1

Otvorimo šampanjac. Sretna Nova Sezona! Prvi dojam – Cavsi i dalje nemaju pojma što rade u napadu, a Boston djeluje dobro. Osim Garnettovih koljena.

ORLANDO MAGIC (66-16)

PRVIH 5 / 5 ZA KRAJ: Nelson, Carter, Pietrus, Lewis, Howard

Sezona upravo počinje, i moj tip za prvaka je upravo ova momčad. Orlando Magic, the 2010. NBA Champion. Slijedi objašnjenje zašto.

Prošle godine su shvatili da mogu, pa su onako u hodu, pomalo klimavi, dobili Boston, razbili Cleveland, i još se dobro suprostavili Lakersima u Finalu. Sada znaju što im je potrebno, i poduzeli su i više nego je potrebno da u borbu uđu potpuno spremni.

Sve polazi od Dwighta. On je temelj na kojemu grade igru u obrani i napadu. Da, i u napadu, jer sama njegova prisutnost na parketu omogućuje svima ostalima da se posvete samo onome što im leži. Bez presinga i bez pritiska. Dwight radi, a ostali se igraju. Budući MVP.

Magic ima jednu od tri najbolje obrana u ligi, a od ove sezone ima i najbolji napad. Klupa broji 12 iskoristivih igrača. Jedina slabost je možda pozicija back-up playa, ali iako nisu na razini ostalih, čak i Anthony Johnson te povratnik iz mirovine Jason Williams, mogu odigrati poneku minutu.

Uostalom, ako im zatreba play, imaju dovoljno igrača za ponuditi u eventualnom tradeu. Nego, kako nema previše minusa, vratimo se mi promjenama. Nema Hede. Logika nalaže da se momčad koja pobjeđuje ne mjenja, ali ova prilika se nije mogla propustiti.

Hej, Vince nikome nije omiljen. Ne igra obranu, blago rečeno – pičkica je. Hedo je imao muda, ali Hedo je isto bio čovjek koji je svoje minuse mogao sakriti iza činjenice da mu Howard čuva leđa.

Stavi Vincea u tu situaciju, i što dobiješ? Veći talent i boljeg košarkaša od Turčina koji će imati priliku raditi sve ono što je radio i Hedo. Kreirati šut sebi i suigračima do besvijesti, tu i tamo baciti loptu Dwightu pod koš. Prva si opcija, a nemaš nikakve odgovornosti prvog igrača. Ako ovo nije idealna situacija za tipa kao što je Vince, ne znam koja jeste.

Malo smo pretjerali svih ovih godina fokusirajući se samo na njegove loše strane. Zaboravili smo kako čovjek nije bez razloga bio najbliža kopija Jordana sve do pojave Wadea. Wade ima naslov. Wade ima i muda. Vince ima talent, a umjesto muda ima Dwighta. Ne znam, ali ova kombinacija mi miriše na dobitak.

I kada sam se već uhvatio muda, moram spomenuti Jameera Nelson. Neustrašivi play lani je ispao zbog ozljede, usred bolesno dobre sezone. Čovjek je gađao preko 50% iz igre, tricu sa preko 45%. Mislim, to su sulude brojke za igrača kojega smo do jučer doživljavali tek kao solidnog playa velikog srca ali limitiranog talentom.

U postavi sa Carterom, Dwightom, šuterom kakav je Lewis i bilo kime kao petim igračem, Jameer više ne izgleda limitirano. Plus, nije za baciti ni kao kreator, on i Vince u stanju su stvoriti višak igrača kada požele, a kamoli još uz pick igru sa grdosijom kakva je Howard. Jesam već rekao da Magic ima napadačkih opcija na bacanje?

Od vanjskih tu je i Redick, još jedan ubojiti tricaš, ali i dokazani fajter sa iskustvom važnih minuta u lanjskom playoffu. Nedostatak stopera kakav je bio Lee u petorci će nadoknaditi Pietrus. Isto kao što je Vince bolji od Hede u napadu, tako je i Pietrus bolji od Leea kao bočni stoper.

Lee je sjajan momak, ali nikako nije mogao izlaziti na kraj sa većim swingmanima, njegove fizikalije ipak su ga ograničavale na striktno čuvanje bekova. Pietrus može braniti sve, a kao što je pokazao protiv Jamesa, u stanju je smetati i najboljima. Plus, naravno da i on može zabiti tricu.

Kao njegov back-up stigao je Matt Barnes. I on zabija trice, sjajan je u tranziciji, a može odigrati i u obrani. Ako ova dvojka zašteka, Rashard Lewsi se uvijek može vratiti na svoju prirodnu poziciju trojke. Jesam već rekao da je Magic krcat?

Doduše, Lewis je ipak postao igračina tek prelaskom na četvorku. Dovoljno je jak i velik da nije rupa u obrani, a u napadu je glavno oružje za širiti reket i rušenje protivničkih obrana, koje nemaju rješenje za četvorku koja igra kao bek. Uz Howarda, on je sljedeća najvažnija karika koja omogućuje da Orlando bude ovo što jeste. I još je kao dodatni plus postao čovjek koji se ne boji pucati ključne lopte. Ako pitate Vincea, to je sjajno. Pa on ovdje stvarno neće morati raditi ništa osim haklati.

Dovođenje Ryana Andersona krađa je ljetne tržnice. Netsi su se olako riješili fenomenalnog šutera i momka sjajnog karaktera, kojemu neće biti problem raditi što god se bude tražilo od njega. A tražit će se uglavnom da bude zamijena Rashardu, četvorka u obrani i šuter u napadu. Nema problema. Bijeli brat će nas učiniti ponosnima.

Za slučaj da zatreba igrati sa klasičnom visokom postavom, stigao je Brandon Bass, čvrsti krilni centar koji može zabiti koliko god treba. Za onih par minuta kada Howardu zatreba odmor, ostao je Gortat. Izgledalo je kao glup potez dati toliko lovu čovjeku koji će igrati desetak minuta po večeri, ali kada se boriš za naslov lova nije važna. Važno je da će Magic imati ogromno tijelo u reketu čak i kada Dwight sjedne na klupu. Bravo Orlando.

Strašna momčad. Ovolika rotacija neće osjetiti eventualne ozljede ili izostanke. Bez Lewisa su prvih 10 utakmica? Odlična prilika da se istaknu Anderson i Bass. Ma stvoreni su da gaze kroz regularnu sezonu, čak mislim da sam ih malo podcijenio prognozirajući im 66 pobjeda. I još su u lanjskom playoffu pokazali više nego dovoljno da ih nitko ne bi smio podcijeniti, te ih treba smatrati jednako opasnima i nakon uvodne 82 tekme. Respect.

LOS ANGELES LAKERS (62-20)

PRVIH 5: Fisher, Bryant, Artest, Gasol, Bynum
5 ZA KRAJ: Fisher, Bryant, Artest, Odom, Gasol

Prvaci u obranu naslova kreću u skoro istom sastavu, ali ne baš i u istom stanju. Braniti osvojeno nije lako, i iako znamo da ne treba podcijenjivati srce prvaka, Lakersi ne ulijevaju povjerenje kao momčad čije srce kuca kako treba. Mogućnosti aritmije su itekako prisutne.

Kužim da je Jackson mislio kako će Artest biti taj veteran koji će svojom željom za naslovom održati vatru u ekipi. Samo ne kužim kako je mogao riskirati s bilo čime vezanim uz Artesta. Uopće nije bitno što Ron više nije dobar košarkaš, što je usporio i ostao bez obrane, te u napadu osuđen na oduvijek klimav šut. Ron je tu kao klasični dodatni motiv, što samo po sebi niti uvijek pali, niti bi trebalo paliti sa tipom koji se vrlo brzo iz motiva može pretvoriti u smetnju. Stvarno nepotreban rizik.

Iskreno, ja uopće ne volim Lakerse. Oni su jedina NBA ekipa (uz Knickse, ali oni su toliko loši da im ništa ne zamjeram) koja novcem kupuje naslove. Ili barem vezama u očajnim franšizama (tags: Jerry West, Memphis, Gasol). Ali prvi ću priznati da imaju momčad koja puca od talenta.

Lani su osvojili naslov zasluženo, iako su i protiv Denvera i protiv Orlanda pokazali da nisu neranjivi. Ali obzirom da su cijeli playoff odigrali bez playa, te da im je u rotaciji visokih Bynum bio gotovo beskoristan, bili su sjajni.

I iako su Arizu zamijenili Artestom, što definitivno nije bilo pametno bez obzira na motive iza te odluke, te iako nisu doveli nijedno pojačanje, samo da ove sezone dobiju Farmara od pretprošle godine, te zdravog Bynuma (kad već neće nikada biti motiviran i ambiciozan), i opet su na vrhu, i to još opasniji.

Osovina je tu. Kobe, Gasol i Odom. Nastave li oni lanjskim igrama, pridodaju li se spomenuti mladi, koga briga što je Artest gori od Arize? Sad, Kobe je počeo pokazivati znakove starenja, činjenica je da više ne može nositi momčad te da je ograničen na jednu ili dvije sjajne utakmice po seriji. Ali još uvijek je dovoljno dobar, i još uvijek je Kobe. Status superstara dobro dođe u ključnim utakmicama, kako kod sudaca, tako i kod statističara koji ti za svako dodavanje pišu asist.

Gasol igra u idealnim uvjetima, slično kao i Carter u Orlandu. Ima prostora da igra, a nitko od njega ne traži da bude čovjek odluke. Odom je postao odličan šljaker, skokovi i obrana potpuno su zasjenili driblanje i nerezonske trice.

Ali Odom je i trenutno puno veći upitnik od Artesta. Sumnjam da je natezanje oko ugovora ostavilo traga, ali koncentraciju bi moglo omesti Hollywoodsko društvo. Naime, čovjek se oženio nekakvom starleticom, navodno se spremaju za vlastiti reality show i u takvom okruženju ne vjerujem da je lako posvetiti se košarci. Pogotovo u momčadi koja ga je nekako uvijek gurala na marginu. E sada ću vam ja pokazati da ipak jesam zvijezda. Jadni Lamar. Bio mi je draži dok je šetao uokolo sa Snickersom i bongom.

Uglavnom, ako sve bude pod kontrolom, njihovi visoki će ih opet držati u igri. Odom, Gasol i Bynum su talentom i na papiru bez premca najkvalitetnija rotacija pod košem u ligi. Josh Powell je nebitan, kao i DJ Mbenga koji je i dalje u klubu, iako su se čule glasine da zajedno sa DJ Strawberryem i DJ Augustinom seli na Zrće.

Trojka je Artestova, ali mislim da ćemo gledati Waltona više nego se itko nada, jer Ron više stvarno nije u naponu snage. Trokut će sakriti dobar dio njegovih nedostataka, bude li gađao tricu relativno pristojno za napad neće biti presudan, ali obrambeno će staviti dodatan pritisak na Kobea. Mislim, zamislite završnicu sa tri penzića, dodatno olovnih nogu nakon 40 minuta bitke. Tko će čuvati najopasnijeg protivničkog vanjskog igrača? Artest? Kobe? Fisher?

Napadački, neće biti problema. Trokut se još uvijek brine da sve klizi kao podmazano. Fisher i Farmar uz pomoć Shannona Browna pokrit će jedinicu, ali ne probudi li se Farmar i ne nastavi li Brown sa razvojem, pozicija playa vrlo lako bi mogla doživjeti promjene tijekom sezone.

Brown i Vujačić isto ne ulijevaju povjerenje kao zamjene Bryantu, a od Adama Morrisona dižem ruke. Super ako nađe svoje mjesto pod suncem, ali dok se to ne dogodi uopće mu ne treba posvećivati prostor. Makar opet pustio brkove.

Znači, pod košem je sve dobro, i može biti samo bolje. Izvana su malo hrđavi, i Kobe doslovno mora biti all-round kao James da ih drži na razini. A u to mi je malo teško povjerovati. Sreća njihova što su ostali toliko lijeni da im se ne da skužiti trokut, jer samo zahvaljujući njemu ova ispdoprosjećna klupa može nešto pružiti.

Svaka im čast na naslovu, ali niti su mi ostavili dojam prvaka, niti ih vidim kako opet igraju Finale. Previše je pitanja. Spursi se čine kao bolja oklada, makar ni oni nemaju dovoljno oružja za suprostaviti se Orlandu na kraju balade.

Kako god, I LOVE THIS GAME! Uživajmo.

2

CLEVELAND CAVALIERS (63-19)

PRVIH 5: Williams, Parker, James, Varejao, O’Neal
5 ZA KRAJ: Williams, West, James, Varejao, Ilgauskas

Prošle godine u ovo doba bio sam uvjeren kako će Cavsi postati novi NBA prvaci. Samo godinu dana kasnije, i više im ne dajem gotovo nikakve šanse. James i društvo tek su treća ekipa Istoka, te peta ukupno u NBA. Tako bar kažu moji predsezonski power rankingsi. Što je dovelo do ovakvog preokreta?

Pa kao prvo, ostale momčadi su se pojačale. Ili su već bile bolje, poput Lakersa i Orlanda. San Antonio i Boston su pokrili slabosti, i iako ih još nismo ovako poboljšane vidjeli u akciji protiv Cavsa, za pretpostaviti je da su otišle korak naprijed.

Sad, i Cavsi su doveli novih lica, trudili su se, ali njihova kupovina nije ih učinila boljima. Evo, Shaq je stigao umjesto Bena Wallacea i to bi već trebalo biti poboljšanje. Ali njima Wallace ionako nije bio bitan, niti je smetao niti koristio, a sada imaju čovjeka koji zahtijeva pažnju i održavanje. Shaq nije došao sijediti na klupi i pomoći, Shaq smatra da je on karika koja nedostaje.

On je taj koji će Jamesu donijeti naslov, kao što je to već napravio Wadeu ili Kobeu. Samo, u ta vremena je još bio pokretan, i uostalom u ligi nije ni izbliza bilo ovako žestoke konkurencije spremne iskoristiti i najmanju ti slabost. A Cleveland sa Shaqom će imati gomilu slabosti.

Shaq više ne može igrati obranu, a u napadu ovisi o pravoj lopti u pravoj poziciji, nije to više onaj Shaq koji razgrće sve sa puta do obruča. I dalje ima masu i snagu, ali čim ga izvučeš na dva metra od koša nemoćan je poput Bilić Boysa na Wembleyu.

Shaq je lani imao dobre brojke jer se momčad podredila njegovim potrebama, posebno za vrijeme Portera. Kriva odluka, jer ti isti Sunsi nisu ušli u playoff. Mike Brown neće napad prilagođavati za njega, dakle i brojke će pasti (zlobnici bi rekli da što to Mike James ima prilagođavati kada Cleveland i nema akcija u napadu, sve se vrti oko Jamesa). James će mu namjestiti dovoljno zicera, ali ono na što želim ukazati je da kada Shaqu makneš brojke, nemaš ništa. Velika nula. Obrana, pomaganje u napadu, kretanje bez lopte, sve one stvari koje se ne vide u statistici, i koje su najvažnije za sporedne igrače, nisu njegova specijalnost.

Uostalom, u kontekstu Cavsa Shaq i nije bio potreban jer njihovi problemi nisu bili pod košem. Cavsi su imali sjajnu sezonu, a od Orlando su ispali jer su ovi imali manje mana od njih. Magic je bio zasluženo bolji, Cleveland nije imao odgovor na Lewisa, bekovi im nisu mogli zabiti ništa, i još je kao šlag na kraju Kralj James totalno podbacio u obrani.

Dakle njima su prije svega potrebna pojačanja na vanjskim pozicijama. Dvojka koja može igrati stopera na bokovima, te jedan vanjski strijelac sposoban sam sebi kreirati šut, da malo rastereti Jamesa u napadu. Na odmet ne bi bila ni pokretna četvorka sposobna čuvati obje krilne pozicije. A ni da ovi igrači koje imaju ne nestanu šuterski kada je najpotrebnije.

Sad, oni su pokušali riješiti neka od tih pitanje, ali nisu baš uspijeli. Kao četvorka stigao je Leon Powe, nažalost sa dva problema. Prvi je ozljeda zbog koje ga neće biti do all-star vikenda, a drugi taj što ne donosi ništa što već nisu imali. Slično kao i Shaq, on je samo još jedno tijelo u već dobroj rotaciji visokih, nikako igrač koji može izaći iz reketa i zaustaviti Rasharda Lewisa.

Kao stoper i dodatni šuter stigao je Anthony Parker. Nažalost po njih, nekoliko sezona prekasno. Čovjek je zagazio u 34-u godinu i više nije ni sjena igraču kakav je bio. Može pogoditi otvoreni šut, ali obrana je u totalnom padu. Stigao je i Jamario Moon, ali ni on nije netko tko može sebi kreirati šut, dapače, i Moon ovisi o pravoj lopti. Dobro, barem je solidan dodatak obrani, dovoljno je iskusan i pokretan da možda može čuvati i protivničke bekove. Ali to je već nategnuto, njegova je ipak pozicija maloga krila, a tu je ipak James. Stoga i Moon može imati važniju ulogu tek u slučaju da Brown odluči češće igrati sa niskom postavom, u kojoj bi James igrao četvorku.

Uglavnom, reći da su Cavsi bolji nego lani nije utemeljena izjava. Nema razloga očekivati da će napad biti išta bolji i raznovrsniji, te će i dalje sve nade polagati u obranu i timsku igru. Shaq bi mogao naškoditi u oba segmenta, ali prije će jednostavno postati nevažan. I na kraju se sve svodi na to da jednostavno više ne vjerujem kako ih obrana može odvesti dalje od polufinala konferencije.

A i nije to neka fantastična obrana. Billo je trenutaka prošle sezone kada me svojom borbenošću, upornošću i sjajnom statistikom James uvjerio da je odličan obrambeni igrač. I onda dođe playoff, i vidiš da čovjek dobro izgleda u onim highlightsima, blokade, zakucavanja nakon ukradene lopte, bacanje za loptom. Ali gledaš ga protiv Magica i ne vjeruješ kako pliva u preuzimanjima, kako kasni nazad svome igraču nakon udvajanja. Sad, možda mu je oslabila koncentracija zbog toga svega što radi u napadu, a možda jednostavno nije svemoguć.

Mike Brown je posložio pokretnu, agresivnu ekipu koja pritiska cijelo vrijeme, i koja živi od polukontri. Napad u stilu ”daj loptu Jamesu pa što napravi” može funkcionirati protiv slabijih ekipa, i dok izvana zabijaju West i Williams. Čak je i onaj legendarni pick ‘n’ pop sa Ilgauskasom sve manje dio njihove igre, jer i Big Z lagano posustaje pod teretom godina.

Jako važno je i saznati odgovor na pitanje kako je Delonte West? Priznao je da ima psihičke probleme i da je na antidepresivima, pa je uhvaćen sa arsenalom oružja, i sada je po svježim vjestima prijavljen policiji zbog maltretiranja supruge. Nešto mi govori da ovaj tip neće baš biti u stanju igrati košarku na potrebnoj razini. A lani se nametnuo kao praktički drugi igrač, i jedini uz Jamesa koji može sam sebi kreirati šut.

Maurice Williams i Daniel Gibson zabijat će svoje trice u nebitnim utakmicama. West, jedini bek sa mudima, vjerovatno je van fokusa. Parker nije toliko dobar. I sada vi meni recite da je ovo vanjska linija na razini rotacija preostalih 5 ekipa koje će se boriti za naslov?

Unutarnja linija je bolja, James, Moon, Ilgauskas, Shaq, lanjski rookie Hickson, te legenda Varejao solidna su rotacija. Centri su malo prestari, ali su barem pravi centri. Varejao bi bio idealan u lanjskoj ulozi, kao zadnji čovjek obrane na petici, ali praktički je jedini pokretni visoki i morat će trčati uokolo za četvorkama. Ma on će uvijek odraditi svoje kao smetalo u obrani. Samo, ako maknemo Jamesa, vidite li i ovdje igrača za kojega bi stavili ruku u vatru? Tko su igrači broj dva i broj tri? Nema ih. Tu je samo broj 1.

Bojim se da ne mogu ponoviti lanjsku kemiju, strah od sljedećeg ljeta koje može donijeti potpuni raspad sistema mora ostaviti traga i donijeti pritisak. James je na izlaznim vratima, ili bi barem trebao biti. Sve ove godine vjerovao sam kako će ostati, ipak je ovo njegov grad. Ali možeš biti i NBA legenda u nekom novom klubu. Jer Cavsi imaju previše mana, previše toga treba popraviti, a vrijeme prolazi. Tko zna, možda Brown i nije kriv što se svih ovih godina nije složila prepoznatljiva napadačka igra. Možda sa ovim rosterom i ne može bolje. Ako ništa drugo, barem smo se još jednom uvjerili da jedan igrač ne može sam. Lanac je čvrst koliko i najslabija karika. Košarka ne laže.

DENVER NUGGETS (58-24)

PRVIH 5: Billups, Afflalo, Anthony, Martin, Nene
5 ZA KRAJ: Billups, Smith, Anthony, Nene, Andersen

Lani najugodnije iznenađenje lige nastavlja u sličnom stilu. I prošle godine smo se bojali za ozljedama sklone visoke, bojali smo se da Billups polagano blijedi, ali ispalo je savršeno, poklopilo se sve što se moglo. Obično nakon takvog razvoja situacije, stvari odu nagore, ali ako nećemo pretpostavljati, ako ćemo gledati na papir i igre koje su lani prikazali, Nuggetsi se opet moraju shvatiti ozbiljno.

Imaju odličan balans vanjske i unutrašnje igre, dobru obranu i još bolji napad, širinu, te, kao zadnje ali ne i najmanje važno, Carmela Anthonya, najraznovrsnijeg strijelca lige i najboljeg strijelca u završnicama (njegova herojstva u zadnjim sekundama donesu im godišnje barem 5-6 pobjeda viška).

Kužim da je lako pogledati ovaj roster i vidjeti masu potencijalnih problema. Evo, nabrojimo neke – Karl je dokazani trener gubitnik, Billups je sve stariji, Carmelo još nije dokazao da može biti velik cijelu seriju, Smith je problematičan karakter, Birdman sklon uzimanju ilegalnih supstanci, Martin se može raspasti svakoga trena, Nene još nije spojio dvije dobre sezone bez problema sa ozljedama.

Ono, glava boli kada vidiš o kakvoj se ekipi radi. Pravo čudo je da funkcioniraju. Ali funkcioniraju, i to je ono bitno. Sigurno je da ove sezone sve neće biti savršeno. Uostalom, već na početku bit će bez Smitha prvih 7 utakmica, suspendiran je od strane lige zbog nekakvih prekršaja, mislim da je u pitanju vožnja pod utjecajem alkohola, tko će ih sve popamtiti. Netko će se ozljediti. Netko će se sam izbaciti. Ali ostat će im dovoljno oružja, jer ova ekipa ima ono potrebno, ima glad.

Ja ih iskreno nisam ozbiljno shvaćao sve dok ih nisam vidio u polufinalu protiv Lakersa. Tada sam prvi puta shvatio da ovaj stil igre u kojem su sami sebi najveći neprijatelji u njihovoj izvedbi ima smisla. Nekim čudom sva ova hrpa čudnih košarkaša koji bi u nekoj drugoj ekipi bili problem, ili bi se suočavali sa problemima, ovdje diše kao jedan.

Što će nam bolji primjer od Billupsa. Čovjek je u Detroitu plivao u obrani, postajao je sve manje bitan u napadu, rekli bi potrošen igrač. I onda dođe u ovaj Karlov sistem bez sistema, koji je samo trebao lidera na parketu, i jednostavno se pomladi. OK, nije mu se odjednom vratila eksplozivnost, ali njegova loša obrana više nije bila toliko važna obzirom da su pod košem čekali Martin i Birdman. To što više nije imao noge za ulaze također se manje isticalo obzirom da je počeo ispaljivati nerezonske trice kao i svi ostali.

Savršena simbioza i kemija koju ima ovaj roster gotovo je apstraktna. Uz Billupsa, koji donosi red i disciplinu, a ujedno sudjeluje i u kaosu, glavni motor na vanjskim pozicijama je Smith, šuter-ubojica i Ben Gordon ove ekipe. U bilo kojoj drugoj ekipi Smitha bi vjerovatno prezirao, ali u Denveru sam ga čak i zavolio. Njegovi ulazi, trice preko ruke, uopće energija koju donosi sa klupe su zarazni.

Carmelo je stroj za koševe, pod košem imaju strijelca u Neneu, razbijača u Martinu i blokera u Birdmanu. Svi su puni energije, lete parketom (dobro, osim Martina koji je medicinsko čudo obzirom na operacije oba koljena), svi su željni uspjeha, nečega što ih je do sada u karijeri uglavnom zaobilazilo.

Karl je sjajno iskoristio taj povratnički motiv, sami protiv svih spiku. Dvanaest žigosanih, otpisani. Problematični tipovi, ozljeđeni tipovi, podcijenjeni tipovi. Pitanje je samo može li i ove sezone igrati na istu kartu, obzirom da je iza njih uspjeh. Ja očito mislim da može, jer svi su ih opet podcijenili. Svi govore kako je prošla sezona bila slučaj. Ostali su se pojačali, Denver nije doveo nikoga. Slijedi pad. Možeš mislit’. Birdman je tek raširio krila.

Ne znam, možda previše romantiziram, ali ova ekipa je jednostavno preuzbudljiva i predobra. Nemaju mozga, to se više puta dokazalo, međutim kada ih krene onda samo možeš stati i gledati. I nije istina da se ništa nije promijenilo, na par stvari će trebati obratiti pažnju.

Back-up Billupsu i dalje će biti pouzdani veteran Carter, ali sada je tu i rookie Ty Lawson, koji bi mogao postati prvi sitni play klimava šuta nakon Damona Stoudemirea kojega čeka solidna NBA karijera. Njegova brzina daje novu dimenziju vanjskoj liniji. Smith je prva dvojka, ali će ga Karl i dalje uvoditi sa klupe radi podizanja adrenalina. Uloga startera rezervirana je za Afflala, solidnog i čvrstog beka koji će zabiti svoje trice i igrati obranu.

Čovjek nije talent, nema niti onu atraktivnost kakvu je povremeno lani znao pokazati Dahntay Jones, ali donosi stabilnost i biti će važniji nego je to lani bio prethodnik. Jer Jones je lani igrao tu ulogu stopera, ali ju je doslovno igrao – i njemu je u krvi bilo potezanje nerezonskih šuteva i atraktivni ulazi u reket. Tako da se njegova obrana svodila na guranje, udaranje i izazivanje. Mislim, kao da Nuggetsi nemaju dovoljno glasnih tipova. Afflalo je baš ono što im treba, igrač strogo definirane uloge koji donosi nešto novo – igrača koji igra u skladu sa ograničenjima, ne iznad njih.

Umjesto Kleize, koji je tu i tamo mogao ponuditi seriju koševa i ništa više, kao zamjena Carmelu priliku će dobiti Balkman. Nije opasan u napadu, ali radi se o još jednom tipu koji ima energije na bacanje i koji će svojom pokretljivošću, upornošću i trkom odigrati svaku minutu kao da mu je zadnja. Ni Joey Graham, stigao iz Toronta, nije za baciti, radi se o fizikalcu koji nema ruku ni talent, ali zna kako snagom doći do poena.

Sjajna trojka pod obručima nije dobila bitnih pojačanja, Malik Allen još uvijek može zabiti sa poludistance ali teško da će itko kraj ovoliko oružja vrtiti pick igru radi njega. Ako ne skačeš, ne igraš obranu, u ovoj unutarnjoj liniji nisi potreban.

A ta obrana je posebna priča, i možda i glavni razlog zašto je Denver od nikuda postao opasan. Carmelo i Smith odjednom su počeli čuvati svoga čovjeka, Birdman, Nene i Martin blokiraju svakoga tko uđe pod koš, plus je dobri stari Kenyon još uvijek u stanju ukrasti loptu i dobro faulirati.

Uglavnom, koliko god se trudio ne vidim kako Denver može imati išta slabiji napad od lanjskoga, a niti vidim razloga, kako sam naveo, zašto bi imali slabiji pristup obrani. Njihov jedini problem mogu biti ozljede, ali istu sudbinu dijele i ostale momčadi. Spursi su ih pretekli talentom, ali Nuggetsi će i dalje čuvati gnijezdo u obrani, te bombardirati u napadu. Dovoljno za još jedan visok let.

3

BOSTON CELTICS (62-20)

PRVIH 5: Rondo, Allen, Pierce, Garnett, Perkins
5 ZA KRAJ: Rondo, Allen, Pierce, Garnett, Wallace

Danny Ainge je opet napravio posao. Ovu i dvije iduće sezone, koliko je ostalo ugovora Garnettu i koliko će sigurno produžiti Pierceu, on mora održati momčad dovoljno živom da se bori za naslov. KG je prošle sezone imao prvu ozbiljnu ozljedu u karijeri, i obzirom da je i prije nje od neumornog skakača i borca lagano postao šuter s poludistance, jasno je da kako više ništa neće biti isto.

Pad kvalitete Ainge je nadoknadio kvantitetom. Big Baby Davis u playoffu je pokazao da se na njega može računati, te je zaradio novi ugovor da uskače umjesto Garnetta, a za svaki slučaj doveden je i Rasheed Wallace. Dok će Big Baby biti striktno zamjena za KG-a, Sheed donosi osiguranje iza Perkinsa. Na papiru, Boston ima najbolju rotaciju visokih od kada se okupila Velika Trojka, a možda i uopće u ligi. Bez obzira što su KG i Sheed veterani. Davisova sposobnost realizacije i osjećaj za skok, uz Perkinsovu fizičku snagu i kvalitetnu obranu sve pokrivaju.

Unutarnja linija je šampionska, te im daje šansu i u slučaju ozljede. Sljedeći problem, rupu na pozicijama swingmana koja bi nastala svaki put kada bi se put klupe zaputili Ray Allen i PP, Ainge je riješio dovođenjem Marquisea Danielsa. Čovjek je godinama bio zaboravljen u Indiani, ali radi se o all-round igraču koji zna igrati, i koji će svojim ulaskom na parket napad držati na razini. Tony Allen sada se vraća iz uloge šestog igrača u prirodniji mu položaj dodavača ručnika te smetala u obrani. Eventualni pad kvalitete na ovim pozicijama pod utjecajem godina (Ray zagazio u 35-u) ili ozljeda nije kompenziran kvantitetom, ali bolji su nego lani.

Jedini posao koji Ainge nije odradio je produživanje ugovora s Rondom. To što su i dalje ostali samo s Houseom, koji je šuter s klupe a ne play, kao zamjenom Rondu, i nije toliko važno. Em Rondo može igrati 40 minuta bez napora, em Pierce i sada Daniels mogu odigrati kao point-forwardi.

Ne kužim zašto se toliko razmišlja oko zadržavanja, budimo iskreni, najvažnijeg igrača. Jer Rondo će imati karijeru i bez Bostona, ali ova momčad bez njega ne ide nigdje. Čak ni s Velikom Trojkom. Još u sezoni kada su bili prvaci bilo je jasno kako je mladi play x-faktor, ako on igra dobro Boston je nepobjediv. Lani se pokazalo da Rondo ne samo da je x-faktor, već i temelj ekipe. Bez njegovih all-round brojki, luđačke energije i fanatične obrane, ni Pierce ni Allen ne bi dolazili u šanse riješavati utakmice.

Stoga će zanimljivije od borbe za što višu playoff poziciju biti gledati kako se razvija ova situacija. OK, Rondo ima očajan šut, i sklon je krivim odlukama, možda je i malo težak karakter, ali sve to ni blizu ne prelazi ono pozitivno što donosi momčadi.

Odugovlačenje mi jedino ima smisla u slučaju da ne misle produžiti ugovor sa Ray Allenom, pa da bi zadržali privid ugodne atmosfere u kojoj novac dolazi tek nakon rezultata, čekaju kraj sezone kako bi riješili pitanje ugovora. Opet, ako već planiraju nakon sezone misliti o budućnosti, zašto Rivers uporno nabraja Rondove minuse, i zašto ga Ainge cijelo ljeto drži u izlogu? Da li su to neki novi načini jačanja karaktera? Ono, ako preživi sva ova sranja koja smo bacili pred njega, i ne pukne, mali je pravi. Stvarno bezveze.

Boston dakle ima sva potrebna oružja za još jedan lov na naslov. Barem na parketu. Sad samo treba vidjeti što je sa onim najvažnijim oružjem, kemijom. Jer Celticsi su mentalno još veći nasilnici nego fizički (a ne bježe ni od kavge), njihova samouvjerenost ide na živce, zbog čega svi i vjerujemo kako bi lani opet osvojili naslov da je Garnett bio zdrav. Ni Orlando ni Lakersi nisu u stanju igrati toliko fizičku košarku da im se suprostave u punom sastavu.

Iako su šanse male da ovakvu veteransku ekipu uzdrma ovoljetna situacija sa Rondom, dovoljna je mala rupa u odnosima, pojava nepovjerenja između playa i ostatka momčadi, da Boston ostane bez te šampionske energije i postane tek još jedna ranjiva playoff momčad.

Boston se nikada ne predaje, ali Boston je igrao 7 utamica u prvom krugu playoffa dvije godine za redom. Dakle, daleko od toga da su savršeni. Na kraju krajeva, Doc Rivers možda jeste osvojio naslov, možda je sjajan motivator, ali uvijek će biti sklon krivim procjenama. Ta posebna kemija, koja dovede do toga da jedan Scalabrine uđe sa dna klupe i bude koristan, njihovo je glavno oružje i ako je izgube, gube i položaj favorita.

SAN ANTONIO SPURS (57-25)

PRVIH 5: Parker, Mason, Jefferson, McDyess, Duncan
5 ZA KRAJ: Parker, Ginobili, Jefferson, McDyess, Duncan

Spursi su još jedan primjer momčadi koja uvijek napravi ono što je potrebno. Poput Bostona, i njihova Velika Trojka treba pomoć da ostane konkurentna. Ovoga ljeta GM dvojac Popovich – Buford stoga se uhvatio posla, i kao da je to najlakša stvar na svijetu, opet složio momčad koja će se boriti za naslov.

Spurse u ovim najavama nisam stavio na prvo mjesto samo zato jer znamo da njima regularna sezona nije najvažnija stvar na svijetu. Umjesto par pobjeda više, Pop će uvijek radije izabrati redovitu rotaciju, te odmor veterana, posebice u tekmama koje se igraju dan za dan. I u tom segmentu može se uočiti sličnost Bostona i Spursa, ni jedna ni druga momčad ne reagira dobro na back to back utakmice (kladioničari, obratite pažnju). Ali takvih situacija nema u playoffu, i time je sve rečeno.

Prva stvar koju je trebalo POP-raviti je rotacija pod košem. Lani su pali bez ispaljenog metka upravo zato što su osim Duncana praktički ostali bez doprinosa visokih igrača. Oberto i Thomas otišli su na vječna lovišta, a Pop se u nedostatku opcija hvatao za Goodena i Bonnera. Sada je stigao dobri stari McDyess, koji bi u ulozi petog igrača trebao biti sve što im treba. Blair, do kojega su došli čistom srećom, ili bolje reći glupošću ostalih 29 ekipa koje su ga preskočile na draftu, tu je da sa klupe donese potrebnu energiju veteranima.

Timmy u Diceu i Blairu ponovno ima dostojne pomoćnike, a tu su još i Matt Bonner, u ulozi koja mu odgovara, umjesto startera sada je igrač za par minuta ako zatreba raširiti reket, te bloker Ratliff, kao osiguranje u važnim playoff tekmama. Kako se veteranska momčad lani raspala i na krilima, gdje Finley i Bowen također više nisu bili u stanju dati dovoljno, Spursi su povukli potez godine – doveli su Richarda Jeffersona.

Velika Trojka dobila je kao četvrtoga igrača tipa koji iza sebe ima nastup u dva Finala, igrača koji zna sve o košarci i koji može zabiti koliko treba, te odigrati što god se od njega traži. Bude li osovina Parker – Duncan – Ginobili zdrava, u Jeffersonu imaju najboljeg četvrtog igrača u ligi. Takve stvari odlučuju prvaka.

Za uskočiti na malo krilo tu je i dalje Finley, sada u prikladnijoj mu ulozi tricaša sa klupe, te Bogans kao novi specijalist za obranu. Od 12 igrača svaki ima svoju rolu, ni jedan nije tu tek tako. Zašto mijenjati sistem koji toliko godina funkcionira, kada možeš istrošene dijelove zamijeniti novima? Spursi za predsjednika.

Na vanjskim pozicijama najveći je teret. Timmy je temelj, ali Timmy je dogurao do 34 godine i iako će uvijek imati odlične brojke, više nije taj koji može sam momčad odvesti do kraja. Uz njegovu solidnost potreban je i učinak Parkera u koševima, te Ginobilia u kreaciji igre i zabijanju ključnih koševa kada kao jedini izlaz preostane samo 1 na 5 igra.

Parker je u najboljim godinama, te će njegova brzina, ulazi i šut sa poludistance i dalje biti prva napadačka opcija. Ginobili je nažalost proteklu sezonu proveo ozljeđen, godine ga ne čine eksplozivnijim, te postoji mogućnost da više neće biti onaj x-faktor koji je radio razliku između pobjede i poraza.

Roger Mason solidan je strijelac, ali playoff je pokazao kako njegova nesposobnost da si kreira šut, Spurse previše košta. Kada dodaš tome da je i Parker playmaker prije svega oslonjen na slash ‘n’ kick igru, bez kreacije i osjećaja za igru kakav ima Manu, ispada da je Ginobili i dalje najvažniji kako bi motor Spursa radio kao podmazan. Srećom po Spurse, njihov nos za talent možda je još jednom napravio posao.

Naime, Manuov pad kvalitete mogao bi nadoknaditi George Hill, combo-bek i Parkerova zamjena na jedinici. Čovjek nema problema sa stvaranjem viška igrača, može zabiti, i iako nije rasni playmaker, priključi li se on dvojcu Parker-Ginobili kao dodatna napadačka opcija, Spursi bi imali dovoljno širine da nadoknade eventualne slabosti idealne rotacije.

U biti, ove sezone napad Spursa djeluje čak ubojitije od obrane. Imaju širinu da odmore glavne igrače, imaju dovoljno oružja u oba smjera. Sa dodatkom Jeffersona postali bi možda i najbolja ekipa Spursa u povijesti, da nije Duncanovih i Ginobilievih godina koje ipak zovu na oprez. Ali da su spremni za povratak u Finale, jesu. Uz sve navedeno, moram spomenuti kako na klupi imaju Popa koji će u 99% slučajeve donijeti pravu odluku. Njegov košarkaški nos, odnos sa igračima i uopće karakter ove momčadi, garancija su da sa njihove strane neće biti propusta. Sve što trebaju je malo sreće. Zaobiđu li ih plantarni fašisti, izvrnuti gležnjevi i slične gluposti – Lakersi su prošlost.

4

ATLANTA HAWKS (53-29)

PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford
5 ZA KRAJ: Bibby, Crawford, Johnson, Smith, Horford

Ne tako davno bili su na dnu, a danas su na korak do borbe za naslov. Samo, taj zadnji korak teško će napraviti, jer više nema prostora kako da se ova jezgra ojača. Ovo ljeto su napravili sve što su mogli, a već iduće ih čeka teška odluka – zadržati Johnsona i ostati sa ovom ekipom, ili pokušati dovesti novu zvijezdu.

Hawksi su konačno riješili probleme sa vlasnicima, i čim se stabilizirala situacija u uredima, postalo je bolje i na parketu. Ovo ljeto povukli su sjajne poteze da ojačaju roster, dovevši igrače kakvi im trebaju. Ali. Johnson kao glavni igrač garancija je da će uvijek ostati korak do. Čista matematika – peti igrač ti je dobar kao svaki drugi, četvrti također, ista stvar sa trećim i drugim, i onda dođeš do prvoga. Ti imaš Johnsona, a sa druge strane su James, Pierce ili Howard.

Još jedan razlog zašto će Hawksi ostati na korak do velike trojke na Istoku je i nedostatak dominantnog post igrača. Al Horford može odigrati na visokom postu, ali on je prije svega radnik i klasična četvorka, nikako igrač koji bi svojom leđnom tehnikom pritisnuo protivnika. Horford igra iznad svih očekivanja u obrani, čudo je kako može dovoljno dobro zatvoriti reket igrajući van pozicije.

I tako su Hawksi u toj nezgodnoj poziciji, da iako znaju da su dobri, čak bolji od dvije trećine lige, nemaju prostora za napredak. Tu su gdje jesu, zapeli ispod favorita, a iznad ostalih ekipa koje se nadaju boljoj budućnosti. Možda je glupo za momčad koja će se prošetati do playoffa, koja će napadački biti bolja nego ikada, i koja će igrati još bolju obranu nego lani, reći da treba razmišljati o budućnosti, ali to je ta ultimativna ironija NBA lige. Zaglaviti u sredini manje je poželjno od životarenja na dnu.

Hawksi srećom imaju potencijalno dobru mladu jezgru u Horfordu, Williamsu, Smithu i Teagueu, te bi i nakon Johnsonsa mogli računati na uspješna vremena. S njim teško, jer nastave li ga plaćati kao prvu violinu, nikada neće imati dovoljno manevarskog prostora za dovođenje igrača koji ih može odvesti korak naprijed. A ova rotacije je dobro posložena, fali im samo taj jedan Howard, James ili Wade da se bore za naslov.

Odbijaju produžiti ugovor sa Mikeom Woodsonom, valjda računajući da će im u budućnosti barem promjena trenera donijeti nekakav vjetar u leđa. U svakom slučaju, treba obratiti pažnju na njihove poteze, sljedeće ljeto važno je i njima, kao i polovini lige. Ove sezone pak treba se samo nadati kako će u playoffu pružiti otpor sličniji onome što su prikazali protiv Bostona prije dvije godine, nego onome što su ovoga proljeća odigrali protiv Cavsa, ispavši bez ispaljena metka.

Mike Bibby je ostao na playu, iako je u ovim veteranskim godinama prije svega šuter iz vana. Johnson je glavni playmaker, popuz Roya ili poput Wadea, a Bibby je njegov Blake, odnosno Chalmers. Bibbyeva trica i posebice sposobnost zabijanja ključnih šuteva u stanju su nadoknaditi nedostatak pokretljivosti, dok obrambene propuste ionako ispravljaju Horford i Smith. Na draftu su uhvatili možda i krađu generacije, Jeffa Teguea, kojega će lagano pripremati za Bibbyeva nasljednika u petorci. Momak nije u stanju igrati konstantno dobro, što vrlo dobro znamo svi mi koji smo mislili da je Wake Forrest glavni favorit za NCAA naslov, ali kada zaigra kako zna, nema sumnje da je NBA materijal.

Johnson je na boku, kao bek ili nisko krilo, svejedno. On je taj oko kojega se sve vrti. Dolaskom Jamala Crawforda dobili su odličnog strijelca s klupe, ali i igrača koji može odraditi posao u petorci u slučaju da zbog ozljede otpadnu Bibby ili Johnson. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se Jamal uklopiti u igru ozbiljne, pobjedničke momčadi, obzirom da je karijeru proveo u simbolima gubitništva poput Knicksa, Bullsa nakon Jordana a prije Skilesa, te Warriorsima. Rolu strijelca sa klupe idealna je za haklera poput njega, i uspije li drzati postotak šuta na pristojnoj razini, Hawksi se nema oko čega brinuti vezano uz vanjske pozicije.

Tu je još i Maurice Evans, solidni šuter i prije svega stoper, koji može čuvati obje bočne pozicije. Na krilu će startati Marvin Williams, koji je šutu iz vana dodao i igru u obrani, a kao zamjene uskakat će Evans, Johnson te Josh Smith. Smith je također pomalo problematičan, na papiru on je drugi igrač ekipa, ali prečesto nestane. Iza sebe ima već 5 sezona i slobodno možemo zaključiti kako se radi o igraču koji nije dovoljno dobar da ga se smatra nositeljem, ali koji je fantastična opcija iz pozadine. Nažalost, Atlanta si ne može dozvoliti luksuz držati ga u pozadini, odakle bi samo svojim dugim rukama, kontrama i blokadama bio u stanju napraviti razliku.

Smith bi bio idealna trojka da ima bolji šut, ovako je osuđen na igru pod košem. Dok se može sakriti iza skočnosti i eksplozivnosti sve je ok, ali upitno je kakva ga budućnost čeka kada te vještine počnu slabiti. Horford je savršena opcija za krilnog centra, ali prisiljen je igrati na petici u nedostatku boljega. Hawksi su pod košem slični Bullsima, imaju dva mlada igrača koji blokadama i aktivnošću zatvaraju reket bolje nego što se itko mogao nadati, ali tu istu energiju puno teže koriste u napadu, gdje igranje van pozicije više odmaže nego pomaže.

Doveli su veterane Joea Smitha, solidnu opciju na obje strane terena, Jasona Collinsa, čovjeka koji zna kako se igra obrana pod košem, zadržali su Pachuliu kao podizača energije, i ukupno imaju dobru rotaciju u reketu. Kako god okreneš teško ćeš im naći slabost, sve je posloženo po pravilima. Osim temalja, koji su u startu krivo postavljeni. Drugim riječima, Johnson nije prvi igrač, Smith malo jeste pa malo nije drugi, a Horford nije centar. Kuda god krenuo sa analizom, uvijek se vratiš na to. Ne može se protiv vlastite prirode.

PORTLAND TRAIL BLAZERS (56-26)

PRVIH 5: Miller, Roy, Batum, Aldridge, Oden
5 ZA KRAJ: Blake, Roy, Outlaw, Aldridge, Oden

Blazersi su prije ljeta bili ekipa budućnosti, sa talentom, mladošću i financijskom fleksibilnošću u idealnom omjeru. Međutim, dio nervoze izazvane porazom od Houstona u prvom krugu playoffa, kao da se prenio na sve strukture u klubu, tako da su danas bliže još jednoj franšizi sklonoj panici i lošim odlukama. Iako, ako imaš tri igrača kakva su Roy, Oden i Aldridge, daljnje filozofiranje je nepotrebno. Sve što trebaš je zadržati ih, te slagati momčad oko njih. Roy je dokazani nositelj, igračina koja 40 minuta može biti ultimativni timski igrač, da bi preostalih 8 postao 1 na 5 zvijer. Aldridge je ubojiti strijelac u reketu, a Oden petica koja može zatvoriti prilaze košu. Sve što treba dodati na ovakvu trojku su malo krilo koje igra obranu i može zabiti tricu iz kuta, play istih kvaliteta, dakle tricaš i stoper, te malo strpljenja.

A što oni naprave? Prvo, odugovlače sa novim ugovorima Royu i Aldridgeu, da bi na kraju pristali na sve uvjete. Pa čemu onda dugi pregovori, ako ni malo nisi srušio cijenu? Na kraju se samo stvorila dodatna nervoza u mladoj i sve nesigurnijoj svlačionici. Puno gore pak bilo je na ovoljetnoj tržnici. Umjesto da jednostavno sačuvaju novac i prostor na salary capu za ubuduće, kada već nije bilo igrača kakav im je potreban, oni se ponašaju poput kluba iz New Yorka, a ne Oregona. Prvo imaju sreće što Turkoglu odbija ponudu kako bi otišao u Toronto, jer bi zaglavili sa skupim igračem koji ne donosi ništa više od onoga što već pružaju Fernandez i Outlaw.

Zatim nude ogroman novac Millsapu, za ulogu prvog visokog s klupe. Nakon što je Utah ipak odlučila zadržati svoga double-double majstora, čisto da nekoga dovedu Blazersi potpisuju Millera. Koji iza sebe ima dvije najbolje sezone u karijeri, ali u Philadelphiji gdje je imao sve ovlasti. U Portlandu se od njega očekuje epizodna uloga, za koju on jednostavno nema kvalitetu. Možda zvuči glupo, ali Miller je igrač koji treba sve ovlasti u igri da bi mogao biti koristan. Niti je dobar u obrani, niti može zabiti tricu, a to je ono što Portlandu treba.

Ispada da je Blake i dalje najbolje što imaju na jedinici, iako ni njegova obrana nije adekvatna za ozbiljnu momčad, čovjek bar može zabiti tricu nakon Royevih povratnih lopti. Mislim, situacija je smiješna. Ili će mijenjati cijeli koncept igre, koji sjajno funkcionira, samo da bi Milleru omogučili uvjete u kojima može biti koristan, ili će sve ostati kao do sada. Odgovor je očit, što nas opet tjera da se pitamo – ćemu dovođenje Millera?

Bez ikakve potrebe razbili su kemiju koja se razvila između Roya, Blakea i Fernandeza. Na kraju ispada da bi im Millsap bio još najbolji ulov, obzirom da na četvorci nemaju pravu zamjenu. Samo, zašto onda nisu posegnuli za Davidom Leeom, kojega bi Knicksi sigurno pustili da su Blazersi ponudili višegodišnji ugovor? Odlaskom Fryea u Phoenix više nemaju alternaciju za Aldridgea, Juwan Howard je ipak penzioner, a dva rookiea, Pendergraph i Cunningham, imaju šut, kuže igru, ali nemaju fizikalije za pomoći pod košem. Tako da po tom pitanju sve i dalje ostaje na leđima Przybille i Odena.

McMillan će tako morati koristiti ili nisku postavu sa Outlawom na četvorki, ili čak igrati povremeno zaigrati sa dva tornja. Oden i Przybilla drže skok i obranu pod kontrolom, te zabijaju zicere u napadu, i uz Roya glavni su oslonac momčadi. Zamislite da još mogu nešto i zabiti? Uglavnom, pod košem su čvrsti, na dvojci su sjajni jer Roy i Fernandez garantiraju 48 minuta sjajne košarke svaku večer, i problemi ostaju i dalje samo na trojki i jedinici.

Batum starta ne zato što je bolji, već zato što igra obranu i pokazuje želju da pomogne momčadi na sve moguće načine, samo trebat će čekati da vide može li izrasti u all-round zvijer, za što definitivno ima predispozicije. Travis Outlaw je napadački puno raznovrsniji, ali ni upola koristan. Ima slične atletske kvalitete kao i Francuz, ali umjesto da skače i igra obranu, Outlaw se uglavnom koncentrira na trpanje koševa.

Njegova je uloga stoga prije svega vezana uz klupu, odakle može uskočiti na obje krilne pozicije. Dodajmo da se i nakon što je zbog ozljede propustio cijelu sezonu vraća Martell Webster, igrač kojega su planirali kao startno krilo. Iako ima tek 22 godine, Webster iza sebe ima već popriličnu povijest ozljeda, i pitanje je da li je više u stanju biti išta više od specijalista za tricu. Mislim, nije to loše, ali Portland treba i obranu, a to mu trenutno na krilu može pružiti samo Batum.

Ovolika prekrcanost swingmanima nije nužno dobra, postoji opcija da netko počne plakati za minutama, a i bezveze je da igrač poput Fernandeza igra 15-ak minuta. Također, i dalje nemaju riješeno pitanje playa, te će veći posao pasti na leđa centrima koji će morati zatvarati sve rupe nastale iza Millera, Blakea ili Baylessa. Bayless je posebna priča, combo strijelac koji trune na klupi jer za njim jednostavno nema potrebe – strijelaca i šutera ima dovoljno, a njegove playmakerske kvalitete nisu na razini profi košarke.

Uglavnom, vjerovatno će startati sa Millerom da zadrže mir u kući, a završavati sa Blakeom koji poznaje sistem. Već i ta činjenica, da će morati umjesto igre pažnju posvećivati i nejgovanju ega pojedinih igrača, govori da vodstvo kluba baš i nije napravili sjajan posao kako bi omogučili McMillanu da nastavi gdje je stao. A to je korak prema veličini Spursa i Lakersa, koji neće napraviti dok god ne steknu samopouzdanje i vjeru u to što imaju. Bez vjere u sebe, teško možeš očekivati bolji rezultat od lanjskoga ispadanja u prvom krugu.

Ovo je mlada momčad koja vrlo brzo može ispasti s tračnica, ako ne bude imala pravo vodstvo. A ono nije nužno samo u liku trenera ili suigrača veterana, već i u liku uprave. Dakle, svako dotjerivanje mora biti smisleno, a ne stihijsko kao ovoga ljeta. Nadajmo se da ništa nije nepovratno oštećeno, i da će nastaviti gdje su stali. Roy i McMillan držat će ih u ravnoteži, a za korak naprijed možda i ne trebaju pojačanja sa strane. Ključ ove sezone, a i budućih, je u Odenu – ako on postane ono što od nega očekuju, centar na čija leđa se može staviti budućnost franšize, sve ovoljetne neprilike više nisu bitne. Roy je lider, Aldridge je sjajna druga opcija u napadu, a Oden onaj koji sve zaokružuje. Bez njegova učinka u reketu, i to na obje strane parketa, cijela priča o novim Blazersima mogla bi završiti i prije nego je započela.

5

Denis Mujagić. Kakva legenda. Šarlija, taj bi vjerovatno i danas bio prvi strijelac domaće nam nesretne lige. Da, košarka je definitivno sport koji više ne postoji na ovim prostorima. Fuck it, let’s go bowling. Točno tri dana su do početka. Nastavimo sa odbrojavanjem.

CHICAGO BULLS (45-37)

PRVIH 5: Rose, Salmons, Deng, Thomas, Noah
5 ZA KRAJ: Rose, Hinrich, Salmons, Thomas, Miller

Bullsi su lani ugodno iznenadili. Ne samo igrama, već najviše činjenicom kako su iza sebe imali 41 pobjedu plus onu nezaboravnu seriju sa Bostonom, usprkos tome što ih trenira Vinnie Del Negro. Pisati o tome koliko je Vinnie nesposoban, nema smisla. Tko zna, možda je lani bio tek nervozan zbog statusa trenera rookiea. Možda se u njemu krije pravi stručnjak. Ali čovjek koji ne poznaje pojam time-outa, koji ni nakon 80 utakmica ne zna idealnu rotaciju, te kojemu otac pomaže u pripremi tekme, mora biti malo sumnjiv.

Srećom po Bullse, ma koliko Vinnie vukao ekipu prema dolje, Derrick Rose je tu da ih vuče naprijed. Lani također rookie, Rose je usprkos nedostatku šuta, klimavoj obrani te često bezidejnoj organizacija napada, samo na račun svoje eksplozivnosti, ulaza i slash ‘n’ kick igre Bullse gotovo vodio do pobjede protiv Celticsa. Ako ove godine napravi samo mali korak naprijed, Chicago je miran.

Momčad je okrenula novu stranicu i time što se odrekla Bena Gordona, zaštitnog znaka post-Jordanovskih dana. Učinak najluđeg revolveraša lige i najboljeg strijelca s klupe kojega sam ikada vidio dat će se nadoknaditi. Neka Rose poboljša šut, neka Deng bude dobar sa poludistance kao nekada, neka Pargo i Salmons ubace poneku seriju koševa, te neka Hinrich sa klupe preuzme ulogu strijelca, i Gordona se ubrzo nitko neće ni sjećati. Mislim, sjećat ćemo ga se, ali nitko za njim neće žaliti.

Navijači Bullsa svjesno žele da ova momčad ne ponovi lanjske rezultate, kako bi dogodine krenuli u lov na Wadea. Samo, zašto se zamarati snovima kada je budućnost u vidu Rosea već poprilično smirujuća? Nije ovo momčad od prije nekoliko sezona, koja se pod Skilesovim vodstvom digla do vrha, i preko noći srušila. Ovo je ekipa budućnosti posložena na solidnim temeljima. Njih ni Vinnie ne može uzdrmati.

Rose je dovoljno dobar da nosi napad. Salmons je solidan all-round igrač koji također na trenutke može izgledati kao all-star strijelac. Kada dodaš da je na klupi Hinrich, koji u novoj ulozi briljira jer konačno na njemu nije teret organizacije igre i odgovornost donošenja ključnih odluka, te se može posvetiti onome za što je stvoren – šutu, ispada da Bullsi na vanjskim pozicijama imaju sve što im treba.

Stigao je i Pargo, koji će svojim 1 na 5 pristupom igri donijeti onu Gordonovsku dimenziju momčadi, i možete se kladiti da će sam samcat donijeti pobjedu u jednoj budućoj playoff utakmici. Solidnu rotaciju upotpunjuje urenebesni veteran Lindsay Hunter, koji na parketu nema nikakvu vrijednost, ali očito je potreban Del Negru kao nekakav mentor Roseu. Plus, Hunter je toliko širok da sam gledajući ga u predsezoni pomislio kako su Bullsi doveli Sofoklisa Schortsanitisa za trećeg playa. Najgore od svega, to me uopće nije začudilo. Obzirom na Vinniea mislim.

Na trojki je Deng, nekada dobar all-round sjajne igre leđima i sa poludistance, dakle upravo sa onim oružjima kakve svaka momčad treba da posloži što raznovrsniji napad. U slučaju Bullsa, koji nikako da dovedu igrača sa post napadačkom igrom, Deng ima dodatnu vrijednost. Samo, nakon dvije sezone stalnih ozljeda, za njega je najbitnije ostati zdrav. Mlad je i nema sumnje da u slučaju pune sezone opet može do vrhunske forme. Ali i ovakav, tek u traženju iste nakon ozljeda, solidan je igrač za petorku.

Iza njega može uskočiti Salmons, a i rookie James Johnson pokazuje da može poslužiti na obje krilne pozicije. Doduše, zbog snage i pokretljivosti bolje mu leži pozicija pod košem, međutim ima dovoljno vrlina i za uskočiti na trojku. Nedostatak šuta iz vana spriječit će veću minutažu, ali ovdje govorimo o petom članu rotacije na krilima, igraču druge runde koji može pomoći. Osiguranje bez rizika.

Pod košem su Bullsi to što jesu. Nemaju strijelca, mogućnost da se napadački rastereti vanjska linija svodi se na igru preko Brada Millera na visokom postu. Ali u kombinaciji ovih igrača imaju dovoljno. Spomenuti Miller donosi agresivnost, čvrstinu, razvućeni reket, te mogućnost pick ‘n’ pop igre. Noah donosi borbenost, skok i blokade. Uglavnom, usprkos tome što Noah ne može zabiti niti zicer, i što se Brad jedva kreće po parketu, ne petici imaju dovoljno za ravnopravnu borbu.

Drugi visoki je Thomas, koji je praktički izrastao u jednodimenzionalnog blokera. Zabiti, dodati, ma uopće igrati nekakav oblik organizirane košarke njemu je totalno strano, ali čovjek skače, trči, krade lopte i blokira u tolikoj mjeri da momčad čini boljom. I samo to je važno. Zvuči smješno reći tako nešto za dva limitirana igrača, ali Noah i Thomas su u stanju potpuno zatvoriti reket. Time su napravili sve što se od njih očekuje.

Da stvar bude još pozitivnija, čak i rookie Gibson pokazuje da bi mogao biti koristan. Slično spomenutoj dvojici, ni on nije netko koga bi okarakterizirali znalcem, ali čovjek je skočan, na sveučilištu je pokazivao fantastičan osjećaj za blokade, te bi mogao biti idealna zamjena za Thomasa. Mislim, koja još momčad u ligi može svih 48 minuta imati zatvoren reket? Čak i ultra-spori te trenutno ozljeđeni Aaron Gray odradi svoju rolu, njegov faul itekako boli.

Chicago ima dobar omjer mladosti i iskustva, talenta i šljake, all-round igre i specijaliziranih vještina. Balans obrane i napada, unutarnje i vanjske linije. Nisu savršeni, ali su svoji. I sad, zamislite samo da imaju trenera koji im može pomoći da ovaj identitet dovedu na sljedeću razinu, koji im može pomoći kanalizirati dobre i loše strane u momčadsku igru. Zamislite da igraju organiziranu obranu, te da imaju nekoliko napadačkih šablona koje uvijek vrte.

Ne znam, možda su fanovi koji sanjaju lošu sezonu stvarno u pravu. Ne toliko zbog Wadea, sumnjam da će on ikamo iz Miamia, gdje se također slaže prvak. Nego čisto zato jer će još jedna dobra sezona ostaviti Del Negra u sedlu. Sad, postoji šansa da Vinnie izraste u dobrog trenera, ali postoji i šansa da na Marsu ima života. Ja osobno, mislim da su osuđeni na život sa Vinniem jer ne vidim načina da Rose i društvo, osim u slučaju epidemije ozljeda, ne nastave tamo gdje su prošle godine stali. Jednostavno, dobri su. Jer da nisu, ne bi nam pružili NAJBOLJU PLAYOFF SERIJU IKADA.

DALLAS MAVERICKS (48-34)

PRVIH 5: Kidd, Howard, Marion, Dirk, Dampier
5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Howard, Marion, Dirk

Mark Cuban ne poznaje recesiju. Troši i troši, iako ne vjerujem da dokazano sposoban i inteligentan čovjek poput njega misli kako ova momčad ima šanse za naslov. U biti, cijenim ga još više zato što je dao otkaz onome smiješnom tipu kojega smo spominjali, ”stručnjaku” koji tvrdi da ne bi uzeo Duranta ni besplatno, da će Galinari biti prvi igrač Knicksa ove sezone i slično.

Pa i da ne vjeruje u uspjeh, što je drugo mogao, raspustiti momčad? Kad je već osuđen na njih, barem neka im pruži idealne uvjete. E tome služi vlasnik. Ima Dirka, još uvijek u vrhunskoj formi. Ima Kidda koji se nekim čudom svake godine uspije postaviti u ulogu u kojoj još uvijek koristi. Obzirom da je Dirk tu još barem dvije sezone, tijekom kojih teško da će kvalitetom previše pasti, sve osim produženje ugovora Kiddu bilo bi glupo. Eto, rekao sam. Iako i dalje smatram da je Kidd gotov, boljega na tržištu nema. Ekipa je lani pokazala da još uvijek može biti konkurentna, i Cuban je razumno odlučio tu konkurentnost podržati barem još dvije sezone. A onda se kreće u rebuilding.

Cuban želi naslov, ali prije svega on je uspješan poslovni čovjek, koji zna da mora imati dobar proizvod. Razbiti momčad, eksperimentirati, nije imalo smisla. Ili se ide u pravi rebuilding, ili se drži postojećega. Po onome što smo lani vidjeli, osovina Kidd-Dirk opet će biti glavna pokretačka snaga. Koševi Johna Terrya sa klupe treći su važan sastojak. Za skok naprijed bilo bi dobro kada bi Josh Howard konačno ostao zdrav, ali kladiti se na to nije pametno. Momak je izgleda staklen, pa će biti zanimljivo vidjeti, odigra li još jednu ozljedama obilježenu sezonu, kakve će korake Cuban povući. Nekakav trade (za Redda, ili možda čak Jacksona), ili pak otkaz ugovora nakon ove sezone. Opcija postoji, stoga se Howard mora potruditi zaraditi produženje. Ili bar da ostavi dojam korisnog igrača, jer u ovim vremenima više mu nitko neće ponuditi 10 milja po sezoni.

Krenimo nekakvim redom. Uz Kidda, koji još drži ritam, predvodi kontre i pronalazi suigrače, te povremeno zabije tricu, na klupi su ne jedan, nego dva mini slashera koji su u stanju serijom koševa izluditi protivnika. Barea možda nije back-up play iz snova, ali njegova haklerska vještina neupitna je. I sada su još na draftu pokupili izvjesnog francuza Beauboisa, super-brzog, sitnog strijelca istih pluseva i minusa kao Barea.

Više nema potrebe da pouzdani Terry glumi playa, njegova rola je jasna. Trice, koševi sa klupe i koševi u završnici. Howard će vjerovatno počinjati na dvojki, ali njegova prava rola je na krilu. Međutim, s godinama je njegova all-round vrijednost poprilično isparila, te je i on danas prije svega strijelac. Da uskoči kao stoper doveden je Quinton Ross, kao specijalist za trice tu je Matt Carroll, ali njihove uloge bit će minorne.

Na trojki će većinu vremena ordinirati kombinacija Howard-Marion, s tim da je već odavno poznato kako klimavi Marionov šut u kombinaciji sa lošim vođenjem lopte leži samo u određenim situacijama i određenim ulogama. Ova momčad najbolje igre pružat će u run and gun igri, sa Matrixom na krilnom centru, te Dirkom pod košem.

Klasična postava, sa teškom peticom u vidu Dampiera, te stoperom poput Rossa, služit će samo na startu utakmice, kako bi kasnije prebacivanje na nižu postavu izazvalo što veći šok, ili povremeno tijekom susreta radi razbijanja monotonije. Sa tom mišlju su i dovedni svi ovi pokretni visoki ovoga ljeta. Tim Thomas je specijalist za trice i širenje reketa, Drew Gooden pravi post strijelac sa osjećajem za koš, a Kris Humphries osiguranje za slučaj ozljede. Čovjek je igrama u Raptorsima pokazao da zna zabiti, ali i da nema problema sa guranjem pod obručima, što bi ovakvom Dallasu moglo dobro doći.

Još jedan igrač zadužen za energiju sa klupe je James Singleton, iskoristiv u obrani na obje krilne pozicije. Uglavnom, ovako široka rotacija omogućuje trku u svim smjerovima, i skoro pa ništa drugo. Za pozicionu košarku sposobni su tek Dirk, Terry i Howard, a obrambeno u svakom pogledu puštaju na sve strane. Naravno, Carlisle će kao majstor obrane stvari zamaskirati što je bolje moguće, ali protiv kvalitetnijih ekipa nemaju što tražiti. Klasika, ne mogu toliko zabiti koliko mogu primiti.

Opet, ovo je toliko iskusna momčad, u svakom pogledu i na svim razinama, da nema šanse kako će ih itko dobiti bez punog angažmana. Cuban je omogučio svim sudionicima da iz ove situacije izvuku maksimum – Carlisle će se pobrinuti da nitko ne odstupi od zacrtanoga, a igrači znaju što je potrebno za pobjeđivati.

Dallas je lani izgledao kao ekipa koja tone prema dnu, a sada su opet sigurni playoff sudionici i momčad koja je sama sebi dala šansu. Za usporedbu, to je nešto što se ne može reći za Phoenix, koji je bio u istoj početnoj situaciji, ali nije reagirao kako treba na promjene koje donosi vrijeme. Uglavnom, dogodine ćemo sigurno dobiti nekoliko novih ekipa koje će uključiti u borbu za vrh, ekipa koje će postati ono što su svih godina bili Mavsi, Sunsi, Spursi ili Lakersi. Smjena generacija je neminovna.

Ali Dallas će ostati u tom društvu, jer kada za dvije godine završi Dirkova era, otvara im se mogućnost izgradnje potpuno nove momčadi. Tko zna, možda Cuban već idućeg ljeta iskemija način za dovesti teksašanina Bosha u klub. Kada bolje pogledaš, uopće nije bitno što ovogodišnja ekipa nije u samome vrhu, ili što su one ranije momčadi gubile ključne utakmice. Mavsi uvijek igraju dobru košarku, lijepo ih je gledati, više dobivaju nego gube, a tako će biti i ubuduće. Jer njihov najbolji igrač je vlasnik. Ne volim ga, ide mi na živce, ali skidam kapu do poda. Da barem svaki klub ima jednog Cubana, gdje bi nam bio kraj.

6

WASHINGTON WIZARDS (44-38)

PRVIH 5: Arenas, Stevenson, Butler, Jamison, Haywood
5 ZA KRAJ: Arenas, Miller, Butler, Jamison, Blatche

NBA, ponekad je tako predvidljiva. Evo, Flip Saunders na primjer. Čovjek je dokazani luzer. Onu sjajnu ekipu Timberwolvesa, sa Garnettom, Cassellom, Sprewellom i Szczerbiakom nije 2004-e uspio odvesti do Finala, iako su imali prednost domaćeg terena. Lakersi su ih nadmudrili u prvoj, te imali veća muda u šestoj. Flip je stajao pored aut linije i izbezumljeno gledao oko sebe.

Pa je stigao u Pistonse, gdje su ga igrači brzo prekrižili. Zna čovjek crtati akcije, ali nakon rada sa autoritetima kao Carlisle i Brown, pogled na oznojenog Flipa baš i ne ulijeva povjerenje. I evo ga sada u Wizardsima, gdje će ni kriv ni dužan zaraditi titulu trenera godine. Jer će momčad sa 19 pobjeda skočiti na više od 40. Za što će on biti najmanje zaslužan.

Da je Eddie Jordan imao ovakvu momčad u bilo kojoj od svojih 6 sezona u klubu, Wizardsi bi danas bili ekipa sa barem jednim konferencijskim finalom iza sebe. Ono, ovo ljeto su se stvarno pojačali. Imali su i sreće sa draftom ranijih godina, svi igrači koji su stigli pokazali su kako mogu igrati u NBA. Wizardsi su deset igrača duboka ekipa, a obzirom na sklonost većine nositelja ozljedama, to će se pokazati važnijim od ičega.

Arenas je izgleda spreman, ali Arenas iza sebe ima dvije sezone pauze. Dvije jebene sezone. Pa sjeća li se itko uopće kako taj čovjek izgleda? Srećom, dovoljno je mlad da prevlada sve ozljede, pitanje je samo može li ikada biti onakav strijelac kakav je bio. I da li je njegov povratak na staro uopće nužno dobar za momčad.

On definitivno nije pravi play. U Jordanovom sistemu to se dalo maskirati, jer svi su imali obveze u organizaciji igre. Bit će zanimljivo vidjeti što je smislio Saunders, pogotovo stoga jer je Arenasov back-up sličan profil igrača. Foye naime isto voli trošiti ogromnu količinu lopti, nema savjest i playmaker je zbog više sile. Nije atraktivan kao Arenas, ali donosi sličan stil.

Zbog toga ih je teško zamisliti kako previše minuta provode zajedno, ali morati će. Za na dvojku imaju beskorisnog Stevensona, samozvanog stopera od čije smiješne obrane je smješniji samo njegov šut, te 1 na 5 haklera Younga, koji za razliku od Arenasa i Foyea ne poznaje pojam asistencije. Jedini balans nudi Mike Miller, koji nema problema sa asistiranjem i igranjem za druge. Možda je već malo prespor za igrati beka, ali njegov pregled igre dobro će doći pored dva ovakva revolveraša i povremeno iskoristivih Younga i Stevensona.

Na krilu, koje mu najviše odgovara, Mike neće biti toliko potreban jer Caron Butler je tu zakaparen na 40 minuta. Nažalost, ni Butler nije odavno imao sezonu bez problema sa ozljedama, te se čini da bi zdravstveno stanje opet moglo biti najvažniji faktor za Wizardse. U ovakvom rasporedu snaga na Istoku, zdrava trojka Arenas – Butler – Jamison, i dalje je dovoljna za playoff.

I dok su vanjske pozicije pomalo i sumnjive, pod košem je sve manje-više u redu. Jamison je jedan od podcijenjenijih NBA igrača, njegov talent za zabijanje i nos za igru dovoljni su da i u 33-oj godini, nakon mnogih ozljeda, bude produktivan. Plus, kako je Blatche konačno shvatio što treba raditi sa svojim talentom, ni Jamison se više neće morati ubijati. U biti, kako ga neće biti barem mjesec dana zbog ozljede ramena, eto nam prilike da vidimo može li se na Blatchea računati ubuduće u većoj ulozi.

Pod košem je opet Haywood, također nakon pauze od godine dana zbog ozljede. Ozljede koja se dogodila u najgorem mogućem trenutku, taman nakon što je postao pravi, solidni centar. Recimo da, ako i ne bude više nikada Haywood od prije dvije godine, dovoljno je da bude prisutan između 20 i 25 minuta, masom zatvori reket, te uhvati poneki skok u obrani. Za ostalo će se pobrinuti njegova zamjena McGee, jednako čvrst skakač i bloker.

Kada čovjek bolje pogleda, ova momčad stvarno izgleda ranjivo. U svakom trenutku njihova 4 glavna igrača spremna su se raspasti. Ali ima dovoljno opcija da se kroz rotaciju i miks igrača nikoga ne forsira, što je u 82 tekme dugoj sezoni najvažnije. Malo tko na klupi ima 5 igrača koji su u stanju zabiti dvoznamenkasti broj koševa u istoj utakmici.

I tu će Saunders polagati ispit. Uspije li posložiti rotaciju tako da od svih dobije nekakvu korist, odoli li zahtjevima Arenasa i Foyea da prepusti ekipu njihovom vodstvu, mogli bi biti zanimljivi. Samo, kada se sjetim njegove zbunjene face sa kapljicama znoja po čelu sve me strah da će Wizardsi biti momčad koje će na račun talenta ući u playoff, ali će zbog nedostatka prave kemije, reda i oružja u njemu biti tek prolaznici.

NEW ORLEANS HORNETS (47-35)

PRVIH 5: Paul, Brown, Wright, West, Okafor
5 ZA KRAJ: Paul, Thornton, Wright, West, Okafor

Čovječe, čini se kao da je jučer bilo ono polufinale Zapada između Hornetsa, nove nade NBA lige, i veterana Spursa. A prošla je već cijela vječnost, tijekom koje su ih Nuggetsi lani sprašili u playoffu. I tijekom koje su prirodnom smrću preminuli Peđa Stojaković, James Posey, Mo Peterson, pa čak i Antonio Daniels.

Hornetsi su napravili istu grešku kao i Cavsi. Igrača top klase, koji sam može nositi ekipu, okružili su ostarjelim veteranima na zalazu, umjesto da su dovodili mlade talente koji se trebaju razviti. Umjesto da misle na budućnost i potencijalnu dinastiju, mislili su kako odmah ušićariti nekakav naslov. I eto ti, danas imaš preskupe momčadi krcate zombijima, zvijezde u naponu snage na rubu živčanog sloma i neizvjesnu budućnost.

S tim da ipak treba istaknuti kako su zombiji Cavsa nešto korisniji od zombija Hornetsa. U biti, ovi i nisu zombiji, jer zombiji su živi mrtvaci. Gerijatrija oko Paula ne zaslužuje pridjev ”živi” u blizini.

Chris Paul je igračina, ali ne može sam. Tu je i dalje David West, koji će zabiti svoju kvotu sa poludistance, s tim da je i on pročitana knjiga. I još ide na živce pasivnošću u svim drugim aspektima igre. Opet, obzirom da je opcija u napadu, oprošteno mu je.

Emeka Okafor donijet će opciju pod košem kakvu nisu imali. Daleko od toga da je čovjek prijetnja u postu, ali može zabiti nekakav otpadak, polu-horok ili šut od table. Bar mu se ne mora servirati lopta na pladnju kao Chandleru.

U biti, nakon onakve sezone kakvu je Chandler imao lani svatko je pojačanje. Iako se i Okafor već ozlijedio, i to baš taj nesretni palac koji muči Chandlera, treba priznati da su se barem pod košem pojačali. Ne i u rotaciji, dolazak ne-dokazanog Diogua i ostanak Marksa (radi popunjavanja kvote bijelih igrača) sigurno neće pomoći ako se nešto dogodi Okaforu ili Westu. Songaila bi sa svojim šutom mogao dobro doći, ali bojim se da Songaila u ovoj fazi karijere razvija brzinu i pokretljivost parkiranog automobila.

Dodaj drvenog Armstronga i jasno je da će Scott muku mučiti sa podjelom minuta. Ali kao što rekoh, barem ima dva pristojna startera. Samo, što sa ostalim pozicijama? Osim Paula, uokolo reketa bit će ogromna rupa. Netko je mora popuniti. To sigurno neće biti sitni Darren Collison. Rookie će teško do prilike, Paul ionako ne treba zamjenu, a za tih 10 desetak minuta bit će dovoljan Bobby Brown, koji se lani baš i nije dokazao u Sacramentu, ali u kojega je Scott zaljubljen još od lanjske predsezone.

Obzirom na kriminalnu situaciju na bokovima, možda obojica dobiju priliku da zaigraju sa Paulom u postavi. Mislim, gledao sam pola sata na taj roster, i pokušao složiti petorku. Da je 2007-a, ne bi bilo problema. Petterson i Stojaković startaju, Posey ulazi sa klupe. Ali danas, startati sa nekim od njih bilo bi samoubojstvo.

Lako je što ni jedan od ove trojice više ne može igrati obranu, problem je što su jedva u stanju kretati se. A bez nogu, više nisu u stanju pomoći niti vanjskim šutom, što im je glavno oružje. Na kraju sam se odlučio za Devina Browna, bezveznog beka bez šuta, ali čvrstog igrača koji može zabiti uokolo koša, i koji se trudi igrati obranu.

Nakon njega sve je otvoreno, minute mogu dobiti playevi, čak i raspadnuti Peterson, da potegne i promaši poneku tricu. Žalosno je da su pustili Butlera u Clipperse, kada je u ovoj situaciji čovjek bio baš ono što im treba, solidan bek koji može zabiti otvoreni šut. Uglavnom, kako vjerovatno ni Scott još ništa ne zna o vanjskoj liniji, možemo očekivati i da će lokalni ljubimac sa koledža LSU, Marcus Thornton, vrlo rano dobiti priliku pokazati svoj kompletni napadački arsenal.

Priliku će konačno dobiti i Julian Wright, kojega je Scott dvije godine zakopao na klupi, a danas nema izbora nego dati mu većinu minuta na krilu. Wright nije sjajan šuter, ali je all-round igrač koji svojom energijom koristi na oba kraja terena. I on i Thornton u stanju su unijeti živost u momčad koja je još prije dvije sezone djelovala stvarno moćno.

Peja je danas tek specijalist za tri, a pitanje je može li ih i dalje zabijati sa 40% kako bi uopće opravdao minute na parketu. James Posey također je postao tek povremeni strijelac iz vana, što je nedovoljno ako uz to ne donosi i obranu. A kako više nije ni sjena nekadašnjeg stopera i podizača energije s klupe, to i te njegove trice dolaze sa popriličnom zadrškom.

Realno, postoji šansa da su Hornetsi ekipa od tri igrača, od čega su dva sklona ozljedama, koji ogromnu pomoć očekuju od dva klinca koji tek trebaju naučiti igrati. Za dobrih večeri, kada se priključi i poneka trica se klupe, možda nas i podsjete na ne tako davna vremena.

Tko zna, možda ovo prisilno pomlađivanje, pod uvjetom da je Scott stvarno spreman na njega, stvarno pomogne ekipi da vrati dio nekadašnje snage. Ako i neće, već sama činjenica da će nakon lanjskog mrtvila opet imati nekakav puls, da će opet disati, garancija je da neće potonuti. Nažalost, daleko su još od pravog poteza kojim bi se opet uključili u borbu za vrh.

7

”My only rule in life is to never write about a Sam Smith rumor on Bulls.com”
– Free Darko

Amen. Sam Smith može slobodno da piše za neki hrvatski portal. Nego, na stranu to, što kažete na ovu vijest o tome kako se Netsi bore sa recesijom? Zar je problem po igraču izvaditi 25 000 dolara i jednostavno se spasiti blamiranja? Osim ako stvarno ne žele da im napaljene klinke na rođendanima nude pušenje. Ne kužim, da sam ja Devin Harris, platio bih pola milje samo da mene i ekipu ostave ne miru. On je pak, kao svaki dobar vojnik, zadovoljan jer pomaže zajednici. NBA Cares je nešto drugo Devine! Uglavnom, od ove sezone ispodobruca.com će uz stalne nagrade dodijeljivati i ”NBA Don’t Give A Fuck” nagradu, za igrača koji se pokaže najmanje uzornim građaninom. Dolje PC bullshit, živio MAC (motherfucking anti-correct).

Nažalost, ovaj post moram početi spomenom sinoćnje tekme. Svake godine se tješim kako bi sa malo novaca i nešto više strpljenja Cibona bez problema bila sila u Europi. Ali sada je situacija kritična. Ova momčad je tako očajno posložena, da ne mogu reći ništa pozitivno čak i da je zamislim u idealnom kontekstu pune blagajne. Mislim, kako netko može dovesti dva ista Amera, i to dva beka, od kojih ni jedan nije play, a bogami niti šuter?

Nikada gora momčad. Ni Talijani nisu puno bolji, a radi se o ekipi koje je već godinama u vrhu Eurolige. Kakav tek užas doživiš kada promisliš da nam je u Ciboni pola repke, što buduće, što sadašnje, te da više od svih njih zajedno vrijedi jedan granični NBA play poput McIntyrea (koji je i glavni razlog zašto je ova nesretna Siena toliko uspješna, a to opet nešto govori o košarci koja se trenutno igra u Europi).

Nisam gledao drugo poluvrijeme, jer nisam imao želudac, pa sam prebacio i odgledao 15-ak minuta Olympiakosa protiv nekog nepoznatog francuskog kluba. Nisam vidio ništa, osim tužnih lica ex-NBA igrača koji bi lijevo jaje dali da mogu sjediti na klupi nekog, bilo kojeg od 30 NBA klubova (makar morali svaku drugu večer posjećivati rođendane), ali sam čuo opet onoga neshvatljivo iritantnog komentatora SportKluba. Donio sam sljedeću odluku – nema teoretske šanse da trpim toga tipa ni sekunde. Ikada. Više. Ma mogu prenositi sve utakmice do kraja svijeta, radije ću sjediti gol na buri i gledati HNL, nego slušati toliko preseravanje. Da, toliko je loš.

TORONTO RAPTORS (43-39)

PRVIH 5: Calderon, DeRozan, Turkoglu, Bargnani, Bosh
5 ZA KRAJ: Calderon, Jack, Turkoglu, Bargnani, Bosh

Od dolaska na čelo Raptorsa, Brian Colangelo stvorio je solidnu momčad. Doduše, nije nam baš jasno koji mu je cilj, ali brojke govore same za sebe. U svojoj prvoj sezoni kao GM, posložio je roster koji je preko noći sa dna Toronto digao do playoffa, što je rezultiralo i onom nesretnom nagradom Samu Mitchellu za trenera godine (najočitiji primjer da je najvažnije biti u pravo vrijeme na pravom mjestu).

Uglavnom, Raptorsi su bili očajni, pa su naglo postali dobri, i odjednom su svi pomislili da su napravili sjajan posao. Međutim, sa dna nemaš kamo nego prema gore, problem je onaj sljedeći korak. A on nikako da stigne. Uslijedila je još jedna alibi sezona sa nastupom u playoffu, da bi se lani stvari opet skoro raspale. Mitchell je konačno dobio nogu, trener je postao pomoćnik Jay Triano, ali to su ionako manje bitne stvari.

Bog i batina ove franšize je Colangelo. On dovodi igrače i on je zaslužan za roster koji nije u stanju braniti se, koji godinama nema poštenog centra za zatvoriti reket, te gomilu šutera koji nisu u stanju sami sebi kreirati šut. Colangelo očito želi u isto vrijeme momčad koja je atraktivna i koja može zabijati, poput nekada njegovih Sunsa, te momčad koja će imati štih europske košarke, dobre šutere, solidnu obranu i požrtvovne timske igrače.

Da bi uspio moraš biti svoj, a Raptorsi definitivno nisu svoji. Dok se traže, možda bi mogli iskoristiti to što imaju roster poprilično dobro složen za igru u jednom smjeru. Ako ih vidite da igraju pozicionu košarku, odmah ćete znati da su i dalje izgubljeni, te da im je promakla činjenica kako su ekipa za trku i tranziciju.

Prvo, Calderon opet ima pravu zamjenu, Jarrett Jack donosi opciju da ga više odmaraju, samim time i više umaraju. Kao što su to radili dok je u klubu bio Ford. Jose je dobar košarkaš, ali 28 minuta njega i 20 minuta Jacka u punom pogonu, su u zbroju uvijek bolji od 38 minuta njega na parama, i još 10 minuta Ukića ili tko je već lani bio back-up play. Već tu se dižu kao momčad, posebice obrambeno, jer Jack je jedini Raptor koji igra u oba smjera. U biti, njegova upornost i muda bit će važni i za dvojku.

Naime, odlaskom Parkera nastala je rupa (a i Parker je lani pod pritiskom godina od solidng all-round beka za popuniti petorku postao tek veteran za epizodne uloge) koju će kada bude najvažnije popunjavati upravo Jack, dok će priliku da se dokažu dobiti i mladi. DeRozan još uvijek igra kao klinac, ali potencijal da postane vrhunski strijelac je ogroman, samim time minutaža mu je garantirana. Treba vidjeti što može i Marco Belinelli, koji će u najgorem slučaju barem biti tricaš s klupe, te iz Dallasa pristigli Antoine Wright, još uvijek nedefinirane uloge i bez izrazite kvalitete (šuter nije, kao stoper upitan, kao strijelac neučinkovit).

Očito nisu sigurni koliko ova trojka može pružiti, te su nagomilali još bekova, čisto da se nađu. Sonny Weems je atleta koja donosi energiju (nešto što Raptorsima itekako treba), fizikalije i snagu, ali čovjek ne može spojiti dva šuta za redom niti u vlastitom dvorištu. Quincy Douby je šuter u tijelu playa, ali bez combo vrijednosti – nema kvalitete za playa, niti za strijelca. Dakle, striktno igrač za trash time.

Rupa na dvojki ih očito brine, ali kombinacija Calderona, Jacka i Turkoglua trebala bi biti dovoljna da to pokrije. Hedo će ovdje imati dozvolu da šutira koliko hoće, što će mu automatski umanjiti vrijednost. U Orlandu on je praktički bio prva 1 na 5 opcija. Ovdje lopte idu na Bosha, a Calderon je taj koji vrti sve akcije. Jack će, obzirom na to koliko će vrijediti ekipi, bez pardona uzimati sebi za pravo da sudjeluje u napadu više nego treba. Što Hedu ostavlja u pasivnijoj ulozi, ma koliko u klubu željeli da se igra vrti oko njega kao što je slučaj bio u Orlandu.

Mislim, valjda im je to bila namjera kada su mu dali ugovor od 10 milja godišnje? Ili su svjesno preplatili epizodistu? Odgovor je samo jedan – Colangelo očajnički pokušava zadržati Bosha u klubu, te se nada da bi povratak u playoff, makar opet kao potpunih prolaznika, trebao uvjeriti Bosha da produži ugovor. Ali, zadržimo se malo na ovoj logici, ne čini li vam se da je cijeli koncept potpuno promašen?

Bosh je premekan igrač da bi nosio momčad do velikih rezultata. Svima nam je jasno da se radi o talentu koji bi, kao što je to bio slučaj sa Gasolom, bio sjajan drugi igrač i vrhunski dodatak pravoj momčadi spremnoj za idući korak. Jer, ako ostane u Torontu, sve što ga čeka su i dalje porazi u svakoj važnijoj utakmici. Calderon i Turkoglu su ipak samo solidni igrači, nikako desne ruke u pohodu na naslov. Pomladak, čak i ako se razvije iznad svih očekivanja, i dalje ostaje obrambeno limitiran, dakle opet bi trebalo preslagivati roster.

Obrana će puštati na sve strane, posebice na krilima. Hedo je loš obrambeni igrač, ali će bar donekle stvar držati u egalu svojim učinkom u napadu. Bargnani neće, on će uvijek ostati meka ruka koja ne skače i ne čuva reket. A kako je ovdje praktički prisiljen igrati centra, to nije dobra vijest. U idealnom svijetu, Bargnani bi bio četvorka sa klupe za razvući reket. U ovoj našoj dimenziji on je preplaćeni WNBA košarkaš od kojega se već tri sezone očekuje da postane nositelj. Pa zar tri godine promatranja nisu dovoljne da skužiš da je čovjek to što jeste? Nada stvarno umire posljednja.

Jadni Bosh, briljantan na visokom postu, sa mekom rukom i sjajnom tehnikom, prisiljen je gurati se pod košem, iako je kontakt očito dio igre koji mu baš ne odgovara. Pogotovo stoga jer od njega traže da zabija, bude prva opcija, a u i isto vrijeme i prvi šljaker, fajter, skakač i bloker. Malo previše.

Kao partner vratio mu se Nesterović, ali ovo nije Rašo od prije dvije sezone kada je čak i držao reket Raptorsa koliko-toliko solidnim. Ovo je veteran za par dobrih minuta sa klupe. Koje postaju nebitne kada nemaš iza koga ući. Colangelo je doveo još dva igrača za rotaciju, što je pohvalno, recimo lani su pod košem praktički uz Bosha (Bargnania neću ni spominjati kao unutarnjeg igrača) imali još samo vrijednog Krisa Humphriesa. Sada su to još Amir Johnson, atleta bez košarkaške vještine stigao iz Detroita (preko Milwaukeea, i to za Ukića, mislim ako te se trejda nakon dva treninga za Roka, to sve govori), te skakač i hvatač za prepone Reggie Evans.

Rotiranje ovih visokih momčadi ne daje nikakvu novu dimenziju. Igrati sa Evansom ili Nesterovićem ne znači ništa, imat ćeš bolji skok i obranu, ali i dalje ćeš gubiti. Raptorsi imaju samo jednu opciju. Umjesto da se trude biti novi Sunsi, ili nekakva super talentirana euroligaška ekipa koja rotira 10 podjednakih (podjednako osrednjih) igrača, oni jednostavno trebaju okružiti Bosha sa 4 tricaša. I glumiti mini Orlando. Doduše, jedina sličnost sa Orlandom je Hedo. Obrana im nije ni blizu, Bargnani nije ubojica kao Lewis, Bosh sigurno nije temelj i stup momčadi od kojega sve polazi kao što je to Dwight. Usporedba je smiješna. Ali to im je i jedina nada.

UTAH JAZZ (46-36)

PRVIH 5: Williams, Brewer, Kirilenko, Boozer, Okur
5 ZA KRAJ: Williams, Korver, Kirilenko, Millsap, Okur

Dok je Deron Williams tu, ne moraju se bojati za playoff. Slična priča kao i sa Paulom, čudo koliko su im karijere isprepletene. Uglavnom, kada ti je lider jedan od 10 najboljih igrača lige ne moraš se previše brinuti. Jerry Sloan je trener, i znat će podijeliti minute tako da ekipa ne pati, ali i tako da se Williams ne preforsira. Trener koji ima karakter i za kakvoga bi Paul, Wade ili Lebron ubili. Što ima u Jerryu da stvara ovakve playeve ne znam, ali kada gledaš u prošlost, tko bi normalan prognozirao da će Stockton postati legenda, a Williams automatski all-star?

Uglavnom, napad će zabiti dovoljno, iz rotacije će se izvući maksimum. Ali čak ni Sloan ne može ovu ekipu natjerati da igra poštenu obranu. Ponekad se čini da Sloan više nije što je bio, neki potezi te u najmanju ruku iznenade. A onda pogledaš malo bolje, vidiš tu hrpu mekih, sporih bijelaca i shvatiš da čovjek kao i uvijek izvlači maksimum iz toga što ima, ni jednog trenutka ne riskirajući budućnost zbog trenutnog uspjeha.

Utah će vrlo skoro biti u prilici za novi facelift i promjene, a do tada će ostati konkurentni. I to je sve što oni žele, ponuditi navijačima dovoljno dobar proizvod, a ne samo nadu. Doduše, zadnjih godina su čak i malo previše riskirali sa trošenjem novca, još od dana Howarda Eisleya i Shandona Andersona, pa sa Kirilenkom, danas sa Okurom i Korverom. Kao da se boje da će čak i prosječan igrač pobjeći iz države Mormona ako ga ne preplate (što je, bojim se, i istina).

Tko zna, možda čak iskoriste i eventualni pad Nuggetsa (zbog ozljeda), ili Blazersa (zbog kemije), pa ugodno iznenade, ali recimo da su sigurni u donjem dijelu ždrijeba. Ozbiljnije zaprijetiti prvim favoritima ne mogu zbog propusne obrane, ali većih odstupanja od solidnosti na koju su nas navikli neće biti. Posebice doma, naravno, jer ovako spora postava teško može na strani doći do pobjede.

Znači, D Will će imati sjajnu sezonu. Ono, sezonu nakon koje će postati još nejasnije (barem nama koji nismo fanovi Jazza ili Hornetsa) tko je bolji, on ili Paul. U Priceu imaju solidnu veteransku zamjenu, rookie Maynor također može pomoći. Drugi bek je Ronnie Brewer, stoper u ovoj postavi, solidan slasher ali ipak rupa u napadu. Od njegove energije puno bolje bi im sjeo netko tko može zabiti par trica. Uostalom, zato Korver usprkos obrambenim nedostatcima i dobija toliku minutažu na dvojki, njegov šut i mirna ruka, posebice u završnicama, vrijede zlata.

C.J. Miles jedan je u nizu igrača nagrađenih dobrim ugovorom jer nema ništa protiv Salt Lake Citya, inače košarkaš bez mirisa i okusa, koji će barem dva mjeseca biti van parketa zbog ozljede. Stoga su posegnuli za Wesom Matthewsom, bekom idealnih predispozicija, koji nedraftiran stiže nakon 4 godina sveučilišta. Recimo to ovako – da je Cibona dovela njega, sada bi pričali o novom Andersonu. Po svim brojkama, radi se o kompletnom igraču, pravom visokom beku, kojem je osnovna zamjerka nedostatak eksplozivnosti i fizikalija. Ali koji bi sve mogao nadoknaditi all-round solidnošću.

Još jedna zanimljivost – i on je poput Brewera sin bivšeg NBA veterana, dakle za ozbiljan pristup ne moraju se brinuti. Moguće iznenađenje sezone, te još jedan igrač kojega će vrlo vjerovatno uskoro preplatiti. Na trojki je Kirilenko, sa novom frizurom, nešto više mišića, ali i dalje sa istom igrom. Puno dobre statistike, malo bitnih koševa i jedna čudna uloga na parketu. Najveći ugovor, a u biti nevažan igrač – da, AK-47 jedan je od rijetkih koji ovdje igra obranu i blokira, ali to bi možda više do izražaja došlo u niskoj postavi, koju Sloan ne preferira.

Korver će uskakati kao zamjena, Miles također, možda i Brewer pokaže li se Matthews stvarno dobrim. Ali zbog ozljede Matta Harpringa tu su najtanji, pitanje je hoće li i ovako jedva pokretni veteran nakon oporavka moći pomoći. Obzirom na Kirilenkovu krhkost, tu bi im mogla biti ahilova peta, stoga ne čudi što Sloan čak eksperimentira sa postavom u kojoj zajedno igraju Okur, Millsap i Boozer.

Ultimativna ironija vezana uz Jazz krije se upravo u njihovoj unutarnjoj liniji. Tu su najjači (brojem i učinkom), ali i najslabiji (mišićima). Imaju rotaciju koja može iznerediti svakoga, Okur tricama, Boozer post igrom, Millsap skokovima u napadu, ali koja u obrani ne može blokirati nikoga. Millsap je presitan, Okur prespor, Boozer premekan. Fesenko i Koufus su simpatični tipovi koje je sigurno gušt imati na klupi kao dodavače ručnika, ali od njihovih fizikalija teško da će ikada biti koristi u NBA.

Na kraju se sve svodi na Williamsa. On je lider, ujedno i glavni podizač energije. Korver i Okur šutom će razvlačiti obrane, tako da Boozer ili Millsap zajedno sa Williamsom mogu raditi što hoće u reketu. Samo, to bi bilo to. Ovu sezonu bitnijom može učiniti samo jedno – pravi potez sa Boozerovim ugovorom. Naime, ako odšeta na ljeto, a hoće, opet neće imati dovoljno prostora na salary capu za dovesti pravo pojačanje. Njihovo vrijeme dolazi tek za godinu dana, kada se riješe Kirilenka i Okura, te dobiju šansu Williamsa okružiti boljim suigračima.

Stoga je Boozer sada bitniji radi eventualne zamjene za igrača koji momčadi može donijeti nešto novo, bilo kontrolu reketa, bilo 20 poena iz vana svaku večer, čisto da se razbije ova monotonija u koju su upali, i koju su protivnici odavno pročitali. Neće automatski postati izazivači, ali će barem to čekanje do slaganja nove jezgre biti zanimljivije. Da ne govorim da će odlaskom Boozera Millsap opet postati double-double stroj, te da će stanje u svlačionici postati zdravije. Mislim, mogu oni biti profesionalci, i može Carlos biti sjajan košarkaš, ali vagina je od čovjeka. A znamo kako vagine utječu na odnose među muškarcima.

8

Sedam dana do početka sezone, nema vremena za odmor. Fantasy draft je iza nas, a samim time i ogromna napetost (toliko sam bio izbezumljen da i dalje mislim da je ‘el classico’ bio ovaj vikend). Gle, nije lako dočekati trenutak nakon kojega život više neće biti isti. Jebiga, ako izabereš šugavu ekipu, idućih pola godine imat ćeš gorak okus u ustima svaki puta kada pogledaš roster na stranicama lige. Znači, svako jutro u ustima uz smrad još i gorčina.

Srećom, sve je pod kontrolom. Momčad je solidna i konkurentna, sam draft je bio fantastično iskustvo usprkos paranoičnom uzbuđenju (u jednom trenutku doslovno me nekoliko sekudi dijelilo od automatskog draftiranja Roka Ukića, koji se slučajno našao na vrhu liste, što bi vjerovatno rezultiralo okončanjem moga života skokom sa mosta doktora Franja Pikule Tuđmana). Savršeni vikend zaokružila je pobjeda Šibenika nad Hajdukom, tim smješnim klubom koji u susretu sa dalmatinskom braćom pomisli da je Dinamo, i da će protivnik odmah skinuti gaće, nagnuti se preko korner zastavice i dati im da ga naguze bez borbe. E moj Hajduče, ti bi samo da se jebeš u čmar.

Nego, na stranu analnosti. Idemo mi na pravi sport, i da, hvatajte se vi za glavu koliko hoćete, opet riječ-dvije o baseballu. Sinoć sam bio spreman svoj roh-bau stan staviti na pobjedu Angelsa, nema šanse da tako dobra ekipa izgubi tri za redom od Yankeesa koji djeluju moćno, ali nisu neranjivi. Govorim Kumu – stavi pare na Angelse, sigurna lova. Uglavnom, dignem se jutros, u sedam je snimka na ESPN-u, Bog ga blagoslovio. Volim taj program.

I puf, nisi se okrenuo, tri home-runa Yankeesa, 3-0. Glavna nada Angelsa, pitcher Weaver, nije bacao slabo, ali udarači Yankeesa uredno su lopte slali preko ograde. Sreća eto što se ne kladim nego vikendom i što Kum nije uplatio listić jer je eto zaboravio na koga sam rekao da se kladi (po defaultu njemu svaka engleska riječ zvuči isto), prcao bi me barem do Nove Godine. ”Jebo te baseball”, već ga čujem, ”šteta što ga nema više u ponudi, mogao si lovu dizat”.

I onda, drama. Angelsi polude, pitcheri Yankeesa konačno malo popuste (znali smo da imaju močne udarače, ali da će ovako dobro bacati nitko nije mogao pretpostaviti), i eto Angelsa na 3-3, a onda i vodstvo. 4-3. Ludnica. Ljudi, baseball je zakon totalni! Izjednačenje na 4-4, pa produžetak, odnosno dodatne dvije devetine, i na kraju – pobjeda Angelsa. I to opet skoro sa zadnjom loptom, nevjerovatno. U ovih desetak tekmi MLB playoffa što sam gledao još nisam vidio utakmicu koja se riješavala bez šokova. Šteta što se sezona završava, ovo je izgleda idealan sport za zimsku lijenost. Ljeto je nekako preaktivno doba da bi proveo vrijeme pred monolitom gledajući sport koji zahtijeva totalnu tupost osjetila. Zima i baseball, kakav par.

INDIANA PACERS (42-40)

PRVIH 5: Ford, Rush, Granger, Murphy, Foster
5 ZA KRAJ: Ford, Dunleavy, Granger, Murphy, Hibbert

Mogu li Pacersi iskoristiti slabosti protivnika i ove godine se ušuljati u playoff? Pa svakako imaju šanse. Bez obzira što su ostali bez osiguranja ozljedama sklonom T.J. Fordu, što im je obrana i dalje jednako propusna, Pacersi barem imaju jednu prednost o kojoj druge momčadi mogu sanjati. Imaju identitet.

Ovo je momčad koja puno prima, ali koja puno i zabija. Ekipa složena oko vanjskog šuta svjesna da onaj tko živi od trice od nje i umire. Ali Jim O’Brien i Larry Bird vrlo dobro znaju da je u ovome trenutku i sa ovakvim rosterom, samo vanjski šut ono što ih drži u igri. I nema smisla pokušavati nešto novo, barem dok ne dođu u situaciju da nešto promijene. Dakle, treba čekati do 2011-e, kada ističu ugovori Dunleavyu i Murphyu, te konačno Tinsleyu i Fosteru.

Do tada morat će se zadovoljiti ovom solidnom ekipom. Danny Granger je izrastao u zvijer koja u fantasy svijetu kotira bolje od jednog Bryanta. Naravno, stvarnost kaže da je u pitanju sjajan all-round igrač, ali igrač koji troši ogromnu količinu lopti, a da još ne znamo definitivno radi li se o franchise playeru ili sjajnoj drugoj banani. Kako god, on je budućnost kluba.

Uz borbu za playoff, još jedan cilj ove sezone trebao bi biti i razvoj lanjskih rookiea Rusha i Hibberta, te vidjeti koliko mogu ovogodišnje prinove, Hansbrough i Price. Dunleavy junior i dalje je out, pitanje je kakav će biti kada se vrati nakon još jedne operacije koljena, te su Rushu vrata petorke širom otvorena. Radi se o dvojki ala Brandon Roy, dakle igraču koji ne fascinira svojim atletskim sposobnostima i fizikalijama, već igraču solidnih fundamenata koji igra glavom, i to u oba smjera.

Hibbert je pak rijetka petica sa osjećajem za igru. Ni njegove fizikalije nisu za NBA action, ali igra leđima i povratni pasovi su ono što donosi momčadi. Doda li na ovu visinu i talent barem solidan šut sa poludistance, mogao bi biti startni centar za budućnost. Ovogodišnji novaci su ipak nešto slabijeg potencijala, ali karakterni tipovi koji bi dugo godina mogli biti back-up opcije pod košem, odnosno na jedinici.

Naravno, za ući u playoff njihovo školovanje bit će važno, ali ne i presudno. T.J. Ford morat će ostati zdrav jer bez Jaretta Jacka, O’Brien si više ne može dopustiti luksuz da rotira playeve. Nakon Forda, pad u kvaliteti je očit. Watson je još uvijek solidan back-up, ali s godinama njegova obrana i šut ne postaju bolji. Price je na UConnu dokazao da je solidan play, ono, pravi playmaker koji će zabiti samo kada ostane sam a ostalo vrijeme zadovoljit će se vrteći pick ‘n’ roll. Uglavnom, još jedan solidan građanin za Indianapolis, kao što je uzoran i sada tek četvrti play Travis Diener, potvrđeno slabija verzija Stevea Blakea (još se pokušava utvrditi da li je barem bolji od Dana Dickaua).

Ako me pitate gdje je Jamal Tinsley, iskreno – nemam pojma. Čovjek se nešto spominjao kao opcija za Knickse, ali očito je da su NBA klubovi sve rijeđe spremni riskirati sa problematičnim tipovima, pogotovo ako se radi o prosječnim košarkašima. Uglavnom, na jedinici opcija ima a i to dovoljno govori koliko je Bird u panici zbog činjenice da je T.J. Ford lani odigrao čak 74 utakmice. Po logici stvari, ove godine trebao bi ostati znatno ispod tog broja.

Uz Forda, u lanjskoj formi moraju ostati i Granger i Murphy. Ni u jedno ni drugo ne treba sumnjati, jer O’Brienov sistem postoji za ljude poput njih. Kažem, možda bi Granger bio još bolji da je uz njega jedan rasni suigrač, ovako ponekad djeluje kao poludjeli revolveraš. Šteta što je Dunleavy ozljeđen, njegovo prisustvo na terenu donekle ga je držalo pod kontrolom. Murphy je pak čudo, njegova lanjska sezona je nešto neviđeno. Čovjek je bio možda najbolji tricaš lige, uz to što je bio drugi skakač. Kombinacija kojoj se nitko nikada nije približio. Četvorke koje razvlače reket obično ne igraju previše minuta, a ako i igraju, onda su to likovi poput Rasharda Lewisa koji nisu rasni skakači. Murphy je pak s jedne strane postao ubojica iz vana, a s druge je ostao neumorni skakač u obrani.

Klupa bez Dunleavya skoro pa ne postoji. Doduše, pod košem imaju fajtere Fostera i Hansbrougha, ali bokovi baš ne ulijevaju povjerenje. Dahntay Jones nema ni pola Rushova talenta, ali ima iza sebe solidnu sezonu u Nuggetsima, gdje je zaradio naziv stopera. Luther Head solidan je šuter, ali ovisan o pravoj situaciji i pravovremenoj lopti. Međutim, klasa poput Dunleavya, dakle igrač koji može pokriti više pozicija i nešto kreirati, ono je što im treba kako bi imali potrebnu širinu.

Uglavnom, trojac Ford – Murphy – Granger bit će ključ uspjeha Pacersa. Budu li zdravi i nastave li s lanjskim igrama, O’Brien ima realne šanse da opet vidi playoff. Pridruže li im se na tom putu Hibbert i Rush, a za ovoga drugoga sam skoro pa uvjeren da hoće, te dobiju li negdje kroz sezonu iskru sa klupe u vidu Dunleavya, na najboljem su putu da udare dodatni temelj budućnosti koja nakon dugo godina opet izgleda pozitivno. Post-artestkalipsa je završila.

OKLAHOMA CITY THUNDER (44-38)

PRVIH 5: Westbrook, Harden, Durant, Green, Krstić
5 ZA KRAJ: Westbrook, Sefolosha, Durant, Green, Collison

Prognozirati 44 pobjede momčadi koja se tek počela slagati i kojoj glavni igrači imaju u prosjeku malo više od 21 godinu ne ćini se baš mudrim potezom. Samo, je ne mogu nikako protiv činjenice da je jedan od tih igrača Kevin Durant, momak koji bi već ove sezone mogao zabijati preko 30 koševa i biti prvi strijelac lige. Ne mogu zanemariti da ova momčad ima karakter i volju za igrati obranu kakva se rijetko sreće, te da kemija između igrača i trenera im Scotta Brooksa funkcionira savršeno.

Lani sam gledao Thunder kao malo koju momčad, gotovo pa sve utakmice nakon all-stara. Vidio sam mnogo mana, posebice u napadu i obrani reketa, ali i fanatičnu požrtvovnost na obje strane terena za koju su najzaslužnija bila dva beka – neumorni Russell Westbrook, te iz Chicaga pristigli Thabo Sefolosha, koji je najozbiljnije istaknuo kandidaturu za novoga Bowena.

Znači, moja računica je jednostavna. Tu je sjajan trener koji očito zna kako ovim klincima objasniti da bez rada nema rezultata. Tu je i fantastičan pojedinac protiv kojega nema obrane, koji poput Tracy McGradya početkom desetljeća djeluje ne samo nezaustavljivo, nego kao netko tko se igra košarke i dominira bez vidljivog napora.

Zatim, tu je i playmaker sa potencijalom da bude all-round monstrum poptu Ronda (uostalom, Westbrook je lani uvjerljivo bio najbolji skakač u napadu među bekovima, sa više od dva skoka po tekmi za koja bi neki centri ubili, a ima 190 cm), ali i nezustavljiv u ulazima poput Rosea. Dodaj ovim temeljima solidnu rotaciju, posebice za potrebe obrane i posebice na vanjskim pozicijama, i imaš momčad pred kojom je budućnost. A budućnost je sada.

Jedna prava petica dijeli Thunder od ozbiljnog uvažavanja. Ovako svi mogu reći da su još mladi i bez rotacije pod košem. Ali budite upozoreni. Durant i ekipa su spremni. Nego, da ne bi ja ispao totalno zaluđen njihovim potencijalom, posebice budućnošću Brooksa, Westbrooka i Duranta, da spomenem i neke loše stvari.

Prvo, ni Kevin ni Russell još ne znaju razliku između dobrog i lošeg šuta. Još uvijek su više oslonjeni na svoje neviđene fizikalije i federe u nogama, a manje na igru glavom. Ali neka Westbrook malo bolje počne vrtiti pick ‘n’ roll, neka se Durant malo više počne postavljati u pozicije sa strane reketa, umjesto da uvijek loptu prima licem prema košu, i protivnici neće moći braniti jedno i drugo.

Sefoloshina obrana je sjajna, ali napadački je limitiran čak i više nego je to bio Bowen. Stoga su i draftirali Jamesa Hardena, nadajući se da u njemu možda dobiju svoga visokog beka Roy/Rush profila. Harden bi mogao biti fantastičan dodatak za napad, igrač koji ne mora imati loptu da bi bio koristan, ali koji će zabiti otvoreni šut te iskoristiti rupe u obrani za ulaz pod koš. Samo, obrambeno teško da može pružiti igre u rangu Sefoloshe, što bi moglo narušiti balans koji je momčad lani postigla.

Brooks će svakako imati prilike probati obojicu, pa čak i Kylea Weavera, trećeg pretendenta na ulogu startne dvojke. Weaver je kombinacija ove dvojice, bolji od Thabe u napadu, bolji od Hardena u obrani, ali i slabiji u oba smjera od njihovih boljih strana. Solidan back-up koji će dobiti dovoljno minuta obzirom da je Thabo i prva zamjena Durantu na krilu.

Dakle, vanjska linija je posložena. Možda malo previše riskiraju sa Shaunom Livingstonom, čovjek je ipak nakon što je rasturio koljeno dvije godine skoro pa opet učio hodati, da bi sada odjednom bio praktički jedina back-up opcija na jedinici. Kevina Oliea nećemo računati, jer taj veteran kao i uvijek služi samo za to da netko sigurno prenese loptu preko centra. Bude li Livingston zdrav cijelu sezonu, 15-ak minuta iza Westbrooka ne bi mu trebali predstavljati problem. Čak im daje i opcije da se igraju sa rotacijom, Livingston može igrati i trojku, ali mislim da bi Brooks sve te opcije rado zamijenio za stabilnog veterana na klupi.

Pod košem su ranjivi. I to je blago rečeno, jer Thunder nije skakački močna momčad. Durant je preslab da bi Brooks iti pokušao igrati sa niskom postavom u kojoj bi Durantula igrala četvorku. Ogroman plus im je što su svi atlete, ali mogu Westbrook, Durant i Thabo skakati iznad prosjeka za svoje pozicije koliko hoće – pod košem nema čovjek koji će vladati makar na nekoliko minuta.

Kada se ta njihova sjajna dugoruka prva linija obrane probije, protivnika uglavnom dočekaju spori i tromi veterani kao Krstić, Collison, te od ove sezone i Ethan Thomas. Nigdje opasnosti od blokade. Collison je sjajan igrač, ali za ulogu sa klupe. Dokazani pobjednik sa Kansasa u ovim godinama savršen bi bio za ulogu prvog visokog u momčadi koja se bori za naslov. Kao starteru, njegov učinak je mizeran.

Krstić je odlična opcija u napadu, njegova meka ruka omogućuje im da vrte pick ‘n’ pop u trenutcima kada se Durant odmara. Uglavnom, ova dvojica pod košem ne nude sigurnost, ali barem su nekakva opcija. Nažalost, po meni je najveći problem ove momčadi moj ljubimac Jeff Green.

Čovjek je na Georgetownu bio sjajan, ali prilikom dolaska u NBA strahovi oko pozicije pokazali su se opravdanima. Green je bio novi Lamar Odom, talent negdje između trojke i četvorke, ali koji je pored Duranta bio osuđen striktno na ulogu pod košem. Da ga u klubu koriste kao što Lakersi koriste Odoma, sa klupe i kao skakača, puno bi optimističnije vidio njegovu budućnost u ligi.

Međutim, Green ovdje djeluje poput nekog bezveznog bijelog tricaša. U obrani pomaže u zoni svojim dugim rukama, ali nema dovoljno moći da izgura jače četvorke jedan na jedan, što je sve donekle očekivano. Ali u napadu se doslovno sveo na šutera iz vana, nigdje ni traga igri sa vrha reketa, što je tragedija obzirom da je čovjek sjajan asistent. Nigdje ni traga ulazu, što je šteta jer je čovjek sposoban driblingom slomiti sporije i više igrače. Najgore od svega, zbog toga stalnog ispaljivanja trica, nigdje ni traga ofenzivnom skoku, što je glavna odlika prave četvorke. Što Green nikako nije.

Koliko god Greenova pokretljivost i mladost fino sjeda u ovu obranu i ovu postavu, u napadu je često višak, čak i smetnja. Sad, možda je problem u tome što vjerujem da čovjek može više i da bi mu neka momčad puno više odgovarala. Možda on u ovoj ekipi i ne treba biti ništa više od tricaša sposobnog odigrati pravi pas nakon skoka u obrani. Ova sezona bi trebala potvrditi koja je verzija točna, da li je Jeff ugušeni all-round talent, ili osrednji igrač koji će jedva nuditi dovoljno za minute koje dobiva.

Znači, uz neiskustvo i nedostatak rasnog visokog igrača, makar nekoga tipa Camby ili Chandler tko bi gomilao skokove i blokade, osuđeni su na momčad sklonu kontrama i polukontrama. Ako se pokaže da je Durant dovoljan za igrati na postavljeni napad, te ako stvarno uđu u playoff, onda ćemo i ubuduće gledati 4 all-round atlete i jednog visokog kako nakon ukradene loptu jure parketom.

Samo, ako si ovoliko tanak pod košem, te ako ti se cijela obrana zasniva na vanjskoj liniji i zoni, bez stopera u reketu, u ligi kao što je NBA visiš o tankoj niti. Ako si u napadu toliko ovisan o individualcima, te ako je nabolje što ostali nude tek šut iz vana, bez prave opcije u reketu, protivnik će imati puno veće šanse da te zaustavi. Stoga oprez prilikom očekivanja od Thundera. Ja optimizam baziram na osjećajima i činjenica da većina ekipa u ligi nema ovakvu kemiju. Ali 59 poraza lani nisu slučajni. Previše je tu još rupa na obje strane terena da bi Durant i društvo bili sigurna oklada. Samo, što možeš kada su svojom mladošću tako atraktivni, da bi se osjećaj kao seronja da ih ne vidim u najboljem mogućem izdanju, odnosno da ne očekujem kako će pozitivne strane nadmašiti one loše.

9

Bit će ovo jedna duga, vesela sezona. Naime, prvo se Stern odbio dogovarati s dugogodišnjim sudcima, te su stigli zamjenski štrajkbrejkeri sakupljeni sa svih strana. Dok se igrači i treneri uglavnom žale (pogotovo ovi koje čeka gubitnička sezona), dojam je kako nas fanove stvar previše i ne zabrinjava. Ili mislimo da stari sudci i nisu bili toliko dobri, te da ova promjena neće previše utjecati na igru, ili se trudimo ne misliti o tome, da ne narušimo meditativni stav prema NBA.

Međutim, kada dodaš ovu vijest koja je osvanula na ESPN-u, o novom gledanju na korake, i staviš je u kontekst s novim sudcima, bojim se da bi sprdnja mogla postati važan dio ove sezone. Prevlada li cinizam, ni užitak u igri neće biti isti. Pa nije valjda da ćemo zbog recesije opet morati gledati kako se liga, taman što je opet dosegla vrhunce iz sredine 90-ih, spušta prema osrednjosti?

Kontemplirati ćemo o tome još do početka sezone, sada je na radu zadnji post za ovaj tjedan. Odbrojavanje se nastavlja u ponedjeljak, nakon burnog vikenda u kojem nas čeka draft fantasy lige. El classico, baseball playoff, novi NFL vikend nećemo ni spominjat. Nego, jel’ itko skužio da je počela Euroliga? Boli li ikoga neka stvar?

HOUSTON ROCKETS (39-43)

PRVIH 5: Brooks, Ariza, Battier, Landry, Scola
5 ZA KRAJ: Brooks, Lowry, Battier, Andersen, Scola

Obzirom da su ostali bez glavnog igrača (mislim na Minga, McGradya uopće više ne vodim kao važnoga u ovoj ekipi), lako ih je zamisliti kao momčad koja će doživjeti ogroman pad u novoj sezoni. Nakon lanjskog polufinala konferencije i iznenađujuće žilavog otpora Lakersima, Rocketsi bi tako mogli ostati ne samo bez playoffa, već i poprilično traumatizirani porazima. Samo, hoće li taj pad biti toliko grozan?

Mislim da će stvari više izgledati ovako nekako – New Orleans, Utah i Oklahoma bit će jednu ozbiljniju ozljedu važnijeg člana rotacije udaljeni od toga da ih Houston preskoči. Rick Adelman nikada nije znao vući najbolje poteze kada je najpotrebnije, ali nitko ne može osporiti činjenicu da njegove ekipe igraju sjajnu momčadsku košarku. Njegova priprema momčadi i stil igre garantiraju konkurentnost.

A nije ni da Rocketsi nemaju talenta. Lani smo se uvjerili da od četvrtog mjesta u momčadi pa naniže imaju najbolju rotaciju u ligi. Problem je u prva tri igrača. Ming i McGrady ne mogu ostati zdravi, a eksperiment Artest je vrlo brzo napušten. Sad, bez Tracya su već naučili igrati, Artestov učinak će Ariza nadoknaditi i premašiti, ali bez Minga u reketu cijelu sezonu neće biti lako, posebice u napadu.

Doduše, Scola se dokazao kao legitimna opcija, Andersen će trpati koš svojom mekom rukom kao što je to radio u Euroligi, a tu su još i sjajni Landry, stoper Hayes te lani malo korišteni tenk Dorsey. Sve su to igrači koji imaju mjesta u ligi, te koji će zajedničkim snagama Rocketse držati u igri dobar dio sezone. Hej, čak i Mensah-Bonsu ima fizikalije za pomoći, a i Brian Cook još uvijek može razvući reket tricom.

Zaboravite na rupu pod košem. Po meni puno veći problem bit će vanjska linija. Playmakerski dvojac Lowry – Brooks sjajan je mladi tandem koji briljira u slash ‘n’ kick igri, napadanju obruča te im zabijanje koševa ne predstavlja ni najmanji problem. Samo, takvi playevi imaju tendenciju da malo previše drže loptu, a ova momčad je slagana za igru u kojoj lopta i igrači konstantno kruže. Doduše, kako je upitno kakva će biti uloga McGradya, ovakvi bekovi koji mogu igrati 1 na 5 su neophodni. Netko mora riješiti tekmu kada se sve druge opcije potroše.

Na krilu su mirni, dvojac Battier – Ariza je dokazano šampionski. Malo tko ima dva ovakva stopera na rosteru, te će ta mogućnost da svih 48 minuta tekme pritiskaju najopasnijeg protivničkog vanjskog igrača biti jedno od najvažnijih im oružja. Obrambeno Rocketsi će opet biti sjajna momčad, a kvalitetna obrana, nažalost, kod većine NBA momčadi još uvijek je rijetka pojava, što Houston stavlja u dobru poziciju.

Adelman će sigurno Arizinu pokretljivost koristiti na dvojki, kako bi dodatno otežao igru protivniku, samo tada će problem napada biti još veći. Ariza, kao i Battier, igrač je koji ovisi o pravoj lopti. Ako će Brooks biti zauzet time da kopira McGradya, te ako će dobar dio lopti ići pod koš ili na vrh reketa Scoli i Andersonu koji jedini imaju potencijal biti druga opcija, pravih lopti neće biti previše.

Lani je bitnu ulogu u momčadi imao Von Wafer, klasični 1 na 5 strijelac sa klupe, koji nije imao problema sa kreiranjem vlastitog šuta, i koji je sa svojih desetak koševa svake večeri bio ona potrebna iskra sa klupe. Kako je Wafer po kratkom postupku odstranjen iz ekipe nakon što je pokazao problematičan karakter, te se skrasio ni više ni manje nego u Olympiakosu, Rocketsi ne samo da su ostali bez prvog beka-šutera, već nemaju ni drugu opciju u rotaciji.

McGrady bi u ovoj fazi karijere bio idealan kao strijelac sa klupe, sofisticiranija verzija Jerrya Stackhousea, ali kažem, bez obzira na optimistične najave, pitanje je kada i u kakvom stanju će se on uopće priključiti momčadi. A i ako se priključi, teško mi je zamisliti 20 milja po sezoni tešku zvijedu, koja još misli da je spremna i da može, kako pristaje na išta drugo osim stare, glavne uloge.

Uz Arizu, Adelman ima opciju da na vanjskim pozicijama igra sa oba playa, što zbog njihove konstitucije neće koristiti obrani, ali bi moglo biti napadački učinkovito jer obojica mogu zabiti iz vana. Također, Rocketsi se nadaju da i oba njihova rookiea mogu pomoći. Jermaine Taylor profil je igrača kakav im treba, jednodimenzionalni strijelac za 15 minuta po večeri. Ali teško je reći da u njemu imaju novog Wafera dok ga nismo vidjeli u akciji. Po onome što je pružao na sveučilištu, svi skauti se slažu da ne bi trebao imati problema za zabijanjem, ali da su mu ostali aspekti igre blago rečeno problematični.

I dok za procjenu Taylora treba čekati, poprilično sam siguran da od Chasea Budingera neće imati velike koristi. Budinger je prosječan atleta i iako je pokazao da ima dobru ruku te da zna igrati, njegova budućnost definitivno je na trojki, i to kao tricaša sa klupe koji zna odigrati pravovremeno dodavanje. Nije Luke Walton po čitanju igre, niti je Kyle Korver po šutu, ali dovoljno je solidan u oba segmenta da bude koristan igrač. Opcija njega kao strijelca na dvojki je van pameti, isto kao i povećana minutaža u bilo kojem obliku.

Već i to što Rocketsi toliko očekuju od dva osrednja rookiea koji su sa razlogom draftirani u drugom krugu, dovoljno govori koliko će ova sezona biti turbulentna. Između sjajnih obrambenih partija i večeri u kojima će se mučiti zabiti 80 koševa, Rocketsi će biti dovoljno konkurentni. Ali nedostatak napadačkih opcija na kraju balade ipak će biti prevaga. Scola, Brooks te napadački agresivniji nego ikada Battier, lani su u playoffu djelovali solidno. Kladiti se na njih tijekom 82 tekme duge sezone ipak je preoptimistično.

MIAMI HEAT (41-41)

PRVIH 5: Chalmers, Wade, Beasley, Haslem, O’Neal
5 ZA KRAJ: Chalmers, Wade, Jones, Beasley, Haslem

Znam, znam prošle godine sam rekao kako je blesav svatko tko se kladi protiv Wadea. On sam dovoljan je za momčad dovesti u playoff. Ali ovaj Miami je i dalje jednako loša ekipa. Naravno, postavlja se pitanje – ako su lani ovako loši ušli u playoff, zašto to ne bi opet?

Uopće nemam namjeru iznositi nekakve teorije urote po kojima će Wade igrati pod ručnom, čak se i odmarati u ovoj nebitnoj sezoni. Ono, nema ga smisla previše raubati kada momčad nije konkurentna, Riley će ga staviti na led da bi bio spreman za dogodine kada će imati love za dovesti Boozera, Bosha ili čak obojicu. Plus, ako budu loši imaju i veće šanse za uloviti na draftu nekoga od poprilično dobre ovogodišnje generacije.

Naravno, isto tako kao što Miami preko noći može postati momčad za prvaka, može se i potpuno raspasti ako Wade odluči da je vrijeme za promjenu sredine. Stoga, ostavimo se svih drugih prognoza, iako sam uvjeren da je ova prva realna a ova druga o Wadeovom odlasku neostvariva, te se posvetimo novoj sezoni.

Ukratko, mislim da će druge momčadi biti bolje. Chicago je solidna ekipa i ima karakter. Washington ima širinu kao malo tko na Istoku. Indiana već treću sezonu ima igru i igrače, fali im samo malo sreće. O svima njima će još biti govora, samo želim naglasiti kako ih vidim u boljoj situaciji od Miamia.

Roster Heata je jednostavno grozan. Pod košem nemaju nikoga osim dobrog, starog Haslema, čija produktivnost nije ono što je bila zbog potrebe da igra peticu, te praktički bude jedini oslonac pod košem. Jermaine O’Neal u stanju je odigrati jednu dobru tekmu tjedno, nakon čega slijede tri u kojima je nevidljiv. Ali u ovoj fazi karijere ionako više nije važna njegova oronula igra, već samo njegov ugovor.

To što su potpisali na još jednu sezonu beskorisna tijela kao što su Anthony i Magloire sve govori o njihovim ambicijama. Ta dvojica bi muku mučila zadržati mjesto u Euroligaškoj ekipi. Još bolje, pojačali su se manje talentiranim bratom Briana Scalabrinea, Shavlikom Randolphom, čija NBA karijera je veći misterij od smrti Laure Palmer.

Jedina nada im je kako će Michael Beasley odigrati nešto bolju sezonu nego lani, odnosno da će barem rasteretiti Wadea potrebe da sve radi sam. Beasleyev talent za zabijanje i dalje ostaje neupitan, ali mi nije jasno kako tip sa takvim odrazom i dugim rukama, nije bio u stanju za 25 minuta uhvatiti više od 5 skokova? OK, tu i tamo pokušali su igrati sa njim na trojki, ali većinu minuta ipak je dobio pod košem. Uostalom, njegova budućnost izgleda i nije pod košem, pa je to manje važno što se tiče samog Beasleya. Ali to klub ostavlja sa još većom rupom nego lani.

Kombinacija Beasley – Haslem jednostavno je preniska, i za ovu sezonu trener Spoelstra izbjegavat će je koliko bude moguće. Petica je namijenjena jednom od spomenutih oronulih tipova, Haslem je četvorka, a Beasley malo krilo. Sad, šutom i pokretljivošću on može pokriti tu poziciju. Obrana je upitna, ali obzirom da ionako nemaju bolje rješenje, nemaju što izgubiti. Mislim, James Jones tek je tricaš sa klupe, dok su Diawara i Wright za trojke ono što su Anthony i Magloire za petice. Beskorisna tijela.

Uz Beasleya, te povremenu tricašku eksploziju Jonesa i Richardsona (koji se izgleda konačno ”skrasio” u Miamiu), to je sve što imaju za podjelu minuta na malom krilu. Vanjske pozicije su u malo boljem stanju, prije svega zahvaljujući tome što Wade ima solidnog back-upa u Cooku, koji nije veliki all-round talent ali radi pritisak na obranu. Chalmers je dobro rješenje za jedinicu, možda i za ubuduće, s tim da je iza njega opet ogromna rupa.

Quinn je druga liga istok, Lucas druga liga zapad. Ono, igrači za Euroligu. Riley je toliko nezadovoljan rotacijom na jedinici da je čak u NBA vratio Carlosa Arroya, portorikanskog revolveraša, koji se lani nije uspio nametnuti niti u Macabiju.

Makni Wadea sa ovog rostera i imaš ekipu koja bi teško uhvatila 10 pobjeda. Čak ni Dwyane, usprkos svom talentu, teško da može imati više od 40 savršenih večeri u kojima će ih odvesti do pobjede. OK, lani ih je imao, znam. Tip je svemoguć, jedan od najvećih ikada. Ali lani je isto tako odigrao najveći broj tekmi u karijeri.

I iako je proveo cijelo ljeto u radu sa guruom fizičke pripreme sportaša, Timom Groverom, dovoljno je da se samo malo vrati prijašnjim godinama, da umjesto lanjskih 79 odigra brojku bližu prosjeku od 63 tekme, i Miamiu neće pomoći ni sav napredak koji pokažu Beasley i Chalmers.

A kada su ti drugi i treći igrač tek zakoračili u profesionalni život, i kada uz to jedan od njih i dalje ima problema sa travom uzrokovanom paranojom (što drugo može biti razlog da se dokazani pušač biljke javi na psihijatriju?), to baš i nisu neki temelji za osloniti se.

10

Stvarno nisam mislio previše pričati u uvodu, ali jebiga, dvije stvari moram istaknuti. Je, znam da sam već dosadan sa baseballom, poznatim i pod imenom balote, ali čovječe, koje dobre tekme! Četvrta između Philliesa i Rockiesa bila je opet poslastica, i opet se doslovno sa zadnjom loptom odlučio pobjednik. Mislim, izluđuje me to kako se ljudi muče uhvatit bod kroz 7 ili 8 devetina, da bi nakon što startni pitcheri moraju vani jer više ne vide gdje bacaju od umora, sve podivljalo. I to samo zbog ulaska rezervnih pitchera koji su uglavnom druga liga, te imaju možda jednu dobru loptu (uglavnom brzu).

Prvi mi je to bilo glupo, zašto je tolika odgovornost na slabijim karikama, umjesto da glavni igrači odlučuju? Onda sam cijelu tu priču prihvatio kao bit igre. Zašto ne bi slaba karika imala odgovornost? Time je od samog početka pritisak na startera još veći, jer mora pripremiti teren i što bolju situaciju da se tekma privede kraju. Zamislite da u košarci treneri u zadnjih 3-4 minute, bez obzira kakav rezultat bio, moraju ubaciti igrače sa klupe da riješe tekmu, te da ovi prije moraju svaku minutu igrati svom snagom, kako bi napravili što bolji rezultat za zamjene. Koje nisu loši igrači, ali s razlogom nisu starteri. Ma poanta je da sam postao veći trut nego što jesam – gledam tupo u tu tekmu u kojoj se svakih 15 minuta nešto dogodi i uživam. Bolesno.

Uglavnom, ostale su 4 najbolje ekipe i nema šanse da propustim ni jedan susret konferencijskih finala. Kao novopečeni stručnjak, čak ću biti toliko slobodan da prognoziram Finale između Angelsa i Dodgersa, te naslov za Angelse. Ne znam, Yankees imaju masu sjajnih udarača, stvarno moćnu rotaciju, ali kroz sezonu ni jedan pitcher me se nije dojmio. Zbog toga biram Angelse. Što se drugog susreta tiče, momčadi su izjednačene. Imaju podjednako dobre pitchere, udarači Philliesa su trenutno u formi, pa su i tu podjednako dobri. Dodgerse biram čisto zato jer su bili sjajni cijelu sezonu, u oba smjera.

Baš sam neki dan sa Emirom komentirao kako za razliku od baseballa, ne mogu nikako gledati NFL uživo. Pauze ubijaju svaku napetost. Međutim, snimke su zakon. Ne znam koliko dugo ću izdržati u ulozi casual fana, da uopće ne gledam rezultate na netu, ali evo sinoć sam gledao snimku Dolphins – Jets bez da sam znao kako je završilo dan ranije, i uživao. U biti, football je zakon. Totalni. Onakvi preokreti kakve su odigrali u zadnjoj četvrtini, trka, razbijanje i bacanje na glavu bez promišljanja, prebolesni pasovi (stvarno, možda samo golman u hokeju donekle ima utjecaj na rezultat kao QB u footballu), to je valjda najbolje što sport može ponuditi.

I da sve ostane u USA tonu, još smo sinoć odigrali i probu fantasy drafta. Mogu vam reći, 9-i pick nije neka bajna stvar. Eh, ali bilo je zabavno i poučno. Pogotovo jer je sa skupinom Hrvata zaigralo i nekoliko Amera, od kojih je jedan uredno pitao da kojim mi to jezikom pričamo. Čak je pokušao biti i američanski uljudan, pitao je nešto o europskim igračima, ali neka budala ga je otjerala politički nekorektnim isticanjem činjenice da u Europi većina igrača ne koristi solarij. Pouka – sa Amerima samo u PC tonu.

Još da spomenem par sitnica iz predsezone. Već treću tekmu za redom Dunleavy koristi Griffina sa klupe, i ja sam siguran da mu je to plan za regularnu sezonu. Kao, mali je rookie, a sa ovim veteranima imam šanse za playoff. Pa dobro, hoće li itko toga čovjek više potjerati iz grada? Startati sa Cambyem, koji samo čeka da pobjegne iz grada, radi čega? Playoff postoji ionako samo u njegovoj glavi. Umjesto da od prve minute rookiea gurne u vatru i stvara vrijednosti za ubuduće. Dunleavy bi slobodno mogao doći trenirati u Lijepu Našu, to je taj mentalitet. Najpametniji sam, znam što radim. Iako sve govori da nije tako. Mike Vanjak.

Pistonsi i Sixersi igraju dobro u pripremama, što me samo dodatno ohrabruje u uvjerenju kako će imati loše sezone. Ekipe koje znaju što rade nemaju potrebe pobjeđivati u nebitnim tekmama, a ovim momčadima je toliko stalo da stvore nekakav identitet, kemiju, momentum, da koriste ove utakmice za ozbiljna uigravanja. A dobri stari Larry Brown već je napravio nešto slično, počeo je pritisak na zamjenske sudce, te je čak izbačen sa tekme. Dakle, prvo je okrivio Jordana što mu nije složio ekipu, sad su krivi sudci što gube. Yep, lijepo je vidjeti da se neke stvari nikad ne mijenjaju.

PHOENIX SUNS (36-46)

PRVIH 5: Nash, Richardson, Hill, Stoudemire, Frye
5 ZA KRAJ: Nash, Barbosa, Richardson, Hill, Stoudemire

Nažalost, neke se ipak mijenjaju. Nije lako pisati kako će Sunsi dobar dio sezone biti smiješna ekipa. Ipak su oni momčad koja je dala novi smisao košarci. Znam, ovo što ćemo sada reći manje-više je istina i realnost, malo iskrivljena osobnim pogledima i stavovima. Ne bih se trebao uzrujavati. Ali, što mogu kada imam osjećaj kao da Isusa pribijam na križ. Oprosti mi, Steve, ne znam što činim. Ali trebao si otići u Portland!

Što ćeš raditi ovu sezonu? Vrtiti pick ‘n’ roll sa Amareom, pa za promjenu malo pick ‘n’ pop sa Fryeom? Vraćati povratne na tricu J Richu? Loše, loše loše. Kao da situacija već time nije tragična, najgore od svega je to što ti opet nisu našli poštenu zamjenu. Možeš li ti uopće igrati 35 minuta svaku večer bez da se raspadneš?

Steve Kerr očito vjeruje da, ako dovede fizički slične igrače, možda protivnik ni ne primjeti kako ležiš na podu pored klupe. A da je onaj što glumi playa Sunsa u stvari Dan Dickau, koji ni u naponu snage nije bio više od trećeg playa, a kamoli novi Stockton. Sada ima 31 godinu i epizodu u Njemačkoj iza sebe. Recimo samo da Švabe nisu previše plakali za njim kada je odlučio vratiti se u NBA. Dragića više neću ni spominjati. Mislio sam, ako ništa bar će biti novi Udrih. Samo, Goran je toliko spor, da nije u stanju dovoljno brzo reagirati čak ni kada je sam na šutu.

Steve, izgleda da će 35 minuta biti premalo. U biti, opet sve pada na leđa Leandru, iako se milijun puta pokazalo i dokazalo kako Brasiliero briljira samo uz tebe, kao bek-šuter, nikako kao play. U Gentryevom ”7 seconds or less 2.0” napadu, koji bi vrlo lako mogli zvati ”2 seconds or less”, Barbosa je nezaustavljiv.

Run and gun koji Sunsi mogu igrati, i dalje malo tko može zaustaviti. Ali previše toga ovisi o Steveu. A Steve ima 35 godina, i lani je prvi puta u dresu Sunsa imao ispod 10 asista. Možete kriviti prvi dio godine sa Porterom koliko hoćete, ali te dvije brojke, 35 i 10 dovoljno su upozorenje.

A još nismo ni stigli do ostatka rostera. Koji je slabije nastanjen talentom nego pustinje Arizone Indijancima. Uz Nasha i Barbosu, jedini bek vrijedan spomena je J Rich. Koji je ispao totalna zbunjoza. Čovjek koji je cijelu karijeru proveo u run and gunu Warriorsa, nikada nije postao zvijezda usprkos sjajnim potezima i solidnim brojkama. Krivili smo život u gubitničkoj ekipi. Pa je prešao u Bobcatse i pod Brownom, u strogo kontroliranoj košarci, odigrao sezonu života. Kada je stigao u Sunse, svi smo pomislili – čovjek u najboljim godinama dolazi igrati igru koja mu najviše odgovara, bit će strašan. Kada ono – ništa. Ispada da je J Rich igrač koji puno bolje funkcionira u organiziranoj, sporoj košarci, gdje manje ima loptu u rukama i gdje šutira iz izrađenih akcija. Ova igra koja od njega zahtijeva all-round talent, nije za njega. Drugim riječima, J Rich je jedan osrednji košarkaš, nikako novi Joe Johnson, niti čak Raja Bell koji je barem imao svoju rolu.

Na krilu je dobri stari Grant Hill, koji život u Sunsima shvaća kao toplice. Sada je dobio mogućnost biti mentor potencijalno zanimljivom igraču, Earlu Clarku. Rookie je svestran, ali još nedefiniran. A opet, kako svih ovih godina zbog straha od poreza ova momčad gotovo da i nije pomlađivana putem drafta, Clark im je vrijedan poput dijamanta.

Jared Dudley je vrijedni šljaker, koji je razvio sasvim solinda šut iz vana, te nije osuđen igrati pod košem, već može poslužiti i kao trojka. Ali igrač je to kojemu bi puno više odgovarao nešto sporiji stil košarke. Obzirom da će Amare većinu vremena provesti na petici, Dudley i Clark, a možda čak i Hill te Richardson, morat će igrati ulogu visokog krila.

Kako se Robin Lopez ozljedio, te ga neće biti do Nove Godine (a kao da je osim velikim tijelom bio bitan), jedina dva prava visoka su Amare i Frye. Prvi ne igra obranu, drugi je mekan poput ženskastog mu imena. Ali obojica mogu trpati. Amare će imati strašnu sezonu, jer praktički jedina je prava opcija i jedini igrač u naponu snage kraj ovih veterana i osrednjih mladaca, dok će Channing udvostručiti broj koševa zahvaljujući Nashu. Jedini je problem što će ih sve zabiti sa vrha reketa. Sad, da uz to skače, blokira i igra obranu, nitko mu riječ ne bi rekao.

Žalosno je istaknuti da je jedna od rijetkih svijetlih točaka Sunsa rastrčani i energični Amundson. Mislim da isticanje njega kao igrača koji ostavlja dobar dojam sve govori. Čak i da Steve ostane na dosadašnjoj razini, sa ovakvim rosterom ni Gentryeva beskompromisna jurnjava ne može donijeti pozitivan rezultat. Ali nadajmo se da će ih bar još uvijek biti gušt gledati, te da se sve skupa neće pretvoriti u tužan i ružan kraj jedne dinastije.

(Steve, zašto nisi tražio trade? Kužim da si vjeran, to je sjajno. Kužim i da ti je tu ugodno i da vjeruješ liječničkoj ekipi. Ali mogao si otići u Portland, zamijeniti Stevea Blakea, koji je ionako tvoja ”made in China” kopija, i sa Royom uživati u ulozi koja više odgovara tvojim godinama. Kvragu, najmanje što želim je da postaneš predmet sprdnje u ovoj okrutnoj ligi. Ali, kad vidim kako te iz večeri u večer čekaju Paul, Brooks, Parker, Westbrook, ne mogu da se ne bojim za tvoje zdravlje.)

PHILADELPHIA SIXERS (38-44)

PRVIH 5: Williams, Iguodala, Young, Brand, Dalambert
5 ZA KRAJ: Iguodala, Williams, Kapono, Young, Brand

Sixerse pokušavam skužiti već par godina. I ne uspijevam. Prvo, bivši GM King složio je ovu jezgru, i preplatio Dalamberta. Ugovor Iguodali pokazao se dobrim potezom, jer je Andre izrastao u sjajnog all-round igrača. Definitivno je u rangu onih koji mogu momčad odvesti daleko, možda čak i kao prvi igrač, ali trebu mu pomoć barem još dvojice rasnih suigrača.

Ali taj Dalambertov ugovor i povjerenje koje pružaju jednom osrednjem centru koji slabo skače i sve slabije igra obranu, nisu mi jasni. Pogotovo jer je stigao novi čovjek, Stefanski, koji je odmah preplatio Eltona Branda. Sad, rano je reći da je Elton Brand gotov, ali nikakvog smisla nema dovesti igrača koji ne odgovara postojećem stilu igre, bez da se taj postojeći stil igre ne odluči promjeniti.

Drugo, Sixersi nisu nikada imali puno više od atletike na rosteru, od odlaska Korvera nemaju šutera, ali ipak su imali čovjeka koji je iz te atletike znao izvući maksimum. Andre Miller doslovno se preporodio u Sixersima, dobio je odriješene ruke i postavio ekipu na noge. Iguodala je posato bolji igrač, Young je pokazao tračak talenta, sve zato što je Miller igrao košarku života i uglavnom ih nalazio u idealnim situacijama. I onda samo tako puste svoga playa da odšeće, bez da iti pokušaju naći mu zamjenu.

Lou Williams je combo-bek, strijelac u tijelu playa. OK, takvi igrači mogu funkcionirati na parketu, dovoljan je primjer Aaron Brooks čiju sposobnost zabijanja su Rocketsi sjajno uklopili u igru. Nema sumnje da, ako itko može Williamsa naučiti da slash igra ne mora nužno završiti šutom, to je Eddie Jordan. Ali puno je tu stvari u zraku, da bi tek tako vjerovao kako će ova ekipa nastaviti gdje je stala.

Još više odgovornosti će pasti na Iguodalu, koji iako sjajan asistent i kreator, ipak treba playa kraj sebe. Evo, Joe Johnson nije ništa slabiji igrač od kada ima Bibbya kraj sebe, ali Atlanta je bolja momčad jer Joe ne mora sve sam. Do sada je taj Bibby u Sixersima bio Miller. Ali, dobro, sve im opraštam zbog povratka na stare boje i stari, prekrasni logo. Bar jedna pametna odluka.

Problem playa je najuočljviji, ali nije i jedini. Sixersi su momčad čiji glavni igrači vole trčati. Ono, Iguodala je korisniji na trojki nego na dvojki, Young pod košem nego kao malo krilo. Lani su najbolje funkcionirali upravo kada bi na parketu bili Miller te Williams kao bek-šuter, te Iggy i Young na krilima.

Sada takvu kombinaciju nemaju. Odnosno imaju, ali morat će u igru češće nego treba uvoditi Kapona. On je jedini koji donekle može odigrati ulogu strijelca iz vana, ali Jason je čisti utility guy – uvedeš ga u igru, odvrtiš mu dvije akcije, on zabije dvije trice, i nazad na klupu. Sve iznad toga je rizik. Obrambeno, Kapono je rupa koju ne možeš sakriti, ali Sixersi će mu dati dovoljno minuta jer jednostavno nemaju izbora ako misle tu i tamo začiniti napad, i trčati kako bi izvukli najviše što mogu iz najboljih igrača.

Inače će se sve svesti na ulaze Williamsa, Iguodale i Younga, dok ostali stoje. Tko će u toj situaciji vrtiti akcije za Branda? Imaju premalo vanjskih igrača, a previše solidnih pod košem. I da bi nekako uvijek na parketu imali dobru petorku, morat će većinu vremena igrati sa visokom postavom. Što će ih činiti ranjivima u današnjoj sve bržoj i nižoj košarci, te poprilično predvidljivima.

Kako dati minute Youngu na četvorci, gdje je ponekad nezaustavljiv, kada imaš Branda, odličnog Speightsa koji je već sada korisniji od Dalamberta na petici, te povratnika nakon ozljede Jasona Smitha, koji je kao rookie najavio da je žilav i koristan igrač, makar samo za igru sa vrha posta.

Rookie Jrue Holiday nije ostavio sjajan dojam na UCLA, draftiran je na račun potencijala, te očekivati pomoć od njega na vanjskim pozicijama nema smisla. On se tek treba naučiti igri. Sean Singletary je već u rookie sezoni odbačen od dva kluba, te teško da se radi o igraču koji može biti čak i treći play. Tu je i Royal Ivey, vjećna rezerva na vanjskim pozicijama samo zbog obrane. Šteta jedino što košarka nije football.

Ovakvo gomiljanje bezveznih playmakera je očiti znak da i sami nisu sigurni kako Williams može izgurati sezonu. Iako mi nije jasno, u slučaju da Lou totalno zakaže, kakva im korist od ovakvih igrača? Jedan povratnik od kojega će imati koristi je Rodney Carney, nakon epizode u Minnesoti vraća se u momčad koja ga je draftirala, te zatim otpisala. I ovaj potez pokazatelj je zbunjenosti vodećih ljudi kluba. Ali Carney zna zabiti, i može biti solidan back-up na bočnim pozicijama. Kako god, bolje je riješenje od Williea Greena, koji svih ovih godina, kod svih trenera i svih uprava, ima mjesto u momčadi, iako nikako ne kužim zašto.

Uglavnom, uz svu hrpu nejasnih poteza i ne-poteza, ima i jedan urnebesno smiješan. Ista logika koja ih je navela da u trećerazrednim igračima potraže osiguranje za poziciju playa, dovela je do toga da riješenje za Dwighta Howarda pokušaju pronaći u Primožu Brezecu. Treba li što dodati? Možda samo to da Korana Longin ima veća muda od Breze.

Postoji šansa da Jordan u kratkom roku nametne svoj stil igre, u kojem ionako uloga klasičnog playa nije važna, jer svi moraju igrati sve. Svi se moraju dodavati, kretati bez lopte, križati, protrčavati. Možda Lou bude dovoljno stabilan, možda Young konačno pokaže talent kojim bljeska već dvije sezone u punom svjetlu. Možda se Brand i Iguodala dogovore oko uloge prvog igrača, te nađu potrebnu kemiju u trci, te prije svega u dva na dva pozicionoj igri. Ali, previše je tu možda, a nigdje veterana poput Millera da nekako to pretvori u stvarnost. Trener, ma koliko dobar bio, ipak ne igra.