ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

15Jan/101

COUNTDOWN TO ARMAGEDDON – GAME FOUR

Posted by Gee_Spot

JETS @ CHARGERS

Ludi vikend završava susretom između momčadi koja je na jedvite jade ušla u playoff (Jetsi) protiv momčadi koja je sezonu završila furioznom serijom od 11 pobjeda i fantastičnim igrama (Chargersi). Sad, da ste ovog trenutka pali s Marsa i da vam izložim samo ove činjenice, sumnjam da bi previše šanse dali prvima, zar ne?

A ipak, zadnjih dana samo slušam o tome kako će ovo biti neizvjesna tekma i kako je ovo najgori mogući protivnik za San Diego. Međutim, ja sam Chargerse već proglasio osvajačima ovogodišnjeg Superbowla i nemam namjeru tražiti sitnice koje ukazuju na to da Jetsi imaju šansu. Jer, ruku na srce, ovo je utakmica koju Chargersi mogu ili odraditi ili prosuti sve što su napravili ako se pojave nemotivirani. U onu priču da će Jetsi ovo dobiti na račun svoje kvalitete ni malo ne vjerujem.

Prvo, već sam rekao kako su ušli u playoff. Jedva, pobjedama protiv Coltsa i Bengalsa koji su igrali s drugim postavama odmarajući glavne igrače (što je dovelo do toga da su ispali Miami, Pittsburgh i Tennessee, koji su, barem po meni, bolje momčadi). Nije da su Jetsi potpuni prolaznici – njihova obrana je statistički najbolja u ligi. Samo, kao što znamo, statistika je skup netočnih podataka, a nigdje to nije točnije nego u NFL-u. Toliko toga ovisi o protivnicima protiv kojih igrate, ozljedama, rasporedu utakmica, da izvoditi konačne zaključke iz tako male baze podataka koju čini 16 tekmi nije najpametnije.

Uostalom, dobar primjer bila je i prošlotjedna utakmica protiv Bengalsa. Obrana Jetsa, koja je kao fenomenalna po zemlji, dozvolila je da ih RB Bengalsa Benson maltretira cijelu večer i osvaja prostor kada god poželi. U biti, da su Bengalsi bili pametniji i da su igrali uglavnom preko Bensona, umjesto da se pouzdaju u potpuno indisponiranog QB-a Palmera, danas vjerojatno ne bi pričali o Jetsima već o Bengalsima.

OK, Palmer je dobrim dijelom bio van igre i zato što su mu Jetsi potpuno odsjekli linije dodavanja, jedan Ochocinco nije se vidio. Tu svakako zasluge idu zadnjoj liniji obrane na čelu s razvikanim Darrellom Revisom, koji je nedvojbeno sjajni cornerback, ali nije svemoguć. Da je Palmer odigrao bolju tekmu, ne bi mogao zaustaviti baš svako dodavanje.

Ali Bengalsi su podbacili, i podbacili su dobrim dijelom i zato što su Jetsi jednostavno bili gladniji i agresivniji u svakom pogledu. A i zato što su, neočekivano, dobili sjajnu partiju od strane rookie QB-a Marka Sancheza. Sanchez je definitivno talent, ima fantastičnu ruku, ali ni jednom kroz sezonu nije pokazao da može biti konstanta, a ta riječ je ono što razlikuje QB-ove koji nose momčad i one koji to pokušavaju. Brees, Manning, Rivers, te još uvijek Favre i Warner, su konstante. Romo je postao konstanta i Dallas je odmah poletio. Sanchez to još jednostavno nije, bez obzira kako ponekad njegov pas izgledao savršen.

I u tome je cijela bit ove igre. Momčad s QB-om koji izgubi manje lopti dobit će 9 od 10 utakmica. Bolji dodavač olakšat će svojoj ekipi posao. Bez pravog dodavanja, momčad je osuđena na sporo i naporno napredovanje po zemlji. A to je ono što Jetse čeka u San Diegu. Jer nema šanse da Sanchez drugi put za redom, i to u playoffu, odigra onako bezgrešnu utakmicu kakvu je odigrao protiv Bengalsa. Mislim, da su u stanju bili ovako igrati cijelu sezonu, onda bi oni bili ti koji pauziraju u prvom kolu.

Dakle, rekli smo kako obrana Jetsa nije tako čvrsta i kako se da probiti i kroz prvu liniju obrane, a i preko njihovih osigurača iza leđa i na bokovima. Rekli smo i da će s učinkom Sancheza bližem onome kako inače igra, pokazati i nešto slabije lice u napadu, iako im taj dio igre nije loš. Njihov RB Thomas Jones prototip je vrhunskog probijača, odlična kombinacija snage i spretnosti s veteranskom glavom na ramenima. Ali u neku ruku, on je i sve što imaju.

S druge strane, San Diego je bez konkurencije najtalentiranija momčad u ligi. Ni jedan jedini član njihove napadačke postave nije slaba karika. Čvrsta napadačka linija na čelu s Nickom Hardingom i Krisom Dielmanom u stanju je obraniti Riversa kako treba, a Rivers pak ima opcija koliko želi – može gađati pouzdanog Vincenta Jacksona na krilu, dati loptu legendarnom RB-u LaDainianu Tomlinsonu, ili odigrati kroz sredinu za svog TE-a Antonia Gatesa. Sva trojica su igrači iznad prosjeka za svoje pozicije, a dobrim dijelom uspjeh mogu zahvaliti i Riversovoj sposobnosti da izabere pravo rješenje, ali i treneru Norvu Turneru koji je uvijek spreman na nekakvo originalno napadačko rješenje.

Dakle, ne samo da imaju vrhunskog QB-a i vrhunskog RB-a koji im omogućuju da se nose sa svima, već su uvijek spremni na iznenađenje – bilo dodavanje prema naprijed od strane nekog drugog osim Riversa, bilo na ragbi navalu s nekoliko dodavanja unazad. Ta sklonost riziku gledanje njihovih nastupa čini još zabavnijim iskustvom (a ujedno govori i o tome koliko je u biti tupilo stalno vrtiti dva ista napada, kada ti se bilo što drugačije od uvriježenog čini kao otkrivanje tople vode).

Obrana Chargersa nije vrhunska, ali ima ono što je potrebno, sposobnost da povremenim bljeskovima poremeti ritam protivnika. Prva obrambena linija nije nešto, ali sve je ionako u rukama četiri linebackera koji vrebaju iza njih i koji ruše sve pred sobom, a posebice QB-a. To su redom Siler, Cooper, Merriman i Phillips, i od njihovih rušenja, agresivnosti i brzine Chargersi žive u obrani. S tim da još nekako i možeš obraniti QB-a od njih, ali probiti se nešto je teže. U kontekstu ovog dvoboja s Jetsima to znači da će, ako Sanchez ne bude vrhunski te ne bude potrebe da se koncentriraju na njega, moći sve snage usmjeriti na zaustavljanje Jonesa i time Jetse potpuno isključiti iz igre.

Sad, znate da postoje još gomile uloga u NFL-u. Uz napadačku i obrambenu postavu imamo i specijalni tim koji izlazi na teren u specifičnim situacijama. Kada protivnik ispucava loptu na početku ili nakon postignutog pogotka, kada sam ispucavaš loptu jer nisi osvojio dovoljno dobru poziciju u napadu, kada gađaš za pogodak iz polja i slično. E pa te momčadi čine uglavnom rezervni igrači, da se izbjegnu ozljede naravno, te praktički tri-četiri specijalista. Jedan je pucač ili kicker, drugi je ispucavač ili punter (nekim momčadima je to isti čovjek), treći je kick/punt returner (čovjek koji hvata ispucanu loptu i pokušava s njom osvojiti što više prostora, najčešće rezervni WR ili RB), a četvrti je long snapper (tip koji dodaje loptu kroz noge pucaču, dakle igra ulogu koju u igri ima centar, samo što on dodaje na nekoliko metara a centar je samo propusti kroz jaja do QB-a).

Uglavnom, ti likovi su bitniji nego što možete zamisliti obzirom da su odgovorni za gomilu pogodaka i što bolju poziciju na terenu. Dok se ovi ostali jadnici muče nešto napraviti ubijanjem na terenu, specijalci povremenim izlaskom na isti često znaju biti razlika između pobjede i poraza. I, igrom slučaja, znate koja ekipa u NFL-u ima najbolje specijalce? San Diego.

Njihov kicker Nate Kaeding najpouzdaniji je pucač iz igre kojega sam vidio, a vidio sam svakakvih. I uvijek me šokira kako ljudi koji za život rade jednu jedinu stvar, nisu u stanju zabiti kada je najpotrebnije. Kaedingova veličina je u tome što za njega nema razlike radi li se o nekom nebitnom udarcu na plus 20 ili udarcu koji donosi produžetak. Uvijek zabija sve što je u granicama normale, a često i ono što je iznad.

Čak im je i punter Mike Scifres totalni genijalac. Mislim, sve što treba je ispucati loptu što dalje niz teren, ali Scifres je od toga napravio znanost. Može pogoditi doslovno linije igrališta, a specijalnost mu je ispucati loptu pred crtu zone touchdowna, nakon čega se ona odbije u aut. I umjesto da protivnik krena sa 20 yarda (s toliko kreće ako lopta padne iza linija igrališta ili ako hvatač odluči da neće trčati s njom), on kreće s vlastite linije touchdowna, što ga dovodi u opasnost da eventualnom izgubljenom loptom ili rušenjem dopusti protivniku da postigne poneki poen. Ludilo, kad vam kažem.

Treći genijalac/specijalac Chargersa je sprinter Darren Sproles, inače i drugi RB, čovjek zadužen za osvajanje prostora nakon ispucavanja. Trebam li naglašavati da je jedan od vodećih u ligi po tom pitanju? Plus, u rotacijama s Tomlinsonom, čini igru po zemlji Chargersa iznadprosjećnom.

Uglavnom, valjda je svakome jasno da sam totalno opčinjen Chargersima i da možda malo i pretjerujem dižući ih ovako u nebesa. Mislim, daleko od toga da nemaju mana. Obrana im se da prevariti, to svakako. Ali, za dobiti ih, ipak prije svega morate zabiti više. A Jetsi to ne mogu. Jetsi mogu odlično odigrati obranu, ali ne mogu zatvoriti baš sve. Na kraju krajeva, Jetsi nemaju Riversa.

Stoga, da iskoristim zadnji pasus da nahvalim, po mom skromnom mišljenju, trenutno najboljeg igrača u NFL-u. Rivers je jedan Superbowl daleko od toga da ga se smatra velikanom u rangu Bradya, Favrea, Warnera i Manninga. Talentom ne zaostaje ni za jednim, dapače. Teško da postoji takva kombinacija fizičke snage, žilavosti, snage i brzine na poziciji QB-a kakvu on nudi. Rivers je u stanju cijelu utakmicu bacati daljinske bombe bez da izgubi i jednu jedinu loptu, a opet neće propustiti odigrati kratki pas na Gatesa ili dati loptu Tomlinsonu ili Sprolesu na probijanje kad god osjeti da je to najbolje rješenje.

Riversu su na umu samo pobjede, i to je glavni razlog zašto sam, nakon početne odbojnosti prema njegovom stavu ultimativnog sprotskog heroja, zaboravio na sve i odlučio voljeti tipa. Prvo su mi te stisnute šake, ruke u zraku, skakanje u zrak od radosti na svaki potez bez obzira na rezultat, išli na živce, ali onda sam skužio da je taj stav zarazan. Rivers je duša ove momčadi, lider, i svi u momčadi su spremni dati život za njega. Mislim, to je poanta kemije svake prave football momčadi, ali kod Chargersa je ove sezone nekako najopipljivija. Što je još jedan dodatni razlog zašto mislim da će otići do kraja, jednostavno sve oko njih odiše veličinom.

Što im, prema tome, mogu nekakvi smiješni Jetsi? Naravno, ovakvo razmišljanje ja sebi mogu dopustiti kao navijač, ali usvoje li ga Rivers i društvo, eto prilike za Jetse. Jedino i samo tako Jetsi mogu kontrolirati stvari na terenu, ako ih se podcijeni. U neku ruku, ova utakmica je i zadnji test veličine za Chargerse. Polože li ga, možete očekivati klasik za sve vremena u konferencijskom finalu protiv Coltsa.

Chargers 24, Jets 10

Filed under: bball 1 Comment
14Jan/102

COUNTDOWN TO ARMAGEDDON – GAME THREE

Posted by Gee_Spot

COWBOYS @ VIKINGS

Dallas je razmontiravši Eaglese još jednom potvrdio da su od svih playoff momčadi trenutno u najboljoj formi. Da se podsjetimo, kroz sezonu su imali bljeskove koji bi nam pokazali o kako opasnoj momčadi se radi, a u konstantu su ušli, zanimljivo, porazom protiv Chargersa. To je, po meni, definitivno bila ljepotica sezone, utakmica u kojoj su obje momčadi briljirale na oba kraja terena i u kojoj je Dallas pokazao da ima karakter u koji su mnogi sumnjali.

Umjesto da ih tako bolni poraz obeshrabri, Cowboysi su već iduće nedjelje otišli u New Orelans gdje ih je čekala utakmica sezone. Naime, da su na tom gostovanju izgubili, playoff bi ostao samo san. Naravno, Romo i ekipa su razbili Saintse, koji su taman počeli padati u formi, i onda do kraja pregazili prvo Washington, zatim Philadelphiu, i onda opet u prvom krugu playoffa Eaglese. Dakle, u ovom periodu, možemo to slobodno tvrditi, nema NFL momčadi koja igra na razini Cowboysa.

Sad, iako većina ljudi bira Dallas vođena tom logikom, a među njima sam i ja, ne smije se zanemariti činjenica kako su Vikingsi veći dio sezone bili u samom vrhu i kako ih se uglavnom smatralo trećom ekipom lige, odmah iza Coltsa i Saintsa. Samo, jedna stvar nam svima mora biti jasna kada pričamo o regularnom dijelu NFL-a, a ta je kako ove momčadi igraju samo 16 utakmica. Mislim, nije to mala brojka obzirom na napore koje ovi ljudi prolaze svaki tjedan – oni doslovno svoja tijela koriste isto kao što mi koristimo poluge, metle, vilice ili lopte.

Ali od tih 16 susreta, 6 ih otpadne na dvoboje s divizijskom protivnicima (po defaultu imaš dva lagana protivnika), samo 4 na dvoboje s drugom konferencijom (i to s momčadima iz samo jedne divizije, dakle opet možeš ako imaš sreće dobit dva ili tri laganija protivnika), a 6 preostalih na konferencijske borbe.

Ukratko, regularna sezona nije dovoljno dobar pokazatelj stvari koje dolaze, jer jednostavno nemaš dovoljno podataka. Neke stvari su se ipak dale uočiti. Vikingsi su razbijali slabije protivnike (a takvih je bilo previše na njihovom rasporedu), a posebice su briljirali protiv momčadi koje ne znaju braniti pas igru. Međutim, čim bi naišli na ekipe koje trče, igraju fizički, s puno probijanja, i imaju balansiranu obranu, u pravilu su gubili.

Stoga, smatrati ih favoritem u ovom susretu samo na račun toga što su nositelji, ili zato što netko puši priču da je Brett Favre genijalan QB, nije preporučljivo. Dallas je jednostavno bolje momčad. Da, i Cowboysi riskiraju i u obrani i u napadu, te im se to zna osvetiti, ali ukupno gledajući jednostavno su raznovrsniji. Mogu trčati, osvajati teren Romovim projektilima, mogu se gurati na crti ali i čuvati krila. Vikingsi mogu to isto, ali na jednoj za nijansu slabijoj razini. I da, njihovi rizici uglavnom rezultiraju kiksevima, dok oni Dallasa češće donose pozitivan rezultat.

Kroz sezonu sam gledao Saintse i Coltse kako pobjeđuju u gustim utakmicama koje možda nisu trebale biti guste. Gledao sam i Vikingse u sličnim situacijama. I dok su ovi prvi ostavljali dojam momčadi koje jednostavno imaju tu dodatnu brzinu u koju mogu ubaciti kada treba, Minnesota je ostavljala dojam momčadi koja ima više sreće nego pameti. Ako je itko vidio pobjede protiv Ravensa ili ovu nedavnu protiv Bearsa, zna o čemu pričam.

Po svemu napisanome, čini se da i ne ostavljam previše prostora Vikingsima za pozitivan rezultat. I znate što, ne ostavljam. Ne znam, sve što sam ove sezone vidio govori mi kako je ovo onaj tip momčadi građene za dobre rezultate u regularnom dijelu, te razočaranje u playoffu. Možda je to utjecaj ovisnosti o košarci, jer s godinama smo se u NBA nagledali takvih ekipa. A možda mi je to upravo pomutilo sliku, što jednu košarkašku analogiju doslovno prevodim u NFL.

Gle, znam da ću uživati u ovom susretu jer, ma kako god favorizirao Dallas, ne zanosim se da će razbiti Vikingse kao što su to napravili Eaglesima. Ali ne sumnjam u pobjedu. Evo, Vikingsi imaju obranu koja zna napasti QB-a, ali nisu toliko čvrsti kroz sredinu i definitivno nisu toliko dobri u čuvanju krila i pozadine. Dallas ima dobru igru po zemlji, iako im je prvi RB Barber ozljeđen, pokazalo se da drugi, Felix Jones, nije ništa lošiji.
Krila su im glavni igrači, sjajni Austin te solidni Williams i Crayton znat će iskoristiti ono što im Romo servira, a i sam Romo, u suradnji s TE-om Wittenom, itekako zna osvojiti prostor noseći loptu ili je bacajući kroz sredinu.

Još jedna velika zabluda je kako je Romo slabiji QB od Favrea. Favre je legenda, spektakularan je za vidjeti, ali Romo je igračina koja napravi sve što treba, i, iako nema talent i ruku kao Favre, nema tu bolesnu potrebu da se nameće svima oko sebe. A upravo to je najveći minus Vikingsa. Naime, po svim brojkama oni imaju najboljeg RB u ligi, Adriana Petersona. Čovjek je, slično kao i Chris Johnson iz Tennesseea, čudo od igrača za tu poziciju jer nije građen kao tenk, već je elegantan kao krilni hvatač. Brzinom, stilom trčanja i promjenama smjera kretanja oni mogu sve što i jedan vrhunski WR, ali uz to još imaju nevjerojatno žilavost i snagu koja im omogućava da se probiju kroz zid i iziđu na drugu stranu netaknuti.

Na pozicijama WR-a isto imaju solidne Ricea i Harvina, te po talentu očito mogu parirati Dallasu u napadu. I tu opet dolazimo do Favrea. Dok će Romo sve podrediti ekipi, Brett si jednostavno ne može pomoći. Iako to u određenom trenutku nije potrebno, on će se odlučiti za rizičan potez, samo zato jer je toliko samouvjeren da mu ne pada na pamet kako bi mogao zeznuti. A kako povijest pokazuje, uglavnom zezne.

Favre jeste legenda i čovjek koji je godinama bio zakon u Green Bayu, najluđem i najlegendarnijem klubu u NFL-u, čak ima i jedan osvojen Superbowl, ali to je bilo 1996. kada je bio i MVP sezone i kada je definitivno bio na razini iznad današnje. Mislim, čudo je kako u četrdeset i prvoj godini uopće može igrati ovako kako igra, ali momčad bi bila bolja kada bi se posvetio malo više suigračima a manje dokazivanju da i kao veteran može sve ono što je mogao kao mladić u najboljim godinama. Favre jednostavno želi ulogu kakvu imaju Brees, Manning i Brady, ali nije na toj razini (vidjeli smo što se dogodilo Patriotsima čim Brady nije bio pravi).

Za Minnesotu bi bilo bolje kada bi više koristili Petersona i kad bi malo šarali s napadačkim akcijama, da začine utakmicu. Samo, čak mi se čini da trener i nema preveliku kontrolu nad time što i kako bi trebali igrati, jer Favre će uvijek na kraju napraviti po svome. Na primjer, kako je radio i u zadnje dvije utakmice regularnog dijela. Ono, situacija je daleko od idealne. Jebiga, ispada da bi Vikingsi s puno slabijim QB-om bili na istoj razini. Ovako, imaju čovjeka koji može sve, ali ne želi preći preko slike o sebi kao legendi.

Znači, imamo obranu sklonu kiksu i QB-a koji ne može kontrolirati svoje impulse, te usprkos svom talentu, automatski dobivamo momčad Minnesote koja je u stanju samu sebe upucati u nogu. Pouzdati se u takvu ekipu malo mi je previše. Dallas je jednostavno ozbiljniji, raznovrsniji i zreliji, a kako se pokazuje, i u puno boljoj formi. Vikingsi ih mogu dobiti samo ako pokažu te iste kvalitete. Što bi bilo prvi put ove sezone. Kako priča kaže, i onda je svizac zamotao čokoladu...

COWBOYS 28, VIKINGS 20

Filed under: bball 2 Comments
13Jan/100

COUNTDOWN TO ARMAGEDDON – GAME TWO

Posted by Gee_Spot

Druga utakmica u našem odbrojavanju i kasnija subotnja tekma je ona između Baltimorea i Indianapolisa. Start je, po našem, u ranim satima nedjelje, negdje iza dva, u biti nakon završetka dvoboja o kojem smo jučer pisali. A gdje drugo nego na ESPN America.

RAVENS @ COLTS

Payton Manning imat će nešto lakši zadatak od Breesa. Dok je u susretu Saintsa i Cardinalsa sve otvoreno, ovdje je Indianapolis ipak favorit. Ravensi su fanatičnom obranom razbili Patriotse, ali budimo realni, Patriosti su izgubili prvenstveno iz razloga što je Tom Brady odigrao katastrofalnu utakmicu. Dodaj tome sve ozljede koje su ih zadesile u zadnje vrijeme, i nije toliko čudno što su pali bez ispaljenog metka, makar doma i makar kao nositelji. Kada ti glavni igrač, čovjek oko čijega se raspoloženja puno toga vrti, odmah na startu pokoni nekoliko lopti protivniku i doslovno bude najzaslužniji što gubiš, naravno da te napusti volja za borbu i vjera u pobjedu. A bez prave motivacije, ovako fizički sport jednostavno ne možeš igrati. Pogotovo ne protiv protivnika nabrijanog kao što je to bio Baltimore.

A Baltimore stvarno nije loša momčad. Samo, smatrati ih sada jednako dobrima kao što su Coltsi, bilo bi suludo. Ravensi doduše definitivno imaju, od onoga što sam ja vidio, bar tri pobjede manje nego što bi trebali (nesretni porazi od Coltsa, Vikingsa i Steelersa, s tim da su prve dvije izgubili na račun spretnosti protivnika, a zadnju na račun katastrofalnih sudaca koji su im poništili barem jedan od nekoliko touchdowna bez pravih razloga), ali za svaki poraz si uvijek barem dijelom kriv. Ravensi jednostavno ne znaju stvari privesti kraju na način kako to rade iskusne momčadi poput Coltsa.

Oružja će im i ovaj put biti ista kao i protiv Patriotsa. Ray Rice doslovno će nositi momčad noseći loptu. Njegovo trčanje i probijanje, u kombinaciji s agresivnom i čvrstom obranom, glavno je oružje Ravensa, i ono je bilo dovoljno za srediti Patriotse. Protiv Coltsa trebat će im i nešto razigraniji Joe Flacco, koji, iako ni nije bio potreban u prvom kolu, ovaj vikend mora pokazati što zna i preuzeti dio odgovornosti.

U tom slučaju, ako Baltimore bude funkcionirao u potpunosti, Coltsi će imati razloga za brigu. Ali ipak ne više od protivnika. Jer Manning i društvo nisu slučajni prva momčad regularnog dijela sezone. U svim segmentima igre su dobri, a u pas igri i odlični, naravno zahvaljajući šerifu Peytonu. Čovjek je doslovno trener na terenu. Čak je i Stari, koji tu i tamo pogleda snimku footballa, jer ne može podnijeti stalne prekide i reklame izravnih prijenosa, odmah u njemu prepoznao alfa-mužjaka i već može bez problema, čak i bez da digne pogled na ekran s novina, samo po sluhu prepoznati kada igraju Coltsi - po Manningovim krikovima, uzdasima i glasnom prozivanju napadačkih akcija.

Nad njegovim suigračima visi ono klasično pitanje, da li bi bili ovako dobro i s nekim drugim QB-om, ali opet ne toliko drastično kao kad su u pitanju Saintsi. Osim toga, Coltsi imaju i nešto veći broj napadačkih opcija, te im je jedina slabost koja se da iskoristiti manjak obrambenih igrača. S tim da su puno ranjiviji po krilima, a kako je to upravo faza igre u kojoj Baltimore nema previše rješenja, izgledi da tuda Ravensi opasnije zaprijete su minimalni.

Ukratko, glavne Manningove mete bit će hvatači, kako oni krilni, tako i centralni. Reggie Wayne dobar je WR, a Garcon i Collie su sretnici koji nabijaju kilometražu na račun toga što je Manning sposoban baciti im loptu svaki put kada su slobodni i u idealnoj situaciji. Također, Manning ne propušta osvajati prostor ni kraćim pasovima za svog tight enda, Dallasa Clarka, koji je po broju osvojenih yarda debelo iznad svih ostalih na toj poziciji. Čisto radi promjene ritma, tu i je pouzdani RB Joseph Addai, tenk koji osim probijanjem posluži i kao hvatač – nema šanse da, ako kojim slučajem ostane sam nakon početka akcije, bez obzira gdje se nalazio, ne dobije loptu.

Sve u svemu, Manning je taj koji će biti ključ. Iako nije ni najatraktivniji, ni najprecizniji, ni najsnažniji, ni najbrži QB u ligi, samo svojim čitanjem igre, mirnoćom i sposobnošću donošenja pravih odluka u najkraćem mogućem roku, rješenje je za bravu Ravensa. Nadam se u pravoj borbi, koja će barem biti rezultatski neizvjesna do kraja, kada već neće obilovati gomilom pogodaka. Možete biti sigurni da će, bez obzira ušli u završnicu s prednošću ili u minusu, kada bude najpotrebnije, Coltsi odraditi posao. Ja im dajem prednost od dva udarca iz polja, s tim da će ovaj put umjesto spasa u zadnji čas u vidu manijačkog osvajanja terena i touchdowna, Manning vjerovatno kontrolirati razvoj cijele situacije kroz drugo poluvrijeme i zaključiti susret mirno i bez nervoze. A ako mislite da sam ga malo previše ishvalio, čekajte tek da na red dođe Phillip Rivers.

COLTS 20, RAVENS 13

Filed under: bball No Comments
12Jan/100

COUNTDOWN TO ARMAGEDDON – GAME ONE

Posted by Gee_Spot

Jedan ludi NFL vikend je iza nas, pred nama je već drugi, pa da vidimo kako stoje stvari. Iako sam u playoff prognozi prednost dao, kako se pokazalo, pogrešnim ekipa iz Nacionalne konferencije, ništa se bitnije nije promijenilo u pogledu na daljnji tijek doigravanja. Sve što smo vidjeli samo je donekle potvrdilo postojeća mišljenja, a ona govore da su Dallas i Arizona i dalje najveća prijetnja za četiri nositelja koja su pauzirala ovaj wild-card weekend. Uglavnom, do prve utakmice u subotu dijeli nas četiri dana, stoga ćemo odbrojavati s postom dnevno. Prvi se bavi ujedno i prvim susretom, onim između Arizone i New Orelansa, koji kreće negdje oko 22.30 s izravnim prijenosom na ESPN America.

CARDINALS @ SAINTS

Prvo par riječi o ludoj utakmici u predgrađu Phoenixa. Kao i Sunsi u košarci, Cardinalsi su prava run'n'gun banda koja uvijek može zabiti dovoljno. Furiozni početak i ogromna prednost koju su stekli protiv Packersa smrdila je na još jednu kamilicu, kakvu smo gledali par sati prije, u susretu Ravensa i Patriotsa. I onda su Packersi pokazali da napadački nisu ništa lošiji, stigavši do izjednačenja u utakmici s najviše poena u povijesti NFL playoffa.

Dapače, imali su i šansu za pobjedu, posebice fenomenalnim pasom QB-a Rodgersa preko cijelog terena na samom početku produžetka, ali ih je na kraju prolaza koštalo isto ono što ih je pratilo cijelu sezonu – nemogućnost napadačke linije da zaštiti Rodgersa. Obrana Arizone se nekako probila do njega, zaskočila čovjeka, uzela loptu i zabila touchdown, što je ultimativna ironija večeri, da utakmicu u kojoj praktički obrane nije bilo odluči jedna obrambena akcija.

Sad, ono što je bitno znati za dalje je mogu li Cardinalsi zaigrati bolje u obrani i iznenaditi Saintse? Obzirom da im fali nekoliko igrača i da ih je dosta načetih, teško. I da, iako ih je Rodgers ubio u drugom poluvremenu, činjenica je kako je u prvom djelu obrana Arizone odigrala energično, i kako su čak i u ostatku utakmice imali povremene bljeskove. Što je sasvim dovoljno kada vam je napad predvođen sjajnim Warnerom ovako plodan.

Uostalom, ni situacija u New Orelansu nije ništa bolja što se tiče ozljeda i forme, jer takva je jednostavno realnost NFL-a. Polomljeni igrači su neizbježni. Stoga u tom dijelu igre ne bi dao prednost nikome. Istina, New Orleans je odmoran, svjež, ali Arizona je u ritmu i nema što izgubiti. Po meni, to je dovoljno da se sva prednost domaćeg terena i tjedan dana više odmora anulira. A ni obrana Saintsa nije toliko bolja da bi napravila značajnu razliku. Cardinalsima više od povremenih bljeskova neće ni trebati da u tom dijelu igre uspostave ravnotežu.

Stoga, odlučivat će prije svega napad. Cardinalsi su Packerse razbili gomilanjem igrača na krila i pas igrom, koju je u takvoj formaciji nemoguće braniti osim zonom. Na terenu jednostavno nema dovoljno igrača da pokriješ dupla krila Arizone, a da u isto vrijeme radiš pritisak na QB-a i čuvaš leđa od eventualnih upada kroz sredinu. Što je na kraju Warner najviše i koristio, upravo kroz sredinu osvajajući teren i dodavajući krilima koja bi trčala prema centru, lakoćom kroz cijelu utakmicu dolazeći do lakih situacija za touchdown. Praktički, Fitzgerald i još jedan WR s druge strane (zamjene za ozljeđenog Boldina, koji izgleda neće nastupiti ni u Big Easyu) igrali su uloge tight enda, igrača koji je zadužen za pasove kroz sredinu (da napomenem, TE je i jedini čovjek u napadačkoj liniji koji brani QB-a na crti i ujedno smije primiti dodavanje prema naprijed).

Nema sumnje kako će Istu stvar pokušati ponoviti i protiv Saintsa. I tu će definitivno biti problema za New Orleans, jer iako imaju fleksibilniju obranu od Packersa, nema šanse da im Cardinalsi na ovaj ili onaj način ne zabiju barem touchdown po četvrtini. Što nas dovodi do najvažnijeg pitanja za Saintse. Može li Drew Brees, po mnogima MVP sezone, odigrati bolju utakmicu od Warnera i omogučiti svojoj ekipi da zabije više od protivnika?

U tome je cijela poanta, naime nisu slučajno Saintsi dominirali regularnom sezonom. Brees to može, jer iza sebe stvarno ima fantastičnu sezonu, i među svom gomilom sjajnih QB-a, njegove brojke posebno se ističu. Naime, on je definitivno najznačajniji igrač svoje ekipe, te bez njega New Orleans nije ista momčad. Ovoliku ovisnost o jednom igraču pokazuje još samo Indianapolis, zbog čega ni jedne ni druge ne treba smatrati većim favoritima od Chargersa ili Cowboysa, koji imaju puno raznovrsniju igru, i koji se mogu osloniti i na obranu, i na igru kroz zrak dodavanjem ili po zemlji probijanjem u napadu.

Evo, stavite bilo kojeg drugog QB-a u ligi na Breesovo mjesto i teško da ćete dobiti istu momčad s istim rezultatom. Od svih susreta Saintsa koje sam gledao, ni jednog jedinog mu suigrača nisam zapamtio kao specijalnog pojedinca koji sam samcat može utjecati na rezultat. Čak i Manning u Coltsima, iako je u sličnoj situaciji, ima nešto bolju podršku ili barem veći izbor oružja. Brees mora igrati bez greške da bi se Saintsi uopće kotrljali. Evo, iz obrane možemo izdvojiti Sharpera kao pouzdanog osigurača, Vilmu kao pouzdanog linebackera i lidera, ali navesti ih kao ljude odluke - teško. U napadu, na krilima imamo solidnog Colstona, kroz sredinu se probija čvrsti Thomas, ali nisu to igrači koji bi, recimo, sutra svojim prelazom u neku drugu momčad bili značajna pojačanja.

Brees je alfa i omega momčadi, s njim sve počinje i završava. Kako Arizona ne može braniti pas igru, što je dokazala i protiv Packersa, sve se svodi na nadigravanje dva QB-a. Dakle, čeka nas još jedan revolveraški obračun, baš kao što je to bio ovaj između Warnera i Rodgersa. Hoće li Warner u 39-oj godini i nakon nedavnog potresa mozga moći odigrati još jednu utakmicu karijere, karijere koja već uključuje par nastupa na Superbowlu i titulu MVP-a istoga, još iz dana u St. Louis Ramsima? Ili će presuditi odmorni i koncentrirani Brees? Po prvi puta ima šansu upisati se među velikane, sitni i neugledni igrač koji kraj svih tih mrcina, pa čak i drugih QB, djeluje kao patuljak. Čovjek je u najboljim godinama, rane tridesete, konačno mu se sve posložilo, igra u klubu gdje se sve vrti oko njega, i nekako bi ta veličina trenutka mogla biti presudna da Brees odigra savršeno. Ili se izgubi u svoj toj strci.

Kurt je sjajan tip, njega i Fitzgeralda simpatiziram još od lanjskog Superbowla, i Arizona mi je draga momčad. Ali Brees i Saintsi trebali bi biti gladniji i spremniji, i u ovom sjajnom otvaranju vikenda, to bi moglo odlučiti. I to opet u zadnjim sekundama utakmice, što je još jedan plus za Saintse, jer ako su nešto dokazali ove sezone, to je da na leđima Breesa uvijek mogu pronaći rješenja i odigrati pravi potez kada stvari zaguste i kada je to najpotrebnije. Nisu momčad koja razbija i gazi protivnika, previše su ranjivi, ali imaju srce.

A opet, jebiga, New Orleans nema igrače klase Fitzgeralda. U biti, još od kraja regularne sezone većina najvažnijih igrača Saintsa je načeta. Arizoni je pak krcata napadačkim talentom, nije im čak nedostajao ni drugi najbolji WR, Boldin, jer su fenomenalne utakmice odigrali Breaston i Doucet, drugi par krila. To nešto govorio i o kvaliteti Warnera i Arizonine igre u napadu, ali i njih samih. Čak je i dojučerašnji prvi RB Hightower, za kojega bi pola ekipa u ligi ubilo, ustupio mjesto prvog trkača sjajnom rookieu Wellsu.

New Orelans nema ni blizu takvu dubinu. Warner može parirati Bressu. Obrana Cardinalsa može, barem na momente, parirati učinkom obrani Saintsa. A opet, ja ću se držati prošlotjedne prognoze po kojoj Saintsi prolaze dalje. Već sam im upisao pobjedu od 38-35, računajući na još jedan spektakl pogodaka i svježinu Saintsa.

Doduše, da nisam prošli tjedan već naveo Saintse kao finaliste konferencije, vjerovatno bi se prebacio na Cardinalse. Ono, Warner će odigrati još jednu sjajnu utakmicu da odgodi mirovinu, WR-ovi Arizone će briljirati u napadu, bla bla bla. Činjenica je da ovdje stvarno nema logike po kojoj možeš reći - da, ova ekipa je favorit. Mislim, ako su po nekoj logici Cardinalsi u boljoj formi, što im to vrijedi kada su imali niti 6 dana odmora (igrali zadnju utakmicu kolo prije, sada igraju prvu). Uglavnom, ostajem pri Saintsima, ali rušim rezultat. Neće biti golijada, ali će biti drama.

SAINTS 31, CARDINALS 28

Filed under: bball No Comments
7Jan/1011

TEAM OF THE DECADE

Posted by Gee_Spot

Naravno, kakav bi ovo bio košarkaški blog da na njemu ne osvane lista najboljih košarkaša proteklog desetljeća. Urednički dvojac McGee-Sickre za ovu priliku odlučio je udružiti snage, te se nakon desetak užarenih mailova, eksplicitnih poput epizode ''Ulice Sezam'', došlo do načina na koji će se izabrati najbolji od najboljih.

Dakle, imamo roster s petnaest dvanaest mjesta, baš po pravilima NBA. Sad, prelako bi ga bilo popuniti s najboljim pojedincima, što valjda može i svaki desetogodišnjak koji ligu prati preko ''NBA Actiona'' i Sportskih (ma prati je kitu tako, to je bila naša sudbina, ovi klinci danas imaju League Pass, satelite, internet, ESPN i blogove). Stoga smo se odlučili složiti baš MOMČAD. Dakle, ekipu po nekim pravilima omiljenog sporta.

Ukratko, moramo imati tri nositelja, dva igrača koja ih idealno nadopunjavaju, klupu koja nudi specijaliste svake vrste, te navijače/dodavače ručnika (po mogućnosti bijele puti). Naravno, trebamo imati i salary cap, a kako bi ovaj sadašnji ipak bio preškrt, te bi nas lišio draži da spomenemo neke igrače koji to stvarno zaslužuju, odlučili smo se za jednu drugu granicu. Naime, zbroj prosjeka koševa svih naših 15 12 igrača ne smije prelaziti 150 poena, što je idealna brojka – niti je previše, jer 150 poena je nešto realno u NBA kontekstu, a niti je premalo, pa da izgubimo mogućnost slaganja stvarno sjajne ekipe.

Nažalost, neki sjajni igrači za koje smo navijali do zadnjeg trena nisu upali, npr. Prince ili Haslem, jer su njihove role bile popunjene, a nedostajalo nam je drugih elemenata. Ono što nam nije bilo potrebno je trener, mada nema sumnje da bi Phil ili Pop bez problema našli svoju rolu s ovom momčadi. A ta je - sjesti i uživati. Uglavnom, bez daljneg odugovlačenja, s ponosom vam predstavljamo ultimativnu ekipu protekle dekade po izboru ispodobruca.com.

THE ULTIMATES 2000.-20009.

PETORKA

PG STEVE NASH (14.5 poena u karijeri)

Mislim da nema čovjeka koji stvarno prati NBA kojemu treba nešto dodatno objašnjavati. Znamo sve, i kako je promijenio percepciju košarke i vratio vjeru u NBA običnim ljudima, i kako je jedan od najčistijih šutera u povijesti igre (ako ne i najbolji, s – skoro - suludih 50-90-40 u karijeri), i kako je nesebičan, i kako lebdi terenom, i kako igra glavom, i kako je veće fizičko čudo nego sve nabildane atlete zajedno, i kako je zaslužio i tri MVP naslova a ne dva (iako bi mu neki i ta dva uzeli jer nije dobar obrambeni igrač – a zamisli da je uz sve još i Rondo u obrani, pričali bi o najboljem igraču u povijesti).

Dodali bi samo kako, dok razni Jamesi, Wadeovi i Bryanti doslovno ucjenjuju vlastite klubove svojim ostancima ili odlascima ako ne dovedu pojačanja (kao da svi GM-ovi, treneri i skauti rade protiv interesa kluba, pa će namjerno slagati loše rostere), Steve bez pompe produžuje vjernost sa svojim nesavršenim klubom jer je svjestan da se svijet ne vrti oko njega.

Ni u jednom trenutku karijere nije tražio trade, pričao o nekim drugim opcijama ili bilo čemu osim o Phoenixu (ili nekada Dallasu). To čak nije ni odanost klubu, to je jednostavno karakter. I taj karakter je glavni razlog zašto je uz Timmya naj igrač desetljeća i naš zamjenik kapetana. Stevan je pozitivan na jedan toliko veći način od same košarke. Čovjek snima reklame, filmove, gostuje u ''Entourage'', navija za Tottenham, igra nogomet u slobodno vrijeme, bavi se raznim dobrotvornim i humanitarnim akcijama (uostalom, sjetite se kako je 2002. na all-staru nosio anti-ratnu majicu – niti godinu nakon tornjeva, dok je većina strahovala imati drugačije mišljenje – da bi se danas s takvim stavovima ponosili čak i hollywoodski obiteljski blockbusteri, bilo pametni poput Avatara, bilo glupi poput 2012.)

Oko košarke mu se vrti cijeli život, ali ona nije život – Steve ne dopušta da ga glad za uspjehom i pobjedama pretvori u asertivnu karikaturu, kako to danas obično biva s NBA košarkašima (jer kako MJ jednom reče ''Republicans buy sneakers too''), koji van parketa jedino brinu o tome na koje sve unovčiti svoj brand. Steve itekako zna uživati u životu, što mu je jednako velik plus, kao i ljubav za asistiranjem. Jer iako miljama udaljen od običnog čovjeka, Steve jeste jedan od nas.

THE MOMENT – Od svih velikih serija koje je odigrao u dresu Sunsa, ludilo koje je prezentirao u prvom playoffu nakon povratka u Phoenix iz Dallasa, i to baš protiv svojih dojučerašnjih suigrača, nezaboravno je. Serija je krenula u Phoenixu, gdje je Nash prvu tekmu proveo razigravajući suigrače. U drugoj se ozljedio Joe Johnson, što je Dallas iskoristio i iznenadio Phoenix. Treća se igrala u Dallasu i plan Dona Nelsona bio je jednostavan – bez Johnsona, Phoenix je oslabljen u vanjskoj liniji, stoga zatvorimo prilaze košu i pustimo Nasha da nas pobjedi. Cuban i Nelson su bili uvjereni da Steve u sebi nema instinkt ubojice, i da će se izgubiti u ulozi prve opcije. Kakva greška. Steve je zabio 27, pogađajući svaki puta kada je trebalo, u isto vrijeme radeći dar-mar pick igrom sa Stoudemireom (koji je zabio 37, od čega većinu na račun Nashovih 17 asista). Dallas je dobio sljedeću, usprkos Nashovih 48 koševa, ali i samo 5 asista.

I onda je krenuo pravi show. Preostale dvije tekme fantazija su košarke i nešto što svaki pravi NBA fanatik mora imati u kolekciji. Doma Steve pobjedu donosi gotovo sam, s triple-doubleom (34 koša, 12 asista i 13 skokova!!!!), a na gostovanju odigrava tekmu karijere – 39 koševa, 12 asista, 9 skokova, plus zabija svaki bitan koš kada je trebalo. Osam ih pogađa u zadnjoj minuti da bi izborio produžetak, a onda s još jednom tricom, petom te večeri, donosi konačnu pobjedu Sunsima. Do tada sam bio NBA fan, ali nakon toga postao sam fanatik. I ostao.

SG RAY ALLEN (20.9)

Jesus je upao u momčad na račun činjenice što smo tražili timske igrače. Kobe i Iverson su možda bolji pojedinci, ali njima i sličnima morali bi podrediti sve ostalo. Ray se uklapa u našu momčad kao prava rasna dvojka koje će zabiti svoj otvoreni šut, i koje će, ako mu onemogućite vanjski šut, krenuti u dribling prema reketu gdje će ili izboriti slobodna ili zabiti nekakvim prekrasnim old-school polaganjem.

Ray je kompletan igrač, ali je prije svega šuter. Uostalom, radi se o budućem rekorderu po broju pogođenih trica (nedostaje mu dvije stotine trica da prestigne Millera, a obzirom da zabija preko 100 po sezoni, i da će sigurno odigrati još koju sezonu...), i to s postotkom šuta od 40%, što je naravno prag koji razlikuje izvrsne od dobrih šutera.

Jasno je kako ova naša momčad s ovakvom vanjskom linijom neće imati problema raširiti reket, ali neće imati problema ni s ostalim aspektima igre. Jer Ray je pravi, solidni all-round bek koji će odigrati dobru obranu, i dodati 4-5 skokova i 3-4 asista. Ukratko, Ray će napraviti sve kako treba. I to je ono što je fascinantno kod njega – iako je imao potencijal biti prvi strijelac lige, nikada nije iskakao iz momčadi. Kada je imao odriješene ruke i bio prva opcija, kao u Seattleu, zabijao je 25-26 koševa, u Bostonu je bez problema prihvatio ulogu treće opcije, a u Milwaukeeu druge (iako je bio mlad i u naponu snage). Allen je jednostavno zen personificiran u košarkaša, čovjek koji ništa ne forsira već čeka da situacija dođe sama. A kada dođe, pripremite se za spektakl.

THE MOMENT(S) - Kako se, bez dvojbe, radi o mom najdražem igraču ikada, moram navesti tri trenutka, i to po jedan iz svake faze karijere. Iz prve faze odrastanja izbor pada na šestu utakmicu finala Istoka 2001. protiv Sixersa. Ja vam sada nemam vremena ni prostora objašnjavati kako su tada igrali Bucksi predvođeni Georgeom Karlom na klupi, a Cassellom, Allenom i ''Big Dogom'' Robinsonom na parketu, ali ta momčad je doslovno letjela. I iako je Cassell bio najglasniji, a Robinson nominalno prva opcija u napadu, Ray je bio taj koji je uvijek imao spreman potez kada je bilo najpotrebnije. Iako je protiv njih i ''dosadnog'' Milwaukeea bio cijeli svijet (jer NBA je očajnički tražila Jordanova nasljednika, toliko očajnički da su favorizirali Iversona i sileđije iz Sixersa), Ray je skoro sam odveo Buckse u Finale. Briljirao je cijelu seriju, ali u šestoj je poludio, sa 9 pogođenih trica od 13 pokušaja, i ukupno 41 košem. U sedmoj je pak Iverson ispalio 33 lopte i odveo Sixerse u Finale, ali srećom sredio ih je drugi zen majstor, Phil.

Iz druge faze zrelosti izdvajamo četvrtu utakmicu polufinala Zapada 2005. protiv Spursa, gdje je Ray s 32 koša predvodio skupinu plaćenika i sporednjaka do izjednačenja serije na 2-2 protiv budućih prvaka. Fascinira da niti u takvoj momčadi (gdje je drugi igrač Rashard Lewis zbog ozljede sjedio u odjelu na klupi), Ray nije forsirao, već je puštao da igra dođe njemu dozvoljavajući i suigračima poput Antonia Danielsa, Lukea Ridnoura i nezaboravnog Dannya Fortsona da sudjeluju.

Iz treće faze starosti, gdje je konačno došao do naslova u Bostonu, možemo izdvojiti još uvijek svježe remek-djelo koje je odigrao u najluđoj playoff seriji ikada protiv Bullsa, kada je zabio 51 koš uz 9 trica, noseći Celticse kroz tri produžetka. Izgubili su, ali kao što znamo nije sve ni u pobjeđivanju. Poanta je da čovjek može u 34-oj godini igrati standardno iz večeri u večer, te jednom u mjesec dana izgledati kao najbolji košarkaš na planeti, i još te natjerati da vikneš – Isuse, kako igra ovaj Jesus!

SF PAUL PIERCE (22.9)

Prirodan, ali i osobni odabir za startno nisko krilo je PP, karakteran košarkaš koji s vanjskih pozicija može vrhunski igrati u oba smjera. Uz Kobea posjeduje najraznovrsniju napadačku igru u ligi, igru kojoj je svake godine marljivo dodavao pojedine detalje (iako o tome nećete pronaći puno članaka). Jedan na jedan, ulaz, spuštanje leđima košu, šut s poludistance, trica, iznuđivanje slobodnih te još niz različitih načina dolaska u najbolju situaciju za zabiti, čine ga močnom noćnom morom svakog obrambenog igrača. Psihološki je izuzetno jak, karijera mu je išla prirodnom, lagano uzlaznom putanjom, te se za svaku pobjedu, i na terenu i van njega (slučaj kad je više puta uboden nožem), sam izborio. Trenutak kada je konačno priznat kao vrhunski igrač je vjerovatno pobjeda protiv LBJ-a i Kobea u izravnim dvobojima šampionske 2008. PP može odraditi cijeli niz zadataka, od čisto šljakerskih poput obrane na najboljem protivničkom igraču, pa sve do odigravanja zadnje akcije i šuta za pobjedu. I sve to bez velike pompe.

THE MOMENT - Nagrada za MVP-a Finala, bez sumnje. Kao kruna jedne velike karijere. Puno razvikanijih košarkaša nikada nisu ništa osvojili, a Pierce je zaslužio naslov najboljega, i to u izravnom dvoboju protiv Kobea. Treba li ikoga podsjećati na game one, 15 poena za otvaranje treće četvrtine, na paljbu sa svih strana (najviše, naravno, u njegovom klasičnom stilu, s vrha posta iz okreta) i onda odvoženje u invalidskim kolicima nakon kojega smo svi proklinjali život i prizivali brzu i bolnu smrt? Pa povratak pred kraj za dvije trice za redom koje su ubile svaku nadu Lakersa da se mogu ičemu nadati u ovom Finalu? Samo je Pierce mogao biti lider ovako nesebične i borbene momčadi kao što su Celticsi, baš zato jer je u svojoj srži takav. Iako je imao talenta na bacanje, njegova najveća vrijednost, iskazana i u ovoj seriji, bila je upravo ta što se njime nikada nije razbacivao.

PF TIM DUNCAN (21.4)

Prototip savršenog visokog igrača. Imali smo tu sreću da ga gledamo u njegovim najboljim godinama, iako je bilo momenata kada to nismo znali cijeniti jer su Spursi po holivudskim principima, kakvi uglavnom prevladavaju u NBA, bili “dosadna” momčad. Ta nepravda je ustvari savršeno ogledalo našeg vremena, gdje su forma i pakiranje bitniji od sadržaja. Duncanov dres je uglavnom tijekom karijere bio crn ili bijel, a kao posljedicu imamo da se jedan, na parketu sebični i arogantni, Kobe (koji je tek kasno u karijeri shvatio vrijednost timske igre) u zlatnom dresu može uopće staviti u istu rečenicu s Duncanom kada se priča o igraču desetljeća. Dovoljno je reći da je TD šutke radio i pomogao izgraditi Spurse iz provincijske momčadi u jednu od najboljih NBA momčadi u povijesti. Kobe je za to vrijeme (skupa sa Shaqom) uspio razoriti jednu od potencijalno najvećih dinastija Lakersa ikada. Zadnji naslov ga ne može iskupiti.

Najbolji igrač proteklog desetljeća, najbolje visoko krilo u povijesti igre, četiri naslova u kolekciji, superstar bez zvjezdanih sponzorskih ugovora, tihi vođa momčadi iz malog grada koja je obilježila NBA povijest. Mr. Fundamental. Njegovi šutevi sa strane od tablu, post igra i obrana su lektira svakog visokog igrača. Mane? Nema ih, niti na parketu niti u svlačionici. Jel' treba još koji razlog zašto je Timmmy tu, kao kapetan i najbolji igrač? U bilo kojoj ekipi može pokriti i visoko krilo i centra. Recimo da izvedemo ovu run’n’gun postavu: Steve, PP, Finley, Horry i TD na petici. Mokri san je pitati se što bi bilo da je uistinu odigrao bar dvije sezone sa Nashom, da vidimo taj pick’n’roll. Jedino je pitanje Steveova reakcija na onu tricu kojom je TD uništio Sunse prije godinu i pol. Možda nam naruši kemiju. Mo'š mislit.

THE MOMENT - Najveći igrač kojega smo imali prilike gledati za života, ma kako uvijek bio jednako pouzdan i solidan, imao je vjerovali ili ne, vrhunac karijere. On se dogodio u sezoni 02./03. i ako ćemo biti pošteni, cijela ta sezone je njegov the moment. Timmy je bio nezaustavljiv u napadu, ujedno i najbolji obrambeni igrač u ligi. Bez premca. O ozbiljnosti nagrada NBA lige najbolje govori podatak da Timmy, usprkos 8 prvih najboljih obrambenih petorki, nikada nije osvojio naslov najboljeg obrambenog igrača. Smiješno.

Uglavnom, da se zadržimo na sezoni iz snova – osim što je Spurse odveo do 60 pobjeda, zatim i do naslova preko Lakersa u naponu snage (ne zaboravite da je sam doslovno pregazio Shaqa i Kobea, brojke iz te serije su mu prebolesne), ono što je napravio Netsima u Finalu bilo je nestvarno. Dominacija na oba kraja terena svoju najbolju potvrdu brojkama dobila je u zadnjoj, šestoj utakmici, gdje je Timmy uz triple-double (21 koš, 20 skokova i 10 asista) imao i – 8 blokada. Eto, ako ste od onih koji sve gledaju kroz brojke, čitajte ovo iznova i iznova, i recite mi po čemu je ovo manje fascinantno od bilo koje brojke koju su ponudili Shaq, Kobe ili AI?

Da, ali najluđe od svega, možda je njegov the moment nešto potpuno drugo. Finale 2007. gdje je, umjesto da ide u lov na svoj četvrti naslov MVP-a Finala, mirno radio svoj posao i gledao kako Tony Parker trpa koš za košem Clevelandu. Mislim, Tony Parker je MVP NBA Finala. Ako to nije ultimativni dokaz veličine Tima Duncana, onda ne znam što vam još treba.

C BEN WALLACE (6.2)

OK, odmah da priznamo – Big Ben je upao u momčad dobrim dIjelom zato što ima prosjek od 6 koševa u karijeri. S njim dobivamo vrhunskog obrambenog centra, a praktički ne uzima ništa od ovog našeg poenskog salary capa. Ali nemojmo se fokusirati odmah na poene, jer time gubimo iz vida svu veličinu Big Bena.

Ova naša momčad ima strijelca u postu, ima šutere, dakle nema potrebe za ničim više. Ako nam zatvore vanjsku liniju, Timmy i Pierce će ih ubiti igrom leđima. Napad ne može zaštekati ni slučajno. A s Big Benom, ne može ni obrana. Zamislite reket koji brane on i Timmy. Ni jedan nije bloker ranga Mutomba ili Mourninga, možda nam fali takva petica, ali molim vas, zbrojite koliko prstena su osvojile momčadi s Mutombom i Mourningom pod košem, a koliko momčadi s Timmyem i Benom? Točno to.

Big Ben je za peticu bio izuzetno nizak sa svojih 205 centimetara, i izuzetno vitak sa uvijek manje od 110 kilograma. Ali nedostatak mase i visine on je nadoknađivao žilavošću, upornošću i bekovskim atletskim kvalitetama. On nije bio klasični centar koji zatvara reket, Ben je igrao praktički libera. Isto kao što bek ide na udvajanje pa trči nazad svome igraču nakon povratne, tako je Wallace igrao svaki napad – trčao je na sve strane zatvarati i pomagati, i uvijek bi stigao nazad zaustaviti svog protivnika. Kapetan u obrani, fantastičan skakač, čovjek koji blokadama i ukradenim loptama donese barem još 5-6 dodatnih napada po tekmi, Big Ben je u svoje vrijeme bio idealan peti igrač koji pokriva sve one male stvari koje jedna petorka treba. Čovjek za prljave poslove koji cijeni to što radi, svjestan da je to jedini način da opstane u NBA.

Malo je popustio nakon što je zaradio ogroman novac, ali tih nekoliko sezona s Pistonsima čine ga idealnom dopunom za našu momčad. Prave petice su ionako rijetkost, a kako nam i Timmy može pokriti tu poziciju, nema razloga za brigu. Možda Ben i jeste igrač manje u napadu, ali s pravim suigračima nema problema. Što su, uostalom, pokazali i Pistonsi.

THE MOMENT - Četiri sezone za redom bio je proglašen najboljim obrambenim igračem lige, možda malo pretjerano, ali njegove obrambene kvalitete su neupitne. Posebno su nezaboravne partije protiv Lakersa u Finalu, gdje doduše nije zaustavio Shaqa, ali je dizao energiju fanatičnim skokovima u stilu Rodmana. Ali, moment koji ćemo izdvojiti ipak je lakat Artestu, koji je doveo do sada već legendarne tučnjave u Detroitu. Nitko jednim potezom nije potpuno uništio najljućeg protivnika kako je to tada uspjelo Benu protiv Pacersa. Indiana do danas nije ista, a Detroitu je bio otvoren put ka drugom nastupu u Finalu. U kojem su izgubili od Spursa u jednoj od najdosadnijih serija ikada. Međutim, obzirom da su reket čuvali baš Big Ben s jedne, a Timmy s druge strane, možda to i nije bila dosada, već vrhunska obrana u kojoj možete zaboraviti na atrakciju.

KLUPA

DEREK FISHER (9.1)

Iako je njegova uloga u prva tri milenijska naslova Lakersa bila minorna, Fish je već tu potvrdio kako je savršen za ulogu koju smo mu namjenili – onu back-up playa. Za razliku od današnjih ultra-brzih bekova, njegove noge nikada nisu funkcionirale na taj način. One su služile za postaviti se iza linije za tri i zabiti svaku povratnu loptu. Fisher nije kreator čak niti u pick igri, kamoli slash 'n' kick akciji, ali je pouzdani play koji će prenijeti loptu, odigrati sjajnu obranu i pogoditi svaku bitnu loptu. Uostalom, da je čovjek za velike stvari pokazao je više puta. Nakon što je izgubio dvije godine u Golden Stateu, kao back-up Williamsu pomogao je Jazzu da dođe do finala Zapada 2006. Nakon toga se vratio u Lakerse, postao pouzdani prvi play Kobeove i Philove momčadi, te idealni djelić trokuta. I iako mu s 35 godina igra pada na sve niže i niže razine, opet je stigao ubaciti ključnu loptu u Finalu protiv Orlanda i potvrditi zadnji naslov Lakersa.

THE MOMENT - U kolektivnu svijest urezana su dva koja se nikada neće zaboraviti. Prvo, nemogući šut protiv Spursa s 0.4 sekunde do kraja, koji je produžio život Lakersa za još jednu tekmu u borbi protiv gore spomenutog Duncana iz 2003. Drugo, let iz New Yorka gdje je bio s kćerkom u bolnici, dolazak u Salt Lake City nakon što je već počela game 2 polufinala protiv Warriorsa, ulazak u igru krajem treće četvrtine te trica za pobjedu.

RAJA BELL (10.3)

On je tu naravno zbog obrane, prljavih poslova i detalja koji odlučuju bliske utakmice, poput bacanja za loptom te pogađanja otvorenih trica, na koje se navikao igrajući sa Steveom. U našoj momčadi ima priliku sahranjivati protivnike i na Duncanove povratne lopte. Ultimativni borac koji će intenzivnom obranom iscrpiti najboljeg protivničkog vanjskog igrača, bio on play ili bek šuter. Prednost pred Bowenom dobiva jer je raznovrsniji i jednostavno bolji napadač.

THE MOMENT - Možda nije fer, umjesto sjajnih stoperskih partija na Kobeu ili dobrih šuterskih večeri, istaknuti nešto ovako banalno, ali jebi ga. Moment koji je Bella urezao u našu svijest zbio se davne 2003. u Finalu Zapada. Raja je tada igrao za Mavse, s druge strane bili su spomenuti Duncanovi Spursi, a Bell je potpuno neočekivano zabio 14 koševa, na trenutak davši nadu Mavsima da se mogu nositi s Timmyem i društvom. Naravno, ništa od toga, jer Spursi su se prošetali do Finala preko Dallasa, ali nakon što je Raja zabio svoju jedinu tricu na utakmici i dao Mavsima dozu energije, legendarni Marv Albert uzviknuo je jednu od, barem među nama Hrvatima, najvećih rečenica ikada (odmah uz Franjinu ''Imamo Hrvatsku!'' i Balogovu ''Lee Clark, Lee Clark! I brodi Newcastle prema naslovu prvaka'') – ''Ring Them Bells Raja!''. Kad vam Marv Albert nešto blagoslovi, onda je to definitivno the moment.

MICHAEL FINLEY (16.2)

U najboljim danima u Phoenixu i Dallasu bio je sposoban zabiti, iz ulaza ili šuta, po dvadeset koševa bilo komu, te odigrati dobru obranu. U ovoj ekipi bi bio šesti čovjek koji donosi instant offense i ne dozvoljava da ritam na oba kraja terena imalo padne zbog izlaska startera. Dakle, nama treba Finley iz Spursa. Prema potrebi može mijenjati i Paula i Raya, izmjenjujući se s Rajom ovisno o protivniku s druge strane. Još jedan koji će ekstra profitirati od Steveovih i Duncanovih lopti, dijelom zato što je fantastičan tricaš (preko 1300 u karijeri, trinaesti na listi svih vremena), a dijelom i zato što se navikao na obojicu (s Steveom je proveo šest sezona u Dallasu, a s Timmyem mu upravo teće peta).

THE MOMENT - Usprkos fantastičnim šuterskim partijama u Sunsima i posebice Dallasu, gdje je dugo bio glavni igrač pored Nasha i Dirka, najdojmljiviji dio njegove karijere je način na koji je 2007. prihvatio ulogu iza Ginobilia, te postao pouzdani strijelac iz vana u još jednom lovu na naslov Spursa. U prvoj rundi zabio je 19 trica Denveru u 5 tekmi (da, to je skoro 4 po susretu), u drugoj rundi i ratu protiv Sunsa ''samo'' 15, a u šetnji do naslova preko Jazza i Cavaliersa još 10. Instant offense indeed.

ROBERT HORRY (7.0)

Iako ova naša momčad ne treba više šutera, moramo imati pokretnu četvorku koja je u stanju raširiti reket. Čisto da budemo u toku s vremenom. Možda smo malo tanki pod košem, ali sve nadoknađujemo borbenošću i neviđenom šuterskom moći. A pazi sad kakva je Horryeva uloga. Osim što će nam dobro doći u drugoj četvrtini da malo odmori visoke, njegova uloga je najvažnija u zadnjih 6 minuta. Timmy se seli na peticu, a Big Shot Rob ulazi na četvorku. I da, u momčadi koju čine Pierce, Nash i Allen, sve redom najveći clutch šuteri zadnjih deset godina i ljudi koji su pogodili nebrojene ključne lopte, svaka važna lopta imat će samo jedan zadatak. Naći put do Horrya. Ostatak priče znate.

THE MOMENT - Ovo je šala, naravno. Mislim, kako izdvojiti jedan trenutak iz karijere čovjeka koji ima 7 naslova, u koje je ugradio bezbrojne pobjedničke koševe, što u same utakmice Finala, što u playoff serije putem do Finala. Ma i sam pokušaj da ih nabrojimo oduzeo bi nam nekoliko kartica. Njegovih 16 sezona jednostavno su, sami po sebi, jedan divan, fantastičan moment.

P.J. BROWN (9.1)

Ono što Bell radi na vanjskim pozicijama, to PJ radi pod košem. Savršen za ući s klupe i čuvati leđa velikom Duncanu, uloviti par otpadaka i zabiti lijepim šutom s poludistance kada nekoga udvoje. Nekako najviše pamtimo njegove godine u Miamiju te kasnije u New Orleansu, kada je redovno imao 10-10 i bio ultimativni timski igrač. A kada se organizira neka dobrotvorna večera, koga je bolje poslati nego PJ-a. Igrač za prljave poslove na parketu i ultimativni gospodin van njega.

THE MOMENT - Povratak iz mirovine da bi osvojio prsten s Celticsima, i to ne za sjedenje na klupi. PJ je svoj prsten itekako zaslužio, zaustavivši zahuktali Cleveland u sedmoj, kada se situacija po Boston činila bezizlaznom. Prvo s nekoliko fantastičnih šuteva s vrha reketa, u najboljem Oakleyevsko-Thorpeovskom stilu, a zatim i s 6 ključnih skokova. Jedini konkurent po kvaliteti obrane, šutu s poludistance i šljakerskoj prirodi, Haslem, otpao je zbog nemogućnosti da igra peticu na golu snagu, što je Brown radio bez problema. Dobroćudni div, baš kao i prototip ovakve četvorke, Oakley.

PAUL SHIRLEY (1.8)

Realno, on je tu kako bi mogao iz prve ruke pratiti momčad desetljeća, te napisati par zabavnih i poučnih redaka na zajedničkom blogu (bio bi zadužen i za twitter, facebook i myspace ekipe), i usput sve začiniti nekim solidnim, bjelačkim soundtrackom. Svaki ulazak u igru suigrači promatraju sa zebnjom, što zbog rezultata koji će nužno otići u minus, ali i zbog stalne opasnosti od ozljede koja bi ga mogla udaljiti od njegove prvotne, spisateljsko-navijačke zadaće u ovoj ekipi.

THE MOMENT - Paul nije nikada stigao pretjerano uživati u igri, ali itekako je znao iskoristiti ono što mu je košarka dala. Iz prve je gledao Nasha, bodrio Sunse, i odlučiti se za jedan moment stvarno je teško. Jer u konkurenciju ulazi bilo koja anegdota s putovanja koja mu je priuštila karijera (od Kansasa preko Tatarstana do Baleara), ili objavljenja knjiga, glazbene kolumne na ESPN-u ili pak rad na pilotu TV serije u Hollywoodu. Šteta jedino što je Paul toliko melankolično stvorenje da ne kuži koliko je sretan. Ali, ako bi morali izdvojiti jednu stvar, onda je to definitivno pisanje dnevnika na službenim stranicama Sunsa koje ga je i lansiralo u orbitu.

BRIAN SCALABRINE (3.5)

Ako bi Paul bio navijač iz pozadine koji bodri razgovorom, Brian bi bio onaj bučni tip koji, poput trenera, cijelo vrijeme stoji uz aut liniju i skače od prve od zadnje sekunde. Idealni suigrač, što mu je uostalom i donijelo višegodišnji ugovor, kakav igrač njegovih kvaliteta više nikada nije i neće ugledati. Uz to, ne zaboravimo da je čovjek godinama bio na rosteru Netsa, pa i onda kada su dvije godine za redom igrali Finale. Nije slučaj da se za njega lijepe pobjedničke momčadi. Ni naša nije iznimka. Uostalom, nije loše imati ni navijača koji ujedno može pomoći i kao peti visoki.

THE MOMENT - Sad bih se mogao rugati i reći da je njegov trenutak karijere ona večer kada je za 30-ak minuta u igri pod košem uspio uhvatiti nevjerojatnih 0 skokova, ali ne želim biti zloban. Jer lanjski playoff je pokazao da je Scal fajter koji ipak zna igrati košarku i može pomoći dok igra u skladu s mogućnostima. A to znači na desetak minuta, prilikom kojih se od njega ne traži ništa više osim da rotira na vrijeme u obrani i eventualno pogodi otvoreni šut. Stoga, Scalov moment je definitivno lanjski playoff kada je svoju minutažu odrađivao iznad svih očekivanja, i kada smo svi skupa pomislili, nakon što se ozljedio protiv Magica, da je Boston gotov. Scal je igrao i dalje, ali sama činjenica da smo tako nešto pomislili, ravna je čudu.

2Jan/102

POWER RANKINGS, VOL. 4

Posted by Gee_Spot

PREOSTALE LOŠE MOMČADI ISTOKA

19. MILWAUKEE

Najmanje loši od ovih devet veličanstvenih, iz dva razloga. Ili je u pitanju samo jedan, jer bez prvoga ne bi bilo ni drugoga. Prvi je naravno Brandon Jennings, a drugi pick igra njega i Boguta, koja je za većinu lige neobranjiva. Imate brzog, spretnog playa sposobnog u svakom trenu asistirati ili realizirati, te visokog, talentiranog i pametnog centra koji zna kako se igra košarka. Rekli bi, solidna osnova. I jeste.

Sad, koliko je stvarno dobar Jennings? Hype se stišao, brzo kako je i došao, i sada nešto trezveniji možemo pokušati dati odgovor. Iako moja verzija baš i neće djelovati trezveno. Jer ja mislim da je Jennings totalni zakon. Toliko dobar da bi Knicksi sada, da su bili pametni i spremni riskirati umjesto da potroše pick na beskorisnog atletu kakav je Hill, imali playa za iduće desetljeće koji bi im donio dovoljno razloga za optimizam bez obzira na LeBrona.

Najveći razlog zašto je Jennings prava stvar je pregled igre kakvoga ne možeš naučiti. S tim se rodiš. Ili ga imaš ili ga nemaš, a Jennigsov je već sada u samome vrhu. Za tako mladoga igrača, posebice bez pravog iskustva igranja organizirane košarke, njegove odluke na terenu su čudo. Naravno, ponekad bi bilo bolje da manje šutira, a više razigrava, ponekad je previše razigran i nepotrebno izgubi loptu jer je ruka još uvijek brža od glave, ali u onim trenutcima kada je lucidan, kada odigra kako treba, ostanete bez daha od lakoće kojom se igra košarke.

Što se realizacije tiče, ona trenutno pati zbog tih početničkih grešaka, ali nema sumnje da će s ovakvim šutom Jennings biti kompletan igrač. Trica i skok-šut su dobri, posebice onaj s poludistance, nakon što si driblingom napravi prostora. Međutim, glavno oružje ipak je kontrola lopte. I sad ću, uz rizik da totalno pretjeram, reći nešto ludo – načinom kako ulazi u reket, brzinom kojom mijenja smjer, lakoćom kojom vodi loptu kroz prostor gdje je obrana najgušća a da ni trenutka ne gubi kontrolu – podsjeća me na Nasha.

I to ne samo time. Evo, mali još nije vrhunski realizator u reketu, ali ponekad zna ući pod koš, odraziti se s krive noge prije vremena i onda položiti visoko od table. Mislim, takvi potezi se ne uče, to je čisti osjećaj, i to je neštu u čemu je Nash neprikosnoven.

A sada smo stigli i do drugog razloga. Jennings je Buckse od truleži pretvorio u respekta vrijednu ekipu. Doduše, ova sezona je tek prvi korak, ali barem je u pravom smjeru. I ne samo to, već je praktički spasio karijere Scotta Skilesa i Andrewa Boguta. Skilesu je ovo vjerovatno bila zadnja prilika da se dokaže kao NBA trener. Iza njega su bili rezultati, ali i reputacija teškog lika koji vrlo brzo svoj autoritet prema igračima pretvori u atmosferu nabijenu negativnim emocijama. Bucksi su jedini bili spremni dati mu novu šansu, i obzirom da je momčad bila u padu, vrlo lako se moglo dogoditi, da zajedno s njihovim padom u irelevantnost, sličnu sudbinu doživi i trener, ovaj put ni kriv ni dužan.

Međutim, Jennings je odjednom momčadi donio budućnost, Skilesov rad dolazi do izražaja, i obzirom na to koliko kvalitetnu obranu igraju Bucksi s ovakvim rosterom, teško da danas itko može poreći Skilesu da je vrhunski trener, bez obzira na sve probleme koji će prije ili kasnije izaći na vidjelo u komunikaciji s igračima.

Bogut je bio u još goroj situaciji. Iako mu talent nitko nije mogao osporiti, upitna je postala njegova glava, odnosno počeli smo se pitati može li on ikada postati borac pod obručima, ili će karijeru provesti ozljeđen i nadrkan negdje sa strane. Ovako, odjednom je postao prouduktivan partner u pick igri Jenningsu, te pouzdana druga opcija u napadu, što je obzirom na kvalitetu svoje post igre oduvijek i trebao biti.

I još nešto o Jenningsu. Na dan drafta, na račun ono informacija što smo imali, stvorili smo sliko o malome kao o nekakvom problematičnom tipu. Koji nije bio niti toliko pametan da upadne na faks, a niti toliko dobar da dođe do minuta u Italiji. Na kraju se pokazalo da je jedini u pravu bio Kevin Love i sjajni film ''Gunnin' for That #1 Spot'', u kojem je Jennigns, zajedno s hrpom mladih talenata, prikazan kao budućnost NBA lige. A Love je rekao da nikada nije igrao s boljim i nesebičnijim playmakerom, iako je cijelu srednju i faks proveo igrajući s igračima poput Rosea, Baylessa, Evansa, Westbrooka, Collisona i Augustina.

Naravno, fašisti iz NCAA lige, isti ljudi koji zarađuju milijune a onda ganjaju jadne klince ako prime koji dolar ispod pulta, uvijek mogu izvući rezultate ispita kada im jedan takav talent da košaricu. Uostalom, nije ni bitno tko je u pravu. Jennings je izabrao provesti svoju godinu umjesto na sveučilištu u Europi, što se na kraju pokazalo sjajnim. Em je upoznao kako život profesionalca može biti grub, em je vidio drugu kulturu od one instant američke. I da, zato je bolji igrač.

Međutim, nije sve ovako savršeno. Naime, mali je pred raskrižjem. Da, već je pred raskrižjem, iako je tek krenuo u život. Stvar je jednostavna, a najbolje je simbolizira ona famozna večer protiv Warriorsa (primjetite da se radi o Warriorsima). Dakle, 55 poena takvoj momčadi definitivno nisu nešto posebno. Sorry, ali nisu. Posebni su veliki playoff trenutci. Zabiti 55 koševa je cool, nije lako, ali osim o talentu nešto govori i o igri te večeri. Sad, nećemo se spustiti na razinu Repeše, pa reći kako je tih 55 poena u biti nevažno jer se radi o početku sezone. Repeša je tip koji nije prepoznao Jenningsa dok je ovaj sjedio pred njim, što možemo očekivati da će reći? Da je znao da mali to može, i da mu zato nije dao šansu? 55 poena je važno, ne može ih zabiti svatko. Ali, hej, jednom je i Tony Delk zabio 50. A Bucksi imaju kopiju Delka na dnu klupe, zove se Meeks, i da, jednoga dana i taj mladić će upasti u šutersku seriju koja će rezultirati sličnim brojem koševa.

E pa Jennings nije toliko, da se tako izrazim, plitak. On vrlo dobro zna da košarka nisu samo koševi. I ma koliko njegov napadački repertoar i elegancija zabijanja imponiraju, on ne smije krenuti tim putem. Jer strijelaca će uvijek biti, ali ljudi koji imaju oči na leđima i koji savršeno vrte pick n roll neće. I zato bi bila šteta da od Jenningsa očekujemo da postane novi Iverson, nezustavljiva jedinica koja trpa koš, kada momak ima šansu postati novi u nizu fantastičnih playmakera koji igru čine ljepšom i suigračima i nama fanaticima. I igraju je na pravi način.

Još samo ukratko o ostalim igračima. Mbah a Moute je sjajan. Bell je i dalje beskorisno tijelo koje se skriva iza nekakve uloge šutera i obrambenog igrača. Bogut je nikada bolji, kako smo već rekli, prvenstveno zbog prostora koji mu ostavlja igra s Jenningsom. Čak i kada je prva Skilesova opcija spustiti mu loptu pod koš, Andrew djeluje sigurniji i čvršći, bilo da se odluči za realizaciju ili povratnu.

Skiles je obranu posložio na tipičan Skilesov način, dakle otvoreni šut se ne smije dozvoliti ni pod koju cijenu i uvijek treba biti na ruci, dok u reketu uvijek treba ići na kontakt. Napad je još jednostavniji – pick igra za otvoriti što više prostora Jenningsu, ili lopta Bogutu. Treća opcija bi mogao biti Redd, ako ikada uhvati pristojnu formu i uopće se oporavi od ozljede. Ali, da imaju tu treću opciju na ovakvom Istoku, bili bi odmah iza Atlante. I da, rekao sam kako je M a M sjajan, ali to ne opisuje dovoljno sav posao koji taj čovjek odradi u obrani. Iako gledajući brojke to nikada ne bi rekli, dovoljno je pogledati par tekmi Bucksa da shvatiš kako je on treći nedodirljivi u ovoj momčadi.

I za kraj, mali osvrt na jedinog Hrvata u NBA.

Reći da Roko ima ulogu u ovoj momčadi bilo bi kao da kažete kako je Željko Kerum u stanju složiti tri složene rečenice za redom. Na parket izlazi samo kad više nema potrebe riskirati ozljedu važnijeg igrača, a ti su svi ostali na rosteru. Najgore od svega, nikada nisam smatrao da Roko išta valja osim u limitiranoj roli, ali sada mu je samopouzdanje toliko narušeno, da sumnjam kako može poslužiti u ikakvoj ulozi.

Od igrača koji nikada nije znao razliku između lošeg i dobrog šuta, Roko je postao plašljivac koji ne poteže ni u situacijama kada mora. Playmaker nije, osim ako stvori višak, ali obzirom da ne napada i ne šutira, čemu uopće igra? Zbog obrane? Pa kada je on to rotirao na vrijeme? I opet, u ovako pasivnoj ulozi, izgubljene lopte i dalje su dio njegova repertoa. A najluđe od svega je što sam ja ovo sve uopće uspio vidjeti u ono par minuta što sam ga imao prilike gledati.

Da ne bi ispalo kako ja tu sad nešto mudrujem, evo citata komentatora jedne tekme Bucksa. I to ne njihovog, već protivničkog. Dakle, radi se o čovjeku koji Buckse vidi par puta godišnje i obzirom na posao, teško da gleda previše košarku u slobodno vrijeme. Uglavnom, Ukić ulazi u igru, odigra akciju, postavi se na bok i dobije loptu. Kreće driblati, naravno na mjestu. Dribla i ne mrda. Skenira situaciju. Komentator mrtvo-hladno kaže – ''Ukić can't shoot''. Nakon par sekundi, Roko dodaje loptu drugom beku koji je morao doći po nju na metar. Eto što skauti pišu u svojim izvještajima – Ukić can't shoot.

Roko, vrati se. Znam da grad kojem je Kerum na čelu ne zvuči kao privlačna opcija, ali valjda možeš doći do gaže negdje u Grčkoj (ili po novome u Turskoj). Svaka ti čast, pokušao si, momak si na mjestu, ali nemoj raditi budalu od sebe više nego što treba. Život je prekratak da ga provedeš na klupi. Ako si ga već odlučio provesti igrajući košarku, onda prihvati stvarnost koja kaže da nisi NBA materijal, i počni već jednom igrati.

20. CHARLOTTE

Dovođenjem Jacksona, ma koliko taj potez bio beznačajan gledan iz šireg kuta, pojačali su najgori dio momčadi, napad. Obrana funkcionira, i na njoj i dalje grade put ka prvom nastupu u playoffu. Larry Brown bi tako još jednom mogao reći kako je uspio od neugledne momčadi stvoriti respektabilnu ekipu, da konkurencija nije toliko jadna da to više nije ni važno. I da to stvaranje nije uzelo tolike žrtve u vidu financijske fleksibilnosti u budućnosti.

Ali ako ništa drugo Larry Brown zna što radi. I zato Bobcatse stavljam ispred Bullsa. Talentom su iza njih, međutim samo zbog Brownova iskustva ne vidim kako bi Bullsi u seriji od sedam mogli preko Bobcatsa. Dok je Larry koncentriran na posao, i dok ga ekipa slijepo slijedi u pristupu i načinu igre, ovo je konkurentna momčad.

Gerald Wallace igra još jednu sjajnu šljakersku sezonu, Felton je greške sveo na minimum i podredio se momčadi, Jackson je donio napadačku opciju iz vana, ali sve u svemu ovo je talentom toliko tanka ekipa da u nekakvoj normalnijoj sezoni, u kojoj se konkurencija ne samouništava, ne bi imala što tražiti. I uz sve minuse još su ostali zakinuti za pravi doprinos mladog i razigranog Augustina, koji nikako da se prilagodi racionalnijoj ulozi playmakera, već uporno pokušava nositi i teret strijelca.

21. CHICAGO

Dok čekamo da rodijak Vinnie konačno dobije otkaz, i dalje možemo pratiti ekipu koja, iako joj malo toga polazi od ruke, i dalje drži svoju sudbinu u svojim rukama. Naime, Bullsi su, barem po meni, itekako vrijedni mjesta u playoffu. Čak i ovako sakati, s naglo umirovljenim Bradom Millerom, s opet izgubljenim Hinrichom (taj tip je tražio svoju igru i šut više puta nego Proust izgubljeno vrijeme), s nikada gorim Salmonsom (koji kao da je preko noći izgubio svaki osjećaj za košarku), samo na račun fajtera Noaha, spremnog i opet ubojitog Denga, te Rosea – vrijede.

Rose izgleda konačno hvata pravu formu nakon ozljede, te će se valjda s njegovim boljim igrama dići i momčad. Naravno, forma pojedinaca ne mijenja činjenicu da Bullsi u napadu uglavnom ne znaju što rade, te da prije svega moraju zahvaliti činjenici što na rosteru imaju hrpu karakternih momaka da su uopće još u stanju boriti se za playoff.

Del Negro ne samo da ne zna rotaciju, već sam čak toliko slobodan reći, a ispravite me ako mislite drugačije, da je dobrim dijelom i najveći krivac za ovako loše igre Hinricha, Salmonsa, pa čak i Millera. I da bi s novim čovjekom na klupi, gotovo preko noći, Chicago mogao nazad dobiti dva vrhunska igrača. Taman za ovaj bitni dio sezone. Stoga, dajte ga više otpustite. Jer, kao što smo ne tako davno vidjeli, playoff s Bullsima je još zabavnije iskustvo.

22. TORONTO

Koliko je očajna igra ove momčadi u obrani, neka vam najbolje kaže podatak da sam ih dugo vremena držao na 26-om mjestu. Obzirom da su skupili nekoliko pobjeda, koristeći probleme Detroita i povoljan raspored doma, djeluje kao da polako hvataju nešto bolju playoff poziciju, ali bojim se da se radi o čistim fantazijama. Jer ovako loše posložena momčad, klimave kemije, bez identiteta i šuplje obrane, spremna je raspasti se na prvi znak nevolje.

Mogu zabiti, iako igraju nikako. Ali u ovoj ligi vanjskim šutem pobjeđivati može samo Orlando, i to zato što ima Dwighta Howarda pod košem. Toronto nema nikoga. Ah, da, tu je Chris Bosh. Samo, Bosh je strijelac, a ne radnik. I sa svojim patetičnim pokušajima da nekako uštrca dozu energije u ovu ekipu sve više podsjeća na Dirka od prije par godina, dok se ovaj trudio kao biti lider, vikati i preuzimati odgovornost, a onda bi nestao čim netko pokaže mišiće.

Osnovni problem njihove obrane nije taj što su kao igrači nesposobni igrati je, već to što ih nije ni briga. Kakav pristup, takvi i rezultati. Ali nema veze, bitno da je Colangelo podjelio više para Europljanima nego EU iz pristupnih fondova. Što se dogodilo Calderonu stvarno ne znam, ali čovjek se još nije nasmijao ove sezone, Turkoglu na parketu djeluje kao libero, igra samo 1 na 5 a u drugim aspektima igre kao da ne postoji, dok o Bargnaniu nećemo trošiti riječi. Super, mali ima meku ruku. Da mu Howard čuva leđa, možda bi i ličio na košarkaša. Ovako, s 35 minuta na centru i jedva 6 skokova u prosjeku, nepodnošljiv je. Trebam li još jednom pitati što bi radije – njega za 10 milja godišnje, ili Ryana Andersona za milju?

Bosh bi bio lud da ne ode iz Toronta, što je valjda svima jasno. Čak i Colangelu. Jer ovdje su stvari u raspadu. I to upravo zbog njega – mladi genijalac pokazao se ipak krvavim ispod kože. Da spasi karijeru i vlastiti ego, rasprodao je obiteljsko srebro, i sve što će ostati nakon njega bit će ogromni dugovi Starome Svijetu. Šta, pa zašto Tursku ne bi smatrali Europom?

23. DETROIT

Možda je glupo reći o momčadi na ovako niskoj poziciji da je ugodno iznenađenje, ali meni jeste. Jer, iskreno, mislio sam da će Pistonsi potonuti na dno. Ovako nisko su samo zbog ozljeda, ni jednu jedinu utakmicu ove sezone nisu odigrali kompletni, a da ne govorim kako su imali perioda u kojima im je nedostajalo po 5-6 glavnih igrača.

Dumarsova odluka da potroši novac na Gordona i Villanuevu i dalje nije jasna, osim naravno ako čovjek ne žali toliko za vremenima Bad Boysa pa u njima vidi novog Vinnie Johnsona i novog Marka Aguirrea. Jedina razlika je, eto, što su ova dvojica ulazila s klupe i zabijala u serijama za momčad koju su činili Isaiah Thomas, Joe Dumars, Dennis Rodman, Bill Laimbeer i James Edwards. Sitnica.

Ali odluka da dovede Johna Kuestera pokazuje se dobrom. Čovjek je odmah pohvatao konce, i Pistonsi su stvarno igrali dobro dok su imali s kim igrati. Kruženje lopte, podjela napadačke odgovornosti, uopće kvalitete Gordona, Stuckeya, Bynuma i Villanueve da zabijaju, iskorištene su do maksimuma. Toliko da nedostatak Princea ili Hamiltona uopće nije bio važan. U biti, problem će nastati tek sada kada se ova dvojica vrate. Tko će na klupu? I zašto bi uopće bacali minute na veterane, kada ova mlada jezgra igra dobro i bez njih?

Druga sjajna odluka je bila dovođenje Big Bena na još jednu, oproštajnu, rundu. Iz nekog razloga Wallace u dresu Pistonsa igra kao mladić. Nema veliku pomoć, stoga je i činjenica da kontrolira skok i drži reket još nevjerojatnija, posebice kad se sjetiš kako je mrtav izgledao u Clevelandu i Chicagu.

U napadu opasni, u obrani žilavi, Pistonsi nisu bez budućnosti. Za sve čudnije poteze Dumars se može iskupiti ako uspije ugovore Hamiltona i Princea pretvoriti u nešto što im može pomoći iduće sezone. Jer obzirom na konkurenciju, oni su udaljeni jednu malo ozbiljniju unutarnju liniju od sigurnog mjesta u playoffu.

24. WASHINGTON

Nazvati ih momčadi, pretjerivanje je. Kemija je očajna i glavni razlog nikakvih igara. Uz, naravno, Arenasa (agent Nula konačno je opradao svoj nadimak, jer ovako kako igra čista je nula). Nikada nije lako prihvatiti da više nisi dobar kao prije, ali on u svom svojem očaju sa sobom vuče i momčad. I nitko tu ne može ništa, jer – momčad je njegova.

Stavi Nasha na ovaj roster i imaš momčad koja bi se prošetala do playoffa. Ovako, s Arenasom, imaš hrpu plaćenika koji se natežu tko će ispaliti više nerezonskih šuteva. Nemaju sjajne obrambene igrače, ali imaju solidnog centra u Haywoodu koji je sposoban braniti reket. S talentom ostalih i ovakvom konkurencijom, ova ekipa bi se trebala prošetati do playoffa. Ali kako će, kada više ni jedan fajter kao što je Butler, niti jedan vrhunski profesionalac poput Jamisona, uopće ne razbijaju glavu oko eventualnog uspjeha. Igračima je itekako jasno da je rok upotrebe ove generacije prošao. Samo, kako dalje kada ti oko vrata visi Arenasov astronomski ugovor?

Nešto bi mogao napraviti trener, samo i tu su se zeznuli. Jer Flip Saunders je oduvijek bio prevelika kukavica da se suprostavi igračima koji iskaču iz okvira. Kakva je uopće njegova svrha? Pogledajte mu cijelu karijeru, sve momčadi koje je trenirao ostvarile bi potpuno iste rezultate s poker aparatom kao trenerom. Mislim, trener je netko kao Larry Brown, tko uzme momčad u svoje ruke, poduzima što misli da je potrebno (i bez obzira što netko drugi misli da je u krivu), i iz ma kako talentom sakate skupine, izvuče maksimum.

Washington ima talenta. Ima visinu, strijelce, šutere. Ima čak i solidnog centra. Sad, ozljede, Arenasova propast nakon tolikih operacija, sve su to izlike koje možemo uvažiti. Ali, pitam vas, što je Flip napravio da pomogne ovoj momčadi? Da li je izvukao maksimum od nekih igrača koji ga, do sada, nisu pružali? Da li je zabranio Arenasu da dribla 20 sekundi i onda potegne nerezonski šut koji jedva dobaci do obruča? Naravno da nije. Saunders je najbezličnije stvorenje koje se ikada predstavljalo trenerom. Čovjek je toliko bezličan da prema njemu Ivo Josipović izgleda kao George Clooney. U svojih 19 godina koliko pratim NBA, vidio sam svakakvih luzera, ali ovakvu beskorisnu personu još nisam susreo.

Dok igrači ne dignu ruke od njega, a to će se dogoditi kada shvate da ih trenira kastrat, on će se i dalje znojiti uz aut liniju, smišljajući što bi mogao reći a da ne ispadne smiješan dok Arenas ispaljuje ciglu za ciglom. I da, ovo ''ispaljuje'' više nije ni smješno, obzirom na Gilbertovu sve uočljiviju opsjednutost oružjem. Sad tek kužim zašto su promijenili ime u Wizards. Jedino ne kužim hoće li isto tako ovo što igraju prestati zvati run and gun, te možda preimenovati u ''i don't give a shit''?

25. NEW YORK

Loši su, ali ih nije ni briga. Odnosno, nije ih bilo briga do nedavno, čak su počeli i obranu igrati, barem pokušavaju, samo uzalud – sada više nije briga trenera. Kakva smiješna momčad. Mislim, da nisu iz New Yorka, bili bi predmet sprdnje cijele lige. Galinari? Ma dajte. Visoki tromi bijelac, i to trojka, koji po tekmi puca u prosjeku više trica nego Kobe Bryant slobodnih? WTF?

26. INDIANA

Mislim kako podatak da Dahntay Jones ima ulogu treće napadačke opcije sve govori o ovogodišnjoj ekipi Pacersa. Nečemu su se i mogli nadati dok Granger nije otpao zbog ozljede. Ili možda nisu. Jer Danny je dobar igrač, ali ne u ovom kontekstu. Da igra u momčadi gdje bi eventualno imao s kime djeliti teret strijelca, gdje bi imao još nekakve obveze, posebice u obrani, ostavljao bi puno bolji dojam negu u ovoj ulozi potrošača lopti bez savjesti.

Obrana je i dalje šuplja, tu ovoljetne sitne korekcije nisu napravile ništa. Ali napad je nestao, dijelom zbog Grangerove ozljede, dijelom zbog Murphyeve ozljede, a dijelom i zbog Dunleavyeve ozljede. Sad, kada ovako pogledaš, rekao bi čovjek da nisu imali ni sreće, ali nije stvar u tome. Stvar je u tome da moraju agresivnije krenuti ka promjenama.

Odlaskom Murphya i Dunleavya imat će prostora, ali ovdje ciljam ne nešto drugo. Obzirom da ionako ne ideš nigdje, zašto ne bi jednostavno forsirali mlade? Hibbert, Rush i rookie Hansbrough pokazuju da znaju igrati, i treba im dati maksimalno povjerenje. Nikada od njih neće biti all-star igrač, ali sva trojica mogu sutra biti podrška dvojici vrhunskih talenata koji će nositi momčad. Recimo da je jedan Granger, dakle fali nam samo drugi.

Ma o čemu ja uopće pričam? U najboljem slučaju Hibbert bi mogao biti član petorke, samo zato jer je petice najteže pronaći. Ali Rush ili Hansbrough su u najboljem slučaju igrači s klupe. Pokušavam pronaći neku svjetlu točku ove franšize i istaknuti je, jer ipak je ovo Indiana. Država košarke. A i simpatiziram ih jer imaju Larrya Birda i hrpu bijelih ljudi na rosteru. Ups, ovu zadnju rečenicu nisam trebao reći na glas.

27. PHILADELPHIA

Znali smo da će ih odluka da u sezonu krenu bez playmakera koštati, ali sumnjam da je itko očekivao katastrofu. Njoj je donekle pridonijela i ozljeda Williamsa, što ih je praktički ostavilo bez beka, i to baš u ovom trenutku, u ovoj ligi u kojoj bekovi vladaju. Bravo Sixersi, sjajan menađment.

Ali kao puno veći problem pokazala se činjenica da Iguodala nikako nije mogao shvatiti sistem Eddiea Jordana. Što je barem razrješilo dvije fame. Iggy je dobar, ali definitivno nije playmaker u rangu Kobea ili čak Joea Johnsona, i definitivno nije realizator koji može podnijeti teret nošenja napada. Čovjek posjeduje kvalitete razigravača, ali puno bolja uloga bi mu bila ona point-forwarda, dakle čovjeka koji igra uglavnom bez lopte, a kada je konačno dobije daje onaj završni pas ili kreće na realizaciju.

Uostalom, treba li veće potvrde o tome koliko ti je očajna sezona, nego kad dolazak jednog Iversona ne samo da ima smisla, već je i neophodan potez? Doduše, Sixersima bi dobro došao i Ivan Tomeljak, obzirom na nedostatak bekova koji mogu prenijeti loptu, ali Iverson je, barem na trenutak, vratio publiku u dvoranu i probudio interes za jednom lošom, lošom organizacijom.

Obzirom da je trećina sezone iza nas, u ovom periodu trebali bi dobiti odgovor može li Jordan s ovom jezgrom (pod uvjetom da dogodine ipak dovedu playmakera) naći zajednički jezik, i konačno početi dobivati nešto od tandema Iggy-Young. Nekakvi pomaci bi se trebali vidjeti, obzirom da je čak i jedan Shaq do sada pronašao svoju rolu u novoj momčadi. Naravno, Iversona ne spominjem. Rolu koju on želi, više se ne bi uspio pronaći ni Tesla.

JEDNOSTAVNO LOŠI (BEZ OBZIRA NA STRANU SVIJETA)

28. GOLDEN STATE

Iako imaju talenta, i iako ćemo se svi zaklinjati kako su Ellis i Curry igračine, što to sve skupa vrijedi dok igru na i okolo terena vodi stari pijanac Nelson? Imaš mladu jezgru za koju bi neki ubili, a ti trošiš minute na Radmanovića i Mikkia Moorea? Ma ne želim trošiti više ni jedan redak na njih.

29. MINNESOTA

Nažalost, moji Wolvesi su talentom u rangu jedne malo bolje NCAA ekipe. Big Al se još traži, što u formi nakon ozbiljne ozljede, što u sistemu igre koji pokušava uvesti novi trener Rambis. Love je zato sjajan, način na koji se vratio nakon ozljede i uopće kako je ušao u sezonu, govori o kakvoj igračini se radi. Preko ljeta je radio na aspektima igre koji u rookie sezoni nisu štimali, prvenstveno na šutu, i sada je jednostavno sjajan. Ako još niste, pogledajte Wolvese samo zbog njega. Profesionalac od glave do pete, košarkaš koji je svoj talent i mogućnosti doveo do maksimuma, i neumorni radnik. Ma što god bilo s Wolvesima, KLove 42 zaslužuje respekt.

Sad, obzirom da su im dva glavna igrača zvijeri pod obručima, rekli bi kako barem tu nemaju problema. Nažalost, Rambis nije riješio činjenicu kako Big Al i Love ne funkcioniraju u obrani. Jednostavno, koliko god se dobro nadopunjavali u napadu, u obrani su, blago rečeno, užasni. I jedan i drugi iza leđa trebaju policajca, a to se neće promijeniti bez obzira kakav god sistem ugradio.

Nažalost, osim obrane sada je popriličan problem i napad. Što zbog skromna talenta bekova i bočnih igrača, ali i zato što još nitko ne zna što točno radi. Ova momčad je stvorena za jurnjavu, barem s playem kakav je Flynn. Rambis ohrabruje takav stil igre. Ali u isto vrijeme, iako ovi visoki to mogu pratiti, puno bolje se osjećaju u postavljenom napadu. Hej, Rambis ohrabruje i takav stil igre, pokušavajući ih naučiti trokutu. Što je za svaku pohvalu, nijedan fan košarke ne želi da trokut izumre nakon što Jackson ode u mirovinu, a Rambis ga je prostudirao kroz godine suradnje s Texom Winterom na klupi Lakersa.

Samo, Flynn nije play za takvu igru. Nema fizikalije, nema šut. On je slash 'n' kick igrač koji se najbolje osjeća u bržoj igri. Čak ni Rubio nije takav profil, iako sumnjam da itko više u Minnesoti ozbiljnije računa na Rickya. Kako je krenulo, ne bi me čudilo da zamijene prava na njega za pick druge runde. Neće, znam, mali ima preveliku marketinšku vrijednost, ali ovdje pričamo o košarkašima a ne o manekenima.

Stoga, mislim da bi bilo suludo, kada bi kojima slučajem uhvatili prvi pick drafta, da preskoče Johna Walla. S njim bi riješili smjer u kojim idu. Wall može igrati sve – snašao bi se u trokutu, ali i u sistemu građenom oko pick igre s playmakerom, kakav igraju Phoenix, New Orleans i Milwaukee. Dakle, sistemu za koji ti je neophodan vrhunski play.

Doduše, i dalje bi ostao upitnik nad dvojcem Love-Jefferson, ali obojica imaju i te kakvu vrijednost. S Wallom imaju temelj, ostaviš Jeffersona radi post igre, i sve što ti treba su dva bočna igrača (s tim da Brewer razvija all-round talent, što bi moglo značiti da su jednoga za ulogu stopera već pronašli) i petica za zatvoriti reket.

Ma kombinacija ima milijun, i dok je tako, bez obzira na sitne korake koje rade, dobro je. Era novog GM-a Kahna nije loše započela. Jedino, opet kažem, bilo bi super kada bi se Rambis odlučio za jedan stil igre. Čisto da sezona ne propadne u potpunosti.

30. NEW JERSEY

Dugo vremena sam se lomio da li da ih nazovem najboljom najgorom momčadi ikada, ali čemu? Tri pobjede u više od 30 tekmi? Stvarno? Ma kako god tolerantan bio, ne mogu nego reći da su jednostavno – užasni.

Znate onu priču kako bi ovo bila najbolja moguća opcija za Jamesa ili Bosha, toliko mladih talentiranih košarkaša kojima samo nedostaje jedna all-star mrcina da ih povede? A što ako to nije istina? Osobno još uvijek mislim da su i Harris i Lopez sposobni za velike stvari, ali pod pravim uvjetima. Harris nije u pravoj formi, ozljeda je itekako ostavila traga, ali već u prvoj tekmi pokazao je da se radi o pravom hakleru. Naglašavam ovo hakler kako bi ukazao na potrebu igre u sistemu koji zna iskoristiti njegovu brzinu i realizatorske sposobnosti. Jer igrati ovako bez obveze, kao što igra u Netsima, može rezultirati sjajnim brojkama i nastupom na all-staru, ali ga čini i totalno beskorisnim.

Slična je stvar i s Lopezom. Dok čuva reket, ima 10 lopti po susretu i koristi samo izgledne situacije, Brook je čudo od post igrača. Ali kada ga forsiraš jer jednostavno nemaš drugu opciju, vrlo brzo se pokaže da nije Olajuwon. Ma nije čak niti Gasol, u tom smislu da preko njega možeš organizirati igru u napadu.

Lee je solidan bek, u oba smjera. CDR je ugodno iznenađenje, sjajan strijelac s klupe, i to baš sjajan – dok je danas za tu ulogu potrebno samo znati pucati preko ruke i ne imati savjest, CDR donosi old-school ulaze, polaganja i lagane koševe, kako bi cijelo vrijeme obranu držao napetom.

Jedini minus u ovoj solidnoj budućoj rotaciji je rookie Williams. Iako pokazuje dobre all-round sposobnosti, još više pokazuje negativne karakterne osobine, kojih se ovih dana svi pokušavaju riješiti. Dok je Jennings prokazivan kao crna ovca ove generacije, ispod radara je prošla činjenica da je u biti Williams vječni klinac željan pažnje koji se neće smiriti dok stvari ne budu po njegovom. Upozorenja je bilo na stotine, ali Netsi se nisu osvrtali, računajući da ekscentričnost nije nužno problem. Međutim, kada su stvari krenule loše, kada je vidio u kakvu je situaciju došao, Williams je počeo grintati, narušivši ionako klimavo raspoloženje u svlačionici. Da li je tih njegovih par minuta solidne igre vrijedno toga? Netsi jednostavno nisu u situaciji da čekaju još jednog kretena da odraste, njima na klupi trebaju veterani koji znaju kako pomoći momčadi. Makar dodavanjem ručnika. Što je karakteristika itekako potrebna u okrutnom svijetu profesionalne košarke.

I za kraj posta, jedan vlažni san. Razmišljajući o promjenama iduće sezone, palo mi je na pamet kako bi sjajna kombinacija bili Lopez i David Lee. I vizualno, ali i čisto košarkaški. Lopez je dovoljno dobar bloker da pokrije Leea, ovaj je pak sjajan i pokretan skakač koji bi bez problema koristio pažnju koju obrana mora posvetiti Lopezu. Još da doda bolji šut s poludistance, i eto ti vrhunske 4-5 kombinacije. Možeš igrati pick igru, možeš ići na low-post ili high-post opcije, a cijelo vrijeme imati kontrolu skoka i reketa.

Love, Gasol, Lopez, Lee. Znate što? Ma može financijska situacija biti crna, ali barem talentom budućnost lige je još uvijek – svjetla. I LOVE THIS GAME!

Filed under: bball 2 Comments