ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

31Dec/092

POWER RANKINGS, VOL. 3

Posted by Gee_Spot

Odbrojavanje se malo odužilo, i naravno da je došlo do promjena na vrhu. Ovaj dio liste koji nam je ostao za proći nije upitan, od broja 14 do 30 rasporedile su se iste momčadi. Koje ću odraditi u zadnja dva izdanja ovih prvih, pravih power rankingsa. Nakon trećine sezone mislim da na dnu većih promjena neće biti, ali vrh je u konstantnoj mjeni. Pa da na brzinu prođemo i njih.

1. Boston – bez obzira na niz poraza, ovo što su do sada pokazali sasvim je dovoljno da ih smatramo itekako opasnima. Ostali sličnu karakternu crtu baš i nisu pokazali, posebice Orlando (jedini od vrhunskih momčadi koji niti trenutka ove prve trećine sezone nije pokazao da misli ozbiljno). Celticsi su do sada gubili zato jer bi ih napale ozljede, ili bi forma veterana bila nešto lošija, ali čim su donekle kompletni i odmorni, u stanju su pokazati da njihov momčadski duh, obrambena energija i upornost koja je krasila šampionsku ekipu, još uvijek stanuje na njihovoj adresi. Dok je kemija tu, sposobni su za najveće stvari.

2. Cleveland – Lakerse su razbili na silu, ali Houston i Atlanta pali su na račun čiste košarkaške egzekucije. Cavsi konačno štimaju, i to štimaju tako da se minusi koje donosi Shaq jedva i primjete kraj pluseva. Bilo vam drago ili ne, ova momčad trenutno djeluje kao i onaj lanjski Cleveland koji je gazio sve pred sobom.

3. Lakers – po meni, sjajna je stvar što nisu prvi, jer to je i znak da se sezona zahuktava. Lakersi imaju previše mana da bi tek tako šetali kroz ligu, kao što su radili dobar dio sezone. Ali bez obzira na lošu klupu i beskorisnu vanjsku liniju, kad Kobe uspije naći balans s Gasolom, imaju itekako dovoljno oružja. Srećom po ostale, taj balans i dalje više dolazi sam od sebe, nego od njihove sposobnosti da ga pronađu. Plus, i prvaci su. Ali nemojmo se zavaravati, nisu takvi prvaci da na površinu izvlačimo legendarni Rudyev citat. Jebiga, nad njima uvijek visi sjena Kobeove potrebe za dominacijom, koja je u stanju narušiti kemiju. Ne mora se pojaviti, ali može.

4. Orlando – šteta talenta, Van Gundy počinje ići na živce, bla bla bla. Sve znamo. I dok ne počnu igrati obranu, dok Dwight ne krene s dominacijom pod koševima, nećemo ih ni spominjati kao ozbiljne kandidate za naslov. Pa makar doveli i Marka Pricea i Reggiea Millera u svoju tricašku eskadrilu.

5. Atlanta – sad me zanima sljedeće – hoće li, kada nakon dvije trećine sezone shvate da imaju nedostatke koje nikakva borbenost ne može nadoknaditi, pasti s razinom energije i upornosti? Ili će i dalje nastaviti igrati punom snagom, i kao momčad i kao pojedinci?

6. Denver – ok, možda sam pretjerao navlačeći tezu da imaju šanse otići do kraja ako uspiju uhvatiti prednost domaćeg terena. Jednostavno, nisu dovoljno dobri, i ma koliko Carmelo zabijao, i ma koliko Smith ludovao, nikada neće moći dovoljno dobro odigrati obranu da pokriju greške. Kojih i dalje ima previše. A i kako je ovih nekoliko tekmi pokazalo, Chauncey im je više od playa. Chauncey je trener, savjest, otac i duh sveti ove momčadi. Bez njega za kormilom, prava su run and gun banda.

7. Phoenix – hej, i dalje teško igraju protiv ozbiljnih momčadi, i dalje gaze uglavnom loše, uvijek će biti ekipa koja može igrati samo jedan stil, ali prošlo je već trećina sezona a oni ne da posustaju kvalitetom izvedbe, već su sve bolji i bolji. Izgleda da nas ona jedna klasična playoff serija sa Sunsima ne može izbjeći ove sezone. I drago mi je zbog toga.

8. Dallas – srce me boli staviti ih ovako visoko, jer mislim da će i Spursi i Jazz biti bolji kako sezona bude odmicala. Ali, čovječe, dobivaju da i sami ne znaju kako. U biti znam. Nemaju napadačku igru, ali uvijek će pojedinačno napraviti dovoljno stvari. Nisu obrambeni stručnjaci ali se bore, guraju i čupaju. Rick Carlisle, još jednom, po tko zna koji put, kapa do poda jer držiš njihovu koncentraciju na razini.

9. Spurs – izgleda da se stvari pomalo slažu, ali i dalje to nije dovoljno da bi rekli kako su bolji nego lani. A lani su pregaženi od Dallasa u prvom krugu. Mislim da je sve rečeno, bez prave obrane nema ni borbe za naslov.

10. Utah – obzirom da se ne mogu pouzdati u obranu, da ni sami ne znaju ne čemu su, a još su ostali i bez fajtera kakav je Harpring (a njima itekako dobro dođe svaki fajter), još su i dobri. Predobri čak. Zahvaliti Deronu Williamsu.

11. Portland – sreća ih je potpuno napustila, sezona je pred kolapsom, i što se dogodi? Probudi se ponos. Ovo su konačno Blazersi kakve želimo, jedino što nemaju dovoljno oružja/talenta da se vrate na visoke pozicije koji su prošle sezone zasluženo osvojili.

12. Houston – nedostatak klase se itekako osjeti protiv kvalitetnih ekipa, ali i dalje je ovo momčad koja će svaku večer dati sve od sebe. Uz to se Adelman može osloniti na dugu klupu i vrhunske karaktere. Situacija s McGradyem riješena kako treba, bez puno priče. Nisi nam potreban, doviđenja. Ako želi igrati odrekni se par milijuna, a ako ne želiš, dogodine te pretvaramo u pozitivnu financijsku situaciju. U biznisu nema mjesta emocijama, a pitanje je zašto bi ih i bilo? Obzirom koliko love su isplatiti T-Macu, zar je onih par sjajnih partija u prvoj rundi vrijedno nekakvih povijesnih kvalifikacija?

13. Oklahoma – ostavljam Houston ispred zbog iskustva, iako iz tekme u tekmu Durant i društvo pokazuju da su dovoljno sazreli. Ali tanki su, dovoljno da im ne dam prednost u eventualnoj playoff seriji između njih i Rocketsa.

A sada, možemo se posvetiti ostalim momčadima. Gdje smo ono, stali? Ah, da, na preostaloj najmanje lošoj ekipi Istoka.

PREOSTALA NAJMANJE LOŠA EKIPA ISTOKA

14. MIAMI

Wade možda jeste životinja (sorry ali nema boljeg opisa za golu fizičku snagu koju taj čovjek posjeduje), ali ta životinja ove sezone djeluje pomalo sedatirana. Ili bi bolje bilo reći da se nakon lanjske sezone, u kojoj se nije štedio ni sekunde i u kojoj je očito htio dokazati što sve može kada hoće i kada je spreman, ove Wade ipak igra pametnije. Čuva se za budućnost koja bi u Miamiu trebala biti poprilično svjetla.

Miami je i bez lanjskog Wadea peta ekipa na Istoku. Dijelom zato što su ostali očajni, ali dijelom i zato što igraju ozbiljnije, a to mogu zahvaliti Rileyevskom stilu koji njeguje trener Spoelstra. Možda čovjek i jeste na daljinski upravljač, ali hej, nije bitno kakav je upravljač ili prijemnik, već tko njima upravlja. Što želim reći? Zamisli situaciju da sjediš s djevojkom i ona gleda nekakve infotainment vijesti cijelo vrijeme. Dolores, Lokalni Đikan, Vlatka. Daljinski u njenoj ruci ne vrijedi kurca jer šalta između kanala sličnih sadržaja. Onda zamisli da sjediš s prijateljem koji gleda sport. I šalta između San Diego Chargersa, Globalnog Đikana i hokejaškog turnia na Olimpijadi (koji će, btw, ove godine biti saaaaaaaaaaaaaavršen). E pa Spoelstra je taj sportski program. Daj mi ga, pa makar daljinski ne bio u mojoj ruci.

OK, ovo baš i nije bilo pametno, ali nema veze. Zadnji je dan Stare Godine, a rankingsi moraju ići. Treba li još što dodati o Heatu? Pa, recimo samo da Beasley napreduje kao igrač, ali i da je dalje uglavnom – papak. Čovjek odigra utakmicu sezone protiv Toronta, iste momčadi kojoj Roko Ukić utrpa dvoznamenkasti broj koševa (trebalo bi uvesti kaznu, npr. dodatni poraz za sve momčadi kojima Ukić utrpa dvoznamenkasti broj koševa), i onda krene lajati uokolo kako je dosta loših igara, kako je došlo vrijeme da okrene novu stranicu i postane igrač kakav može biti. Sljedeća tekma, nema više obrane Raptorsa, i eto nama opet dobrog starog Beasleya. Poanta je, kao i uvijek, ne obećaji ako ne možeš ispuniti. Kakav klaun.

I da, moram spomenuti kako i Jermaine O'Neal igra standardno. Ono, toliko standardno da bi se netko dogodine mogao zaletiti i pomisliti kako ne bi bilo loše imati ga na klupi kao trećeg visokog. Čovjek još može zabiti oko koša, ali nikada neće biti sposoban izdržati kontakt. Nikada. Više nije ni smješno kako nakon svakog skoka ili udarca stane i gleda u koljena da vidi je li sve na mjestu.

DONJI DOM ZAPADA (JOŠ JEDNOM BOLJI OD DONJEG DOMA ISTOKA)

15. MEMPHIS

Od ultimativnog zla, ekipe koja gleda samo kako životariti, bez ambicije da nešto napravi, preko noći postali su mlada momčad za koju navijaju svi fanovi košarke. I to s razlogom, jer stvarno igraju dobro. Dogodilo se čudo, ali eto - Randolph se uklopio u ekipu, i dao im baš ono što im treba, i što su sanjali kada su ga doveli ovo ljeto. I dalje troši lopte, ali i šljaka, plus zauzima prostor pod košem kao malo tko. Na oba kraja terena.

Conley je i dalje loš, ali sada su iza njega Marcus Williams (koji jednu večer igra sjajno i onda dvije užasno), te Tinsley koji je i bez šuta i nakon godinu dana pauze, za ovu dvojicu all-star.

Međutim, cijela poanta je da lopta kruži, zbog čega ih slabiji playevi i ne koštaju previše. Gay i Mayo su ionako ti koji kreiraju s loptom u rukama, a kada se spuste pod koš do Randolpha i Gasola, još su u boljoj situaciji. Randolph će jedan ne jedan zabiti, a Gasol odigrati povratnu koje će uglavnom dovesti do zicera.

Balans unutrašnje i vanjske linije je odličan, ali sve bi bilo uzalud bez Gasola. On je taj koji ih povezuje u momčad svojim razigravanjem, plus je postao ozbiljna napadačka opcija, čime otvara još više prostora ostalima. Mlađi Gasol je ukratko pravi old-school centar, igrač oko kojega se sve vrti, iako to uvijek ne djeluje tako.

Na koji način je od brata pokupio dio napadačkog arsenala (oko koša je od tipa koji ima poluhorok i zna položiti od table postao čovjek sa nekoliko pivot poteza, sjajnim prvim korakom, mekim polaganjem i čak finger rollom) nije mi jasno, ali ispada kao da Grizzliesi nikada i nisu poklonili Gasola Lakersima. Ok, nema takav šut i neće biti strijelac kao brat, ali tvrđi je pod košem i najbolja moguća kopija. Što je za ekipu klimave obrane itekako bitno. Ukratko, od šljakera Marc je postao prava igračka opcija, i po meni bez premca igrač koji je najviše napredovao. I da, samo zahvaljujući tome što mogu spustiti loptu njemu, zauzeti položaje i odigrati pravi napad, Grizzliesi su napravili ovakav skok.

Još samo da spomenem legednu Blazersa Lionela Hollinsa koji se kao trener snalazi odlično. Situacija nije laka, puno je mladih vatrenih igrača, puno čudljivih veterana, ali Hollins među njima pliva vrhunski, sjajno rotira i drži ih na okupu.

16. NEW ORLEANS

Pokazuju znakove života, West igra sve bolje, Paul nije u top-formi ali je i dalje opasan, Okafor se konačno osjeća kao dio ekipe, a i oni lagano kuže što mogu od njega očekivati. Samo, problem su svi ostali. Svi ostali veterani mislim. Jer dobili su klince koji su odlaskom Scotta konačno došli do minutaže, osim Wrighta kojega je Scott dokrajčio. Srećom, nije isto stigao napraviti s Thorntonom i Collisonom, a zanimljivo, znate tko je glavni krivac za to što Scott ne voli mlade igrače? Da, JR Smith. Kakav car.

Cijela momčad je živnula, ali dok je na klupi čovjek odgovoran za ovaj kaos od rostera, GM Bower, teško će iz sive zone. Izbor je jednostavan – ili rebuilding, ili u borbu s ovim što imaju. Dakle, novi trener i novi program su nepohodni. Do tada, moraju dati priliku mladima, makar zato da im nabiju cijenu za nekakav budući trade.

17. SACRAMENTO

Gle, nisu toliko dobri da zaslužuju ovu poziciju, ali barem su ugodno iznenađenje za razliku od ove krame s Istoka. Kako pobjeđuju nije mi jasno, ali nazire se par razloga. Prvo, bore se. Imaju nekoliko vrhunskih igrača koji ne znaju igrati drugačije nego punom snagom. Drugo, imaju trenera koji vrlo dobro zna kako iskoristiti talen koji ima na raspolaganju. Drugim riječima, ako imaš igrača kao Evans koji je nazaustavljiv u pohodu na koš, onda mu daš loptu da napada koš. Ako imaš šutera kao Udrih, onda mu ne daš da glumi playa, već ga stavljaš u situacije u kojima može pucati otvorene šuteve.

Evans, iako bi ga sad mnogi prikazali kao nekakvo čudo, uopće nije ništa više od onoga što smo očekivali. Nije play, gubi gomilu lopti, ali ono što je iznad očekivanja je brzina kojom je naučio koristiti svoje fizičke prednosti. Ogroman je, jak i dugih ruku. Sve usporedbe s Wadeom su imale smisla, ali samo što se tiče ulaza u reket i realizacije iz njega. Šut, osjećaj za asist, obrana, i masa drugih stvari nedostaju. Ali, čovječe, ponekad ti stvarno i ne treba ništa drugo nego imati savršeno tijelo za to čime se baviš. Pitajte samo Jamesa.

Što nas dovodi do sljedećeg, a to je Kevin Martin. On je višak. Moraju ozbiljno razmisliti što s njim jer Evans je dvojka budućnosti. Kako je Kevin mekan i sklon ozljedama, definitivno se više isplati graditi momčad oko nekoga od čelika. Plus, totalno su drugačiji igrači, dok Evans još ne vlada vlastitim sposobnostima i snagom, Martin je izvukao maksimum iz svoga tijela. Idealno bi legao u momčad koja treba pravu šutersku dvojku, i sad treba naći nekoga tko ima nešto dati zauzvrat. Jedino da sklonost ozljedama i bahati ugovor ne odvrate recimo jedan Jazz od eventualnog transfera. Jebiga, uvijek postoji opravdana sumjna da će se ozljediti dok pakira kofere.

Uglavnom, imati ovako dobar rezultat s ovako sumnjivim rosterom i sa ovako praznom dvoranom, ogroman je uspjeh. To što je desetak borbenih igrača koji svaku večer zarađuju svoju plaću dovoljno da vas drži na 50 posto efikasnosti ujedno govori i o tome koliko je liga slaba ove sezone. Ali imati takvu efikasnost, a igrati u konferenciji koja je duplo jača i teža od Istoka, na kojem imaš osjećaj da su svi u minusu, govori nešto i o potencijalu i prije svega karakteru momčadi. Ma koliko ne kužio kako pobjeđuju, činjenica je da Kingsi svojom širinom muče mnoge, i zato im svima redom skidam kapu. Kvragu, na stranu Casspi, Hawes, Nocioni, Udrih i Rodriguez, koji svi imaju svoje role u ekipi, ali čak je i jedan Dontae Green dobar.

18. CLIPPERS

Nemaju sreće, ozljeda Griffina koštala ih je barem tri-četiri pobjede, ali budimo iskreni – sreću ni ne zaslužuju. Barem ne dok je na klupi Dunleavy, koji ionako istu stalno izaziva svojim suludim potezima.

Ostalo? Pa recimo samo da je Baron Davis bivši, navodno je u formi, nema problema s ozljedama, a opet očigledno je kako više nema eksplozivnosti koja ga je krasila. Bez nje, on je tek loš šuter sklon krivim odlukama s loptom.

Kaman je dobar, uvijek solidna opcija u napadu, Camby još uvijek može pomoći, ali obojica zajedno ne vrijede ni pola onoga što bi im na parketu donosio Griffin.

Ipak, samo zbog jednog čovjeka stavljam ih ovoliko visoko, a to je Eric Gordon. Osim što ima prekrasan šut, Gordon je prava rasna all-round igračina, dvojka na pragu all-star kvalitete. Već sada je negdje na pola puta između čistog šljakera poput jednog Kerrya Kittlesa i rasnog strijelca kakav je Ray Allen.

Uglavnom, Clippersi u njemu i Griffinu imaju budućnost, a što se ove sezone tiče, nikome neće biti lako braniti Gordona, te u isto vrijeme ove mrcine pod košem. Naravno, pod uvjetom da Dunleavy i Davis prestanu vući vlastitu momčad unazad.

I tako se moram vratiti par godina unatrag, kada sam za vrijeme drafta upozoravao da će Gordon biti propuh. Gledajući ga onako zdepastog, neuglednog i sporog, grozio sam se kako itko u njemu može vidjeti budućeg NBA igrača. Navodno je bio fantastičan šuter, samo što je tada to bilo nemoguće vidjeti zbog ozljede ruke. Užasan postotak šuta, velika potrošnja i mizeran učinak bile su stvari koje su iskakale.

Uglavnom, mislio sam, ako i bude precizniji kada se oporavi, i dalje će biti jednodimenzionalan strijelac iz vana. Kakva greška. Gordon je sve samo ne osuđen na vanjski šut. Iako ne izgleda kao atleta, brzinom i spretnošću parira svima. Uz to, jači je od prosječnog beka-šutera, i to toliko da se bez problema gura s jednim Kobeom u reketu. Ima sjajan prvi korak, ulaz, a i majstor je za iznuditi slobodna. Ispada da mu je ta nezgodna fizionimija najveći plus, iako je pitanje hoće li kao i većina korpulentnijih bekova biti sklon ozljedama.

Iako bi se dalo navesti neke argumente po kojima su ekipe koje ćemo nabrojiti idućih dana možda jednako dobre ili čak i bolje od ove tri momčadi sa Zapada koje nemaju šanse za playoff, mislim da je pošteno izdvojiti ekipe od kojih nitko ništa nije očekivao i koje se vrte oko 50 posto, a igraju u težoj konferenciji. A ove jadnike s Istoka koji nas razočaravaju svakim danom, ostavimo za novi post i Novu Godinu. Svoj desetorici čitatelja u ime uredništva želim svako dobro!

Filed under: bball 2 Comments
27Dec/091

prva i zadnja petorka, 12.mjesec

Posted by ispdcom

Dva posta u dva dana, mora da su praznici. Vrijeme je za po pet dobrih i loših trenutaka zadnjih mjesec i nešto dana.

PRVA PETORKA

Cibona
Ovomjesečni countdown prve i zadnje petorke zasluženo počinjemo sa Cibosima. KK Zagreb i Cibona su ove sezone zamijenili uloge. Zagreb po prvi put ima love, ali nema dušu i izgleda kao hrpa Frana Čolaka (preplaćenih hrvatskih prvoligaških kvazi-zvijezda) vođenih jednim od najnesposobnijih “trenera” što su ih vidjeli ovi prostori, Bajramovićem. U Ciboni igrači već mjesecima nisu vidjeli ni lipe, ali kao da se ta nestabilnost u klubu uopće ne reflektira na parketu. Dečki se ponašaju kao vrhunski profesionalci, bore se i rade svoj posao očekujući da oni u odijelima odrade svoj dio. Dolazak Andre Knege u klub je valjda naznaka boljeg financijskog doba.
U NLB imaju 12-2, a u Euroligi se skroz solidno drže sa šansom da prođu u drugi krug. Perasović je u ovom trenutku najbolji hrvatski trener koji je sa raznih strana skupljenu ekipu posložio oko Marka Tomasa, momka koji je izrastao u klasnog europskog swingmana sposobnog dominirati na oba kraja terena. Pored Tomasa, vesele i dobre partije Bojana Bogdanovića, pravog modernog beka kojem u ovom trenutku fali kontinuiteta dobrih igara da bi ga prozvali Tomasovim potencijalnim nasljednikom pod Tornjem. Jer realnost je da se ova momčad u budućnosti neće moći bazirati oko Tomasa koji će zasigurno na ljeto put nekog jakog europskog kluba. Drugo ugodno iznenađenje je Leon Radošević, borbeni krilni centar od kojeg bi jednog dana moglo biti nešto. Isto se ne može reći za razvikanog Tomislava Zubčića, motorički i šuterski nadarenog momka ograničenog košarkaškog IQ-a. Još kad ti NBA scouti prišiju etiketu “terrible work ethic” na sve strane se oglašavaju zvona za uzbunu. To naravno ne smeta Vanjku da ga proglasi budućnošću hrvatske košarke. Ali takve izjave ionako spominjemo čisto iz kurioziteta, a ne zato što su bitne.

John Wall

Kao što muzički sladokusci nastoje što prije otkriti neki dobar bend tako i košarkaški ovisnici skeniraju college ne bi li otkrili buduće meso za NBA. John Walla ste vjerovatno upoznali ili bar čuli za njega jer ga se zadnjih mjeseci spominje kao prvog picka drafta 2010. Sve etikete koje se lijepe za freshmana Kentuckyja su opravdane. Wall je igrač zbog kojeg ćete pogledati utakmicu od početka do kraja iako vas možda ne zanima dvoboj, a svaki trenutak ćete imati oči prikovane uz ekran u iščekivanju novog poteza koji mami uzdah. Wall je pored napadačke efektnosti i efektivnosti još i nevjerovatno brz, kao kad premotavate film unaprijed. Ako bi ga trebali usporediti s nekim od NBA zvijezda možda najbliži bi bio Wade. Ustvari, najispravnije je reći da je John Wall John Wall.
U New Yorku može početi ritualno spaljivanje Isiah Thomasove lutke i bacanje u rijeku Hudson kako bi mu se i na taj način zahvalili što ove sezone nemaju pick u prvoj rundi.

Roy 7
Blazersi izgleda kao da igraju Prvi svjetski rat ili Carmagedon, a ne profi košarku. Upravo sada kada su ih ozljede skoro pa uništile, Portland igra bolje nego ikada ove sezone, ponajprije zahvaljujući Royu koji je preuzeo veću ulogu u napadu te agresivnije ide po koševe. U takvoj varijanti razigravanje palo u drugi plan, jer ipak je svaki dan sve manje igrača za proigrati. Preksinoć je u ključnim trenucima vrlo dobro čuvao fizički nadmoćnijeg Mela, a na drugoj strani zabio 41 poen odvevši Portland pred sjajnom publikom do pobjede unatoč činjenici da se nitko od suigrača nije priključio nekim bitnijim učinkom. Roy je uz Kobea i Wadea najbolji bek šuter u NBA, a kada sljedeće ljeto doda precizniju tricu sve ove ozljede će manje boljeti.

Kings & Grizzlies
Rocketsi i Hawksi su jedna od ugodnijih iznenađenja dosadašnje sezone, a turbo-iznenađenja su Sacramento i Memphis. U ovom trenu Kingsi imaju omjer 13-15! Skoro 50%!! Momčad koju je svaki američki analitičar smještao bez puno razmišljanja na dno je zahvaljujući sjajnom 20-5-5 rookieju Evansu i još par solidnih suigrača (Caspi, Thompson, Hawes ..) uspjela je bez svog formalno najboljeg igrača Kevina Martina zagorčati život mnogima. Tyreke je više kombo bek koji igra na pozicji playa gdje svojom fizičkom dominacijom i visinom melje obrane. Pogotovo je dobar u završnici na ulazu pod obruč, gdje svojim jakim gornjim dijelom tijela krči put ka obruču. Sličan stil u puno manjem tijelu možemo vidjeti kod Ty Lawsona. Tyreke je ovomjesečni hype-kandidat za rookieja mjeseca, a Jenningsovih 55 se još nije čestito ni ohladilo. A zaboravljeni Blake Griffin tek treba odigrati prve profi-minute u ukletim Clippersima. Memphis nakon AI melodrame konačno dolazi k sebi, sve na krilima četvorke O.J, Gay, Gasol i Randolph. Za Gaya znamo da je odličan napadač, idealan drugi/treći igrač u playoff momčadi, O.J. je ionako odavno više ili manje opravdano razvikan, ali otkud ova zadnja dvojica? Mislim, kad je Gasol jr. uspio ona vesla od ruku zamijeniti sa mekim pokretima i piruetama? A Zach Randolph? Ikonu Jailblazersa su svi američki mediji odlučili lagano ignorirati, a momak polako doživljava renesansu i ubojita je double double mašina koja se mora redovno udvajati. Zadnjih par utakmica na prosjeku je 21-14 uz 50% šuta. Uglavnom, Memphis sa 13-16 jest pri dnu Zapada, ali osmo mjesto, kao i Kingsima, se ne čini toliko daleko. Da se ne zanosimo, neće oni lako do play-offa, ali nitko ih neće baš zgaziti, pogotovo kad im ključni igrači imaju svoje večeri.

Wesley Matthews
Čemu usmjeravati pažnju na nisko draftiranog beka šutera koji igra za Jazz? Wesley je rookie koji je zaslužio da igra kod Sloana a uz to ima pravo ime za NBA igrača. Wesley Matthews. Baš zvučno, ko neki budući all-star. Sloan iz naoko ničega zna napraviti nešto, a Wesley smrdi na upravo takav projekt. Ustvari, samo na konto prekul imena vjerujem da svjedočimo iznenađujućoj karijeri.


ZADNJA PETORKA

LBJ dance

Nije mi nikada bio posebno drag. I kao igrač i kao pojava. Sve je počelo sa globalnom ikonozacijom, da bih potom podigao razinu toleranciju (ajde nemoj opet nešto srati, mali ima 20 i nešto a tako se dobro nosi sa teretom slave, bori se na terenu, igra za ekipu i slično), a kad je nedavno protiv poraženih i poniženih Bullsa počeo plesati dotakao je dno i povratka više nema. Osim da cijelo svoje bogatstvo donira Darfuru. LBJ je izvrstan košarkaš i tu nema pogovora. Talentom bi mogao komotno biti igračina. Ali u mojim očima to nikada neće biti upravo zbog stvari poput plesanja nad poraženim protivnikom. To je totalno jadno, nisko i nesportski. Dobro je McHale rekao, Bullsi su trebali zadužiti centra sa najmanje faulova da ga zakuca na pod, pa nek onda pleše. Ali Bullse vodi My cousin Vinnie, trener u rangu Bajramovića, pa nije ni čudo da je ikakva reakcija izostala.
Natrag na LBJ-a. Uglavnom, prošle sezone je na zadnjoj utakmici sezone provocirao poražene Celticse da bi potom u doigravanju unatoč precijenjenom The Shootu Cleveland ispao od Orlanda skoro bez ispaljenog metka. Kada se ovo proljeće nešto slično dogodi neka se sjeti plesa. Karma.

Greg Oden
Oden je svojom drugom season-ending injury otišao u legendu. Na žalost Blazersa i svih onih koji poštuju košarku, Oden će biti u izlogu pored Sama Bowiea i Ralpha Sampsona, a ne Hakeema ili bar Dikembea. Najbolje što možemo očekivati u ovom trenutku jest kada bi se izvukao u stilu Big-Z Ilgauskasa i oživio karijeru te dosegao dio potencijala tek u kasnijoj fazi, što je sudeći po Odenove stilu igre teško očekivati. Grozno ga je gledati opet na štakama, jer je lik na mjestu i kada je koljeno otkazalo imao sam dojam kao da se netko meni blizak ozlijedio. Još se potom ispričao suigračima što ih je opet napustio usred sezone. U cijeloj priči Greg se pokazao kao ljudina, ne samo fizičkom pojavom.

Ricky Rubio
Veselio sam se što ću ga vidjeti uživo, jer ipak je taj dojam najbolji. Očekivao sam punokrvnog playa i bar malo karizme, a kad tamo najobčniji klaun. Ukratko, u ovoj fazi karijere Rubio je J-Will, White Chocolate bez vanjskog šuta. Ako ne poradi na sebi samo na osnovu solidne obrane i osjećaja za asist će zauzeti svoje mjesto u NBA, ali to neće biti u top 5 playeva lige.

Joker
Izvukli smo Amere u skupini i to je jedina dobra vijest. Kao što je Tomas rekao, da vidimo gdje smo. Joke je izbornik repke kojom će biti pometen pod dvorane u Istanbulu i osiguran brzi transfer do zračne luke za let pravac Zagreb nakon prvog kruga. Kako je on tu dospio i zašto zna samo Danko Radić.

Širenje lige
Roko Ukić je nedavno u jednom tekstu spomenuo izjavu Kurta Thomasa vezanu uz temu širenja lige na Europu. Na Rokove argumente protiv širenja lige (udaljenosti, lokalna tradicija..), Kurt je samo odgovorio: “David (Stern) gets what David wants”. Bilo bi super sjesti na vlak i otići pogledati Blazerse, ali već sa sadašnjih 30 klubova, pitanje održivog razvoja NBA je upitno. Zar ćemo gledati 5 divova, 20 osrednjih i 10 New Jerseya verzija 2009?
24, the magic number.

Filed under: bball 1 Comment
26Dec/093

JESUS VAN GUNDY

Posted by Gee_Spot

Prije nego sljedećih dana nastavim sa nizanjem loših NBA momčadi, i da, taj niz počinje već od broja 14, mali osvrt na jučerašnju poslasticu. Naime, Božić je dan u koji Stern ulaže ogromne nade. Dok ostali sportovi uglavnom odmaraju, NBA se pokušava nametnuti kao prvi izbor svim ljudima dobre volje koji nemaju preveliku obitelj ili jednostavno ništa pametnije za raditi. Izborom utakmica uglavnom u tome i uspije, jer kao što znamo male su šanse da dobijemo lošu tekmu kada jednu nasuprot drugoj staviš dvije vrhunske NBA ekipe. Barem je tako bilo do sada.

Jer, meni više ništa nije jasno. Da li je u pitanju Stan Van Gundy, koji je dan ranije prozvao ligu zbog nepotrebnog gomilanja utakmica na Božić, usput optuživši sve slične meni koji na taj najviše vole ležati doma i gledati sport na TV, da smo jadni jer nemamo pametnijeg posla. Ma nabijem te debeli. Radije se pobrini da ti jebena momčad konačno nauči dvije akcije za slučaj da vam ne upada trica.

Što je bio slučaj sinoć. Ali idemo redom. Od gostovanja Miamia u New Yorku i nisam očekivao puno, stoga me je utakmica uglavnom ostavila ravnodušnim. Osim dvije stvari. Prva je potpuni nedostatak ikakve energije kod Mikea D'Antonia. Čovjek koji je uvijek imao nešto za reći sudcima danas djeluje poput izmorenog starčića koji jedva čeka da napusti ovaj svijet. Još jučer mi je Mike D. izgledao kao netko pred kim su najbolje godine, a danas ima više sjedih od Jerrya Sloana. Koji je deset godina stariji, ali i barem dvadeset puta življi u ovom trenutku.

Druga stvar je pak onaj osjećaj čuđenja koji me zahvati uvijek kada pogledam tekmu Knicksa. Kako ova momčad može dobiti ikoga? Stvarno, kako? Istina, očito je da konačno igraju ozbiljno u obrani, za razliku od početka sezone odrađuju svoj posao, ali to ih i dalje ne spriječava da plivaju u zadnjoj liniji obrane kao Duje Draganja. U biti, jednostavno imaju tako loše balansiran roster da im svaka momčad može naći manu koju će iskoristiti koliko treba. Miami je tako sve držao pod kontrolom spremno koristeći dekoncentraciju Knicksa na igru iza leđa, odnosno bez lopte. Dok cijela obrana Knicksa postavlja nekakvu zonu, netko iz Heata se već prišulja iza leđa i postavi na zicer.

Mislim, to nema veze s treniranjem, već su neki igrači jednostavno ili nezainteresirani ili neinteligentni. Lijepo je vidjeti Leea i Galinaria kako onako visoki i bijeli trče gore-dolje po parketu, ali mala je od toga korist. Posebice od Galinaria koji je tipična europska prevara. Meka ruka je tu, i ništa više. Hype koji mediji stvaraju oko njega pak najbolje će doći Knicksima, možda uspiju uvaliti nekome ugovor Currya ili Jeffriesa, ako prodaju Talijana kao novu veliku bijelu nadu. Naravno, teško da iza toga stoji nekakav master plan – ne sumnjam da će, ako Talijan ostane u New Yorku, Walsh spremno iskrcati sličnu lovu kakvu je dobio Bargnani.

Stvarno ne kužim što je tim ljudima, kako tako naivno mogu nasjedati na trendove. Bargnani je isti igrač kao Ryan Anderson, a sumnjam da će Anderson ikada u životu zarađivati više od 5 milja godišnje. Kevin Love će sutra imati isti ugovor kao Bargnani ili kao Galinari, a čovjek je kompletan igrač koji može sve što i oni, dok oni ne mogu ni u snu ono što može on.

Uglavnom, nakon Knicksa i Heata krenuli su Celticsi protiv Magica. Jedino pozitivno što se može reći o ovoj, kako je Emir nazvao, užasnoj utakmici, je kako borbenosti nije nedostajalo. Igre pak nigdje. Doduše, Celticsi su kontrolirali susret cijelo vrijeme, i to usprkos činjenici da je Tony Allen dobio popriličnu minutažu. I dalje je lopta u njegovim rukama pravi horror svakome ljubitelju košarke. Ali, ako išta može radovati Celticse, to je činjenica da za njih ima budućnosti i nakon što velika trojka ode u rezalište.

Rondo, Perkins i Big Baby možda nisu najtalentiranija jezgra za graditi buduću momčad, ali svojim pristupom, radom i upornošću nikome neće biti lak protivnik. Plus, Celticsi uvijek dijele loptu, te čak i kada im ne ide (a to je sinoć bio slučaj), barem je lijepo vidjeti da igraju kao ekipa.

Magic je pak još jednom pokazao da nema pojma što da radi kada im zatvoriš šut iz vana. Njihova logika je jednostavna – ubit ćemo vas tricama, a ako se ohrabrite braniti sva naša četiri tricaša, bacit ćemo loptu Dwightu. E, pa protiv Bostona to je malo teže, zato što Perkins može potpuno ravnopravno stajati s Howardom u reketu. Obzirom da Dwight talentom i dalje nije ništa bolji od Perka, Orlandu ostaju samo trice. Koje sinoć nisu upadale, i automatski Boston nije imao problema svih 48 minuta. Užas od košarke, ponajviše zato što je i ovako loš Orlando bio par trica daleko od pobjede na kraju.

Nelson, Carter i Lewis mogu probiti liniju obrane. Ne uvijek, ali mogu, a posebice to vrijedi za Vincea. Time bi automatski otvorili prostora i ostalima. Ali ne, zašto bi oni to radili? Do zadnje četvrtine, kada je Carter imao seriju od par ulaza i kada je Lewis skoro doveo Orlando do egala, ulazi su bili zadnja opcija, sve se svodilo na ishitrene šuteve, silovanje lopte i bježanje od odgovornosti.

Tko je uopće u Orlandu šef? Dwight? Nelson bi to htio biti, ali Nelson je treća napadačka opcija, i to u najboljem slučaju. Carter? Pa njega je sinoć Scalabrine bacio na pod kao da je Papa. Jebeni Škalabrin! Vinceu je trebalo dobre dvije trećina da dođe k sebi. A Van Gundya neću ni spominjati. Odnosno hoću, uskoro.

Šteta, stvarno šteta tolikog talenta. Ova momčad je od strane menađmenta složena savršeno. Nisu to samo ljudi koji vole potezati tricu, već su to redom sve sami specijalisti za tricu. Jedino u njihovoj izvedbi 25 trica po tekmi nisu grijeh, već logika. Imaju skok, imaju obranu, imaju nekoliko opcija u napadu koje mogu odigrati 1 na 1 ili preko pick igre doći do prostora za nešto napraviti. Ali očito nemaju ideju, niti su u stanju (osim stihijski) odigrati poštenu utakmicu. Znam, i ja sam više puta isticao da je upravo ta stihija njihovo oružje i dio njihova identiteta, ali dajte barem ugradite maleno zrnce kontrole u to što radite.

Koja je poanta cijele priče? Pa možda je došlo vrijeme da se dovede trener koji zna što je potrebno da se osvoji naslov. Jer Stan je ovu momčad definitivno počeo gubiti. Simpatično je biti prijatelj sa svojim igračima, ali ispadi su sve češći. Dwight ga sprda pred svima, i ma koliko to bilo simpatično, sigurno nije dobro za odnose među odraslim profesionalcima. Lewis ga ne sluša, i super je što oni to mogu srediti, ali i to je nešto što definitivno ne doprinosi odnosima među suigračima. Ovim momcima treba čvrsta ruka. A ne čvrst trbuh. Jer ovako, nerezonskim šutiranjem trica i sam manje od 30 koševa na poluvremenu, podsjetili su me na Cibonu. Kada vas nešto podsjeti na Cibonu, to bogami nije dobar znak.

Što se treće tekme tiče, nije bila puno bolja. Još borbenija, ali opet bez ljepote. Fascinantan je način na koji su Lakersi cijeli susret odigrali bez vanjske linije. Čak je i poslovično užasni komentator Sportkluba čije ime neću spominjati (a i tko mi je kriv što sam pohlepno odlučio gledati tekmu na velikom ekranu, umjesto da nastavim s laptopom kao do tada, i da uživam uz komentare pametnijeg Van Gundya), primjetio da je Jackson malo kasno uveo Browna.

Kobe, umjesto da preuzme u ruke organizaciju igre i šut iz vana, samo je dodatno radio gužvu u reketu, koji je i ovako bio prekrcan. James je odigrao ok, ali opet uz gomilu bačenih cigli, ali prava razlika su bili Williams i West – zabili su ono što su morali iz vana, i na to nije tko imao odgovoriti. Jedini način da Lakersi ovo dobiju bio je da potpuno zavladaju reketom. A nisu, zato jer se ukazao – Shaq. Čovjek je odigrao tekmu kakvu centar veteran njegove mase i pedigrea treba odigrati. Usidriti se pod koš, zatvoriti linije kretanja u obrani, i na drugoj strani zakucati što se da. Ono što je fascinantno je kako Shaq može imati više energije nego jedan Bynum. Navikli smo da Bynum igra toplo-hladno, ali jedno je odigrati loše, a nešto skroz drugo igrati kao da te uopće nije briga.

Čovjek ima potencijal za dominirati, a ponaša se poput djeteta. Dodaj i činjenicu da je Kobe sinoć, frustriran što mu ne ide od ruke, ubio momčad stalnim svađanjem sa sudcima, negativnom energijom i odbijanjem da češće doda loptu Gasolu, i ovo nije moglo drugačije završiti.

Srećom, nakon ovog mučenja odgledao sam kako San Diego rastura Tennessee. Prava ekipa je prava ekipa, bez obzira na sport. Čak je i Stari, koji inače ne voli football je ima previše praznog hoda, danas gledajući snimku Phillipa Riversa u akciji, samo rekao ''tko zna, zna''. NBA, barem po onome sinoć, ove godine nema svoje Chargerse, ali ako bi jednu momčad trebao izabrati u ovom trenutku kao prvaka, to je Boston. Jebiga, nisam ni završio s ovim power rankingsima, a već ih mijenjam. Ali znamo da samo mijena stalna jest.

Gle, zamijeni sinoćnjeg Tonya Allena Pierceom i imaš gotovu tekmu već na poluvremenu. Celticsi imaju dovoljno širine i oružja, ali prije sve igraju kao ekipa. Samo to. Nisu doktori, i oni više ovise o borbenosti nego o nekom briljantom potezu, ali dišu kao jedan. Dok ostali imaju više grešaka nego dobrih poteza, Celticsi i greške rade forsirajući igru na pravi način. Osim kada je Tony na parketu, naravno. Nisu briljantni, ali su najmanje iritantni. Veterani su ranjivi, ali njihovi mladi lavovi su spremni preuzeti teret i nadoknaditi pad kvalitete. Da li su samo zato bolji od ostalih? Ne, naravno da ne. Nitko ne može garantirati da Boston ima prolaz protiv Magica, Cavsa i Lakersa. Samo hoću reći da u ovom trenutku, za mene, Boston predstavlja jedinu momčad za koju bi koliko-toliko navijao da osvoji naslov. Ostali me zanimaju kao i all-star domaće nam lige.

Filed under: bball 3 Comments
19Dec/090

POWER RANKINGS, VOL. 2

Posted by Gee_Spot

STUCK IN THE MIDDLE WITH YOU(RSELF)

6. ATLANTA

Sve smo rekli na početku sezone. Njihov talent je ipak u detaljima manjkav da bi se suprostavili ranije navedenim momčadima. Crawford je previše streaky, Horford je sjajan ali u borbi s rasnim peticama ipak podsjeti da igra van pozicije, a Johnson je Johnson. Najbolji drugi igrač u ligi, u ulozi prve opcije. Ipak, možda i najveći minus je neshvatljivo prazna dvorana u Atlanti. Godinama se muče s tim, ali ako zadnjih sezona s ovom ekipom (na kraju krajeva - među 6 najboljih momčadi su lige, zar ne?) nisu u stanju napuniti dvoranu, onda stvarno nikad i neće. Uostalom, to je i glavni razlog zašto Johnson usprkos osobnom statusu i sjajnim suigračima ne želi produžiti ugovor - Hawksi jednostavno nemaju infrastrukturu da budu klub iz vrha.

Osjećaj da je ovo zadnje što gledamo od ''Johnsonovih'' Hawksa pojačava i činjenica kako klub ne želi produžiti ugovor s Woodsonom, čovjekom koji je i stvorio ovu momčad. Pogledajte samo kako je nakon svih ovih sezona borbe s Joshom Smithom konačno uspio uvjeriti momka da može biti dominantan obrambeni igrač i agresivni napadač, samo ako se koncentrira na igru svih 48 minuta i zaboravi na silovanje vanjskog šuta. Pogledajte kako dobro funkcionira rotacija, kako svi dišu kao jedan. Obrana je fantastična, kada im krene gotovo ih je nemoguće braniti jer napad je dovoljno raznovrsan. Tako da, iako nemaju taj pedigre za osvojiti naslov, zaslužuju biti ispred sljedećih veteranskih momčadi. Makar bili sami na svom otoku.

BILO JEDNOM NA ZAPADU

7. PHOENIX

Još jedan dokaz da je košarka najstvarnija i najljudskija igra na planeti. Svaka sitnica je važna da bi jedna ekipa ostvarila sve svoje potencijale. I iako su Sunsi bez šansi da naprave značajniji rezultat, lijepo ih je vidjeti opet na vrhu. Makar samo ovako u regularnom dijelu sezone. Stoga je i najpravednije da ih stavim kao predvodnike svih ovih veteranskih momčadi na Zapadu koje se i dalje bore, i ne žele priznati da je njihovo vrijeme prošlo.

Kada vidiš Nasha kako igra i suigrače mu kako od prolaznika postaju rasni košarkaši, padne ti na pamet kolika je u stvari tragedija što nam je Steve Kerr radi svojih eksperimenata ukrao godinu i pol života sa Sunsima. OK, čovjek je pokušao ono što mu je i posao, poboljšati momčad, ali u rijetkim situacijama biti bolji nije nužno, važnije je ostati svoj. Sunsi nikada nisu bili pravci, nikada nisu dominirali, a opet su ekipa o kojoj ćemo svi pričati kada za se 20-30 godina nađemo negdje na pivi, i kada budemo kopali po uspomenama iz ovog desetljeća.

Ako ćemo gledati malo realnije, to što ih samo nekoliko momčadi može zaustaviti i zna kako iskoristiti slabosti njihove igre, to možda dovoljno i govori o jednom pomaku snage u ligi prema dolje. Ali, to i nije važno, jer na kraju krajeva u kontekstu ove sezone gledanje Sunsa garantira dobro provedeno vrijeme. Jer NBA je nakon godina osrednjosti procvala upravo njihovim usponom, tako da je i pošteno što njihovim padom lagano posustaje. Ne, nisu samo Sunsi zaslužni za ovih fenomenalnih 6-7 sezona što su iza nas, ali nitko ih ne simbolizira bolje od njih.

Jedino ćemu se nadam je još jedna dobra, napeta playoff serija, protiv Sunsa ili Mavsa, da im se vrati za sve loše trenutke od ranije, i da se novi Nashovi učenici poput Fryea, Dudleya i konačno probuđenog Richardsona urežu u kolektivnu svijest kao košarkaši vrijedni nositi dres kluba iz Arizone.

8. SAN ANTONIO

Pitanje je i dalje isto - kad će više taj playoff? Ali odgovor se promijenio. Ne, Spursi više neće biti izazivači kad on krene. Već veteranska momčad koja će strpljivo čekati ne bi li iskoristila eventualne propuste favorita. Prošlo je već dovoljno vremena da se pridošli igrači naviknu na sistem, da se ustali rotacija jedne od najdubljih klupa u povijesti kluba, i možemo mirno reći kako sve promjene u biti ne mijenjaju ništa bitno. San Antonio je u padu, a taj pad se ne može zaustaviti samo tako. Zbog toga što slabije igre nisu prisutne kod bilo koga, već kod najvažnijih igrača.

Timmy ima sjajne brojke, ali nemojmo se zavaravati - Timmy ih doslovno nabija jer nema nikoga drugoga da to napravi. Nije ovo više vrijeme kao tamo početkom milenija kada je Duncan mogao sam. U ovoj fazi karijere da bi se iskoristila Duncanova produktivnost, moraš ga okružiti s nekoliko sjajnih suigrača. Parker će valjda, kako se gležanj bude oporavljao, vratiti dio svoje brzine i vrlo brzo pomoći koševima, jer opet se vidi da bez ulaza on nije ni upola koristan - šut mu je ispodprosjećan, playmakerske sposobnosti skromne. Puno veći problem je Manu. Ginobili je izgleda definitivno izgubio korak, te se pretvara u običnog vanjskog igrača. Bez njegovih ulaza, igre od koša do koša i prije svega bez onih trenutaka u kojima bi se pretvarao u all-star strijelca, Spursi ostaju bez x-faktora koji je toliko puta značio razliku između pobjede i poraza.

Ipak, najveći problem San Antonia je njihova sve nemoćnija obrana. Uz dobro poznati pakt s vragom zvan ''igrati s Bonnerom'' (s njim najbolje izgledaju u napadu, u stanju su raširiti reket za napade glavne trojke, ali obrana je tada previše oslonjena na Duncana i ostarjele vanjske igrače), činjenica je da bi Timmyu dobro došao jedan pravi centar za partnera, umjesto gomile četvorki s manjkom centimetara. Plus, ni Bogans ni Jefferson nisu stoperi Bowenovog kalibra.

Jefferson je najveće razočaranje, još nisu našli načina kako ga maksimalno iskoristiti. Do sada je najbolje igrao u susretima gdje bi se ubrzala tranzicija, ali Spursi nikada nisu bili momčad koja će juriti. Šuterski, posebice za tricu, kad-tad doći će na svoje, pa će i njegova uloga u napadu biti sve važnija, ali bojim se da od energije koju je trebao donijeti obrani neće biti ništa.

Možda je prerano, ali ne vidim ih više kao legitimnog pretendenta za mjesto u finalu. Međutim, posluži li ih zdravlje, i dalje su u stanju vratiti Dallasu za lanjski poraz u playoffu, ili pak sa Sunsima pružiti još jednu old scholl predstavu za pamćenje.

9. DALLAS

I dalje uvjerljivo najgora dobra momčad lige. Njihova košarka je i dalje gomila izolacija za Dirka ili Terrya, trčanje kad god se stigne i zujanje u obrani. Obzirom da uredno pobjeđuju, očito je da taj prividni kaos funkcionira, ali kao i uvijek, momčad koja živi sa skok-šutom, sa skok-šutom će i umrijeti. Dok Dirk i Terry ubacuju suze, Dallas se kotrlja.

Isplatilo im se i kockanje s dugom klupom, imaju dovoljno igrača da svaku večer slože rotaciju od nekoliko raspoloženih strijelaca. Ali nedostatak mase pod košem, nedostatak snage općenito po svim linijama, koštat će ih u susretima s mlađim, energičnijim ekipama. Čak i u ovoj borbi veterana na Zapadu nisu favoriti - Spursi će uvijek biti pametnija momčad, a Sunsi raznovrsnija. Ne muče se toliko zabiti kao San Antonio, lakše se brane nego Phoenix, ali na kraju uvijek ostanu kratki kada je to najvažnije. Ako svi budu u podjednakoj formi, Dallas je možda bolji jedino od Jazza.

10. UTAH

A i to je upitno. Jer Utah je i dalje Utah - Williams je najbolji igrač lige kada je u pitanju pick igra, a patentirani Sloanov napad i dalje je gušt za gledati. Svi su u pokretu, svi se ubacuju iza lopte, svi se križaju i svi se dodaju. Deron, kako oporavak od ozljede napreduje, sve jasnije pokazuje kolika je zvijer postao. Jazz u njemu ima igrača oko kojega se slaže momčad, temelj. Drugim riječima, navijači Jazza uživat će i idućih desetak godina u sezonama od 50 pobjeda. Treba li vam veći dokaz da je za uspjeh potrebna pamet i pošten rad od činjenica da profesionalna momčad u jebenom Salt Lake Cityu godinama ovako visoko kotira? Gledajući uvijek gladne navijače Jazza, odmah pomislim kakva bi tek bila Atlanta da igra u ovakvom okruženju?

Obzriom na probleme s Boozerom, očitu prijelaznu godinu kluba (svi se privikavaju na život bez legendarnog vlasnika Larrya Millera, svima je jasno da Williams treba nove pomoćnike jer je doba Boozera, Kirilenka i Okura nepovratno prošlo), Jazz igra iznad svih očekivanja. I to je najveća zasluga neumornog duha Jerrya Sloana i njegova playmakera. Umjesto da se koncentriraju na iduću sezonu, razvoj mladih poput Brewera, Matthewsa i Maynora, te dolazak pojačanja putem drafta, Sloan i Williams žele izvući i od ove sezone maksimum. Koliko ekipa bi našlo snage za tako nešto? Nažalost, ne previše, stoga još jednom kapa do poda.

Naravno, nije sve ni tako pozitivno. Obrana Jazza i dalje je šuplja, nemoć da na strani odigraju čvrsto i borbeno postaje već poslovična. Jerry Sloan je sve rekao kada je početkom sezone prozvao Boozera i Millsapa za nedostatak borbenosti, istaknuvši da ne postoje pravila koja brane njegovim igračima da se bore. Ako će samo stajati i gledati kako se lopte odbijaju od obruča, tada im neće biti lako. Nakon toga stvari su se malo popravile, ali nisu zamaskirale problem - Boozer je talentiran ali nije borac, a Millsap jednostavno nije takva klasa da borbenošću prikrije nedostatke. Tako da remont koji kreće od iduće sezone prvenstveno mora biti fokusiran na popravak unutarnje linije, koja je paradoksalno ove sezone još uvijek jači dio momčadi. I ti meni sad reci da košarka nije kompleksnija od ikakve matematike? Možda baš zato što nema formula kojima se išta može izračunati - sve što ti ostaje je gledati i uživati u originalnim razvojima situacije. Sport je zakon.

POVRATAK U BUDUĆNOST

11. PORTLAND

Umjesto koraka naprijed, Blazersi su se lagano vratili nazad. Škola nije laka, ali obzirom na potencijal koji imaju na i okolo rostera, ipak su do sada trebali imati nešto bolji prosjek od prosjećnog hrvatskog studenta. Ovako, ne ostaje mi ništa drugo nego staviti ih iza dobrih, starih i provjerenih veterana.

Ako na ikoga možemo uprijeti prstom, to je trener. McMillan je izgleda izgubio kompas. U ovoj fazi, kada momčad mora napraviti iskorak, on ju je ukopao u mjestu, premještajući pažnju s stvari koje su do tada funkcionirale na otkrivanje tople vode. Gle, ili igraš s Blakeom, ili igraš s Millerom. Nikada, ni u kojem slučaju, ne premještaš savršenu dvojku kakva je Roy na krilo. Čemu dati šansu Milleru nekoliko tekmi, kada si već unaprijed odlučio da ćeš ga prilikom prve greške sjesti na klupu?

Očito je da situacija u klubu nije bajna. Vodstvo i trener imaju istu manu, a ta je da previše misle. Uz to, upitno je koliko su na istoj valnoj dužini. Obzirom na sve, nešto slabije Royeve igre nisu nikakvo iznenađenje. Ma, svi igraju slabije nego lani, osim Odena. Samo, on ionako više ne igra, a i nije imao gdje nego prema naprijed. Kad sam se već dotaknuo dobrog diva, moram pitati da li je moguće od ovako ozljedama sklonog igrača ikada očekivati nekoliko dobrih sezona? Bez njega, cijeli ovaj projekt zahtijeva korekcije. Iako želim vjerovati da Greg može spojiti tri-četiri sezone vrhunske košarke prije nego zauvijek ostanemo bez njega, jedno od životnih pravila kojih se držim je - ako hoda kao patka, i ako se glasa kao patka, onda je patka. Oden je ozljeđen od kada ga pratim. Ergo, Odenovi zdravi dani su iznimke, a ozljede su pravilo.

Jebiga. Tragedija, ali obzirom da od njega nikada i nismo ništa dobili, već imamo samo te snove o potencijalu, i nije tolika. Definitivno ne kao ona što je prije nekoliko desetljeća pogodila Waltona. Blazersi bi trebali znati da može i gore, stoga vrijeme je da izvuku glave iz guzice, prestanu biti tetkice, daju loptu u ruke Royu, i počnu igrati kao lani. Roy i Aldridge dva na dva, čvrsta obrana, vanjski šut. I eto nam opet treće ekipe Zapada na pravom putu. A do tada, ova negativna energija što se uvukla u klub i dalje će odnositi svoj danak. Kvragu, čak se i McMillan razbio na treningu. Kada ti i trener mora na operaciju zbog ozljede, onda znaš da su neke opasne podzemne vode u pitanju.

12. OKLAHOMA CITY

Po nekakvom zbroju, ovo dvanaesto mjesto ujedno je i zadnje mjesto u playoffu na Zapadu. Ali u ovom pregledu to je nebitno - Houston je dobar, i neće biti nikakva sramota ako Thunder na kraju priče ostane korak kratak, na devetoj poziciji. Oni su svoje za ovu sezonu napravili - dokazali su svjetu da su FOR REAL. Dok su Blazersi napravili korak natrag, dok Houston tek treba naći svoje mjesto pod suncem u budućnosti, Durant i društvo čvrstim koracima gaze naprijed.

Obrana je uvijek na razini, barem pristupom, što je za ovako mladu momčad čudesno. Imaju problema s obranom reketa, ali i tu se javlja nada - Serge Ibaka, Kongoanac kojega sam ranije jednom vidio u akciji u nekoj lijevoj španjolskoj ekipi (i daleko od toga da sam ostao impresioniran), čini se sposobnim dati im ono potrebno, a to je zatvoren reket, kontrola skoka i blokade koje mijenjaju tijek tekme. Najluđe od svega, tip ima i meku ruku, te postoji mogućnost da se razvije u napadačku opciju, što bi bilo ravno dobitku na lutriji. Mislim, da su u laboratoriju slagali igrača za ovu ekipu, imao bi točno ovakve karakteristike. Jedino, znate kako ti afrikanci znaju lažirati godine? Ako Serge ima 28 ljeta iza sebe, pričati o potencijalu i razvoju pomalo je iluzorno, zar ne.

Napad je veći problem, mada, reći kako je napad problem za ekipu koja ima Duranta, je kao da kažeš kako te bole koljena čovjeku bez nogu. Krstić je nemoćan protiv svake ekipe koja zna braniti pick igru (nema ih puno, doduše), Westbrook presirov i očito šuter Rondovskih ne-kvaliteta, a Green još nije definiran. Da ne bih sada počeo s uvijek istom pričom o tome kako Durant treba nešto drugačijeg prvog pomoćnika nego je to Green, istaknuo bih pluseve. Jeff je sve agresivniji, iako i dalje previše šutira, koševi mu dolaze s puno raznovrsnijih pozicija od linije za tri. Šut izgleda sve bolje, i tko zna, možda će stvarno postati tolika opasnost da otvori Durantu dovoljno prostora za iskoristiti sve match-up prednosti koje će mu pružati visina i talent.

I tu dolazim do najvažnije stavke cijele priče. Nažalost, u ovome trenutku Durantula još uvijek nije na toj razini da traži situacije u kojima dolazi do prednosti i koristi ih da dođe do lakih koševa. Previše njegovih pokušaja dolazi iz šuta preko ruke, vanjskih pokušaja pri isteku napada, iz 1 na 5 silovanja. Gledaš tekmu, ide jedna akcija gdje mu se spusti lopta pod koš, Durant fintira, i iz skok-šuta unazad sa strane zabija preko obrambenog igrača koji ni trenutka nije imao šanse da ga zaustavi. Pa ide sljedeća akcija gdje Durant istrčava iz bloka, prima loptu i u trku se okreće i diže na skok-šut. Mrežica. U dvije akcije čovjek je u stanju izgledati kao najbolja kopija Sheeda i KG-a, zatim Jesusa i Reggiea. Bolesno. A onda uslijede tri nerezonske LBJ-evske završnice preko ruke, bez izrađene situacije. Ono, sa vrha reketa, iznad linije za tri, nakon driblanja, s rukom na licu. Može on to zabiti, ali zašto? Zašto? Zaštoooooooooooooooooo?

Zašto je sramota biti Allen, Miller, Garnett ili Wallace? Zašto igrač misli da nije potpun ako ne igra kao LBJ ili Wade? Nema razloga za paniku, ali ovo su prve rupe u mojoj ljubavi prema Scottu Brooksu, sjajnom mladom treneru. Momčad i dalje diše zajedno, fokusirani su i profesionalni. I znam da su mladi, ali napad bi ipak trebao malo bolje kliziti. Ma pretjerujem. Čak ni ja, Thunderofil, nisam vjerovao da će bit ovoliko dobri. Sefoloshinu igru u obrani već smo hvalili, ali zanimljivo je koliko su dobri na bočnim pozicijama. Rookie Harden ne samo što je u stanju natrpati koš, već igra i odličnu obranu, a Kyle Weaver je jednako dobar stoper kao i Thabo. Ozbiljno, da ga sutra pošalju u San Antonio, preko noći bi ga Pop instalirao u petorku. Čak i veterani tipa Ollie i Thomas u svojim rolama donose mirnoću potrebnu drugoj postavi.

13. HOUSTON

Adelman je posložio momčad koja maksimalno koristi svoje potencijale. To je rečenica koja najbolje opisuje Houston. Naravno, ogromne zasluge idu GM-u Moreyu, ali ipak treba devet podjednako kvalitetnih igrača posložiti tako da svi budu zadovoljni ulogom i igrom. Svi su fajteri, svi su podređeni višem cilju, ali ima i malih problema. Prvi je Ariza. Sad je jasno da je momak izabrao Houston jer mu je bilo važnije imati veću ulogu u napadu, nego se boriti za još jedan naslov u Lakersima u sporednoj ulozi. Ali što kada se vrati Yao? Ili kada stigne novi nositelj igre, jer neće valjda graditi novu ekipu oko Arize kao beka-šutera? Hoće li u njemu ostati dovoljno onoga mentaliteta da zauzme ulogu koju godinama toliko sjajno igra Battier? I da li je Ariza uopće materijal za graničnog all-star igrača, s ovolikom potrošnjom i skromnim realizatorskim učinkom? Kao all-round igrač nije postao bolji, osim što igra više minuta pa su mu brojke bolje, jedino se eto ta uloga strijelca povećala, ali ne na efikasan način.

Brooks i Lowry solidno odrađuju posao playa, obzirom na smjer u kojem ide igra ne iznanađuje da je Brooks, kao brzi playmaker, praktički prvi igrač ekipe. Scola, Anderson i Landry nose teret strijelca pod košem, a Hayes i Battier drže obranu. Netipična NBA ekipa po podjeli uloga i hijerarhiji rostera, ali zato sjajna košarkaška ekipa po pogledu na pluseve i minuse izvedbe. Možeš ih pobijediti samo ako ćeš jednako ozbiljno pristupiti poslu. Zaslužuju playoff samo zbog toga. Recimo da se dogodine Yao vrati spreman, i da McGradyev ugovor uspiju pretvoriti u jednog pravog strijelca s vanjskih pozicija. Budućnost je njihova dok se god drže ovog mentaliteta u kombinaciji s klasičnom, oku ugodnom, Adelmanovom košarkom.

Filed under: bball No Comments
17Dec/095

POWER RANKINGS, VOL. 1

Posted by Gee_Spot

Uobičajeno na ovim stranicama pravi, masni power ranking ide početkom mjeseca prosinca, ali evo prošlo je već više od dva tjedna kako pokušavam završiti post na tu temu. Dobrim djelom kriva je opsesija NFL-om i NCAA košarkom, ali isto tako moram priznati kako mi je teško skužiti ovu NBA sezonu. Sumnjam da je itko očekivao ovako izjednačenu borbu. Doduše, egal je rezultat toga što je gomila ekipa za koje smo mislili da će biti dobre podbacila, ali ima i onih za koje smo mislili da će biti očajne koje su se digle. Praktički, ima nekoliko momčadi koje će se boriti za naslov a sve ove ostale skoro su pa pola-pola momčadi. Ono, pola stvari im je dobro, pola loše, a takav im je i učinak.

Prvi mjesec sezone uglavnom obiluje utakmicama u kojima se ekipe većinu vremena vuku po parketu, tako da svaku prognozu i dalje treba uzeti s rezervom. Nakon 20-ak tekmi čovjek bi očekivao da te nitko više ne može dramatično iznenaditi. Kad ono tamo jedan Memphis ili New York, koji su stvarno izgledali očajno, odjednom igraju dobru košarku. U skladu s mogućnostima, jasno.

Ali recimo da sada, nakon skoro 30 tekmi, možemo zaključiti s 96 postotonom sigurnošću domet pojedine ekipe. Stoga krenimo mi na power rankings. Idemo u nekoliko nastavaka, da ne bi svih deset vjernih čitatelja doživjelo sudbinu hrvatskog penzića koji nakon mjesec dana kruha i vode ugleda biftek pa doživi srčani. Mi ćemo polako, šnicel po šnicel. 30 ekipa, ovaj put od najboljih prema najgorima, sve po samo jednom kriteriju. Tko bi iz playoff serije od 7 utakmica izašao kao krajnji pobjednik, da igraju svi sa svima, svaka ekipa po 29 serija?

I još nešto. Sorry, ali ne mogu si pomoći. Umjesto da odmah skočimo na NBA, moram napraviti jednu malu digresiju. Obzirom da gledam 6-7 NFL tekmi tjedno od početka sezone, vrijeme je da kažem nešto i ovoj prekrasnoj igri koja se na mojoj listi top 5 sportova popela do četvrtog mjesta, odmah iza košarke, nogometa i atletike. Hokej je preskočen, a pitanje je dana kada će samo košarka ostati ispred. Uglavnom, s ovoliko odgledanih sati osjećam se spremnim puknuti prvu službenu ispodobruca.com NFL prognozu. S tendencijom da od iduće sezone ide barem jedan post mjesečno na navedenu temu.

Koja je prognoza? Ove godine Superbowl ide u San Diego. Chargersi su sjajna ekipa, još im nisam skužio ni jednu slabiju stranu. Kada im napad zastane, obrana ih uvijek može izvući, a napad rijetko šteka s genijalnim QB-om kakav je Phillip Rivers. San Diego ima nekakav stav koji te osvoji, u stanju su od nikuda izvući pravi potez u svakom trenutku, jednostavno su pozitivni i ne ustupaju pred problemima.

Vikingsima ne vjerujem, svaki put kada sam ih gledao složili bi nekakvu kardinalnu grešku u najnepoželjnijem trenutku. I to im se događa u obje faze igre. Coltsi pobjeđuju rutinom, ali nemaju tako energičnu igru ni u jednom smjeru kao San Diego, sve se vrti oko legende Peytona Manninga. Djeluju kao stroj, svi doprinose, ali nema one individualne klase (osim Manninga) koja može biti x-faktor. Saintsi su se pak već previše puta provukli na račun odličnog napada, Brees je vrhunski QB, ali ne mogu zamisliti kako izvlače živu glavu u jednoj ratničkoj utakmici na malo poena. Doduše, Barcelona je primjer kako možeš igrati i lijepo i korisno, tako da ovo nikako nije napad na njihovu kvalitetu ili eventualnu mekoću. Jednostavno mislim da su Chargersi s Riversom stabilniji, te da će u međusobnom dvoboju u finalu to i potvrditi.

Eto. Što se tiče NCAA, za sada se nije dogodilo ništa revolucionarno. Wall je definitivno budući prvi pick, možda je pretjerano reći da se radi o novoj verziji Chrisa Paula, ali da je u pitanju NBA spreman play, s vrhunskim pregledom igre, velikim mudima i sjajnom slash 'n' kick igrom – jeste. Na imaginarnom power rankingu talenta drugi je bijeli brat Cole Aldrich, atletskija verzija Przybille s par pivot poteza i glađu za zakucavanjem, a treći je Ed Davis, talent u rangu Eltona Branda što se tiče zabijanja u i okolo posta, ali nekako previše sklon nestati na momente, bez potrebne žestine da se nametne.

IZVAN KONKURENCIJE

Nema takve ekipe, što i nije loše po naša iskustva kao gledatelja, ali je i pomalo simptomatično za trenutno stanje lige, eto ti kako je ekonomija u stanju za tren vratiti korak unatrag sve ono što gradiš godinama

IZAZIVAČI

1. LAKERS

Fascinira način na koji su igru prebacili u post, smanjivši tako pritisak na vanjsku liniju. Doduše, to im uspijeva samo u napadu, gdje zahvaljujući trokutu, Bynumu, Gasolovoj all-round igri i Kobeovom novopronađenom post igraču u sebi, uopće nemaju potrebe za ičim više od povremene trice Fishera i Artesta. Obrana je puno ranjivija, ali iz perspektive lige u kojoj nema previše momčadi koje te mogu ugroziti, taj problem nije tako strašan.

Dugo vremena sam vagao nije li ipak Orlando favorit da izađe kao pobjednik iz serije od 7, ali Lakersi nisu lošiji nego lani, a Magic nije toliko bolji, pa je najpoštenije stvari postaviti ovako. Denver mi se čini kao ekipa koja je u stanju svojom sjajnom vanjskom linijom i agresivnošću najviše ugroziti Lakerse, ali da bi imali šanse to napraviti u playoffu, morat će se izboriti za prednost domaćeg terena. Samo, ne vidim da Nuggetsi imaju toliku stabilnost da mogu pratiti lov Lakersa na prvu poziciju.

Što se tiče drugih zamjerki, pokazuje se da nije bilo razloga za brigu. Arizu su očito pustili s razlogom, momak je tražio sličan ugovor kao Artest ali i puno veću ulogu u napadu, što Lakersima nije bilo potrebno i samo bi ih odvelo u krivom smjeru. Sada zato Ariza trčakara u Houstonu i troši gomile lopti, a Artest koliko-toliko pokriva njegov lanjski učinak. Obzirom da je Ariza proigrao tek u playoffu, do novoga i nečemo znati koliko će im faliti. Artest je izgubio korak, puno priča, ali barem na siluje šut. Dok god se igra temelji na trojki Bryant-Bynum-Gasol, to je najbitnije.

Svi problemi vanjske rotacije, slabašne klupe i Artestova negativnog učinka van i na terenu za sada se sjajno pokrivaju srcem prvaka te kvalitetom Jacksona i Velike Trojke. Nisu neranjivi, nisu savršeni, ali znaju što treba raditi da bi došli do kraja, i dok god je tako moramo ih smatrati prvim favoritima. Koliko god to izazivalo mučninu u želudcu. Jebiga, ne ostaje nam ništa nego nadati se da će Utah, Denver i na kraju Orlando zajedničkim snagama nekako naći način da Kobea toliko izmore kako bi na kraju došao glave vlastitu momčad. A Artest, on je danas praktički nebitan. Postane li prevelika smetnja, već će ga se oni riješiti. Nema šanse da Phil dozvoli ikome da zezne kemiju. Možeš biti lud, ali moraš poštovati svoju ulogu u ekipi. Čisti profesionalizam koji nema onaj ubuntu ideal Celticsa, ali i dalje je bolji od ničega.

2. ORLANDO

Prvo o plusevima. Orlando je u stanju svaku tekmu početi s 5 različitih napada koji će u poziciju realizatora dovesti 5 različitih igrača. To što će od tih 5 napada tri biti trice, u njihovom slučaju je plus. I samo u njihovom, ali nažalost to još nitko nije rekao preostalim profesionalnim košarkaškim ekipama na planeti. Kemija u momčadi je uvijek sjajna, bez obzira na sva natezanja, povike, prozivanja, podjelu minuta – svi su koncentrirani samo na dobru zabavu i pobjede. Što bi tek bilo kada bi igrali obranu cijelo vrijeme i kada bi našli način za redovno spustiti loptu Howardu?

I tu smo došli do minusa. Zašto Orlando ne igra obranu kao prošle sezone? Da li su u stanju riješiti se mentaliteta ubacivanja u veću brzinu kada treba, te odvoziti svako utakmicu kako treba? Sezona je duga, imaju probleme s ozljedama i suspenzijama, i stvarno nije potrebno preuveličavati par lošijih igara. Ali kada imaju takav potencijal, šteta je gledati kako moraju biti ispod Lakersa čak i na ovom, navijački obojanom power rankingu.

Dok dišu kako jedan, i dok god je Dwight u stanju svojom igrom i karakterom pokrivati doslovno sve, od rupa u igri do problematičnih karaktera, Magic je realan kandidat za naslov. Treba stisnuti obranu, raširiti reket, podjeliti lopte i to je to. Ne sumnjam da će Carter smanjiti broj ispaljenih projektila, lako se bilo navući na ulogu prve violine dok je Rashard bio out. Međutim, njegovim povratkom stvarno više nema potrebe da Carter puca 25 lopti kao da je '99. Ali što ako Van Gundy više ne bude u stanju prebaciti mentalni sklop kada bude potrebno? Što ako su njegove naporne tirade dosadile igračima kao i nama? Još do jučer smatrao sam Stana osvježenjem u jednoj u principu konzervativnoj ligi, ali stalni komentari svega i svačega doveli su do toga da ga više ne shvaćaš ozbiljno.

Zanimljivo je vidjeti i J Willa opet u akciji. Čovjek je inače umro 2006-e, igrajući za Miami i jedva nešto doprinoseći naslovu Heata. Tri sezone kasnije, on trčkara uokolo kao mladić i puca trice preko ruke. I sada vi recite da je na toj Floridi slučajno najviše sumnjivih farmaceuta, da je slučajno baš Rashard uhvaćen zbog steroida i da je Howard slučajno građen kao ormar. A kad smo već kod J Willa, neku večer mi drug Sickre pošalje poruku – ''Ricky Rubio je novi J Will, samo bez šuta''. Stopostotni pogodak. I nije neka dobra vijest, zar ne?

Također bih volio znati što je jadni Anthony Johnson napravio Van Gundyu. Ovaj ga uporno drži na klupi, iako je i lani u playoffu i ove sezone svaku minutu koju bi dobio iskoristio na vrhunski način. Čak je i bolji šuter nego Alston i sada Williams. Stvarno ne kužim da ne može imati standardnih 20-ak minuta barem sada dok nema Nelsona. Valjda Stan zna što radi. Ali kažem vam, postajem skeptičan.

3. BOSTON

Nova sezona donijela je samo nastavak lani započetog procesa koji možemo nazvati predavanje štafete. Iako većina NBA promatrača i dalje odbija Ronda navesti kao ravnopravnoga Velikoj Trojci, realnost je sljedeća – Celticsi idu onoliko daleko koliko ih Rajon odvede. Uostalom, posustajanje s početka sezone prekinuto je onog trenutka kada je Rivers konačno prestao biti tvrdoglav, te je odlučio pustiti Ronda s lanca na kojem ga drži još od ljeta i svih onih priča o novom ugovoru i tradeu.

Garnett je nakon očajnog početka sezone na kojem je više podsjećao na Mikkia Moorea nego na KG-a, stigao do dobre forme, ali osim dobrog šuta s poludistance i solidne obrane teško da može ponuditi puno više. I dalje će on biti vokalni lider, ali jedno je kada si u stanju ono što propovijedaš prakticirati, a nešto drugo kada samo pričaš.

Ne smijemo zaboraviti da od svih ekipa s vrha Boston ima najveću mogućnost napretka, kada se vrati Big Baby bit će ih još teže braniti. Da ne govorim da će se i kriminalni skok barem malo popraviti kada dobar dio Sheedovih minuta prijeđe na Davisa. Osim ako naravno Doc ne zezne stvar i ostane pri veteranu koji svojim jednodimenzionalnim šuterskim pristupom baš i ne pridnosi lovu na novi prsten. Širi su nego lani, Daniels dokazuje da je pojačanje, a čak je i Shelden Williams luksuz kao peti visoki.

Čekaj, ja ovdje pričam o Big Babyu i Rondu kao x-faktorima svih nada Celticsa? Da li je to dobro ili loše? Ne znam, ali obzirom da je Garnett sjena nekadašnjeg igrača, da Ray Allen ne može briljirati svaku večer ni da su s druge strane stalno Raptorsi, te da Pierce umjesto na all-round igru snagu mora usmjeriti na to da bude najspremniji u zadnjoj četvrtini, mislim da je - realno.

4. DENVER

U idealnom spletu okolnosti koji uključuje prednost domaćeg terena, kvalitetniju pripremu i mentalnu čvrstoću, Nuggetsi su jedina ekipa koja može stati na kraj Lakersima. Raspored na početku im nije bio sklon, ali su, usprkos nekoliko pogrešaka, ostavili dojam da su i dalje spremni za borbu. Te pogreške pak pokazju da će im najveći neprijatelj i dalje biti vlastita glava.

Carmelo je konačno napravio korak naprijed, njegov napad dovoljan je za držati momčad u igri. Smith je u stanju serijom trica i ulaza razbiti svakoga. Lawson je idealna doza energije s klupe, a Afflalo pravi rasni atleta kojega možemo nazvati stoperom koji bi Kobeu mogao raditi probleme. Obzirom da Lakersi teško brane bokove, baš u tome leži snaga Denvera. Naime, isto kao što Martin, Birdman i Nene neće moći parirati Gasolu, Bynumu i Odomu, Melo, Smith i društvo mogli bi sličan problem napraviti na drugoj strani. Zamisli Lawsona kako zuji kraj Fishera, Mela kako napad za napadom šalje Artesta po ćevape, i Afflala kako zabija otvoreni šut dok Kobe pokušava pomoći udvajanjem. A Smitha i Billupsa još nisam ni spomenuo.

Sa utakmicom više doma Denver bi lakše prikrio mentalne blokade koje se događaju svima redom, od trenera, preko playmakera, do prvog strijelca, valjda zbog nadmorske visine. Zato će i biti toliko gušt pratiti ove dvije momčadi do kraja sezone, jer si ni jedni ni drugi ne smiju dozvoliti seriju loših rezultata. Denver zaostaje dvije utakmice, imaju par glupih poraza, ali obzirom na puno teži raspored do sada, stvar nije strašna. I da, ako je itko ikada sumnjao da Lakersi nisu povlašteni, i ako ima itko da ne vjeruje kako im je Gasol doslovno poklonjen, neka samo pogleda ovogodišnji raspored. Dok ostale momčadi ulaze u sezonu kao da se iskrcavaju u Normandiju, oni se šetaju kao po crvenom tepihu, sa dovoljno vremena za odmor i gomilom tekmi doma. Jedine dvije nezgodne back to back utakmice bile su protiv Jazza i sinoć protiv Bucksa. Prvi su ih rasturili, a drugi odveli u produžetak. Tako da taj dojam neranjivosti očito i nije tako realan, već je više produkt puno sitnih varijabli.

Što se Nuggetsa tiče, gaženje Lakersa u Denveru bio je vrhunac dosadašnje sezone, a minus su suhoparne igre visokih. Nene doduše igra standardno dobro, Martin je sve manje koristan ali i dalje služi kao sileđija na terenu, međutim Birdman je u nižoj brzini i s puno manje energije nego što smo navikli. Bez njegova učinka s klupe, zaštita gnijezda nije na potrebnoj razini. Kada bude gusto trebat će ti 48 solidnih minuta unutarnje linije, a Denver se jednostavno ne čini sposobnim za to ponuditi. Za sada barem.

KVAZI-IZAZIVAČI

5. CLEVELAND

Bob Dylan je u vremena dok je Bill Russell dominirao ligom pjevao:

'' Now when all the clowns that you have commissioned
Have died in battle or in vain
And you're sick of all this repetition
Won't you come see me, Queen James?''

Iako bi se dalo naći simbolike i u tekstu, ono što me najviše zanima iz ove strofe su dvije zadnje riječi. Naime, predlažem novi nadimak za Kralja. Kraljica. Netko je dobro primjetio – gdje su žene oko Jamesa? Znamo da ima klinca s nekakvom ljubavi iz srednje škole, ali kao što je slučaj Tiger Woods pokazao – koga vi zajebajete? Mislim, nije me briga za žutilo, ne želim znati detalje, ali one osnovne stvari čuješ i zaključiš kako su i ti superljudi u biti samo ljudi. Wade je isto bio u nekakvoj romansi pa se razveo, MJ se razveo, čak se i Shaq razveo. Nitko normalan ne može ostati u braku s istom ženom, a istovremeno karati sve što ima impuls. Osim Kobea, ali on ionako nije normalan, plus nakon suđenja sumnjam da ima volje za družiti se s grupie djevojkama.

Osim sklonosti muškarcima koja je hipotetska, ono što znamo kao činjenicu je da LBJ ima ukus kao tetkica. Što je kvragu bilo s onim roza tenisicama? Mislite da bi ih Kobe obukao sve da mu je hiTler-com obećao milijune? Poanta je sljedeća. U početku bijaše hype. Kao i obično, svi normalni ljudi od njega strijepe. Onda nakon nekog vremena skužiš da je taj mali stvarno dobar i da zaslužuje da ga se diže u nebesa. Međutim, onda gledaš sve to još neko vrijeme i skužiš da je u pitanju uglavnom hrpa sranja, i da mali ne ide nigdje.

Gle, Queen James je možda najmoćniji košarkaš na svijetu. Ali zaboli me za to. Jer nije najbolji. A postoji velika razlika. Jer čovjek koji nije u stanju spojiti dva solidna skok-šuta za redom, koji nije u stanju napasti koš bez koraka, nije najbolji. Ne može biti. On je fizički dominantan, i obzirom da mu se svi klanjaju, tu dobiva još jednu dodatnu prednost. Do sada sam ga branio sljedećim argumentom – čovjek skače, igra obranu, asistira. On je prekrasan suigrač, nije sebičan kao Kobe.

Nije kurac. Kobe je svoju sebičnost barem podredio nekom višem cilju. LBJ je viši cilj podredio sebi. Obzirom da ima loptu u rukama cijelo vrijeme, nije problem skupiti dovoljan broj asista. Obranu, kako smo mogli vidjeti protiv Magica, uopće ne igra na potrebnoj razini (osim kada treba složiti nekome bananu za NBA action). Kada si četvorka a čuvaš trojke, nije problem skupiti ni dovoljno skokova.

Ma ne želim ispasti mrzitelj. Čovjek ima bogomdanu kombinaciju talenta i fizikalija, i treba mu skinuti kapu. Ali nije on nikakav mesija. On je jebeni NBA sileđija kao i svaki drugi koji još nije shvatio da košarka nije 1 na 5 revija. Uostalom, sve je najbolje rekao moj Stari prije više od dvije godine. Gledali smo onu tekmu gdje je uništio Pistonse s 25 koševa za redom (gledao ju je i Saunders, toliko se zaokupivši gledanjem da je zaboravio napraviti nešto s obranom). I nakon što smo to odgledali, kao dva veterana fantastičnih NBA trenutaka, od MJ-ovih trica protiv Portlanda preko Haakemovih pivota pored Ewinga, samo smo se blijedo pogledali. Ja, kao mlađi i samim time optimizmu skloniji sportski fanatik, rekao sam: ''Nije loš, a?''. Stari je samo rekao: ''I to je to? 25 koševa na silu i to je nekakva velika stvar?''.

Danas vidim da je taj osjećaj bio točan. Tek nakon nekog vremena možemo pošteno procijeniti trenutke. Ono, možemo realno sagledati kakav je bio protivnik, kakva je bila izvedba obzirom na težinu i obzirom na stil. I da znate, taj nastup nije bio nešto. Sorry, nije. Uostalom, to što ih je kasnije Tony Parker razmontirao u 4 utakmice, bez da se Timmy pošteno uznojio, dovoljno govori koliko je ta momčad bila loša.

Nego, vratimo se mi današnjici. Jer u njoj je momčad Clevelanda i dalje loša. A loša je ne zato što Mike Brown nema pojma. Ili zato što je Shaq truplo koje ne može braniti pick 'n' roll da ga vrte Ukić i Vujčić. Mike Brown je sjajan obrambeni stručnjak, a lani su uostalom imali danas trenera Detroita, Kuestera, da se brine za napad. Kako je pokazao za ovo malo vremena u Detroitu, čovjek zna što radi. Problem je samo jedan, ali ne smijemo ga pokazati jasno i glasno jer bi se svijet srušio. Problem je LBJ.

Hej, nema bajne suigrače, ali u igri u kojoj je sve podređeno njemu i njegovim brojkama, ti jadnici i nemaju prilike ništa pokazati. Godinama napadamo Cavse zbog statične igre u kojoj se ništa ne događa, prođe 15 sekundi, i onda lopta dođe do Jamesa da odigra 1 na 5. Plus je što nije sebičan i što će naći suigrača, ali brate – zar baš sve mora ići preko tebe? Cavsi su očajni napadački zato jer Queen James tako želi, i to je tako. Dok god ne dođe u ruke čovjeku i organizaciji koji će mu objasniti da se tako ne može doći do naslova, držat će ovaj nesretni Cleveland u šaci.

I to nije sve. Najgora stvar od svega je što zbog Globalnog Đikana još manje prezirem Kobea. Dapače, svakim danom poštovanje prema tom stroju je sve veće, mada ga nikada neću zvati omiljenim igračem. Ali da je Kobe u ovom trenutku miljama ispred Jamesa u svakom pogledu, jeste. Od broja naslova do igre. A Cavsi se mogu glupirati koliko hoće na 20 razlike, jer nismo ih prozreli samo ja i Noah, već i većina normalnih ljudi koji prate NBA. Prvacima mogu postati samo ako gore navedene ekipe dožive potpune raspade sistema, ili ako pak Jamesu dozvole da trči s loptom kao running back od koša do koša. Nažalost, siguran sam da bi i u tom slučaju bilo onih koji bi se divili njegovoj moći, potpuno zanemarujući vještinu i srce. A nikako ne želim da se NBA vrati u mrak superzvijezda koje su iznad momčadi, iz kojega je nedavno izašla. Nažalost, obzirom da je Jamesu, Wadeu i sličnima dozvoljeno da rade što žele, da se ponašaju kao biznismeni a tek zatim kao igrači, možda je već kasno.

Filed under: bball 5 Comments