ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

14Jan/090

POWER RANKINGS – JANUARY EDITION

Posted by Gee_Spot

Kako se urednički dvojac u zadnje vrijeme uglavnom bavio slaganjem glazbenih lista, ufuravanjem u novu sezonu NCAA košarke i riješavanjem energetske krize u Europi, to je prvi power rankings u Novoj godini odradio dubrovački klon Marka Steina, gospodin kojemu je najbolji album 2008.-e ploča koju su My Blood Valentine trebali snimiti. Dakle, drug Emirem je poput Johna Lockea sagradio kolibu za znojenje, načvakao se koječega i iz razgovora sa Velikim Gromovnikom posložio raspored snaga. Srećom, nije u blizini bilo datura niti članske iskaznice HDZ-a jer bi imali još jedan požar poput onoga u Lici.
Ježa će gucati ko u Juga dirne ili što bi rekao Azevedo – je e uti u đag dir. Drugim riječima, power rankings powered by Birdie.

1. CLEVELAND – čak i da nisu razbili Boston, Cavsi bi prestigli prvake u mojem power rankingu. Pitanje je bi li bez te pobjede bili prvi ili drugi, ali tko je gledao utakmicu zna da Cleveland trenutno igra najbolju košarku na svijetu. LeBron je MVP – osim u napadu odličan je i u obrani, a činjenica kako u prosjeku igra 5 minuta manje nego lani očito mu pomaže. No, veliku zaslugu za uspjeh Clevelanda ima Mo Williams koji je momčadi donio ono što joj je trebalo – igrača koji u trenutcima kada je LBJ na klupi preuzima odgovornost. West i Gibson se lijepo snalaze u novom stilu igre s dva playa, Ilgauskas, Wallace i Varejao sasvim pristojno izgledaju pod košem, a čak i Szczerbiak u posljednje vrijeme nešto igra. Gee ih već vidi poput Bullsa 90-ih, ja sam malo oprezniji, ali ih mogu vidjeti kao prvake već ove sezone. Do prije nekoliko dana, moram priznati, to mi je bilo nezamislivo. A onda su se dogodili Celticsi...

2. LAKERS – zaslužni za početak negativne serije Bostona, na Božić su napravili mali revanš za prošlogodišnje finale. Imaju najdužu klupu, Kobe i dalje igra više timski nego ikada, a posebno me oduševljava Odom - čovjek koji bi negdje drugdje mogao biti zvijezda potpuno se podredio momčadi i igra kao šesti igrač bez ikakva prigovora. Bynum, koji se već žali radi tretmana, bi se trebao ugledati na njega. Genijalno je što se sve s dugom klupom može raditi – Luke Walton je do prije 2-3 tjedna igrao par minuta, a onda se prometnuo u startera i tu ulogu sasvim lijepo odradio. I dalje najveći favoriti za naslov, samo u ovom trenutk ipak ispod Cavsa. Ovi su tako lijepo razbili Boston...

3. BOSTON – mogli bi pisati doktorati na temu što se to događa sa Celticsima, a situacija je krajnje jednostavna – ta momčad nema klupu i cijela petorka mora dobro igrati da bi se ostvarile pobjede. Junak ove momčadi je Rondo, a možda i taj podatak govori kako nešto ne valja. Svi vole skinuti prvake, svi na njih idu kao da je sedme utakmica finala, ali to nije opravdanje za lošije igre. Ipak, s njima se zatvara trokut legitimnih favorita za naslov (iako se radi o momčadi protiv koje je Roko Leni postigao career high)

4. SAN ANTONIO – kako ne postoje nikakvi izgledi da Bullsi postanu prvaci, zdušno ću navijati da to budu Spursi, i to iz razloga zbog kojih ih svi mrze – jer su dosadni. Ne bi li bilo genijalno da Francuz, Argentinac i Djevičanskootočanin (copyright by Birdie) usprkos svim LeBronima, Kobeima i Pierceovima osvoje naslov? Veliki dobitak je Roger Mason.

5. ORLANDO – bilo je teško pozicionirati Magic na ovoj listi. Činjenica je kako igraju dobro, da je vanjska linija raspoložena, a tada i Howard lakše igra. S klupe nema baš neke pomoći, ali to su znali od početka sezone. Bez obzira na sve, ne mislim da bi oni mogli biti ozbiljni kandidati za naslov. Bar ne u rangu prve tri ekipe.

6. HOUSTON – ono što sam gledao mi se svidjelo. Niti jednu od tih utakmica radi ozljeda nisu počeli u istoj petorci, ali svejedno su pobjeđivali. Artest igra odlično i ukoliko on bude zdrav na konju su. Obranu i dalje igra odlično, zabija u napadu, a očigledno je kako je preuzeo lidersku ulogu na terenu. Drugi čije zdravlje je najpotrebnije je Yao, čiji učinak u zadnje vrijeme je nevjerojatan. U pomoć je došao i Mutombo, bude li igrao 10-ak minuta eto još jedne dobre vijesti za Houston. Sjetite se kako je njihova prošlogodišnja serija krenula kada je Yao bio ozlijeđen, a Mutombo startao. Ako su Artest i Yao zdravi, Tracy može odmarati jer tu su i Scola i Battier i odlični Brooks i Landry i Barry pa i Wafer za kojeg sam neki dan prvi put čuo. Ima tu materijala.

7. PORTLAND – preživjeli su prvu Royevu ozljedu. Hoće li ih biti još? Portland i dalje igra najljepšu košarku, njihova brzina i nepredvidivost ostavljaju bez daha. Roy je superstar, Oden bi to mogao biti, Rudy veliko pojačanje, Aldridge ponajbolji mladi krilni centar. Uz odličnu rotaciju ipak im nedostaje jedan play, a možda bi bilo zanimljivo u njihovim redovima vidjeti Kirka Hinricha za kojeg su navodno bili zainteresirani prije ozljede. Kirk se za par tjedana vraća, Portland se osim u toj opciji spominje u još bezbroj glasina, a to znači da bi se neke promjene mogle dogoditi

8. UTAH – Deron igra odlično nakon pauze, a Boozerova ozljeda im je donijela nešto dobro – Paula Millsapa koji je postavio klupski rekord u broju uzastopnih double-doubleova. Sloan je rekao kako će za njega biti mjesta i kada se Carlos vrati što biti zanimljivo vidjeti. Kirilenko predvodi klupu na kojoj ima dosta zanimljivih igrača koji zbog ozljeda često i startaju, ali najvažnije pitanje je kako će se razvijati situacija oko Boozerova ugovora. Već je najavio da neće prihvatiti opciju za još godinu dana, a zna se da je čovjeku lova jako važna. Da je ostao u Clevelandu možda bi već imao naslov...

9. NEW ORLEANS – kako se sezona razvija, tako im se diže i igra. Paul je odličan, West potvrđuje da je on druga opcija kluba, ali i dalje ostaje problem klupe

10. DENVER – Billups je najpametniji igrač lige. Uvijek je lijepo gledati kako jedan igrač potpuno promjeni jednu momčad na bolje

11. ATLANTA – u posljednjih mjesec dana iskupili su se za loš početak, lijepo ih je gledati, ali u svakoj važnoj, pa i u nekim manje važnim utakmicama, znaju se potpuno raspasti

12. PHOENIX - nelogični trade u kojem su otišli Bell i Diaw je za psihijatriju, ali bez obzira na sve što se ovoj momčadi događalo zadnje dvije godine činjenica je kako i dalje mogu dobiti važne utakmice. Uz to, Shaq se prozvao Shaqovich radi nikad boljih slobodnih bacanja (što god mu to značilo)

13. DETROIT – definitivno više nisu treća momčad na Istoku, a od tradea za Iversona i dalje djeluju izgubljeno, što se dalo i pretpostaviti. Stuckey se još uvijek ne može nametnuti kao nositelj igre, a Pistonsi se hitno moraju odlučiti između ostanka ili odlaska Iversona na kraju sezone. Ukoliko se odluče na ostanak, onda treba mijenjati Hamiltona jer tužno je gledati čovjeka kako se odjednom ne snalazi u momčadi u kojoj se do jučer svaka akcija vrtila za njega (danas više niti jedna)

14. DALLAS – cijelu sezonu uživam kada pomislim kako je Cubanu dok Harris ovako igra u New Jerseyu. Dallas je momčad koju bih najradije vidio van play-offa, što bi se vrlo vjerojatno moglo i dogoditi, ali Dirk i dalje igra odlično te je sve iznenadio izjavom kako je spreman na manji ugovor ukoliko momčad dovede još neku zvijezdu. Možda da vrate Harrisa?

15. MIAMI – osobno možda i najugodnije iznenađenje lige jer sam ih prije početka sezone vidio na dnu. No, Wade igra odlično, a Beasley i Chalmers se odlično uklapaju u priču o ponajboljoj rookie-generaciji posljednjih godina. Nedosljednost je njihov najveći problem, a najveća prednost Marionov ugovor (iako nema baš nešto zainteresiranih za njegove usluge). Kako se i Wadeovo ime spominje u velikoj migraciji NBA stanovništva u ljeto 2010.-e bit će zanimljivo pratiti situaciju u ovoj momčadi.

16. MILWAUKEE – najveći dobitnik od prošlih power rankinga. Gotovo je nevjerojatno kako je Skiles sredio ovu momčad – Bogut igra odlično, Mbah a Moute bi u budućnosti mogao biti jedan od najboljih obrambenih igrača lige, Redd izgleda disciplinirano, a Ridnour je jedan od kandidata za most improved playera. Uz dobar pregled igre i solidan šut, ove je godine značajno popravio i obrambeni dio igre. Jefferson je koristan, a klupa s Villanuevom, Sessionsom, Bellom i Gadzuricem izgleda sasvim solidno. Skilesa u Bullsima nisam volio, a sada će potpuno zasluženo i iznenađujuće odvesti Buckse u play-off. Prilika je tu.

17. INDIANA – momčad koju je gušt gledati. Granger je genijalac, a cijela ekipa je odlično posložena za taj run and gun koji igraju. Obrana je zato nepoznat pojam, a najveći problem taj što ne uspijevaju pobjediti ni ekipe kojima uspiju nametnuti svoj ritam. Ipak, malo će se tko na kraju sezone moći pohvaliti da su pobjedili i Lakerse i Celticse.

18. NEW JERSEY NETS – nije bilo moguće da Harrisova i Carterova bajka dovijeka traje, ali i dalje su ugodno iznenađenje lige. Otkriće je Brook Lopez s 11 koševa i 8 skokova u prosjeku.

19. PHILADELPHIA – ogledni primjer kako dovođenje jednog igrača (Branda) može narušiti odnose u svačionici. Ovako visoko su samo zato što je, bez ozlijeđenog Branda, Igoudala opet proigrao i zabavno ih je gledati. Kada se Brand vrati opet možemo očekivati zbunjenost

20. CHICAGO – kada se Vinnie Del Negro odluči priznati kako nema pojma što da radi s ovom momčadi bit će super. Problem je samo taj što uprava Bullsa već godinama ima isti problem – nemaju pojma što rade. Ja bih stavio na trade listu sve osim Rosea, Denga i Graya. Čak i Noaha, ljubimac mi je, ali očigledno je da se malo izgubio.

21. TORONTO – ovo je tužno, toliko su nemoćni da čak i Roko izgleda kao čovjek s idejom, nevjerojatno je da momčad koja u svojim redovima ima potencijalnog MVP-a izgleda ovako loše. Bilo bi veeeeeeliko iznenađenje kada bi Bosh ostao u Kanadi i nakon 2010. godine.

22. CHARLOTTE – Larry Brown je došao u grad i rekao kako su svi igrači raspoloživi za trade. Za Richardsona je odlično prošao, ali izgleda da su i Bell i Diaw (koji opet podsjeća na triple-double igrača, jednog od samo trojice u povijesti koji su startali na svih 5 pozicija – a druga dvojica su ..... i .....) samo u prolazu. Bilo bi im bolje da je u prolazu Brown, što vrijeme više prolazi sve su manje zanimljivi

23. MEMPHIS – biti će ih zanimljivo gledati slijedećih sezona, ukoliko se uprava ne odluči na trade u kojem bi za Maya i Gasola dobili, recimo, Scalabrinea i O'Bryanta.

24. MINNESOTA – u trenutku dok ovo pišem Minnesota je najbolja momčad u 2009. godini. McHaleovo spuštanje na klupu izgleda djeluje, samo meni i dalje nije jasno kako

25. SACRAMENTO – Martin je totalno poludio, ali što mu to vrijedi kada u momčadi nema nikoga tko bi ga barem malo pratio. Bit će odlazaka i tijekom sezone i u ljeto, to je sigurno.

26. OKLAHOMA CITY – za razliku od ovih ekipa ispod, u Oklahomi barem postoji nekoliko mladića koji bi u budućnosti mogli biti jako dobri.

27. GOLDEN STATE – od ugodnog iznenađenja sa početka sezone, Warriorsi su se pretvorili u momčad nezdrave atmosfere s kojom se u vezu dovode milijuni tradeova. Na papiru izgledaju simpatično, na parketu loše

28. CLIPPERS – ako je u jednom trenutku i zvučalo zanimljivo imati na jednom mjestu Randolpha, Cambya i Kamana, ova trenutna noćna mora od rezultata puno je realnija. Super je kako Davis sluša Dunleavya kada traži od njega da spušta loptu pod koš - lijepo počne akciju, baci parabolu na post i ode na drugu stranu da slučajno ne bi dobio loptu nazad. Zakon!

29. NEW YORK – jedina pozitivna stvar u ovoj momčadi je D'Antoni koji od početka zna što radi. Ali to nije dovoljno za bolju poziciju, ekipa je ovo koja ima dva i pol ozbiljna košarkaša.

30. WASHINGTON – stvarno ne znam što bih napisao o njima, osim da sam se svaki puta kada bi ih pogledao osjećao prevarenim

Filed under: bball No Comments
13Jan/090

59′ SOUND: 10-01

Posted by Gee_Spot

WE ALL GET HEAVIER AS WE GET OLDER BECAUSE THERE'S A LOT MORE INFORMATION IN OUR HEADS. OUR HEADS WEIGH MORE.
- Vlade Divac

10. VAMPIRE WEEKEND - VAMPIRE WEEKEND

Ispeglano, preproducirano a u isto vrijeme minimalistički škrto. Iza jako malo ambalaže dovedene do savršenstva, izbijaju veselice na afričkim ritmovima koje kada jednom uđu u uho ne izlaze tako lako. U stanju su natjerati na manični pogo u sekundi. Savršena pop ploča baš ovoga vremena – ima nekakvu post-punk osnovu (osjeti se Costello i zvuk blizak ovim novim brit pizdarijama koje se naslanjaju na post-punk), sklonost etno elemetnima kao dokaz shvaćanja glazbenog zeitgeista je također tu, a sjajnih ideja da bi se opravdao indie predznak ne nedostaje. Iako pop ploča, može se slušati poput nekakvog umjetničkog djela, sloj po sloj, jer svaki zvuk, svaki instrument, svaki glas tu su sa razlogom. Na stranu aranžmani, još važnije su pjesme, a one su zakon - "A-punk" je instant klasik, "Oxford comma" savršenstvo pametnog popa, ma od prve sekunde uvodne "Mansard Root" pa do kraja ovaj album je čisti bombon. Kao dodatni plus, nakon zabave sa Vampire Weekendom možeš bez problema upaliti Graceland Paula Simona i nastaviti chillati, doduše u nešto starijem i drugim vremenom obilježenim, ali jednako kvalitetnim sempliranjem afro ritmova sa bremenom bijelog čovjeka.

09. FLEET FOXES - FLEET FOXES

Sve pohvale i svi izbori za album godine koje je prvi album ove ekipe osvojio - zasluženi su. Iskreno, ovo je jedini skoro potpuno originalni i bezvremenski komad glazbe koji smo dobili ove godine. Kvragu, da sam stalno na tripu i da trčkaram po šumama vjerovatno mi više nikada ništa drugo ne bi ni trebalo osim ovih glasića i gitara. Međutim, ta originalnost nije samo najveća snaga, već i jedini problem sa Fleet Foxes. Kao dio svijeta mašte, ova glazba nije pretjerano korisna u stvarnosti - teško ćete ovu ploću upaliti u društvu, tek je tako upaliti da svira u pozadini ili je staviti na winamp kada vam treba tek malo podrške i veselja. Glazba je ovo za kontemplaciju, za utapanje u mislima i harmonijama koje ovaj bend izvlači od kod zna kud. Od svima omiljene "White winter hymnal", pa preko osobnih mi favorita (a takvi su valjda jer više zvuče kao nešto od Band of Horses ili My Morning Jacket nego kao nešto revolucionarno) "Ragged Wood" i "Quiet Houses", ploča je ovo koja štima u svim oblicima i po svim kriterijima. Kao dodatni plus, opet je asocijacija Paul Simon, jer dobrim dijelom Fleet Foxes zvuči kao "El condor pasa" na kubik, kao manje Starbucks a više turska kafa izdanje te pjesme. Ovo nisu tipovi koji sjede u kafićima sa laptopima, oni stvarno sjede pored vatre i kuhaju na drva. Znate one smješne indiose što idu po Hrvatskoj a uglavnom su na Trgu u Zagrebu i sviraju sa matrice, prodavajući nekakvu egzotiku a u biti bivajući tek najobičnijim proizvodom globalizacije? E pa umjesto njih i njihove poslovnosti zamislite da Evo Morales, Hugo Chavez i Rafaell Correa leže oko plamena (koji je očito neizbježna asocijacija kod susreta sa ovom glazbom, valjda kao osnovni simbol povratka prirodi – stoga molim lijepo da svi odbacimo radijatore, klime i slična sranja i ubacimo dobru staru peć na drva, kako bi bar na taj način ostali u dodiru sa divljom stranom), jedu gljive, preibru po gitarama i u glas pjevaju o jednom boljem svijetu. E pa to su vam Fleet Foxes, koji taj svijet ne samo da opisuju, već ga i stvaraju.

08. COUNTING CROWS - SATURDAY NIGHTS & SUNDAY MORNINGS

Kada mi je ovoga proljeća konačno pao u ruke, novi album omiljenih Crowsa uglavnom je živio na račun hitoidnog potencijala klasičnih rock himni – "1942", "Hanging Tree" i "Los Angeles" zvuče kao stvari koje možemo naći na nekom od prijašnjih im albuma. Ali nakon nekog vremena, nakon šta taj uvodni dio albuma lagano postane previše poznat i običan, otkrije se sva ljepota Duritzovih balada koje slijede. Tko preživi tu kombinaciju iritantne iskrenosti, patetike, vokala na rubu plača i savršene ali i svakog rizika lišene svirke, taj je pravi fan. Jer kao što nema ni "Mr. Jones" i "Omaha" bez "Perfect blue buildings", tako ni ovaj album ne bi bio ovako dobar da nije te druge strane. Zamišljen kao koncept, sa subotnjim večerima za koje Crowsi koriste već poznate trikove da bi isporučili 6 pjesama za skakutanje, te sa nedjeljnim jutrima koja čine balade u rangu najboljega što je Duritz ikada napisao. Vrijedno je napomenuti da je čovjek tek za snimanja ove ploče sišao sa antidepresiva ili toga što je već čvakao sve ove godine, i da cijela ta odbojnost koju su ljudi osjećali prema Crowsima zbog te pretjerane ljigavosti nije nikakav maska, već stvarna sjebanost jednog talentiranog tipa koji usprkos svim milijunima i svim prekrasnim ženama, ni dana u životu nije bio sretan. Ali zato je milijune učinio sretnima svaki puta kada bi upalili neku njihovu ploču, i nastavlja sa time. To je karakteristika puno važnija od toga što su Crowsi lišeni ironije. Bar u materijalu, jer kao što smo rekli, u stvarnosti ironija ne može biti veća. Stoga hvala Duritzu uz poruku - we will come around!

07. HOLD STEADY - STAY POSITIVE

Ne, ovo nije remek-djelo rocka kao što je to bio slučaj sa Boys and Girls in America. Finn i ekipa su stariji, u bitno drugačijoj stvarnosti - više ne sviraju po birtijama, već su zahvaljujući dosadašnjem radu dogurali do vrhunskih dvorana. Uvjeti nastanka nove ploče tako su osjetno različiti, što se osjeti i na materijalu. Formula je ostala ista, izmjene brzih i sporih pjesama idu gotovo istim redom kao na prethodnoj ploči, ali nedostatak originalnog riffa nadoknađuje se bogatijom produkcijom u vidu više sinta i gostujućih instrumenata. Čak i Finnovi tekstovi više nisu vinjete povezne jedne s drugima, već nešto klasičnije pjesme koje igraju na prvu loptu (na ranijim albumima ste uvijek više uživali ako ste već bili fan, kretanje lopte je bilo važnije od koša). Ali iako se radi o manje nadahnutom albumu, o u neku ruku odrađenom albumu koji su morali snimiti da bi nešto sebi dokazali, pjesme su još uvijek iznad prosjeka, redom odlične, parole su još uvijek u duši punkerske, a glazba je ispod svega još uvijek puna energije. Da stvar zaključim rečenicom koju sam napisao ovoga ljeta proglasivši Stay Positive albumom koji ima tu poteškoću da bude nasljednik nečega savršenog: "usprkos svim sitnim manama Stay Positive ostaje album sa šarmom, i prije svega - Hold Steady album. Za kojim uvijek možemo posegnuti kada se želimo uvjeriti da i kada ne tulumariš, i kada se ne budiš u nepoznatom gradu kao u nekakvom filmu, trebaš cijeniti svaki trenutak svoga života kao da se radi o pravom pravcatom remek-djelu. Samo stoj mirno. I pozitivno."

06. MARK ERELLI - DELIVERED

Erelli je moderni trubadur koji godinama svojom standardiziranom verzijom ugodnog folka pjeva po kafićima Nove Engleske, a ovogodišnjim je albumom konačno iskoračio iz kruga ljudi čije pjesme kao da su pisane za soundtrack Gilmoreica. I to korakom od sedam milja, ravno u prvu ligu americane. Apsolutno politički osvješten, sa tekstovima koji bez pomnog preslušavanja neće ostaviti pravi dojam, i sa talentom za slaganje pjesama koji je u rangu najvećih u žanru, Erelli je snimio svoje životno djelo. Iz jednostavnosti akustične gitare i povremenog upada električnog riffa, praćen minimalnom pratnjom, Delivered nudi klasik za klasikom. Pa tako "Not alone" zvuči kao nešto najbolje što je Josh Ritter ikada napisao, "Five beer moon" zvuči kao 10 godina izgubljeni klasik Lucinde Williams, a "Unraveled" kao da je ispala sa Adamsova Heartbreakera. Između još masu sjajnih laganijih balada kao ključne pjesme sjedaju fenomenalni rasturač "Shadowland", te vesela "Baltimore" koje se bez problema mogu naći na lanjskom albumu Jasona Isbella (koji je da se podsjetimo bio naj album 2008. godine), ili na nekoj od budućih ploča Jaya Farrara. Da li je ovo Markov labuđi pjev, ili pak tek početak jedne velike karijere, to ne možemo znati, ali ovakvu ploču treba grliti i cijeniti jer na savršen način uspijeva spojiti najbolje trenutke jednog glazbenog pravca sa pričama koje donose puno više od instant zadovoljstva.

05. FELICE BROTHERS - FELICE BROTHERS

Braća su otela naslov americana albuma godine pred nosom Marku Erelliu ovom sjajnom kompilacijom emocija i skladateljskog talenta sa glazbenim spomenicima zvuku Boba Dylana i The Banda. Sve je obogaćeno dodavanjem podteksta beskućnika i skitnica koji kao da su ispali iz neke Waitsove pjesme, a na kaskajući zvuk The Banda (koji je na momente ne samo skinut do savršenstva već i nadmašen) priče iz sirotinjskog geta i zvuk sajamskog benda iz doba Velike depresije sjedaju savršeno, toliko savršeno da sve zvuči kao nekakav kultni bend od prije sto godina. Manje country a više folk, ovo je americana koja poput one na lanjskoj jednako savršenoj ploči Avett Brothersa donosi taj bezvremenski zvuk kao glavno obilježje, a hrpa odličnih pjesama svemu daje patinu instant klasika. Od dvije pijane veselice za savršeno vjenčanje, "Take this bread" i "Radio song", preko priča poput "Frankie's gun", "Wonderful life" i "Whiskey in my whiskey" kojih se ni Dylan ne bi posramio (i to stari Dylan, iz 60-ih i 70-ih, a ne ovo kasnije i posebice danas naporno i isprazno stvorenje), album je ovo koji vas grli oko srca svakom sekundom, a potpunu katarzu doživljava u prekrasnoj "Don't wake the scarcrow", ultimativnoj ljubavnoj priči u kojoj pojmovi prostitucije, heroina i smrti zvuče toliko dobro da ti dođe da uzmeš žlicu i upaljač i opališ si zlatni šut jer ćemu živjeti kada si nakon ovoga čuo i doživio sve što trebaš.

04. STEPHEN MALKMUS & JICKS - REAL EMOTIONAL TRASH

Sredinom godine nisam slušao ništa drugo osim ovoga albuma, i radeći polugodišnju listu stavio sam ga na drugo mjesto. Pa da copy pejstam ono što sam tada rekao:

"“Cold son”, “Out of Reaches”, “Real Emotional Trash”, “We Cant Help You” zvuče kao najljepše pjesme Pavementa da je u to vrijeme Malkmus znao izvući ovakvu toplinu iz gitare. Ovaj novi bend u biti je jam band što se vidi po otklizniuću u Doors/Dead teritorij na 10 minutnoj “Real Emotional Trash”, a i inače sve vrvi od ugodnih klavijatura, opaljenih solaža, funky riffova, tvrdog ogoljenog ritma, negdje sa po desetak ideja zapakiranih u manje od 4 minute. Samo što sva ova gomila ideja uopće nije naporna kao što je to običaj sa svom gomilom današnjih avangardnih bendova koji lijepe sve i svašta forme radi.
Malkmus i ekipa sve što odsviraju odsviraju jer očito tako žele, bez razmišljanja kako nešto cool zvuči. Studijski album koji u biti funkcionira kao live, nešto miksano sa ljubavlju a izgleda kao snimka nastala jedno popodne. Ta novopronađena unutarnja mirnoća Malkmusa cijedi se sa ove ploče i čini je idealnim suputnikom i u dobre i loše dane.”

Od trenutka kada je ovo napisano smanjila se samo količina slušanja, ali osjećaji su ostali isti. Real Emotional Trash možda je skliznula sa drugog mjesta, ali i dalje ovo ostaje vrhunac karijere čovjeka koji je definirio zvuk 90-ih. Album meditacije, uživanja u vlastitoj masturbaciji na vlastitim instrumentima, postizanje sklada između zvuka i misli, opuštenost na kvadrat. Stephen Malkmus je uvijek bio alternativa, kako zvukom tako i mislima. Vrijeme ga je stiglo, postmoderna je postala sastavni dio mainstreama, ali još jednom Malkums je izmislio sam sebe. Nekada razigran, danas miran. Nekada alternativa zvuka, danas alternativa misli. Nekada u potrazi za smislom, Malkmus danas nudi odgovore. Svakome tko ih želi čuti.

03. MY MORNING JACKET - EVIL URGES

Najzanimljiva ploča godine, ako ćemo zanimljivost definirati kao broj ideja po minuti. Kao album, Evil Urges zna biti naporan zbog ogromnih skokova, od indie eksperimenata na početku i kraju, do pop i americana bisera posijanih po sredini. Pisati o ovome albumu znači nabrajati pjesmu po pjesmu, što i jesam napravio ranije, u spomenutom polugodišnjem pregledu. Nemam namjeru prebaciti cijeli tekst, neka svatko za sebe misli o pojedinoj pjesmi što hoće. Ključ je da se stvarno ima o čemu misliti, stoga evo samo zaključak:

"Toliko se igrati i toliko uspijeti u tome, a cijelo vrijeme bivajući toliko svoj da se stvori dojam da je snimiti ovako nešto poprilično jednostavno, to mogu samo rijetki. Zato proglašavati ovaj album osrednjim na račun par manje uspijelih pjesama, ili na račun poptunog nedostatka šire slike ili nekakvog ritma stvarno je bezveze. I zato ne kužim ikoga tko se smatra fanom glazbe ili kritičarem tko je u stanju ovakvoj ploči dati išta više od čiste petice, desetke ili što god već koristio. Put u pakao inače je popločan dobrim namjerama, ali ovaj album daleko je od dobrih namjera - ovo je prava pravcata rock ploča benda koji možda i želi biti inovativan, ali koji i dalje zna kako napraviti vrhunsku stvar."

A pod vrhunska stvar ipak sa posebnim respektom treba staviti dva čista pop bisera, "I'm amazed" i "Aluminum park". Na albumu MMJ dokazuju iz stvari u stvar da su genijalci, i da su kao svi genijalci možda malo previše uvrnuti. Ono što dokazuju u ova dva konkretna slučaja je sposobnost da slože savršenu stvar za college radio u stilu Big Stara, pjesmu koja je ujedno i savršeno umjetničko djelo i pjesmuljak za svakodnevnu upotrebu. Taj njihov dio osobnosti, lik pop benda najvažniji je u kompleksonoj im pojavi, važniji od lica gitarističkih heroja ili indie eksperimentatora. Kao dokaz čistog talenta, talenta koji će u budućnosti možda konačno ponuditi jedan cijeloviti Big Star album, koji ćemo godinama kasnije smatrati vjerovatno najvažnijom indie pločom novog milenija.

02. DRIVE-BY TRUCKERS - BRIGHTER THAN CREATION'S DARK

Album godine od početka tekme do sirene, onda se pak pojavio netko tko može zabiti tricu sa centra. Razjasnimo nešto – Truckersi su najbolji i najbitniji americana, rock i možda uopće bend svoje generacije. 90-e su imale Nirvanu i Massive Attack, Seattle i Bristol. Rodila se americana kao najvažniji alternativni pravac, indie rock postao je nova religija. Novi milenij pak ne donosi ništa tako veliko, sve se podijelilo na manje skupine u kojima vladaju pravila nebitna onima iz samo malo drugačijih okružja. Tako da tvrditi kako su Truckersi bitni, uopće nije važno jer kako bi rekao veliki Dude – ""That's just like your opinion man." Mene i možda još par stotina ili tisuća ljudi na ovome svijetu. Naš glas nije ništa manje bitan od onoga što tvrde nekakve seronje po specijaliziranim časopisima. Ovo je novo vrijeme, tolerancije i suradnje. Surađujte i slušajte Truckerse. Jer ovo je savršena ploča. U ovih nešto više od 70 minuta imate toliko života, toliko priča i toliko zabave koliko neki nemaju u kompletnim diskografijama, bibliografijama ili filmografijama. Da nije Southern Rock Opere, ultimativnog Truckers, alter country, americana i posebno (naravno) southern rock albuma, ovo bi bila ploča koja bi ponijela titulu ultimativnog Truckers albuma, ali i albuma godine. Ovako, šansu smo dali novim klincima jer Truckersi ionako ne idu nigdje. Ovim vremenima treba netko tko ih je u stanju razumjeti i uglazbiti.

Za kraj, samo još par crtica iz polugodišnje recenzije:
"Dva preostala autora u isto vrijeme su pogodila zlatne žice karijere, Hood dodavši svojoj moralnoj odiseji iskustva roditeljstva a Cooley dodavši svojim zdravoseljačkim anegdotama još veću dozu topline i osjećaja za ultimativni gitaristički hit.
Album nema loše pjesme, Cooley niže veselicu za veselicom, kao zamjena Isbellu ulogu trećeg autora popunjava Shonna Tucker sa stvari "Home Field Advantage" (koja zvuči kao klon Lucinde Williams i Kim Gordon, apsolutni klasik), a Hood sa “Righteous Path”, “Opening Act” i uvodnom “Two Daughters and a Beautiful Wife” dostiže nove vrhunce – nema šanse da na planeti postoji autor koji je u stanju pjesmom od nekoliko strofa i gitarom izazvati takvu lavinu emocija, slika i kontemlapcije o životu i svijetu u ovom trenutku poput njega."

Uz napomenu - i sve preostale pjesme su jednako dobre, treba samo pričekati da dođu na red.

01. GASLIGHT ANTHEM - THE 59' SOUND

Gledao sam neku večer najbolju tekmu dosadašnjeg dijela NBA sezone. Cavsi protiv Bostona, idealna prilika da vidimo koliko je stvarno dobra treća od od tri velike ovogodišnje ekipe - Cleveland. Boston je opet igrao dobro, kao i protiv Lakersa, ali glave ih je stajalo nekoliko stvari – manjak rotacije, Rondov pad u formi, nedovoljno agresivni napad. Pisat ćemo još puno puta o tome, za ovu priču nam je bitno reći da su Celticsi pokušavali i bili dobri. Lakersi su morali iz sebe izvući najviše da bi dobili Boston, uz vrhunski učinak Kobea i ostalih, trebala im je i vanserijska partija Gasola. A na tako nešto Lakersi ne mogu uvijek računati. Netko će uvijek iskočiti, ali može se zaključiti kako su Boston i L.A. ove sezone podjednaki. Nema tu više slabosti na onim pozicijama na kojima ih protivnik može iskoristiti do besvijesti. Za razliku od ove dvije ekipe, Cavsi su pokazali da imaju x-faktor koji ih uvijek može dignuti iznad ova dva protivnika. Imaju najboljeg košarkaša na svijetu. Lebron je u stanju svaku večer odigrati na razini kojoj se nitko ne može približiti, a kako ne postoji igrač koji ga može zaustaviti (Kobe je prebitan u napadu da bi ga Lakersi trošili na čuvanje Jamesa, a možemo biti sigurni da bi i u slučaju da ga Kobe zaustavi iz vana, Bron preko noći razvio post igru), ispada da Cavsi imaju otvoren put ka prvom naslovu.

Ono što je LBJ pokazao neku večer možemo samo nazvati konačnom potvrdom – novi Jordan je rođen. Kažem Jordan jer ne znam kako bi ga drugo nazvao. LBJ je talentom najbolji košarkaš na svijetu, nema ni jednog segmenta košarkaške igre u kojem je osrednji. U stanju je poput Duncana svaku večer napraviti sve potrebno na oba kraja terena, i još kao bonus može sve ono što mogu i igrači koje nazivamo atletama i frikovima prirode, nekakvom bolesnom bananom, skokom preko obruča ili zakucavanjem promijeniti tok utakmice. I onda opet postati dio sistema, i tu tekmu privesti kraju. To ne može ni Kobe, on će uvijek balansirati između jedne i druge uloge (one savršenog suigrača i one fanatičnog individualca), dok Lebron obje spaja u neviđenoj simbiozi. Karakterom je apsolutno savršen suigrač, te svakim potezom sve oko sebe čini boljima. Njegova povremena trica preko ruke nije isforsirana, već je to najčešće najbolji mogući šut u tom trenutku - protiv sjajnih obrana nije lako uvijek naći suigraća na ziceru i LBJ se ne boji preuzeti odgovornost za loš šut. Ne samo da ima sve što je imao Michael, nego čak i više – dok je MJ trebao izazov da bi na navali adrenalina digao igru, LBJ izgleda kao da mu je dovoljan racionalan razlog - protivnik je dobra ekipa, u rezultatskom su minusu, ne igraju dobro. Ne želim reći da MJ nije bio vrhunski profesionalac, ili da nije svaku utakmicu shvaćao ozbiljno, već da je na sljedeći level odlazio uglavnom u epskim situacijama. Za LBJ-a kao da epska situacija ne postoji, on je u stanju otići na sljedeći level u sekundi i onda se nakon što riješi stvar opet može vratiti u ulogu najboljeg među jednakima. Tolika samouvjerenost, ta moć u glavi kombinirana sa neviđenim fizičkim mogućnostima, čine svaku sljedeću utakmicu protiv Cavsa gotovo nepoštenom. Nećemo je gledati da vidimo dvoboj dvije ekipe koje će se iz večeri u večer nadmudrivati, već samo da vidimo kojim novim potezom će im LBJ ovaj put isčupati srce. Kako je samo slomio Powea kod onog ulaza pri kraju, kakvu je ono bananu nabio Perkinsu, pa kako je više puta pokrao Piercea, svaki potez nije bio samo pravi potez u tom trenutku već i konačni dokaz da je spreman za naslov. I MVP-a i prvaka. Sad, ako za nekoliko mjeseci Cavsi i ispadnu u jednom od Finala, zbog ovoga ili onoga spleta okolnosti, ova tekma za mene će uvijek biti trenutak kada sam shvatio da je to to, da je LBJ najveći. Zbog toga što je preživio sva očekivanja nametnuta kroz sve ove godine, to što ih je nadmašio, i to u ovome ludom vremenu kojega je MJ stvorio ali u kojemu ni on nije mogao živjeti sto posto bez stalnog preispitivanja, dok LBJ u njemu pliva kao da je veći od života.

E pa kakve ovo veze ima sa albumom godine? Drugi album sjajnoga benda iz Jerseya koji se odaziva na ime Gaslight Anthem ploča je koja hvata trenutak, ne vremena nego vlastitog postojanja. U svojih 12 pjesama trajanja ova ploča je savršena poput savršene Bronove predstave. Od početka do kraja ovo je vožnja koja ne poznaje padove, koja ima samo uspone, uspone koji nemaju kamo jer je od početka sve ionako postavljeno previsoko. Ne, nema ovdje ničega originalnog – ovo je čisti punk-rock, sa ritam sekcijom koja se kotrlja i gitarama koje tu i tamo nekim sitnim efektom ili rješenjem podsjete da i pojedinac tu i tamo može odskoćiti. Ali inače ovo je 100 % trijumf zvuka – sve je u službi krajnje slike, od tekstova, preko vokala do aranžmana. Melodičnost na tvrdoj bazi benda iz garaže slična je onome što koriste jedni Hold Steady, što je natjeralo jedan od šugavih britanskih časopisa (ne znam da li Mojo il Uncut) da album mrtvo-hladno nazovu tek kopijom Hold Steady zvuka. Što je van pameti - glazbeno Anthem ne istražuje emocije kao što to radi Finnova ekipa, oni stalno pružaju jedan te isti osjećaj tenzije i važnosti trenutka. Tematski pak sličnost je još manja - iako pjesme uključuju hrpu samo autorima znanih likova i time opasno naginju onome što Finn radi već godinama, stilski su puno bliži Bossovom minimalističkom realizmu.

U biti, opisati zvuk Anthema bez Bossa je nemoguće – zvuk je ovo benda kakvoga bi Boss osnovao da se rodio prije 20 godina i da je odrastao na punku a ne na rocku 60-ih. Ovo je moderna i u vremenski kontekst ovog doba stavljena verzija The Wild, The Innocent and the E Street Shuffle. Dok Finn pjeva o malim stvarima jezikom graničnog literarnog genija, Boss i Anthem (momci sve potpisuju zajedno) pjevaju o velikim stvarima škrti na riječima i sa srcem na rukavu. Ta iskrenost potpuno obilježava ploču, nemu tu one indie patine kakvu koriste bendovi poput Nationala pa slične stvari (jedan u biti jednostavan rock album) uspavaju ne samo tekstom već i pretjeranim kićenjem zvuka. Ovdje je sve onako kako je na pravu loptu, uzmi ili ostavi. S tim da 12 bombona ne možeš nego uzeti. Po kvaliteti ovo je novi Boys and Girls in America, a sam sebi sam obećao da više nikada neću savršeni rock album propustiti slušati do besvijesti dok je još svjež. Isto kao što neću propustiti gledati ni jednu važnu LBJ-evu partiju. Jer svako desetljeće ima samo jednog uistinu velikog igrača. Svaka godina ima par uistinu velikih utakmica. Ova odigrana 9.1. zauvijek će u mojoj memoriji ostati upisana kao tekma u kojoj se rodio Kralj. Isto tako, svaka godina ima usitinu samo jedan veliki album. 59 sound je taj u 2008. - album po kojemu ću se je se sjećati. Album koji me zadnja tri mjeseca prati u stopu, u svakom trenutku. Ujutro nakon dizanja, navečer prije izlaska. I kao i puno toga u životu sve je počelo slučajno - tako što sam na allmusic.com čitajući o Bouncing Souls preko similar artista linkova došao do njih, vidio novi album i rekoh, daj da ga skinem, možda i valja. Kad tamo ljubav na prvi pogled. I da, allmusic definitivno nije u pravu kada stavlja ovakva dva benda zajedno. Ali poanta nije u tome da si u pravu. Poanta je u tome da jesi. Gaslight Athem samo o tome i govore.

Filed under: bball No Comments
7Jan/090

59′ SOUND: 20-11

Posted by Gee_Spot

"I HAVE ONE THING TO SAY TO THOSE NON-BELIEVERS... DON'T EVER UNDERESTIMATE THE HEART OF A CHAMPION."
- Rudy Tomjanovich

20. NICK CAVE & THE BAD SEEDS - DIG LAZARUS DIG

Puno je veterana ove godine ubolo neke od najboljih trenutaka karijere, ali nitko ne proživljava drugu mladost k'o Nidžole. Lani se vrhunski zajebavao sa dijelom ekipe iz Bad Seedsa u projektu nazvanom Grinderman, a onda je shvatio da nema potreba za drugim imenima. Hej, sve je to on, pa zašto ne bi neozbiljnost Grindermana provukli kroz cijeli bend i već pomalo dosadni zvuk Bad Seeds začinili prljavim bluesom, žestokim ritmovima i rastrzanim gitarama? Daleko od toga da su mu dosadašnji albumi loši, Cave od sjajnog Boatman's Call-a i prelaska na epske laganice začinjene orkestracijama nije snimio loš album, ali je postajao malo jednoličan. Album je ovo koji rastura, od uvodne "Dig Lazarus Dig", pa preko plesne "Today's Lesson", da bi se malo smirio preko Waits meets Doors teatralnih pričica, da bi onda opet otišao u rock vode, pa se opet smirio, pa se preko sjajne "Lie Down Here" dovezao do kraja. A na samome kraju čeka briljantna "More News From Nowhere", mantra albuma koja svojom jednostavnošću i Caveovom jezičinom još jednom jasno govori što je bit Bad Seedsa – rock n roll i teatralnost.

19. SILVER JEWS - LOOKOUT MOUNTAIN, LOOKOUT SEA

Sunce izlazi svaki dan (bar ako ne živiš na polovima), svaki dan nas ne Dnevniku plaše nečim, a među tim konstantama na koje uvijek možemo računati treba ubrojiti i Davida Bermana. Njegov šesti po redu album još je jedna kolekcija pametnih, toplih pjesama o vezama, životu i sitnicama koje ga ispunjavaju. Iako je ovo i dalje glazba u kojoj je Bermanova songwriterska osobnost ono najvažnije, poseban gušt donose veselije teme i vokalno gostovanje gospođe Berman. Ali ogroman minus ide škrtoj produkciji koja gotovo pa radi protiv albuma, ne ističući ni vokale ni glazbu, cijelo vrijeme zvučeći pomalo šuplje. A ovo je ipak rock ploča, a ne goli folk. U redu je biti indie, ali s obzirom da je četvrti album bio produkcijski klasik americane, a peti povratak indie rock korijenima u primjerenoj rockerskoj produkciji, ovaj lo-fi uradak najbliži je klimavosti prvog albuma iz davne 1994-e (mada i on zvuči svježije). Zvuk na stranu, materijal je odličan, dobrih pjesama ima na bacanje i svakim slušanjem može se pronaći novi favorit, iskopati neka rečenica koja pripada u knjigu a ne u pop pjesmu. Nitko od Bermana ne očekuje novi American Water, ali on uporno piše pjesme koje dolaze dovoljno blizu. Samo se treba nadati da će tako biti i ubuduće, uz nešto bolji bend i produkciju.

18. TV ON THE RADIO - DEAR SCIENCE

Na prvom albumu imali smo naznake da se radi o ekipi koja je u stanju snimiti nešto više od dobrog komada college glazbe, bilo je tu i istraživanja analnih prostranstava ali i genijalnih trenutaka sa melodijama koje ne mogu nastati slučajno. Na drugome albumu nažalost svi lakši momenti sasjećeni su u korist ideja i istraživanja, a u cijeloj toj potrazi za novim sve je uglavnom zvučalo poznato. Ove godine stvari su se konačno posložile - dobili smo pravu, rasnu, urbanu pop ploču, koja je u isto vrijeme i pametna, i zarazna, i plesna, i meditativna, i organska, i umjetna.
Ima ovdje elektronike, indie-rocka, hipetihopa, ma svega. Navodno su tekstovi potpuno saželi smisao vremena, ali koga briga dok god je podloga ovako dobra. Da, i dalje su u miksu svega i svačega može čuti previše toga, ali ništa ne odvlači pažnju od osnova, nema tu više koncepta koji je važniji od krajnjog rezultata. "Halfway home", "Crying", "Golden Age" i "Shout me Out" pop klasici, sve ono što indie pop pokušava biti - progresivan, a u isto vrijeme i uhu blizak. Glazba koju treba vrtiti na radio stanicama do besvijesti.

17. RYAN ADAMS & THE CARDINALS - CARDINOLOGY

Jebiga, nitko ne može sam. Ryan Adams je do 20-e godine snimio dva apsolutna remek-djela, što žanrovska što generacijska, imenom Heartbreaker i Strangers Almanac, i naravno da je pomislio da je svemoguć. Ali kao što Mick treba Keitha, kao što Eddie treba Jam, kao što Neil treba Patty a povremeno i Crazy Horse, tako je i Ryan trebao nekoga na koga se može osloniti. A Cardinalsi kao prateći bend su i više od oslonca. U gitaristu Nealu Casalu Ryan je pronašao čovjeka koji ga može zadržati u okvirima, a nedostatak okvira je nešto što ga je gotovo stajalo karijere u ovih proteklih 8 godina. Slična priča se dogodila i sa Jeffom Tweedyem, i njegov talent se uništavao alkoholom i drogom ne znajući kojim putem da krene, razočaranja su dolazila sa svih strana i onda se pojavio njegov N.C., Nels Cline. Isto kako je Cline svojom gitarom učinio Tweedya sretnim jer mu je konačno omogućio da čuje kako zvuči idealan aranžman njegova teksta i melodije, tako i Casal djeluje na Adamsa. Svirka na albumu je savršena, materijal je nešto najbolje što je Adams napravio još od Heartbreakera a osobito su ubojite prve 4 pjesme koja onako jedna za drugom rasture svakoga tko voli pravu americanu. Ni kasniji materijal nije loš, iako nije na razini početka i prema kraju stvari se definitivno smiruju, ali zvuk ovog benda je uvijek sjajan. Posebno je urnebesan način na koji Adams u svakoj drugoj stvari zvuči poput Bona Voxa. U ovih 8 godina bez poštenog albuma Adams je uglavnom dobro zvučao samo u onim momentima u kojima bi bezočno kopirao Grateful Dead, a ispada da je danas dobitna kombinacija malo Deada i puno U2-a u country verziji. I da, Bono i bend nisu ovako dobro zvučali još od "Stay (faraway, so close)".

16. GRAND ARCHIVES - GRAND ARCHIVES

Postojao jednom bend imenom Carissa's Wierd, pokazat će se kultna skupina koja je izvodila nježnu kombinaciju indie, emo i folk glazbe. Od tuda je iznikla naša nedavno spominjana princeza Sera Cahoone, od tuda su stigli ljubimci indie-rockera sklonih americani Band of Horses. Lanjski album Band of Horses za razliku od prvoga na kojem su surađivali izvjesni Ben Bridwell i Matt Brooke, bio je rezultat rada samo jednog čovjeka, Bridwella, jer je onaj drugi, Brooke, otišao svojim putem i osnovao Grand Archives. I da, snimio je iz prve još jedan Sub Pop klasik. Ovo je pop bend koji jednako uzima od otkačene melodioznosti Decemberistsa, vokalne harmonije su im na tragu Fleet Foxesa (kad ovi ne bi živjeli u šumama i gorama već u nekom neboderu), bend koji uživa plivati u melankoliji indie balada ali koji ima osjećaj za savršenu pop melodiju i ne dozvoljava da melankolija prevlada. Trenutci savršenstva su rapršeni posvuda, posebice na stvarima "Miniature Birds" i "Setting Sun" (tipični primjerci sjeverozapadnog indie popa), "George Kaminski" (prava rasna balada) te na tri pjesme koje čine Oca, Sina i Duha Svetog ove ploče. Prvo, "Swan Matches" kao ultimativni sentiš 2009-e za svakoga indie dječaka, pa "Sleepdriving", kao savršeni crossover između indie baladerstva i srednjestrujaškog popa, na pragu najboljeg što su Mercury Rev ikada snimili, te na kraju pravi hit, "Crime Window", stvar koja se trubačkim riffom nikako ne uklapa u dotadašnji tok albuma, ali koja rastura u stilu Arcade Fire i time daje dodatnu težinu ovom albumu. Da, ovo je i odlična kompilacija svega najboljega što indie-rock danas nudi.

15. BLITZEN TRAPPER - FURR

Iako nemaju nikakvih dodirnih točaka po pitanju zvuka, poput TV on the Radio i Blitzen Trapper su prvenstveno indie eksperimentatori koji rade pop glazbu, te u isto vrijeme žele biti originalni i otkačeni ali i slušani. Priča je opet slična, dok je prvi album prštio neobuzdanim idejama koje su bile važnije od pjesme, na ovoj ploči poput pravih profesionalaca Trapperi su stali na loptu i dali prednost pjesmi. Identitet otkačenog mladog benda koji puno priča a ne govori ništa ili priča u šiframa i dalje je tu, ali sada imamo i onu dozu talenta oko svega koju mogu ponuditi samo najveći. Prizvuk americane na albumu je dominantan i sjajno sjeda, bend se očito osjeća opušteno u ovim vodama i možda je čak i previše te country mirnoće naspram pop melodija. Ali naravno, riječ je o površini. Jer svatko tko zna slušati, ispod akustike može čuti kako bi to zvučao Bowie da je ikada poželio snimiti country album, ili kako bi zvučali R.E.M. danas da još imaju inspiraciju kakvu su imali u ranim 80-ima. Ma ovo je gomila melodija, harmi i refrena koji su u stanju i najusraniji dan pretvoriti u šetnju po parku. Laganije folk stvari zaslužuju posebnu hvalu, jer jedno je biti pop bend pun ideja, ali u isto vrijeme coolerski svirati žanrovsku glazbu na način kako to rade na "Furr" i posebice na "Black River Killer" te zvučati kao ispunjeni gurui, e to je već previše. Što reći nakon svega nego živio Sub Pop, živio Portland, živio sjeverozapad i živio Pacifik. Majku vam vašu Oregonsku.

14. CHATHAM COUNTY LINE - IV

Kao što je jasno iz samog imena albuma, četvrta je ovo ploča drugog najboljeg bluegrass sastava modernog doba. Najbolji su naravno Avett Brothers, ali ono što veseli je da su im se CCL opasno približili. Svirka je uvijek bila na razini, pjesme su bile manje-više veseli ili tužni napjevi u kojima su klasični motivi bili pomiješani sa dahom današnjice, e da bi na ovoj ploči sve otišlo do 11. Skroz naskroz. Od samoga starta počinje tulum, "Chip of a star" je klasična žanrovska stvar koja nekim glazbenim detaljima od običnog bluegrassa postaje pravo malo remek-djelo, "The Carolinian" je najbolja pjesma koju su ikad napisali i ultimativni hit za svaku pravu country emisiju, "Let it Rock" sjajni komad glazbenog minimalizma, "One More minuta prekrasna je balada", "Birmingham Jail" najambicioznija je pjesma koju su napisali i druga najbolja uopće, i više nema smisla nabrajati. Već ovaj dio albuma dovoljan je za najveću ocjenu, a do kraja ima još sjajnih što balada što pijanih prebiranja po žicama. CCL ne samo da su snimili najbolji bluegrass album godine, bio bi ovo najbolji komad americane uopće da nije nekolicine skitnica o kojima će biti riječi u zadnjem postu.

13. THE DEXATEENS - LOST AND FOUND

9 stvari, potpuno besplatno na internetu, bez distribucije, bez omota (ili je ovo gore stvarno to?), u trajanju od malo više od 20 minuta – pa nije ni čudo što mnogi ovo ne smatraju pravim albumom. Čak ni bend ga ne navodi među diskografijom, tvrde da se radi o poklonu svima koji uživaju u njihovoj glazbi. Ali jebiga, kako ne postoji kategorija za ovako nešto, mi ćemo ovo staviti među jedan od najboljih albuma godine. Dexateens su bend čiji zvuk opušta sve mišiće, ta njihova kombinacija alter-countrya i dječačkih glasova i te pozitivne, lagane i pijane pjesme koje zvuče kao najljepši trenutci "Exile on main street" (kao "Exile" bez Jack Danielsa i koke, već kao "Exile" sa pivom i ponekim jointom). 25 minuta raja u komadu, pjesme koje se pjevuše već nakon par slušanja, zarazne gitare i refreni i još jedan razlog zašto postoje zvučnici u autu, ljeto i život.

12. TWO COW GARAGE - SPEAKING IN CURSIVE

Nevjerojatni ritam izdavanja albuma uzima svoj danak, jasno je da je nemoguće svake godine izbaciti klasik koji se sluša od prve do zadnje minute, ali ono što je fascinantno je da im je to još jednom zamalo uspjelo. Iako nije savršen kao prethodni im album (koji sam lani jedva ugurao među 15 u pregledu, da bi s vremenom postao jedan od najdražih mi albuma ikada), treći po redu i lukavo nazvan "III", ovaj novi materijal TCG-a ima u sebi dovoljno zaraznog country-rocka da zadovlji svakoga fana. Punkerski vokali, klasični rock riffovi na pola puta između Stonesa i southern rocka, underground stav i život na cesti, sve su to sastojci klasičnog a opet originalnog zvuka ovog benda. Pripovjedačke sposobnosti su pak na razini za sebe, iako su u biti klinci koji odrastaju na cesti, u stanju su pričati priče o generacijskim temama oštrinom i iskustvom kakvog starog trubadura. Ta drskost kojom prilaze i glazbi i tekstu, način na koji prezentiraju nešto u široj slici nebitno kao nešto najdramatičnije na svijetu njihova je najveća snaga, i da se najbolje osjetiti u odličnim stvarima kao što su "Sadie Mae" i "Not your friends", a posebice u veličanstvenoj himni "Swingset assasin" koju je čovjek u stanju pjevati iz sveg srca svaki put kada je čuje. A da pojma nema o čemu kvragu ta pjesma pjeva.

11. BLIND BOYS OF ALABAMA - DOWN IN NEW ORLEANS

I stigli smo i do ultimativnog New Orleans albuma, i to zahvaljujući momcima iz Alabame. Ili bolje reći djedicama iz Alabame, s obzirom da je prosjek godina Blind Boysa negdje oko 70. I da, većina je stvarno slijepa. Ove legende gospela, točnije njih 5, odlučilo se spustiti u Big Easy i uz pomoć najvećih imena scene odati priznanje zvuku grada. Nije ovo mirni, spori i duhovni uradak Blind Boysa, već je ovo čista oda zvukovima New Orleansa kojega najbolje predstavljaju plesni jazz i brass bendovi. Za reprezentativnu zvučnu sliku brinu se Hot 8 Brass Band (uz Rebirth Brass Band i neizbježne Dirty Dozen Brass Band najbolji su u svome poslu), živa legenda i čovjek koji je imao prste u rađanju r&b-a, soula i funka u gradu - Allan Toussaint, te najznačajnija jazz skupina već nekih 40 godina Preservation Hall Jazz Band. U ovom all-star okruženju može nastati samo klasik, a osim ljudi za to se pobrinuo i materijal. S obzirom da su se gosti pobrinuli za zvučnu sliku, Blind Boysi su odabrali tradicionalni materijal koji paše uz njihove gospel korijene, ali koji je već odavno u New Orleansu zaživio jednim drugačijim, svjetovnijim životom. Pozitivna energija brass sekcije i cijeli taj optimistični feeling ovog genijalnog grada u kombinaciji sa savršenim vokalima omogućuju nam da čujemo klasike poput "Uncloudy Day", "Down by the riverside" i "I'll fly away" u najkvalitetnijim mogućim aranžmanima. I da ih uvijek imamo na jednom mjestu. Lektira.

Filed under: bball No Comments
5Jan/090

59′ SOUND: 30-21

Posted by Gee_Spot

"BASKETBALL CAN SERVE AS A METAPHOR FOR ULTIMATE COOPERATION. IT IS A SPORT WHERE SUCCESS REQUIRES THAT THE DICTATES OF COMMUNITY PREVAIL OVER SELFISH IMPULSES"
- Bill Bradley

30. BLACK KEYS – ATTACK AND RELEASE

Kao što Two Gallants predstavljaju folk verziju ludog rock dvojca koji iako koristi samo gitaru i bubanj proizvodi dovoljno energije za cijeli San Francisco, tako i Black Keys postoje kao blues verzija ludog dvojca koja uz pomoć dva instrumenta napaja strujom cijeli Ohio. Momci stižu iz istog grada kao i Kralj James, iz Akrona, a i možemo ih opisati kao svojevrsni anakronizam. Naime, Black Keys zvuče kao engleski blues rock sa kraja 60-ih, vokalom i minimalizmom melodije najbliži su Paulu Rodgersu i njegovim Freeovcima, uz malo dodataka Creama i Claptona, dok u trenutcima kada praše ne izlaze iz okvira prosječnog riffa Jimmya Page i zvuka Led Zeppelina. U ovako skučenim uvjetima nije lako ostati zanimljiv, stoga Black Keys to uglavnom i nisu bili, osim na trećem albumu koji je u spomenutoj formuli donio i najbolje stvari koje su ikada napisali. Kako je sljedeća ploča potpuno podbacila, bilo je jasno da nešto treba dodati kako bi se opstalo, te su to i napravili dovevši za producenta Danger Mousea iz Gnarls Barkleya. Najluđe od svega, zvuk gotovo da se nije promijenio – i dalje zvuče kao melankoličnija verzija White Stripesa. Doduše, žestoki riffovi napravili su mjesta uglavnom laganijim stvarima, te su tu produkcijski trikovi došli do izražaja, stavivši naglasak na atmosferu. Ali višak laganiji stvari jedina je prava promjena od dosadašnjeg im rada te sjajni Rubber Factory ostaje nenadmašen. Ovoj pak ploči pripada status prvog nositelja, ugodna je za slušanje, ima par bržih stvari da se previše ne uspava, ali uglavnom se sve vrti oko chillanja kojega najbolje predstavljaju dvije stvari za instant best of – "Lies" i fenomenalna "Thing aint like they used to be" kojom se album zatvara.

29. REAL MCKENZIES – OFF THE LEASH

McKenziesi su jedna obična kopija Dropkick Murphysa, ali kvalitetna kopija. U biti ovo je za njih vjerovatno uvreda, s obzirom da se furaju na Škotsku dok su Murphysi Irski prvoborci. Ali punk obojan zvukom gajda zvuči jednako bio on Škotski ili Irski, te je možda bolje reći da McKenzies sviraju jednako veselu i energičnu glazbu, samo su malo melodičniji i ravniji, običniji od velikih Iraca. Još jedan bitan detalj koji ih dijeli je i to što Murphysi svakim novijim albumom zvuče sve neinspiriranije, dok svaka nova ploča McKenziesa donosi ogroman korak naprijed u kvaliteti. Prošli album bio je najbolje što su snimili, a ovaj novi je njihovo prvo pravo remek-djelo – 45 minuta razigranog, himničkog materijala koji vas tjera da skačate od sreće čak ako ste bacali koplje na para-olimpijadi. Vrhunski vokal (u punk smislu naravno), zarazne melodije, jeftine solaže, ravan ritam te gajde uvijek i oko svega – celtic rock ili kako već da se zove njegov škotski ekvivalent ne može bolje od ovoga. Možda malo premekano za stare pankerčine, ali za sve koji vole veselu glazbu bez obzira na vanjštinu nezaobilazno.

28. OLD CROW MEDICINE SHOW – TENNESSEE PUSHER

U poplavi bluegrass sastava koji uglavnom praše taj najstariji oblik country glazbe čisto zvuka radi, bez nekakvih viših pretenzija, ovaj bend bio je tipični predstavnik subkulture. Za razliku od sjajnih Avett Brothers koji imaju duše i talenta da se izdignu iznad žanra i zvuka i postanu savršen americana bend, Old Crow su uvijek djelovali kao manekeni koji proizvode zvuk po priručniku ali ga ne obogaćuju ničim svojim, pa tako ni pjesmama. Dobra vijest je da su ovi sjajni glazbenici prebirući po svojim akustičnim instrumentima, od gitare i usne harmonike, preko kontrabasa i violine, do bubnja i benđa te mandoline, konačno uspijeli snimiti ploču koja nije tek konfekcija već pravi pravcati album. Iako je zvuk isti čisti bluegrass, kroz njega se više ne ide kao kroz autosalon već se osjeti onaj folk dodir u pripovjedanju i svirci kakvoga se ne bi postidili ni Deadovci na American Beuty. Pjesme imaju teme koje nisu tek goli stereotipi, i sve govori da je ovo bend koji konačno ima nešto za reći i uživa u tome. Nije ovo najbolji americana album godine, kvragu nije čak ni najbolji bluegrass album godine, ali je jedna sjajna ploča koja uvijek može razveseliti i zaokupiti pažnju.

27. NAS – untitled

Iako nastavlja na tradiciji Gang Starra i nešto atmosferičnijih east coast klasika, Nas je svijet za sebe. S jedne strane imamo ispeglani, neinventivni i uglavnom lagani zvuk koji je bliži najgorem od hip-hopa nego najboljem, dok je s druge strane prava rafalna paljba rima koja udara po najosjetljvijim temama koje "gangsteri" uglavnom izbjegavaju da ne bi navukli probleme na vrat. Iako zvuči kao nekakav tipični urbani seljo sa zaltnim lancem, Nas je u srži svoje glazbe bliži Public Enemyu nego Đej Ziju, a gostovanja legendi poput Last Poetsa govore više od tisuću riječi. Osim što je ovo najbolji komercijalni hip-hop album koji nije komercijalan ni jednom svojom riječi, ovo je i najbolje što je hip-hop uopće imao za ponuditi u 2008-oj, bar po skromnome sudu jednoga country-rockera. A koliko je "Black President" moćna stvar ne treba ni govoriti, uz Youngovu "Looking for a Leader" najbolja je to pjesma koju će doba Baracka Obame ikada dobiti.

26. MOUNTAIN GOATS – HERETIC PRIDE

Tko zna koja po redu ploča, i tko zna koji po redu vanserijski album. John Darnielle možda već godinama snima jednu te istu pjesmu, ali za onoga kome paše više i ne treba. Album nema stvarčinu iza koje bi stao kao što su imali prethodni, ali ima pokušaje da se osnovni zvuk, akustična gitara – glas snimljeni u najopskurnijim mogućom uvjetima, nadogradi svirkom benda. I ne samo da postoje aranžmani, postoje i nešto brži trenutci, pa poneka truba, reggae ritam, sve u svemu Mountian Goats zvuk je tu ali malo dotjeran. Bez obzira na facelifting, bit svega i dalje ostaje Darnielova melankolija, glas, udari po akustari i ta vječna putovanja i potraga koja ne donose riješenja, ali nude smirenje.

25. A SILVER MT.ZION – 13 BLUES FOR 13 MOONS

Ovo je najbolje ploča do sada proizašla iz manufakture ove ekipe, a to je nešto za reći kada znaš da ljudi stoje i iza ultimativne post-rock grupe GYBE. Za razliku od rada u Godspeedu koji je više klasična post-rock priča, sa izmjenama nježnosti i agresivnosti, klasike i noisea, tišine i buke, Mt. Zion je eksperimentiranje sa harmonijama u najljepšoj hipi maniri. I ovdje ima violina, gitara, i tipičnih post-rock promjena, ali najvažniju ulogu igra pjevanje i vokalne harme koje na trenutke dostižu Sigur Ros visine, samo bez patetičnog elementa. Daleko od toga da Mt. Zion nisu pretenciozni, ali sve što pokušaju uglavnom funkcionira. Nadmašiti sjajni prethodni album nije bilo lako, ali ovaj put je uspjelo i to samo sa 4 bluesa, a ne 13 kako stoji u naslovu. 60 minuta meditacije i emotivnog pražnjenja za svakoga tko je ikada želio plesati oko vatre, plus "Blind Blind Blind" je za sada vrhunac karijere, koliko toga ima natrpanog u tih 15 minuta ne da se jednostavno opisati, treba sjesti i poslušati.

24. RECKLESS KELLY – BULLETPROOF

Tvrdi country-rock album iz kojega zaudara Texas, ali koji ima dovoljno indie prizuvka da ga stavimo u americanu. Dok su ranije spominjani Mother Truckers pravi country rock bend koji služi za buđenje uz par sklekova i vožnju sa par piva, Kelly imaju onaj komadić duše koji običnu rock ploču pretvara u klasik kakav su nam zadnjih godina podarili Patty Hurst Shifter ili Lucero, čak i Two Cow Garage ili Dexateens. Samo, premalo je stvarčina da ih se još strpa u tu kategoriju, iako je očito da u njima leži jedna takva ploča, i samo čeka da izađe van i rasturi nas. Iako su već veterani, ovo im je najbolji album do sada i tek najava još boljih stvari koje nas čekaju.

23. SERA CAHOONE – ONLY AS THE DAY IS LONG

Najbolji album 2008-e jedne kantautorice, inače djevojke koja je svoj trag ostavili na indie sceni Seattlea, i to u bendovima kao što su Carissa's Wierd i Band of Horses o kojima ćemo još kasnije u pregledu godine. Odlične pjesme, odličan glas i klasična americana pratnja koja je bliža Lucindi, Tift i Kathleen nego indie korijenima u zbroju daju odličnu ploču. Problem je pomalo prejednolična atmosfere, sklonost emo zagušenosti umjesto urlika kakvoga prava diva zna potegnuti (što i sama Sera pokaže na premalo stvari, npr. na kičmi albuma "Only as the day is long" koja je upravo zbog malo glasnije izvedbe najupečatljivija stvar). Zbog te nešto ravnije atmosfere bliže pospanom viđenju americane Carissa's Wierd nego pravom ženskom alter-rock countryu pati ukupna slika, pa i odlične stvari nekako teže upadaju u oko nego što bi da je sve skupa malo, malo žešće. Ali s obzirom da je žena očiti talent u slaganju pjesama, nema sumnje da će nas u budućnosti dočekati jednim savršenim albumom.

22. JACK JOHNSON – SLEEP THROUGH THE STATIC

Nikada više neće snimiti klasik kao što je On and on, ali dok se vrti u tim sferama dobri Jack je pretplaćen na slušanje. Čisti feelgood sa mirisom Havaja, ploča je ovo koja osvježava ljetne večeri, uz jedinu zamjerku - previše je laganijih stvari koje su prošle kroz studijsko peglanje, a premalo onih obogaćenih organskim ritmovima za lagano klimanje glavom. Dva klasika su tu, "If i Had Eyes" i "Go On", a drugo je tek prosjećan materijal za fanove. Dakle, ništa manje ugodan. Jackov glas, akustara, uštekani Fender koji zvuči kao akustara, pješčana plaža, valovi, opuštenost, pozitivne vibre, sunce koje zalazi - ovo je glazba za ultimativnog hipija koji zna plivati u sistemu. Ili ne zna, ali ga boli neka stvar.

21. HOWLIN RAIN – MAGNIFICENT FIEND

Ekipa je ovo koja dolazi iz noise pilatora Comets on Fire. Dok je psihodelija Cometsa bila bazirana na beskrajnim drkuljenima po gitari, zvuk ovog benda puno je mirniji, bliži klasicima rocka 60-ih nego nekakvim indie eksperimentima. Jedina psihodelija ovdje je ona u načinu na koji su preklapaju gitare, te u povremenim solažama, ali više su to lagani Deadovski jamovi nego zvučna istraživanja. Kvragu, ima čak i masu klavijatura a dobro je! U svakom slučaju zreliji, opušteniji zvuk itekako je dobro legao jer ovaj ploča nudi prave pravcate pjesme za koje bi mainstream bendovi poput Black Crowesa ubili. Dobre stvari, odlična svirka, malo jamminga i svatko tko se pali na pojmove poput psihodelije i rock klasike ovaj album ne smije propustiti. Rock n roll bejbe! Samo bez rolla, sa više rolanja.

Filed under: bball No Comments