali zar ih nismo tamo i očekivali? I to još bez prvog (Martin) i šestog (Garcia) igrača koji su donedavno bili out zbog ozljeda. Ekipa je preko ljeta ostala bez prošlogodišnjeg najboljeg igrača, Artesta, ali to očito vlasnicima nije bilo dovoljno dobro opravdanja. Dali su Theusu lošiji roster od lanjskog, konkurencija se pojačala a oni očekuju iste rezultate. Naravno, Theus tvrdoglav kakav jeste, otvoreno je govorio o svemu, što ga nije baš napravilo miljenikom uprave. Stoga razloge njegove smjene treba tražiti ponajprije u tome, a tek zatim u razočaravajućim igrama Kingsa.

Kad maknemo ove trenerske nebuloze na stranu, činjenica je da iz dana u dan stvari na parketima postaju sve zanimljivije i da sezona dobiva novu draž. Doduše, ne u vidu neizvjesnosti jer Boston i Lakersi su i dalje uvjerljivi, mada i jedni i drugi imaju Ahilovu petu – Bostonova se zove kvaliteta Cavaliersa, a Lakersi pak imaju problem sa koncentracijom na oba kraja terena, olako primaju koševe i često nerezonski šutiraju.
Ipak, bude li Boston igrao svoju najbolju igru kada dođe vrijeme i budu li se Lakersi uigrali i posložili, uz puno veću razinu koncentracije, gledamo reprizu lanjskog finala.

LAMAR ODOM EXPERIENCE

I još jedna crtica o Lakersima. Radmanovićeva šetnja konačno je dosadila Jacksonu te je u zadnje vrijeme petorku izborio Walton, dok se Vlad preselio u Waltonovu dojučerašnju ulogu dodavača ručnika. Walton je inače idealan igrač za triangle offense zbog svojih asistentskih kvaliteta, ali zbog šuta iz vana prednost je imao Radmanović. U ovoj novoj podjeli snaga Waltonov šut iz vana može biti problem ne digne li ga ovaj bar na nekih 35%, ali što se tiče pasova Walton olakšava život Fisheru i Kobeu dok zauzimaju svoje pozicije u napadu, praktički glumi Pippena iz dana Bullsa, i uz sve u svakom trenu je u stanju pročitati situaciju i dati pravovremenu loptu Gasolu ili Bynumu na zicer.

Da je nekako moguće spojiti energiju Arize, Waltonovu inteligenciju i Radmanovićev šut dobili bi savršenog košarakaša, ovako iz tog miksa nekako moraju iscijediti 48 kvalitetnih minuta. U biti i nešto manje, jer Jackson i dalje u završnicama ostaje vjeran petorci koje je izgurala lanjski playoff. A u njoj Kobe je malo krilo, dok Sale Bez Savjesti Vujačić igra beka i poteže čim osjeti malo prostora. Tu je još Odom na četvorki, Gasol na petici te naravno Fisher kao play.

Što me dovodi do cijele ove situacije sa Odomom, za koju ne znam da li je tužna ili pak dobra. Čovjek je takav talent da je sramota da igra 25 minuta, a opet ima važnu ulogu, lider je druge petorke i igra u gotovo svim bitnim trenutcima utakmice. Izgleda zadovoljno, kao da je sve OK, a očito je da mu najviše odgovora što uopće ne mora pucati na koš. U ovo tekmi što sam gledao (posebice ova protiv Sunsa od prije tjedan dana) Lamar u napadu sudjeluje samo pasovima, dok su jedini pokušaji za šut oni kada baš mora potegnuti ili je sam na ziceru pa zakuca. Ali u isto vrijeme on je i među najboljim asistentima i skakačima momčadi, nerijetko i najbolji, a za posebnu pohvalu je brzina kojom se riješava lopte – nekada je Odomova igra bila nezamisliva bez driblinga na vrhu reketa.

Kako je brzi protok lopte ključ uspješnog igranja trokuta, ispada da je Odom srce momčadi koji tjera krv da teče idealnom brzinom. Njegova nesebičnost i spremnost da potpuno nestane čine ovu momčad boljom, i to svi shvaćaju. I Jackson koji mu prvi put u zajedničkoj karijeri ne prigovara na ničemu, i Kobe koji ga gleda pogledom punim zahvalnosti i sam pokušavajući biti bar malo nevidljiv. Lamar je KG ove momčadi, vezivno tkivo Lakersa. Ali nažalost nije karakter koji može zapaliti momčad.

U biti, nitko nije taj – Kobe je prezatvoren, Derek je prestar, Farmar preobičan, Odom prekompleksan, Gasol premekan. Kako god okreneš uvijek se vraćaš na to da je Bynum ključ, ali u tom slučaju bolje im je da se probudi. Jer momak je toliko lijen da u obrani uglavnom ispada, stoga ga i nema u završnicama. Iako je fizički dominantan nema onu žestinu i želju kakvu ima jedan Oden koji već sada konkurira Howardu po količini skokova koje skupi razmjerno sa vremenom provedenim na terenu. Bynum je pretrom, ali ne ograničenjima prirode već vlastitom voljom, i uspiju li Lakersi poraditi na njegovom pristupu i ulozi u momčadi, tek tada mogu razmišljati o borbi za naslov.

THE GAME(S)

I dok je spomenuta tekma Lakersa i Sunsa uglavnom iritirala zbog očito neiskorištenog potencijala obje momčadi koji je trčakarao umjesto da leti po terenu, dogodilo se nekoliko utakmica koje će biti teško nadmašiti čak i kroz cijeli ostatak sezone.

Prvo se dogodila ona drama između Mavsa i Spursa, triler sa dva produžetka koji kao da je ispao iz 2006-e a ne 2008-e. Uz neizvjesnost i hrpu dobrih poteza, ključno pitanje koje se nametalo ipak je prije svega smiješno. Dakle, zašto nitko već neko vrijeme nije u stanju zaustaviti Josea Bareu? Dallas se cijelo vrijeme održava na životu ovakvim potezima kratkog daha, prvo im na par tekmi pomogne Gerald Green, pa nakon što opet utone u autizam iskoči Antoine Wright, pa nakon što protivnici shvate da čak i Wright može pogoditi šut iz vana ako ga ostavite potpuno sama pojavi se Barea. Samo možemo nagađati što će se dogoditi kada se obrane malo ozbiljnije posvete sitnom Portorikancu, koji propalitet sa dna klupe će dočekati svojih 15 minuta slave.

I tako su Spursi posvećivali brigu Kiddu zaboravljavajući na Bareu, dok nas uskoro čeka obrnuta situacija. A što se tiče Dallasa, ako ti je četvrta najbolja napadačka opcija šut iz vana Jasona Kidda, teško da se možeš nadati stabilnijim vremenima. Kako su Spursi dobili na čistu snagu volje (poznato?), jasno je da su oni i dalje spremni boriti se za vrh, dok Dallas kreće u borbu sa Sunsima za osmu poziciju playoffa nadajući se da će atmosfera tamo biti još ustajalija od ove njihove.

I kad smo već spomenuo tu borbu za zadnju poziciju, molim lijepo da mi se objasni kako to da je u anketi na stranicama fantasy lige Houston dobio glas više od Phoenixa? Da ponovimo, tražili smo mišljenje o tome koja ekipa ispada kao deveta iz playoffa, Dallas je dobio 4 glasa, Phoenix samo 2, Denver 0, a Rocketsi 3. Sad, znam da ima masa navijača Sunsa u ligi, ali ovo više nisu Sunsi, zar ne? Rocketsi imaju i imat će probleme sa ozljedama, ali uvijek su ih imali i uvijek su uspijeli uhvatiti playoff. T-Mac je iako u raspadu još uvijek dovoljno dobar za povući jednu dobru seriju, Ming je u stanju sam dobiti tekmu, Artest je dovoljno dobar da nosi momčad kad njih nema, a klupa je krcata vrhunskim šljkerima poput Landrya, Scole i Hayesa. Nek svatko tko je dao glas protiv Houstona jednom rečenicom objasni zašto, baš me zanima je li moguće da se svi toliko boje ozljeda ili misle da će Adelman prije izgubiti ekipu od Portera ili Carlislea?

Nula glasova Denveru je očekivano, igraju stvarno dobro i podsjećaju na onu moćnu momčad tijekom prvih par mjeseci nakon Iversonova tradea. Spominjem to često, ali stvarno je malo falilo da te sezone ne ispadne samo Dallas u prvom krugu. Znate što je falilo? Billups. Iako i dalje Nuggetsi imaju dovoljno tragova kaosa, iako imaju rupu na dvojci te su prisiljeni koristiti beskorisnog igrača kakav je Jones, dovoljno stvari funkcionira predobro da bi se nečega morali bojati. Klupa je ozbiljna, a tri nositelja igre više nego sposobna. I dok je odlično gledati Nenea kako konačno ima prostora za igru, i Billupsa kako proživljava drugu mladost, najugodnije iznenađenje ipak je Carmelo.

33 koša u četvrtini koja je zabio neki dan nesretnim Wolvesima ulaze u povijest, eto nam još jedne tekme koju je trebalo vidjeti, ali druge stvari u njegovoj igri fasciniraju. Prvo, čovjek ne samo da igra ozbiljnije već tako i izgleda. Stalno je na skoku pod oba obruča, igra obranu i čak se baca za loptama, te mu jedini problem predstavlja nešto slabiji postotak šuta koji izgleda treba pripisati problemima sa rukom. Ja osobno prema njemu imam taj odnos obožavanja i mržnje, koji svakim danom sve više postaje slijepo obožavanje. Do sada su me gangsterski nastup i hrpa gluposti van parketa držali na distanci, ali danas slično kao i u doba dok sam ga smatrao boljim igračem od Lebrona ne mogu nego uživati u načinu na koji igra košarku. Imaš tipa koji izgleda kao svaki drugi atleta koji ne zna ništa od osnova, i onda tekma krene i Melo počne sa okretima, polaganjima, pivotima, fintama i shvatiš da pred sobom imaš najčistijeg old-scholl majstora današnjice.

Vrijedna spomena je i tekma između Blazersa i Magica. Znam, znam, po meni je svaka tekma Blazersa vrijedna spomena pa ovo nije tvrdnja koju treba shvatiti ozbiljno, ali na stranu navijačke strasti – tekmu treba vidjeti samo zbog načina na koji je Orlando pobijedio. I naravno zbog još jedne veličanstvene partije Brandona Roya, pa povjerenja kojega McMillan ima u divlji španjolski dvojac koji je u stanju u svakom momentu nešto stvoriti iz ničega, a i da vidite kako se bora ova dva diva pod košem Blazersa. Oden ima osjećaj za skok zbog kojega je već danas važna NBA karika, a Przybilla je slučaj za promatranje, čovjek je to koji nekako uspijeva iz svake situacije u kojoj se nađe izvući maksimum ma koliko god izgledi bili protiv njega. Da ne spominjem Aldridgeov snajper, čovjek je sa poludistance toliko dobar da samo na račun toga može u ligi igrati idućih 15 godina.

RANDOM 2.

U Torontu novi trener ali uglavnom stara posla, Bosh puca iz vana, obranu igraju od 5 do 15 minuta, a Bargnani je i dalje u rotaciji. Talijan se učvrstio na listi mojih najomraženijih košarkaša, njegova kurcobolja i nesposobnost donošenja inteligentnih odluka je iritantna. Doduše, Jamario Moon konačno se vratio u petorku, na malom krilu sve više minuta dobiva i borbeni Joey Graham te ovo već liči na nešto, sa njima dvojicom imaju bar nekakvu čvrstinu, dodatne skakače i agresivnost na oba kraja terena. Kapono bar zabija za razliku od Parkera, ali iako ga obožavam ne mogu ga zamisliti u petorci većinu sezone, njegove noge su premrtve da bi mogao 30-ak minuta jurcati po terenu za protivničkim vanjskim igračima. JK mora biti tricaš sa klupe kako bi stvarno koristio, ali i ovako je korisniji od mrtvog Parkera koji je nekada bar tu igru u obrani imao kao razlog postojanja. Jose sve vodi standardno dobro, na dvojci i trojci situacija se dakle popravlja, pa ispada da je problem pod košem. I to ne samo u minutama koje dobiva Bargnani (a koje bi se dekretom morale dodijeliti Humphriesu čim se vrati u rotaciju), već i u nemoći Bosha i O'Neala da zatovre reket. Bosh je sjajan, ali pretjeruje sa bekovskim igrama, da se bar svaki treći put kada opali šut sa poludistance namjesti u reket momčad bi bolje izgledala. O'Neal je pak čovjek koji nakon svakoga prekida igre pregledava svoja koljena i steznike koje ih drže, da kojim slučajem nešto nije ispalo putem od koša do koša. I taj čovjek je netko tko bi trebao sijati strah u protivnički napad, skupljati skokove i gurati se pod samim obručima? I onda je svizac zamotao čokoladu...

I za kraj vijest koja će rastužiti sve fanove Blazersa, među ostalima i dvojac koji stoji iza ovog bloga i koji se neki dan telefonski složio da bi Brandonu Royu služili kao kućne pomoćnice ako bi to tražio. Jebiga, više nema Sonicsa pa mi je nekako logično bilo prijeći na najbliži klub, pogotovo jer je na čelu istoga obožavani Mr. Sonic McMillan. Dodaj Roya i eto ti razloga zašto ćemo ovaj blog obojat crno-crveno (bi, kad bi znao kako se išta mijenja u wordpressu). Uglavnom, izgleda da Darius Miles opet pokušava pronaći klub i to tako što trenira sa Clippersima. Dvostruki šok – em njegov eventualni angažman može zeznuti planove Blazersa (odigra li određeni broj tekmi njegov ugovor se opet računa u salary cap), em čovjek trenira sa - Clippersima. Ili ovo drugo uopće nije šok. Mislim, može li se dogoditi još nešto da sezonu druge momčadi Los Angelesa učini urnebesnijom? Može li se skupiti još spaljeniji roster? Što je sljedeće? Dunleavy otkupljuje Marshalla od Cibone? Omar Cook stiže sa svojim bongovima nazad u domovinu? Quintell Woods poklanja štene svojim budućim suigračima? Ruben Patterson otvara dječji vrtić za potrebe momčadi? Da, bijaše jednom Jailblazersi. I bio jednom Dunleavy na čelu tih Jailblazersa. Dunn je tu, povijest se često ponavlja, sve skupa miriše na jednu lijepu proslavu važne obljetnice. Ili u slučaju Dariusa Milesa – na alkoholne pare.

Filed under: bball No Comments
15Dec/080

NBA=HNL (+TRADE RECAP)

Posted by Gee_Spot

Iako naslov zvuči kao nekakva jednadžba, stvar je puno jednostavnija od npr. statistike. Ovaj post osvrt je na dva tradea koja su se dogodila proteklog tjedna, a prije svega i priča o nikada luđim i brojnijim smjenama trenera u omiljenoj ligi. Baš danas popodne dok sam lagano kljucao za vrijeme još jednog kišnog dana, na monolitu je bila ona emisija koju vode Sušec Sin i žena koja je toliki butterface da joj ni u dekolte ne možeš zuriti (osim ako nisi Štimac). Sušec Sin, koji nije nasljedio ni zrno talenta, inteligencije i uopće osobnosti Sušeca Oca, tako je u jednom trenutku rekao kako je obilježje HNL (iliti ga Hrvatske Negledljive Lige) taj što se treneri mijenjaju kao čarape. Jadan, da samo zna što se događa u NBA, koja eto iz dana u dan postaje sve sličnija HNL-u. Pritom ne mislimo samo ne trenere, već i na tribine (OK, OK, čak i kao šala nema smisla jer niti u Memphisu tribine nisu onako sablasno prazne kao kod nas, ali da je posjeta pala jeste, bez obzira što Stern tvrdi drugačije - ja se ne sjećam da sam prije gledao tekme sa toliko praznih mjesta kao što sam ih vidio ove sezone).

McHALE

Nakon otkaza Mitchellu, Carlesimu i Jordanu na red je došao i Randy Wittman, bezlični i bezimeni vršitelj dužnosti trenera u isto tako bezličnom i bezimenom klubu koji onu sezonu Garnetta, Cassella i Sprewella vjerovatno danas doživljava kao san. Uopće, to što je Wittman ostao trener nakon što je McHale lani dao nogu Caseyu pod kojim momčad uopće nije ostavljala loš dojam samo je još jedan prilog tezi da Wolvesi pojma nemaju što rade. Umjesto da ovo ljeto pronađu čovjeka koji bi lagano mogao slagati temelje nekakve budućnosti, ostavili su momčad tipu koji od prvoga dana nije pronašao zajednički jezik sa igračima i koji je u biti tu bio tek da odradi sezonu rebuildinga, nikako da krene u novu i to sa postavljenim očekivanjima o napretku.

Stoga nije teško zaključiti da je Wittmanov ostanak bio tek jedan od načina na koji si je McHale produžio život. Zamislite da je Wittmana potjerao još lani i da je ovo ljeto dao bahati ugovor nekome poput Larrya Browna, te da nakon svega momčad nastavi gubiti. Netko bi morao platiti a to bi bio McHale a ne novopridošli skupo plaćeni trener. Ovako, rezultati su bili razočaravajući, što je važnije igre su bile grozne, i trener je dobio nogu. Samo ovaj put vlasnik Glen Taylor je bio pametniji te nije dozvolio McHaleu da se izvuće bez posljedica već ga je sjeo na klupu, u istoj maniri u kojoj su to ranije Knicksi napravili sa Thomasom.

Sam si skupio ovu momčad, sada je izvoli trenirati i napraviti nešto od nje, a ne se stalno izvlačiti na račun tuđe krivice. Uostalom, kada se samo sjetim razloga zašto je potjerao Caseya – jer nije bio zadovoljan učinkom momčadi koja je u njegovim očima trebala biti u igri za playoff. Da, samo problem je bio u tome što su Wolvesi u tom trenutku imali score 20-20 i bili u igri za playoff, da bi nakon dolaska Wittmana igrači digli ruke od svega. Lani pak, bez Garnetta, bilo je očito da se radi o bačenoj sezoni te je i Wittman bio dovoljan, ali danas je nekakvih pomaka trebalo biti. Osobito nakon dolaska Millera i drafta. Koji je opet posebna priča, Love nije loš igrač, ali Mayo stvarno ima potencijal da bude superstar. Da ne spominjemo koje je tragedija bila trade Roya za Foyea. Zamislite trojku Roy-Jefferson-Mayo. U biti, zašto ne bi pokušali biti pozitivni i umjesto da nabrajamo sve što je McHale napravio u vidu gafova, zašto ne bi složili listu najpozitivnijih stvari koje je McHale napravio pa makar to bilo i drugim klubovima:

1. poslao Garnetta u Boston i stvorio sadašnjeg prvaka

2. poslao Roya u Portland i stvorio budućeg prvaka

3. omogućio Memphisu budućnost poslavši im Ovintona J'Anthonya Mayoa, momka koji ima potencijal da bude Kobe za novo desetljeće

4. pretplatio Mike Jamesa pred nosom Rocketsima koji su mu već ponudili ugovor, time im onemogućio da si potpuno zeznu salary cap, što su ovi iskoristili da bi doveli Scolu i potpisali Landrya

Ima toga još i sve su to dokazi da je McHale očajan u ulozi menađera, ali za razliku od Thomasa koji je bio granični psihopat, McHale je dobričina koja svojim dobrim namjerama uglavnom popločava put u pakao. Stoga bi njegova trenerska epizoda, kao i prvi put kada je bio u sličnoj situaciji nakon što je Flip Saunders napustio klub, mogla biti pozitivna. Jer iako tvrdi da ne voli previše trenerski posao i da se ne vidi u toj ulozi, McHale je svoju prvu gažu odradio više nego dobro, izvukavši seriju pobjeda od ekipe koja je sezonu prije igrala finale Zapada. Njegova pojava i pozitivnost preporodili su igrače umorne od Saundersovih tikova, te su KG i društvo do zadnje tekme konkurirali za osmo mjesto na vječno jakom Zapadu.

Ova momčad Wolvesa slagana je po McHaleovim kriterijima. Love je dobio prednost pred Mayom zbog karaktera i radnih navika, Miller je momak o kojemu nitko nikada nije rekao lošu riječ, Al Jefferson je tip kojega je bilo sram tražiti bolji ugovor iako je kao nositelj kluba mogao tražiti više od 11 milja godišnje. McHale je u svakome od njih tražio fajtera i osobu na mjestu kako bi klub krenuo naprijed na račun pristupa i rada a ne nužno talenta. Samo, kako ići naprijed sa trenerom koji ne izaziva respekt niti kod dojučerašnjih tinejđera i koji nije u stanju igrača koji je po prirodi fajter natjerati da se bori?

I tako je McHale napustio svoju poziciju u uredu (na nju će najvjerojatnije uskočiti dojučerašnji pomoćnik i legandarni šuter Fred Hoiberg), te se spustio na teren kako bi svojom pojavom i karizmom razbudio momčad i ulio nešto samopuzdanja u momčad koja bez obzira na nedostatak kvalitete mora igrati bolje samo na račun svog karakternog profila. Prvi pokazatelji već su tu - nakon njegovog dolaska na klupu, sramotni pristup momčadi koji je rezultirao porazom od Clippersa sa više od 20 razlike, drastično je promijenjen te su uslijedili porazi od Spursa, Jazza i Denvera u kojima je momčad bila u igri do zadnjih minuta. Možda je poraz uvijek poraz, ali ima nešto i u nijansama.

Mislim, ne želim ničim reći da McHalea treba amnestirati od svih katastrofalnih poteza iza kojih stoji, ali da postoji šansa da se iza očajnog menađera krije dobar trener – postoji. Ako i izdrži samo ovu sezonu, siguran sam da će na kraju i Love i Jefferson biti bolji igrači samo zato jer su imali prilike raditi puno vrijeme sa jednim od najvećih post igrača ikada. I tu je ta osnovna razlika između Isaiaha Thomasa i McHalea – dok Thomas u cijeloj trenerskoj karijeri nije uspio ni jednog igrača, čak ni nekog playa playa napraviti boljim iako je sam bio jedan od najvećih, McHale se često spuštao iz ureda kako bi vježbao sa Big Alom. Mislite da je ovaj slučajno trenutno najkreativniji pivot igrač u NBA?

I dok su Wolvesi ovim potezom riješili dva problema, dobili su boljeg trenera i boljeg GM-a samim time što su makli McHalea, potez koji su povukli Sixersi čista je iracionalna panika. Jer bez obzira na sve mane, a ima ih, Maurice Cheeks nije kriv što mu nitko u momčadi ne može zabiti tricu.

CHEEKS

Mo ima jedan veliki problem, a taj je što čovjek nema svoj stil. Svi veliki treneri sa sobom nose svoje bilježnice ispunjene akcijama, ali ne i Cheeks. On je od one skupine koja sve umjesto u taktiku i vrste napada, polaže u odnose sa igračima i čeka da igra i identitet momčadi dođu sami od sebe. Dok jedan Skiles, kao primjer čovjeka sa potpuno drugačijim pristupom, od početka nameće momčadi svoj stav i plan, Cheeks čeka da se stvari poslože same od sebe. Tako je bilo i u Blazersima, iz kojih je potjeran jer njegova blaga priroda nije nikako odgovarala momčadi punoj likova spremnih iskoristiti blagost trenera.

Naravno, ta dobrota nije razlog da se nekoga trpi i definitivno nije dovoljna da budeš dobar trener, treba pokazati i nekakvo znanje o košarci, ali nitko ne može osporiti da su s vremenom mladi Sixersi stasali uz Cheeksovo duhovno vodstvo, prošle sezone se definiravširali kao radnička i trkačka momčad koja može do rezultata fizikalijama i upornošću.

Stoga je Cheeks idealan trener za momčadi koje prolaze kroz proces rebuildnga, nešto kao mlađa verzija Paula Silasa, njegova blaga priroda kod pravih igrača zasigurno će biti korisnija od autoritativnog pristupa kakvog njeguju Brown ili Skiles. Ali kada momčad treba napraviti korak naprijed, kada iz faze stvaranja treba prijeći u onu sljedeću kategoriju, kategoriju playoff izazivača, e tu mane Mauricea Cheeksa dolaze do vidjela. Svima je bilo jasno da dolaskom Branda ova momčad više neće moći trčati i da se bez šutera ne može igrati kontolirana košarka. Također, svi znamo da Andre Miller nije tip playa koji može biti jednako koristan u organiziranom napadu i u brzoj tranziciji. Dakle, trebalo je uigrati ili nižu petorku sa Brandom na petici, ili ukinuti ovlasti Milleru, ili naći jednog tricaša koji bi kaznio udvajanja na Brandu.

Ovaj prvi dio sezone Brand uopće nije igrao u postu već se uglavnom postavljao na vrh reketa odakle bi ispaljivao one svoje nekada puno preciznije projektile, i to nakon što bi vanjski igrači ušli u reket i odigrali mu povratnu loptu. Paradoks ove situacije je da ovakvim korištenjem Branda nisu riješio ni onaj drugi problem koji si imao prije, koševe iz posta jer je Brand praktički sveden na šutera, dok su oni koji bi trebali biti šuteri ti koji odigravaju povratne lopte, iste one koje bi Brand odigravao da ima kome kada bi se spustio pod koš i bio udvojen.

U svim ovim komplikacijama ispada da Sixersi niti su uklopili Branda u svoj stil, niti su stvorili novi stil oko Branda. U biti sigurno je da bi danas imali bolje rezultate da su umjesto Branda ovo ljeto potpisali jednog šutera i da su nastavili sa onim načinom igre koji je proizašla iz tri godine strpljenja koje su jedni drugima povjerili Cheeks i igrači. Ovako, odrekli su se nečega na čemu su radili radi nove ideje koji niti tko ima nitko tko zna provesti u djelo.

Stoga je trener koji će znati postaviti napad tako da iskorisiti i onaj dio Brandove igre koji se može postaviti leđima košu neophodan, ali isto tako neophodan je i profil igrača koji takvu Brandovu igru može iskoristiti. Cheeks, ma koliko se nepotreban ovaj otkaz činio, morao je otići jer više nema vremena čekati da se stvari slože same od sebe, treba djelovati jer u momčad je ulupana ogromna lova i cijeli ugled GM-a Stefanskog koji je još na početku sezone izgledao kao genij. Cheeks treba dobiti šansu sa novom mladom ekipom (Grizzliesi?), s tim da moramo naglasiti - iako se još jednom pokazalo da nije trener koji može bezbolno preproditi promjenu identiteta ekipe, treba biti pošten pa priznati da nije ni mogao bolje sa ovakvim rosterom. Koji teži ozbiljnoj playoff košarci a na kojem nema ozbiljnog šutera iz vana.

Nekoga poput Jasona Richardsona, koji je nedavno postao jedan od najsretnijih ljudi u NBA.

J RICH

Naravno, sreća koju Richrdson osjeća jer konačno igra u ozbiljnoj ekipi možda bude kratkog daha, kada jadnik osjeti da ova Porterova verzija Phoenixa baš i nije toliko ozbiljna.

Nego, krenimo od samoga tradea. Zašto su se Bobcatsi odlučili za ovakav potez to je valjda jasno samo njima, dati kompletnog igrača kao što je Richardson za potrošenog Bella i limitiranog Diawa na prvi pogled nije naročito pametno. Financije u ovom slučaju nisu igrale pretjeranu ulogu, Diaw ima ugovor koji gotovo pa kompenzira Richardsonov tako da ušteda na Bellu neće biti naročita.

Razlozi leže u potrazi za smislom, i kod jednih i kod drugih. Što je naročito tužno u slučaju Sunsa koji su smisao našli odavno, da bi sada praktički iz kluba tjerali ljude koji su se usudili glasno izreći da ovaj eksperiment sa Porterom nije nužno najpametnije rješenje. Tim je pak još tragičnija situaciji u Charlotteu, ispada da su pristali na prvi trejd koji im je ponuđen samo da Larry Brown dobije igračku koju je sam sastavio.

Maknimo na stranu osjećaje koji nas vežu za stari Phoenix i jasno je da ovim tradeom Sunsi postaju bolji. Ulaze u nešto veće financijske obaveze ali dolaze do igrača koji im može oživiti ustajali napad i koji je bek šuter kakvoga nisu imali od dana kada ih je napustio Joe Johnson.

A aAko se već napad Sunsa neće preporoditi dolaskom ovakvog strijelca, preporodit će se sam Richardson, jer iako se ne radi o kompletnom igraču i all-round majstoru kakav je jedan Johnson, čovjek sada ima priliku zabijati iz sitaucija za koje nije znao da postoje. Ljudi ovakvog talenta rijetko su u sporednim ulogama, ali kraj Amarea, Nasha i (nažalost) Shaqa, J Rich je osuđen na pozadinu. I što je najluđe, kako se radi o tipu koji ne uživa previše u svjetlima reflektora, to bi mu ovaj život u sjeni mogao savršeno odgovarati.

Samo, javlja se jedno pitanje – zašto plaćati tri sezone 12 milja godišnje za tricaša iz kuta? Zar to još bolnijim ne čini cijelu situaciju sa Johnsonom koji bi za tu lovu ostao u Phoenixu i vjerovatno donio naslov? Naravno da ovaj trade ima smisla samo onda kada se J Rich potpuno uključi u napad, a to se može dogoditi samo u jednom slučaju – da Sunsi ponovno postanu Sunsi.

Jer ovo što smo do sada gledali bilo je jedno veliko ništa:

- Porter pokušava križati Saundersove Pistonse sa D'Antonievim Sunsima kao kakav doktor Moreau na nekakvom udaljenom otoku

- Nash je zarobljen kao ptica u kavezu, umjesto da trči mora spuštati loptu pod koš, totalno dekoncentriran više ne liči na sebe, čak ga i šut izdaje (tu moramo istaknuti i njegov dio krivice, dvostuki MVP ne smije dozvoliti da ga nešto toliko izbaci iz takta da izgubi šut, Nash je u ovom trenutku više Steve Blake nego Steve Nash)

- Amare je nesretan, izgubljen i kao i uvijek sebičan, i iako je tužno gledati kako njegove lopte idu Shaqu pravo pitanje je zašto dokazani letač ima tako jadan prosjek skokova i blokada i ne igra obranu ni na nakon 5 punih sezona u ligi (plus još ona jedna na štakama)

- Shaq je na trenutak spreman sjediti ako to pomaže momčadi, govori kako će se maknuti ako ekipa misli da trkom može pobjeđivati, onda nakon što zabije 35 preko nesretnog Boguta, izjavi kako može on tako uvijek kad bi samo imao lopte. Pa čovječe cijelu sezonu imaš lopte, bar dok si u stanju biti na terenu. U ovom trenutku graditi ekipu oko Shaqa isto je kao da dižeš kuću na onom otočiću na pacifiku što je 15 centi iznad mora i za kojega se zna da će ga već ne sljedeći uragan nego sljedeća malo jača oluja poplaviti. Besmisleno i bez pogleda u bolju budućnost, kao ulaganja u autoindustriju koja proizvodi automobile koji troše 15 litara na 100 kilometara. To više ni prosječni Amer ne bi kupio, stoga se ja pitam zašto Kerr i Porter toliko vjeruju Shaqu?

Sunsi su na rubu šizofrenije, nitko ne kuži nikoga i stoga nikakvi tradeovi ne mogu promijeniti sliku ove momčadi. Jer njima ne treba talenta, njima treba smisao. Sunsi su kao čovjek u srednjim godinama koji ima sve – posao, obitelj, ali onda se zapita čemu sve to, nekad je u mladosti bilo ljepše, pa počne raditi ludosti. Kerr mora prihvatiti da ova jezgra više nema šanse za naslov, ali da i dalje može biti opasna. Ili to, ili krenuti u pravi rebuilding te dopustiti Nashu da zaigra ili u Kanadi ili opet sa D'Antoniem.

Sunsi da bi opet bili veliki moraju prihvatiti svoja ograničenja, i početi raditi posao a ne grintati kao mala djeca. Jer iako smo svi razočarani što više nema napada od 7 sekundi ili manje, još više nas boli što Nash i društvo djeluju kao plaćenici a ne ljudi koji žive za košarku.

I tu se sad vraćam na tezu da dolazak J Richa ima smisla samo ako Sunsi opet postanu Sunsi. A to znači da opet zaigraju run and gun. Stvar je jednostavna – Shaqa treba ili poslati u mirovinu ili ga sjesti na klupu i koristiti samo po potrebi, i to ne više od 20-ak minuta. Počni opet trčati sa Nashom kao pokretačem svega, stavi Amarea pod koš kao centra (obrana će ti i dalje biti katastrofa, ali bar će biti prostora za maloga da zakucava, plus će i kao prvi visoki opet biti zadovoljan te će se bar truditi da nekoga blokira), i dok njih dva vrte pick n roll okruži ih sa tri šutera. Tu su Barbosa, Richardson i Barnes, dobri stari Hill još uvijek može pomoći sa klupe lucidnim dodavanjima i suzama sa poludistance, a tu su i dva ultimativna fajtera Dudley i Lopez, čak i onaj nesretni Amundson, koji mogu pomoći u skoku i faktoru borbenosti.

Ovo nije konkurentna ekipa kao prijašnje, jasno zato jer nitko ne može igrati na način na koji je to radio Marion, ali mogu opet biti zabavni. Nešto kao Warriorsi od prije sezonu ili dvije. Uostalom, ako bolje pogledate, zar nisu baš J Rich i Barnes bili dio one momčadi koja je razbila Dallas u prvom krugu playoffa, i to uglavnom u ulogama četvorke u Nelsonovoj ultra-niskoj postavi?

Pa zar nije bolje biti kopija Warriorsa koja se može nadati čudu u playoffu nego ova momčad bez identiteta koja niti smrdi niti miriše i koja je sa ovakvim raskorakom u željama igrača i vodstva kluba na najboljem putu da bude deveta momčad Zapada?

DANIELS

Puno manje brige muče Wizardse i Hornetse, jedni su sigurno u lutriji a drugi su sigurno u playoffu. Nešto sporiji start Hornetsa polako se zaboravlja, momčad se lagano zahuktava i čini se da je Byron Scott opet posložio stvari. Paulu i Poseyu se sve ozbiljnijim pristupom priključuje David West, Rusual Butler unio je u petorku solidnost u obrani kakvu ne mogu pružiti ni Peterson ni Stojaković usput pogađajući svoju porciju trica. Još im samo fali puni učinak Chandlera koji još uvijek mislima nije u novoj sezoni i eto nam naših Hornetsa.

Trade za Antonia Danielsa na prvi pogled nije velika stvar, ali je važan jer Scott sada u rotaciji ima čovjeka kojemu može vjerovati što sa Mikeom Jamesom nije bio slučaj. Iako je očito da je Daniels izgubio korak i da više nije combo-bek koji može zabiti, već se pretvorio u jednog solidnog back-up playa, njegova rutina i ozbiljnost pomoći će momčadi na sličan način na koji pomaže prisustvo jednog Poseya.

Karakterni veterani vrijede zlata, pogotovo ako su u stanju i biti korisni. A Daniels iako više nije ni sjena čovjeka koji je kroz playoff vodio neke sjajne momčadi i ostavljao trag u važnim utakmicama, još uvijek je koristan. Ne gubi loptu, ne komplicira i igra solidnu obranu (što su sve karakteristike kojima se James nije mogao pohvaliti), a dodao je i pristojan šut za tri kako bi nekako nadoknadio nedostatak eksplozivnosti.

Washington je pak omogućio vjernom veteranu da zaigra u ozbiljnoj momčadi, usput se riješivši dodatne godine njegovog ugovora. Mike James ionako im nije potreban osim da popuni roster, puno bitniji im je podatak da ga ne ljeto neće više biti. Što im ostavlja još malo prostora da se pojačaju za ubuduće, a pojačanja su im nužno potrebna. Dovođenje Javarisa Crittentona iz Memphisa koje je bilo nužno da se cijela priča zavrti sa strane salary capa također je razumljiv potez, s obzirom da ne idu nigdje imat će dovoljno minuta za ponuditi mu kako bi konačno vidjeli vrijedi li taj famozni treći play Memphisa išta. Grizzliesi su tako dali nebitnog igrača za budući prvi pick, Washington je oslobodio nešto prostora na salary capu i doveo moguće pojačanje na probu dugu cijelu sezonu, a Hornetsi su potencijalni problem u svačionici i na terenu zamijenili za pouzdanog veterana.

Sve u svemu trade oko kojega se ne treba uzbuđivati, ali koji u svoj svojoj minimalnoj važnosti za širu sliku, ima više smisla za jedan svakodnevni život kluba nego puno veći trade između Bobcatsa i Sunsa. Jer ovakvim sitnicama gradi se put naprijed, dok su očajnički potezi uglavnom znak očajničkih vremena.

Filed under: bball No Comments
4Dec/080

POWER RANKINGS, PART 2.

Posted by Gee_Spot

Prije nego prijeđemo ne ono bitno molim jedan lijepi pljesak za Briana Colangela. Trebalo mu je možda godina i pol previše, ali konačno je dao nogu Samu Mitchellu. Bless you, Brian! A sada na posao.

MJEHURI OD SAPUNICE

13. DALLAS MAVERICKS

Iako su trenutno u solidnoj seriji rezultata, svakome tko zagrebe ispod brojki jasno je da Mavsi nisu ni sjena onih starih. Njihova ovesezonska nemoć ne proizilazi toliko iz pada učinka glavnih igrača, iako je primjetno da Kidd nije ništa bolji i mlađi (iako kao njegov najžešći kritičar moram priznati da igra malo bolje nego lani, ali pripišimo to početku sezone), te da Dirk postaje sve jednodimenzionalniji i predvidljiviji sa onim svojim skok-šutom unazad sa vrha reketa. Howard gotovo da i nije zaigrao zbog raznih zdravstvenih problema što im isto ne pomaže da ostave bolji dojam, ali ono što ih ubija je tanašna klupa. Dirk, Terry i Howard su vrlo dobre 1-2-3 opcije, Kidd i Dampier su solidni, ali ostatak momčadi izgleda kao Nagasaki u ranu jesen 1945.

Brandon Bass je neprepoznatljiv, Stack je gotov, Diop toliko slab da prema njemu Dampier izgleda kao Ewing. Back-up bekova i nema, osim solidnog i razigranog Antoinea Wrighta koji ima jedan mali problem – nema šut. Igra obranu, ali napadački ovisi o kontri i pravovremenom pasu. Gerald Green pak može zabiti ali ne igra obranu niti uopće zna koga bi trebao pratiti, Bareu da ni ne spominjem jer odmah dobijem osip na nezgodnom mjestu. Nije bolja situacija ni na krilima, evo dok nema Howarda zrak troše beskorisni likovi poput Shawnea Williamsa koji je potjeran iz Indiane jer ga košarka zanima otprilike kao i mene lacrosse, ili jedan James Singleton koji je sljedeći igrač Cibone (dobar šljaker, nogometnim rječnikom rečeno ne zna napraviti dvije na nozi ali bar ne bio incidentan).

Lako im je dok Jason Terry igra u životnoj formi, ali kada njega prođe šutersko ludilo i kada se pogledaju u oči vidjet će da imaju 3 dobra igrača lagano zasićena atmosferom, još dvojicu solidnih na ključnim mjestima za igrati ozbiljnu košarku – na playu i centru, te trenera koji zna da ne može daleko sa ovakvim rosterom pa bar pokušava igrati gledljivu košarku. Sve ćemu se mogu nadati je utješni nastup u playoffu, uspiju li završiti ispred Sunsa, Nuggetsa, Rocketsa ili Spursa i nekako dohvatiti tu osmu poziciju trebaju dignuti spomenik Carlisleu. Sve u svemu, Mavsi su uvijek idealni za početi pregled momčadi od sapunice - izgledaju dobro, ali čim zagusti raspuknu se.

12. DETROIT PISTONS

Oh, kako su moćni pali. Ekipa koje je krenula u sezonu sa 4 pobjede i za koju smo se mogli okladiti da će po čistoj inerciji doći do 50 pobjeda, dovođenjem Iversona postala je bolno osrednja. I nema tu govora o nikakvom privikavanju, slaganju, već se tu radi o tome kako Iverson nije u stanju poput Billupsa momčad učiniti boljom. Chauncey nije bio bajan kreator, ali je bio playmaker. Chauncey nije zabijao u serijama, ali je bio point guard kada je trebalo. Da se poslužimo analogijom koja paše uz Detroit - pokušajte izvaditi volan iz automobila i voziti. Naravno da ne ide.

Novi volan Pistonsa stoga treba biti Stuckey, samo koga sjesti na klupu - Ripa ili Iversona? Mislim da ni Dumars nema muda za ovako nešto, ali nema veze, bitno je da od iduće sezone automobil opet vozi, i to na dosta jeftinije gorivo. Ovu sezonu Pistonsi će se uglavnom služiti javnim prijevozom. Što je vjerovatno razlog zbog kojega je AI već uspio preskočiti jedan trening. Šalu na stranu, potez je ovo kojim Iverson kao i obično poručuje da je njegov kung-fu jači od onog ekipe, Currya ili Dumarsa. Neustrašivi AI, sam protiv svih. Pa nek Curry sada slaže momčad koja bi se trebala boriti za vrh.

Na papiru stvari nisu loše, stavimo li na stranu njegove mušice Iverson i dalje može imati sjajnih večeri. One su doduše sve rijeđe, ali dogode se. Rip, Sheed i Prince nisu zaboravili igrati košarku, Stuckey i novi val koji predvodi donose potrebnu svježinu a ima tu i dobrih veterana po klupi. Ali Pistonsi su sada momčad bez duše, duše koja je ionako bila zatrovana nerealnim odnosom prema vlastitim snagama. Samo ih klinci mogu spasiti, ali čak i njihove igre bitnije su više za sljedeće sezone nego za ovu. Ova je arhivirana onoga dana kada je Billups krenuo put Denvera.

11. PHOENIX SUNS

Tužno je gledati Nasha ovako poslovno nastrojenog bez emocija, kako se muči savladati onaj impuls koji ga tjera da trči, gura loptu naprijed, ulazi pod koš, šutira preko ruke. Tužno je gledati Amarea kako je zbunjen ne zbog toga što nije prva napadačka opcija, već što nema ni jedne akcije koja bi išla preko njega ili mu bar očistila prostor za djelovanje. Najtužnije pak je gledati kako Porter daje ogromne ovlasti Shaqu i kako se svaka lopta spušta u post tom nepokretnom divu, iako smo svi još lani nakon što je došao znali da čovjek može, mora i treba biti tek pomoćna radna snaga.

A on je evo, u kaktusu mladosti postao nositelj igre. Srećom, nije u igri previše, svako malo propusti tekmu zbog odmora, pa onda i igra počen ličiti na one Sunse koje smo znali i voljeli. Sjajna taktika nema što, imati jednu igru za danas a drugu za sutra. Kako je krenulo ne bi me čudilo da Porter dobije nagradu za trenera godine. Uglavnom, za predvidjeti kako će ovo završiti ne treba biti Nostradamus. Kvragu, ne treba biti ni prilično bistar labrador. Jednadžba glasi nekako ovako – svaki napad koji umjesto preko superiornog (Amare) ide preko inferiornog (Shaq) igrača, ima manje šanse da uspije. Znači, Phoenix ne samo da muku muči sa tankom rotacijom, neadekvatnim fondom igrača, upitnim identitetom, već si još i samo odmažu krivom igrom. S obzirom na sve minuse koje je Porter pokazao u ovih mjesec dana, Phoenix i predobro stoji, ajde bar su u stanju dobiti ove od sebe slabije momčadi (dok takvih još ima).

Ono što je dobro štimalo na početku, rotacija, s vremenom nestaje. Sve manje je u igri Dragića, Hilla i Lopeza. Dok se za Dragića nije čuditi, Lopez i Hill ono što dobiju odrade više nego pošteno. Raja Bell i Barnes igraju dobro, posebice je hvale vrijedan Barnes koji je sa obzirom na minimalac koji prima MVP lige po učinku. Nash i Shaq se odmaraju, pa se onda u sljedećoj tekmi raubaju preko svake mjere, a za to vrijeme Amare je praktički neiskorišten. Hej, Porter možda nije vizionar kao D'Antoni sa svojih 7 sekundi ili manje, ali je nekakav vizionar - njegova rotacija igrača nema veze s mozgom, te stoga očito mora da se radi o nečemu do sada neviđenom. A kako je on to očito zamislio nekako a nije nigdje vidio, onda je čovjek molim lijepo - vizionar.

10. ORLANDO MAGIC

Dok god ne pronađu protutežu Howardu u jednom pravom vanjskom igraču vrhunskog talenta koji može nositi teret kada je najpotrebnije, bit će u ovoj skupini. Turkoglu nije taj, iako je dobar i ove sezone očito je da su protivnici shvatili tko je glavni pokretač u momčadi i ostavljeno mu je manje prostora. Kako Hedo nije čovjek koji ga može stvoriti sam jer živi od korištenja onoga što ostane od drugih, znači radi se o igraču kojega se da uštopati. Sad, da Magic ima nekoliko košarkaša koji su sličnog profila, možda bi se mogli sakriti iza toga i Howarda, ovako su lako čitljivi.

Lewis je ograničeni strijelac, Pietrus je streaky atleta, te je uz Hedu jedina nada za nekakvim širim napadačkim rješenjima Nelson. Mada je realno i on tip koji više nadopunjuje nego vodi, u stanju je bar šutnuti i proigrati nakon ulaza. Howard pokazuje napredak u svim segmentima, ali slobodna bacanja uvijek nađu načina da postanu kočnica. Ujednačenost njihove petorke nije loša stvar, ali osrednjost jeste. Magic ima balansiranu ekipu bez velike mogućnosti rasta i tanka klupa dodatno otežava situaciju. Dok se traži drugi igrač koji bi dignuo razinu kvalitete, pomogao Howardu i olakšao život Nelsonu i Hedi (kako bi onda svi skupa olakšali život Lewisu), Orlando će na račun Howarda skupljati pobjede, ali isto tako će i ispasti možda već u prvoj playoff seriji jer ono što Howard prospe neće imati tko kupiti.

09. DENVER NUGGETS

Što ti je pravi potez. Ne samo da su popravili kemiju i poboljšali igru, već su postali ozbiljnija momčad. I to ne samo zaslugom Billupsa, već i zbog toga što se Iversonovim odlaskom sve bolje posložilo. Carmelo se oslobodio i pokazuje znakove da postaje pravi all-round igrač, klupa je šira i ozbiljnija jer Carter ne mora više na silu startati kako bi Iverson imao vremena za šetnju. Naravno, neke boljke su ostale, ali nakon lanjske sezone obojane negativnim vibrama i čudnom košarkom, ovo danas čisto je veselje. U biti više u ovih mjesec dana sliče na onu momčad koja je prije dvije sezone namučila Spurse u prvom krugu playoffa, nego što su to bili u bilo kojem trenutku lani.

Dobar razlog zašto su tada i sada bili dobri zove se Nene. Očito je da ovaj Brazilac kada je zdrav može zabijati kako poželi, njegov učinak kao trećeg igrača donosi novu razinu momčadi i jednako je bitan za dobre igre kao i Billupsov dolazak ili Carmelova ozbiljnost. Ova trojka u kombinaciji nova je jezgra Nuggetsa. Billupsova mirnoća i muda, Anthonyeva lakoća zabijanja i Neneova spretnost pri realizaciji iz reketa nove su mantre u gradu, a ostatak momčadi već zna svoje uloge. Carter, Kleiza, Balkman, Andersen čine šljakerski dio klupe, i to odličan dio, Smith je 1 na 5 strijelac zadužen za koševe. Pa je tu i Martin sa svojim koljenima, korisniji nego ikada u Denveru, pa opet nasmijani Karl.

Svi su euforični zbog ovako dobrog početka da bi obzirom na igrački talent bilo glupo očekivati da Denver ne iskoristi trenutak i propusti playoff. Naravno, u slučaju da se jave prve sumnje, a ima razloga da ih bude, euforija se lako izgubi. Koji su to razlozi? Pa Chauncey više nema noge za juriti mlađe i brže, Nene još nije imao sezonu a da se nije nekako polomio, a Carmelo usprkos primjetnom trudu i all-round odnosu na igru šutira slabije od očekivanoga. U biti, njihova priča je slična onoj

08. HOUSTON ROCKETS

U prvih desetak utakmica izložili su nam uzorak cijele sezone. Ming i T-Mac već su imali prve probleme sa ozljedama, s tim što izgleda da T-Macovi problemi nemaju kraja. Artest je već prozivan, prvo je šutirao previše trica bez učinka, pa je onda trošio previše lopti uopće, da bi nakon toga izbjegavao uopće šutnuti. Pravi drama queen, sa njim nikada nije dosadno (a ni pretjerano ugodno). Minga se i dalje forsira po 40 minuta, Alston i dalje nije vrijedan povjerenja, i praktički jedine dobre vijesti su solidna rotacija visokih i stupanje na scenu combo-beka strijelca Brooksa koji omogućuje lagano premještanje Alstona na klupu.

Čak i dok pobjeđuju osjeća se ta krhkost na kojoj stoje, stoga su u njihovom slučaju i negativne i pozitivne serije neminovne. Talenta ima, ali realno ovaj roster nije ništa bolji od lanjskoga. Artest je, kada maknemo učinak na psihu svih oko njega, ipak kvaliteta u igri više, ali kako je T-Mac u padu a Battier presličan stilom igre da bi dobili puno zajedničkih minuta to su praktički njegovim dolaskom više zadržali balans nego se nešto naročito popravilo.

Uglavnom, proći će sezona u priči o tome mogu li ovi Rocketsi napraviti nešto ozbiljno, bit će argumenata za to i to, neki će ih čak vidjeti i dalje od ove pozicije, a onda će doći prvi krug plaoyffa i razbit će ih prva prava ekipa na koju nalete. A kao što ćemo vidjeti u nastavku, sve ostale ekipe su prave.

PLUTAJUĆE MINE

07. SAN ANTONIO SPURS

Još lani bili su izazivači, prvi dio sezone čak su izgledali kao najjače momčad lige, ali tako je bilo sve dok se nije pokazalo da je Boston prava stvar i da su Lakersi ozbiljni. Kasnije, kada su se ovi starčići iz rotacije raspali, plašila nas je i sama pomisao da bi mogli gledati finale između njih i Bostona i usput umrijeti od dosade. Sada se toga više ne moramo bojati. Lakersi su pokazali da su ranjivi i da više nisu u stanju obrambeno pokriti raznovrsniji napad, niti mogu svi 48 minuta pratiti ritam ekipe koja ima dobro složenu i široku rotaciju. Kako su u ovu sezonu ušli bez pravih pojačanja, još istrošeniji i tanji, očekivanja su se uglavnom kretala oko nastupa u playoffu te poraza od ekipa koje su još lani mogli dobiti na rutinu - Hornetsa, Jazza ili Blazersa.

I onda se dogodilo nešto najbolje što je moglo, iako je ispočetka izgledalo loše. Serija ozljeda tijekom koje su ostali bez Parkera i Manua ne da ih nije dovela pred zid, već su iz ničega stvorili klupu. Tako su jedan Udoka i Bonner definirali svoje uloge, radi se o ograničenim igračima koja mogu poslužiti samo u određenim situacijama (Udoka na male petorke, Bonner protiv zone), Finley i Bowen pomirili su se sa svojim sve većim ograničenjima uzrokovanim godinama prihvativši uglavnom boravak na klupi, a kao prvi pomoćnici Timmyu, Emanuelu i Tonyu nametnuli su se Mason i Hill. Dok se od Masona očekivalo par trica i povremena šuterska serija, ugodno iznenađenje je njegova ozbiljnost, mogućnost da pokrije obje bekovske pozicije te čak i da napada obruč. Idealan bek za petorku koji ulaskom Manua seli na malo krilo ili na playa, što Popu omogućuje većinu vremena igrati sa najkvalitetnijim igračima. Hill je pak totalni šok, radi se rookieu za kojega valjda nitko osim Spursa nije znao prije drafta, a sada ispada prava krađa. Iako nominalno play, Hill je tipični combo bek koji stalno nešto vrti, kreira, uvijek je aktivan i sposoban napasti obruč u svakom trenutku. Praktički su dodali ocvalom napadu dva igrača koji su u stanju serijom koševa držati momčad u igri te su sada po tom pitanju među najširima u ligi. U svakom slučaju napad im je potentniji nego lani.

Ali to ne znači da su bolji nego lani, jer obrana je i dalje veliki problem. U ovih mjesec dana bez Manua i Tonya igrali su uvjerljivo najsporiju košarku u ligi, sve je išlo preko Timmya i faulirali su više nego inače kako bi protivniku dozvolili što manje kontri i polukontri. Tako su prikrili činjenicu da su Oberto i Thomas mrtvi, te da ono što stoji na terenu nisu ništa drugo nego njihovi leševi obješeni o nekakav konop koji visi sa krova dvorane. Kako povratkom Tonya i Manua te rođenjem Hilla i Masona mogu sporost ostaviti po strani, to im više neće paliti igra koju su do sada igrali jer ovoj ekipi treba prostora. Stoga se obrana više neće sastojati od faulova i guranje već od toga kako je dobro igra pojedinac i koliko se međusobno pomažu, a tu nastaju problemi jer oba centra više ne stignu zatvoriti reket. Gurati Timmya pod koše nema smisla jer nemaju ni četvorke koja bi pomogla te sve ovisi o Popu. Uspije li prije playoffa dovesti još jednog Nazra Mohammeda, eto nam Spursa u maksimalnom izdanju. Samo, kao što smo već rekli ni to maksimalno izdanje nije više dovoljno da se smatraš favoritom protiv mlađih ekipa. Jednostavno, kad tada se mora dogoditi smjena generacija i to je kako izgleda napravljeno ove sezone. Spursima svaka čast što su za razliku od ostalih veteranskih momčadi bar ostali opasni.

06. NEW ORLEANS HORNETS

Bill Simmons u zadnjem postu tvrdi da je odnos između Chrisa Paula i Byrona Scotta problematičan te da u tome leži glavni razlog loših igara Hornetsa ove sezone. Ja mislim da se ovdje više radi o nečemu drugome. Naime, da bi jedna ekipa postala velika ona se mora suočiti sa svojim ograničenjima, a Paul i društvo očito to očito još nisu napravili. U biti baš mi se čini da ih samo Scott drži na zemlji, jer na kraju krajeva jedini on ima iskustvo života u NBA i dobro zna kako je to kada misliš da si bolji nego jesi. Lanjski uspjesi ostavili su traga, momčad je povjerovala da je po defaultu bolja od većine protivnika, što je glavni problem - kvaliteta je nešto što u NBA trebaš dokazivati iz večeri u večer.

Kako se radom radi o sjajnim momcima nema sumnje da će uskoro bez većih šokova Hornetsi krenuti u serije pobjeda i da će Paul i Scott opet imati odnos iz snova. Ali oni opipljiviji problemi i dalje ostaju - preovisni su o Paulu, nedostaje im drugi čovjek koji može nešto stvarati a ne samo živjeti na račun onoga što CP3 stvori. Hornetsi su ko zapadna civilizacija, jedan radi a deset uživa u plodovima toga rada. E pa to mora prestati!!!! Klupa je mizerna, a Poseyev dolazak gotovo je anuliran naglim starenjem Petersona i Stojakovića. Tako da u principu imamo talentom slabiju momčad od lanjske (jer nema više Pargovih 10 koševa), dok ta snaga koju su dobili iskustvom lanjskog playoffa i dolaskom dvostrukog NBA prvaka još ne dolazi do izražaja jer se traži da proradi kemija, odnosno traži se filozofija koji bi im objasnila kakav je njihov ovogodišnji put, smisao postojanja i tko su oni uopće.

Krv, znoj i suze svih prisutnih, još jedna hall of fame sezona Paula, te potpuna koncentracija Westa i Chandlera, i eto nam Hornetsa koji mogu iznenaditi izazivače. Ostane li West u oblacima vlastite skok-šuterske veličine umjesto da se spusti na stvarnost u kojoj je šljaker koji tu i tamo treba ići na skok, ostane li Chandler mislima van terena (imao je nekih obiteljskih zavrzlama pa mu je donekle opravdano) sa upola manjim učinkom, ne treba nas čuditi svako sljedeće razočaranje. Jer može Paul kreirati i Scott objašnjavati neke zakonitosti života, ali ako ostali ne nadograđuju njihov rad sve je uzalud. Srećom, sezona je tek počela i imat ćemo dovoljno vremena da saznamo odgovor koji bi nakon što sve sjedne na mjesto ipak trebao biti pozitivan. Nekako su svi ovi momci predobri likovi da bi mogli dozvoliti da se raspadnu a da još nisu pošteno ni počeli igrati.

05. UTAH JAZZ

U ovih mjesec i nešto nisu još ni jednu tekmu odigrali u punom sastavu, stalno je netko van stroja i to, kao i u slučaju Spursa, nije loše. Priliku da se dokažu dobili su mnogi i Jazz je ove sezone dublji nego inače, a i inače su imali jedan od najširih rostera u ligi. Price, Knight, Miles pa i jedan rookie imenom Kosta, svi su pokazali da mogu pomoći. Ono što je problematično je da su (iako je uzorak naravno premali ali ipak se osjeti) stare boljke i dalje prisutne. Znači iako se radi o ekipi koja već par godina pripada vrhu kvalitete, mentalitet im je ostao vjeran luzerskim danima, tako da jednu košarku igraju doma a drugu vani. Zatim još nije riješeno pitanje lidera, na Williamsu je taj ogroman teret da nosi napad kada je gusto i da donese momčadi osjećaj superiornosti kakav pravi izazivač mora imati. Što nas dovodi do najvećeg problema a to je obrana, ne možeš biti velika ekipa dok primaš 120 koševa na strani od nekakvih bezveznjaka.

Da ih ne bi samo kudili recimo da su riješili sva moguća igračka pitanja, imaju odgovor u napadu na sve, jedino im i dalje fali taj obrambeni centar. Naravno, ne možemo svaliti svu krivnju za lošu obranu na činjenicu da nemaju stopera pod obručima, ali nimalo ne pomaže to što im se već sada kao najbolje rješenje u toj ulozi nameću jedan Kosta i jedan Kyrylo. Za ekipu koja pretendira napraviti konačni korak to nije dobro. Stoga, kako se očito nemaju namjeru maknuti sa mrtve točke moramo postaviti par bogohulnih pitanja. Prvo, nije li vrijeme da se pokuša sa nekakvim drugačijim pristupom od Sloanova? Jerry je jedan od najvećih, ali ako već nije pomogao trejd, možda bi pomogao trener sa malo drugačijom filozofijom koji bi znao izvući maksimum iz ovoga napada? Drugo, zar nije malo iluzorno očekivati da će Deron ove sezone pokazati još veće individualne kvalitete kojima bi sam digao momčad, zašto ne priznamo da dio njegove veličine proizlazi iz toga što je okružen sjajnim igračima poput Boozera i Kirilenka koji mu znatno olakšavaju posao? I da jednostavno nije na razini Paula koji bi i jedne Clipperse odveo u playoff. Volim ja i Sloana i Williamsa, samo kažem da riješenje nije stajati i čekati da vrijeme prolazi. Jazz treba ozbiljnije promjene od sporednih, treba zamijeniti jedan glavni dio. Uglavnom, dok oni čekaju da se sve posloži samo od sebe, da Deron postane Kobe i da obrana dobije čvrstinu da nešto obrani, postoji jedna momčad koja se od lani poboljšala, koja već ima tu čvrstinu i koja ima čovjeka koji igra to bolje što je ulog veći. Ta momčad zove se

04. PORTLAND TRAILBLAZERS

Roy je postao kralj završnica, a to nije mala stvar u igi u kojoj svaku drugu večer igrate utakmicu na nož. Po meni MVP dosadašnjeg dijela sezone čisto iz onoga najbanalnijeg razloga - nitko nije toliko važan svojoj momčadi kao Roy (osim možda Brona i Paula, ali Hornetsi ne izgledaju dobro, a spominjati Jamesa u ovim rečenicama nije fora). Uglavnom, Cavsi su dobri i Lebron nema potrebe ubaciti u veću brzinu, čak igra i pomalo iritantno ležerno, Kobe je praktički na odmoru dok se rotira u deset vrhunskih košarkaša brojnoj postavi, a Pierce je u Bostonu 47 minuta jedan od dečkiju. S druge strane Roy je od prvoga dana sezone u rovu, radi sve što treba ne bi li ova momčad Portlanda pobijeđivala iz večeri u večer. Maknite njega i imate u najboljem slučaju prosjećnu momčad koja bi se mučila za uhvatiti osmu poziciju.

Uz Royevo hall of fame izdanje još jedna stvar je bitna za ovakav kvalitativni skok Blazersa a to je kontrola reketa. Dok jadni Jazz nema poštenog stopera, Blazersi imaju dvojicu. Recimo to ovako - ako su Mavsi bili u finalu sa dvojcem Dampier-Diop, onda Blazersi sa Odenom i Przybillom mogu osvojiti tri naslova. Da, znam da spominjanje Odena u istoj rečenici sa Dampierom, Diopom i Przybillom nije nužno laskavo i ne obećava previše ali momak je fajter, kuži igru i trudi se iz petnih žila da pomogne ekipi. I pomogao je već sada, kao i Przybilla čiji svaki minut na terenu ovoj ekipi znači mir u obrani. Koliko god im bilo ugodno imati ovakvu rotaciju na petici, to za ovu momčad nije ništa novo jer su u istoj situaciji na svim pozicijama. Imaju rotaciju od deset igrača, od kojih je pola tako talentirano da je svaki ako mu se poklopi večer u stanju riješiti tekmu. Imaju kičmu u Royevom standardiziranom all-round izdanju, imaju osiguran reket, svi su borbeni su i uporni, a u stanju su i promijeniti ritam. Tu treba skinuti kapu McMillanu koji je kroz mjesec dana složio drugu petorku koja igra jednu drugačiju verziju košarke od prve, igra postaje ubrzana i od jedne kontrolirane unutar-van momčadi Blazersi ulaskom Španjolaca i Outlawa postaju run and gun banda.

Stoga navijam za playoff seriju između njih i Lakersa, jer bi upravo borbe tih drugih petorki mogle biti ne samo zabavne već bi nam mogle omogučiti da gledamo tekmu u kojoj svih 48 minute ne smiješ maknuti pogled sa ekrana da ti ne promakne nekakav savršen trenutak. Kao u dobra stara vremena kada su momčadi imale po 10 vrhunskih igrača, samo što se sada umjesto o Bostonu i Lakersima radi o Lakersima i Portlandu. Stanimo na kraj onim pričama kako Blazersima treba trejdova i nekakav iskusni play, ostavimo ovu momčad kakva jeste i eto nam dogodine četvrtog ravnopravnog kandidata za naslov. Jer ne zaboravimo - dok se prosjek starosti Lakersa, Cavsa i Celticsa kreće oko idealne brojke od 27 godina, Portland jedva da je u prosjeku star 24 godine. Mislim da stvarno više ne treba dodati ništa.

IZAZIVAČI

03. CLEVELAND CAVALIERS

Zaboravimo na nekadašnji zaštitni znak momčadi - obranu. Delonte West i Mo Williams svojim vanjskim šutom toliko su popravili napad da nju više nitko i ne spominje. Nije im ni potrebna, sve ove loše, osrednje i uglavnom slabašne protivnike ubiju tricama i Lebronovim ulazima. Funkcioniraju bolje nego se moglo očekivati, ali tko je mogao znati da će se Williams odmah ovako uklopiti i da će West lanjske sjajne igre dignuti na još veću razinu. U biti, ovo nešto govori i o Lebronu, zar ne?

Igrač pod košem im fali, možda i dva jer Big Benov leš je hladniji od bure koja upravo dere vani, ali sve će oni to nadoknaditi kad uskoro trejdaju neki od ugovora koji im istiću. U biti, o tome ovisi cijeli rasplet ove priče. Lani su bili na korak od toga da izbace Boston, znači i ove sezone čeka nas fantastična serija, samo ovaj put u finalu konferencije. Dovedu li recimo jednog Wilcoxa iz OKC-a i Mikea Millera iz Wolvesa šanse im samo rastu. Sa ovakvom rotacijom mogli bi se suprostaviti i Lakersima. Stoga je najbolja stvar koju NBA fanatik može učiniti ta da se uhvati veličanstvenog trade machinea i učini ovo čekanje još zanimljivijim.

Evo dva logična tradea. Zašto jedan biznismen kao Bennet kojem je očito samo do love ne bi pristao trejdati čovjeka kojemu ističe ugovor za drugoga kojemu ističe ugovor ako će zato biti kompenziran sa par milijuna u gotovini, i još dobije prava na jedan postojeći pick i par budućih? Nije da OKC planira budućnost sa Wilcoxom, a tako spretan strijelac dobro bi došao Lebronu. Osim što sada loptu može bez brige bacati vanjskim igračima, ovako bi je mogao i spustiti pod koš gdje je malo tko spretan kao Wilcox kada treba zabiti zicer. Dakle, trade numero uno.

Mike Miller možda nije relna opcija, iako nije počeo sjajno teško da će se Wolvesi odreći dobrog igrača i kvalitetnog suigrača za ništa. Ionako mu ugovor istječe 2010., dakle na vrijeme za krenuti u lov. Druga je stvar što i da Wolvesi imaju sav salary cap na raspolaganju ne bi mogli dovesti nikoga, ali oslobađati prostor za iduće ljeto je nepotrebno jer pravih igrača nema na tržištu a kako Minnesota nije kratkoročni projekt nemaju se zašto žuriti. Uostalom, zašto dati čovjeka koji nema ništa protiv što igra za njih u zamjenu za malo prostora na salary capu koji ionako neće iskoristiti? Stoga često spominjanog Millera odbacujem iz kombinacija, i za trade numero due biram ovo.

Redd ima bahati ugovor na još dvije godine nakon ove, dakle onemogućuje Bucksima da se uključe u famoznu trku za slobodnim igračima ljeta 2010-e. Sad, i Bucksi imaju sličnu sudbinu kao Wolvesi, nitko normalan ne želi postati njihov član, ali Redd je za razliku od Millera i dosadio jer je svima jasno da ne idu nigdje s njim kao liderom, skuplji je i ima godinu viška. Znači da su Bucksi puno vjerojatnija opcija za suradnju jer odlaskom Redda čiste salary cap i dobivaju mogućnost da krenu u novom smjeru što Wolvesi već imaju. Redd bi tako završio u Cavsima gdje je da nije bio pohlepan mogao završiti još prije 3 sezone. Nažalost, umjesto za slavu uz Lebrona odlučio se za Nigdjezemsku i dolare, a Cavsi su izgubili dvije godine forsirajući Larrya Hughesa. Kako je Redd čisti šuter jednostavno bi se uklopio u sistem Clevelanda, West bi se preselio na klupu a on bi uskočio u petorku gdje bi mu jedina briga bila pogoditi otvorenu tricu. To što je njegov ugovor dodatno opterećenje platnoj listi Cavsa manje je bitno jer vlasnik Gilbert spreman je platiti par milja više ako će to učiniti Brona sretnim. Uostalom, za Cavse je puno bitnije da na ljeto 2010-e ističe ugovor Big Benu. Što nas dovodi do situacije o kojoj malo tko priča.

Naime, spominjući famoznu klasu budućih slobodnih igrača svi pričaju o tome kako će Knicksi, Netsi, Pistonsi krenuti u lov na Brona, Bosha, Wadea itd itd. Tu je i teorija urote po kojoj su se Bosh, Wade i Lebron (ili bilo tko od njih u kombinaciji od dvoje) još na Olimpijadi dogovorili kako će tada potpisati novi ugovor zajedno, u klubu u kojem bi mogli osvojiti naslov zajedničkim snagama. I taj klub je naravno New York. I tako nam iz dana u dan mediji peru mozak, valjda vjerujući u onu kako se stvari ostvare ako se o njima dovoljno priča. Što nije istina, stvari se ostvare ako djeluješ a meni nešto govori da su jedini koji u cijeloj priči djeluju baš Cavsi. Zato ne kužim zašto nitko ne priča o tome da će oni u trenutku kada se riješe Wallacea imati dovoljno mjesta da potpišu još jednog rasnog slobodnog igrača. Evo simboličan pokušaj da se uz pomoć trade machinea vidi u budućnost.

Ovo ne treba shvatiti doslovno, Bosh će svakako potpisati za veću plaću od 14 milja, kao i Lebron istog ljeta i trebat će osloboditi još prostora na salary capu. I da, znam i da je Bosh prefin i prepošten momak da tek tako napusti klub u kojem je stasao bez da im bar omogući nekakav sign n trade kako bi dobili nešto zauzvrat. Sve to umanjuje šanse da sleti u Cavse, ali zar sve to nije realnije od ovoga? Upravo tako.

02. BOSTON CELTICS

Ne pokazuju nikakve znakove popuštanja, i dalje grizu više od ijedne druge momčadi s tim da su sada ne samo uporni već i samouvjereni. Zaboravite na poraze poput onih lanjskih od Hawksa u prvom krugu playoffa, naslov ih je toliko napunio samopuzdanjem da im mentalno nitko nije ni blizu. Naravno, i dalje je to ona ista momčad koja nema prepoznatljive igre u napadu, ali ima dovoljno igrača koji mogu zabiti stoga im je ionako jedino važno da lopta kruži. A kruži bolje nego ikada jer je Rondo iz tekme u tekmu bolji, i uopće nema drugog načina da se pohvali njegova igra i značaj za ovu ekipu osim da se kaže da ravnopravan Garnettu i Pierceu po onome što donosi svaku večer.

Igra kao veteran, više nema forsiranih asista atrakcije radi, sve je pod kontrolom. Čak i emocije koje su ga do sada znale izbaciti iz ritma. Šutira samo kad mora ali će iskoristiti svaki komad prostora koji mu se ostavi za ulaz u reket. Postao je prava napast, a time otvara samo još više prostora Pierceu i Allenu usput im odgađajući starenje i probleme koji idu s tim. Ono što je primjetno je da Garnettova napadačka aktivnost pada, praktički on se zadovoljava ulogom četvrte opcije. Puca svoj skok-šut, radi, gura se i viče. Perkins je odličan i navijen kao nikada, Big Baby i Powe korisni kao uvijek i van serije u napadačkom skoku, te se nedostatak još jednog visokog uopće ne osjeti. Tony Allen i Eddie House zabijaju redovno i sa dobrim postotkom te se Poseyev izostanak i ne osjeti.

S obzirom na nešto igrački slabije roster teško je bilo za očekivati ali dogodilo se - Boston je još bolji na račun golog iskustva koje im je donio put do naslova. Pa zašto onda dati prednost Lakersima? Jer su raznovrsniji, imaju dužu klupu, te igraju ljepšu i kompleksniju košarku? A što je s tim da Lakersi bez obzira na sve nemaju karakter ratnika, nemaju fajtere koji se mogu supostaviti Bostonu? Tu je stvar vrlo jednostavna – ili će pobjediti snaga ili talent. Nema sredine ili trećeg puta. Nečiji um će biti čvršći a za sada je Boston pokazao da u tom segmentu ima prednost. Uostalom, obrana donosi naslove. A iako Lakersi imaju sjajnu obranu, ono što Boston igra više se temelji na želji i radu nego na nekim specijalnim zonama, zamkama ili udvajanjima. Budu li Lakersi pičkice kao u lanjskom finalu, kada su dozvolili da ih jedan poraz izbaci iz takta i kada nisu bili u stanju odgovoriti na intenzitet Celticsa, onda je jedino pošteno da Boston opet osvoji.

Ali budu li čvršći, budu li znali odgovoriti na silu silom, budu li vjerovali jedni drugima onako kako jedni drugima vjeruju Celticsi tada ne mogu nego prikloniti se momčadi koja igra ljepšu košarku. Jer koliko god cijenio ratnike, uvijek mi je draža trka, koševi i asisti sa svih strana od guranja, borbenosti i upornosti. Možda sam plitak, ali ovaj put biram stil iznad sadržaja, čisto zato jer ga je zabavnije gledati i jer mislim da je ono što Lakersi igraju vrhunac košarke kao zanata, a da je istovremeno riječ i o umjetnosti. Dame i gospodo, stoga s ponosom predstavljam najbolju momčad lige u ovome trenutku.

IZVAN KONKURENCIJE

01. LOS ANGELES LAKERS

Imaju deset igrača koji su u stanju riješiti utakmicu, dvije petorke koje mogu odigrati svaki stil košarke koji postoji. Još lani su igrali lijepo i pametno, uvijek maksimalno koristeći sve prednosti triangle offense. Ali lani su imali mane, osim spomenutog karaktera i upitne kemije falio im je i pravi centar te širina na bočnim pozicijama što je ove sezone riješeno. Iako su igrali dobro veći dio finala, izgubili su i time otvorili vrata povratku košarke u kojoj fizikalije dolaze prije svega, one košarke koju su prezentirali Knicksi Pata Rileya koje smo se jedva riješili. Kao i u dobra stara vremena dvoboj Bostona i Lakersa neće biti samo dvoboj dva najbolja kluba već dvaju filozofija Istoka i Zapada, jedne ozbiljne, radne etike opsjednute krajnjim rezultatom i jedne ležernije misli koja prije rezultata traži igru.

Jedini njihov problem je kao i uvijek – Kobe. Ujedno on im je i najveća prednost, najveći blagoslov ali i najveće prokletstvo. Čovjek koji im donosi onu dozu vrhunskog talenta koja je potrebna da se sedma utakmica finala privede pozitivnom kraju ujedno donosi i onaj negativni x-faktor koji je u stanju potpuno razbiti samopuzdanje momčadi i ritam igre. Za to je potrebno samo da se umjesto igre za momčad počne igrati za sebe, dakle umjesto da stvara višak igrača kako bi se ostavili više mjesta suigračima treba samo igrati 1 na 5 i pucati preko dva igrača. Po nekim statističkim pokazateljima, ovako nešto se događa svakih 7-8 utakmica, te je teoretski moguće da se dogodi u bitnoj utakmici playoffa nakon koje posljedice više ne bi bile samo poraz, već i narušena atmosfera. A znamo koliko je bitan mir u glavi i povjerenje u takvim susretima, sve što ih ometa samo pomaže protivniku. Da je Kobe u stanju kontrolirati svoju divlju stranu, ova momčad bi se prošetala kroz sezonu i do naslova.

Jednostavno, toliko su dobri – imaju zatvoren reket, imaju stopere, imaju šutere, slash n kick igrače, šljakere, trkače. Uglavnom, talenta na bacanje. Phil Jackson taj je talenat pretvorio u momčad, i sada je sve na Kobeu, on je taj koji mora dati završni dodir. Jedini minus koji mi još pada na pamet i koji bi mogao biti skup je što u ekipi nema jasno vidljivog drugog igrača. Gasol je fenomenalan bez lopte, Bynum također, ali nema čovjeka koji može uskočiti nakon Kobea i nešto pokrenuti. Drugim riječima, treba im Rajon Rondo. Hoće li to biti Odom ili Farmar, ako dođe to toga da im netko takav treba? Po onome što do sada znamo oni nisu rješenje, ali to ovu momčad ne sprječava da sezonu izgura u stilu najvećih.

70 pobjeda, zašto ne. Za razliku od Bostona, oni sa Indianom igraju samo dva puta u sezoni.

Filed under: bball No Comments