ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

27May/090

WHERE MAGIC HAPPENS

Posted by Gee_Spot

Sve smo bliži Finalu iz noćne more. Naravno, ovo noćna mora stoji kako za koga. Meni je evenutalni susret između Denvera i Orlanda Finale iz Snova, još jedna potvrda kako je NBA ultimativni socijalistički eksperiment. I prvi uspijeli.

Gle, Lakersi i Cavsi su s razlogom sezone završili sa prvim mjestima i gomilom pobjeda. Lakersi imaju talenta na bacanje, Cavsi imaju momčadski duh amaterske nogometne ekipe koja ne time-outu ispija pivo.

Za playoff to nije dovoljno. Treba imati želju i biti spreman na sve. Treba se prilagoditi a ne u čudu gledati oko sebe kako se stvari mijenjaju umjesto da se prilagode tebi. I da, treba imati sreće sa match-up-ima. Plus, Cavsi kao da su nekako prerano tempirali formu, djeluju puno umornije od ostalih – kada pogledaš kolikim intenzitetom su gazili krajem sezone, postaje jasno da ova momčad još ne kuži da nije bitno koliko pobjeđuješ nego kada pobjeđuješ.

Isto vrijedi i za Lakerse, koji jednostavno nisu stvoreni za bitku. Sve polažu na goli talent i na Bynuma. Došla je jedna ozljeda, Bynum je opet out i pred nama su isti oni Lakersi koji su se lani sakrili pred Bostonom. Koji svoje frustracije iskaljuju na jadnome Lamaru, kao da je on kriv što nije razbijač kakav im treba (uopće ovaj suživot Lamara sa Kobeom i Philom jedna je od apsurdnijih NBA priča zadnjih godina, obojica na njega viču iz sezone u sezonu kako im treba, kako mora ispuniti svoj potencijal, kako bez njega ne mogu daleko, kao da je on najveći kirvac za sve njihove mane, pa kako ne kuže da je čovjek to što je i da je krivica prvenstveno na njima jer to ne prepoznaju).

Kaže George Karl kako u pripremama za ovu seriju ekipi uopće nije puštao snimke serije Houston-Lakers. Već su se prvenstveno fokusirali na lanjsko Finale, posebice na igre Bostona. I to sve govori. Agresivnost u reketu u obrani, konstantni napadi na obruč na drugoj strani terena. Igra na granici dopuštenog, sve kako bi se Lakerse izbacilo iz takta. Da Nuggetsi nisu Nuggetsi, dakle da nemaju tu podvojenu ličnost vrhunske momčadi koja povremeno zaigra kao lobotomizirana, sada bi imali najmanje 3-1. Najmanje.

Ovako, moraju strepiti od sedme, jer Kobe i Phil ne mogu si dopustiti poraz nakon onakvog gaženja u prethodnoj. A gaženje je bilo očekivano, utakmicu prije Lakersi su ispustili dušu, stvarno je bilo urnebesno gledati Kobea kako daje intervju poslije tekme naslonjen na koljena dok sa njega lije znoj kao sa mog Starog dok pije vruću juhu u osmom mjesecu.

Mile-High City još jednom je uzeo svoj danak, nadmorska visina na koju su Birdman i društvo navikli čini da pluća protivnika rade smanjenim kapacitetom.
To je još jedan razlog zašto Denver može žaliti za propuštenom šansom, oni doma jednostavno ne smiju gubiti. A to što su izgubili opet samo ukazuje na kriminalnu im igru u Game 3.

U četvrtoj su pak sve držali pod kotrolom iako je Carmelo opet podbacio. Navodno je imao nekakvu virozu, ali koga briga? Ako nisi u stanju igrati, budi na klupi, a ako već igraš pokušaj pomoći. Melo je bio nebitan, ali i bez njegovog učinka Denver je moćno iskoristio slabosti umornih Lakersa. Sad, zamislite da ova momčad Lakersa nekoga tako razbije bez Kobeova učinka? Čisti SF.

Još jednom kažem šteta za Nuggetse što su došli u situaciju da jednu moraju dobiti u Los Angelesu. Tu nemaju šanse bez vrhunskog Carmela. Ne treba sumnjati da će odigrati srčanu obranu, da će se boriti za svaki pedalj terena, već su dokazali da su fajteri. Ali stvar je jednostavna – ako Carmelo ne nastavi gdje je stao u drugoj, sa nepodnošljivom lakoćom zabijanja, sa onim all-round učinkom koji je ravan onome što radi LBJ, Lakersi će iskoristiti prednost domaćeg terena. Bude li Melo pravi već večeras, ovi Lakersi bi mogli u remont prije nego se itko nadao. A Phil i Kobe mogu nastaviti vikati na Lamara.

Što se tiče noćašnje tekme između Cavsa i Magica, treba priznati da su LBJ i kompanija konačno odigrali dobru jednu cijelu utakmicu. Po prvi put Bron nije bio sam, Andy je briljirao u svojoj roli, West je pokazao da je igračina, ma možemo reći da ni Mo nije podbacio, eto nije trebao 20 lopti za 18 koševa već 15. Da, naravno da je prije tekme obećao kako ovo sigurno dobivaju jer da nisu bez razloga oni najbolja momčad u NBA. Bravo Mo, nakon igračke karijere čeka te posao asistenta kod Van Gundya, bit ćeš zadužen za motivaciju.

Iako je po već klasičnom scenariju Magic u drugom poluvremenu opet bio bolja momčad, na kraju utakmice živjeli su i umirali od trice. Sad, ako su Nuggetsi ekipa koja tu i tamo izvede lobotomiju sama nad sobom, onda je Orlando Magic momčad koja mozga uopće nema. Mislim, da nisu u stanju svo ovo vrijeme naći načina da u startu ne dozvole Cavsima da naprave prednost. Čekaj, čekaj pa šuteru treba neko vrijeme da se zagrije. Ovo je šuterska momčad, dakle logično da prorade kasnije.

Stvarno bolesno, da svi od trenera do zadnjeg igrača na klupi žive i dišu ovaj pristup – ako nam upada u igri smo, ako ne možda nas Dwight izvuče. Noćas tako naprave razliku i umjesto da idu na ulaze, da rutinski pokušaju zaključiti tekmu, oni samo šutiraju. Živi od trice, umri od trice. Ma tako je i pošteno.

Van Gundy je kao stvoren da im bude trener. Čovjek je urnebes. Cijelo vrijeme kao nešto žuga, na sudce, na protivnike, na svoju ekipu, nikada mu ništa nije po volji. A u isto vrijeme vodi najopušteniju momčad još tamo od D'Antonievih Sunsa. I onda još dopusti da potroše dva napada u zadnjoj minuti bez time-outa, da bi na kraju ipak pozvao jednoga, i nacrtao što? Pa šut za tri Rasharda Lewisa. Kažem vam, ovaj Magic je nešto totalno spaljeno, treba ih prihvatiti i uživati u njima jer su stvarno originalni. Na stranu Bron i Kobe i njihove sakate momčadi, prava priča ovoga playoffa su Orlando i Denver. O njima treba govoriti.

Orlando je zakon. Bez obzira što im treba dvica, oni uvijek idu na tri poena. Uopće im ne pada na pamet nešto drugo. To je taj identitet kojega smo spominjali, ta pomirenost sa vlastitom kožom te vlastitim mogućnostima i ograničenjima, svijest koja se stvorila u jednom trenutku serije protiv Bostona.

I prije smo gledali momčadi sa jednim centrom i četiri mala, ali ovo nije takva momčad. Ovo je čista revolucija. Jer ovo je u isto vrijeme momčad sa centrom i 4 tricaša, a opet nitko nije mali. Pazi petorku Johnson, Hedo, Pietrus, Lewis i Dwight. Svi preko 2 metra. Svi atlete. A imaš i šut, imaš i playmakere, imaš i strijelce. Pokretljivost na sve strane. Ne znam da li su imali u planu složiti ovaku momčad, da li su ciljano probrali ove jedinke, ali ova momčad je remek-djelo.

Samo zato su u stanju bez igre – igrati. Pietrus je u principu trebao biti startna dvojka. Dvojka koja trenutno čuva Jamesa, monstruma Jamesa, na način na koji to nitko do sada nije uspio. Čekaj, pa tko je tu monstrum? Ajde probaj pucati tricu preko njih, koga god da staviš na koju poziciju uvijek imaju prednost u centimetrima. Duge ruke i noge koje će te uvijek odvesti put Howarda pod koš.

Malo boli kada se sjetiš da D'antoni sa svojim run and gunom nikada nije ostavljao ovakav dojam, dojam da može do kraja. Magic može do kraja. Jer ovo je walk and gun. Plus Dwight. Sve što ti treba za biti najbolja momčad na planeti je nekih 15-ak trica po večeri. Za ovakvu rotaciju sitnica.

I ne, više nikada neću podcijenjivati regularnu sezonu. Jer da je nisam podcijenjivao onda ne bi podcijenio ni Magic. Koji je kroz cijelu godinu uredno razbijao i Cavse i Lakerse. Jedino Boston, sa tim srcem i veličanstvenom mogućnosti prilagodbe nije dobio po nosu. Spursi, Hornetsi, oni su doslovno pregaženi. Ako je kakva preporuka za moguće Finale, Magic je protutnjao i kroz Denver sa 20 razlike (doduše, da se osveta za poraz doma). Sjećam se, gledao sam tekmu, bio je to period u kojem su u dva tjedna igrali protiv Lakersa, Cavsa i Celticsa. Gdje su trebali odgovoriti na pitanje koliko su ozbiljni.

Dobili su Cavse, izgubili od Bostona. Rasturili Lakerse uz genijalnu partiju Nelsona. Usput skinuli skalp u gostima i Spursima i Denveru. I točno se sjećam, gledao sam sve ove tekme. Sve. I još kako nedugo nakon svih ovih susreta, skidaju skalp i zahuktalom Portlandu u Rose Gardenu. Trica Hede u zadnjim sekundama, opušteni osmijeh. I opet sam bio toliko slijep da ne skužim kako se ne radi o ekipi koja previše ovisi o trici i da kao takva nema što raditi u playoffu, već o momčadi koja je to što je, ima i obranu i napad, te je jednostavno spremna.

I moram spomenuti Rasharda. Kada bi ih zbrajali, čovjek je ovaj playoff imao više ključnih poteza od Jamesa, Mela i Kobea zajedno. Ubojica iz sjene. Pogledajte mu samo statistiku. Zabija 20 uz 10 potrošenih lopti. Puca samo kada treba ili mora. Gura se u obrani, u napadu je uglavnom podređen ostalima. Mamac, ili razvuče reket, ili se spusti u reket i odmah razbije koncentraciju protivnika. Zahvaljujući njemu, Dwight je uvijek u poziciji da primi loptu u reketu, a Hedo ima prostora za manevar. Čekaj, tko je uopće GM ove momčadi? Tko je trpio sve one poruge kako je pretplatio treću bananu. Gdje je danas taj vizionar? Zašto mu ne znam ime nego moram na google. Otis Smith, ti si car iako ti ime nije nimalo carsko.

Za Jamesa definitivno nije dobar znak da kroz cijelu seriju Dwight ostavlja dojam da je bolji izvođač slobodnih. Ako si Kralj, moraš moći zabiti bacanja, to je jedno od nepisanih pravila. To je to, nastavi li Dwight rutinski zabijati slobodna sa 70-ak %, njegova evolucija je gotova. Što će mu pivotiranje ili potezi u postu. Sa snagom i eksplozivnošću, plus slobodna, idućih 10 godina bit će na 22-15-3 prosjeku bez da se oznoji. Kad zapne, to se penje na 30-20-6. I sada ti reci da ovakav temelj nije dovoljan da na njemu izgradiš prvaka?

Suđenje je posebna priča. Ona slobodna bacanja na kraju koja su donijela produžetak, James ih nije zaslužio. Evo usporedba – isti prekršaj je sviran na Wadeu u finalu 2006.-e protiv Dallasa, ali Wade ga je barem isprovocirao onim što je do tada napravila momčad. Sinoćnji Cavsi nisu zaslužili poklone jer su imali dovoljno prilike da i bez sudaca pobijede. Ali ne znaju.

I nemojte sada govoriti kako to sudci rade jer Liga želi gledati LBJ-a u finalu. Rade to jer ne znaju bolje. Simmons je možda prenaivan kada kaže da je Ligi svejedno koga gledali u Finalu, da će i eventualna bitka Melo vs Howard dobro doći da ovoj dvojici digne rejting. Ja malo manje vjerujem u taj scenarij, to je ono što bi nazvali plan B. Ako ne dobijemo Kobea vs LBJ, onda ćemo cijelu mašineriju okrenuti prema Melo vs Dwight. Ali i te kako se nadaju ostavarenju plana A.

Ali znate što, boli me neka stvar za mašinerijama. I ne želim sudjelovati u još jednom hypanju oko pojedinaca, nećemu što je gotovo uništilo najdražu Ligu zadnjih 15 godina. Jedino hypanje koje me zanima je ono dviju momčadi koje su zaslužile igrati Finale. Za sada su to Denver i Orlando. Na kraju krajeva, svaka koja prođe kroz seriju od 7 zaslužila je biti tamo. To je još jedna od sjajnih socijalističkih postavki NBA – ako su te i zeznuli u jednoj, ostaje ti sasvim dovoljno prilika da se vratiš. I da ti bude vraćeno. Serija od 7 najveći je izum još od vatre.

Jedna ironična crtica vezana uz noćašnju tekmu. Cavsi dobri, sa šansom za pobjedu, a Bron odigrao najgoru tekmu serije. Greškama je poništio sve dobro što je napravio. Opet je imao sjajnu all-round partiju, ali promašena slobodna u kritičnim trenutcima, masu izgubljenih lopti, i posebice pasivnost u trenutcima kada se tekma lomila uz previše krivih odluka (loš izbor šuta, povratne na krivu stranu), to definitivno nije bila partija za pamćenje.

Korak naprijed za momčad je kada ste u igri usprkos lošijem izdanju prve opcije, ali kao što smo već rekli, kada Magic ubaci 17 trica uzalud vam sve. Pa jedan Alston je imao simultanku duži period, doduše na kraju se opet pretvorio u onog Alstona kojega poznajemo iz Rocketsa (koji se nije u stanju pogoditi u nogu kada ekipi treba koš), ali ovdje ga ima tko izvaditi. Ne ide ti više? Makni se s puta jer tu su Lee, Pietrus i Lewis. Trica, trica, trica.

Ma moram još na kraju spomenuti i onu čistu blokadu Howarda koji je dovela Brona na liniju slobodnih pri kraju treće. Iako je Magic već osigurao pobjedu, to je bilo gadljivo gledati. Zbog takvih odluka ova serija gubi dozu draži, nema tu ljepote ni napetosti kakvu su prezentirali Boston i Chicago. Mislim, i ovdje je sve gusto, promjene vodstva su konstantne, igra se koš za koš, puno je ključnih trenutaka. I onda zbog te nemoći Cavsa, zbog toga što igraju na silu, gubi se gušt.

Gle, nakon 4 utakmice možemo reći da je Magic za klasu bolje ekipa. U obrani su bolji jer mogu zatvoriti i vanjski šut i igru pod košem, u napadu su bolji jer mogu zabiti i iz vana i pod košem, dok Cavsi osim Brona nemaju igrača koji može dati koš u reketu. I još im šuteri ne briljiraju. Ali eto bar je Brown konačno dao šansu Gibsonu umjesto onoj krepalini Pavloviću.

Ali zato Finale Denver-Orlando, to bi bilo prezabavno. Em su obje ekipe lude, svi bi bili opušteni jer nema više pritiska ni tenzija, Birdman i Howard bi lijepili banane, Melo bi se nadmudrivao sa Rashardom i Hedom, Billups bi vozao Alstona. Hej, imali bi bitku ali bi imali i košarku u prvom planu.
Najbolje od svega, ne treba uopće previše navijati za ovakav rasplet, on je potpuno realan. Što je još jedan razlog za reći - I LOVE THIS GAME WHERE AMAZING HAPPENS.

I da, "Kamon Divajt get sam ribaunds!"

Filed under: bball No Comments
22May/0914

KOBE DOIN’ PENSION

Posted by Gee_Spot

Kolike su šanse da na kraju ne gledamo dvoboj između Kobea i Brona? Može li si Stern dozvoliti da ostane bez takvoga finala? Evo, jučer je krenula najnovija Nikeova kampanja, opet sa njima dvojicom. 459 ih već ide, jer košarka su Kobe i Bron. Mi ostali smo svjedoci. I lagano je toga, bar meni, puna kapa. Stoga, ma koliko vam sam prizvuk rečenice ''Orlando i Denver igraju Veliko Finale'' bio odbojan, možda je on nešto najbolje što nam se može dogoditi.

Ono što se dalo vidjeti u ove tri odlične tekme, je da su ova dvojica toliko iznad momčadi da su i sami suigrači postali svjedoci poput nas ispred televizora. Momci jednostavno stanu sa igrom i gledaju kakvo čudo će izvesti najveći od najvećih. Igra postoji zbog njih. Srećom, ako nas individualne kvalitete i znaju zaslijepiti, stvarnost je tu da nas podsjeti kako je košarka najljepši sport zbog toga što je momčad najvažnija.

Dok igra samo jedan čovjek, nije ni čudo da i Denver i Magic ostavljaju bolji dojam. S tim da ipak treba ukazati na jednu bitnu razliku u ove dvije serije. Dok Cavse i Magic čeka borba na život i smrt u kojoj će odlučivati jedna lopta, jutros sam se u direktnom prijenosu uvjerio u ono što sam dva dana prije vidio u snimci – Denver u ovom trenutku jednostavno igra bolju košarku od Lakersa i ima sve u svojim rukama.

Carmelo je briljantan, igra onako kako znamo da može i konačno to radi iz večeri u večer. Nepodnošljiva lakoća zabijanja. Mali je jednostavno najraznovrsniji strijelac danas, kod Wadea i Brona previše je prisutna sila, Kobe je previše sklon oscijlacijama i u ovim godinama sve je jednodimenzionalniji, a Carmelo zabija kao od šale na sve moguće načina. Licem košu iz driblinga, nakon povratne, iz ulaza, leđima košu, nakon finti, skok-šutom unazad. Sve mekši šut od mekšega, milina ga je gledati. Pravi old-school košarkaš, netko je baš sjajno primjetio da igra sve više kao Paul Pierce. Takva će mu valjda biti i karijera, uvijek nekako u sjeni Wadea i Jamesa, ali uvijek u borbi za naslov.

Uglavnom, Anthony je svojim napadačkim učinkom potpuno anulirao Bryantov, što nije mala stvar jer Bryant je stvarno sjajan. Samo, opet je vidljivo kao i protiv Rocketsa da Lakersi mogu dobiti samo uz njegovu savršenu partiju. Nije da igraju loše, kao i do sada doma igraju solidno. Ariza je odličan, Gasol ne dozvoljava Martinu da ga izbaci iz takta, jedino je Fisher i dalje van forme. Klupa konačno nešto daje, iako treba pričekati gostovanje da vidimo koliko se ozbiljno može računati na trenutnu formu Waltona, Vujačića i combo Bynum/Odom.

Phil više nema vremena za filozofiju, stvar je jednostavna. Treba igrati sa 5 najboljih igrača. Ne možeš osvojiti naslov ako ti dva čovjeka iz petorke nisu u stanju zabiti otvoreni šut. I dok Ariza uvijek nađe neki način za pomoći, Fisher je gotov. S druge strane, pojavio se taj mali s Michigan Statea, revolveraš Shannon Brown. Ima volju i živo tijelo za igrati obranu, već cijeli playoff dokazuje da može zabiti otvoreni šut. Gurni ga u petorku, drži ga u igri u završnici jer drugačije jednostavno ne možeš dovoljno raširiti obranu Denvera da ti dozvole da igraš svoju igru.

A Nuggetsi se stvarno bore. Prvu su izgubili nesretno, nakon što su odigrali odličnu partiju, i onda su umjesto da psihički padnu opet izašli samouvjereni na parket i odigrali još bolje. Dok Anthony drži napadački priključak sa Kobeom, Martin i Nene odrađuju svoje pod košem. Klupa je izvrsna, pustimo to što Smith ne zabija, što Birdman ne leti reketom, uvijek nađu neki način za napraviti nešto dobro. Smith jurca uokolo i razigrava, noćas se pak od nikuda pojavi Kleiza i izrešeta Lakerse.

Naravno, svega ovoga ne bi bilo bez Chaunceya. Čovjek igra svoju igru, lopta ide uvijek slobdonom čovjeku, a kada treba koš tu je on da izbori slobodna ili potegne iz vana. Pogledajmo malo detaljnije ovu momčad i shvatit ćemo kako oni po ničemu nisu inferiorni Lakesima. Billups ih je već razbio kao član Pistonsa, iživljavao se baš na Kobeu i Jacksonu u ovom istom Staples centru, i to u Velikom Finalu. Martin je bio u dva NBA finala i čvršći je od kamena, i njemu je nešto sasvim drugo biti zdrav i opet igrati važne utakmice nego biti ozljeđen i u klubovima bez ambicije. I George Karl, što god mislili o njemu kao stručnjaku, nitko mu ne može osporiti da zna izvući maksimum iz onoga što ima. Sjetimo se Sonicsa koji su igrali Veliko Finale, sjetimo se Bucksa koji su za dlaku ispali iz istoga nakon što su Brownovi Sixersi na silu izborili susret sa Lakersima.

Momčad kao momčad možda nema pedigre, ali pojedinci pariraju Lakersima. I kao što rekoh, ne treba ti gledati previše minuta da shvatiš kako su u boljoj formi, kako su gladniji i kako bolje štimaju na svim razinama. Sada kada imaju prednost domaćeg terena, jedini način da ispadnu je ako Carmelo dvoboje protiv Kobea izgubi za nekih 20 koševa. U onu priču o mogućem raspadu nekada disfunkcionalne momčadi bez glave i repa više ne vjerujem, ako do sada nisu pukli ni neće. Ako do sada igraju pametno i borbeno, igrat će tako i još ovo utakmica što im je ostalo. Nuggetsi su ekipa sa misijom koja glasi – NBA finale. Naravno, moraju ovo riješiti u 6 jer ako Lakersi povrate prednost domaćeg terena i dočepaju se sedme, sve je moguće. Ali ono što je najvažnije je da nas očito čeka serija u kojoj će svaka tekma ići na nož i u kojoj je ekipa koja treba skužiti što da radi ona za koju smo svi mislili da je formirana i pripravna za bitku, dok su oni u koje nitko nije vjerovao odjednom postali zreli profesionalci. Where amazing happens.

Što se tiče Cavsa, iako je očito da im je Magic naveći suparnik i najteži mogući konkurent, oni ne izgledaju uopće loše. Ali ovo je za njih finale, prođu li Orlando put ka naslovu je otvoren. Naravno, sada se nameće pitanje koje je malo tko prije utorka postavio, mogu li uopće proći Orlando?

Jer činjenicu su svima dobro znane – od tri susreta u regularnom dijelu sezone, Magic je dva dobio, izgubivši tek u Clevelandu i to u zadnjim sekundama. Za što su se osvetili pobjedom u prvoj utakmici serije. Sad, po tome se da iščitati kako je Magic i prije početka bio favorit, samo što se prognoze ipak baziraju na važnijim stvarima. Poput trenutne forme. Kako se Magic mučio protiv Sixersa i bio izgubljen dobar dio serije protiv Celticsa, logično je bilo smatrati Cavse favoritima.

Iako je Cleveland prošetao kroz prva dva kruga, njihove igre nisu imponirale. Odnosno, jedan problem je bio naročito vidljiv – Mo Williams daleko je od šuterskog vrhunca. I to se moglo maskirati protiv Atlante i Detroita, ali ne možete ići u bitku sa Orlandom ako vam drugi čovjek od 20 lopti zabije 5.

Cavse može brinuti i početak drugoga poluvremena, ta treća četvrtina u kojoj su u biti i izgubili tekmu. Naime, iako ovaj Cleveland igra solidnu napadačku košarku, sa dobro definiranim rolama, tu i tamo im se dogodi da zaplove u prošlost i postanu momčad u kojoj 4 igrača stoje dok James igra 1 na 5. To doduše i jeste jedna od opcija ove momčadi, ali za par napada a ne na 12 minuta.

Nevjerojatno je kako su nakon što su u prvom dijelu odigrali odlično, u nastavku Cavsi pali. Osim te grozote u napadu, gdje je James doslovno morao namjestiti zicer suigraču da bi se ovaj odlučio na šut, u obrani su potpuno nestali. I to je ključ. Naime, Cavsi su se probudili na vrijeme, na kraju su proigrali i preuzeli kontrolu nad utakmicom, LeBron je briljirao (hej, čovjek je gađao 20-30 i radio što god je htio), West je zabio bitan šut, Mo također, Veliki Z izvukao je Howarda iz reketa. Napad je, nakon tog perioda štekanja, opet bio pravi.

Ali obrana, ona nije postojala. Ne želim umanjiti herojstva Rasharda Lewisa koji je kroz kompletan playoff odigrao toliko bitnih, herojskih poteza da je praktički isplatio pola suludog mu ugovora, ali kada je trebalo Magicu je upalo sve. Sad, znamo da je to poanta njihove igre, dok ih sluša šut mogu dobiti svakoga u svakome trenutku. Ali ozbiljna momčad si ne smije dozvoliti da ih se rešeta iz vana i da im još pod košem Howard kao od šale utrpa 30 koševa. A i nekako su prelako igrači Magica probijali prvu liniju obrane Cavsa.

Dakle, Cleveland mora zaigrati koncetrirano i žestoko u obrani od početka do kraja. Mora se odlučiti da brani jednu opciju - ili će ostati na šuterima ili će udvajati Howarda. Jer ma koliko Z bio koristan u napadu jer širi reket, toliko je beskoristan u obrani pored Supermana.

Cavsi uglavnom više nisu nikakvi favoriti. Magic nastavlja tamo gdje je stao u zadnje dvije tekme sa Bostonom, svi su razigrani, svi dišu zajedno i imaju cilj. Cavsi su praktički tek sada osjetili što je prava drama playoffa, tek se trebaju nabrijati i pronaći formu. Jer LeBron je dokazao da je nezaustavljiv, da može zabiti koliko hoće i da može sve (njegova banana na Howardu za sada je moj osobni vrhunac ove dvije serije). Ali bez momčadske obrane i bez pomoći u napadu, sam ne može odgovoriti na cjelokupnu rotaciju Orlanda koja u ovom trenutku funkcionira bez greške.

Mo, potreban si kao nikada. Ovo je tvoja šansa da pokažeš da možeš biti druga opcija. Inače, već na ljeto trebat će poduzeti ozbiljne promjene kako bi Kralj dobio momčad koja mu garantira priliku za naslov. Eto što ti je život, u jednome trenutku svi misle da si Pippen LeBronovom Jordanu, a u drugome nisi ni BJ Armstrong.

Filed under: bball 14 Comments
20May/090

DOIN’ WORK

Posted by Gee_Spot

Moj pokojni Dida definirao je hrabrost ovako – "hrabrost je prdnit kad imaš proliv". Nažalost, nikada se nismo dotakli definicije tragedije. Ali s obzirom na njegovu sklonost svođenja života na doslovnu analnost, vjerovatno bi ostali u ovoj sferi. Evo, čovjek bi za nečiji pokušaj koji ne bi donio rezultat samo rekao "tko prova pokaki se u gaće".
Pa bi nekome tko pokušava sagledati dobre ili loše strane nečega samo rekao "uzmi govno u ruku i pomiriši ga sa donje i gornje strane, di više smrdi?".

Uglavnom, siguran sam da bi tragediju sveo na nešto slično ovome – "tragedija je kada ti utekne u gaće pred školjkom ne zato jer je šolja bila daleko, nego zato jer si krivo izračunao koliko ti treba do nje". Ma on bi to sigurno bolje sročio, ovo je malo prefilozofski. Bolje da se ja držim svojih okvira, dakle evo što je tragedija = "tragedija je kada prvi pick zaslugom lutrije dobiju Clippersi".

Ono, totalna tragedija. Prokleta lutrija. U ovakvim situacijam gotovo da ti je žao što nije namještena. Ma da je prvi pick Washingtonu ili Oklahomi, već sada bi iduća sezona dobili novu draž. Ovako, čak i Draft, tu noć nad noćima, čekam nabijen negativnim emocijama.

Što će Clippersima Blake Griffin? I da, odmah u startu odbacimo ideju kako su Clippersi toliko nesposobni da ga možda ne draftaju. Blake je broj 1, bez konkurencije, rekli smo već masu puta kako je ovo jedna od najgorih generacija u povijesti, generacija u kojoj postoji realna šansa (bar po projekcijama ultra-dosadnog i turbo-glupavog Chada Forda) da od prvih 5 pickova čak dva napuste NBA odmah nakon isteka rookie ugovora (Hardenu i Hillu na čelu piše FLOP).

Opcija da Clippersi trejdaju pick? Ludost, ali malo realnija. Draftirati Griffina i onda ga poslati u Memphis za drugi pick, par igrača i možda još ubaciti Chrisa Kamana i riješiti se njegova ogromnog ugovora? To ne zvuči loše, ali nijedan scenarij ovakve vrste ne može se pokazati dobrim. Prvi pick je stvar s kojom se ne zajebava, htjeli ili ne Clippersi, da bi zadržali ovo malo fanova što im je ostalo, moraju uzeti Griffina i prodati ljudima nadu da momčad ima budućnost.

Samo, što onda sa Kamanom, Cambyem i Randolphom? Zacha je nemoguće trejdati ni da uz njega daješ sokovnik, štapni mikser i ekspres lonac. Kamana sa ovakvom mrcinom pripada u istu kategoriju, i izgleda da im jedino ostaje pokloniti nekome Cambya u zadnjoj godini ugovora kako bi se riješili gužve pod košem. A i to je svojevrsna tragedija, dati najboljega od trojice kako bi dobio minute za klinca koji igra istu poziciju kao čovjek kojega se ne možeš riješiti. I onda se u jednom trenutku Kaman ozljedi, Zach prelazi na peticu, i Clippersi odjednom primaju 40 koševa u četvrtini. Katastrofa. Jadni Griffin. Da bar može otkazati agenta i vratiti se na Oklahomu, mislim da ne bi razmišljao ni sekundu.

Nego, pričat ćemo mi o draftu i mogućim scenarijima kada dođe vrijeme za to. Posvetimo se sada jednoj drugoj tragediji, odnosno tragediji barem za sve one mrzitelje Lakersa vani. Malo je nedostajalo da Nuggetsi već u prvoj tekmi na gostujućem terenu uzmu prednost, ali kao i u dosadašnjem dijelu playoffa Kobe je uspio izvući ekipu. Što bi rekao friški dokumentarac Spikea Leea, Kobe doin' work. Tekmu još nisam pogledao, snimka čeka da završim ovaj tekst i zaključim proteklu rundu prije nego se bacim na gledanje ovih finalnih.

Jer nakon onog maratona između Bullsa i Celticsa ja sam sretan čovjek. NBA playoff već je ispunio očekivanja, i sve što još tražim je vidjeti nekoliko tekmi u kojima će LeBron biti izazvan, nekoliko tekmi u kojima će odlučivati jedna lopta, umjesto da gledam sve ove šetnje Cavsa. Svejedno mi je da li u finalu konferencije ili velikom finalu, želim vidjeti Brona kako igra veliku partiju u važnim trenutcima, kao što je to radio lani protiv Bostona, godinu prije protiv Detroita. Ili sve ove sezone ranije protiv Washingtona. Ona sjajna partija protiv Atlante na papiru je čudesna, isto tako je poseban gušt gledati toliku mrcinu kako lebdi po terenu i zabija skok-šut za skok-šutom kao da je Montae Ellis a ne miks Karla Malonea i Larrya Johnsona. Ne stvarno, to što ovaj ormar od čovjeka igra poput playa visokog 180 cm i može sve što i taj play, to je veće čudo od Shaqove pokretljivosti i eksplozivnosti, Magicove kontrole igre, Birdove dominacije glavom. MJ je jedini ispred.

Ali činjenica je da usprkos sjajnim Bronovim partijama, u toj seriji ni jednoga trenutka Cavsi nisu bili izazvani. I to nije kritika na račun Hawksa, oni su svoje napravili. Sa Bibbyevim lešom, ozljeđenim Horfordom, bez Williamsa u ionako tankoj rotaciji, bolji otpor nisu mogli pružiti. Ni Zaza moment ne bi pomogao.

S druge strane, Magic i Boston nisu ponudili toliko sa aspekta igre koliko – predigre. Ili međuigre, jer ono što se događalo oko parketa često je bilo zanimljivije od same igre. A ovo je bila najzanimljivija serija, što dovoljno govori o napetosti ovih utakmica. Uglavnom, Magic je kroz ovu seriju sa Bostonom konačno izrastao u momčad sa identitetom. Boston je pak na svoj način obranio naslov i u miru se može posvetiti sljedećoj sezoni pun optimizma.

Prvo malo o Orlandu. Ono što znamo o njima je da su momčad koja ovisi o šutu za tri u napadu. Ako trica upada, ostaje prostor za ulaze Turkoglua i spuštanje lopte na Howarda. I to je to. Nema nikakvih posebnih akcija za Lewisa u postu, nema trčanja ni bezbroj cutova kako bi se netko izolirao, nema pick 'n rolla koji bi završio prepoznatljivom kombinacijom. Sve se svodi na kruženje lopte do prvog slobodnog čovjeka.

I to uopće nije loše s obzirom da imaju 10 ljudi koji mogu zabiti, od čega su bar četvorica iznadprosjećni tricaši. Još da je Nelson tu umjesto Alstona, imali bi 5 igrača koji mogu zabiti tricu u svakome trenutku. Možda se na prvi pogled ne čini naročito mudrim sve bazirati na vanjskom šutu, ali ova momčad je baš za to i složena. Ako ste Sixersi, onda definitivno nije mudro previše šutirati. Ako ste Magic, sve osim šutiranja nije mudro.

Mislim da su kroz ovu seriju sa Bostonom to konačno shvatili. Bez Nelsonova vodstva to je išlo nešto teže, ali prigrilili su tezu da su na neki način bliži Pistonsima nego klasičnom NBA izazivaču predvođenom superzvijezdom. Jedini kome je to izgleda malo teže bilo prihvatiti je upravo njihova superzvijezda, Howard.

Dwightu je u jednom trenutku bilo dosta poraza od realno slabije momčadi, isto kao što je cijelom klubu bilo dosta mučenja nakon što su ih po svemu inferiorni Sixersi dovukli do 6 tekmi. Iz nekoga razloga kao da nitko nije jasno mogao artikulirati što je i kako treba igrati ova momčad. I onda je Dwight zavapio za više lopti, šaljući jasnu poruku – ako već ne možemo dobivati na način kako smo to radili kroz sezonu, onda hajdemo postati kao i svaka druga NBA momčad, dajte meni kao superzvijezdi loptu i pobijedimo ili izgubimo mojom krivicom.

I iako se činilo kao da je takva Dwightova reakcija tek još jedna u nizu razmaženih poruka tipičnih za gubitnike, momak je u biti izazvao lančanu reakciju koja je preporodila klub. Sumnjam da mu je to bio cilj, vjerovatno se radilo tek o frustraciji koja je morala izaći na površinu, ali svi su shvatili da imaju dvije mogućnosti – ili boriti se i biti ono što jesu, ili se raspasti i izgubiti.

Nelson je navodno cijelu noć pričao sa Dwightom, Van Gundy je pričao sa svima, dobri stari veteran Anthony Johnson preuzeo je ulogu klupskog mudraca i zaključak je na kraju bio sljedeći – mi smo to što jesmo i nikakve zapreke nas ne smiju navesti da posumnjamo u sebe. Dwight nema post igru, Van Gundy je sklon panici, Lewis je prepasivan, napad je jednodimenzionalan – to sve stoji. Ali sve momčadi imaju mane, isto kao što imaju vrline. Poanta je u tome tko je čije nedostatke u stanju bolje iskoristiti.

Shvativši to, Magic je opet postao ona momčad iz regularne sezone koja je svjesna svoje snage, samo ovaj put samouvjerenija nego ikada. OK, napad je i dalje trica, ali ono što ih izvlači je obrana. Orlando igra čvrstu pozicionu obranu u kojoj se ne ispada jer svi znaju da im leđa i reket čuva Howard i da nema potrebe udvajati nikoga. Bitnije je obraniti tricu i zaustaviti tranziciju. Iz istoga razloga što imaju Howarda odmah nakon ispaljene lopte vraćaju se u obranu jer on je dovoljan za skok u napadu.

Što dovodi do zaključka kako Magic ipak ima svoju superzvijezdu. Howard nosi ovu momčad isto kao što Kobe i Bron nose svoje, jedino što to ne radi u napadu već na drugoj strani terena. Njegova obrana reketa omogućuje ostalima da budu korisniji u obrani nego što bi to bili da imaju manje dominantnu personu iza leđa. Omogućuje im da se posvete određenim aspektima igre, umjesto da troše energiju na sve. Dwight je lider i temelj ekipe pa makar ne bio u stanju zabiti sa dva metra. Kvragu, bez njega ne bi bilo ni Turkogluove eksplozije zadnje dvije sezone, ne bi bilo ničega.

Mislim, ovo su sve poprilično jasne stvari, ali u ovom žrvnju playoffa gdje svaku drugu večer igraš za opstanak, razum se ponekad izgubi i istine koje su do jučer bile apsolutne postanu apstraktne. Dok se opet ne otkriju. Uglavnom, zahvaljujući Dwightu čeka nas zanimljivo finale Istoka. Probudio je momčad koja djeluje opasnije nego ikada. S druge strane, ako opet zaboravi zašto je na parketu i nakon dva poraza od Cavsa odluči još jednom tražiti više lopti, možda je opet uspava.

Što se tiče Bostona, treba reći da je srce prvaka izdržalo nevjerojatne napore. U sedmoj, kada je nekoliko minuta prije kraja Doc sa parketa povukao Piercea i Allena i kada je cijela dvorana pljeskom ispratila još jednu sezonu za pamćenje, vidjeli smo samu bit sporta. Da, pobjede su važne, ali pobjednik može biti samo jedan. Zato je još važnije dati sve od sebe, a pogotovo je važno vjerovati da možeš iako sve govori protiv tebe. U jednome trenutku Celticsi su postali svjesni da ova vožnja mora završiti, a opet pokušali su sve da prežive još jednu seriju. Kapa do poda.

Neću uopće spominjati Doca i činjenicu da ni jednom nije pokušao igrati sa malom postavom od početka, čovjek očito ne čita ovaj blog. Nije ni važno. Boston je bio osuđen na rotaciju 7 igrača, s tim da jedan od tih sedam bio Škalabrin. Mislim, što više treba dodati? Rondo je očito iz utakmice u utakmicu bivao sve umorniji, momak jednostavno nema igru ako ne igra u petoj brzini, čim uspori da sačuva energiju postaje sporednjak. PP i Allen su se toliko trudili na oba kraja terena da bi im svako malo ponestalo energije u nekom važnom trenutku, zbog čega bi koji put šut bio kratak, koji put bi zaboravili na igrača kojega čuvaju.

Posebna priča je Perkins, još nikada nisam vidio igrača koji je odmoran u stanju igrati na all-star razini da bi nakon 6 minuta igre postao - stup. Sve nas vraća na Garnetta. Da je on zdrav, Doc bi mogao Perka držati na manje od 30 minuta i ovaj bi briljirao. Ovako, sve što je igrao iznad toga bilo je bez koristi za Boston.

A i što su Celticsi više mogli nakon svega što su prošli u ovogodišnjem playoffu? Kao da nije bilo dosta drame protiv Bullsa, još su nastavili u sličnom stilu protiv Magica. Pa je Eddie House odigrao utakmicu života, Big Baby je postao ne samo koristan igrač već i čovjek za petorku koji riješava utakmice, čak je i Marbury odigrao najboljih 12 minuta još tamo od 2004-e. Misim, što se još trebalo dogoditi, da u sedmoj polude Tony Allen i Miki Moore i počnu si bacati alley-oopove?

Boston je zadržao ponos, sada treba zadržati Big Babya. PP i Allen imaju sigurno još sezonu u nogama, kvragu Ray bi mogao igrati duže od Reggiea Millera s obzirom kako trenira i pazi na sebe. Mislim da je taj već danas u pripremama za dogodine. Neka Garnett više nikada i ne bude isti, sa iskustovom koje su stekli Perk i Big Baby to mogu nadoknaditi. Treba im tek još jedan ili dva igrača na klupi, nekakav swingman ili bek koji može zamijeniti PP-a ili Ray-a a da se ne otvori rupa u zemlji kada uđe u igru.

Na Zapadu smo gledali ipak manje drame nego se očekivalo. Houston je doduše Lakerse doveo do sedme, ali bez borbe, više je to bilo šamaranje. Dalo se vidjeti da Rocketsi imaju sjajnu rotaciju, da su izabrali fantastične igrače zadatka, eto još samo da dovodu dva glavna koji su u stanju ostati zdravi. Da je Ming ostao na parketu možda bi i prošli, ovako ipak treba istaknuti probleme Lakersa kao glavni razlog njihova uspjeha.

Momčad koja je cijele sezone igrala možda i najljepšu košarku, momčad koja je svoj sistem dovela do savršenstva, daleko je od savršene. Istina, neki kotačiči ne štimaju, točnije čak četiri:
- Fisher, čovjek više nema noge da se bori protiv mladih lavova poput Brooksa, a niti je u stanju zabiti vanjski šut sa dovoljno dobrim postotkom da opravda mjesto u momčadi ispred Farmara, što onda opet dovodi do toga da Farmar šizi jer igra bolje a i dalje je zamjena
- Ariza, njegova energija vrijedi zlata, ali krilo u trokutu, posebicu u playoff tekmama, mora moći zabiti tricu. Inače, ne ostaje dovoljno širine za kruženje lopte u postu, a bez toga napad Lakersa nije više toliko opasan
- Bynum, momak je trebao biti ne samo dodatno tijelo u reketu već i glavni stup obrane i netko tko može agresivnije zatvoriti prilaze košu, a ispalo je da što zbog ozljeda a što zbog osobnosti uopće nije od koristi
- Klupa, umjesto da nabije razliku protiv manje talentiranih drugih postava, oni je najčešće gube, voljni moment na nuli, svi bi bili igrači finese a nigdje ratnika (s tim da bi vraćanjem Arize na klupu Phil riješio bar taj problem, nažalost Walton je jednako klimav šuter za značajniju ulogu u petorci).

Ali nikako se ne mogu riješiti dojma da je problem ipak - glava. Da li je Phil manje zainteresiran da ih pripremi, da li je Kobe konačno ubio i ono malo želje što je ostalo u svima, ne znam. Ali znam da su prve dvije pobjede nad Rocketsima (dok je sve još ličilo na seriju i nije postalo napucavanje), a čini se i ova prva nad Nuggetsima, prije svega rezultat Kobevih fenomenalnih 1 na 5 partija.

A mislim da danas ni Kobe više ne želi biti taj koji sam-samcat mora dobiti tekmu, odnosno da je potrebna njegova briljantna partija da Lakersi isplivaju.
Denver dakle ima šansu, dijelom zbog te nezrelosti Lakersa, a dijelom i zato jer su postali momčad koja ima motiv, koja se uvijek treba dokazivati. Razbili su Hornetse, ali tu me nisu kupili jer Hornetsi su već bili u rasulu. Pa su razbili Dallas, iako Dallas uopće nije igrao loše ovi su bili na jednoj skroz drugoj razini. Sad, ja i dalje ne mogu staviti ruku u vatru za ovako sklepanu momčad, ali da igraju dobro dok je sve posloženo – igraju.

Carmelo i Nene su već dokazani strijelci, Billups je lider bez premca i tračak razuma potreban ovakvoj momčadi, ali sve ostalo? Mislim, po kojoj logici nakon svih onih operacija Martin uopće može hodati a kamoli trčati i mlatiti sve što se kreće? Birdman je trebao biti igrač za 20-ak minuta dodatne energije sa klupe, a ne rasni centar koji sam samcat može zatvoriti reket. Smith bi trebao jurcati uokolo i ispaljivati trice a ne ulazi u reket i razigravati. Kvragu, čak i ono što odigraju Jones i Carter donosi neku pozitivu.

Više se neću voditi time da se ovako stihijski posložena momčad kad-tad treba raspasti jer oni su prešli taj trenutak i ušli su u sljedeći, naime oni moraju izdržati do kraja ne samo radi konačnog rezultata već zbog vlastite budućnosti. Ne samo kao ekipa, već i pojedinačne. Jer ako izgore nakon svega, uvijek će netko moći reći: "ah, Nuggetsi su samo iskoristili dobar ždrijeb i činjenicu da su sve sile Zapada oslabile". Bili su u pravo vrijeme na pravom mjestu, najobičniji oportunisti. Nisu zapravo BILI. Ali. Denver je defiitivno već posao napravio time što mu uopće dajemo šansu pored Lakersa. Sad samo moraju paziti da ne unište ovaj novi image, da ostave nešto za ubuduće.

Koliko god me oduševljava Carmelova igra i način na koji je konačno ušao u Prvu Ligu, koliko god uživam u energiji njihovih visokih i posebice Birdmanovim bananama, i dalje mislim da je ovo lagano šizofrena momčad. Sad, kako su i Lakersi u toj kategoriji psihijatrijskih slučajeva, tu nemaju prednost koju bi im inače dao.

Ali gledano samo po odnosu snaga na parketu, Lakersi su i dalje bolji. Kobe je ipak sve ovo već prošao, Carmelo je tu tek prvi put. Billups nije profil igrača koji može iskoristiti raspad Dereka Fishera. Jones je zujalica koja ostavlja dojam obrambenog igrača, nikako stoper u rangu Battiera koji može nauditi Kobeu. Nene je majstor realizacije u reketu, Gasol još bolji. Klupa Nuggetsa kroz cijeli playoff je važan dio momčadi, ali na papiru ova Lakersa je ipak bolja, makar je još nismo vidjeli.

I dalje ne mijenjam prognozu po kojoj ćemo gledati Lakerse u finalu. Jedino danas sigurno znam, a mislim da ćemo nakon finala Zapada u to biti još uvjereniji, kako Lakersi i dalje nisu odgovorili na ona najvažnija pitanja. Zbog čega je prošle sezone Boston izašao kao pobjednik, iako su ruku na srce Lakersi igrali bolju košarku. A to su pitanja pristupa, glave, srca, odnosa. Cavsi u svim tim segmentima imaju prednost. Kao i Boston lani, izaći će kao pobjednici na račun veće i čistije želje.

Isto tako mislim da će samosvjesni Orlando pružiti dostojan otpor, i da ćemo konačno gledati Brona u napetoj seriji. Igrački prednost Cavsa nije upitna. Mogu odgovoriti na trice Magica, mogu izazvati Howarda puštajući Big Z-a da ga izvuće van reketa ili Varejaoa da ga mlati. LeBron može bez problema igrati četvorku i zaustaviti eventualne pokušaje da Lewis iskoristi igru Cavsa sa dva prava visoka. Orlando pak nema kako zaustaviti Jamesa.

Međutim, odlučnost Magica bit će razlika, Cavsi će biti izazvani da svaku tekmu daju sve najbolje od sebe kako bi dobili i tada može doći do grešaka ili opuštanja koje Orlando ima čime iskoristiti. Hawksi nisu imali čime kazniti slabija izdanja Cavsa, Pistonsi nisu ni pokušavali.

U biti, dvije napete serije su mi nužno potrebne nakon ovih polufinalnih limunada kako bi pažnju malo skrenuo sa sjajne NHL završnice opet na košarku. Jebeni MaxTv, da nema ništa osim tog hokeja - vrijedi svaku kunu. Polufinalna serija između Pittsburgha i Washingtona bila je za prste lizati, Alex Ovechkin je u ovom trenutku u top 5 naj sportaša na planeti. Ove prve tri tekme konferencijskih finala između Detroita i Chicaga, odnosno između Caroline i Pittsburgha su urnebesne, zabava do zadnjih sekundi. Prava je šteta što NHL ide paralelno sa NBA te ga ni pod razno ne stignem pratiti koliko zaslužuje. A možda to i nije šteta, možda je to sreća. Jer i ovako više pojma nemam gdje mi je glava od svih događanja. Jedva čekam ljeto da se brate odmorim od svog ovoga sporta. Odnosno bar gledanja tekmi. Jer za razliku od Hajduka i Dinama, za nas fanatike nova sezona, sa svim kombinacijama koje idu uz nju, počinje čim LeBron po prvi puta u karijeri podigne trofej prvaka. LeBron doin' work.

Filed under: bball No Comments
3May/090

AMAZING

Posted by Gee_Spot

La vitta e bella. Pa neka je i san koji smo budni sanjali završio. Uostalom, ovo je NBA playoff, mjesto gdje se čuda događaju. Tko može garantirati da nas ne čeka još puno lipih stvari u sljedećim krugovima. A tko zna, možda noćas čak Miami i Atlanta odigraju dobru tekmu. Možda.

Ako netko ima problema sa tvrdnjom da je život lijep jer ga možda brine svinjska gripa, taj očito nije isprobao tretman zvan 2009. PLAYOFFS. I što je uopće sa ovom prasećom gripom? Da li je moguće da je cijeli svijet toliko glup da nasjeda na ove jeftine marketinške trikova farmaceutske industrije? Pa ovo nije ništa drugo nego foršpan za neki film katastrofe koji eto umjesto da reklamira najnovije Hollywoodsko čudo, reklamira lijek za gripu. I jedno i drugo su potpuno nepotrebni i nevažni. A opet, čak i danas kada nitko nema love prodaju se. Amazing.

Meni samo nije jasno kako smo sve ove godine uspijevali živjeti sa Ivicom Blažičkom i ne osjetiti posljedice. Sada odjednom virus, kojega je gotovo sigurno on izvor, prijeti civilizaciji. Dok treći svijet (u što uključujem i SAD, zemlja u kojoj ljudi žive u šatorima nakon što ostanu bez posla, u kojoj ne postoji industrija osim uslužne, i u kojoj vlada praznovjerje nije ništa drugo nego stopostotni treći svijet) pada kao pokošen od praseće gripe, naš Prasičko uredno komentira utakmice Ljige Prvaka, urla dok gomila manekena i tetkica ubijaju ostatak civilizacije dosadom.

Dosada ovogodišnjeg izdanja Ljige je nešto neviđeno, Sickre je neki dan pisao da ne razumije ljude koji se ovim uzbuđuju, ali ja više ni ne znam nikoga tko se ovim uzbuđuje. Nikoga. Sve reakcije nakon ova dva polufinala bile su iste, čista katastrofa. Mene osobno iz katatonije izazvane lošim nogometom trglo bi tek tu i tamo češkanje Drage i Davora (tako sam nazvao svoje testise u čast besmrtnih Drage Celizića i Davora Meštrovića) te pomisao da me za par sati čeka tekma u kojoj će igrati muškarci, koja će biti zanimljiva, borbena i zabavna.

Tu naravno mislim na susrete između Bostona i Chicaga. Čovječe, u srijedu mi se čak ugasila TV zbog pada napona krajem poluvremena, i uopće nisam imao želju da se dignem i ponovo je upalim, u glavi mi je bila totalna praznina ispunjena samo jednom mišlju – zar sam postao toliko jadan da nemam ništa pametnije raditi nego gledati jebeni Arsenal i Ronalda, zar sam postao jedan od tih ljudi?

Jebeš nogomet u kojem su najsrčaniji igrači Talijani, koji su ujedno i najveće tetkice. Jebeš nogomet u kojem su druge najveće tetkice Švabe. Jebeš nogomet u kojem Real Madrid nije u tri godine u stanju skužiti da Gago nije novi Redondo nego igrač koji nikada nije smio napustiti Argentinsku ligu, osim u slučaju angažmana od strane Maminjo brothersa.

Gdje su oni dobri stari dani kada je igrao Christian Ziege, Švabo koji bi samo zbog načina na koji te gleda zaslužio žuti. Današnji prototip SS vojnika-nogometaša je Bastian Schweinsteiger, tip koji je više Beckham nego Ziege. Metroseksualac nacist. Ajme majko.

Ali postoji nekoliko stvari koje mogu spasiti nogomet. I tu ne mislim na salary cap, ili na potrebu da se sreže pola idiotskih natjecanja koja se igraju. Na ništa tako razumno. Tu mislim prije svega na Edina Đeku. Tip je novi Šuker, samo bolji, a tko ne vjeruje neka pogleda bar par od ovih 400 golova koje je valjda zabio ove sezone. Lakoća kojom je jučer sprašio hat-trick neviđena je. Osvoji li Wolfsburg bundesligu, te ostane li Đeko u klubu i dogodine za pohod na Ljigu Prvaka, za mene će klupski nogomet opet imati smisao.

Završi li preko ljeta u nekom od takozvanih divova, a u biti samo u jednom produžetku ogromnih korporacija koji funkcionira kao sve druge korporacije, trošeći novac koji nema i gutajući sve pred sobom, i onda pola sezone provede na klupi jer taj isti klub ima još devet kvalitetnih igrača koji sjede na tribini, odustajem. Gledat ću, kao kakva žena, samo reprezentativna natjecanja svake dvije godine. To su ionako jedina koja još imaju neki veći smisao od gole zarade.

Kome se više svake godine gleda 8 istih klubova među najboljima? Klubova koji do rezultata dolaze pod svaku cijenu, na silu, uz pomoć moći i novca. Koja hrpa sranja. Rekao sam milijun puta i reći ću opet – David Stern je Bog. Zamislite da nema salary capa i toga socijalizma koji vlada u NBA, da Boston ima klupu na kojoj sjede Posey, McDyess, Pargo i Nocioni umjesto Tonya, Mikia, Stepha i Scala? Gdje bi tu bio gušt?

Na stranu nogomet, od kojega da budem jasan neću nikada u potpunosti dići ruke, posvetimo se mi onome zbog čega smo ovdje. Drugar Emir bi me nazvao ''lijenim Šiiibom'' i dodao bi kako je to razlog zbog kojega najfanatičniji NBA blog u Hrvata ne piše stotine kartica o Najboljoj Seriji Prve Runde Playoffa Ikada, ili ne spominje općenito odličan početak playoffa koji je već sada potpuno izvukao ispodprosječnu regularnu sezonu. Ali vjerujte mi nije to razlog. Mislim, jesam lijeni Šibo, ali da pojednostavimo stvari - što se tu ima reći.

Ovo je bilo nešto toliko savršeno da smo mogli samo gledati, imati glupi smješak na licu i mirno krenuti u život ili smrt, gdje god da idemo. Jer bolje ne može. As good as it gets. Ali kako su svoje rekli Sickre i Simmons, reći ću i ja. I da, ako netko nije slučajno pročitao postove obojice nabijem ga. Zbog tvoga kolega sam instalirao jebeni Safari kao browser, a zbog Billova sam opet, nakon dugo vremena, skoro zaplakao. Mislim, zaplakao zbog Billova teksta, naravno da plačem inače zbog masu drugih prekrasnih stvari.

Iza nas koji smo ovome svjedočili u bilo kakvom obujmu (a osim prve i treće sve ostale tekme gledao sam direktno i opet se osjetio budnim kao u srednjoj kada nisam propuštao noćne prijenose na televiziji nekada znanoj kao HRT a danas poznatoj kao Nova TV za koju plaćaš pretplatu), dakle iza nas je jedno blago rečeno transcendentalno iskustvo. Nešto za što ne možemo samo reći ''jebena tekma'', već nešto zbog čega se svi naši osjeti stope u jedno. Čovjek gleda tu jebenu sliku na monolitu a osjeća se kao za vrijeme seksa, potpuno predan i zatvoren za sve ostalo. Osjeća potpuno ispunjenje, a to je nešto toliko rijetko. I zato ga cijenimo.

Jer nije ni svaki seks za anale, iako za razliku od svih ostalih stvari on bar ima potencijal da to bude.
Nije ni svaka pustolovina sa prijateljima za preprićavanje.
Život se uglavnom sastoji od ugode, a nju stvaramo okružujući se stvarima koje nam, ovaj, ugađaju. Gledamo sport, slušamo glazbu i čitamo knjige jer nas opuštaju, igramo basket jer se praznimo od svakodnevnice koju ne kreiramo sami, gledamo filmove Judda Apatowa jer volimo maštati o utopijama i svijetu u kojem bi sve bilo idealno po nas, visimo sa ljudima koje volimo jer je bolje visiti u društvu nego visiti sa neke grane sam.

Ali koliko često se uzdignemo iznad ugode? Koliko često se naježimo dok gledamo neki sportski trenutak? E pa ova serija nam je ponudila 5 takvih trenutaka, 5 utakmica koje su otišle u sferu iznad logike koju posjedujemo, iznad objašnjenja. 5 tekmi koje su ponudile osjećaj življenja. Tu i tamo osjetim se ponosnim i sretnim što sam ljudsko biće, možda i češće nego što bih trebao. Zahvaljujući skupini jebenih košarkaša, taj osjećaj me nije napuštao proteklih dva tjedna. Dečki, hvala vam. Hvala vam što ste mi pružili košarkaški ekvivalent ''Magnoliji'' PT Andersona. ''Vlatima trave'' Walta Whitmana. Što ste dali ono najbolje što ljudsko biće može dati, u svakom pogledu.

Dakle, iza nas je 5 čistih klasika, ukupno 7 produžetaka, playmaker sa triple-doubleom u prosjeku koji se ne zove Oscar Robertson, rookie playmaker sa eksplozivnošću Usaina Bolta, herojstva u zadnjim sekundama ljudi koji su do jučer bili otpisani (Hinrich je mogao trenutno pecati sa McHaleom, Loveom i Madsenom na nekom od jezera Minnesote, Salmons se mogao kupati negdje na slovenskim plažama na račun Bene Udriha), te Brad Miller opet u bitnim utakmicama. Još milijun sitnica koje možemo nabrajati. Zabava na kvadrat.

Ma sve se posložilo. Baš sve. Evo jedan interni primjer, ključni je trenutak trećeg produžetka 6-e, Pierce kreće u dribling, mrtav-umoran. Noah utrčava i krade loptu, te onda trkom od koša do koša zakucava. I još ga jadni Pierce, totalno van pameti od nedostatka zraka, faulira. Zbog čega mi je ovo toliko bitno? Pa zato jer je Sickre najveći obožavatelj Paula Piercea na svijetu, još tamo od kada ga je prvi puta vidio u akciji 1998.-e (sorry ako si ga vidio još dok je igrao za Kansas, nije isključeno). A Noah je čovjek kojega apsolutno ne može smisliti, i to iz bezveznih razloga, tipa zato što previše priča i lamata rukama a ne zna dvokorak niti šutnuti loptu. Praktički, ta situacija nije bila ništa drugo nego ostavarenje njegove najgore noćne more. Što mene naravno dodatno zabavlja. I love this game!

Koliko je glupo imati neke kritičke osvrte na igru Bostona u obrani, ili na nepostojanje napadačke koncepcije Bullsa? Zašto spominjati nedostatak KG-a kao opravdanje za rupe u obrani Bostona, ili 1 na 5 soliranje Gordona i svih ostalih kada Bullsima treba koš kao glavni problem njihova napada? Čemu se osvrtati na greške pojedinaca i posebice trenera? Jer ovo je serija koja poništava svaku priču, serija toliko zanimljiva i bogata događanjima baš zbog svih tih spletova okolnosti koji su se poklopili. Ono što nam je pružila je najbolja moguća košarka u datom trenutku sa onim što se imalo na raspolaganju. Maksimum napora i talenta, sa svim dobrim i lošim stranama.

Da me sutra strefi praseća gripa, ma da do kraja života sve nogometne utakmice na svijetu komentira Blažićko nije me briga. Jer ja sam bio izgubljen, a sada sam nađen. Ako se vjera i poljuljala, sada je opet tu, u punoj snazi. Isus je možda vodu pretvorio u vino, i to je definitivno nešto što će svakog pravog alkosa zauvijek vezati uz kršćanstvo, ali ja sam NBA junkie. Mene zanimaju drugačija čuda. Moji apostoli su Dwyana, Pierce, Rondo, CP3 i tako dalje i tako bliže. Isus je pak uvijek netko drugi, i da, on je u stanju napraviti još veća čuda od promijene par kemijskih spojeva. Isus Salmons na primjer, on može spojiti tri ključna ulaza o kojima ovisi sezona kao da je reinkarnacija MJ-a. Isus Jesus, u 33-oj godini by the way, on sruši rekord u tricama playoff tekme kao da je ubaciti 51 koš uz 9 trica nešto jednostavno poput pripreme Nescaffea a ne ekvivalent hodanju po vodi za sva ostala ljudska bića.

Da li je ovo stvarno Najbolja Serija Prve Runde Playoffa Ikada? Prije nego kažemo da, pokušajmo objektivno sagledati stvari. Bar ću ja to pokušati, onako čisto matematički. Evo, krećem od ere kojoj sam svjedočio, dakle od 1991-e jer prije toga se i ne sjećam da sam gledao NBA (iako se sjećam utakmice repke bivše zemlje). Evo nekih serija koje su mi zauvijek ostale urezane u pamćenje:

1992. Seattle – Golden State 3-1

Moj prvi susret sa Kempom, Paytonom i Sonicsima, ljubav na prvi pogled. Iako su s druge strane stajali također omijeni Warriorsi predvođeni prvim košarkašem čije ime sam uzvikivao dok sam kao klinac igrao basket – Timmyem Hardawayom. Play za kojega garantiram da bi danas u ovakvoj igri gdje brzina, dribling i slash n kick igra znače sve, bio drugi strijelac lige. Prvi bi naravno bio Kevin Johnson. Spominjem ih samo zato da se ne bi umislili, da ne uzmemo zdravo za gotovo kako su Deron, CP3, Rondo i Rose najbolja generacija playeva ikada. Utakmice 3 i 4 bile su sjajne, bile su na televiziji, i bio je to prvi susret sa čistim, Nelsonovskim run and gunom. Osim Warriorsa koji su bili proto-Sunsi sa Mullinom i Marčulionisom na bokovima, ipak je poseban gušt bio gledati rađanje dvojca koji je obilježio 90-e, dua Kemp-Payton. Kojima su podršku davali prekaljeni veterani McMillan i Eddie Johnson.

1993. Seattle – Utah 3-2

Stockton & Malone vs Kemp & Payton. Kako još nije stigao Veliki Jeff Hornacek, Jazz nije imao dovoljno oružja za preskočiti ipak dublje Sonicse, koji su za ovu sezonu dodali Velikog Sama Perkinsa. Pravi rat, odlična najava onoga što nas je čekalo do kraja desetljeća. Jebiga, da se MJ snašao u balotama, ili kako ih Ameri zovu baseballu, svi nabrojeni imali bi bar jedan prsten. A to kako je Kemp igrao ovu seriju, pa zamislite Amarea napumpanog drogama da bude još brži, viši i jači, te lobotimiziranog tako da mu je stalo do obrane i uopće pobjede. Shawn Kemp zaslužuje da se jedan dobar hard-rock bend nazove po njemu.

1994. Seattle – Denver 2-3

Možda sam previše navijački nastrojen, ali ovo je stvarno bila serija za pamćenje. Srećom, bilo je ovo vrijeme kada se pojavio DSF sa onim skraćenim snimkama utakmica, tako da sam imao prilike vidjeti cijelu seriju. Sonicsi su poveli 2-0, nakon što su rasturili u regularnoj sezoni izgledali su nezaustavljivo. I onda se dogodio Dikembe. I jednostavno zatvorio reket. Kemp, Payton, Perkins, McMillan i Schrempf nisu bili u stanju ubaciti stotku da se postave na glavu. Onaj Mutombov plač sa zagrljenom loptom nakon zadnjeg zvižduka serije neću nikada zaboraviti.
A Mutomba ni ne smijemo zaboraviti. Legenda je silom prilika otišla u mirovinu i evo samo njemu u čast jedna anegdota.

Neku večer pijem pivo sa svojom ekipom koja baš i ne prati sport, a kamoli NBA koji i da hoćeš u Lijepoj Našoj pratiti ne možeš. Netko spomene kako je to jutro pročitao da je Mutombu otišlo koljeno i da ide u mirovinu, na što su svi u glas reagirali istom rečenicom – ''Pa što ta mumija još igra?''. Ljudi koji ne prate NBA i koji su išli u srednju kada su zadnji puta imali prilike čuti to ime, sjetili su ga se kao da svaki dan vise na ESPN-u. Rispekt. A sportskom programu nacionalne televizije mogu reći samo jedno – obalite mi smrdana majkojebci!

1998. Miami – New York 2-3

Riley protiv Rileya. New York kojega je izgradio protiv Heata kojega je taman složio. I s kojim je uredno gubio tri godine za redom. U takozvanoj anti-košarci, tako da i dan danas kada gledaš ekipu koja se više mlati nego igra, kažeš kako ''ovi izvode Rileya''. Od svih međusobnih susreta kroz godine ova serija bila je posebno zanimljiva, na jednoj strani bio je Timmy Hardaway još uvijek u vrlo dobroj formi te Alonzo Mourning kao div koji je volio ubaciti suzu sa vrha reketa. Protiv Larrya Ormara Johnsona i sjajnog Allana Houstona (koji bi u savršenom svijetu bio drugi najveći moderni bek-šuter nakon Raya Allena, ispred Reggiea, a MJ-a ionako ne računamo u ove podjele po pozicijama). Van Gundyevo jahanje na nozi Mourninga za vrijeme fajta dva bivša suigrača iz Hornetsa ostaje i dan danas trenutak po kojem ćemo pamtiti najsimpatičnijeg NBA TV-komentatora, iako se radi o tipu kojega su znali nokautirati i igrači (Camby) i sudci (da, Jeff je jedini trener kojega je NBA sudac nokautirao - slučajno). Drama na kvadrat.

1999. Miami – New York 2-3

Kao i uvijek u slučaju ovih klubova, bar drame nije nedostajalo. OK, košarka nije bila nešto, ali zahvaljujući baš ovakvim serijama danas imamo pravila koja omogućuju da gledamo čistiju i ljepšu igru. Zo, Timmy i Riley protiv Houstona, LJ-a i novopridošlog Sprewella (koji je Knickse godinu kasnije sam doveo do finala). Van Gundy je i dalje tu, a ako se netko pita zašto nema nigdje spomena Ewinga u obje ove serije, to je zato jer je 98-e bio ozljeđen, a 99-e potpuno rasturen od Alonza. Samo, Houston je još jednom bio previše za istrošene zvijezde Heata.

2000. Lakers – Sacto 3-2

Početak rivalstva koje će obilježiti iduće 4 sezone i donijeti nam možda i najbolje NBA utakmice novog milenija. Do ove serije između Bostona i Chicaga, serija koju bi stavio kao najbolju prvu rundu ikada. Iako ovo nisu bili Kingsi koji će kasnije mučiti Lakerse, nedostajali su Bibby, Brad Miller, Christie pa i Turkoglu, ipak su tu bili Divac, Stojaković i C Webb da prenesu kasnijem rosteru sve frustracije uzrkovane od strane Phila, Shaqa i Kobea. Dodatna ljepota ove serije je što su svoj doprinos dali i Veliki Glen Rice i Jason ''White Chocolate'' Williams.

2003. Detroit – Orlando 4-3

Rađanje Pistonsa kakve smo znali do ove sezone, pod sigurnim vodstvom Ricka Carlislea, istog ovog čovjeka koji se sprema otpisani Dallas dovesti do finala konferencije. T-Mac je nosio Orlando na isti način na koji to danas sa Miamiem radi Wade, a na klupi se brusio Doc Rivers. Uveden je format od 7 utakmica nakon onih gay serija od 5, bilo je napeto, borbeno, a posebnu čar svemu daje podatak da je uz T-Maca startao naš Gira, i još imao važnu ulogu. U biti, s obzirom na sve, a posebice suigrače koji su redom bili materijal za lutrijske momčadi (Grant Hill je naravno sezonu proveo na servisu), treba biti pošten i priznati – T-Mac je dovevši ovu seriju do sedam zaslužio automatski pristup u Hall of fame.

2006. Phoenix – Lakers 4-3

Evo i serije koja je itekako svježa u sjećanju, preporoditelj košarke D'Antoni sa Nashom i Sunsima, bez Amarea, u pohodu na naslov. Sa druge strane čekali su doktor Phil, Kobe i hrpa izgubljenih slučajeva. Lamar nije igrao ni upola zrelo kao danas, a praktički treći igrač bio je bijeli brat Walton. Uglavnom, Phil se potvrdio kao košarkaški veleum, koristeći sve moguće rupe u D'Antonievu sistemu. Na kraju je u borbi trokuta protiv 7 sekundi ili manje, u borbi između halfcourta i potpune slobode, onu ključnu razliku napravio – Tim Thomas, pristigao pred kraj sezone za siću nakon što ga je Chicago otpisao. Where amazing happens indeed.

2007. Dallas – Golden State 2-4

Ludi i nezaboravni run and gun Warriorsa i Nelsona skoro dva desetljeća nakon originala opet je na sceni. Protiv nesigurnih i uplašenih Mavsa, face Cubana, Nowitzkog a posebice iritantnog Averya Johnsona nikada nećemo zaboraviti. Kao ni lude partije Barona Davisa, J Richa, Captain Jacka i Matta Barnesa. A najviše ćemo pamtiti ludu publiku u Oaklandu, domaće partije Warriorsa su redom bile antologijske i nešto najbliže ovom osjećaju koji su nam pružili Bullsi i Celticsi.

Ma bilo je zanimljivih serija. Ali nema smisla pokušavati dokazati suprotno, Boston vs Chicago je Najbolja Serija Prve Runde Playoffa Ikada. Trebao sam uključiti sve, od polufinalnih do finalnih ne bi li našao dostojnu konkurenciju. Uglavnom, ako i ne mogu reći da je ovo uopće najbolja serija koju sam ikada gledao, slobodno mogu reći da je u top 5. Ah, kad se samo sjetim svih strahova koje smo isticali u razgovorima o košarci, o tome kako će izgledati košarka bez Sunsa. Mislim da se nemamo čega bojati, zar ne.

Uglavnom, Marbury može slobodno put Italije, ako je i bilo kakvih dvojbi oko toga koliko može, mislim da je na sve odgovorio. Ben Gordon može trljati ruke i početi brojati lovu – neka je jednodimenzionalan i neka nema savjest, ali radi se o ubojici u rangu Sama Cassella. Jack Nicholson bi vikao ''You can't handle the truht!'', ali ova univerzalna poštapalica za situacije kada Paul The Truth Pierce krene riješiti utakmicu serijom šuteva, nakon ovih sedam utakmica, bar za nas Balkance, zamijenjena je uzvikom Edina sa OBN-a – ''Kakav ludak je Paul Pierce!''

Brad Miller, lijepo je vidjeti te opet, i lijepo je vidjeti kako mlatiš sve oko sebe. Prvo si opalio pljusku Big Babyu, onda ti je Rondo vratio. Sve si preživio. Ali onaj pogled Bena Gordona dok si promašivao ključna slobodna u petoj, e to mislim da je ostavilo poprilične ožiljke na leđima. Karma se brine da sve funkcionira. Ozljede su Boston učinile idealnim protivnikom, treneri su smiješnim potezima stvari držali u egalu, a sve pod budnim okom Viših Sila koje nisu dopuštale da ova serija završi.

Jahve, Budha, Alah, Isus, Manitu i Jerry Garcia pod zapovjedništvom vrhovnog božanstva Davida Sterna sjede na oblaku i toliko uživaju u ovome da čine sve kako bi serija trajala i trajala i trajala. Kao i jamovi Grateful Deada, kao tantrički seks, susreti Bullsa i Celticsa dugi su satima i nikako da dosade. Varijacije na temu ti uđu pod kožu i učine da ne postoji ništa drugo. Sad definitivno znam da je NBA moja najdraža droga. Jebeš kavu, duvan, marihuanu, zeleni čaj, pez bombone. NBA Playoff je mjesto gdje se događaju čuda. NBA playoff je mjesto gdje se dogodila Najbolja Serija Prve Runde Playoffa Ikada. NBA playoff je mjesto gdje nakon svake pobjede Bostona doma dvoranom zaore Dropkick Murphys. Where amazing happens indeed.

A kako se bez obzira na sve vrhunce koje smo već doživjeli stvari nastavljaju, red je da se malo osvrnemo na preostale odigrane serije, te na one koje će se tek odigrati.

CAVS vs PISTONS

Ako ćemo gledati samo nemoć i uopće bezvoljnost Pistonsa, ova serija je sramotna. Iz utakmice u utakmicu LeBron se šetao kroz reket kako i kada je htio, a Pistonsi bi se samo micali sa puta. Posebno je u izbjegavanju kontakta dobar bio Sheed. Kad god bi Cavsima zatrebao koš, LBJ bi uzeo stvar u svoje ruke i napravio razliku a da ga nitko ne bi pokušao pošteno niti faulirati. Doduše, Browna može brinuti što su jednako uspavani poput Pistonsa bili i preostali Cavsi. Ako ćemo suditi po ovome, a ne bi trebali jer ovo ni jednoga trenutka nije bilo natjecanje, forma posebice vanjskih igrača Cavsa nije bajna.

MAGIC vs SIXERS

Iako su tri tekme riješene u zadnjim sekundama, serija je ovo koja nije imali ni trunku one čarolije kakva je krasila dvoboje Bullsa i Celticsa. Kao prvo, krenula je potpuno krivim putem bivajući skoro pa apsurdna – najbolja tricaška momčad lige, Orlando, nije bila u stanju spojiti dva šuta, a ekipa koja inače ne može pogoditi otvorenu tricu da joj život ovisi o tome, Sixersi, rešetali su sa svih strana.

Turkoglu je bio vidno šepav. Rafer Alston je kao i obično bio Rafer Alston, dakle bek koji uvijek bira sumnjivi šut i uglavnom promašuje iz vana čime je nastavio mučiti svoju novu ekipu na način na koji je to radio i u staroj. Rashard Lewis se uglavnom skrivao, ali i potpuno netipično bio aktivan u trenutcima kada bi se utakmice lomile.

Uglavnom, kada je Howardovoj dominaciji pod koševima dodana i kakva-takva preciznost iz vana, stvari su postale predvidljive. Sixersi su jednostavno loša momčad, osrednja u svakom pogledu osim u tranziciji, dok je baš Magic u tom obrambenom dijelu najjači. Ove dvije pobjede koje su isčupali čak i uz ozljeđenog Hedu i nedostatak Nelsona možemo smatrati iznenađenjem, opet ne onakvim kakav je poraz Sixersa doma od ekipe bez Howarda i rookiea Leea, dakle bez dva najbolja all-round igrača Orlando ih je jednostavno razmontirao samo vanjskim šutem.

Ovi porazi u zadnjim sekundama mogu se smatrati i slučajnostima, Iguodala onaj šut vjerovatno ne bi pogodio idućih 10 puta, niti bi Young ono polaganje ikada više izveo bez da napravi korake. Ali možemo ih smatrati i opomenom da Magic uopće nije toliko mentalno čvrst koliko su igre u regularnoj sezoni pokazivale. Jer kao što znamo, jedno je intenzitet regularnog djela, a nešto sasvim drugo ovaj u playoffu.

Ako ništa drugo, drago mi je da se u šestoj utakmici kao čovjek odluke pokazao JJ Reddick, član petorke ovogodišnjeg all-dorks teama. Iako su neki u čudu pitali čime je JJ zaslužio takav izbor, mislim da je odgovor stigao – mudima i savršenim šutem za tri. Još mi je draže da se Lee nametnuo kao legitimni nasljednik Raje Bella. Šteta što najvjerojatnije nećemo imati prilike gledati ga kako ganja Raya Allena.

HEAT vs HAWKS

Sa stajališta košarke nezanimljiva serija, još se nije dogodila večer u kojoj bi obje ekipa nešto pokazale. Ali zanimljiva zbog neočekivane pomoći koju su Wadeu pružili prije svega veterani Jones i O'Neal. Iako, o čemu ja tu pričam. Sve što je Miami napravio, napravio je prvo zbog prebolesne individualne kvalitete i upornosti Wadea, a zatim zbog shizofrenije Hawksa. Jer ovi su stvarno dvolični, jednu večer imaju granitnu obranu i pristup pravaka, a već sutradan u stanju su to zamijeniti luzerskim mentalitetom tipičnim za ekipe osuđene na lutriju.

Takvi su zbog loše forme Horforda, koji će nakon ozljede, ako i zaigra u sedmoj, teško biti faktor, i ponajviše zbog sklonosti Josha Smitha da upadne u gotovo pa autistično stanje. Sedma će teško donijeti uzbuđenje, Hawksi su načeti, ali bi trebali biti kompletni. Ako izađu gladni, a doma uglavnom tako igraju, i ako se dogodi takozvani ''Zaza moment'', a to je onaj trenutak kada Pachulia blokadom, zakucavanjem, faulom ili samo uzvikom totalno raspameti dvoranu i ekipu, Miami nema šanse. Hawksi će rano napraviti 20 razlike i utakmica je gotova.

Ali ako se taj trenutak ne dogodi, ako Miami ostane u egalu i ako Wade poludi, a kad-tad hoće jer ovo je utakmica u kojoj najbolji igrači igraju najbolje, pobjednik bi trebao biti Miami. Ubace li ostali poneku tricu, sa 20 razlike. Šanse da vidimo izjednačeni susret su dakle minimalne, a takve su jer se od prvog sudačkog podbacivanja u ovoj seriji ništa ne poklapa. A ako nema pravoga matchupa, nema ni serije. To smo naučili kroz ovih par tjedana.

NUGGETS vs HORNETS

Sada me je najozbiljnije sram što sam iskreno mislio da Paul može dobiti Denver snagom volje. I ne, nisu Billups i društvo toliko dobri, već su ovi Hornetsi jednostavno očajni. U prve dvije su ih razmontirali, a u trećoj je usprkos pobjedi bilo jasno da Paul i društvo teško mogu dobiti još jednu utakmicu. U biti, da je Denver bio samo malo pribraniji, Hornetsi ne bi primirisali pobjedi. Ali i Denver je limitiran, momčad očito na strani nema isti pristup kao doma, i osim Billupsa i Martina koji znaju kako se pobjeđuje, te Carmela koji polako dolazi u pravu formu, nema tu igrača za kojega bi stavio ruku u vatru da je u stanju izvući najbolje od sebe kada je najpotrebnije.

Naime, Denver je došao u New Orleans nervozan, čak ni Billups nije igrao dobro, uglavnom se posvetio maltretiranju svih okolo sebe. On i Martin nadoknadili su nedostatak eksplozivnosti grubošću, igrajući kao prekaljeni playoff veterani. S druge strane, Posey je trebao takav pristup donijeti Hornetsima, ali i on je polumrtav kao pola momčadi. Peja je šuter za 15 minuta, Mo Pete niti za toliko, Chandler rasturen psihički i fizički, West limitiran problemima s leđima pretvorio se u statičnog šutera iz vani, a ionako mu je igra i kada je poptuno spreman loše balansirana između previše finese a premalo snage. Paul je uredno dobivao batine kroz cijelu seriju, a da nitko nije uzvraćao. Ovo je momčad u totalnom raspadu, a sve što mogu je promijeniti trenera. Gore ne može.

BLAZERS vs ROCKETS

Serija koja je ponudila jednu fenomenalnu partiju Brandona Roya u drugoj i još dvije odlične košarkaške poslastice za trenere i tvrde fanove u trećoj i četvrtoj. Ono što je pak bilo totalno iznenađenje bila je nemoć Portlanda da usprkos tome što imaju jednog od najboljih closera u današnjoj košarci, Roya, izvuku bar jednu pobjedu u Houstonu u gustim završnicama.

To nije ništa drugo nego nedostatak iskustva. Drugi problem bio je manjak pouzdane napadačke opcije uz Roya i Aldridgea, nije bilo susreta u kojem se makar jedan igrač ozbiljnije pridružio. Tako da ispada da su Rocketsi dobili ne samo na račun veće čvrstina i iskustva, već jednostavno zato što su imali više raspoloženih igrača. Brooks je briljirao na gostujućim utakmicama, Battier i Scola su doma igrali bez greške i nikada agresivnije u napadu. Ming i Artest napravili bi svoje, i to je manje više bilo to.

Uglavnom, ako je rasplet i očekivan, do njega je došlo na malo drugačiji način. Blazersi su uglavnom odlično čuvali Minga, osim u prvoj, i nisu dozvoljavali Artestu lagani šut. I onda bi ih ubili ostali Rocketsi. Ostali Blazersi pak bili su uglavnom promatrači. Ali bar jedna stvar može zadovoljiti vodstvo kluba – Roy i Aldridge u svom prvom playoffu pokazali su se kao prava stvar. I dok za Roya to nisam sumnjao ni trenutka, Aldridge je stvarno ugodno iznenađenje.

MAVS vs SPURS

Problem Spursa na kraju nije bio starost nego jednostavno veća glad Mavsa. Dok se na licima Popa, Timmya i Parkera vidjela frustracija zbog svih stvari koje su se nakupile kroz sezonu i želja da se stvari što prije završe, lica Carlislea, Dirka i Cubana odjednom je počela obasjavati vjera u vlastite snage. A to je nešto što ovaj klub nije imao još od poraza protiv Miamia u Velikom Finalu.

Ovaj Dallas danas nema veze sa onim Dallasom kojega smo gledali cijelu regularnu sezonu. Ovo je opet ona stara, tvrda playoff momčad jednako opasna na oba kraja terena. Imaju tri napadačke opcije koje su imali i u danima ponosa i slave – Dirk, Terry i Howard daleko su od forme iz onih dana, ali dovoljno su dobri da zapapre Denveru ovako kako su zapaprili Spursima.

Kroz ovu seriju rodila se i klupa, Bass opet podsjeća na onaj lanjski stroj za koševe, Barea je postao poznat kao profesionalna napast, a Kidd se može opustiti jer zahvaljujući Barei sada većinu vremena u obrani može provesti braneći sporijeg protivničkog beka.

Spursi se mogu tješiti da bi sa Ginobiliem vjerovatno prošli, ali bez obzira na rasplet ove sezone ova momčad treba dozu svježe krvi. I to ne u vidu prosjećnih veterana kakvi su Gooden i Mason, već u vidu jednog pravog, rasnog pojačanja. I da, Bonner više ne smije imati ozbiljniju minutažu ni u kojem slučaju.

LAKERS vs JAZZ

Utah se može tješiti da je pružila žilaviji otpor nego Hornetsi i Spursi. Iako su oni što zbog ozljeda što zbog narušene kemije bili jednako ranjivi, opet su čistom upornošću uspijeli izvući jednu protiv Lakersa. Deron je iako vidno sporiji odradio svoje, Korver se pokazao najborbenijim Jazzerom, a Harpring je opet mlatio koga je stigao.

Ali Milsap očito razmišlja o ljetu i novom ugovoru, Boozer je u dvojbi da li izaći na tržište ili ostati još jednu godinu, a Kirilenko samo gleda kako bi pobjegao od Sloana. Također, danas je sasvim normalno reći nešto do jučer nezamislivo – možda je vrijeme da Sloan ode u mirovinu.

Lakersi su tako doslovno odradili posao, kao i obično izgubili su jednu utakmicu u seriji jer je Kobe potpuno izgubio pamet i uporno promašivao šut za šutom. Ali ono što nismo vidjeli je te žestina i borbenost, glad koju su obećali stvoriti ove sezone da im se ne ponovi lanjska. Po prikazanome u prvom krugu, ovo je i dalje momčad koja ima nevjerojatni potencijal, ali koja u glavi ne štima najbolje. Kao da jedva čekaju da nalete na nekoga tko će ih namlatiti. Lakersi su žene na rubu živčanog sloma.

I tako, da se priključim koleginim prognozama, kako bi trebala izgledati druga runda playoffa?

DENVER vs DALLAS

Za malo više od sat vremena kreće prva utakmica i jedva čekam vidjeti da li je ponovno rođenje Dallasa rezultat slabosti Spursa ili prava stvar. S obzirom da sam uskočio na ovaj drugi vagon, te da cijelo vrijeme govorim kako je Denver usprkos iskustvu Billupsa i Martina te talentu Carmela momčad sposobna raspasti se, definitivno dajem šansu Dallasu.

Ali ako samo bacimo pogled na utakmice kroz sezonu, vidimo da su 3 od 4 riješene u zadnjim sekundama. Dakle, čeka nas vrhunska serija jer se, kao što smo naučili, iz ovih ili onih razloga matchup štima. Evo, uzmimo samo za primjer Kidda, u ovoj seriji će imati prilike biti veći faktor jer ide na jedanko sporog Billupsa koji isto igra na snagu i iskustvo i koji ga neće toliko mučiti u napadu.

Martin može namlatiti Dirka, ali i Dirk može izvući Martina vani. I jedna i druga ekipa imaju po jednog centra – Dampiera, odnosno Nenea. Bass donosi istant koševe sa klupe, Birdman instant obranu.

Terry je sposoban serijom trica ubiti protivnika, a JR Smith je serijom trica u stanju srušiti civilizaciju kakvu poznajemo. Carmelo je jedan od najboljih strijelaca današnjice, ali ako mu se zalomi dobar dan, ni Howard nije daleko.

Ovo je serija koju će odlučivati nijanse. I ja se hvatam za sljedeću – Denver ima dva asa za završnice u Billupsu i Carmelu. Dirk je pak registrirani paničar. Melo igra sve bolje i bolje u napadu nakon uopće najbolje all-round sezone u karijeri. Dirk pak iza sebe ima osrednju sezonu i niti u prvom krugu nije bio taj koji je dignuvši igru napravio razliku, već su to napravili Howard i klupa. Stoga, usprkos novopronađenim simpatijama za Mavse, recimo da je ovo Carmelov ples. Konačno.

Denver u 7

LA vs HOUSTON

Ako su Oden i Przybilla bili u stanju smetati Mingu, onda će to moći i Bynum, Gasol i Odom. Dvoboj Gasola i Scole jedva čekam, radi se o dva najinteligentnija pivot igrača današnjice nakon Big Ala. Pod košem se stvari čine izjednačenima, ali i jedan i drugi klub mogu se nadati da će baš njihova unutarnja linija imati bolju seriju.

Na vanjskim pozicijama, Houston je u istoj situaciji kao i protiv Blazersa. Battier i Artest dvojac je koji može namučiti Bryanta, ali kao što je i Roy pokazao ni jedan ni drugi nisu Bruce Bowen. Bryant je kao i uvijek, jedini koji može zaustaviti Bryanta.

Na playu Jackson je izmislio Browna, ali tu je prednost Rocketsa očita, Brooks i Lowry su slash n kick majstori koji siju paniku na obje strane. I ovo bi trebala biti serija koja će ponuditi više nego očekujemo, na kraju krajeva Zapad nam je to i dužan. I da, Adelman je bio trener Kingsa u doba kada su Lakersi prošli naprijed samo zahvaljujući Robertu Horryu. Čovjek ima svoj stil igre koji se protiv trokuta sasvim dobro nosi.

Matchup se dovoljno dobro poklapa. A ako nas čeka gusta serija, tko bi trebao biti x-faktor? Po meni Artest. Kobe će silovanjem vanjskog šuta prije štetiti Lakersima nego pomoći, ali istu stvar može napraviti i Artest. Bryant će bar iznuditi svoja slobodna. Artest će prije zaraditi isključenje i tehničku nego slobodna bacanja u serijama.

LA u 7

CLEVELAND vs WHATEVER

LBJ neće dozvoliti da ga prcaju nestabilne momčadi kao Hawski. LBJ je jedini čovjek na svijetu koji može anulirati Wadeov učinak, a ima neusporedivo bolje pomoćnike. Kako god okrenuli, Cavsi prolaze.

Cavsi u 5

BOSTON vs ORLANDO

Ludak protiv Hede, Rondo protiv Alstona, Ray protiv Reddicka i nadamo se Leea, radi zanimljivosti. Prednost Celticsa je očita. Klupa je oživila u sedmoj, a ona Magica ionako nije nešto. Ključ je pod košem. Perkins je dovoljna mrcina da oteža život Howardu, uostalom o nekim pivot potezima koje je Perk pokazao kroz dvoboj se Bullsima Dwight može samo sanjati.
Može Barkley vikati koliko hoće ''Get some rebounds Dwight'', ali Big Baby i Perk u stanju su zagorčati mu život u svakom pogledu. Da li je moguće da bi ključ serije mogao biti Rashard Lewis?

Pa sada bi trebao reći nešto u stilu kako će Magic biti u egalu, čak i u prednosti ako Rashard zabije preko 20. Ali ne mogu jer to je Rashard Lewis. Kayser Soze ostaje Kayser Soze, bez obzira na muda koja je pokazao protiv Sixersa.

Boston mora braniti vanjski šut i paziti da ova dvojka pod košem ne upadne u probleme sa osobnima. Da sam ja Rivers, startao bih sa Houseom na Reddicku/Leeu, a Allena i Ludaka stavio bih na Hedu i Lewisa. Ni trena ne bi riskirao da mi Big Baby ili Perk upadnu u probleme sa osobnima.

Međutim, Doc zna najbolje, jel' tako? Ovaj, jel' tako?

Ma bez obzira na Doca, nikad ne podcjenjuj srce prvaka.

C's u 6

Filed under: bball No Comments