ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Mar/090

CAN I PLAY WITH MADNESS (?)

Posted by Gee_Spot

Prva dva kruga NCAA turnira su iza nas, ostalo je 16 najboljih, i da, prava stvar nas tek čeka. Zadnji dan sam pogledao u komadu gotovo sve što se nudilo te kao i obično zaključio kako kvaliteta igre nije na nekoj razini, te kako je sve ostalo bitnije od same košarke. Bracket je važan, iznenađenja su bitna, završnice, cijela ta atmosfera i uzbuđenje oko nečega što praktički ne postoji dok se na zavrti ovaj kup sistem. NCAA je bracket 64 momčadi, tek zatim NCAA je izvor NBA talenta, a uvjerljivo najmanje bitno je ono što NCAA nudi kao prezentaciju najljepše igre.

Prve asocijacije na Wake Forest i Louisville su takve da sam ih preimenovao u Weak Forest i Lousyville. Da, ostavljaju jednako gorak dojam iako se radi o momčadima trenutno na sasvim drugačijim stranama spektra – Weak Forest je prvo i zasad jedino pravo iznenađenje, ali po ovome kako igraju "favoriti" nitko nije siguran. I to što su momčadi nikakve još i nije toliko bolno, koliko je očajna razina kvalitete samih igrača, od kojih će neki po deafultu završiti u NBA.

Jedan Jordan Hill, koji se cijelu sezonu navodi kao lottery pick, tek je nešto krupnija verzija Ronalda Balkmana, odličan i pokretljiv skakač, ali bez ikakve napadačke igre i sa najgorim rukama još od Ivana Grgata. Mislim, baciti njemu loptu na zicer isto je što i dati je Stojku Vrankoviću u kontri. Sad, Stojko je imao problema sa vidom i to se znalo, pa se igra postavljala tako da on što manje smeta u napadu. I Hill može imati svoju ulogu u takvim uvjetima, ali ono što želim naglasiti je sljedeće – od kada je dobra vijest da se u prvih deset pickova biraju Balkmani, Grgati i slični?

Upravo iz toga razloga ne mogu se priključiti ni hypu oko DeJuana Blaira. Hej, super je dobiti novog Paula Millsapa, pogotovo ako ga pokupiš u drugoj rundi. Ali ako Blair zbog nikada slabije konkurencije postane lottery pick, gdje je smisao u tome? Potencijalni podizač energije sa klupe nije nešto što treba gubitničkim momčadima. Mislim treba im, ali prvo im treba talent.

Ludila tako opet nema na terenu, ali ima ga uokolo. Mene uvijek fascinira tko ovo gleda, time-outova je više nego na NBA tekmi, igra je na razini hr lige (bez Cibone i Zadra), znači sama tekma nije u stanju zadržati ti koncentraciju. I onda vidim sve te prazne redove i pomislim, čekaj, ovo je kao neki ekstra događaj a ni dvorane nisu popunjene? Koliko je realno NCAA turnir uopće važan?

Važan je očito samo nama fanaticima, i to više zbog – ESPN-a. Printam ja tako svoj bracket, i mislim se kako bi odlično bilo kada bi cijela ekipa sa ispodobruca.com mogla zaigrati nekakvu ligu, počnem slagati neke kombinacije kako da to izvedemo, odem na ESPN, a tamo – već sve ponuđeno. I ne samo to, nisam ni proučio sistem kako treba, a ekipa je već sve odradila i otvorila nam ligu. E zato volim ESPN, zato volim košarku i da, zato volim i ovaj jebeni turnir. Pametniji od mene su davno zaključili da je sve što trebamo kruha i igara, ja bi samo dodao ne nužno tim redom.

Dok sam slagao originalni bracket vodila me misao koja se nametnula kroz ono što sam vidio od regularne sezone, a to je da sve ove momčadi koje se smatraju favoritima igraju kilavo i da su ranjive. Pa rekoh, ajmo igrati na iznenađenja, možda je konačno stigao trenutak da ludilo zaživi i na drugoj razini od ove promatračke. Samo, to što su favoriti loši nije značilo da su u stanju izgubiti, već i da su ove slabije momčadi još lošije. To je ona druga strana medalje koju čovjek uoči kada bude kasno.

Ipak, jedna stvar je primjetna i to je dobro, u turniru je dosta ekipa koje ne siluju sat i duuuuuuge napade, ne forsiraju besciljna kretanja i apsolutnu poslušnost treneru, znači momčadi koje igraju brzu, gotovo NBA košarku u kojoj bekovi vode glavnu riječ. To ne znači da ove momčadi sa trenerima-ikonama na klupi i dalje nisu prvi favoriti, ali igra je dobila bar malo na zanimljivosti.

Opet, kakva je to kvaliteta kad u svim tim sistemima obično igraju momci koji nisu u stanju spojiti dva otvorena šuta sa metra? Uvijek se sjetim onih situacija kada nekoga nevjernika po prvi put upoznam sa NBA košarkom, recimo Staroga i sad nedavno Kuma. Njihove reakcije kada skuže da ovi prosjećni NBA igrač pogađa 90% otvorenih šuteva i da zna uglavnom sve o igri su neprocijenjive, taj šok koji se osjeti u njhovom glasu je nezaboravan. Današnji NBA je vrh košarke, i tu nema rasprave. I sada bi kao netko tko cijelu godinu uživa u vrhunskoj prezentaciji igre trebao guštati u košarci gdje neki igrači nisu u stanju ni položiti kako treba? Pa za to mi je dovoljno gledati sebe na haklu, hvala lijepa.
Napeto je, borbeno, ali i malo sucky sucky. Jebiga.

Ipak, to nas ne spriječava da prognoziramo daljni rasplet. Sweet 16! Elite Eight! Sve u jedan vikend. Od četvrtka pa do ranih sati ponedjeljka. Prošetajmo kroz parove i ždrijeb da vidimo koji su po novome favoriti za Final Four. Ne, ovaj put se nećemo praviti pametni. Bar ne previše.

PITT vs XAVIER

Da moram jednu rečenicu napisati o Pittu bila bi to sljedeća: playmaker Pitta izgleda k'o kita. Kako nisam limitiran prostorom, to mogu istoga opisati na jedan malo opširniji način. Znate Predatore? One beštije što ih Arnie naziva gadnim majkojebcima? Zamislite sljedeću situaciju, dakle imamo zemlju Predatora u kojoj se živi normalno, bar kada se ne lovi aliene ili ljude. Mali Predatori vole gledati televiziju a na njoj su najveći hit Ninja kornjače, samo ovaj put radi se o Predatorima prilagođenim Ninja kornjačama, sa dreadovima a ne u skins izdanju. E pa play Pitta je Ninja kornjača sa Predatorske televizije.

Kako shvatiti ozbiljnom momčad čiji lider ostavlja takav dojam? Mislim, nije Levance Fields loš košarkaš, ali sitniji je od jednog Jameera Nelsona, a u isto vrijeme okrugao kao Barkley.

Dvojac pod košem nije loš, ali kao što smo već rekli Blair je šljaker koji igra na snagu i upornost, dok je tek donekle Young potencijal za NBA petorku, i to ne kao all-round malo krilo već više kao igrač Al Thorntonovskog tipa. Dakle, puno zuji malo meda daje.

I bez obzira na sve ovo ne vidim načina kako bi mogli izgubiti od Xaviera jer ni ovi nemaju ništa. Xavier također igra na upornost i borbenost, a kako su to i glavne odlike Pitta u dvoboju istih trebao bi pobijediti onaj kvalitetniji. Dakle, Pitt među osam.

DUKE vs VILLANOVA

Duke ne izgleda sjajno, te se čini da svi naginju iznenađenju, odnosno prolasku Villanove. Kao, čvrsti su, žilavi, nezgodni za braniti sa širokim napadom, i to bi trebali iskoristiti jer Duke je ionako jedva prošao Texas.

Ali ja ovdje Duke vidim kao favorita. Trude se, možda im baš i ne ide najbolje u obrani, ali za NCAA klasični presing u njihovoj izvedbi zaslužuju poštovanje. Scheyer je sjajan šuter, Henderson all-round igračina, a Singler tip koji će nakon suze sa vrha reketa već sljedeći trenutak letiti za loptom pod jureći automobil ako treba.

Nemaju fizikalije, nemaju rotaciju, ali imaju srce i to bi im trebalo biti dovoljno ne samo protiv Nove već i protiv Pitta u sljedećem krugu. Ovdje je jedini kriterij po kojem biram Duke simpatija. Jer prođe li jedna sirova momčad kao Pitt među 4 najbolja preko ekipe koja je ipak na jednoj višoj košarkaškoj razini, onda kvragu sve. Znači, izbor Duke-a kao osvajača ove regije možda je ipak malo nategnut, ali zašto ne. Nije da su ostali ostavili nešto bolji dojam. A i ako ispadnu, koga briga, ipak je to Duke.

LOUISVILLE vs ARIZONA

Koliko god želio vidjeti Pitina u panici, bojim se da će protiv Arizone imati šetnju. Ne vjerujem Louisvilleu ni malo, Pitino je daleko od savršenog trenera, najveći talent kojega imaju Earl Clark sklon je podbaciti u bitnim tekmama, ali ovakva Arizona nije prijetnja.

Momčad Arizone ima talenta, tu je Budinger kojega već dvije godine biramo na raznim mock draftovima, tu je brzi i spretni play Nick Wise, pa i već ranije spomenuti nebeski skakač Hill. Ali tu rotacija prestaje, igra u napadu jednolična je, te bez specijalnog učinka ove trojice oni nemaju šanse. Koliko god Budinger trenutno igra košarku života, valjda konačno odlučan da završi u NBA, u svim tim njegovim potezima vidi se da igra iznad mogućnosti te da jednostavno nije kapacitet za ozbiljnu profi karijeru. Gdje si bio protekle dvije sezone, a surferu?

MICHIGAN STATE vs KANSAS

Najklasičniji dvoboj turnira, trener protiv trenera. Tom Izzo je čudo, ne samo da je opet Michigan odveo daleko, već je to učinio protiv USC-a koji je odigrao dvije možda najbolje tekme prvog dijela turnira. I ispao. Znači, Michigan je tvrd prije i poslije svega, a slična ekipa je i Kansas.

Bill Self majstor je poput Izzoa, čovjek je eto uspio nadoknaditi odlazak gotovo cijele lanjske petorke gradeći momčad oko odličnog bijelog centra koji je drven, ali je i šljaker prve klase. Cole Aldrich nije Brook Lopez po lakoći kojom igra košarku, ali po pristupu igri i radnoj etici možda je i bolji. Dodaj im još solidnog playa Sherrona Collinsa i eto nam momčadi koja bi trebala ući među osam.

Jedan od razloga zašto izabirem Kansas je i taj što za Michigan bitnu rolu igra izvjesni Goran Suton, tipićni visoki mekušac kakvih na bacanje ima u NLB ligi i koji me već tri godine živcira svojom osrednjošću.

Ipak, koliko god bili simpatični, Kansas Jayhawks protiv Louisvilla neće moći. Širina Pitinove ekipe bit će presudna, ali to ništa ne mijenja na stvari – Slick Ricka neće do novog naslova. Izvest će on već svoj Dunleavy potez.

OKLAHOMA vs SYRACUSE

Najbolji visoki dosadašnjeg dijela turnira i budući prvi pick drafta, Blake Griffin, protiv najboljeg vanjskog dosadašnjeg dijela turnira i budućeg college igrača godine Johnnya Flynna. Momak je cijelu sezonu trpao koševe i nosio momčad ali nikada nije spomenut u raznim kombinacijama za draft. Nakon dva kola turnira ispada ne samo da je NBA potencijal, nego možda i jedini igrač ovogodišnjeg turnira u stanju sam dobiti protivnika. Ako se ne varam, zadnji koji je na taj način obilježio turnir i to tako da ga je osvojio bio je – Carmelo Anthony. Također sa Syracuse. Hej, Johnny je daleko od takve razine, ali ovo nije čista slučajnost, zar ne?

Tako da usprkos dobrim nastupima Oklahome, i usprkos slabašnom rosteru Syracuse, moram tipovati na niže postavljene zbog dva faktora. Prvi je Flynn, a drugi trener Jim Boeheim, čovjek koji zna kako pobjeđivati sa momčadi koja nije nužno moćna u obrani, ali koja može trpati do besvijesti.

NORTH CAROLINA vs GONZAGA

Sve je jasno, ako je Lawson stvarno spreman (a čini se da jeste), North Carolina više nije momčad koju se može iznenaditi. S obzirom na to kako je slagana, i na iskustvo koje su tri nositelja (Lawson – Ellington – Hansbrough) stekla proteklih sezona, UNC je prvi favorit. Gonzaga je svoju sreću ionako ispucala u drugom krugu protiv Western Kentuckya, onakav pobjednički koš previše je čak i za inače sulude završnice NCAA turnira.

Uglavnom, UNC je apsolutni favorit i u sljedećem krugu, sa tri buduća NBA igrača (doduše, možda ni jedan nije materijal za startera, ali sva trojica mogla bi imati duge i uspješne karijere kao igrači zadatka) i gomilom iskustva što momčadi, što trenera, što cijele institucije, nema im premca na ovom turniru.

UCONN vs PURDUE

Slično kao i sa ranije navedenim susretom između Pitta i Xaviera, i ovdje imamo dvije slične momčadi, tvrde i uporne, te bi na kraju razliku trebala napraviti veća kvaliteta Uconna. Thabeet i Adrien opet će zatvoriti reket, a nastavi li iskusni A.J. Price sa ovakvim igrama na jedinici, legendarni trener Calhoun ima više šansi za novim rezanjem mrežice nego je itko mogao i naslutiti.

MEMPHIS vs MISSOURI

Za razliku od ovih dvoboja između tvrdih momčadi i između čvrstih trenerskih ruku, ovo će biti pravi melem za oči. Dvije ekipe sa hrpom odličnih bekova, koje puno trče i puno pucaju. Kao i do sada opet imamo isti argument – Memphis ide dalje jer je kvalitetniji u tome što radi od protivnika.

E, zato u sljedećem krugu stvari postaju zanimljive. Dakle, može li run and gun Memphisa sa razigranim bekovim Evansom i Andersonom (koji pokušavaju, i to zasad uspješno, simulirati lanjsko kreativno ludilo Rosea i Douglas-Robertsa), ogromnom klupom i odličnim Robertom Dozierom pod košem (čovjekom koji je lani itekako bio važan na putu do finala) zaustaviti tvrdi, usporeni, podmazani sveučilišni stroj Jima Calhouna? Ima, iako je sigurniji pick izabrati UConn. Znam, rekao sam da ću pokušati biti racionalan, ali ne mogu si pomoći. Ni Memphis, kao ni Duke, nije ostavio sjajan dojam do sada, ali dajmo im šansu.

Jer prođe li Memphis, gledanje Final Foura svakako će biti zanimljivije. Calipari bi bio idealan da se riješimo i Louisvillea, obračun njega i Pitina zvuči kao nešto iz Kuma 4. A imali bi i sjajnu priču o tome kako je Calipari eto uspio izgubiti dva finala za redom. Jer ma kako okrenuli stvari, North Carolina je prvi favorit i na njima je da izgube turnir. Pardon, da ga osvoje. Uglavnom, o tome ćemo nešto više prije sljedećeg vikenda, nadam se pak da ste za ovaj spremni. Naoružajte se strpljenem i pozitivnom energijom, ponekim listićem iz kladionice, i ne zaboravite - svi promašeni ziceri bit će vrijedni doživimo li jednu napetu završnicu, jednu eksploziju talenta i barem jedno iznenađenje. Bilo ono ili ne na spomenutom listiću. Dakle, neka se ludilo nastavi.

Filed under: bball No Comments
18Mar/090

PRINT YOUR BRACKETS – THE 2009. EDITION

Posted by Gee_Spot

Isprintani su, popunjeni i bačeni u smeće. Ali za jednu verziju se treba odlučiti, stoga neka to bude ova. Kroz ovih nekoliko godina sam jedno shvatio prateći March Madness – nitko nema pojma o čemu govori. Svi oni novinari na ESPN-u koji cijelu sezonu prate samo NCAA na kraju poslože brackete u kojima ima podjednako točnih prognoza kao u bracketu čovjeka koji misli da NCAA znači "nema cukra asti asti" i koji ga je popunio napamet.

Doduše, nekoliko momčadi odskače i stoga će svatko pogoditi bar jednog polufinalista, ali puno je više ekipa koje niti smrde niti mirišu i utakmica u kojima svi imaju šansu. Ove sezone to mi se čini posebno važnim naglasiti – pravog favorita nema. Prije dvije godine imali smo Floridu kao apsolutnog favorita, lani je turnir bio sve samo ne madness sa 4 predvidljiva prva nositelja na final fouru, a ove godine valjda bi se konačno trebao vratiti smisao - ludilu.

Jer ove godine sam pogledao najviše NCAA košarke u životu (što nije puno, ali ipak) i ni jedna jedina ekipa ili igrač me nisu fascinirali. Prije dvije sezone bili smo svjedocima možda najveće NCAA sezone u povijesti, imali smo prilike gledati Duranta i Odena, petorku Gatorsa, stasavanje UCLA, North Caroline, Kansasa i Memphisa (budućih sudionika final foura), i u to vrijeme gledanje neke od tih ekipa bilo je po uzbuđenju ravno NBA playoffu. Lani se sve razvodnilo, čak i drama finalne utakmice nije donijela nekakve posebne uspomene.

Zašto? Pa jedini odgovor koji mi pada na pamet je nedostatak dobrih igrača, ali s obzirom da se ovogodišnja generacija rookiea pokazala sjajnom, možda je ipak bio problem u momčadima. Jednostavno, kada ti sva 4 nositelja bez problema prošetaju do kraja, gdje je tu gušt?

Ove godine ni jedan nositelj ne imponira. Od početka sezone favoriti na papiru su bili isti - North Carolina i UCLA, Memphis i Kansas jer su ostali sa dovoljno dobrim rosterima; Louisville je sa godinu više iskustva trebao ući u tu klasu; Oklahoma ima najboljeg igrača. Onda se odjednom od nekuda pojavio Pitt, sa dva rasna fizikalca NBA razine atleticizma, od kojih posebno imponira klon Paula Millsapa, Blair (drugi je Young). Ali zar Pitt nije oduvijek bio luzerska ekipa, i od kada je favorit momčad sa tako klimavom vanjskom igrom?

Onda je odjednom Louisville od Pitinove skupe igračke i mogućeg ugodnog iznenađenja postao prvi favorit, tek tako, a da bi poneka ozljeda jedne UCLA i North Carolinu izbacila iz svih kombinacija. Da ne spominjem da se Duke podcijenjuje kao i uvijek, ali po meni ovo je jedna od najboljih ekipa koju je Coach K. okupio u zadnjih 5 godina. U svim ovim najavama i prognozama nema nikakve logike, pa tako je neće biti ni u mojoj. Bez racionalnosti, vrata ludilu su širom otvorena. I to nije uopće loše jer bar smo dobili March Madness natrag.

MIDWEST

Od svih parova prvog kruga najzanimljivije će biti vidjeti kako Ohio na domaćem terenu gazi preko Siene. Koliko je ovaj način izbora momčadi za završni turnir otkačen i nepravedan najbolje govori podatak da su eto priliku dali talijanskom prvoligašu (čekaj, jel Tudor još kod njih?), ali ne i odličnom Notre Dameu kojega predvodi budući NBA igrač Luke Harangody (koji pak predvodi moju godišnju listu igrača za koje bi Cibona trebala dignuti kredit da ih dovede).

Većih iznenađenja ne bi trebalo biti, osim ako nije iznenađenje što će slabije plasirani Arizona i USC proći gore momčadi rangirane iznad – Arizoni dajem prednost protiv Utah jer razlika u kvaliteti konferencija je ogromna, plus Utah je krcata tromim bijelcima. Postaviti USC kao desetog nositelja je sprdnja, u ovome dijelu ždrijeba radi se o možda najatraktivnojoj momčadi.

Drugi krug također ne donosi neka pretjerana uzbuđenja, Louisville i Wake Forest trebali bi proći bez problema dalje, USC također, a Kansas bi se mogao namučiti protiv razigrane i klupom duboke West Virginie. Sad pak ne scenu stupa moj pritajeni favorit – Wake Forest. Recimo da će u prvom krugu razbiti Cleveland sa 30 razlike, a zatim i Arizonu sa 20. Momčad koja cijelu sezonu, od početka do kraja, igra na visokoj razini, i koja jedina nije imala neki ozbiljniji pad forme, iako svi stručnjaci uporno istiću kako imaju slabu obranu i kako zbog toga neće daleko.

Možda imaju slabu obranu, ali imaju bar 5 potencijalnih NBA igrača na rosteru, podjednaku razinu talenta na vanjskim pozicijama i pod košem, i igru posloženu oko tri sjajna košarkaša – Teaguea, Aminua i Johnsona. Tekma koju ne propuštam kada krene Sweet 16 je njihov dvoboj protiv Louisvillea, želim gledati Pitinovu facu kada mu budu punili koš a on počne panično tražiti razloge za poraz. Larry Brown 2.0.

U drugom dvoboju USC (kojega je Tim Floyd konačno posložio kako treba) prolazi Kansas (kojemu treba čestitati što je u stanju ostati konkurentan bez igrača kao što su Chalmers i Rush), te nas čeka Elite Eight dvoboj između Wakea i USC-a. Dvije ekipe krcate sjajnim atletama i napadačima, više NBA nego NCAA susret. Wake prolazi u final four je imaju opciju više u napadu.

WEST

Opet ne bi trebalo biti iznenađenja, osim onih izazvanih pogrešnim rangiranjem. Maryland je bolji od Californije, Texas A&M od BYU na kojem valjda ima još više tromih bijelaca nego u momčadi Utaha. Četiri najbolje ekipe bi se trebale dokopati Sweet 16, redom Uconn, Purdue, Missouri i Memphis. Sretno dalje sa pogađanje. Purdue je uvijek čvrst i nezgodan, nanizao je nekoliko sjajnih pobjeda pri kraju sezone, ali i Uconn je s vremenom potvrdio kvalitetu najvišeg ranga. U run and gun obračunu Missouria i Memphisa prednost dajmo Caliparijevoj momčadi koja i bez Rosea igra dobru košarku, opet ne dovoljno dobru da se suprostave obrambenom zidu koji je Jim Calhoun složio u reketu Uconna (i tu ne mislim samo na Thabeeta, Jeff Adrien Oakley je njegovom Mutombu).

Sad, čim su dva legendarna trenera u glavnim ulogama, jasno je da se ne radi o momčadima koje želimo gledati previše, niti od kojih treba previše očekivati. Ali kako jedna mora na final four, neka to bude Uconn. Memphis je već ulaskom u Elite Eight napravio posao, a i lani su bili u finalu.

EAST

Ova grupa je nešto bolja od prethodne, ali jedva. Prvi favorit je neuvjerljivi Pitt, a još manje uvjerljiva UCLA ima šanse da dođe čak do završnice kraj ždrijeba koji je vodi preko, kažu mnogi, slabašnog Dukea. Ako ništa, bar će biti zanimljivo, ovdje će March Madness zaživjeti u punoj slavi. Prvi krug proći će manje više očekivano, ali u drugom bi mogli imati iznenađenje turnira.

Ako postoji jedna momčad koja se snagom i fizikalijama uopće može suprostaviti Pittu to je Tennessee sa Chismom i Smithom. Nema veze što će već u sljedećoj rundi ispasti od Seminola sa Floride koje nažalost ne predvodi bijeli brat Nick Calathes, nasljednik Mikea Millera (Nick igra u samo ovaj put krivoj Floridi, inače pravoj – dolje Seminole, let's go Gators!), i ovako Tennessee će napraviti posao.

UCLA i Duke bi se trebali naći u trećem krugu, nakon što će preživjeti bar po jedan produžetak u ranijoj fazi, i onda bi u dosadnoj tekmi slabašnih veličina pobjedu Dukeu trebao donijeti dvojac Singler – Scheyer. Obojica su budući miljenici ovoga bloga, van-serijski šuteri, jedan je novi Troy Murphy (samo pokretljiviji) a drugi iz one Neitzel-Humphries kategorije legendarnih bijelih tricaša koji nikada ne završi u NBA (ali je odmah drugi na listi igrača koje Cibona mora dovesti pod svaku cijenu).

Duke još jednom pobjeđuje mušterije sa Floride, i Coach K. je opet u Final Fouru. Gle, ni ja ih ne volim, Krzyzezywzezyskog ne mogu smisliti, ali ova momčad je skroz dobra. Vjerujem svojim očima a ne urotnicima koji zbog mržnje prema Dukeu cijelu sezonu tupe kako su premekani i slabašni sa tim šuterima. Pitam ja, ima li itko boljeg 1 na 5 igrača od Hendersona? Red je da i jedna pretežno bijela momčad zaigra u završnici.

SOUTH

Ovdje bi trebali gledati još jedan prvi krug bez iznenađenja, dok bi drugi mogao biti itekako izjednačen. S obzirom da je upitno u kakvom će stanju biti North Carolina zbog ozljede sjajnog playa Lawsona, ovdje nema izrazitog favorita. Ellington i Hansbrough možda neće biti dovoljni niti za prolaz protiv LSU-a, razigrane tricaške bande krcate atletama. Izgubi li Hansbrough ovu utakmicu, a ja eto predviđam da hoće, može odmah tražiti posao u Europi. S obzirom na sve fizičke limite, sada kada još bude i psihološki ranjen, nema NBA momčadi koja će ga htjeti.

Illinois je prečvrst za hrpu bijelih klinaca sa Gonzage, Arizona State predobra je za Syracuse, ali Oklahoma predvođena ovogodišnjim Beasleyem (samo što ovaj ima prave mišiće, a ne tek one što se napušu protiv slabije konkurencije) Griffinom i sjajnim šuterom Warrenom prvi je favorit. Razbit će Arizonu, a nakon toga i pobjednika susreta Illinois – LSU (a to bi mogao biti LSU zbog nešto bolje završnice sezone). I doći do nastupa na Final Fouru. Da li je Griffin stvarno toliko dobar? Opet nije samo njegova kvaliteta razlog, jednostavno nema previše dobrih ekipa u konkurenciji.

FINAL FOUR

Na jednoj strani Wake i Uconn, na drugoj Duke i Oklahoma. Dobri parovi, različiti stilovi koji garantiraju napetost do kraja. Duke će sa svojom borbenom i upornom igrom opet nekako izvući pobjedu protiv dva najbolja igrača na terenu, Griffin će se bar potvrditi kao prvi pick budućeg drafta.

Uconn će namučiti Wake, ali ne želim ni pomisliti da bi gola volja i borbenost mogli biti dovoljni da se samo tako dobije najtalentiraniju ekipu sveučilišne košarke. Niti mi se gleda još jednu utakmicu sa 100 koševa ukupno. Stoga u finalu gledamo Wake i Duke, i to u jednoj odličnoj utakmici – obje ekipe znaju igrati košarku, zabijaju, igraju na potez. Duke je možda malo tvrđi, ali i odličnom nizu ove (ipak) pretanke momčadi jednom mora doći kraj.

Nasljednici Kansasa u ovom bracketu tako su Demon Deaconsi, a uz Teaguea i ekipu slavit će i Timmy i CP3. A bogami i moja malenkost. Sada me oprostite, moram sakriti ostatak plaće da ga ne spiskam na klađenje po ovom scenariju. Jedino me tješi to što ni onih 10 prijašnjih nisu bili dobitni. Neka ludilo počne.

Filed under: bball No Comments
16Mar/090

THE FINAL POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Da vidimo, na winampu su složeni novi Thermals (zvuk im pod hitno treba par free agenta, postali su predvidljivi i vrte se u krug), Decemberists (strah me i poslušati, Colin Meloy ima ogromnu potrebu za istraživanjem analnih prostranstava) i Akron/Family (ne, ne radi se o bendu u kojem sviraju LeBron i uža obitelj, već o Atlanta Hawksima indie rocka – podcijenjeni su do boli, a možda su u ovome trenutku jedni od najboljih u svome poslu).

Proljeće je i službeno stiglo, to može potvrditi podatak da sjedim na svome balkonu u kratkim rukavima, sa dresom Kevina Lovea preko majice, i da sunce tako prži da uopće ne vidim što lupkam po lejtopu (kako bi rekao moj bivši šef, informatički vizionar).

Dakle, sve je spremno za finalni power ranking ove sezone, da se još malo napalimo prije playoffa. I da, prije nego se bacimo na NBA, treba upozoriti da je sve spremno za March Madness. Svih 65 ekipa je odabrano, dakle isprintajte brackete, ispunite ih, zalijepite na vrata sobe ili negdje iznad monitora te uživajte u činjenici da ste vjerovatno jedina osoba u bližoj okolici koja posjeduje takav komad A4 papira.

Netko bi ovakav tip osobe nazvao luzerom, meni pak prije pada na pamet riječ legenda. Pa molim lijepo sve legende da ispune brackete i da za sljedeć post, koji će naravno biti najava NCAA turnira, pripreme barem svoju prognozu final foura.

Bez brige, nitko normalan ionako ne kuži NCAA (niti ima vremena da ga skuži), ovih 12 (slovima – dvanaest) tekmi što sam pogledao kroz sezonu teško da mogu biti izvor velike mudrosti, ali koga na kraju briga? Sada je vrijeme da se prati sveučilišna košaraka, da se pogleda koja dobra utakmica, i da se vidi ono najvažnije - potencijal budućih NBA igrača. Koga briga tko je osvojio koju diviziju, regiju, ligu ili kako ih već zovu. Mene samo zanima bar na nekoliko minuta vidjeti potencijalne pickove kako bi na dan drafta mogao nešto reći. Da za onaj trenutak kada Stern izađe iz brloga pročitati nečiji izbor imam spremno mišljenje. Treba mi to da bih ostao zdrav, ako me kužite.

Anyhow, the final power rankings by McGee.

Listu slažem već nekih dva tjedna, stalno dodajem nekakve natuknice, mijenjam, ali nikada, nikada, nisam bio u ovakvoj situaciji – jednostavno nisam u stanju odabrati između Bostona, Lakersa i Cavsa. Inaće mi ovakve situacije ne predstavljaju problem, kroz masu tekmi koje pogledaš uvijek stvaraš nekakav dojam koji onda samo pretočiš u post. Evo, lani su me u ovo doba godine Spursi opet uvjerili u svoju snagu, i bez obzira na Boston i Lakerse nisam imao nikakvih problema baš Timmya i društvo staviti za prve nositelje.

Ovaj put to ne mogu. Jednostavno, koliko god vrtio razloge u glavi, ne mogu si objasniti zašto bi Cavsi u seriji dobili Lakerse, zašto bi Celticsi dobili Cavse i tako u krug. A to je jedini kriterij pri slaganju ovakvih popisa, da zamisliš dvije momčadi u playoff seriji i onda prednost daš onoj za koju vjeruješ da bi prošla.

Sve tri momčadi imaju kvalitete zbog kojih mislim da bi mogle dobiti onu drugu. Sve tri momčadi imaju i mane zbog kojih mislim da mogu ispasti od one druge. Čak bih ovo sa manama i naglasio kao bitnije, jer ovo je prvi puta u zadnjih i ne sjećam se koliko godina da su na vrhu momčadi koje se nisu bitnije popravljale od prošle sezone.

Lakersi su uigraniji za punu sezonu sa Arizom i Gasolom, možda čak budu imali i Bynuma kao dodatno oružje (bez obzira na formu, takav igrač uvijek će pomoći). Ali i dalje ostaju upitni po karakteru jer glavni igrač im je Kobe, a kao što znamo Kobe je Black Mamba spremna ugristi i protivnika i samoga sebe. Da iskoristim rečenicu koju je veliki Chuck Klosterman složio razmišljajući o Bonu – Is Kobe for real, or is Kobe full of shit? Naravno, ne treba naglašavati da tu ne mislimo na košarkaški talent, već na sposobnost suživota sa ostalim igračima na razini potrebnoj da se preskoče preostale dvije ekipe.

Još jedno pitanje koje se javlja se Lakersima je sljedeće. Sa Bynumom na terenu po meni oni su apsolutni broj jedan. Mogu si to objasniti racionalno, i što je važnije tako se osjećam dok ih gledam. Ali bez njega, ili sa njim u formi za koju ne znamo kakva će biti, oni su moćna i široka ekipa, ali bez treće opcije. Ariza i Fisher su igraći za popunu petorke, Walton, Farmar i Sale donose slične kvalitete, ali nisu ti koji mogu cijeli playoff igrati ulogu trećeg čovjeka. X-faktor je Lamar, on jedini posjeduje tu kvalitetu, a znamo kako je to do sada završavalo. Čovjek bi podbacio jer iako je talentom osposobljen za tu ulogu, u glavi to očito ne misli. Dok toliko ovise o njemu, sva širina, kvaliteta napada i obrane ne donose im prednost koju bi imali da je Bynum tu.

Opet, tko je treći u Cavsima? Bron i Mo su prva i druga opcija, i to je Mike Brown doveo do savršenstva. Pogledajte samo tu rotaciju kroz cijelu sezonu, podjela minuta i uloga kada je Bron na terenu i kada se odmara funkcioniraju odlično. West, Z i Andy popunjavaju petorku, a Z, koji bi trebao biti treća napadačka opcija, pokazuje sve više znakove slabosti. U obrani njegova drvenost ne donosi sigurnost, a sve manje ga važnim čini i u napadu. Andy je najveći energy guy u ligi, ove sezone igra sjajno na obra kraja terena (naravno, u skladu sa mogućnostima, iznad kojih nikada ne ide), West je all-round majstor koji slično radi na vanjskim pozicijama. Klupa je slabija od one Lakersa, Joe Smith nije fizikalac kao Big Ben i stoga nije ni bitan, jer Cavsima finoća nije potrebna, treba im netko tko će biti Andy dok je Andy na klupi. Gibson je postao jednodimenzionalno smetalo, nešto kao Damon Jones prije njega, ali dok zabija trice u serijama ima vrijednost.

Znači, za Lakerse ne znamo da li su mentalno u stanju odgovoriti na izazove, za Cavse ne znamo da li imaju dovoljnu širinu, dok sa druge strane za Boston znamo da nema šestog igrača. I to je u biti razlog zašto ih moram staviti iza ove dvije ekipe, jer Williams je ipak pojačao Cavse, isto kao što su Ariza i Gasol pojačali Lakerse ovakvom formom.

Boston se pod košem i na vanjskim pozicijama krpa, i tu neće biti problema iako bi PJ Brown dobro došao. Ali nema Poseya, igrača sa klupe koji ulaskom u petorku može dignuti razinu igre, čim netko iz prve postave napusti teren Boston nije ista momčad.

Usprkos svim problemima, Boston i dalje ima bolju obranu i od Cavsa i od Lakersa. To je veliki plus, jer u napadu je dovoljno potencijala da se pojedinačnim eksplozijama suprostavi kvaliteti igre i širini koju imaju Lakersi i Cavsi.

Na kraju će izgleda sve biti stvar psihe. Boston je prvak, a kao što znamo nikada ne treba podcijenjivati srce prvaka. To, i tijela pod košem su im glavne vrline. Porota još glasa da li je činjenica što im je Rondo od x-faktora postao praktički najvažniji igrač dobra ili loša stvar.

Cavsi mogu zabiti, igraju dobru obranu, imaju iskustva i ako su lani skoro dobili Boston, ove sezone bi mogli proći bez ovoga skoro. Samo, Lakersi mogu zabiti još više, isto imaju solidnu obranu, i više im odgovara Cleveland preovisan o Jamesu i vanjskom šutu, nego nesebični i agresivni Boston.

Kako ne valja previše birati, jer tko bira masturbira, ipak se odlučujem za sljedeću podjelu.

IZAZIVAČI

1. CLEVELAND

James je najbolji igrač na svijetu, postaje gotovo savršen suigrač, u stanju je dominirati utakmicom i bez da zabija, i on bi trebao biti ta prevaga. Ili od iduće sezone više neće biti Kralj, već tek jedan od pretendenata na tron. Rotacija je odlična, ali možda ipak fali još jedan talentirani strijelac sposoban zabiti iz vana. Ili jedan Oakley pod košem. Da su nekoga doveli sa Wallyevim ugovorom, puno bi se bolje osjećao oko ovoga izbora, ovako mogu se samo nadati da imaju manje slabosti od ostalih.

2. LAKERS

Možda nije pošteno što ih usprkos sjajnim igrama i realnoj prednosti domaćeg terena stavljam iza Cavsa, ali ne vjerujem da su savršeni. Imaju najveći potencijal da to budu, ali što zbog izostanka Bynuma, što zbog vlastitih mentalnih rupa, ne koriste ga. Slabosti su vidljive, Josh Powell kao četvrti visoki nije loše rješenje za napad, ali čovjek je tek još jedan mekani šuter iz vana, nikako fajter. Klupa je dobra, ali sklona sakrivanju iza Kobea. Kao uostalom i Lamar. Pau je odigrao sezonu karijere, ali koliko je tome razlog želja za osvetom zbog svega onoga što su mu lani napravili Perk, Powe, KG i Big Baby? A koliko tek uživanje u igri sa ovako širokom i dobro treniranom momčadi?

3. BOSTON

Koliko god srce prvaka bilo veliko, neće mu biti lako pumpati dovoljno krvi da Boston izgura bez kiksa. Znakovi upozorenja su tu, najbolja obrana sve više podsjeća na onu Jazza, previše faulova, dok najnesebičniji napad sve češće dovodi do izgubljenih. Koliko često će se moći održati na egalu da bi Pierce na kraju imao šansu riješiti tekmu 1 na 5? Koliko će ih utakmica Ray nositi, a koliko će ih provesti u sjeni? Može li KG izdržati još jedan playoff sa 100 na sat? Nešto treba dobiti i od klupe, a na njoj su greškama skloni Starbury, Big Baby i Moore. Nije li tražiti od nekoga da igra iznad svojih mogućnosti zazivanje nevolja? Najvažnije je ipak ovo - bez prednosti domaćeg terena, izgledi da obrane naslov sve su manji.

KVAZI-IZAZIVAČI

4. SAN ANTONIO

Da ovo pišem tjedan kasnije, možda bi upali u prvu skupinu. Jer Drew Gooden je dodatak kakvoga si je trebao dodati Cleveland, ili Boston. On je Bynum koji nedostaje Lakersima. San Antonio više ne mora na parketu držati Bonnera kako bi se od dva zla odlučio za manje (Oberto i Thomas još mogu braniti koš, ali su totalno bezopasni u napadu, dok Bonner prima ali može zabiti i tako bar razvući obranu), sada mogu Timmyu dodati čovjeka koji je u stanju zabiti 20 bez da se oznoji. Spursi napadački nikada nisu bili potentniji, obrana je možda klimavija nego inače, ali za konkurirati Lakersima bitniji im je napad. Ginobili je ključ, ako ne dosegne potrebnu razinu igre neće imati dovoljno, ali bude li Manu pravi, sa ovakvom rotacijom u kojoj osim klasičnih igraća zadatka imamo i nikada više strijelaca, bolje ih se pazite. Jer ako itko zna iskoristiti slabosti protivnika to su Spursi. Do sada im je falilo samo malo kvalitete da se izjednače sa ostalima. Sa Goodenom i Ginobiliem su spremni, znači treba samo malo pričekati da vidimo mogu li ova dvojica odigrati na potrebnoj razini. A onda ne da imaju šansu, nego kao što reće Birdie, mogu otvarati šampanjac.

5. ORLANDO

Čak i u ovoj lanjskoj verziji, bez all-star Nelsona, sa Alstonom kao kopijom prošlogodišnjeg Jameerova izdanja, dovoljno su dobri da zaprijete nositeljima. Ali bez tog koraka naprijed kojega je donio Nelson, usprkos korisnim prinovama Leeu i Pietrusu, i dalje ostaju momčad za polufinale konferencije. Što je najgore, možda ne prođu ni prvi krug – kako stvari stoje u prvom krugu idu na Detroit, a protiv Pistonsa iz nekih razloga loše prolaze (Sheed i društvo imaju dovoljno snagatora za bacati na Howarda, znaju braniti tricu, i vole usporiti igru).

PLUTAJUĆE MINE

6. ATLANTA

Prvo, šteta je što neće na Boston. Drugo, ipak će eventualni susret između njih i Miamia biti najzanimljiviji dvoboj prvog kruga. Najugodnije iznenađenje sezone, usprkos svim problemima sa ozljedama i općenito nedostatkom ljudstva ni jednom nisu popustili, igraju pobjedničku obranu, u napadu imaju dovoljno oružja da budu konkurentni. Joe Johnson je odigrao i još uvijek igra savršenu sezonu, Horford je kičma ekipe, a Josh Smith ključ. Kada se on priključi kao treća konstanta, Atlanta postaje čvrsta kao kamen. Malo koja momčad ima takav obrambeni zid, posebice kada zaigraju sa visokom postavom u kojoj je Horford na četvorki, a Josh na trojki. Peticu tada igra Pachulia koji iz nekoga razloga ima moć da jednim košem, blokadom ili samo grubljim faulom podigne atmosferu u dvorani na razinu playoffa. Zbog tog intenziteta nitko ih i ne može dobiti u Atlanti, dok se ostale ekipe šetaju kroz regularnu sezonu, ova momčad Hawksa igra svaku tekmu kao da je zadnja. Čak i sa klasičnom postavom, u kojoj je Marvin Williams na krilu a Horford i Smith pod košem, imaju dužinu, snagu i fizikalije kao malo tko, ali kada pod koš stane Zaza, Horford i Smith od solidne petice i nezgodne četvorke automatski postaju možda najbolji obrambeni igrači na svojim pozicijama. Kako je Joe Johnson već u toj kategoriji, sve vam je jasno. Ako budu mogli zabiti dovoljno, namučit će svakoga.

7. UTAH

S obzirom na Boozerovu ozljedu i cijelu priču oko budućeg mu ugovora koja teško da potiče zadovoljstvo, kao nikada su ovisni o Deronu. Ovaj pak još nije potpuno spreman, a ako i kada bude, od njega očekujemo da napravi dodatni korak naprijed. Bez toga, Jazz neće nikada napustiti ovu skupinu, jer i ove sezone kao i prijašnjih muči ih obrana i mentalitet gubitnika. Opet, usprkos svim problemima, Sloanov stil igre i dužina klupe dovoljni su da ih proglasimo trećom ekipom na Zapadu. Sad, dok je to lani bilo pohvalno, ove sezone nije. Jer iako je konkurencija ogromna i skoro pola lige je u stanju međusobno se pobiti, ovdje se ne radi o koraku naprijed. Naime, i Jazz je napravio korak natrag umjesto naprijed, te se tako odjednom srednja klasa povećala na neviđenu razinu. Za razliku od svakodnevnice, u kojoj je povećanje srednje klase dobrodošlo, u NBA ono znači da je ona visoka malo oslabila (nažalost, oni na dnu nekako uvijek uspijevaju ostati u istom broju).

8. NEW ORLEANS

Cijela sezona je prošla, a još nisu dvije utakmice za redom ostavili dojam moćne momčadi. Prelako ostanu bez zraka, Chandler ne kontrolira reket na lanjskoj razini, doveli su pojačanje koje ih je trebalo dignuti a nije napravilo ništa, Posey je preko noći ostario, isto se dogodilo Peji i Mo Peteu. Kemija nije sjajna, ali Paul i West dovoljno su dobri da ne možemo zanemariti mogućnost da momčad proigra i napravi iznenađenje. Mali je to postotak, manji nego lani kada ih je malo tko vidio u drugom krugu. Tužno je gledati kako momčad koja je tak počela živjeti nije u stanju napraviti sljedeći korak, ali srećom po njih vrijeme je na njihovoj strani. Naravno, ostaje i pitanje koliko je Byron Scott zaslužan za ovakve toplo-hladno igre, meni osobno nije jasno da Rasual Butler ima maksimalnu minutažu, dok jedan razigrani all-round kao što je Wright sjedi na klupi cijelu sezonu.

MJEHURI OD SAPUNICE

9. HOUSTON

Sjajna, radnička momčad kojoj za korak naprijed nedostaje rasni strijelac na vanjskim pozicijama. Možda netko kao T-Mac? Sve je stvar percepcije – sa Tracyem u momčadi, Houston je uvijek razočaranje, imaju sve a nikako da naprave korak naprijed. Bez njega, ugodno su iznenađenje jer usprkos limitima igraju sjajno i pobjeđuju. Yao je sjajan, ali druga i treća opcija u napadu nisu jasne. Isto kao što nije jasno ni koji je pravi domet Brooksa i Lowrya, iako za sada gledati njihovu razgiranu mladost nakon svih ovih sezona Alstonovih cigli dođe kao višestruki orgazam. Ono što je jasno je da imaju fenomenalne stopere i šljakere u Scoli, Ronu, Battieru i Landryu, i da napadački možda ne mogu odgovoriti ovim ekipama iznad ali da mogu pokazati zube. Nažalost, Artest je od igrača koji je trebao donijeti kvalitetu više postao praktički druga napadačka opcija i čovjek sa slobodom da puca kada hoće, a to definitivno nije jamac rezultata. Njihovi limiti doći će ih glave, ali nakon dugo vremena čini se da budućnost više nije toliko siva, postoji mogućnost da se ova jezgra razvije. Da ironija bude veće, opet će ispasti u prvom krugu, ali ovaj puta nitko neće to doživjeti kao tragediju, svi će biti zadovoljni jer su dali sve od sebe.

10. DENVER

Chauncey dirigira, Karl je složio dobru taktiku, Carmelo igra uglavnom dobro, Nene je odličan, a rotacija i zabavna i kvalitetna. Imaš napušenog Balkmana i napudranog Andersona koji donose energiju pod koš, Kleizu i Cartera koji donose stabilnost iz vana. Nemaju previše napadačkih opcija pod košem, ali Nene se potvrdio kao igrač broj tri. Problem je što Carmelo nikako da napravi taj korak naprijed kao lider, i što se ne mogu pouzdati ni u obranu ni u napad da ih izvuku kada je najteže. Nije da nemaju identitet, ali pretanki su na svim područjima da bi čovjek na njih uložio novac. Praktički, problem je i dalje isti kao što je bio dok je Iverson bio u gradu – tko je šef, a tko šefov prijatelj. Chauncey očito nema problema sa tim da Melo bude glavni, uostalom Melo je bez premca najbolji finišer u ligi, bolji od Wadea, Kobea i Piercea, ali nije problem u zabijanju koliko u pristupu.

11. MIAMI

Wade je ove sezone napravio čudo, jednu smiješnu momčad ugurao je u playoff. To je ono prvo što upada u oči, u hrpi razočaranja Miami je jedno od najugodnijih iznenađenja. Još jedan oslonac je ostatak šampionske ekipe, Haslem kojega mogu samo opisati kao prekrasnog igrača. Miami je možda dvije sezone udaljen od nove borbe za naslov, u Chalmersu su dobili igrača koji može pokriti playa, pravog ozbiljnog košarakaša koji će sa iskustvom biti sve bolji, u Moonu su dodali all-round krilo kakvo idealno paše uz Wadea. Problem je samo što su riješili pitanja petog, četvrtog i trećeg igraća, ali ne i drugog. Tko će biti Shaq novoj generaciji Heata? Beasley? Po onome što smo vidjeli ne, četvorka koja ne igra obranu, nije fizikalac i uglavnom visi vani idealna je za ulogu prvog napadača s klupe, ne nositelja, uostalom Haslem je taj tip igrača koji donosi naslove. Miamiu fali prava petica, i sad se vraćam na draft, na trenutak kada je iz nekoga razloga Riley umjesto Lopeza za kojega je cijelo vrijeme navijao iz nekih razloga odlučio draftirati Beasleya. Sad zamisliete Brooka za dvije sezone u postavi sa Wadeom, Moonom, Chalmersom i Haslemom. Jeste ih zamislili? Šteta, prokleta šteta.

12. PORTLAND

Roy je sjajan, ali nedostaje mu pouzdana desna ruka. Recimo, jedan igrač koji se mogao dobiti za LaFrentzov ugovor. Na jedinici i petici su preslabi za ozbiljnu borbu, bar u ovakvom sastavu. Blake i Przybilla igraju dobro, ali da bi petorka mogla funkcionirati sa takvim igračima na ključnim pozicijama, preostala tri igrača moraju biti ekstra klase. Osim Roya, takvoga nema u Blazersima. Aldridge je strijelac, ostali zujalice. Obrana, osim od Przybille zatvorenog reketa, je slabašna, napad preovisan o Royu. Sve u svemu, dobri rezultati za sada su uglavnom proizašli iz toga što igraju pametnije od drugih ekipa, prepametno za svoje godine, čak i prepametno za potrebe NBA košarke. Ali nakon što sam ih ove sezone gledao nekih 20-ak puta jedno znam – nema ovdje dovoljno potencijala da bi se samo iz ove igračke jezgre, bez novih pojačanja, razvila vrhunska momčad. U redu je pokušati visiti u egalu pa na kraju dati Royu da zaključi stvar 1 na 5, ali njima pod hitno treba bar jedan rasni all-star.

13. DETROIT

Da je ostao Billups, bili bi možda treći, ispali bi u drugom krugu s tim da bi uhvatili oko 50 pobjeda još jednu sezonu za redom. Jer Pistonsi su bili stroj. Kada zamijeniš dio stroja, moraš staviti zamjenski, a ne tek nešto ugurati na silu. Zamjena za Billupsa je po prirodi stvari Stuckey koji je prošao i šegrtovanje, nažalost oni su pokušali gurnuti Iversona. Sad, sve ovisi o tome koliko široko želimo gledati. Za ovu sezonu, bolje bi bilo da su imali muda odmah reći Iversonu kako stoje stvari, da su ga doveli zbog ugovora i da im treba sa klupe. Za budućnost pak nebitno je i jedno i drugo.
Da je ostao Billups ne bi bilo mjesta za Stuckeya, kada ode Iverson bit će mjesta za pravo pojačanje. Opet, čak i sa ovako kasnim paljenjem mogu biti opasni u playoffu budu li se držali petorke i rotacije u kojoj Iverson pokriva bekova, a Maxiell visoke, uz poneku minutu za Hermanna. S obzirom da će na ljeto biti jedni od rijetkih sa dovoljno prostora za potpis novih igrača, možda sve skupa i nije bilo uzalud. Ono što upada u oči je rad Michaela Currya. Iskusniji trener zasigurno ne bi dodatno otežavao život momčadi u ovakvim trenutcima. Ako je Billups već zamijenjen za Iversona, stvarno nije bilo potrebe cijelu sezonu na klupi držati Maxiella i trošiti njegove minuta na Browna ili Johnsona. Pa kasnije jednog Hamiltona, koji je srastao sa petorkom staviti na klupu. To samo pokazuje da ili Curry ne kuži košarku, ili da je pijun uprave. Ni jedno ni drugo ne obećava neku budućnost. Uglavnom, kako rekoh na početku, da ništa nisu radili ispali bi u drugom krugu. Ovako, usprkos svim problemima, opet možda naprave isto. Dakle, u čemu je problem?

TOPOVSKO MESO

14. PHILADELPHIA

Utješni nastup u playoffu im izgleda neće pobjeći, uigraniji su od Bullsa, širi od Netsi i raznovrsniji od Bobcatsa. Ali tu prestaju sve ambicije, momčad koja je lani obećavala dosegla je svoj limit i dok su još u prošlom playoffu izgledali kao ekipa koja ima budućnost, danas djeluju kao da su je već prokockali. Igraju sa ovom jezgrom i simpatična su momčad, ali Brand nije uklopljen, ništa se nije promijenilo i nikakav korak naprijed nije napravljen. Miller je uskoro slobodan, Dalambert preplaćen, a Young jedno od najvećih razočaranja sezone, zanima ga samo trpanje koša i to u što manje moguće discipliniranom sistemu igre. Ovo neće dobro završiti.

15. CHARLOTTE

Larry je složio momčad, rotacija od 8 igrača, Bell daje žestinu, Wallaceov učinka je x-faktor, Augustin daje koševe s klupe, Felton stabilnost na jedinici (njegov napredak ujedno je i najveći uspjeh Browna ove sezone), i iako Larry i dalje ostaje isti stari smrad koji uvijek ostavlja prostora za bjeg (uredno crni Okafora, Wallacea i Feltona, uvijek im istiće mane kako bi ih sutra mogao okriviti za neuspjeh), nitko ne može reći da ovaj klub ne igra najbolju košarku u povijesti. Stavljam ih ispred Bullsa iako će teško do osme pozicije samo zato jer igraju bolju košarku i djeluju kao momčad.

16. DALLAS

Najgora momčad koja će u playoff? Čak gora i od Bobcatsa koji nemaju nikakve garancije da će tamo na kraju završiti? Gledajte, ovo više ionako nije momčad, tek pojedinci na gomili koje tu i tamo oko vatre okupi strah od divlje zvijeri zvane Mark Cuban. Dirk je digao ruke, Dampier je digao lovu, Howard se pretvara u krvopiju, jedino ugodno iznenađenje je Terry koji već iz godine u godinu igra standardno. Šesti igrač sezone, bez konkurencije. Carlisle nema materijal kojim može složit čvrstu momčad, zadnji je ovo pjev istrošenih veterana. Na playoffu mogu zahvaliti Porteru, Kerru i Amareu puno više nego sebi samima. Dirk je posebno razočaranje, lako je za nikada slabije brojke, njegovo držanje na terenu je očajno, potpuna predaja. Mislim, nikada nije bio borac, ali silovati taj šut iz večeri u večer a pri tome ne vjerovati da će ući, jadno je. Znam da mu nije lako u ovakvoj momčadi, ali pravi igrač naći će načina za biti koristan. Dirk se samo uklopio u luzersko sivilo sa ostalima. Ipak, dobra stvar je da su ovogodišnji Mavsi na NBA radare vratili Jamesa Singletona, šljakera prve klase, tweenara, koji je još u Clippersima pokazao da je NBA igrač ali nije dobio šansu. Kako je trenutno jedini na rosteru koji se bori, zaradio je bar budući ugovor.

TAKO BLIZU A TAKO DALEKO

17. CHICAGO

Taman se složila solidna momčad, kad su ostali bez Denga. Sad, veći problem je što ih vodi Del Negro i što previše ovise o Gordonovom učinku, ali i to je znak da ni ovo nije sezona za pamćenje. Previše je tu improvizacije, da bi ih se shvatilo ozbiljno. Samo, u igri su za playoff do kraja pa će iz toga vjerovatno izvući nešto pozitivno iako iskreno ne bi trebali. Čak je i Roseov sjajni ulazak u sezonu usporen, tako da ni ono što se činilo sigurnim, njegova nagrada za rookiea godine, više nije sigurna. Ali jedno znamo – bili osmi ili deveti, nisu ništa napravili da bi ih dogodine smatrali momčadi koja nešto može napraviti. A to je žalosno, s obzirom na dobre igrače, čak i dobre tradeove.

18. PHOENIX

Steve i Shaq su za otpad, iako ne izgledaju loše kad ima pogledaš brojke, dovoljno je vidjeti one protivnika da shvatiš da više primaju nego daju. Shaq uz to postaje sve manje zabavan a sve više naporan svojim stalnim brbljanjem, pokušaji da se prikaže bitnim van terena ubijaju i ono malo volje što čovjek ima da ga gleda kako pod stare dane igra. A igra dobro, samo previše priča. Tako velik čovjek (mislim na visinu), a tako nesiguran. Uglavnom, bar ga se ne treba kriviti za kraj Sunsa, iako ni ne pomaže, Nash i društvo su sitgli do kraja i dobro je bar to što će jednu eru zaključiti u stilu, eksplozijama koševa. Dobro je i što smo vidjeli da Barbosa nije propao, u pravom sistemu itekako može biti koristan, isto vrijedi i za Barnesa, a poseban naklon Hillu koji igra 100% usprkos nikakvoj situaciji, čovjek se valjda toliko zaželio košarke jer je pola karijere proveo u gipsu da me ne bi čudilo da odigra još par sezona. U Spursima sa Sheedom? Kakva bi to ekipa bila, madafaka.

19. NEW JERSEY

Kako bi tek izgledali da nema Brooka Lopeza? Harris i Carter imaju odlične sezone, ali Lopez je donio onu stabilnost u reketu koja ih drži iznad vode. Bez njega, momčad je ovo koja ne bi primirisala playoffu. I ovako su izgleda otpali iz konkurencije, ali bar su pozitivno obilježili sezonu. Roster je pun bezveznjaka, osim preostala dva rookiea (CDR i Anderson) sve ostale pod hitno treba škartati. Posebice očajnog Yia, tip nema ni zrno Mingova karaktera. Utoliko je bolnije što zbog ne-košarkaških razloga on dobiva minutažu, dok duplo bolji šuter i fajter Anderson sjedi na klupi. Kao što rekoh, to što su sa tri i pol igrača ovoliko ostali u trci za playoff najveći je kompliment koji Frank i ekipa mogu dobiti.

20. INDIANA

Odličan trener, odlična igra u napadu, ali i problemi sa ozljedama i nedostatak bilo kakve opcije u obrani. Jedan visoki stoper ih udaljava od playoffa, dogodine će dobiti novu priliku, ono što je najbitnije imaju prave košarkaše koje je gušt gledati čak i u ovako lošoj situaciji. Mogu se pouzdati u mlade, Rush i Hibbert znaju igrati, Dunleavy je nepotreban, Daniels, Jack i Ford nisu materijal za O'Brienov sistem, a imaju oslonce u Grangeru i Murphyu. Gospodine Bird, vrijeme je da zaraditi plaću.

ODMORI SE, ZASLUŽIO SI

21. MILWAUKEE

Ako je itko ikada sumnjao da je Scott Skiles zalutao u NBA, ova sezona je konačni dokaz o kakvom stručnjaku se radi. Sa ovakvim igračima u ovakvim uvjetima ostati konkurentan, to mogu samo najveći. Da mi je samo vidjeti kako izgledaju njihovi Božićne večere, kad se oko purice okupe on i brat mu Lawrence Frank. Sumnja li itko da bi sa zdravim Reddom i Bogutom ova momčad prošetala do playoffa? Samo zato jer se bore, igraju pošteno i imaju dovoljno talenta. A nije da su krcati nekakvim vanserijskim igračima, evo svi pričaju o Sessionsu, ali postoji razlog zašto je Skiles uporno izbjegavao gurnuti ga u prvi plan. Tip je smiješan šuter, voli cariniti loptu i od onih je koji asiste uglavnom skupljaju tražeći zicere, dakle ne organizira igru koliko svoje pozicije za asist. To su stvari koje u Skilesov old-school sistem igre baš ne sjedaju kako treba. Ali da može 1 na 5 razbiti obrane, može. Još jedan TJ Ford nije za baciti.

22. OKLAHOMA CITY

Našli su trenera, imaju jezgru, lagano na nju nadograđuju. Budućnost je počela. Durant je već pokazao naznake onoga što nas čeka, Westbrook je bez dva najbolja igrača pokazao da može biti i pravi play kada treba, Green je aspolutno nesebično stvorenje, i sad samo ostaje čekati kojeg visokog će dodati na draftu. Dogodine se kreće na playoff, s obzirom da na Zapadu nema momčadi ispod njih koja ima veći potencijal, a da Sunsi i Dallas padaju, sve je moguće.

23. NEW YORK

Zaludu 7 sekundi i manje sa ovakvom skupinom bezveznjaka. Knicksi doduše igraju bolji i konkurentniji su nego u vrijeme Thomasa, ali koliko imaju smisla? Pazite, ovo je momčad koje ne zna da li će zadržati svoga najboljeg igrača jer se boji ponuditi mu pošteni ugovor (Lee), isto situacija je i sa drugim im najboljim igračem i miljenikom navijača (Robinson), momčad krcata strijelcima sa klupe (Harrington, Robinson, Hughes, Richardson) sa samo jednim šljakerom (Lee), jednim all-round krilom (Chandler) i jednim obrambenim bekom (Duhon). Što su uopće bili u igri za playoff uspjeh je, ali čeka ih još puno posla dok ne napravi prave stvari. Bar imaju dobrog Talijana, možda i najboljeg. Ipak, krenuli su prema naprijed, riješili su se dodatnog tereta ugovora i sezona definitivno nije potpuni promašaj kao ove ranije.

24. GOLDEN STATE

Ništa od uzbuđenja kakve nam je ova za run and gun kreirana momčad mogla priuštiti, ali uvijek ima dogodine. Nažalost, izgleda da Nelson opet igra igrice sa igračima i da Ellis i Jackson kao nositelji igre imaju pritužbe na njega, a on sam ima pritužbe na Maggetea i Crawforda, koji svojim ugovorima pritišću budućnost. Ipak, u klincima Randolphu, Wrightu, Bellineliu, plus Biedrins imaju dobre temelje za budućnost, još da se ostave ludovanja i uhvate igranja. Ili da im Nellie konačno pruži priliku. Uglavnom, iako plešu na granici totalnog raspada ipak neke pozitivne stvari dolaze prije ovih loših. Imaju previše talenta da bi tek tako propali. Dogodine ćemo opet vjerovati.

ŽELIMO VAM OPEKLINE TREĆEG STUPNJA

25. TORONTO

Na početku sezone sam odustao od napadanja Bosha na račun toga što igra ko bek a ne pravi visoki, jer i sa takvom igrom nosio je momčad dvije godine za redom u playoff. Međutim ove sezone morao je zasukati rukave kada je krenulo nizbrdo. Nedostatak rotacije na bekovima, kukavički odnos prema podijeli minuta pod košem, forsiranje Bargnanina nauštrb dobrih Moona i Grahama, te O'Neolova frustrianost vlastitim tijelom
I onda još nikoga da ih dovede u red. Klub se raspada, čak ni Calderon nema više entuzijazma a Bosh ne poduzima ništa. Luzer, kao i Dirk. Premakani za vlastito dobro. A Raptorsi kao klub najveće razočaranja sezone.

26. MINNESOTA

Karte su na sjeveru navodno jeftinije od kutije kondoma, ali da su i besplatne koga briga kada nema Big Ala? Foye i Telfair su tipični primjerci sebičnih i bezveznih NBA igrača, eto bar su se riješili još jednog takvoga u liku McCantsa. Kevin Love je srčani borac kojega je milina gledati kako se muči napraviti bar nešto korisno (zadnja tekma koju sam gledao, protiv Rocketsa, bila je spomenik njegovoj upornosti, Ming mu je valjda zalijepio sto banana, stao sam kod 24, ali on se uporno vraćao po još – rispekt), Cragi Smith je od šljakera postao maneken, Mike Miller se izgubio sa ovom dugom kosom uporno forsirajući ozbiljnu košarku u momčadi koja ima jednog ozbiljnog košarkaša i koji trenutno ne igra. Mchale, iako se pokazao kao odlična trener, uredno izjavljuje kako nema namjeru i dogodine sjediti na klupi i pikira na Sama Mitchella kao zamjenu. Super. Nažalost, ova momčad ima toliko mana da uz sve dobre želje nas koji je simpatiziraju i Mikea Millera, jedini način da veličanstvenog Biga Ala vidimo u playoffu je ako ga trejdaju. Recimo u Boston, za Starburya, Moorea i sto Mitchell & Ness klasičnih dresova sa natpisom McHALE na leđima.

27. WASHINGTON

Dogodine imaju šansu, bude li Arenas zdrav i vrati li se Haywood, odmah uskočiti u borbu za playoff jer situacija je tako tragična. Dobra stvar je da će dobiti osvježenje putem drafta (efekt Duncan), Butler se lagano odmarao cijelu sezonu, Jamison je s obzirom na novi ugovor i očajne rezultate imponirao ozbiljnošću i pristupu igri, a klinci su dobili šansu da se naviknu na svoje uloge. McGee, Young, čak i Blatche čine se vrijednim NBA rotacije. Dogodine biram Wizardse prije bilo koje druge momčadi na Istoku osim ovih 5 najboljih.

28. SACRAMENTO

Nocioni je još jedan par muda dodan Garciji, Martin je strijelac i pol, još da vidimo kakvi su ovi klinci pod košem. I Thompson i Hawes imaju potencijal, sada je pitanje koliki. DA li je ovo ekipa od playoffa udaljena jednog Chrisa Paula? I što im to vrijedi kada takvoga na draftu nema? Dok pišem ove rečenice sa upitnicama na kraju osjećam se kao Drago Ćosić. Hvala Bogu, došao sam do samoga kraja. Ima li nade za braću Maaaaluuuf? Dragi čitatelji, šta je ovo?

29. GRIZZLIES

Klub koji jedva čeka otići iz grada, najpraznija dvorana u ligi, nema trenera, nema igre, nema smisla. Conley, zna li itko što je on? Možda euroligaški play maskiran u NBA igrača? Gay, da li je on dobar zato što puno igra i puno lopti puca, ili zato što je jednostavno dobar. Jedino što znamo za sigurno je da je Gasol fajter i igrać za playoff momčadi, te da je Darko izgubljen slučaj. Također, svatko tko misli da je Mayo kandidat za rookiea godine, neka pod hitno prekine pratiti košarku. Jedini razlog zašto uvijek treba spomeniti Mayoa je njegovo ime. Dakle, dame i gospodo, njegovo pravo ime je Ovinton J'Anthony. Iz nekog razloga, ovo me uvijek fascinira. Jebeni Ovinton J'Anthony. Kako bi to mogao primjeniti na svoj slučaj? Hm, nešto kao Odjirton J'Mariony? Čak i nije loše.

30. DUNLEAVYS

Najgori trener u povijesti, čovjek kraj kojega Mirko Novosel izgleda kao dobroćudni djedica kojega bi preveli preko ceste. Roster slagan kao za Farmu ili neki slični reality show, sve neki likovi toliko sakati na emocionalnoj i socijalnoj bazi da ne znaš bi li se smijao ili plakao kada ih vidiš na okupu. Talenta ima, ali što sa njim u ovako nezdravoj situaciji? Koliko realno možemo tvrditi da je Eric Gordon stvarno dobra na osnovu ovakve sezone? I da, zar su Marcus Camby i Baron Davis prokleti kada im je ovo trebalo pod stare dane? I jedan i drugi bili su spremni odigrati sezone života, a onda jednoga zezne bivši klub zbog par milijuna, a drugoga prijatelj Brand. Ljudi, ozbiljno, ovo stvarno više nije smiješno. Grizzliesi i Kingsi su smiješni, ali Clippersi, oni postaju tako stvarna preslika života da me plaše. Evo, ako M. Night Shyamalan želi spasiti ovo malo što mu je ostalo od karijere, neka snima doku-dramu o Clippersima.

Brand i Davis će producirati, Richard Jenkins će glumiti Dunleavya. Kamana će glumiti Gary Busey, Zacha Randolpha će naizmjence glumiti ona tri sina Jima Carreya iz Ja, ja i Irena, a Sterlinga tko drugi nego Phillip Baker Hall. Priča o vlasniku kojega nije briga za ništa osim love, o treneru koji vjeruje da posjeduje svu mudrost svijeta, i o igračima koje usprkos svim različitostima zbližava želja da zaigraju košarku. Da bi ostvarili taj cilj, moraju nekako srediti ovu dvojicu, ali to neće biti lako jer radi se o nekoliko tisuća godina starim nekromantima koji posjeduju ogromne moći. Jedna od njih je kako izgubiti dobivenu utakmicu, ali na kraju dobro pobjeđuje. Ili može to raditi neki indie redatelj, pa da sve ostane isto, da nitko ne pobijedi. Ali morate priznati, materijala za dobar film ima.

Filed under: bball No Comments
4Mar/090

A CERTAIN KIND OF LIGHT

Posted by Gee_Spot

Yeah baby! Madafaka! AAAAaAAaaahhhhyyyyaaaaaaakkkkkkkkkk! (OK, ovo zadnje nema smisla, ali tako navodno nekako ide Zagorov poklić, pa onda valjda nešto znači, zar ne?)

Ovaj uzvik sreće nije rezultat sljedećega:

- konačno spojio dva skok šuta sa poludistance na haklu
- izvjesna 18 godišnjakinja uštipnula me za guzu

Niti je povod ovolikoj sreći to što nakon dužeg odmora opet pišem košarkaški post. Kvragu, u ovom trenu ima bar dvije stvari koje bi radije radio od lupkanja po tastaturi. Ova malo sreće rezultat je toga što se nakon dva mjeseca očajnog, usranog, zimskog, kišovitog, sivog, čak i bijelim govnom koje neki zovu snijegom okupanog vremena – konačno pojavilo sunce. I to ne sunce koje samo sija i izađe reda radi svakoga jutra, dok ti svejedno hodaš u bundi i temperatura je oko 6, već pravo sunce koje te grije, tjera da odbacuješ odjeću i osjetiš strast za životom tek tako, bez ikakvog višeg razloga. I LOVE THIS GAME!

Yeah madafaka! AAAAAAAAHhhhhhhyyyjjjjjaaaaaaaKKKkkkkkkk------aaaaaaaaaaaaahhh! (ovako bi valjda zvučao Zagor nakon što bi Chica uhvatio sa drugim tipom)

Nažalost, pred-proljeće trajalo je prekratko da bi se pokušalo organizirati hakl nakon posla, ali stvari se pokreću. Nakon zimskog sna stiže doba kratkih rukava i laganih košulja, bermuda, basketa, trčanja, enormnih količina piva, a onda i plivanja. Zimo, nabijem te!

Nije samo hladnoća uzrokovala egzistencijalne dvojbe u ovom proteklom periodu. Nakon kraja prijelaznog roka, najgoreg u povijesti NBA prijelaznih rokova (nikada više očekivanja a manje događanja), rekao sam sebi: "Gee, prestar si da sad pišeš nešto u novinarskom stilu, tek da bi popratio ono što se dogodilo. Otiđi na koncert, druži se sa prijateljima koje ne vidiš često, odmori se, i onda kada se vratiš u kolotečinu, možda ćeš osjetiti potrebu da podijeliš nešto sa svijetom". Kako ne znam ni jednu mudriju osobu od sebe, to sam taj savjet objeručke prihvatio.

Uglavnom, odmor uključuje gledanja sporta, a on je zadnjih desetak dana bio očajan. Prvo, katastrofalni derbi koji srećom nisam gledao jer sam bio prezauzet boreći se za vlastiti život sa austrijskom maglom, ali o kojem sam sedam dana nakon saznao više nego što treba (u postotcima, nekih 375% više nego što treba). Pa onda početak Lige Prvaka, totalni adrenalin, nadanje da će utorak navečer opet postati bitan dan u životu, još jedan od simbola nadolazećeg Proljeća. Mo'š mislit'. Gledati Inter jednako je odlasku kod zubara, čak i gore s obzirom da imam zgodnu zubaricu ugodna glasa i stasa, koja zrači zrelom ljepotom. Čovjeku jednostavno nije jasno da jedna momčad koja košta tolike milijune nema jednog jedinog poštenog veznog igrača, i da jedan Zlaćo, po meni u ovom trenutko apsolutno najbolji nogometaš na svijetu (iako ne i najzabavniji za gledati, bar ne dok Pippo Inzaghi ne ode u mirovinu), mora razigravati i samoga sebe i jednog balvana kakav je pijanac Adriano.

Onda je stigla srijeda a sa njom i novo mučenje, Real protiv Liverpoola. Opet nisam gledao, ali po licima prijatelja sutradan, licima koja na kojima je pisalo "protratio sam večer uz TV", sve mi je bilo jasno. Ipak, svojevrsno je čudo da Real sa novim trenerom Ramosom na klupi igra kitu od nogometa. Pa gdje ide ovaj svijet, takav stručnjak a nigdje igre. A kako je dobro Tottenham igrao dok je on bio trener, briljari su, jedino šteta što nisu bodove osvajali. Da čovjek ne povjeruje.

Ovakve predstave klubova koji bi trebali predstavljati vrh nogometne igre samo daju dodatno pravo svim onim ljudima koji odavno govore da je nogomet dosadan kao gripa. A opet, jedna tekma je dovoljna da čovjek opet postane vjernik, mene osobno pri stavu da je nogomet skroz OK i dalje drže dojmovi sa nedavne tekme između Milana i Intera u kojoj su briljirali baš Pippo i Zlaćo.

Neću ni spominjati da sam gledao i finale domaćeg nam kupa, Cibonu protiv Zagreba, i to u društvu drugog urednika ispodobruca.com. Zanimljivije od cijele utakmice bilo je pitanje gdje je nestao Vlado Vanjak? Također, koliko bi od 1 do 10 bilo urnebesno kada bi Vanjak i Pavličević zajedno komentirali utakmicu? Da li je Cibona uopće svjesna koliko sreće ima što im je u krilo upao igrač poput Andersona?

Na stranu Anderson, utakmica u kojoj Kus srozava ono malo ugleda što mu je ostalo i u kojoj momčad Zagreba vodi urnebesni Bajramović (kojega vrlo dobro znam sa Baldekina i koji je krunski dokaz da košarku ne smije trenirati a) čovjek manji od 160 cm, b) koji je ujedno Bosanac i c) koji se zove Denis) nije vrijedna spomena.

Kao što nije vrijedno spomena ni to da sam subotu navečer proveo u dvorani gledajući Šibenik protiv Dubrave. Ljudi, Šibenik je loš, ali ima 8-9 igrača koji s razlogom primaju nekakvu siću da igraju košarku. Mogu zabiti, trčati, skočiti, sve u nekim okvirima. Dubrava pak ima 10 igrača koji vjerovatno nekoga ucjenjuju da nose dres, toliku količinu genetski modificiranih anti-košarkaških što vještina što tijela nisam vidio od kada sam zadnji put gledao... pa Dubravu. Ili Prečko, Špansko ma kako se god zvali ti smiješni klubovi. Ali neka, bitno je da se mladi nisu na ulici i da se ne drogiraju (iako izgledaju kao da su im se roditelji drogirali, i iako gledateljima nakon sat vremena njihove igre treba droga da se vrate u normalu).

Nego, pustimo gorčinu, stiže Proljeće. Nije važno ni što sam gledao Arsenal protiv Fulhama i što se još jednom potvrdilo da su svi oni koji tvrde da je Premiership najbolja nogometna liga na svijetu najobičniji homići koji se ne žele suočiti sa vlastitom seksualnošću. Ne, Premiership nije najbolja liga i ne može to biti dok god postoje Švabe (igraju otvoreno i zabijaju golove), Španjolci (najbolja kombinacija ljepote i taktike) i Talijani (sve manje telenta, ali i dalje najatraktivnije tekme, bar nakon što netko zabije gol). Ma nije važno ni što sam nedjelju popodne, nakon gomile lazanja i gomile piva, umjesto na kauču proveo na stadionu gledajući hrvatsku verziju Premiershipa (isto se ništa ne događa, samo što umjesto 100 na sat igrači trče minus 15 na sat) u izvedi Šibenika i Osijeka.

Jer sve je izvukla nedjelja navečer, točnije popodne. Taj termin je u Americi uglavnom rezerviran za NBA utakmicu tjedna. A susret Bostona i Detroita bio je baš to.

Nakon gomile sranja koju su moje jadne oči vidjele kroz sedam dana (a u što ne uključujem gledanje pizdarije koja je osvojila Oscar za najbolji film iako se radi o malo boljem spotu koji je uspio sto posto bezdušno eksploatirati sve kutove priče kojom se bavi) NBA fix došao je kao dobitak na kladi od preko 300 kn.

Vidjeti Pistonse kako opet igraju kao Pistonsi, samo zato što nema Iversona – neprocijenjivo. Gledati Starburya kako bezuspješno pokušava biti koristan – neprocijenjivo. Uf, sada bi se raspisao o problemima Pistonsa (svima je jasno da Iversona treba staviti na led do kraja sezone misle li se oprostiti od ove generacije sa stilom, a opet nitko ne želi ništa reći jer milijuni su u pitanju i jer nitko nema muda), o tome kako su pojačanja Bostona nebitna i smiješna (Starbury je prenosio loptu kao friško u crno obojani Beno Udrih, a nije mogao ni odoliti potegnuti svaki puta kada bi se našao na šutu; Moore je tek malo bolji skok-šuter i pick n pop igrač od Big Babya i nije ni upola simpatičan onako mršav i dugokos) ali ostavljam to za sljedeći post, finalni power ranking koji će uslijediti za koji dan.

Jer NBA je upala u mrtvi dio sezone, onaj u kojemu je sve jasno – tko je dobar, tko je topovsko meso za playoff, tko je topovsko meso do kraja regularnog dijela sezone. Igrači su polumrtvi, ozljede se gomilaju, bla bla bla bla bla bla. Mislim, bit prijelaznog roka nije u vijestima, goloj činjenici da je neki igrač iz momčadi A prešao u momčad B. Bit je u tome da se otvaraju nove mogućnosti, dolazak jednog igrača budi u nama želju da gledamo što prije tu momčad, da vidimo koliko se toga popravilo, da li su iz skupine izgubljenih slučajeva možda postali opasni.

Sada, kada nam od zanimljivosti tek ostaje vidjeti za kojeg izazivača će potpisati Joe Smith i Drew Gooden, najradije bi se odmah prešaltali do polovine četvrtog mjeseca kada starta prava stvar.

Do tada ćemo se zadovoljiti NCAA turnirom, jer za desetak dana kreće March Madness i printanje bracketa. Događaj je to koji zadnje dvije godine u mojoj knjizi postaje sve važniji i važniji, odmah iza playoffa, starta sezone, te drafta. NCAA turnir će nas zabavljati dok se Bullsi, Indiana i još 36 drugih ekipa bori za ona dva-tri preostala mjesta na Istoku, mjesta koji im donose tek nekoliko dana odmora manje i misao da je ova sezona ipak imala nekog smisla u široj slici.

Vratimo se na nedjelju. Nakon Bostona i Detroita (o kako je dobro vidjeti vas opet Pistonsi) krenuli su Sunsi protiv Lakersa i fix je bio potpun. Sunsi su dokaz da sve ovo što sam gore napisao i nema nekog smisla, jer eto nisu mijenjali igrače da bi vratili nadu, samo su škartali trenera. Preporođeni Phoenix, momčad koja u srcu svakog NBA fanatika ima posebno mjesto, odlučila je ipak da u zalazak Sunca treba odjahati sa stilom, kako se i živilo, a ne kao u zadnji tren preobraćeni vjernik, plačući i sa krunicom u ruci. Odjebi masovna religijo halfcourt košarke, mi smo Sunsi i takvi ćemo ostati! Hail hail.

Leando igra najbolju košarku života, čak i kao play. Zašto, ako je do sada čak i pod D'Antoniem podbacivao svaki puta kada bi morao razigravati umjesto napadati obruč? Pa zato jer Gentry ovaj put ima i Hilla i Barnesa, dva all-round krila savršenog pregleda igre. Hill je kapetan prve klase, fajter čiju vrijednost već znamo i koji je pod stare dane konačno postao igrač o kakvome sanjamo još od dana kada je snimio prvu reklamu za Sprite. Ali Barnes, Matt Barnes je posebna priča. Ne treba očitijeg primjera koliko je bitan trener i sistem ne samo za igru ekipe, već za karijeru pojedinca.

Barnes je u početcima, još tamo u Sixersima, bio ispodprosjećan atleta i šuter, igrač za kakvoga nije bilo mjesta u tvrdim NBA petorkama koja od maloga krila traže prvenstveno fizikalije. Zaboravljen, dočekao je trenutak da mu Don Nelson jednoga dana povjeri ulogu lažne četvorke i point-forwarda u njegovom run and gun ludilu. I čovjek je briljirao. Zbog problema sa ugovorom i vlastitom ne baš bajnom osobnosti (navodno je malo trknut i previše zatvoren, što nije ni čudo s obzirom na razvoj karijere i nabijanje uokolo koje je trpio godinama) zadnju godinu kod Nelsona proveo je u nemilosti, da bi spas pokušao pronaći u Sunsima, jedinoj momčadi koja mu je mogla omogučiti da opet igra stilom koji mu odgovora.

Samo, u Phoenixu ga je umjesto D'Antonia i sedam sekundi ili manje, dočekao Porter, te su stvari opet krenule nizbrdo. Korišten uglavnom kao malo krilo, Barnes se sveo na šutera iz kuta, igrača koji ne trči i ne sudjeluje u igri. Dno klupe postalo je realnosti, a onda se dogodio Alvin Gentry. Barnes je odmah zaigrao svoju ulogu, i ne samo to - danas je on praktički najbolja opcija za minute otvorene Amarevoim izostankom do kraja sezone. Barnes sada više nije nebitni jednodimenzionalni tricaš već all-round monstrum. Stvoren za run and gun – nakon njegova skoka u obrani, kontra ne čeka jer Barnes ima osjećaj za igru kakav treba Sunsima. Šut iz vana je opasniji nego ikada, zato jer ovaj put ne dolazi samo iz kuta, već sa svih strana terena. U obrani svojim presingom na linije dodavanja izluđuje više i jače igrače koje čuva, a svoj onoj rastrčanosti nikada mu nije problem doletjeti sa strane i dati bananu nekom naivcu koji misli da je Shaq jedini bloker u momčadi.

Nažalost, osim preporoda Sunsi su doživjeli i nastavak vlastitog prokletstva, nakon Amarea i Steve je van igre. Ali bar jedna stvar je dokazana – Shaq ne mora biti centralna figura napada da bi bio koristan. Kada lopta dođe do njega u toku igre, neka puca, ali nema smisla igrati akcije na njega. Ovi novi Sunsi trče, Shaq trči s njima i koristi sve što mu padne pod ruke iako je i dalje očito da nema tu one stare skočnosti. Ali masa je dovoljna da izbori pravu sitauaciju pod košem, a kada se nađe u pravoj situaciji, tu su Barnes i Hill da mu spuste pravovremenu loptu. Najvažnije je da Shaq konačno igra za ekipu, a ne obrnuto, koncept koji Porter nikako nije shvaćao. Pa što napravi, napravi - sve je plus.

S druge strane, kod Lakersa je i dalje vidljiva ona Kobeove podvojenost, dok igra cijela ekipa stvarno djeluju fantastično, ali čim stvari ne idu kako žele, momčad se nesvjesno isključuje, Kobe uzima sve u svoje ruke i počinje igra 1 na 5. Sunsi su dobili jer su igrali kao momčad, Lakersi su izgubili jer je Kobe igrao sam. I to više nije samo njegova greška, jednostvano nema igrača koji bi se pokušao nametnuti i zaraditi svoj šut. Jackson je očito odustao od nametanja svoga stila, prihvatio je to kako momčad diše pa gdje stignu. Gasol je fenomenalna napadačka opcija, ali da bi momčad funkcionirala treba joj bar još jedan igrač. Lakersi, bar kada Kobe krene u soliranje, takvoga nemaju. Odnosno imaju, ali je trenutno ozljeđen.

Dok mu je upadalo, stvarno je izgledao savršeno, ali čim su se lopte počele odbijati od obruča, čovjek vidi da u svoj toj neviđenoj lakoći zabijanja ima previše rizika i previše neracionalnosti da bi mogla poslužiti kao temelj nečega velikoga sama po sebi. Kobe stvarno može šutirati i zabiti na načine napojmljive običnom smrtniku, ali i kada pogodi nekakav suludi luk ili tri trice preko ruke za redom, bez obzira što je to on ipak se radi o nerezonskim šutevima.

Vječno je pitanje da li su bolji Beatlesi ili Stonesi, i koji god odgovor da daš u pravu si. E pa pitanje Kobe ili LeBron uopće nije u tom rangu, pitanje Kobe ili LeBron više je u stilu onoga da li je bolji Pearl Jam ili Nirvana. Jasno je da usporedne nema, Jam iza sebe ima desetke odličnih albuma, a uz njih i karakter benda koji se razvija i koji je milina voljeti zbog svih pozitivnih stvari koje rade van samog snimanja pjesama. Nirvana bi danas vjerovatno slavila 10 godina od raspada i da si Kurt nije raznio glavu, put kojim su krenuli nakon Neverminda jasno je pokazao da Cobain nema previše toga za reći i da im je glazbeno bazen ideja užasno plitak. Pa tko bi normalan danas slušao In Utero, kamoli ga stavljao na liste najboljih albuma da je Kurt živ? Nitko, jer to je očajna, naporna i nejasna ploča koju hvale tek oni koji su zakasnili uskočiti na vagon zvan Nevermind. U ovoj analogiji jasno je da LeBron Pearl Jam, postojan van terena i na njemu, čovjek čiji je ulaz u 9 od 10 slučajeva sigurna stvar. Kobe je Nirvana, nakon jednog Neverminda već sljedeći šut može biti In Utero.

Još par stvari s kojima sam se zamarao ovih dana ( sve samo do kasnije počnem o autističnim tradeovima u zadnji tren).

NAZZI PUNKS FUCK OFF

Ovu parolu posvećujem "Slobodnoj Dalmaciji", dnevnoj novini koja u moje ruke više neće. Iako i dalje muku mučim pokušavajući Staroga natjerati da je ne kupuje svaki dan, da mu je Dnevnik dovoljan i da se može služiti Internetom kada poželi, i dalje mi je svakodnevno na dohvat ruke. Tako blizu a tako daleko. Evo, neki dan se tako mislim da li da odem na tekmu, ovu protiv Dubrave, ali ne znam kada počinje. Mogu provjeriti na netu, samo ne da mi se tražiti po kojekakvim stranicama, a znam da u Slobodnoj 100% ima najava cijelog kola. I tako ja zamolim Starog da mi provjeri termin. Eto, to je karakter, nisam htio novine uzeti u ruke čak ni za vlastitu korist. Sad, druga je stvar što mi je Stari rekao da tekma počinje u sedam, pa sam došao u dvoranu, sjeo, i onda se čudio kako se lopta ne podbacuje nego izvodi sa strane. Naravno, počela je u šest, ali nije mi žao. Nacističke novine neće u moje ruke.

Pitate se vi sada, a zašto je "Slobodna" nazzi? Evo zašto. Prvo, tolika opsjednutost Hajdukom, igra na jednu kartu i ulizivanje toj jednoj subkulturi koja je nažalost poprilično brojna, iritira svakoga koga za Hajduk boli neka stvar. Drugo, i puno gore, je apsolutni nedostatak ikakvog drugačijeg pogleda osim pro-Hajdučkog. Nakon derbija i svih onih gluposti sa papirima (od kada je spektakl bacanje papira po ljudima, čekaj zašto se troši sav onaj novac na vatromete kada je ljudima očito papir dovoljan da budu sretni, i to onaj obični A4 a ne neki za rolanje), likovima koji vise sa krova stadiona (mogu pasti i razbiti se, i još razbiti istoga onoga po kojemu su se upravo popišali) i jebenim bengalkama (pa u kojoj su Hrvatski navijači godini, 1867-oj, koga više pale te bengalke osim nesretnika koje pogode?), u tim jadnim novinama koje pokušavaju hvatati neki zaostali regionalistički vlak ne bi li opstale u svijetu u kojem sve i svakoga zanima samo lova, nema ni jedne kritike svega nabrojanog. Sve je super, hvali se čak i jedan Rosso, kvazi-igrač Hajduka, koji izjavljuje kako će drugi puta zapaliti 10 bengalki umjesto jedne zbog čega je prozvan (ne i u "Slobodnoj"). Prijatelju, to što si do jučer bio u Izraelu ne znači da se danas moraš dokazivati kao veći Torcidaš, Splićanin i Dalmoš od prosjećnog debila koja pali bengalku, nitko te ne mrzi zato što voliš Židove, pa nisu Dalmatinci više nacisti i šovinisti. To su sve dobra djeca, te bengalke što ih pale uopće ne mogu ubiti čovjeka ili ga napraviti invalidom. To je više dekoracija, kao one prskalice što ih palimo za Novu, samo malo veće.

Ima tome nekoliko godina kako je izvjesni Mladen Apoteka pjevao "Dalmacijo pun mi te je kurac", a ja bi sam ovaj put malo parafrazirao - "Slobodna Dalmacijo pun mi te je kurac". I tebe, i Hajduka, i Torcide. Doviđenja. I ne plači. Rasti cvijete neubrani moj, ja ću doći. Kušin, stina, pička materina.

Opet, što da se čudim ovoj sirotinji oko sebe kada nam je cijela država u južnom voću. Što bi rekao omiljeni šibenski bend, Zinedin Zidan, "Kroejša in Banana". Ljudi u jednom nogometnom klubu nemaju nikakve racionalne poglede na svijet i sve vide kroz svoje male uske naočale koje ne skidaju ni u mraku vlastite sobe, predsjednik ovoga drugoga kluba je psihopat, ali zašto je to bitnije od toga da nam državom doslovno vlada grupa TNT. Gledam ja tako svih ovih dana "Otvoreno" (ne mogu si pomoći, volim pratiti politiku koliko god mi bilo jasno da to nije dobro za moje hemeroide), i pitam se pitam da li je ovo stvarnost ili epizoda Alana Forda.

Jer bio je jedan trenutak kada je naš predsjednik vlade, u najboljem stilu legende Grunfa, mrtvo-hladno ispalio kako bi u borbi protiv recesije pomoglo kada maturanti ne bi išli vani nego kada bi se zajebavali po Lijepoj Našoj. Molim vas, zamislite se nad ovom izjavom, ne preduboko i ne do nekih brojki i činjenica, nego onako samo o kontekstu. Stanje je katastrofalno, prijeti nam financijska propast, a premijer apelira na maturante. OK. Ivo, daj te droge koju koristiš, od kada mi je Kum spalio zadnji komad šita (i to doslovno, car ga je slučajno bacio u peć) fali mi filmova kao taj što se vrti po tvojoj glavi.

Grunf je spominjao i nekakva rješenja, anti-recesijska, samo je eto naglasio kako neće sa njima još u javnost (pa ovako se ne prića sa trogodišnjacima, ili smo stvarno kao društvo spali na razinu statista iz Alana Forda), čak je pozvao i sve zainteresirane da ponude svoja rješenja za krizu. Pa da, za to si izabran na vlast, da odabereš između najbolje ponuđenih rješenja. Ti nisi premijer(ljiga), ti si šef. Debeli Šef.

Srećom, niti očajan nogomet, niti očajna politička situacija, niti očajno vrijeme nisu glavni razlozi za lijenost zabilježenu na ovome blogu. Krenula je potlista.com, Gaslight Anthem su me toliko ispunili da nije bilo potreba za treženjem Zena u drugim stvarima, ali najvažniji razlog potpune smetenosti uma sa najdraže lige poprilično je jednostavan. Papirnat čak. Radi se o jednoj knjizi, koja je nešto najbolje što sam u životu pročitao. Košarka je u glavnoj ulozi, ali nije ovo samo najbolja košarkaška knjiga, već kako rekoh jedno jedno od naj štiva koje sam ikada držao u ruci.

"The Breaks of the Game" Davida Halberstama priča je o propasti jedne velike ekipe, legendarnih Blazersa Billa Waltona koji su se nakon naslova 1977.-e, što zbog ozljeda, što zbog klasičnih NBA problema oko novca i ega, jednostavno raspali. Čovjek je sa njima proveo cijelu jednu sezonu rezultat čega je ova knjiga u kojoj su činjenice, anegdote i mišljenja tek dio priče. Ono što je puno bitnije je Halberstamovo pisanje, ljudskost kojom prilazi svakom igraču, treneru, liku, ta širina duha kojom sagledava činjenice sa svih strana. Ne samo da je stil pisanja vrh publicistike, već taj filozofski a opet objektivni novinarski pristup, konzervativan a liberalan, sam po sebi donosi toliku kompleksnost da se iz ovih redaka doslovno cijedi ne samo ovaj konkretni događaj već stvarni život u jednom univerzalnom obliku.

Knjiga je ovo koja će zadovoljiti fana NBA, ali i knjiga nakon koje ćete se osjećati kao bolji i pametniji čovjek. Kao ispunjenije ljudsko biće. Dakle, knjiga koja nikada ne bi dobila Oscara. Razlog više da je pročitate.

A sada, trejdovi.

Čekaš Wallacea u Portlandu, Hinricha u 'Sotti (ah, kakva bi petorka bijele nejači to bila – Kirk, Miller, Cardinal, Madsen, Love), a kao i uvijek dočekaš – ništa. Larry Hughes je opet glavni igrač deadlinea. Scenarij kao da su pisali Matt Damon i Ben Affleck.

Hughes u Knicksima a čovjek ne može zabiti šut, dok jedan Thomas koji jedino pod D'Antoniem ima smisla kao igrač, odlazi u grad iz kojega je već jednom istjeran. Istina, niti su ovo Skilesovi Bullsi, niti je išta gore od Larrya Hughesa i njegova ugovora na dnu klupe, ali zar je ovo trade koji bi nas trebao zadovoljiti? Opet, Bullsi su bar nešto radili, složili su solidnu rotaciju, čak i rođak Vinnie više ne bi trebao imati problema oko izmjena i sastava. Sve se logično nameće samo po sebi, imaš petorku, imaš Hinricha i Salmonsa te Millera i Thomasa kao zamjene. I to je to. Devet dobrih košarkaša u rotaciji koji u ovakvoj konkurenciji sa iole ozbiljnijim trenerom imaju osiguran playoff.

Iako se nisu dočepali Amarea, Bullsi su napravili posao, osim Hughesa riješili su se i stvarno očajno visokog Nocionieva ugovora. Kingsi su pak u svoj gomili promjena koje su poduzeli ne bi li nekako uštedili koji milijun, dobili tek solidnog igrača za klupu kojega će masno plaćati. Opet, ja ne mogu ne voljeti trojku Martin, Nocioni, Garcia, tri takva haklera vrijedna su bar malo pažnje. Jezgra je to koja garantira ozbiljnost, jedini je problem što na petici i playu imaju rupe veličine vagine Gianne Michaels.

New York je možda opet nešto uštedio, ali ni dovođenje Hughesa ni Wilcoxa ništa ne znači na terenu. Spominjem ih tek tako jer imaju zvučna imena.

Nažalost, trade za koji smo mislili da će spasiti prijelazni rok na kraju se nije dogodio.

Razlozi zbog kojih je OKC odbio Chandelra mogu biti razni. Ili su se stvarno prepali te njegove ozljede nožnog palca, ili su se prepali činjenice da moraju keširati 10 milja za tako prosjećnog igrača. Koji bi ih savršeno nadopunio, ali svejedno.
Koji god da je razlog, OKC u cijeloj priči ne gubi puno jer uvijek mogu potpisati nekoga drugoga, a s obzirom na stanje u ligi i kredite koji se dižu na sve strane, izbora će biti.

Ali štaoako je cijela priča jedna obična smicalica da se divizijski protivnik prca u mozak? Kako utjeće na Paula i ekipu saznanje da su ih se vlasnici spremni odreći usprkos ogromnom potencijalu samo da bi ušaparali koji milijun? Tko koga sreće u hodnicima prije treninga i misli u sebi "o kakvog li seronje". Hoće li Chandler dodatno izgubiti glavu, ili će se angažirati da dokaže da je sve u redu? Zašto je CP3 ovako beskrvan dobar dio sezone?

OKC je dovođenjem Krstića i sada Sefoloshe počeo slagati solidnu klupu za budućnost, ali prava pokretna petica i dalje ostaje prioritet. Kako bi se uklopio neki od centara koji se nude na sljedećem draftu? I dalje mislim da bi Chandler bio dobar pokušaj, ali ako na ljeto upecaju Grega Monroea, ili čak lokalnog miljenika Blakea Griffina, sve će se zaboraviti. Chandler tada postaje tek greška koju nisu počinili.

Rocketsi se konačno riješili Alstona, dvije sezone prekasno. Sada imaju dva mladca koji su u stanju rasturiti protivnika, ali koji nemaju konstantu. Ipak, uvijek ću radije uzeti dva brzanca i strijelca kakvi su Brooks i Lowry nego jednoga limitiranog Alstona. Kako god okreneš, ništa ne gube na jedinici jer ništa specijalno nisu ni imali. To što su ostali bez T-Maca samo znači da će biti bolji obrambeno jer njegove minute idu Artestu ili Battieru, pod košem pak uz Minga koji je prva opcija imaju tri neumorna šljakera koji će izluditi sve unutarnje linije lige. Dobra je ovo ekipa, i kako zvijezde otpadaju čini se sve boljom. Čeka li ovo ljeto T-Maca sudbina Marburya? I sjedenje na tribinama dok se ne dogovori nekakav otkup ugovora?

Kako god okreneš, uz poteze Bullsa, ovaj trade u trokutu Orlando-Houston-Memphis bio je najzanimljiviji. Houston je okrenuo novu stranicu a da ništa nije izgubio, Memphis se još jednom potvrdio kao dno dna NBA lige, riješili se igrača kao Lowrya za šaku dolara ispod šanka, a Orlando je riješio pitanje playa do kraja sezone. Alston nakon onakvog Nelsona u svakome pogledu igre dođe kao da ste godišnju kartu za Celticse zamijenili onom za Kingse, ali opet sve je bolje nego gledati ligu veterana 50-ih koju prezentira Anthony Johnson uz podršku Tyronna Luea. Orlando je ovo sličniji lanjskome, dok Nelson još nije postao igračina, što znači da ih opet čeka poraz u polufinalu. Šteta, jer mogli su stvarno biti opasni.

U cijeloj ovoj neaktivnosti, najviše ipak upada u oči činjenica da ni Wally ni Raef nisu preselili svoje debele ugovore u neki drugi klub. Što dovoljno govori o stanju stvari. Jer nisu Cavsi i Portland, dva kluba koja se ne boje potrošiti novac, mirovali zato što nije bilo dobrih ponuda. Mirovali su zato jer je i njima najbitnije na kraju sezone brisati ove ugovore iz knjiga i malo lakše prodisati. Pa onda ili nekoga potpisati, ili produžiti par ugovora. Sve je bolje nego masno za zadužiti na još nekoliko sezona u trenutku kada se sve oko tebe mijenja i kada imaš mogućnost biti 13 milja lakši dogodine.

Šteta, posebno zbog Portlanda koji bi sa igračem tipa Gerald Wallace bio puno bolji, ali ne treba žaliti zbog toga jer su klubovi odlučili biti odgovorni. NBA nije Kroješa pa da ti netko drugi pokriva dugove koje napraviš. NBA je savršeno organizarano poduzeće koje neće trošiti ako ne može zaraditi.

Kako reće Bill - No Benjamins Association. S obzirom da se i sam prepoznajem u toj kratici, nemam im što zamjeriti. U ovom pomirljivom tonu zaključujem svo daljnje žuganje na temu prijelaznog roka, praznih tribina, neinspiriranih klubova i nedostatku novca. Dajte nam playoff da košarka opet postane najvažnija. Bar na nekoliko tjedana.

Filed under: bball No Comments