ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

A LONG JANUARY (AND THERE’S REASON TO BELIEVE…)

"Tu se vide policajci, neki čak i monitore nose."
- M. Togonal, Otvoreno, 28.01.2009

Početak godine ko početak godine, uzme se par tjedana odmora od pisanja postova, ali i od života općenito. Kao i svake godine, sijećanj nam na monolitu donosi nekakav rukomet koji pomogne ispuniti vrijeme, NCAA pratim više nego ikada i spremam se za još jedno iscrpno praćenje March Madnessa, a čak i domaća košarka ne izgleda loše (osim kada Lukša Andrić igra obranu). Sve u svemu, ovaj mrtvi dio NBA sezone, u kojem svi samo čekamo kraj roka za tradeove i nakon toga početak playoffa, ne nadahnjuje previše. Ali ima se što za reći, tekme se gledaju redovno i dojmovi se skupljaju. Pa je vrijeme da se po prvi puta ove godine L.G. (čitaj: el Đi, što je španjolski za Gee) u jednom turbo-dugom postu pozabavi najdražom igrom. Dame i gospodo, tok nesvijesti.

Ipka, prije desetak kartica o NBA, nešto o rukometu.

Moje ime je Mario i ja sam sportoholičar. Obožavam sport. Stavi tri osobe sa nekakvim obilježjima, daj im lopate u ruke i uključi štopericu. Meni dosta, nebitno hoće li se početi mlatiti tim lopatama ili kopati sebi grob. Mogu gledati bilo što, ali rukomet spada u top 5 sportova u kojima uživam. Košarka, nogomet, atletika, hokej i rukomet. Tim redom, sljedeći nije ni blizu. U biti, dugo godina nije bilo mjesta za peti sport jer iako je rukomet bio tu negdje, nikako nisam mogao preći preko sudačke neefikasnosti koja obilježava baš taj sport. Mazohizam je dakle očit, iako mrzim mogućnosti koje igra pruža sudcima da se nametnu u prvi plan, ne mogu promijeniti program. Gledam i živciram se jer igra kao igra je fenomenalna, spoj agresivnosti, fizikalija i borbenosti kakav ne vidiš u košarci i nogometu. Rukomet je hokej za ekipu sa toplom i umjerenom klimom.

Sad, ono što me muči je sljedeće – uživam gledajući prijenose susreta između ekipa za koje me boli neka stvar, super mi je gledati kako Francuzi gaze sve od reda, kako se bore Šveđani i Norvežani, kako na trenutke dobro znaju odigrati Švabe (koje su nam omogućile da vidimo dosadašnji trenutak turnira, ono prilaženje brkatog Heinera Branda sa stisnutom šakom sudcu nakon što je ovaj tri puta vraćao zadnji napad za moguće izjednačenje dok je vrijeme curilo, do čega ne bi došlo da se u zadnjih 20 sekundi dva Norvežana nisu poskliznula, hall of fame trenutak). Ali čim su u prijenosu Pakleni Kauboji a.k.a Penzioneri Tetkice sve mi ide na živce, svaku grešku uveličavam a svaki dobar potez omalovažavam. Zato jer jednostavno ne vjerujem ovoj ekipi.

Na zadnja dva velika natjecanja izvlačilo nas je srce, na ovome turniru izvlači nas publika. Srce više nije toliko ni bitno jer jednostavno fizički naši nositelji igre nisu na potrebnoj razini i uspjeh nam ovisi o previše sumnjivih igrača (igrati cijeli turnir sa limitiranim igračem kakav je Hrvatin ravno je samoubojstvu). Samo toliko, ne želim ići u dublje analize, ali budimo realni koliko jedan Hrvart to može biti - da igramo na neutralnom terenu teško bi do sjajnije medalje kraj Danske i Francuske. U ovom kontekstu kao domaćini šansu imamo, ali to mi više govori o samoj igri nego o nama.

Naime, u košarci ili nogometu navijački faktor nikako ne može biti presudan. On može nekome psihološki olakšati a nekome otežati, npr. kad god na Baldekin dođe Cedevita sa Franom Čolakom na petici, nas 30 stalnih gledatelja cijelu tekmu mu viče "glavonjoooo" a on popizdi i totalno izgubi koncentraciju. OK, ovo možda nije dobar primjer jer Čolak padne pod utjecaj, ali pravi igrač na publiku i ne obraća pažnju. Međutim u sportu kao što je rukomet, gdje se svaki napad može svirati sedmerac jel stalno netko igra obranu iz prostora, gdje se stalno može oduzeti lopta jer svi rade korake i greške u vođenju, gdje se uvijek nekoga može ostaviti sa igračem manje jer svaki grublji prekršaj može biti za dvije minute, navijanje je presudno. I to ne toliko zbog mogućeg pada sudaca pod utjecaj atmosfere, već zbog toga jer je ovo adrenalinski sport. U košarci ti treba mozak, ako padneš pod utjecaj atmosfere gotov si, stalno moraš paziti na sebe, loptu i kretanje svih ostalih. U rukometu samo mlatiš rukama u obrani i svom snagom se zaletiš u napadu, bez brige o mogućim koracima jer tri su ti ionako dovoljna da od centra stigneš do gola a ako napraviš i jedan više nikoga nije briga. U rukometu svi su Lebron James.

U takvoj situaciji, gdje sve leži na fizikalijama, pripremi i želji, motiviranija momčad je u prednosti. A nitko nema veći motiv od nas. Stoga nam ne gine barem srebro, možda čak i zlato jer ponajbolja ekipa u ovome trenutku, ono što smo mi bili do prije tri godine, Francuska, nije kompletna. Na neutralnom terenu dobili bi nas 6 od 7 puta. U našim dvoranama, dobivamo 4 od 7. Da, i dalje ih smatram boljima jer imaju više opcija u napadu, puno bolju obranu i veću klasu na golu. Ali nek naši polude, nek se golman razbrani, nek nam obrana konačno zaigra muški, nek nam upadnu kontre (čitaj - nek Hrvatin ostane na tribini) i prolazimo ih.

Sad, normalno je da se grizem što navijam za ekipu koja pobjeđuje na silu, u sportu u kojem je sirova snaga važna, a koja nije u stanju tu silu pokazati u obrani. Naša repka na ovom prvenstvu totalni je paradoks i imam taj glupi osjećaj da će nam se u ključnom trenutku sve razbiti o glavu. A sve bi bilo puno bolje da je samo jedan igrač na terenu, igrač kojemu sam zadnjih godina opsovao majku čak više puta nego Ivici Oliću. Jebeni Davor Dominiković.

Olića sam godinama prezirao, dvije godine prinosio sam žrtve raznim božanstvima ne bi li nekako Slaven Bilić shvatio da nam taj tumplek ne treba, da naša tehnički savršena ekipa u napadu treba još jednog haklera a ne trkaču kokoš od koje se lopte odbijaju. I da, bio sam u krivu jer upravo je ta njegova igra dala novu dimenziju našoj ekipi. Isti slučaj je sa Dominikovićem. Uvijek mi je išao na živce svojom grubošću, uvijek bi zaradio dvije minute u najgorem mogućem trenutku, sve sam nokte izgrizao dok sam u sebi tražio razlog zašto taj čovjek igra. I onda sada kada ga nema vidiš zašto je igrao – zato jer ta njegova sirovost i grubost donose momčadi dozu agresivnosti neophodne za igrati rukomet. Pogledajte nas bez njega – nemamo poštenog mužjaka spremnog složiti na pod svakoga tko dođe na sedam metara, spremnog prvo pucati pa tek onda pitati. Nemamo čovjeka spremnog poručiti da neke stvari kod nas ne prolaze. I zato se bojim da ćemo u ovim najvažnijim utakmicama, kada stvari dođu na nož, ostati kratki. Jer nećemo moći odgovoriti protivniku koji nas neće štediti.

Opet, kako Francuzi nemaju dva glavna razbijača, Dinarta i Gillea, možda me strah bez razloga. Kvragu, pa neće valjda da nam presudi Karabatić (kojega od milja zovem Chicken Leg Fucker, znam, znam, loša fora, ali imam ja i gorih - Papu Nacista zovem Pjevač Štakorima).

Što se tiče one rečenice sa početka kako me svaki sport može prikovati za ekran, evo još jednog dokaza. Prvo da priznam, bilo je trenutaka u životu kada sam gledao žensku košarku. Eto, rekao sam, šaljite policiju po mene, zatvorite me i bacite ključ. Konkretno, na olimpijskim igrama u Ateni redovno sam pratio ženski košarkaški turnir, prvenstveno jer nisam mogao vjerovati da postoji jedna žena kakva je Lauren Jackson, žena koja igra bolje od pola muškaraca i koja je trpala koš lakoćom sunarodnjaka joj Andrewa Gazea. Ali ako mogu, žensku košarku ću preskočiti. Odbojka i žene idu zajedno, tu uopće ne treba trošiti riječi. Ali ono što me u zadnje vrijeme u nekoliko navrata prikovalo uz ekran jesu žene koje igraju rukomet.

Kao i u slučaju košarke, ženska verzija sporta nema nikakvih dodirnih točaka sa muškom, sve djeluje kao amaterska verzija istoga. Tako sam bar mislio dok nisam par puta oko Nove pogledao Podravku, a nešto prije toga pratio sam malo i nastup repke na europskom (ili svjetskom, nisam siguran a ne da mi se provjeravati, jebiga imam net ali nemam mentalne discipline da sad tražim po nekakvim zabitima interneta podatke o takvim opskurnim natjecanjima). Ono što sam vidio me oduševilo - odlična kretanja i puno raznovrsnija igru u napadu (OK, takva je zbog slabijih obrana ali lijepo je za vidjeti), ali i žestoki startovi za kakve ne bi nikada mogao pomisliti da su ih žene u stanju napraviti. Jedini problem je što većina cura izgleda kao da je morala ustati rano ujutro da pomuze kravu, taj nedostatak gracioznosti kakvu imaju odbojkašice logično odbija dobar dio muške publike, kome se gledaju nekakve kućanice agro tipa na monolitu kad takva već sjedi pored tebe.

I tako je iz tog sivila izronila jedna djevojka sa brojem 23 na leđima, istim onim kojega je nosio Jordan i kojega danas nosi James. Odlično, mala ima kulturu i ne boji se odgovornosti. MJ 23, LBJ 23, AP 23. Andrea Penezić je tako ušla u skupinu sportaša koji su me u stanju prikovati za ekran, ako ima snimka, prijenos ili isječak sa nekim njihovim potezom automatski sam isključen od ostatka svijeta. Em se ne boji puknuti iz bilo koje situacije u napadu, em ne bježi od hrvanja i klepanja u obrani, a uz sve to donosi u kombinaciju i dva velika oka, mršavu ali zgodnu i ženstvenu figuru, te je u svakom pogledu zaslužila počasno mjesto u mom Hall of Fameu. Ozbiljno, bacite pogled koji put na repku ili na Podravku, cure to zaslužuju.

A sada, prije nego me pogodi grom Boga sporta, da se posvetim onome najvažnijem.

Pola sezone je iza nas i stvari su manje-više jasne. Imamo tri ekipe koje se mogu boriti za naslov (Cavs, Celtics, Lakers), četvrtu koja je bolja od ostalih ali ipak nije u rangu sa prve tri (Magic), te skupinu dobrih ekipa čiji minusi su preveliki da bi ih u seriji tekmi uspijeli zamaskirati pred bilo kojim od navedenih protivnika (a te momčadi se zovu Spurs, Hornets, Nuggets, Rockets, Blazers, Jazz). Zanimljivo, radi se uglavnom o momčadima sa Zapada, sve su podjednake snage i to nam garantira zabavan playoff od prvoga dana.

Zatim bi išle osrednje momčadi koje mogu biti prezadovoljne samim plasmanom u playoff (Hawks, Heat, Suns), momčadi koje su u raspadu ali još imaju dovoljno uglavnom individualnih kvaliteta da nakratko zasmetaju (Pistons, Mavs), te momčadi koje se još traže ali imaju potencijal da budu solidne (Sixers, Nets).

Dok nas na Zapadu čeka urnebesan playoff, na Istoku će puno zanimljivije biti pratiti borbu za doigravanje. Samo 5 ekipa je sigurno, a iz navedenog se da zaključiti da za preostala tri mjesta najveće šanse dajem Pistonsima, Netsima i Sixersima. Ali iako ih na neki način nominiram, činjenica je da dobre šanse još uvijek imaju i ostali, pa da vidimo zašto bi ove tri bile bolje tako što ćemo redom eliminirati konkurenciju.

Indiana mi je sjela kao momčad od prvoga dana sezone, njihove trice sa svih strana, kruženje lopte i kontrolirana trka ponekad stvarno znaju biti melem za oči. Ali koliko god bilo lijepo gledati Grangera i Murphya kako šutiraju, toliko je bolno gledati šetnju kroz njihov reket. Dodaj još tome Fordove probleme sa ozljedama i toplo-hladno formom zbog čega nemaju potrebnu stabilnosti na poziciji playa, i ja ih jednostavno više ne mogu vidjeti na osmom mjestu. Koliko puta smo u ovoj prvoj polovici sezone gledali tekmu u kojoj bi Indiana vodila sa dvoznamenkastom razlikom, razlikom koja bi se sredinom treće počela topiti, da bi na kraju imali egal. A gusta završnica nikada nije poželjna ako ste momčad koja nema mogućnost da se obrani. U biti sve ovo što dobili do sada samo je potvrda koliko potentan napad imaju, i koliko bi bili dobri da imaju barem jednog pravog blokera na rosteru. Žao mi je, ali Pacersi teško da će biti ti koje će Cleveland pomesti u prvom krugu.

Izgleda da takva sudbina ne čeka ni Buckse, iako su sve do Reddove ozljede bili najveći favoriti za utješni nastup u playoffu. Za razliku od Pacersa oni imaju čovjeka koji smeta u reketu, imaju dva iznadprosječna obrambena igrača (Jefferson i kapetan Jean Luc Ricard), imaju trenera koji iz njih zna izvuči maksimum ozbiljnosti, a imali su i dovoljan napadački potencijal da isplivaju. Bez Redda prvi igrač u napadu postaje Villanueva, a to više nije dovoljno. Ni čvrsta obrana više ti ne znači ništa ako ne možeš ubaciti 90. Šteta za Buckse, ali za nas ostale – nebitno. Rekao bih da je u neku ruku čak i dobro što smo se riješili jedne ekipe u ovoj borbi očajnika, jer postajalo je naporno pratiti ih. Ovako možemo slobodno prekrižiti Washington i Milwaukee i posvetiti se ostalima.

Još dvije ekipe u koje ni najmanje ne vjerujem su Chicago i Toronto. Pacersi bar funkcioniraju na jednom kraju terena, što se za njih ne može reći. Ne štimaju u nijednom pogledu, kemija je klimava, treneri su izgubljeni, glavni igrači sve manje nadahnuti, a igra ili ne postoji ili je prenaivna. Bullsi igraju možda i najlošiju košarku od svih ekipa sa relativno dobrim scoreom, žalosno je da se uz ovoliku gomilu dokazanih igrača sve svelo na solo akcije jednog rookiea. Ili na šuterske serije iritantnog Benjamina Gordona.

Del Negro je izgubljen u ovoj ulozi, to smo odavno apsolvirali. Gordon, Deng i Hinrich nude sve samo ne stabilnost. Ekipa je ovo koja se može raspasti svakoga trena i ovih 18 pobjeda za mene su čudo. Kada Rose u drugom dijelu sezone krene sa nešto slabijim igrama, što je za očekivati od jednog klinca, Bullsi će nizati serije poraza iz kojih bi trebalo izaći bar nešto dobro – možda Reinsdorf konačno shvati da je Paxsonovo vrijeme prošlo.

Toronto je pročitan, njihova kontrolirana unutar-van igra više nema dovoljno potencijala da ih odvede do još jednog prvog kruga. Bosh je sjajan košarkaš, ali nije čvrst poput Howarda i ne može dominirati, ne nosi momčad u obrani, a u napadu se previše oslanja na šut iz vana zbog čega ga najčešće nema potrebe udvajati, a to opet znači da ne stvara višak u napadu.

Nemaju ni sreće, Calderon je usporen što ozljedama, što nedostatkom poštene alternative, te ni sa te pozicije ne dobivaju učinak na kakav su navikli. Sa krila su uvijek bili solidni, tako je i danas, ali rotacija je tanja nego lani. Pod košem nisu ništa jači jer O'Neal očito više nije u mogućnosti igrati ozbiljnu košarku, tek jedan hakl mjesečno. Netko može reći da je dobra vijest što se izgleda Bargnani konačno probudio, ali ja kao dežurni cinik mogu samo dodati sljedeće – da Raptorsi pobjeđuju Bargnani bi i dalje igrao kao kita. U momčadi koja se ne bori, koja nema pojma što radi, kojoj do ničega nije stalo, i jedan Bargnani izgleda dobro. Jer to je momčad složena po njegovoj mjeri.

Ostaje nam otpisati još tri momčadi. Od preostalih najlakše je to učiniti sa Knicksima. Igraju jednodimenzionalnu košarku koju prava momčad može vrlo lako zaustaviti, usprkos sličnostima nisu ni upola opasni kao Pacersi (jer nemaju takvog strijelca kakav je Granger), ali imaju domaći teren u pravom smislu riječi. Kada se ovi hakleri nabriju, u Madisonu mogu dobiti svakoga, dovoljno je da upadne 15-ak trica. Jedini koji odskače od ovog bezglavog run and guna je naravno David Lee, njegov skakački učinak plus ono što zabije iz odpadaka koji mu slete u ruke, čini ga x-faktorom, razlikom između pobjede i poraza. Nastavi li igrati na ovoj razini, nastave li ostali pogađati trice, Knicksi usprkos manjku talenta i raznovrsnosti ostaju u igri do kraja. A i to nešto govori o razini kvalitete na Istoku. I da, može li se donijeti nekakvo pravilo po kojemu Tim Thomas do kraja karijere ne smije igrati za nijednog drugog trenera osim za Mikea D'Antonia?

Bobcatsi? Koliko god smiješni na papiru bili ovi tradeovi Larrya Browna, nitko ne može osporiti da su momčad učinili boljom. Za jednog Jasona Richardsona dobili su dva igrača rotacije, ispada čak i dva stabilna startera, jer i Diaw i Bell žele dokazati da za njih ima života i nakon Sunsa. Da ne govorim o tome koliko Brown uživa imati u momčadi terijera kakav je Bell. Zatim, tu je i dolazak Diopa, odrekli su se Carrolla koji je bio tehnološki višak da bi doveli centra sa iskustvom NBA finala, dokazanog obrambenog igrača koji na 20 minuta može kontrolirati reket. A tu je već i Okafor koji sa svakim novim danom igra sve bolje i bolje, i koji dirigira obranom. Ovdje se slaže jedna solidna momčad koja si sama otvara put do osme pozicije, Brown opet radi punom parom, te nam sada samo ostaje da vidimo mogu li Felton i Wallace pronaći nekakvu konstantu ili će i oni put izlaza prije kraja prijelaznog roka (a kako se čini Wallace ne ide nigdje jer je opet slomio nekoliko rebara u svojim samoubilačkim izletima pod koš).

Sixersi ipak imaju nešto veće šanse od Charlotte, ovaj niz bez Branda valjda je poslužio da shvate sljedeće:
- sa Eltonom ili bez njega nikada neće biti dovoljno dobri da izazovu ovako jaki Boston i Cleveland
- bez Eltona bar imaju dovoljno dobru igru da izbore playoff, te se trebaju držati toga kao najbolje opcije

E, sad, problem je što oni moraju naći rješenje negdje između ove dvije formule. Moraju igrati sa Youngom na četvorki, Iggyem na trojki te sa Millerom i Williamsom na vanjskim pozicijama jer to su im četiri najbolja igrača i kombinacija koja donosi playoff. Ali mora igrati i Brand jer je za to plaćen. Opet, i Dalambert je dobro plaćen da igra, te je očito da jednoga moraju spakirati. Pokušati opet prijeći na sporiji stil igre u kojem bi obojica imala minutažu ravno je samoubojstvu, pogotovo u ovom trenutku kada cijela momčad opet vjeruje da može pobjeđivati, samo zato jer su se vratili lanjskim igrama i lanjskoj atmosferi.

Iako Dalambert solidno odrađuje svoju rolu pokretnog centra koji zatvara reket, nema sumnje da tako nešto može odigrati i Brand. Skakački, blokerski i trkački dio je neupitan, pitanje je samo njegove volje da prihvati ulogu šljakera kakvu ima Dalambert, jer do sada se od njega nikada nije tražilo potpuno podređivanje momčadi, već se momčad uvijek podređivala njemu. Kako je Brand u duši i sam šljaker, mislim da je ovo moguće izvesti. Jedino pitanje je može li pratiti ritam ostalih ovako dobro kako to radi Dalambert.

Jedan mora van jer ostanu li obojica u klubu, i nastave li se rotirati na petici uz povemenu zajedničku igru pod košem, uz rezultate mogla bi nepovratno stradati i kemija. Nitko neće biti zadovoljan sa 20 minuta, a osim toga rotirajući njih dvojicu iz igre bi potpuno isključili sjajnog rookiea Speightsa. Klinjo je pokazao da nije tek građom i pojavom sličan Big Alu, već je i vrhunski realizator u reketu. Doduše, igrom je bliži Neneu nego Jeffersonu jer ne stvara sam situacije već koristi ono što se ponudi, ali opet ponavljam, biti tako spretan realizator u prvoj sezoni naznaka je posebne budućnosti.

Uglavnom, Sixersi imaju šansu i na njima je da je iskoriste. Slično je i sa Netsima – Harris je nezaustavljiv, Carter igra odlično i u Lopezu su dobili toliko potrebnu treću opciju. Klupa tu i tamo pokaže znakove života, ali to nije ni bitno – sa ovom trojicom put u playoff im je otvoren. S tim da se u zadnje vrijeme javljaju i neke prepreke – odnosi Harrisa i trenera Franka ne čine se blistavima, Frank otvoreno kritizira svaku Harrisovu lošu partiju. Carter lagano pada, odlične večeri sve češće zamjenjuju šuterske katastrofe te izgleda da nam se vraća Vince na kakvoga smo navikli zadnjih godina. Lopez je pak rookie koji teško da može do kraja sezone izdržati sa ovakvim učinkom, a praktički je stup momčadi. Sve smrdi na raspad sistema.

Bazirati se na ovakvim temeljima nije baš pametno, ali recimo da izbor na all-star smiri Harrisa te da se nakon vikenda vrati motiviran (ili obrnuto, da ga ne-izbor napali), da Carter pronađe konstantu (neka kao Desmond misli na svoju Penny), te da Lopez pokaže kako nije običan rookie već prava i kompletna igračina – i eto Netsa u playoffu.

Ispada da je jedina ekipa od svih ovih klimavih i kilavih koju možemo očekivati u playoffu kao sigurnu - Detroit. I to usprkos tome što djeluju očajno i što je Michael Curry razočaranje nad razočaranjima ove NBA sezone (takvu plačenićku pičkicu davno nismo imali prilike vidjeti). Čovjek je riskirao seriju poraza jer nije imao hrabrosti sjesti Iversona, već je jadni Rip bio prisiljen reći kako je spreman preseliti se na klupu ako će to pomoći momčadi. Jadni Rip, koji uopće nema igru za drugu postavu jer ovisi o suigračima a ne o nekom svome do savršenstva dovedenom potezu.

Sve dobro što su dobili sa Stuckeyem u petorci, i sa širokom rotacijom pod košem, gube igrom sa niskom postavom u kojoj su Rip i Iverson kao ribe na suhom. Svima je jasno da jedino Iverson paše u ulozi šestog igrača (Stuckey je bolji play i bolji u obrani da bi ulazio sa klupe i trošio se prvenstveno kao strijelac), a opet očito je da nikoga nije briga. Ova sezona za Pistonse je zaključena, Sheed odavno bira mjesto za odmor a Dumars mozga što napraviti sa lovom koja ostane iza Iversona. Prince, Stuckey, Dice i Maxiell neće dozvoliti da Detroit skroz potone, pogotovo ne u ovakvoj konkurenciji, ali očekivati nešto više od šeste pozicije i laganog poraza u prvom krugu? Teško.

Uglavnom, sada kada sam već prošao ove bezvezne ekipe, red je da kažem par riječi i ovim nešto boljima. Kvragu, pa moram nekako dogurati do 10-ak kartica, a gdje ćeš boljeg načina neko nabrajajući svih 30 omiljenih momčadi.

Znači, na Istoku postoje ove ekipe koje više smrde nego mirišu, ali ima i onih koje niti ne smrde niti mirišu. Točnije dvije – Miami i Atlanta. Ekipe koje sto posto upadaju u playoff, ali koje nikakvim čudom ne mogu ozbiljnije ugroziti nekoga od favorita. Isto tako radi se o ekipama koje će vrlo vjerovatno ići jedna na drugu u prvom krugu te nam tako pružiti i mogućnost da vidimo nešto zanimljiviji par na Istoku. Kvragu, pa tko je lani mogao misliti da ćemo samo godinu kasnije plakati za onim parovima doigravanja koji su nam se tada činili šugavima? Vratite nam onaj Toronto protiv Magica, dajte nam one Pistonse na Sixerse. Sve samo ne ovo!

Miami je bez sumnje najveće iznenađenje, ali i ponovna škola. Nikada, nikada, ne podcjenjuj srce prvaka. I iako to već znamo, ja sam ovo ljeto napravio opet istu pogrešku. Na račun nedostatka kvalitete, zbog rupa na jedinici i pod košem, bio sam uvjeren da Heat neće daleko. Međutim, Wade i Haslem ne misle tako, a bogami nije slučajno ni Super Mario Chalmers donio naslov Kansasu. Sa tri ovakva pobjednika, sa Wadeom koji igra sezonu u rangu Kobea i Lebrona, Miamiu ne treba više nitko. Imaju playoff momčad. Dodaju li stvarno Brada Millera pod koš u zamjenu za Mariona, uz povratak sjajnog tricaša Jamesa Jonesa, te Beasleyevu dozu koševa sa klupe, mogu preskočiti i Atlantu.

Doduše, po tom pitanju sve je u rukama samih Hawksa. Ili je bolje reći više sile. Uspiju li do kraja sezone izbjeći ozbiljnije ozljede, zadržat će četvrtu poziciju jer su u glavi dosegli onu razinu kakvu imaju prave veteranske momčadi, momčadi koje znaju odraditi posao. Eto što znači jedan nastup u playoffu, malo su zapaprili Bostonu i odmah su postali samouvjereni veterani. Igraju obranu na visokoj razini, imaju pojedince sposobne napraviti dar-mar u obrani, bilo jedan na jedan (Johnson i Horford), bilo patroliranjem uokolo (Smith). Ne smeta im što apsolutno nemaju klupu (nemojte mi molim vas reći da Murraya, Pachuliu ili Evansa računate u igrače ozbiljne rotacije), uspijevaju opstati čak iako dobar dio sezone nemaju kompletnu petorku (prvo bez Smitha, sada i bez Horforda koji je njihov temelj, ozbiljnost toga momka je za svaku pohvalu stoga ne mogu nikako shvatiti kritičare koji ne vide dalje od toga što ima iste brojke kao i lani – kakve to veze ima dok momčad pobjeđuje i igra sjajnu obranu, zar bi prosjek Horforda od 20 koševa to popravio, pa već igraju preko mogućnosti dijelom i zbog njegove čvrstine i stava koji on svojom pojavom donosi na teren).

Sigurno su unutra osim ako ne ostanu u isto vrijeme bez Johnsona i Horforda. Budu li pak kompletni kada bude najpotrebnije, tada nas možda opet čeka novih sedam utakmica sa Bostonom.

I stigli smo i do vrha. Orlando kao što rekoh ne smatram momčadi u rangu prve dvije, jer fali im x-faktor. Oni su momčad koja ima sjajnu unutar-van igru, dok upadaju trice Howard ima prostora za pokazivati svoju moć pod košem, Hedo i Nelson za svoje ulaze, i dok oni vrte svoje momčad stalno ima negdje na terenu igrača više. A poanta košarke je naći se u situaciji 5 na 4. Gledao sam ih kako razbijaju Spurse i Lakerse, kako im Denver i Portland ne mogu ni blizu. Ali im ne vjerujem. Jer u tim tekmama bilo je primjetno da Jameer Nelson igra kao lud, trice su upadale sa svih strana (mislim, koliko je realno da Reddick uskrsne sa dna klupe i zareda serijom trica kao da je opet na Duke-u, ili da startajući jedan rookie kao što je Courney Lee igra poput veterana na oba kraja terena), Howard je imao mjesta za maltretirati protivničke post igrače a sve to je ostavljalo prostor Hedi da bude onim najbitnijim dijelom momčadi.

Znači, kada klupa nestane, kada trice padnu na relnu razinu, kada Lewis opet postane nevidljiv, e tada će biti zanimljivo kako će reagirati ova trojica. Nelson i Hedo su pokretači, s tim da je Turkoglu ipak važniji. On je glavni kreator i čovjek na kojega idu najvažnije lopte. Sad, Cavsi imaju Brona a Boston Piercea. Kada zagusti Magic ima Hedu? To baš i ne ulijeva povjerenje.

Ma da kažem istu stvar još jednom, pa nek sam dosadan. Ne vjerujem im, čak ni genijalni lik poput Van Gundya mi ne ulijeva potpuno povjerenje. A opet mogu djelovati zastrašujuće, kao protiv Lakersa. Nekoliko minuta do kraja, Kobe briljira, Odom se ubija da nekako naprava prednost, a onda dođe Nelson i stavi dvije trice preko ruke kao da je u najmanju ruku Larry Bird. Sad, ako će ovako biti svaki put, logično je da Magic smatramo kandidatom za naslov. Ali ovo nije Nelson, jer da igra ovako uvijek već bi pričali o njemu kao o novom konkurentu Paulu i Williamsu za naj playa lige. Nelson je više tip Billupsa, lider, čovjek koji može povući, ali i netko tko kraj sebe mora imati talentirane suigrače da uspije.

Po tome je Magic puno bliži Pistonsima nego Bostonu i Cavsima, on vas gazi sa 5 različitih strana. Jedna sličnost sa favoritima ipak postoji, i to ona najbitnija - imaju tu čvrstinu u reketu koju donosi Howard i koja je kako se pokazalo neriješiva prepreka Lakersima (bar dok Bynum ne postane ozbiljan, a čini se da poduzima nekakve korake u tom pravcu). Uglavnom, Pistonsi su uspijeli doći do rezultata u doba kada jednostavno nije bilo dovoljno kvalitete u ligi, pa zar nisu ispali odmah od Miamia čim je Riley uspio spojiti Shaqa i Wadea? Danas je drugo vrijeme, Cleveland ima najboljeg igrača na svijetu, Boston je stroj predvođen sa 4 igrača sposobna iskoćiti svakoga trena, te jedna ekipa sa ujednačenom petorkom, solidnom obranom i potentnim napadom nije sama po sebi jamstvo vrhunskog rezultata. Osim ako Howard ne doda svome napadačkom arsenalu nešto od poteza kakve ima Big Al, tada bi postali stvarno opasni. Nisam od onih koji prvo traže da ekipa ima nekakav veći uspjeh da bi ih smatrao ozbiljnim kandidatima za naslov, lani sam bio spreman dati šansu Hornetsima iako su prvi put zaigrali u doigravanju. Ovom Orlandu tu šansu još ne dam jer ne vidim da je Nelson taj lider na parketu koji ih može dovesti do kraja. Bar ne bez još malo odrastanja.

Boston i Cleveland i dalje su iznad njih. Boston je upao u nekakvu krizu, odmah su se počele javljati sumnje, a nitko da se zapita kako uopće ekipa bez prave klupe može ovako dugo i uspješno gaziti. Rajon Rondo je malo usporio, izgubili su nekoliko tekmi. Rondo je nastavio sa vrhunskim igrama, krenuo je opet i Boston. Možda se nekome ovolika ovisnost o Rondi čini prerizičnom, ali ne zaboravimo da je momak već osvojio jedan prsten. Kada krene playoff, i kada se tekme svedu na nekoliko dana odmora između, za njih neće biti problema. Da imaju Poseya i PJ Browna obranili bi naslov, ovako će to biti nešto teže ali ne i nemoguće. U svakom slučaju nema razloga za paniku, a pogotovo ne za glupe poteze kakav može biti dovođenje Marburya.

Kod ove priče sa Marburyem najviše me živcirao skučeni pogled većine koja je bila uvjerena da Bostonu treba klupa pa da automatski jedan Marbury može pomoći tako što će ulaziti sa klupe i zabiti par koševa. Prvo, Bostonu treba krilni igrač koji igra obranu i ne griješi, te možda još jedan fajter pod košem koji je u stanju zabiti skok-šut (Joe Smith?), a ne play koji monopolizira igru i gleda samo kako zabiti. Uostalom, zar nemaju takvoga u Cassellu? Drugo, ma tko uopće garantira da Marbury može igrati, zadnju pravu tekmu odigrao je 2004-e, od tada se lagano raspada i pretvara u običnog šutera iz vana. A kako nikada nije bio vrhunski šuter, već najobičniji volume scorer koji je za 20 koševa trebao 20 lopti, od kakve on koristi može biti momčadi koja treba koševe sa klupe? Ako trebate iskru u napadu, trebate Jannera Parga a ne Starburyev leš.

Pa kada sve ovo uzmeš u obzir, da ti taj igrač u principu ne treba i da teško može biti od koristi, zašto uopće riskirati sa njegovim dovođenjem? Kao, nije rizično, počne li bulazniti lako ga Celticsi škartaju, praktički je besplatan. Znam, ali zašto izložiti ovu sjajnu momčad i najmanjem riziku kada za tim stvarno nema potrebe? Bostone, zašto radiš slona od sebe?

Jer dobar si Bostone. Celticsi možda i dalje nisu ekipa koja osvaja svojom igrom u napadu, ali osvajaju svojim pristupom. Na oba kraja terena – u obrani zalaganjem, u napadu kruženjem lopte. I to im je i dan danas najveća kvaliteta, to kako se svi kreću i kako se svi dodaju, kako po tekmi bude 10 situacija u kojima je čovjek gotovo na ziceru i onda još nađe prostor za dodati čovjeku koji dolazi u situaciju za još veći zicer. Znači, nije stvar samo u kruženju lopte, toj osnovnoj, najbitnijoj i najljepšoj fazi svakoga napada, već u tome da Celticsi produžuju život tome trenutku, i to u svim fazama – i ovaj kod kojega je lopta gleda okolo kome bi je dodao, i ovaj koji je bez lopte gleda da je dobije. Ljudi jednostavno uživanju u igranju košarke.

Dodaj tome još i činjenicu da su prvaci, da imaju tu razinu srca i uma kakvu ne možeš imati dok nisi osvojio naslov i jasno je zašto su još uvijek opasni. A gdje je Rondova all-round igra, gdje je Perkinsova snaga koja se jedina može suprostaviti Howardu jedan na jedan, bez potreba za udvajanjem? Gdje je Ray Allen koji tu i tamo može imati večer iz snova te i obrambeno i napadački biti ravnopravan ne samo jednom Joe Johnsonu ili Brandonu Royu, već i Kobeu? Zar tada Boston može izgubiti? A gdje su Pierce i Garnett sa svojim luđačkim serijama, svaki na svojem kraju terena. Boston je jak, ali iako sam rekao da neću nikada podcjenjivati srce prvaka opet moram reći da je Cleveland još bolji. U biti, ne smatram to podcjenjivanjem već realnom tvrdnjom.

Budu li zdravi, sa ili bez igrača zamijenjenog za Wallyev ugovor, Cavsi imaju dovoljno. Imaju dovoljno mišića pod košem za poslati na Howarda, dovoljno su pokretni da zaustave trice Orlanda i imaju Lebrona u trenutcima kada treba riješiti stvari. Kao i Orlando, Boston nema čima zaustaviti Lebrona, Cavsi djeluju kao barem podjednako nabrijana radna ekipa, te bi King James trebao biti dovoljan da donose prevagu.

Ne samo što on igra na razini kakvu nismo vidjeli od Jordanove zadnje sezone (a ove sezone imamo možda tri igrača koja igraju na toj razini, uz Brona tu su i Wade i Kobe koji ima bolju sezonu nego lani kada je proglašen za MVP-a), James može i ono što nitko drugi ne može. Wade i Kobe će zabiti i razigrati, ali neće moći skupiti toliko skokova i blokada kao James jer ne igraju toliko blizu košu. Da ne idemo sada u detalje kako mu nitko nije blizu po pregledu igre.

Ovakva konkurencija je sjajna stvar za ligu, navodno je Lebron ovo ljeto na Olimpijadi ostao fasciniran Kobeovim pristupom igri u obrani, dok je Kobe očito pokupio par njegovih trikova iz odnosa prema suigračima i njihovom razigravanju. Ali u eventualnom finalu ove dvije momčadi koje je svakim danom sve realnije, Cavsi imaju prednost. Čvršći su pod košem, Lebron je raznovrsniji od Kobea, i imaju dovoljno dobar napad da se nose sa Lakersima.

Uz Lebronovo sazrijevanje u kompletnog košarkaša, ta njihova nova napadačka dimenzija ključ je sjajnih rezultata. Naime, Mike Brown je trener godine samo iz razloga što je ključeve igre gurnuo u ruke trojca Williams-West-James. Ovo troglavo čudovište spremno je u svakom trenutku ugristi vas od nekuda, a glavni razlog leži u njihovoj all-round snazi. Mo Williams je bio play u Jazzu i Bucksima, ali čovjek najbolje funkcionira kao sporedni strijelac, može biti i šuter iz kuta, vrtiti akcije i zabiti u seriji, a najbolje od svega nitko od njega ne traži više nego može dati. Delonte West igrao je playa u Bostonu i Seattleu, najbolje funkcionira kao šuter bez lopte, s tim da je savladao i igru sa loptom. James je najbolji košarkaš na svijetu i playmaker u duši, čovjek oko kojega se sve vrti još od prvoga dana kada je uzeo loptu u ruke. Navikao je na izazove i pritisak, a opet nema nikakvih problema prepustiti svjetla reflektora suigraču. Sad, kada u petorci imaš tri čovjeka koji su u stanju razigrati momčad, ali koji su u isto vrijeme u stanju i zabiti bilo iz solo akcije ili odmah nakon što prime loptu, nije ti problem imati dobar napad. Dodaj im još dobru rotaciju pod košem koja nudi dovoljan omjer obrane i napada (rookie Hickson izgleda stvarno dobro i možda im još jedan veteran nije ni potreban) i imaš kompletnu momčad sa dovoljno oružja na oba kraja terena. I Jamesa kao onu konačnu prevagu.

I tako smo stigli i do Zapada. Ovdje pak ima puno manje priče. Lakersi su klasa za sebe, njih jedino glave može doći netko od dvojca sa Istoka u finalu. Do tada čeka ih šetnja po Zapadu, s tim da to nimalo ne umanjuje sve draži playoffa koji nas tamo čeka. Jer od Lakersa naniže tu doslovno svatko može dobiti svakoga.

Prvo da se riješimo ovih očajnih ekipa koje ne idu nigdje. Ima ih šest, s tim da Clippersi (nemaju ni sreće ali ni ideje što sa sobom), Kingsi (katastrofa od uprave do rostera, potjerali dobrog trenera, složili nikakvu ekipu), Warriorsi (svu zabavu ubile su ozljede i sumnje u vlastiti smisao, najluđe je što pojma nemaju gdje sa Ellisom, momak koji se svaku večer baca po terenu i riskira ozljedu zbog stila igre sada je na ledu jer je ozljedu zaradio vozeći hebeni skuter, pa nije nikoga ubio) i Grizzliesi (tanki, mladi i bez ikakvog vodstva, bilo na parketu bilo u uredima) nisu vrijedni spomena. OKC ćemo spomenuti samo zbog sve boljih igara njihovih klinaca, Westbrook i Green postaju igračine dok ovo što Durant radi nema veze sa mozgom, u 20-oj godini biti ovoliko koristan i igrati ovoliko zrelo u momčadi koja te nedostatkom kvalitete doslovno mami da bacaš cigle cijelu večer neviđeno je. Bude li ovakav napredak kakav je u drugoj sezoni pokazao prenio i u treću sezonu, eto Thundera u playoffu. Poanta je da ovoj sjajnoj trojki dodaš još par veterana. Ali najbitnije - ni pod koju cijenu ne odvajati ih. Jer ako ih odvojiš, Green i Westbrook postaju prosjećni igrači, dok su ovako duplo moćniji, jer znaju pokriti slabosti jedni drugima. Ekipa u koju se prelako zaljubiti, kao nevina prekrasna srednjoškolka sa oblinama na pravim mjestima i licem kao sa reklame za Loreal. Znaš da nije pametno previše se vezati, ali kako si pomoći?

Poseban pak redak ide Wolvesima. Prvo mi nije bilo jasno kako jedna onako loše uigrana momčad može ikoga dobiti, sada mi nije jasno kako je preko noći ova ekipa postala uigrana poput sata? Dajte samo pogledajte neke akcije koje vrte da oslobode stranu Big Alu, ili da ostave Foyea samoga na šutu. Veteranske stvari, mislim tu ima toliko kretanja da bi jedan Božo Maljković svršio da to vidi. I sada će mi netko reći da Kevin McHale nije kandidat za trenera godine? Pa pogledajte samo taj roster, na njemu ima možda tri i pol dobra igrača. Em je McHale posložio stvari (a slaže ih brzo, dok jedan Curry treba deset tekmi da shvati da nešto treba mijenjati, dok rođak Vinnie ni nakon pola sezone ne zna rotaciju ni uloge igrača, McHale je u svakoj tekmi nešto dodavao i popravljao dok nije došao do ove sadašnje rotacije koja je stvarno respekta vrijedna).

Jasno, sve ovo ne bi bilo moguće bez Big Ala i njegove lakoće zabijanja u reketu kakvu ja osobno nisam vidio još tamo od Olajuwona. I tu ne računam Shaqa i slične koji su čuda priroda pa igraju samo na snagu, već govorim o čistoj igri, stalnom pivotiranju, okretima, fintama, horocima, ma Jefferson je čudo od igrača. Da ne bi ispalo da je svemu zaslužan McHale moram reći da je i u Bostonu pokazivao talent za igru leđima, ali ovo što je McHale s njim napravio u dvije sezone pravo je čudo. Sjetite se lanjskog Big Ala koji uglavnom puca iz vana i tu i tamo ide pod koš i usporedite ga sa ovim današnjim koji je stalno u reketu i sve će vam biti jasno. Neki ljudi jednostavno brzo uče. A kada upadneš u ovakvu seriju i kada poteče adrenalin, tada i Kevin Love i Rodney Carney postanu važne karike. I LOVE THIS GAME!

Uglavnom, ma koliko se Wolvesi digli ipak ne mogu do playoffa za kojega se bori preostalih devet ekipa. Moj favorit za ulogu trinaestog praseta među tih devet od početka je isti – Dallas. I kako se broj utakmica povećava taj dojam postaje sve jači. Dallas je gotov, R.I.P.

Kao prvo, Mavsi su ekipa bez kemije, koja se više ne može međusobno gledati u oči i lagati se kako su dobri. I Dirk i Terry i Howard imaju iskustva i vrlo dobro znaju kada nisu dobri, i ako možda i imaju potrebu da prema vani pokazuju kako je sve u redu (busaju se u prsa kao da imaju score u rangu Lakersa), u sebi vrlo dobro znaju da nije tako. Roster je katastrofa, rotacije nema, deset igrača koje Carlisle koristi uopće nisu kvaliteta za NBA. Dirk se sve više bazira na koševe i nije mu do prljavih poslova, Terry zabija na svojoj razini ali i njega obrana ne zanima, Howard jedva čeka napustiti grad, Dampier je nebitan jer njegov učinak osjeti se samo kada svi igraju obranu. I onda još imaš napad u kojem ti je dobar dio sezone treća opcija šut iz vana Jasona Kidda, što je isto kao da igru baziraš na Shaqovim izlascima na liniju slobodnih. Mi smo davno digli ruke od njih, sada su to napravili i igrači sami, još samo da se Cuban osvijesti pa da se i u Dallasu počne događati nešto zanimljivo.

I još jedna stvar vezana uz njih. Koliko god očajan bio trade Kidda za Harrisa, na kraju ove sezone stvari će izgledati nešto bolje. Kidd odlazi a sa njim i 20 milijuna poreza na luksuz. To ne znači da će Dallas imati prostora za potpisati pojačanja, ali bar će konačno lošu ekipu plaćati normalnom lovom. Najluđe od svega, da im je upalila ona zamjena po kojoj bi za Josha Howarda doveli Shawna Mariona, mogli su se skroz izvući iz dugova te početi slagati novu momčad. Mada ni ovako nije loše, evo da su ostali sa Harrisom što bi sutra imali? Momčad sa dva veterana na zalazu (Dirk i Terry) te sa dva mlada revolveraša (Harris i Howard) kojima treba prava podrška, kakvu je opet nemoguće dobiti jer svi imaju bahate dugogodišnje ugovore (njih četiri plus Dampier) koji im žderu sav salary cap. Nije svako zlo za zlo. Šteta jedino što Cuban to nikada neće priznati. Vjerovatno će sutra umiroviti Kiddov dres. Luzer. He he, nije u šoldima sve Mark!

I tako, sada kada smo se riješili Mavsa, da nabrojimo momčadi koje upadaju u playoff. U donjem dijelu ždrijeba trebali bi biti Sunsi koji i dalje uporno grade igru na Shaqu, love nekakav zadnji vlak iako je svima jasno da ih čeka sudbina Dallasa. Jednog od ovih dana igrači će se prestati zavaravati, netko će glasno reći da nisu izazivači i tada će nastati rusvaj. Tko će se iz njega izvući neokrznut? Mogu li Kerr i Porter preživjeti sve krive poteze koje vuku? Može li Amare negdje pronaći mir i zaigrati kako zna (osobno, najveće igračko razočaranje sezone, ne bi ga zvao na all-star kao kaznu)? Može li Shaq izdržati? Može li Nash otići u mirovinu malo ranije, prije nego baci totalnu ljigu na sve lijepe uspomene koje nam je ostavio?

Rocketsi su također pred rasulom, ali imaju previše oružja da ne bi ušli u playoff. Ming, Artest i Tracy se bore za prevlast, ekipa će od toga imati koristi. A možda i neće. Kako god, možda i prođu konačno prvi krug. A možda i ne. Svejedno, jer sa ovakvim odnosima ne mogu tamo gdje žele, stoga i njih ćeka lagani remont.

Blazersi su me razočarali sa načinom na koji su pokušali riješiti situaciju sa Milesom, kao da je toliko bitno što će imati nešto suženi manevarski prostor. I dalje su u prednosti pred barem 25 ekipa koje bi sve dale da su na njihovom mjestu. Uglavnom, trebali su stvari okrenuti u svoju korist, reći kako nemaju sreće ali kako će ih ovo samo dodatno ojačati. Kao da Allenu tih nekoliko milja više nešto znači. Ovako, ispali su tolike seljačine da mi je par dana bilo neugodno gledati slike McMillana i Roya koje imam posvuda. Sada se stvari lagano normaliziraju, ali čeka ih osveta karme. Da li u vidu ozljede nekog bitnog igrača? Moguće, evo Roy opet ima nekih problema pa ne igra sa 100%, a bez njega još uvijek ne izgledaju kao ozbiljna momčad. Samo polako i bez panike, hold steady on the righteous path. Nemojte prijeći na stranu tame. Budućnost je vaša.

Jazz bi trebao upasti unutra samo na račun učinka trojke Williams-Millsap-Okur, s tim da je kako stvari stoje nemoguće očekivati da će sva trojica ostati zdrava do kraja sezone. Zar nikome još nije palo na pamet da možda pored tih slanih jezera ima nešto što ljudima toliko omekšava mišiće i kosti da ovi stalno pucaju? Kako god, od ove sezone nema ništa, korak naprijed nije napravljen pa je vrijeme za jedan nazad. Lagani facelift rostera molim. Riješite se više Kirilenka, probajte dobiti nešto za Boozera.

Hornetsi su isto pod kočnicom, Paul igra odlično, West se donekle priključio ali previše osciliraju. Pola sezone je iza nas a oni nikako da uhvate neki ozbiljniji ritam. Opet, imam osjećaj da će kada dođe playoff naći dovoljno snage da preskoće sve prepreke osim Lakersa u finalu konferencije. Posey će biti prevaga naravno, a nije za odbaciti činjenica da naš nesuđeni MVP opet ima savršenu sezonu. Čekaj, kad smo u ligi zadnji put imali ovoliko igrača koji igraju na hall of fame razini?

Hornetsi bi mogli dobiti pomoć i iz neočekivanog smjera, naime mogao bi im pomoći i najdraži bijeli brat Matt Bonner. Parker je sjajan, Timmy je čudo, Manu se budi, ali ne mogu se pouzdati u momčad koja 30 minuta na parketu drži takvu rupu kakva je Bonner. Jednostavno nemaju rješenja, Oberto i Thomas ne mogu odraditi svih 48 minuta, a Bonner bi morao zabiti 5 do 10 trica da nekako pokrije sve slabosti koje donosi u obranu. Spursi trebaju svježe krvi misle li nekako ugroziti Lakerse, jedini imaju dovoljno oružja vani i pod košem da im se suprostave, ali ne vidim načina na koji bi mogli izvesti neki bitniji trade, nemaju jednostavno što za ponuditi.

Tako da ispada da je Denver, kao veliko i ugodno iznenađenje, na ovakvom Zapadu gotovo u ulozi favorita. Bude li Carmelo uhvatio pravu formu do playoffa, sa Billupsovim iskustvom i Neneovim kvalitetama, uz sjajnu rotaciju, Nuggetsi se čine idealnim izborom za onoga tko voli igrati na iznenađenja. Ja nisam taj, gledam ih i vidim ekipu koja je opasna, ali ne i momčad koja može napraviti ozbiljniji rezultat. Evo, recimo da nalete na Houston u prvom krugu, tko će zaustaviti Minga, Scolu i Landrya? Birdman i Nene? Pretanki su pod košem i igraju preslabašnu obranu da bi bili ozbiljna playoff momčad, ali neke temelje imaju. Sada samo treba nastaviti graditi na ovome što su napravili ove sezone, a napravili su puno. Iz ničega (nisu imali ni identitet ni prostora na salary capu) stvorili su sve preduvjete za novi početak. I dobili su nikada boljeg Carmela. Svaka čast.

I tako smo stigli do Lakersa koji također pate od nekih kroničnih problema. Nedostatak čvrstine na Zapadu ih ne bi trebao stajati glave, to će pokriti njihova rotacija i fenomenalni Kobe. Ali kada u Finalu naiđu na dvije ekipe sposobne za rovovsku bitku, pitanje je mogu li Lakersi odgovoriti. I to nije pitanje koje sa postavlja samo jednom igraču nego svima. Može li Kobe poput Lebrona stalno raditi sve što je potrebno za momčad? Može li Gasol svaku večer ostaviti srce na parketu? Može li Bynum postati faktor u obrani? Po meni, ovo zadnje je ključ svega – uspije li Bynum svoje savršeno centarsko tijelo i fizikalije pretočiti u učinkovitost koja nudi 10 do 15 skokova, nekoliko blokada i agresivno čuvan reket, Lakersi imaju šansu. Sve ispod toga i piše im se isto kao i lani. Jer oni možda mogu zabiti, ali i Cavsi i Boston znaju koristiti njihove propuste kako bi zabili još više. Što se Bynuma tiče, očito da mali od Kareema ne uči samo igru već i stav - dok onako bahat i nezainteresiran trčakara terenom naizgled potpuno sam na svijetu, jasno je da nikada neće biti igrač kojega ćemo obožavati. Ali da bi mogao postati igrač kojega će se svi bojati, mogao bi.

I na kraju, s obzirom da sam ovim okolnim putem stigao i do finala, možda bi se mogao malo posvetiti i predstojećem all-staru. Iako ću ga kao i uvijek s guštom bojkotirati moram navesti kojih bi 12 (ili više, ako se ne budem mogao odlučiti) igrača pozvao na smotru svih zvijezda.

EAST – prva petorka Wade, Johnson, James, Garnett, Howard, svaka od 5 vodećih ekipa daje jednoga. Na klupi Ray Allen i Rondo kao predstavnici prvaka, Varejao i Mo Williams kao predstavnici Cavsa, te Turkoglu kao drugi predstavnik Magica. Samo dva iz Orlanda kako bi i na taj način pokazali da ih još ne stavljamo u istu skupinu sa Bostonom i Clevelandom. Granger i Lee kao najbolje od ostaloga. Koga je bilo najteže izbaciti? Boshov pristup u zadnje vrijeme nije na all-star razini, previše je tu šetnje, Harris i Carter igraju toplo-hladno, a i ne bi bilo pošteno izabrati Harrisa kraj Nelsona. Da sam ovo pisao prije 15 dana, i Carter i Harris bili bi unutra, ovako bi radije umjesto Sideshow Boba stavio Brooka Lopeza.

WEST – prva petorka Paul, Bryant, Anthony, Duncan, Ming, a na klupi Parker, Roy, Durant, Gasol, Billups, Jefferson i Millsap. Za Amarea i Dirka vrijedi isto kao i za Bosha, ne igraju na razini na koju su nas navikli, Billups i Parker imaju bolje sezone od Derona. Millsap pak zaslužuje poziv zbog double-double rekorda, kužimo li mi uopće što je tip uspio napraviti i tu u momčadi koja je uvijek dobra i krcata odličnim igračima?

Hej, možda nije savršen izbor ali bar nemam Iversona u petorci. I da, što je sa spikom kako je Bruce Bowen dobio treći najveći broj glasova među krilima na Zapadu? Što je glasalo pola milijuna Will Farellova? Nije li to što je Dwight dobio najveći broj glasova ujedno i dokaz koliko još nije bitan, navijači Lakersa i Bostona sigurno nisu glasali za Lebrona, ali nije im bio problem dati glas Howardu. Nitko ga još ne doživljava kao prijetnju, i to sa razlogom.

A kako sam upravo probio i trinaestu karticu, vrijeme je da zaključim ovaj post. Sada sam miran do veljače.

The New Posey

Trevor Ariza je jedan od potcjenjenijih igrača u ligi. U rotaciju LA se vratio nakon gadne ozljede koja ga je izbacila iz pogona na par mjeseci, a ove sezone se vratio skroz spreman na parket. Ovogodišnje brojke se približavaju onima iz njegovog dosadašnjeg vrhunca karijere iz Orlanda, ali kod ovakvog tipa igrača u brojkama se ne može iskazati njegov učinak. Kada se spomene duga klupa LA on je svakako jedan od najbitnijih razloga za to jer donosi raznolikost i energiju na oba kraja parketa a lopte koje spašava u svojim "hustle" plays nekada graniče sa nemogućim. Pitajte samo Celticse. Brani sve 3 vanjske pozicije te omogućava da ove sezone recimo Kobe ne mora trčati za Chris Paulom ili Nashom kada LA odluči uštopati protivnički mozak momčadi jer će Ariza jednako i bolje to odraditi. Atletske sposobnosti su mu oduvijek bile na visini, a sada kad energiju troši uglavnom u obrani mnogi bekovi i krila ga nerado vide kad im se približava s druge strane parketa. Dug i brz, nova verzija Posey-ja je na putu.
Borite se za NBA naslov? Ariza je vrhunski šampionski dodatak za vašu klupu.
Hail, hail.

POWER RANKINGS – JANUARY EDITION

Kako se urednički dvojac u zadnje vrijeme uglavnom bavio slaganjem glazbenih lista, ufuravanjem u novu sezonu NCAA košarke i riješavanjem energetske krize u Europi, to je prvi power rankings u Novoj godini odradio dubrovački klon Marka Steina, gospodin kojemu je najbolji album 2008.-e ploča koju su My Blood Valentine trebali snimiti. Dakle, drug Emirem je poput Johna Lockea sagradio kolibu za znojenje, načvakao se koječega i iz razgovora sa Velikim Gromovnikom posložio raspored snaga. Srećom, nije u blizini bilo datura niti članske iskaznice HDZ-a jer bi imali još jedan požar poput onoga u Lici.
Ježa će gucati ko u Juga dirne ili što bi rekao Azevedo – je e uti u đag dir. Drugim riječima, power rankings powered by Birdie.

1. CLEVELAND – čak i da nisu razbili Boston, Cavsi bi prestigli prvake u mojem power rankingu. Pitanje je bi li bez te pobjede bili prvi ili drugi, ali tko je gledao utakmicu zna da Cleveland trenutno igra najbolju košarku na svijetu. LeBron je MVP – osim u napadu odličan je i u obrani, a činjenica kako u prosjeku igra 5 minuta manje nego lani očito mu pomaže. No, veliku zaslugu za uspjeh Clevelanda ima Mo Williams koji je momčadi donio ono što joj je trebalo – igrača koji u trenutcima kada je LBJ na klupi preuzima odgovornost. West i Gibson se lijepo snalaze u novom stilu igre s dva playa, Ilgauskas, Wallace i Varejao sasvim pristojno izgledaju pod košem, a čak i Szczerbiak u posljednje vrijeme nešto igra. Gee ih već vidi poput Bullsa 90-ih, ja sam malo oprezniji, ali ih mogu vidjeti kao prvake već ove sezone. Do prije nekoliko dana, moram priznati, to mi je bilo nezamislivo. A onda su se dogodili Celticsi...

2. LAKERS – zaslužni za početak negativne serije Bostona, na Božić su napravili mali revanš za prošlogodišnje finale. Imaju najdužu klupu, Kobe i dalje igra više timski nego ikada, a posebno me oduševljava Odom - čovjek koji bi negdje drugdje mogao biti zvijezda potpuno se podredio momčadi i igra kao šesti igrač bez ikakva prigovora. Bynum, koji se već žali radi tretmana, bi se trebao ugledati na njega. Genijalno je što se sve s dugom klupom može raditi – Luke Walton je do prije 2-3 tjedna igrao par minuta, a onda se prometnuo u startera i tu ulogu sasvim lijepo odradio. I dalje najveći favoriti za naslov, samo u ovom trenutk ipak ispod Cavsa. Ovi su tako lijepo razbili Boston...

3. BOSTON – mogli bi pisati doktorati na temu što se to događa sa Celticsima, a situacija je krajnje jednostavna – ta momčad nema klupu i cijela petorka mora dobro igrati da bi se ostvarile pobjede. Junak ove momčadi je Rondo, a možda i taj podatak govori kako nešto ne valja. Svi vole skinuti prvake, svi na njih idu kao da je sedme utakmica finala, ali to nije opravdanje za lošije igre. Ipak, s njima se zatvara trokut legitimnih favorita za naslov (iako se radi o momčadi protiv koje je Roko Leni postigao career high)

4. SAN ANTONIO – kako ne postoje nikakvi izgledi da Bullsi postanu prvaci, zdušno ću navijati da to budu Spursi, i to iz razloga zbog kojih ih svi mrze – jer su dosadni. Ne bi li bilo genijalno da Francuz, Argentinac i Djevičanskootočanin (copyright by Birdie) usprkos svim LeBronima, Kobeima i Pierceovima osvoje naslov? Veliki dobitak je Roger Mason.

5. ORLANDO – bilo je teško pozicionirati Magic na ovoj listi. Činjenica je kako igraju dobro, da je vanjska linija raspoložena, a tada i Howard lakše igra. S klupe nema baš neke pomoći, ali to su znali od početka sezone. Bez obzira na sve, ne mislim da bi oni mogli biti ozbiljni kandidati za naslov. Bar ne u rangu prve tri ekipe.

6. HOUSTON – ono što sam gledao mi se svidjelo. Niti jednu od tih utakmica radi ozljeda nisu počeli u istoj petorci, ali svejedno su pobjeđivali. Artest igra odlično i ukoliko on bude zdrav na konju su. Obranu i dalje igra odlično, zabija u napadu, a očigledno je kako je preuzeo lidersku ulogu na terenu. Drugi čije zdravlje je najpotrebnije je Yao, čiji učinak u zadnje vrijeme je nevjerojatan. U pomoć je došao i Mutombo, bude li igrao 10-ak minuta eto još jedne dobre vijesti za Houston. Sjetite se kako je njihova prošlogodišnja serija krenula kada je Yao bio ozlijeđen, a Mutombo startao. Ako su Artest i Yao zdravi, Tracy može odmarati jer tu su i Scola i Battier i odlični Brooks i Landry i Barry pa i Wafer za kojeg sam neki dan prvi put čuo. Ima tu materijala.

7. PORTLAND – preživjeli su prvu Royevu ozljedu. Hoće li ih biti još? Portland i dalje igra najljepšu košarku, njihova brzina i nepredvidivost ostavljaju bez daha. Roy je superstar, Oden bi to mogao biti, Rudy veliko pojačanje, Aldridge ponajbolji mladi krilni centar. Uz odličnu rotaciju ipak im nedostaje jedan play, a možda bi bilo zanimljivo u njihovim redovima vidjeti Kirka Hinricha za kojeg su navodno bili zainteresirani prije ozljede. Kirk se za par tjedana vraća, Portland se osim u toj opciji spominje u još bezbroj glasina, a to znači da bi se neke promjene mogle dogoditi

8. UTAH – Deron igra odlično nakon pauze, a Boozerova ozljeda im je donijela nešto dobro – Paula Millsapa koji je postavio klupski rekord u broju uzastopnih double-doubleova. Sloan je rekao kako će za njega biti mjesta i kada se Carlos vrati što biti zanimljivo vidjeti. Kirilenko predvodi klupu na kojoj ima dosta zanimljivih igrača koji zbog ozljeda često i startaju, ali najvažnije pitanje je kako će se razvijati situacija oko Boozerova ugovora. Već je najavio da neće prihvatiti opciju za još godinu dana, a zna se da je čovjeku lova jako važna. Da je ostao u Clevelandu možda bi već imao naslov...

9. NEW ORLEANS – kako se sezona razvija, tako im se diže i igra. Paul je odličan, West potvrđuje da je on druga opcija kluba, ali i dalje ostaje problem klupe

10. DENVER – Billups je najpametniji igrač lige. Uvijek je lijepo gledati kako jedan igrač potpuno promjeni jednu momčad na bolje

11. ATLANTA – u posljednjih mjesec dana iskupili su se za loš početak, lijepo ih je gledati, ali u svakoj važnoj, pa i u nekim manje važnim utakmicama, znaju se potpuno raspasti

12. PHOENIX - nelogični trade u kojem su otišli Bell i Diaw je za psihijatriju, ali bez obzira na sve što se ovoj momčadi događalo zadnje dvije godine činjenica je kako i dalje mogu dobiti važne utakmice. Uz to, Shaq se prozvao Shaqovich radi nikad boljih slobodnih bacanja (što god mu to značilo)

13. DETROIT – definitivno više nisu treća momčad na Istoku, a od tradea za Iversona i dalje djeluju izgubljeno, što se dalo i pretpostaviti. Stuckey se još uvijek ne može nametnuti kao nositelj igre, a Pistonsi se hitno moraju odlučiti između ostanka ili odlaska Iversona na kraju sezone. Ukoliko se odluče na ostanak, onda treba mijenjati Hamiltona jer tužno je gledati čovjeka kako se odjednom ne snalazi u momčadi u kojoj se do jučer svaka akcija vrtila za njega (danas više niti jedna)

14. DALLAS – cijelu sezonu uživam kada pomislim kako je Cubanu dok Harris ovako igra u New Jerseyu. Dallas je momčad koju bih najradije vidio van play-offa, što bi se vrlo vjerojatno moglo i dogoditi, ali Dirk i dalje igra odlično te je sve iznenadio izjavom kako je spreman na manji ugovor ukoliko momčad dovede još neku zvijezdu. Možda da vrate Harrisa?

15. MIAMI – osobno možda i najugodnije iznenađenje lige jer sam ih prije početka sezone vidio na dnu. No, Wade igra odlično, a Beasley i Chalmers se odlično uklapaju u priču o ponajboljoj rookie-generaciji posljednjih godina. Nedosljednost je njihov najveći problem, a najveća prednost Marionov ugovor (iako nema baš nešto zainteresiranih za njegove usluge). Kako se i Wadeovo ime spominje u velikoj migraciji NBA stanovništva u ljeto 2010.-e bit će zanimljivo pratiti situaciju u ovoj momčadi.

16. MILWAUKEE – najveći dobitnik od prošlih power rankinga. Gotovo je nevjerojatno kako je Skiles sredio ovu momčad – Bogut igra odlično, Mbah a Moute bi u budućnosti mogao biti jedan od najboljih obrambenih igrača lige, Redd izgleda disciplinirano, a Ridnour je jedan od kandidata za most improved playera. Uz dobar pregled igre i solidan šut, ove je godine značajno popravio i obrambeni dio igre. Jefferson je koristan, a klupa s Villanuevom, Sessionsom, Bellom i Gadzuricem izgleda sasvim solidno. Skilesa u Bullsima nisam volio, a sada će potpuno zasluženo i iznenađujuće odvesti Buckse u play-off. Prilika je tu.

17. INDIANA – momčad koju je gušt gledati. Granger je genijalac, a cijela ekipa je odlično posložena za taj run and gun koji igraju. Obrana je zato nepoznat pojam, a najveći problem taj što ne uspijevaju pobjediti ni ekipe kojima uspiju nametnuti svoj ritam. Ipak, malo će se tko na kraju sezone moći pohvaliti da su pobjedili i Lakerse i Celticse.

18. NEW JERSEY NETS – nije bilo moguće da Harrisova i Carterova bajka dovijeka traje, ali i dalje su ugodno iznenađenje lige. Otkriće je Brook Lopez s 11 koševa i 8 skokova u prosjeku.

19. PHILADELPHIA – ogledni primjer kako dovođenje jednog igrača (Branda) može narušiti odnose u svačionici. Ovako visoko su samo zato što je, bez ozlijeđenog Branda, Igoudala opet proigrao i zabavno ih je gledati. Kada se Brand vrati opet možemo očekivati zbunjenost

20. CHICAGO – kada se Vinnie Del Negro odluči priznati kako nema pojma što da radi s ovom momčadi bit će super. Problem je samo taj što uprava Bullsa već godinama ima isti problem – nemaju pojma što rade. Ja bih stavio na trade listu sve osim Rosea, Denga i Graya. Čak i Noaha, ljubimac mi je, ali očigledno je da se malo izgubio.

21. TORONTO – ovo je tužno, toliko su nemoćni da čak i Roko izgleda kao čovjek s idejom, nevjerojatno je da momčad koja u svojim redovima ima potencijalnog MVP-a izgleda ovako loše. Bilo bi veeeeeeliko iznenađenje kada bi Bosh ostao u Kanadi i nakon 2010. godine.

22. CHARLOTTE – Larry Brown je došao u grad i rekao kako su svi igrači raspoloživi za trade. Za Richardsona je odlično prošao, ali izgleda da su i Bell i Diaw (koji opet podsjeća na triple-double igrača, jednog od samo trojice u povijesti koji su startali na svih 5 pozicija – a druga dvojica su ..... i .....) samo u prolazu. Bilo bi im bolje da je u prolazu Brown, što vrijeme više prolazi sve su manje zanimljivi

23. MEMPHIS – biti će ih zanimljivo gledati slijedećih sezona, ukoliko se uprava ne odluči na trade u kojem bi za Maya i Gasola dobili, recimo, Scalabrinea i O'Bryanta.

24. MINNESOTA – u trenutku dok ovo pišem Minnesota je najbolja momčad u 2009. godini. McHaleovo spuštanje na klupu izgleda djeluje, samo meni i dalje nije jasno kako

25. SACRAMENTO – Martin je totalno poludio, ali što mu to vrijedi kada u momčadi nema nikoga tko bi ga barem malo pratio. Bit će odlazaka i tijekom sezone i u ljeto, to je sigurno.

26. OKLAHOMA CITY – za razliku od ovih ekipa ispod, u Oklahomi barem postoji nekoliko mladića koji bi u budućnosti mogli biti jako dobri.

27. GOLDEN STATE – od ugodnog iznenađenja sa početka sezone, Warriorsi su se pretvorili u momčad nezdrave atmosfere s kojom se u vezu dovode milijuni tradeova. Na papiru izgledaju simpatično, na parketu loše

28. CLIPPERS – ako je u jednom trenutku i zvučalo zanimljivo imati na jednom mjestu Randolpha, Cambya i Kamana, ova trenutna noćna mora od rezultata puno je realnija. Super je kako Davis sluša Dunleavya kada traži od njega da spušta loptu pod koš - lijepo počne akciju, baci parabolu na post i ode na drugu stranu da slučajno ne bi dobio loptu nazad. Zakon!

29. NEW YORK – jedina pozitivna stvar u ovoj momčadi je D'Antoni koji od početka zna što radi. Ali to nije dovoljno za bolju poziciju, ekipa je ovo koja ima dva i pol ozbiljna košarkaša.

30. WASHINGTON – stvarno ne znam što bih napisao o njima, osim da sam se svaki puta kada bi ih pogledao osjećao prevarenim

59′ SOUND: 10-01

WE ALL GET HEAVIER AS WE GET OLDER BECAUSE THERE'S A LOT MORE INFORMATION IN OUR HEADS. OUR HEADS WEIGH MORE.
- Vlade Divac

10. VAMPIRE WEEKEND - VAMPIRE WEEKEND

Ispeglano, preproducirano a u isto vrijeme minimalistički škrto. Iza jako malo ambalaže dovedene do savršenstva, izbijaju veselice na afričkim ritmovima koje kada jednom uđu u uho ne izlaze tako lako. U stanju su natjerati na manični pogo u sekundi. Savršena pop ploča baš ovoga vremena – ima nekakvu post-punk osnovu (osjeti se Costello i zvuk blizak ovim novim brit pizdarijama koje se naslanjaju na post-punk), sklonost etno elemetnima kao dokaz shvaćanja glazbenog zeitgeista je također tu, a sjajnih ideja da bi se opravdao indie predznak ne nedostaje. Iako pop ploča, može se slušati poput nekakvog umjetničkog djela, sloj po sloj, jer svaki zvuk, svaki instrument, svaki glas tu su sa razlogom. Na stranu aranžmani, još važnije su pjesme, a one su zakon - "A-punk" je instant klasik, "Oxford comma" savršenstvo pametnog popa, ma od prve sekunde uvodne "Mansard Root" pa do kraja ovaj album je čisti bombon. Kao dodatni plus, nakon zabave sa Vampire Weekendom možeš bez problema upaliti Graceland Paula Simona i nastaviti chillati, doduše u nešto starijem i drugim vremenom obilježenim, ali jednako kvalitetnim sempliranjem afro ritmova sa bremenom bijelog čovjeka.

09. FLEET FOXES - FLEET FOXES

Sve pohvale i svi izbori za album godine koje je prvi album ove ekipe osvojio - zasluženi su. Iskreno, ovo je jedini skoro potpuno originalni i bezvremenski komad glazbe koji smo dobili ove godine. Kvragu, da sam stalno na tripu i da trčkaram po šumama vjerovatno mi više nikada ništa drugo ne bi ni trebalo osim ovih glasića i gitara. Međutim, ta originalnost nije samo najveća snaga, već i jedini problem sa Fleet Foxes. Kao dio svijeta mašte, ova glazba nije pretjerano korisna u stvarnosti - teško ćete ovu ploću upaliti u društvu, tek je tako upaliti da svira u pozadini ili je staviti na winamp kada vam treba tek malo podrške i veselja. Glazba je ovo za kontemplaciju, za utapanje u mislima i harmonijama koje ovaj bend izvlači od kod zna kud. Od svima omiljene "White winter hymnal", pa preko osobnih mi favorita (a takvi su valjda jer više zvuče kao nešto od Band of Horses ili My Morning Jacket nego kao nešto revolucionarno) "Ragged Wood" i "Quiet Houses", ploča je ovo koja štima u svim oblicima i po svim kriterijima. Kao dodatni plus, opet je asocijacija Paul Simon, jer dobrim dijelom Fleet Foxes zvuči kao "El condor pasa" na kubik, kao manje Starbucks a više turska kafa izdanje te pjesme. Ovo nisu tipovi koji sjede u kafićima sa laptopima, oni stvarno sjede pored vatre i kuhaju na drva. Znate one smješne indiose što idu po Hrvatskoj a uglavnom su na Trgu u Zagrebu i sviraju sa matrice, prodavajući nekakvu egzotiku a u biti bivajući tek najobičnijim proizvodom globalizacije? E pa umjesto njih i njihove poslovnosti zamislite da Evo Morales, Hugo Chavez i Rafaell Correa leže oko plamena (koji je očito neizbježna asocijacija kod susreta sa ovom glazbom, valjda kao osnovni simbol povratka prirodi – stoga molim lijepo da svi odbacimo radijatore, klime i slična sranja i ubacimo dobru staru peć na drva, kako bi bar na taj način ostali u dodiru sa divljom stranom), jedu gljive, preibru po gitarama i u glas pjevaju o jednom boljem svijetu. E pa to su vam Fleet Foxes, koji taj svijet ne samo da opisuju, već ga i stvaraju.

08. COUNTING CROWS - SATURDAY NIGHTS & SUNDAY MORNINGS

Kada mi je ovoga proljeća konačno pao u ruke, novi album omiljenih Crowsa uglavnom je živio na račun hitoidnog potencijala klasičnih rock himni – "1942", "Hanging Tree" i "Los Angeles" zvuče kao stvari koje možemo naći na nekom od prijašnjih im albuma. Ali nakon nekog vremena, nakon šta taj uvodni dio albuma lagano postane previše poznat i običan, otkrije se sva ljepota Duritzovih balada koje slijede. Tko preživi tu kombinaciju iritantne iskrenosti, patetike, vokala na rubu plača i savršene ali i svakog rizika lišene svirke, taj je pravi fan. Jer kao što nema ni "Mr. Jones" i "Omaha" bez "Perfect blue buildings", tako ni ovaj album ne bi bio ovako dobar da nije te druge strane. Zamišljen kao koncept, sa subotnjim večerima za koje Crowsi koriste već poznate trikove da bi isporučili 6 pjesama za skakutanje, te sa nedjeljnim jutrima koja čine balade u rangu najboljega što je Duritz ikada napisao. Vrijedno je napomenuti da je čovjek tek za snimanja ove ploče sišao sa antidepresiva ili toga što je već čvakao sve ove godine, i da cijela ta odbojnost koju su ljudi osjećali prema Crowsima zbog te pretjerane ljigavosti nije nikakav maska, već stvarna sjebanost jednog talentiranog tipa koji usprkos svim milijunima i svim prekrasnim ženama, ni dana u životu nije bio sretan. Ali zato je milijune učinio sretnima svaki puta kada bi upalili neku njihovu ploču, i nastavlja sa time. To je karakteristika puno važnija od toga što su Crowsi lišeni ironije. Bar u materijalu, jer kao što smo rekli, u stvarnosti ironija ne može biti veća. Stoga hvala Duritzu uz poruku - we will come around!

07. HOLD STEADY - STAY POSITIVE

Ne, ovo nije remek-djelo rocka kao što je to bio slučaj sa Boys and Girls in America. Finn i ekipa su stariji, u bitno drugačijoj stvarnosti - više ne sviraju po birtijama, već su zahvaljujući dosadašnjem radu dogurali do vrhunskih dvorana. Uvjeti nastanka nove ploče tako su osjetno različiti, što se osjeti i na materijalu. Formula je ostala ista, izmjene brzih i sporih pjesama idu gotovo istim redom kao na prethodnoj ploči, ali nedostatak originalnog riffa nadoknađuje se bogatijom produkcijom u vidu više sinta i gostujućih instrumenata. Čak i Finnovi tekstovi više nisu vinjete povezne jedne s drugima, već nešto klasičnije pjesme koje igraju na prvu loptu (na ranijim albumima ste uvijek više uživali ako ste već bili fan, kretanje lopte je bilo važnije od koša). Ali iako se radi o manje nadahnutom albumu, o u neku ruku odrađenom albumu koji su morali snimiti da bi nešto sebi dokazali, pjesme su još uvijek iznad prosjeka, redom odlične, parole su još uvijek u duši punkerske, a glazba je ispod svega još uvijek puna energije. Da stvar zaključim rečenicom koju sam napisao ovoga ljeta proglasivši Stay Positive albumom koji ima tu poteškoću da bude nasljednik nečega savršenog: "usprkos svim sitnim manama Stay Positive ostaje album sa šarmom, i prije svega - Hold Steady album. Za kojim uvijek možemo posegnuti kada se želimo uvjeriti da i kada ne tulumariš, i kada se ne budiš u nepoznatom gradu kao u nekakvom filmu, trebaš cijeniti svaki trenutak svoga života kao da se radi o pravom pravcatom remek-djelu. Samo stoj mirno. I pozitivno."

06. MARK ERELLI - DELIVERED

Erelli je moderni trubadur koji godinama svojom standardiziranom verzijom ugodnog folka pjeva po kafićima Nove Engleske, a ovogodišnjim je albumom konačno iskoračio iz kruga ljudi čije pjesme kao da su pisane za soundtrack Gilmoreica. I to korakom od sedam milja, ravno u prvu ligu americane. Apsolutno politički osvješten, sa tekstovima koji bez pomnog preslušavanja neće ostaviti pravi dojam, i sa talentom za slaganje pjesama koji je u rangu najvećih u žanru, Erelli je snimio svoje životno djelo. Iz jednostavnosti akustične gitare i povremenog upada električnog riffa, praćen minimalnom pratnjom, Delivered nudi klasik za klasikom. Pa tako "Not alone" zvuči kao nešto najbolje što je Josh Ritter ikada napisao, "Five beer moon" zvuči kao 10 godina izgubljeni klasik Lucinde Williams, a "Unraveled" kao da je ispala sa Adamsova Heartbreakera. Između još masu sjajnih laganijih balada kao ključne pjesme sjedaju fenomenalni rasturač "Shadowland", te vesela "Baltimore" koje se bez problema mogu naći na lanjskom albumu Jasona Isbella (koji je da se podsjetimo bio naj album 2008. godine), ili na nekoj od budućih ploča Jaya Farrara. Da li je ovo Markov labuđi pjev, ili pak tek početak jedne velike karijere, to ne možemo znati, ali ovakvu ploču treba grliti i cijeniti jer na savršen način uspijeva spojiti najbolje trenutke jednog glazbenog pravca sa pričama koje donose puno više od instant zadovoljstva.

05. FELICE BROTHERS - FELICE BROTHERS

Braća su otela naslov americana albuma godine pred nosom Marku Erelliu ovom sjajnom kompilacijom emocija i skladateljskog talenta sa glazbenim spomenicima zvuku Boba Dylana i The Banda. Sve je obogaćeno dodavanjem podteksta beskućnika i skitnica koji kao da su ispali iz neke Waitsove pjesme, a na kaskajući zvuk The Banda (koji je na momente ne samo skinut do savršenstva već i nadmašen) priče iz sirotinjskog geta i zvuk sajamskog benda iz doba Velike depresije sjedaju savršeno, toliko savršeno da sve zvuči kao nekakav kultni bend od prije sto godina. Manje country a više folk, ovo je americana koja poput one na lanjskoj jednako savršenoj ploči Avett Brothersa donosi taj bezvremenski zvuk kao glavno obilježje, a hrpa odličnih pjesama svemu daje patinu instant klasika. Od dvije pijane veselice za savršeno vjenčanje, "Take this bread" i "Radio song", preko priča poput "Frankie's gun", "Wonderful life" i "Whiskey in my whiskey" kojih se ni Dylan ne bi posramio (i to stari Dylan, iz 60-ih i 70-ih, a ne ovo kasnije i posebice danas naporno i isprazno stvorenje), album je ovo koji vas grli oko srca svakom sekundom, a potpunu katarzu doživljava u prekrasnoj "Don't wake the scarcrow", ultimativnoj ljubavnoj priči u kojoj pojmovi prostitucije, heroina i smrti zvuče toliko dobro da ti dođe da uzmeš žlicu i upaljač i opališ si zlatni šut jer ćemu živjeti kada si nakon ovoga čuo i doživio sve što trebaš.

04. STEPHEN MALKMUS & JICKS - REAL EMOTIONAL TRASH

Sredinom godine nisam slušao ništa drugo osim ovoga albuma, i radeći polugodišnju listu stavio sam ga na drugo mjesto. Pa da copy pejstam ono što sam tada rekao:

"“Cold son”, “Out of Reaches”, “Real Emotional Trash”, “We Cant Help You” zvuče kao najljepše pjesme Pavementa da je u to vrijeme Malkmus znao izvući ovakvu toplinu iz gitare. Ovaj novi bend u biti je jam band što se vidi po otklizniuću u Doors/Dead teritorij na 10 minutnoj “Real Emotional Trash”, a i inače sve vrvi od ugodnih klavijatura, opaljenih solaža, funky riffova, tvrdog ogoljenog ritma, negdje sa po desetak ideja zapakiranih u manje od 4 minute. Samo što sva ova gomila ideja uopće nije naporna kao što je to običaj sa svom gomilom današnjih avangardnih bendova koji lijepe sve i svašta forme radi.
Malkmus i ekipa sve što odsviraju odsviraju jer očito tako žele, bez razmišljanja kako nešto cool zvuči. Studijski album koji u biti funkcionira kao live, nešto miksano sa ljubavlju a izgleda kao snimka nastala jedno popodne. Ta novopronađena unutarnja mirnoća Malkmusa cijedi se sa ove ploče i čini je idealnim suputnikom i u dobre i loše dane.”

Od trenutka kada je ovo napisano smanjila se samo količina slušanja, ali osjećaji su ostali isti. Real Emotional Trash možda je skliznula sa drugog mjesta, ali i dalje ovo ostaje vrhunac karijere čovjeka koji je definirio zvuk 90-ih. Album meditacije, uživanja u vlastitoj masturbaciji na vlastitim instrumentima, postizanje sklada između zvuka i misli, opuštenost na kvadrat. Stephen Malkmus je uvijek bio alternativa, kako zvukom tako i mislima. Vrijeme ga je stiglo, postmoderna je postala sastavni dio mainstreama, ali još jednom Malkums je izmislio sam sebe. Nekada razigran, danas miran. Nekada alternativa zvuka, danas alternativa misli. Nekada u potrazi za smislom, Malkmus danas nudi odgovore. Svakome tko ih želi čuti.

03. MY MORNING JACKET - EVIL URGES

Najzanimljiva ploča godine, ako ćemo zanimljivost definirati kao broj ideja po minuti. Kao album, Evil Urges zna biti naporan zbog ogromnih skokova, od indie eksperimenata na početku i kraju, do pop i americana bisera posijanih po sredini. Pisati o ovome albumu znači nabrajati pjesmu po pjesmu, što i jesam napravio ranije, u spomenutom polugodišnjem pregledu. Nemam namjeru prebaciti cijeli tekst, neka svatko za sebe misli o pojedinoj pjesmi što hoće. Ključ je da se stvarno ima o čemu misliti, stoga evo samo zaključak:

"Toliko se igrati i toliko uspijeti u tome, a cijelo vrijeme bivajući toliko svoj da se stvori dojam da je snimiti ovako nešto poprilično jednostavno, to mogu samo rijetki. Zato proglašavati ovaj album osrednjim na račun par manje uspijelih pjesama, ili na račun poptunog nedostatka šire slike ili nekakvog ritma stvarno je bezveze. I zato ne kužim ikoga tko se smatra fanom glazbe ili kritičarem tko je u stanju ovakvoj ploči dati išta više od čiste petice, desetke ili što god već koristio. Put u pakao inače je popločan dobrim namjerama, ali ovaj album daleko je od dobrih namjera - ovo je prava pravcata rock ploča benda koji možda i želi biti inovativan, ali koji i dalje zna kako napraviti vrhunsku stvar."

A pod vrhunska stvar ipak sa posebnim respektom treba staviti dva čista pop bisera, "I'm amazed" i "Aluminum park". Na albumu MMJ dokazuju iz stvari u stvar da su genijalci, i da su kao svi genijalci možda malo previše uvrnuti. Ono što dokazuju u ova dva konkretna slučaja je sposobnost da slože savršenu stvar za college radio u stilu Big Stara, pjesmu koja je ujedno i savršeno umjetničko djelo i pjesmuljak za svakodnevnu upotrebu. Taj njihov dio osobnosti, lik pop benda najvažniji je u kompleksonoj im pojavi, važniji od lica gitarističkih heroja ili indie eksperimentatora. Kao dokaz čistog talenta, talenta koji će u budućnosti možda konačno ponuditi jedan cijeloviti Big Star album, koji ćemo godinama kasnije smatrati vjerovatno najvažnijom indie pločom novog milenija.

02. DRIVE-BY TRUCKERS - BRIGHTER THAN CREATION'S DARK

Album godine od početka tekme do sirene, onda se pak pojavio netko tko može zabiti tricu sa centra. Razjasnimo nešto – Truckersi su najbolji i najbitniji americana, rock i možda uopće bend svoje generacije. 90-e su imale Nirvanu i Massive Attack, Seattle i Bristol. Rodila se americana kao najvažniji alternativni pravac, indie rock postao je nova religija. Novi milenij pak ne donosi ništa tako veliko, sve se podijelilo na manje skupine u kojima vladaju pravila nebitna onima iz samo malo drugačijih okružja. Tako da tvrditi kako su Truckersi bitni, uopće nije važno jer kako bi rekao veliki Dude – ""That's just like your opinion man." Mene i možda još par stotina ili tisuća ljudi na ovome svijetu. Naš glas nije ništa manje bitan od onoga što tvrde nekakve seronje po specijaliziranim časopisima. Ovo je novo vrijeme, tolerancije i suradnje. Surađujte i slušajte Truckerse. Jer ovo je savršena ploča. U ovih nešto više od 70 minuta imate toliko života, toliko priča i toliko zabave koliko neki nemaju u kompletnim diskografijama, bibliografijama ili filmografijama. Da nije Southern Rock Opere, ultimativnog Truckers, alter country, americana i posebno (naravno) southern rock albuma, ovo bi bila ploča koja bi ponijela titulu ultimativnog Truckers albuma, ali i albuma godine. Ovako, šansu smo dali novim klincima jer Truckersi ionako ne idu nigdje. Ovim vremenima treba netko tko ih je u stanju razumjeti i uglazbiti.

Za kraj, samo još par crtica iz polugodišnje recenzije:
"Dva preostala autora u isto vrijeme su pogodila zlatne žice karijere, Hood dodavši svojoj moralnoj odiseji iskustva roditeljstva a Cooley dodavši svojim zdravoseljačkim anegdotama još veću dozu topline i osjećaja za ultimativni gitaristički hit.
Album nema loše pjesme, Cooley niže veselicu za veselicom, kao zamjena Isbellu ulogu trećeg autora popunjava Shonna Tucker sa stvari "Home Field Advantage" (koja zvuči kao klon Lucinde Williams i Kim Gordon, apsolutni klasik), a Hood sa “Righteous Path”, “Opening Act” i uvodnom “Two Daughters and a Beautiful Wife” dostiže nove vrhunce – nema šanse da na planeti postoji autor koji je u stanju pjesmom od nekoliko strofa i gitarom izazvati takvu lavinu emocija, slika i kontemlapcije o životu i svijetu u ovom trenutku poput njega."

Uz napomenu - i sve preostale pjesme su jednako dobre, treba samo pričekati da dođu na red.

01. GASLIGHT ANTHEM - THE 59' SOUND

Gledao sam neku večer najbolju tekmu dosadašnjeg dijela NBA sezone. Cavsi protiv Bostona, idealna prilika da vidimo koliko je stvarno dobra treća od od tri velike ovogodišnje ekipe - Cleveland. Boston je opet igrao dobro, kao i protiv Lakersa, ali glave ih je stajalo nekoliko stvari – manjak rotacije, Rondov pad u formi, nedovoljno agresivni napad. Pisat ćemo još puno puta o tome, za ovu priču nam je bitno reći da su Celticsi pokušavali i bili dobri. Lakersi su morali iz sebe izvući najviše da bi dobili Boston, uz vrhunski učinak Kobea i ostalih, trebala im je i vanserijska partija Gasola. A na tako nešto Lakersi ne mogu uvijek računati. Netko će uvijek iskočiti, ali može se zaključiti kako su Boston i L.A. ove sezone podjednaki. Nema tu više slabosti na onim pozicijama na kojima ih protivnik može iskoristiti do besvijesti. Za razliku od ove dvije ekipe, Cavsi su pokazali da imaju x-faktor koji ih uvijek može dignuti iznad ova dva protivnika. Imaju najboljeg košarkaša na svijetu. Lebron je u stanju svaku večer odigrati na razini kojoj se nitko ne može približiti, a kako ne postoji igrač koji ga može zaustaviti (Kobe je prebitan u napadu da bi ga Lakersi trošili na čuvanje Jamesa, a možemo biti sigurni da bi i u slučaju da ga Kobe zaustavi iz vana, Bron preko noći razvio post igru), ispada da Cavsi imaju otvoren put ka prvom naslovu.

Ono što je LBJ pokazao neku večer možemo samo nazvati konačnom potvrdom – novi Jordan je rođen. Kažem Jordan jer ne znam kako bi ga drugo nazvao. LBJ je talentom najbolji košarkaš na svijetu, nema ni jednog segmenta košarkaške igre u kojem je osrednji. U stanju je poput Duncana svaku večer napraviti sve potrebno na oba kraja terena, i još kao bonus može sve ono što mogu i igrači koje nazivamo atletama i frikovima prirode, nekakvom bolesnom bananom, skokom preko obruča ili zakucavanjem promijeniti tok utakmice. I onda opet postati dio sistema, i tu tekmu privesti kraju. To ne može ni Kobe, on će uvijek balansirati između jedne i druge uloge (one savršenog suigrača i one fanatičnog individualca), dok Lebron obje spaja u neviđenoj simbiozi. Karakterom je apsolutno savršen suigrač, te svakim potezom sve oko sebe čini boljima. Njegova povremena trica preko ruke nije isforsirana, već je to najčešće najbolji mogući šut u tom trenutku - protiv sjajnih obrana nije lako uvijek naći suigraća na ziceru i LBJ se ne boji preuzeti odgovornost za loš šut. Ne samo da ima sve što je imao Michael, nego čak i više – dok je MJ trebao izazov da bi na navali adrenalina digao igru, LBJ izgleda kao da mu je dovoljan racionalan razlog - protivnik je dobra ekipa, u rezultatskom su minusu, ne igraju dobro. Ne želim reći da MJ nije bio vrhunski profesionalac, ili da nije svaku utakmicu shvaćao ozbiljno, već da je na sljedeći level odlazio uglavnom u epskim situacijama. Za LBJ-a kao da epska situacija ne postoji, on je u stanju otići na sljedeći level u sekundi i onda se nakon što riješi stvar opet može vratiti u ulogu najboljeg među jednakima. Tolika samouvjerenost, ta moć u glavi kombinirana sa neviđenim fizičkim mogućnostima, čine svaku sljedeću utakmicu protiv Cavsa gotovo nepoštenom. Nećemo je gledati da vidimo dvoboj dvije ekipe koje će se iz večeri u večer nadmudrivati, već samo da vidimo kojim novim potezom će im LBJ ovaj put isčupati srce. Kako je samo slomio Powea kod onog ulaza pri kraju, kakvu je ono bananu nabio Perkinsu, pa kako je više puta pokrao Piercea, svaki potez nije bio samo pravi potez u tom trenutku već i konačni dokaz da je spreman za naslov. I MVP-a i prvaka. Sad, ako za nekoliko mjeseci Cavsi i ispadnu u jednom od Finala, zbog ovoga ili onoga spleta okolnosti, ova tekma za mene će uvijek biti trenutak kada sam shvatio da je to to, da je LBJ najveći. Zbog toga što je preživio sva očekivanja nametnuta kroz sve ove godine, to što ih je nadmašio, i to u ovome ludom vremenu kojega je MJ stvorio ali u kojemu ni on nije mogao živjeti sto posto bez stalnog preispitivanja, dok LBJ u njemu pliva kao da je veći od života.

E pa kakve ovo veze ima sa albumom godine? Drugi album sjajnoga benda iz Jerseya koji se odaziva na ime Gaslight Anthem ploča je koja hvata trenutak, ne vremena nego vlastitog postojanja. U svojih 12 pjesama trajanja ova ploča je savršena poput savršene Bronove predstave. Od početka do kraja ovo je vožnja koja ne poznaje padove, koja ima samo uspone, uspone koji nemaju kamo jer je od početka sve ionako postavljeno previsoko. Ne, nema ovdje ničega originalnog – ovo je čisti punk-rock, sa ritam sekcijom koja se kotrlja i gitarama koje tu i tamo nekim sitnim efektom ili rješenjem podsjete da i pojedinac tu i tamo može odskoćiti. Ali inače ovo je 100 % trijumf zvuka – sve je u službi krajnje slike, od tekstova, preko vokala do aranžmana. Melodičnost na tvrdoj bazi benda iz garaže slična je onome što koriste jedni Hold Steady, što je natjeralo jedan od šugavih britanskih časopisa (ne znam da li Mojo il Uncut) da album mrtvo-hladno nazovu tek kopijom Hold Steady zvuka. Što je van pameti - glazbeno Anthem ne istražuje emocije kao što to radi Finnova ekipa, oni stalno pružaju jedan te isti osjećaj tenzije i važnosti trenutka. Tematski pak sličnost je još manja - iako pjesme uključuju hrpu samo autorima znanih likova i time opasno naginju onome što Finn radi već godinama, stilski su puno bliži Bossovom minimalističkom realizmu.

U biti, opisati zvuk Anthema bez Bossa je nemoguće – zvuk je ovo benda kakvoga bi Boss osnovao da se rodio prije 20 godina i da je odrastao na punku a ne na rocku 60-ih. Ovo je moderna i u vremenski kontekst ovog doba stavljena verzija The Wild, The Innocent and the E Street Shuffle. Dok Finn pjeva o malim stvarima jezikom graničnog literarnog genija, Boss i Anthem (momci sve potpisuju zajedno) pjevaju o velikim stvarima škrti na riječima i sa srcem na rukavu. Ta iskrenost potpuno obilježava ploču, nemu tu one indie patine kakvu koriste bendovi poput Nationala pa slične stvari (jedan u biti jednostavan rock album) uspavaju ne samo tekstom već i pretjeranim kićenjem zvuka. Ovdje je sve onako kako je na pravu loptu, uzmi ili ostavi. S tim da 12 bombona ne možeš nego uzeti. Po kvaliteti ovo je novi Boys and Girls in America, a sam sebi sam obećao da više nikada neću savršeni rock album propustiti slušati do besvijesti dok je još svjež. Isto kao što neću propustiti gledati ni jednu važnu LBJ-evu partiju. Jer svako desetljeće ima samo jednog uistinu velikog igrača. Svaka godina ima par uistinu velikih utakmica. Ova odigrana 9.1. zauvijek će u mojoj memoriji ostati upisana kao tekma u kojoj se rodio Kralj. Isto tako, svaka godina ima usitinu samo jedan veliki album. 59 sound je taj u 2008. - album po kojemu ću se je se sjećati. Album koji me zadnja tri mjeseca prati u stopu, u svakom trenutku. Ujutro nakon dizanja, navečer prije izlaska. I kao i puno toga u životu sve je počelo slučajno - tako što sam na allmusic.com čitajući o Bouncing Souls preko similar artista linkova došao do njih, vidio novi album i rekoh, daj da ga skinem, možda i valja. Kad tamo ljubav na prvi pogled. I da, allmusic definitivno nije u pravu kada stavlja ovakva dva benda zajedno. Ali poanta nije u tome da si u pravu. Poanta je u tome da jesi. Gaslight Athem samo o tome i govore.

C’s@Cavs

Kraj treće četvrtine
LBJ je pojeo Piercea do sada i trenutno podsjeća na križanca Michaela i Pippena, što je uistinu zastrašujuće. Garnett je jedini koji u napadu drži igru Bostona koji igra kriminalno, promašuju zicere u napadu, a u obrani LBJ-a nema tko čuvati. Ključni trenutak je kad je Ray Allen išao na polaganje a MVP se pojavio niotkuda i blokirao šut. Statement block.

Četvrta
PP koristi LBJ-evu pauzu i zabija dva puta zaredom preko Szerbiaka. Uzbuna kod Cavsa i Bron je nazad u igri nakon par minuta pauze. 8 minuta prije kraja LBJ ima 32 poena a Cavsi imaju 12 razlike. Od kada se vratio u 3 minute je napravio 3 stavri kojima je riješio tekmu. Jer ovo što on radi je nevjerovatno, podsjeća na His Airness po dominaciji i očaju koji izaziva kod protivnika. Prvo je iskoristio blok, skinuo cross-overom Powea koji ga je preuzeo i položio loptu. Zatim presjeca Housovu loptu i baca se za njom u aut. Na kraju zabija preko PP-a skok šut i Rivers zove time-out. Bez koristi jer nakon time-outa Cavsi dominiraju. Ostatak možete pročitati na ESPN-u.
LBJ je večeras dominirao terenom i činio nevjerovatne stvari te konačno možemo reći da je Global Icon zaživio i na parketu, a ne samo u hypeu. Dokazao je to protiv C's-a, nevjerovatnom partijom na oba kraja terena. Boston je večeras izgledao kao Lakersi u finalu protiv Bullsa 1991.