ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

BETWEENMOUNTAIN

''Jedna od najbolnijih pouka što se mogu izvući iz mladosti jest vjerovanje da je dovoljno žestoko se boriti kako bi se ostvarili svi snovi. To nije istina. Da jeste, svijet bi bio u rukama pravednika.''

Čemu početak s ovim citatom? Pa u čast knjige ''Pandora u Kongu'', katalonskog pisca Alberta Sancheza Pinola, koja je valjda, još tamo od romana ''Mjerenja Svijeta'' Daniela Kehlmanna, prvi roman (naglašavam roman, jer esejistiku i publicistiku ne računam, tu ima toliko dobrih stvari da me nervira što neću živjeti dovoljno dugo da pročitam sve što bi htio – i ne, ne prihvaćam argument da bi možda, kada bi gledao manje sporta, imao više vremena za druge stvari) koji sam pročitao u dahu, podredivši cijeli raspored njemu. A nije da na rasporedu nije bilo svega.

Između ostaloga bacio sam se u gledanje filmova, imam namjeru do dodjele Oscara pogledati sve što sam propustio i što smatram da je bitno iz protekle godine kako bi bio što kompetentniji za prvu dodjelu filmskih nagrada na ispodobruca.com, o čemu ćemo više kada dođe vrijeme.

Sport je ipak bio broj jedan u proteklom tjednu, imali smo previše dobrih stvari. Za sijećanj već tradicionalni rukomet, tenis, zahuktala NBA sezona, NFL konferencijska finala pa čak i nešto nogometa (prvenstvo Afrike ima potencijal da postane jednako zanimljivo kao EP i SP, ali mora se pomaknuti u ljetni termin, jer ovo igranje usred sezone je katastrofa). Stoga bi citat s početka dijelom posvetio i sportu. Jer u neku ruku on i jeste poveznica s idealima mladosti, on nas drži u kontaktu s onim klincem koji je život disao punim plućima. Mislim, dišemo mi i sada, ali tek kad stignemo od svih obveza prema vlastitoj goloj egzistenciji.

Istina, ni u sportu nije uvijek dovoljno boriti se kako bi ostvario snove, ali barem je postotak u kojem pravednici pobjeđuju nešto veći nego onaj u stvarnom životu. Plus, mi smo ti koji određuju tko je pravednik a tko nije vlastitim simpatijama prema nekom sportašu ili klubu, što definitivno daje dodatnu draž cijeloj priči.

Nego, krenimo nekakvim redom. Mislite li i vi da nakon pobjede protiv Danske i ulaska među četiri najbolje ekipe, više uopće nije bitno što će se događati s Červarovim rukometašima? Upravo igramo s Poljacima, ali kako god završilo ja sam zadovoljan. Jer oni ne samo da su krenuli u jednu novu priču, s novim nositeljima igre, već su se na prvom koraku riješili bauka Danske kao da nikada nije postojao.

Červarova revolucionarna taktika ''sada treba zabit gol, pa se nakon toga treba obranit'' još uvijek pali. Do kada će, nemam pojma. Ali znam da mi je zabavno gledati kako ova ekipa izvlači pobjedu za pobjedom a da ni sama ne zna koje su joj vrline a koje mane. Linov napad na novinare možda jeste potez nad potezima, napravljen zbog motivacije igrača pred važnu utakmicu, a možda je i još jedna ishitrena odluka graničnog psihopata koja veze nema s realnošću.

Ali koga briga kada mu uspijeva već godinama s tom taktikom i takvim pristupom biti najbolji? Bez premca, u povijesti toga sporta. Stvorio je jednu generaciju, i vremenom je stvorio drugu. Koliko trenera je u stanju na vrijeme prepoznati potrebe za promjenama? Ima on i sreće, nema šanse recimo da bi bili onako uspješni na zadnjem prvenstvu da se ono igralo negdje drugdje osim u Hrvatskoj. Ali da uz tu sreću ima i oko za prepoznati igrača te motivacijske sposobnosti jednog Ćire – ima.

I tako su Hrvati bar u nečemu velesile. Dobar osjećaj. Pojačan i time što u tom nesretnom rukometu, gdje je moć u rukama nekolicine koja drma cijelim sportom, uvijek imaš momčad u vrhu, a da ti nitko ne čuva leđa. Zašto mi nemamo čovjeka u vrhu rukometne organizacije, iako smo velesila? Zamislite da u nogometu Brazil nema svoga čovjeka na vrhu ili barem pri vrhu?

Opet, i iz ove situacije se nešto da naučiti. Nije potrebno da na svijetu postoji pravda, ili ta željena jednakost, jer kao što je Pinol lijepo rekao, to ne ovisi o nama. Koncentriranje na nepravdu samo odnosi itekako potrebnu energiju. Hej, borba možda neće donijeti rezultate, ali barem u sportu možeš, ako se boriš, do pobjede protiv izgleda. Rukometaši to uvijek i iznova dokazuju, i zato im kapa do poda. I da, zato je sport zakon.

A da je lijepo ovih dana biti patriot, dokaz je i Čilić. Do sada sam sramežljivo pratio njegove nastupe, pazeći da se ne zakačim previše na još jednog patetičnog luzera, ali nakon Australije sam siguran – Čilić jednoga dana osvaja Grand Slam.

Tenis gledam četiri puta godišnje, tako će biti i ubuduće, ali s Mladim Sportašom u budućnosti te gledanja imat će dodatnu draž. Jer Čilić je izrastao u igrača kojeg vrijedi pratiti na način na koji smo pratili Gorana. Izdigao se iznad one granice na kojoj su zapeli Ljubo i Ančić. Jedan je nije mogao preskočiti talentom, drugi glavom i srcem, a Mladi Sportaš ima i talent i glavu i srce.

Doduše, i on je slučaj za psihijatriju kao što je to bio i Zec, samo, dok je potonji osjećaje pokazivao cijelim svijetu te nas kolektivno uvlačio u svoju dramu, Čilić sve drži u sebi, ne vidiš nikakvu promjenu na licu ili u ponašanju, sve je jednako smireno i promišljeno, samo što odjednom udarci koji su ulazili promašuju po 20 centimetara. I tako cijeli set ode na poklon protivniku.

Vjerovatno neće nikada naučiti kontrolirati taj destruktivni balkanski gen u sebi, ali imam osjećaj da će puno prije Gorana realizirati svoj potencijal jer ima igru koja paše na više podloga. Nagledat ćemo se dramatičnih poraza, mečeva koji idu u 5 setova iako su trebali završiti u 3, ali doživjet ćemo i kako ide do kraja. U ovom životu. Nadam se. Molim te. Aaaaaaaaaaaaaaaahhhhh.

I tako smo preko šuma i gora konačno stigli od USA. Good blees It. U komadu odgledao obje utakmice konferencijskih finala NFL-a, i iako sam sutradan bio zombi na poslu, isplatilo se. Jer obje tekme su bile zakon, kaos, zabava, ludnica. Osim kretenskih jinglova ESPN America, nakon kojih poželiš gledati prave reklame, želiš vidjeti kretene koji piju pivo, želiš vidjeti uloške s krilcima.

Jetsi su krenuli fantastično, spremni za još jedan podvig. Trka je funkcionirala, obrana je bila čvrsta, i još si stekao osjećaj da svaki puta kada Sanchez baci loptu Jetsi naprave TD. I onda, pred kraj prvog poluvremena, kreće već toliko puta viđeni pohod Coltsa. I iako sam se ove sezone nagledao te lakoće kojom Manning i ekipa grabe terenom kada je najpotrebnije, svaki puta se iznove naježim. Čista poezija.

Nakon odmora, bila je to druga utakmica. Jetsi nisu mogli tek tako skočiti na još veću razinu, a Coltsi su do kraja držali kontrolu nad susretom. U kojem se potvrdilo nekoliko stvari. Manning je MVP s razlogom, a Coltsi nisu nikada bili kompletniji. Probijanje im možda zaostaje za razinom koju su imali prilikom zadnjeg osvajanja Superbowla, ali nije ni da ga previše koriste.

Fascinira lakoća kojom su riješili problem obrane Jetsa. Ovi su im zatvorili dva najjača napadačka oružja, WR-a Waynea i TE-a Clarka, a oni su jednostavno dodali dodatnog krilnog hvatača, Jetsi nisu imali adekvatno rješenje i samo tako - raspad sistema. Što nikako ne umanjuje činjenicu da Jetse čeka svjetla budućnost.

Dobar dio tekme igrali su bez Greenea, drugog RB-a, koji se kroz playoff pokazao možda i važnijim od Jonesa. Osim što imaju fantastičnu rotaciju trkača, sjajnu obranu i sjanu napadačku liniju, mogu računati na Sancheza kao trajno rješenje na QB-u. I to ubuduće s puno većim učinkom, jer Sanchez je pretalentiran da većinu utakmice provede kao distributer kratkih pasova do trkača. S tim da ipak treba biti oprezan, izgleda da ga čeka operacija koljena, i treba vidjeti o čemu se radi i koliko je ozbiljan zahvat u pitanju. Uglavnom, imaju kompletnu ekipu, uz to mladu, i čeka ih dovoljno prilika da osvoje naslov.

Druga utakmica nije završila ovako pozitivnim ishodom za obje momčadi. Dapače, i Vikingsi i Saintsi su izašli kao poraženi. Patetična tvrdnja? Štogod. Mislim, nije da su Saintsi bez šansi u Superbowlu, ali dojam koji su ostavili protiv Minnesote je mlak. Bljak.

Ovakvo nešto nisam još vidio u footballu. U nogometu da, tu je nekako normalno da momčad koja dominira izgubi na račun toga što im protivnik ubaci nekakvu bombu s 40 metara, pa se zatvori u bunker. Ovdje je to teoretski nemoguće, a opet je skoro pa tako bilo.

Jer, Vikingsi su gazili Saintse cijeli susret. Kad god im je trebalo postići zgoditak ili osvojiti teren, Favre i ekipa bi izašli i odradili posao. S druge strane, Breesu i njegovima malo toga je polazilo za rukom.

Najluđe od svega, Favre je dominirao iako je imao deset puta više problema s obranom od Breesa. Jadni Favre, Saintsi su ga valjali po podu kao Vikingsi tjedan ranije Roma, i opet je stigao odigrati fenomenalnu tekmu. S druge strane, Vikingsi ovaj put nisu QB-a bacali uokolo, ali očito su smetali dovoljno obzirom da Brees nije pokazao gotovo ništa od svog arsenala.

Saintsi su po očekivanjima dobrano odjeskli krila Favreu, ali kroz sredinu preko TE-a Shaincoea, te preko Petersonova probijanja, Minnesota je nadoknadila sve. Saintsi pak nisu briljirali u nijednom napadačkom segmentu, rijetko su koristili sve rupe u zadnjoj liniji obrane Vikingsa, te se na kraju sve svelo na jednu stvar. Izgubljene lopte.

Saintsi su bili totalno zbunjeni, da ne kažem da su se usrali. Favre je imao nekoliko velikih grešaka, ali i puno više sjajnih bacanja, te mu zamjerati nešto nema smisla. To je Favre i to je njegov stil igre. Da, koštao je momčad, ali ovaj put nije bio presudan. Glavni krivac je Peterson, kojem su tri lopte ispale prilikom probijanja, i koji je tako omogučio Saintsima da bez previše truda osvoje dobar dio terena.

Zaludu mu tri TD-a, zaludu mu sav osvojeni prostor. Svaki dobar potez začinio bi poklonjenom loptom obrani Saintsa. Ono, totalno ludilo. S jedne strane isti napad koji zabije kada god je potrebno, omogućuje protivniku greškama da stalno bude u vodstvu. Tako da ispada da Saintsi i nisu bili toliko faktori osim što su iskoristili ono što im se pružilo.

Reći da su dobili obranom, jer su oni ti koji su natjerali Vikingse na tolike greške, bilo bi prejednostavno. Da, oni su definitivno igrali dobru obranu, ali Vikingsi su sami porazili sebe. Njihova obrana je bila dobra, zaustavila je kako Breesa, tako i krila i igru kroz sredinu. Ali napad je odigrao za sebe i protiv sebe.

U oči je upadala činjenica kako su se Breesove lopte tresle umjesto da lete kako smo navikli, što ukazuje da je svoje napravila i ozbiljnost situacije. Sad, iduće nedjelje s jedne strane stajat će Manning i Coltsi koji su slične situacije prošli milijun puta, a s druge Saintsi, očito nedorasli trenutku. Mislim da se neću previše misliti oko izbora pobjednika Superbowla. Je, Saintsi su i kroz sezonu i u playoffu dokazali da znaju zaključiti stvar, ma koliko se klimavima činili. Ali isto su pokazivali i Coltsi, i to bez epiteta klimavi. Solidni vs Klimavi. Ja biram solidne. U kojem omjeru, više idući tjedan. Ove nedjelje se odmaramo od footballa.

Moram još spomenuti tu ludost od produžetka. Nakon bacanja novčića koji je Saintsima dao loptu, stvar je riješena nakon deset poklonjenih jardi koje Saintsi uopće nisu osvojili, već su im ih sudci poklonili (od svih detalja koji su utjecali na krajnji rezultat, ovaj me najviše bode u oči). Čak ni s tim nisu bili u stanju doći u pristojnu poziciju za udarac, naime kicker Hartley s osvojene daljine zabio je samo jednom do sada te je, kada dodaš pritisak, logičnije bilo očekivati promašaj. Kad ono tip napuca gotovo idealan pogodak i zauvijek se upiše u anale.

Savršen kraj jedne lude, super zabavne ali i super blesave tekme nakon koje ti ništa nije jasno, osim da je ovaj sport bolji od ijednog akcijskog spektakla kojeg možeš gledati u kinu. Toliko detalja koji čine razliku između pobjede i poraza, toliko akcije a svaki centimetar, svaki potez je važan i ima težinu.

Sport je zakon. Zakon među sportovima je naravno košarka. NBA sezona je došla na granicu nakon koje stvari postaju ozbiljne, imamo 9 ekipa na Istoku i čak 11 na Zapadu u borbi za playoff. Doslovno svaka međusobna utakmica postaje važna, a svaku večer imaš bar jednu između ekipa koje se bore da produže sezonu. Vrijeme je dakle za jedan pravi, završni power-ranking prije nego krenemo u završnu, najzanimljiviju trećinu.

To ćemo odraditi idući tjedan, a sada prođimo samo brzinski neke zanimljive aspkte NBA priče, da osjetimo dašak čarolije.

Evo, ove godine me čak i all-star interesira, i to usprkos tome što je Iverson upao u prvu petorku Istoka. Ima masu novih igrača, treneri su popunom klupe napravili dobar posao (Horford, Randolph, Rose, konačno i Deron), i liga je izgleda nakon svih ovih godina spremna okrenuti novu stranicu. Nova generacija vlada na all-staru, ali i na parketu.

OKC i Memphis protiv Sunsa i Spursa, kome dajete prednost? Pitanja su otvorena na parketu, ali i u uredima, gdje su pripreme za trade deadline u tijeku. Zašto bi se Cavsi još jednom kockali s naslovom radi osjećaja za Ilgauskasa? Murphy i Jamison su udaljeni jedan telefonski poziv. Big Z ionako dolazi nazad u jato nakon mjesec dana, ni Indiana ni Washington neće imati ništa protiv da ga odmah otpuste. Ne dopustite si ponoviti greške od lani. A koliko bi tek bilo ludo da Shaq osvoji naslov i s Jamesom, te da nakon svega kaže kako je to baš on omogučio? Koliko bi tek energije James uložio da osvoji naslov bez Shaqa, jer bi preko noći Kobe opet dobio prednost, jer je kao osvojio naslov bez Diesela? Ludnica.

Također, ne kužim zašto Cuban ne bi riskirao sa zamjenom Dampiera i Howarda za Iguodalu i Dalamberta. Što, lovi Jamesa i Bosha? Ne znam, meni se osovina Kidd, Iggy, Terry, Dirk i Dalambert čini poprilično solidnom, posebice obzirom da Zapad ionako nema definitivnu momčad broj dva.

Bullsi luduju, a po Simmonsu ludovat će još više ovoga ljeta kada dodaju Jamesa i Bosha. Bill k'o Bill, izvali i ostane živ. Međutim, ona priča o Wadeu u Chicagu sve mi se više sviđa. Ne zato što zamišljam Rosea, Wadea, Denga i Noaha kako luduju po parketu uz Vinnieve savjete, već zato što je Miami grad koji ne zaslužuje NBA momčad. Jadni Heat igra u goroj atmosferi nego Grizzliesi, i valjda je jedini klub kojem je doslovno svejedno igrao doma ili na strani. Kvragu, čak su i u Memphisu ljudi lagano počeli dolaziti u dvoranu privučeni dobrim rezultatima, ali šminkere u Miamiu u dvoranu ne mogu privući ni James ni Bryant. Wade, bježi od tamo.

Lov na Johna Walla počinje. Netsi imaju najviše šanse za prvim pickom drafta, nakon njih Wolvesi. Netsi imaju Harrisa i prostor na salary capu, Wolvesi ne zaslužuju priliku da dovedu još jednog playa (u biti, mislim da bi Kahn dobio srčani kada bi kojim slučajem dobili prvi pick – što s Flynnom i Rubiom), ali zato ekipe poput Pacersa ili Sixersa trebaju pravog playa više od ičega. Držim im fige.

NCAA Final Four, gotovo sam siguran, činit će tri najveća favorita. Kentucky, Texas i Kansas su unutra, sve osim njihova plasmana bit će iznenađenje, a četvrta pozicija čeka jednu klasičnu borbenu college ekipu. Da li će to biti Syracuse, Tennessee, Michigan State, Purdue, Villanova ili West Virginia, dobrim dijelom odlučit će i ždrijeb.

Ovo je definitivno najbolji dio godine (nije, ali s ovoliko sporta da se i u njemu uživati).

VAMPIRE WEEKEND

Pretposljednji NFL vikend je pred nama. Prije nego se bacim na prognozu nedjeljnih poslastica, par riječi o noćas odigranom susretu između Cavsa i Lakersa. Reći da sam jedva čekao ponovo gledati kako Kobe i Bron ispaljuju cigle jedan preko drugoga bilo bi pretjerano, ali ne mogu poreći važnost utakmice. Cavsi su nedavno prelako dobili Lakerse u Gradu Anđela, i zanimala me reakcija Lakersa, točnije zanimalo me vidjeti koliko će agresivno pokušati uzvratiti (a i kako stvari stoje, ovo je i najava Finala, stoga je cijela stvar još zanimljivija).

Stoga me najviše šokiralo da sam gledajući utakmicu opet vidio istu stvar kao i u prvom njihovom međusobnom susretu. Odnosno, istog čovjeka. Shaqa. Od sprdačine s početka sezone, a upravo to je i bio s onim plivanjem u obrani, i glavnog krivca za loš start Cavsa, Shaq se pretvorio u pojačanje. Upravo ta njegova integracija u momčad najvažniji je razlog zašto igre Cavsa zadnjih nekoliko tjedana imaju malo veze s onim što smo gledali na početku sezone.

Naime, sada briljiraju na sličan način kako su to radili i prošle sezone u ovo doba. Borbeni su, dodaju se, pogađaju otvorene šuteve i žive od onoga što James napravi. U napadu efikasnošću nadoknađuju manjak ideja, u obrani aktivnošću pokrivaju sve pojedinačne nedostatke. I upravo je tu na početku Shaq visio, jer niti je on znao što bi trebao raditi, niti je momčad znala što s njim. Sada je sve sjelo na svoje mjesto.

Ali i više od toga. Shaq ne samo da igra svoju rolu, već igra kao mladić. Doduše, radi se o kratkim epizodama, ali činjenica je da barem dva puta na utakmici imate Shaqa u ulozi playmakera, čovjeka koji svojim potezima itekako utječe na igru na parketu. Fizički je spreman, koncentriran na igru i svoju ulogu u momčadi (toliko da više ne priča o sebi kao drugom igraču, već kao jednom od mnogih). Sve ovo skupa ne mora potrajati, ali trenutno funkcionira iznad svih očekivanja. A to je i jedino važno.

Jer, Cavsi su možda očekivali Shaqa koji će masom zatvoriti reket, te zabiti poneki zicer, ali ne i čovjeka koji će jedan tren biti ultimativni šljaker, a već sljedeći dominantni post igrač. Naravno, morate shvatiti kontekst – govorim o kratkim epizodnim ulogama, nikako o cijeloj utakmici. Ali to ne umanjuje kvalitetu njegove igre.

Tako će Shaq u jednom trenutku ne samo zatvoriti reket ogromnim tijelom, već i skakati i blokirati kao u najboljim danima. Svaki izlazak i pokušaj branjenja pick igre više neće rezultirati ispadanjem, jer sada zna kako se kretati i s koje strane dolazi pomoć (uostalom, dok je sjajni Varejao u igri, Shaqovi karakteristični padovi koncentracije i nisu toliki problem).

U drugom pak trenutku Shaq će već biti u napadu, postaviti se u post za igru leđima, te ili pomoći napadu da se odvrti, ili čak sam igrati 1 na 1 protiv slabijih igrača. A imati legitimnu post opciju nije mala stvar. Shaq, doduše, nište ne može protiv mladog i snažnog igrača kakav je recimo Bynum, ali bilo je sjajno gledati kako svaki put kada Bynum sjedne na klupu, traži loptu i zabija preko Gasola kao na treningu (volim Gasola i smatram ga sjajnim drugim igračem, ali upravo činjenica da ga Shaq može vozati kako se sjeti dovoljno govori da ga ne možemo smatrati vrhunskom klasom). Dakle, sam Shaq zna da više ne može igrati na silu, te da mu je potrebna kombinacija strategije i lukavosti da dođe do poena. Još veći plus od činjenice da u određenim trenutcima može nositi napad, jeste njegova sposobnost asistiranja i pravovremenog pasa.

Uglavnom, napad Cavsa je s njim definitivno opasniji nego lani, a obrana je u stanju i s njim biti tvrda. Neće nikada biti centar koji svima čuva leđa, ali neće dozvoliti ni da se Howard ili Perkins sidre u reket. Cavsi su tako, vrativši onu lanjsku kemiju, opet postali ozbiljni kandidat za naslov, te trenutno izgledaju kao momčad s najmanje potencijalnih upitnika iznad glave. Samo zato jer je na ovaj najveći konačno stigao pozitivan odgovor.

I da, još luđa stvar od Shaqova uskrsnuće je činjenica kako između 13 utakmica koje se danas igraju, dvije koje zaslužuju posebnu pozornost (čitaj – gledanje u snimci) su one između Bobcatsa i Hawksa, te Thundera i Grizzliesa. Mogući polufinalisti Istoka, dvije borbene ekipe koje igraju u skladu s mogućnostima, te moguća playoff osvježenja na Zapadu, dvije mlade momčadi u koje nitko nije vjerovao (dobro, ispodobruča i Ric Bucher su vjerovali u Thunder, ali u Grizzliese nije vjerovao nitko osim Kevina Peltona, s tim da je i on sam priznao da mu je činjenica kako njegova statistička projekcija tvrdi da će Grizzliesi biti dobri bila prvi znak da mu sistem nije savršen), i koje pobjeđuju koga se sjete, prvi obranom a drugi napadom.

Ali uskoro će biti vrijeme za novi NBA power rankings. Do tada, posvetimo se footballu.

JETS @ COLTS

Prva utakmica nedjelje je, dozvolite da ispadnem pametan, čista enigma. Da, Coltsi su favoriti, ali kako su nam Jetsi pokazali, to protiv njih ne znači ništa. Osim toga, teško je predvidjeti čeka li nas drama kao u susretu Jetsa protiv Chargersa, ili kamilica koja što je bila pobjeda Coltsa nad Bengalsima. Kako god, u kojem god smjeru utakmica krenula, Coltsi bi trebali biti ti koji na kraju slave.

Jer bilo bi previše očekivati da Jetsi, na račun obrane i jednog napadačkog bljeska, još jednom odnesu pobjedu. Vrijeme je da bolja momčad konačno zabije više i prođe dalje. Naravno, dobrim dijelom vjeru u Coltse zasnivam na misli po kojoj su Chargersi za poraz krivi jednako kao i protivnici. Dakle, ukoliko Coltsi ne dožive sličnu mentalnu blokadu, trebali bi Jetse poslati doma.

Jetsi i dalje ničim nisu pokazali da, osim probijanjem i igrom po zemlji, mogu ozbiljnije zaprijetiti protivniku. Doduše, Sanchez je bio solidan i drugu playoff utakmicu za redom, ali dok je protiv Bengalsa ipak osvajao teren i davao nekakvu ravnotežu trci Jonesa i Greenea, protiv Chargersa se uglavnom sveo na promatrača kojem je bitnije ne pogriješiti i držati se svojih okvira, nego nešto kreirati.

Sad, ta ozbiljnost koju pokazuje u kontroli lopte i odbijanje da riskira nisu loši, samo što potencijalnog rasnog dodavača koji jednom bombom može riješiti utakmicu, pretvaraju tek u distributera lakih pasova koji ne donose bitniju prevagu. Stoga, može on i treću tekmu za redom na taj način odigrati bez greške, ali i bez poteza koji može utjecati na konačni ishod.

S druge strane, Manningov pas i dalje će biti glavno oružje Coltsa. Bez obzira što su Jetsi u zadnjoj fazi obrane sjajni, Manning će naći načina da igrom kroz zrak probije i tu bravu. Uz povremenu trku s loptom pouzdanog RB-a Addaia, te traženje po krilima Waynea, Colliea i Garcona, obrana Jetsa bit će dovoljno zauzeta, što će otvoriti prostor kroz sredinu za igranje na tight enda Clarka. A upravo on je često onaj x-faktor, jer Manning ga nalazi zatvorenih očiju i preko te igre kratkih pasova kroz sredinu, Coltsi će osvjati dovoljno prostora da loptu drže u svom posjedu i da dođu do što izglednijih prilika za pogotke.

Slično su radili i Chargersi, samo je, kako smo već spomenuli, jednako pouzdani TE Gates iz nekog razloga propuštao lopte koje inače hvata zatvorenih očiju. Dakle, obrana Jetsa nije toliko neranjiva, i iako se Coltsi neće nazabijati, mogu zabiti dovoljno. Nekih 20-ak poena su realni. A kako su protiv Ravensa pokazali da imaju obrambenu čvrstinu koja parira svakoj napadačkoj liniji, odigraju li obranu na sličan način i u nedjelju, čak možda mogu i usporiti jednodimenzionalni ali opasni napad Jetsa.

Jer oni po krilima ionako nisu prijetnja, Sanchez nije Manning da pronalazi načine kako osvajati teren kombiniranjem dodavanja i trčanja, iako mu njegova prva linija ostavlja dovoljno prostora da radi što hoće. Ali protiv Coltsa bit će malo teže zabiti dva touchdowna samo trkom, dapače, bilo bi to ravno čudu. A opet, ako su nas nešto naučili zadnjih tjedana, to je da su čuda u njihovom slučaju itekako moguća. Samo, jednom i njima mora doći kraj.

COLTS 20, JETS 10

VIKINGS @ SAINTS

Dok nisu razbili Arizonu, bojali smo se u kakvoj su Saintsi formi. Sada znamo odgovor, a on ni malo ne ide na ruku Vikingsima. Doduše, ni Vikingsi ne izgledaju loše, nemaju što izgubiti, te su itekako svjesni važnosti trenutka, što su uostalom pokazali razbivši Dallas. Ali Saintsi nisu Cowboysi.

Prvo, Vikingsi nisu ista momčad doma i vani. Možete činjenicu da su kući toliko bolji pripisati atmosferi u domeu, umjetnoj travi i drugačijem zraku, ali ovdje to neće ni biti toliko važno obzirom da i Saintsi igraju u domeu i da ih čekaju isti uvjeti. Očito se radi o samopouzdanju, što bi moglo biti presudno za momčad koja živi od poteza i bljeskova, a ne od igre.

Također, za razliku od Dallasa, Saintsi imaju načina kako presjeći duga dodavanja i odsjeći krila iz igre. Zadnja linija Saintsa je dobra, a predvodi je osigurač Sharper, čovjek koji je godinama prije, zanimljivo, igrao baš u Vikingsima, a i još prije toga s Favreom u Packersima. Nisu genijalni kao Jetsi u tom segmentu igre, ali nisu ni potpuno bezopasni poput Vikingsa.

U biti, Saintsi su u obrani solidni u svakom pogledu. Prva linija ne ulijeva pretjerano povjerenje, ali ako je Dallasova mogla držati Petersona ispod očekivanoga, mogu i Saintsi. Uostalom, trkačka igra Vikingsa već neko vrijeme nije na razini, zbog čega sam i sumnjao u njih – momčad je jednostavno postala preovisna o Favreu i ako njemu ne bude išlo, neće imati napadački balans (koji ih je krasio prvi dio regularne sezone) da ih izvuče.

Linebackersi Saintsa su možda i slabiji od onih Cowboysa, ali igraju doma i tu bi trebali dobiti tu malo adrenalinsku prednost koji će im omogučiti da Favreu otežaju život, što Cowboysima nije uspjelo. Znate kako to ide, kada prvi put zaprijete QB-u, momentum se mijenja, sigurnost protivnika pada, a samopouzdanje obrane raste. Nešto slično su napravili Cardinalsima, koji su nakon što je Warner par puta bio razbijen, jednostavno izgubili koncentraciju.

Što nas dovodi do Minnesote i njihove obrane, čije probijanje zida oko QB-a jeste upravo razlog zašto ih gledamo u konferencijskom finalu. Jared Allen i društvo naći će načina kako zagorčati život Breesu, iako teško da će to raditi onom lakoćom kao prije sedam dana kada je jadni Romo bio više na podu nego na nogama. Problem je samo što, osim toga segmenta obrane, Vikingsi na ostalim pozicijama nisu ni upola toliko dobri. Već smo rekli da zadnja linija nije na razini, pa tako ni pokrivanje krila. A to nije dobro obzirom da je s druge strane Brees.

Znači, Peterson nije više faktor, Favre će imati teži posao u svakom pogledu, dok Brees, ako njegova napadačka linija odbije obrambenu liniju Vikingsa, uvijek može odigrati i na krilo, i kroz sredinu za svog TE-a Shockeya (koji bi da nije u NFL-u vjerovatno bio ili wrestler ili konkurencija Kid Rocku, čovjek je pojava za hall of fame white trasha), ili na probijanje. A obzirom da su Vikingsi toliko napaljeni na rušenje QB-a, prostora za trku uvijek ostane. Saintsi to mogu iskoristiti, bilo preko razbijača Thomasa, bilo preko trkača Busha. Bush je posebno zanimljiv, od sprintera zaduženog za povrat ispucanih lopti postao je praktički prvi RB ekipe, učvrstivši poziciju fantastičnom partijom protiv Cardinalsa. Znači, nešto u čemu su do nedavno Vikingsi bili u prednosti, danas više nije garancija ničega.

Uglavnom, što se obrana tiče, Saintsi mogu parirati u presingu na dodavanje, mogu složiti zid, ali ono što ih odvaja od Vikinga je sposobnost da otežaju pas igru. Što je ogromna prednost, jer ako isključe Ricea i Harvina, Favre neće imati tako jednostavan zadatak da ispaljuje one svoje lude projektile, te postoji šansa da ako ih i ispali, češće ne prođu nego prođu.

Brees jednostavno ima više opcija, te je sve što mu treba donekle stabilna obrana od pokušaja Vikingsa da ga sruše. Čak ni Favreova genijalnost u ovom dvoboju nije x-faktor, obzirom da je Brees sličan igrač, čovjek inspiracije i pasa koji ubija protivnika u pojam. Uostalom, upravo njih dvojica su autori najljepših akcija u prošlom kolu. Favre onim bolesno preciznim dodavanjem na krilo Riceu za prvi touchdown protiv Dallasa, ravno u naručje, iako iz svoga kuta nije uopće vidio Ricea u trenutku kada je ispalio loptu, niti je Rice zbog obrambenog igrača istu mogao uhvatiti da je padala desetak centimetara dalje. Brees pak pasom preko više od pola terena, ravno u zonu touchdowna, i to nakon što je dobio par dodatnih sekundi sjajnom akcijom u kojoj je uručio loptu svom RB-u, nakon čega je ovaj navukao na sebe obranu, stao i bacio loptu nazad Bressu za spomenuto dodavanje. Dok se obrana snašla i skočila na lidera Saintsa, već je bilo gotovo. Najvećima ne treba puno.

Uglavnom, po ovome kako ja gledam na stvari, Saintsi trebaju samo omogučiti dovoljno tih par sekundi dugih trenutaka Breesu da bi izašli kao pobjednici. Obrana im je bolja, iako, ruku na srce, obje obrane nisu takve da mogu potpuno isključiti protivnika iz igre. Više funkcioniraju na principu bljeska nego na stabilnosti, s tim da Saintsi imaju više pojedinaca koji mogu bljesnuti.

U napadu su podjednako potentni, s tim da Saintsi imaju više opcija čime nadoknađuju nešto veću razinu talentiranih pojedinaca u redovima Vikingsa. Na kraju krajeva, Saintsi su jednostavno bolja momčad. Cijelu sezonu igraju zajedno, znaju se izvući iz svake situacije, dok Vikingsi ovise o još jednoj partiji Favrea za anale, te sklonosti kiksu na strani. I iako se radi o fantastičnim napadima, ne očekujem run and gun. Obrane će biti te koje će odraditi ogroman dio posla. Nadam se napetom klasiku u kojem će Saintsi cijelo vrijeme imati prednost, Vikingsi će je stizati, i tako sve do zadnjih nekoliko minuta. Tada će Brees dodati za touchdown i donijeti prednost koju Favre neće uspjeti anulirati, jer će to zadnje i ključno dodavanje ovaj put promašiti željeni cilj.

(Maloprije sam vidio da je većina stručnjaka i novinara izabrala Vikingse, a da je Bill Simmons njemu svojstvenim argumentima odlučio prednost dati Saintsima. Što naravno govori da sam vjerovatno fulao, ali ne mogu mijenjati pick na račun toga što Bill donosi nesreću. Kao što sam već rekao, uživao sam u svojoj prvoj NFL sezoni i pun sam dojmova koje ovim putem želim podijeliti s Širokim Svijetom Mreže. Jer, put je cilj.)

SAINTS 24, VIKINGS 17

SAAAN DIEGOOO SUPEEEER CHARGEEEERS

We're coming your way,
We're gonna dazzle you with our super play.
The time has come,
You know we're shooting for number one.
With thunderbolts and lightning
We'll light up the sky,
We'll give it all we've got, and more
With the Super Charger try!

Iako nisam mislio pisati ništa do petka, treba se osvrnuti, uz utakmice, i na prva dva NFL komentara na blogu, a da nisu djelo nekoga od stare NBA ekipe. Dobro, prvi komentar je zakon i pravi je dokaz da ima fanatika i ovog sporta u Hrvatskoj (što me samo dodatno potiče da praćenje NFL-a uključim kao redovnu temu na blogu), drugi je više ruganje (s razlogom, doduše), ali nema veze – bitno da se ljudi javljaju.

A priču o vikendu mogu početi samo jednom riječi. Ludilo. Ili s dvije. Totalno ludilo. Iako su i ovaj vikend, baš kao i prošli, tri utakmice bile osrednje i bez previše napetosti, četvrta je nadoknadila sva uzbuđenja. Samo, dok su tjedan prije Packersi i Cardinalsi oduševili gomilom poena i igrom u kojoj obrana nije postojala, sinoć su Jetsi i Chargersi briljirali upravo u tom segmentu.

Doduše, u drugom poluvremenu uz fenomenalne obrambene role zanimljivo je bilo i gledati kako jedna talentirana momčad poput Chargersa iz minute u minutu pokazuje ono što je Pat Riley zvao strah od pobjede. Neke momčadi jednostavno nemaju ono nešto, onaj karakter pobjednika. Ja sam iskreno vjerovao da ga San Diego ima, i da su proteklih sezona nešto naučili u porazima. Jebiga, kao šta sam i sam rekao – ne možeš donositi nikakve konačne sudove na račun 16 tekmi iz regularnog dijela.

Na početku je susret djelovao očekivano, Jetsi su igrali obranu za anale, pokrivajući svaki centimetar terena, ali Chargersi su ipak zabili touchdown. Obzirom da se još jednom pokazalo kako je napad Jetsa slabašan, i kako je obrana Chargersa bila totalno nabrijana, za očekivati je bilo sličnu sliku u drugom dijelu. Nekakvu pobjedu od 14-3 Chargersa, brz zaborav ove muke i okretanje Manningu i Coltsima.

Međutim, obrana Chargersa u drugom dijelu počela je popuštati, kao i vjera u pobjedu, ali su zato Jetsi samo pojačavali. Malo po malo, poveli su 10-7 i tu je nastao pakao. Ili kako god hoćete nazvati to što se dogodilo igračima Chargersa. OK, kužim da ti momčad poput Jetsa ne odgovara, zbog nepropusne obrane i napadačke igre po zemlji koja dodatno otežava život ionako kiksu sklonoj obrani (previše penala, previše loših pokrivanja), ali neke stvari koje su se događale San Diegu ipak nisu samo zasluga Jetsa.

Rivers, koji u karijeri nije imao utakmicu s više od dvije izgubljene lopte, posijao je dvije u razmaku od par minuta u trećoj četvrtini. Još bolesniji je bio Kaeding, čovjek koji cijelu sezonu nije promašio nego tri udarca iz polja ukupno, niti je u karijeri promašio više od dva u utakmici, sinoć je promašio tri (naravno, više ga ne smatram najboljim pucačem u NFL-u, ah, samo mijena stalna jeste!). Gates, pouzdani TE, igrač koji je s Riversom telepatski povezan, sinoć je okrenuo leđa jednom pasu a drugog ispustio iz ruku, iako su obje situacije bile čiste i, pogotovo ova druga, mogle su donijeti znatnu prednost Chargersima.

Psihu Chargersa na stranu, Jetsi zaslužuju naklon do poda. Takva igra u obrani, borbenost, discipliniranost, stvarno su neviđeni. Bez greške, od prve linije obrane, do sjajnog Revisa koji se baca za loptama po terenu kao da skače u bazen. Limitiranost Jetsa u napadu sinoć je došla do izražaja, sve se svodilo na probijanje kroz sredinu, čisti ragbi, jedva su zabili 10 (drugi touchdown rezultat je još jedne mentalne blokade Chargersa koji su propustili njihova RB-a Greenea kroz sredinu kao da ih nema, nakon čega je tip pretrčao pola terena i ušetao u gol), ali pokazalo se da im napad i ne mora funkcionirati kao protiv Bengalsa da budu u igri. Jedva ući u playoff, i onda samo na račun obrane razbiti dvije ekipe koje su zasluženo osvojile divizije, pravi je pothvat.

Uglavnom, drama koja se sinoć odigrala u San Diegu pokazala je svu ljepotu NFL utakmice, i to bez previše zgoditaka. Bitnije od touchdowna je da je susret u egalu, da je napet i da svaki potez, bilo obrane ili napada ima neku važnost. Nažalost, moji ljubljeni Chargersi pokazali su se kao pičkice, ali to ne znači da do kraja neću navijati za Jetse da pokvare ambicije i ostalim favoritima, te za konačno pravu, rasnu, napetu utakmicu između Saintsa i Vikingsa u kojoj ćemo vidjeti i poneki zgoditak više.

Kad smo se već dotakli favorita, svi redom su prošli bez problema. New Orleans je prelako zgazio Arizonu, i iako je utakmica krenula ludim touchdownom Cardinalsa, Brees je vrlo brzo stvari uzeo u svoje ruke. Pokazalo se da napad Saintsa funkcionira kao sat, zdrav i odmoran, a i da obrana ima dovoljno kvalitete za više od povremenog bljeska.

Za razliku od Breesa koji je briljirao, Manning je imao nešto rezerviraniju utakmicu, ali Coltsi su isto rutinski priveli stvari kraju protiv Baltimorea. Bitnije od pobjede i načina kako su mirno odradili susret, je način na koji je odigrala obrana. Čvrsto, konstantno, ne dozvolivši ni jedan metar terena bez krvave borbe. Tijekom sezone ovakvu razinu igre u obrani nisam viđao, i to je svakako dobra vijest, obzirom da će im protiv Jetsa baš to biti potrebno misle li pobjediti sa maksimalno dva touchdowna. Jer protiv Jetsa očito više od toga ne možeš zabiti.

I dok se Jetsima nemam namjeru ispričati za podcijenjivanje, jer, kako rekoh, Chargersi su im pomogli više nego što je trebalo, svakako se ispričavam Brettu Favreu na sumnjama u njegovu sposobnost da odradi posao. A to je upravo ono što je učinio protiv Cowboysa. Minnesota je pobjedu odnijela na račun obrane, uopće ne dozvolivši Dallasu da razvije igru. Tony Romo je bio srušen više puta od Stevia Wondera na vozačkom, njegova prva linija pojma nije imala kako da ga zaštiti. Po zemlji su još nešto i napravili, ali isključivši dodavanje iz igre Cowboysa, Vikingsi su napravili glavninu posla.

Inače im je sprječavanje QB-a da odigra dugi pas glavno obrambeno oružje, ali ovakvo gaženje nisu izveli čak ni protiv Packersa u sezoni (a u te dvije utakmice jednog Rodgersa, koji ima i znatno lošiju prvu liniju od Romoa, gazili su kada su stigli). Mahnitanje prve linije Vikingsa Dallas jednostavno nije znao iskoristiti, čak ni ono što su odradili po zemlji nije bilo konkretno, jednostavno su se usrali čim su Vikingsi poveli. Sad, kako je moguće da netko 60 minuta dobiva batine na isti način, a da ne reagira, to je pitanje za svih onih 285 trenera Cowboysa.

Uglavnom, na drugoj strani svoje je odradio Favre, pravilno doziravši lopte Petersonu, ne forsirajući nikakve lude pasove, i lucidno osvajajući teren. A opet, prvi touchdown Vikingsa rezultat je čiste genijalnosti Favrea, koji je iz po ničemu dobre situacije na terenu dugim, preciznim pasom pronašao svog recievera za utrčavanje. Uglavnom, strah da će upravo takvim potezima koštati svoju momčad bio je pretjeran, jer se pokazalo da upravo njima, nečim što se ne može trenirati i naučiti, on daje ovoj dobro posloženoj ekipi onaj x-faktor potreban da odu do kraja.

Uostalom, kako je rekao i novi čitatelj - ''brett favre je qb čija genijalnost u sekundi može donijeti prevagu''. Ja još nisam siguran da je osiguran od pogreške, i da protiv Saintsa iste te lopte što su prošle protiv Cowboysa neće završiti u rukama njihovih cornebacka. Ali, ako i zezne, nema šanse da mu zamjerim. Jer, nitko nije savršen, samo za razliku od svih nas koji komentiramo i razmišljamo na glas, Favre je tom savršenstvu u svom poslu jako, jako blizu.

U petak ću složiti nekakve najave za vikend, a sada bi ostatak posta posvetio humoru. Ako ovo što slijedi možemo nazvati humorom. Neki dan nađem u pošti izvjesni magazin maxTV-a, koji, uz reklamiranje programa, ima i tu neku kvazi-novinarsku stranu, gdje kroz malo veće priloge obrađuje filmove, serije, sport, uglavnom sve ono što se da pronaći na programima u paketu. Uglavnom, unutra nađem članak o NBA koji tako u prvom mjesecu ponosno objavljuje da krenula nova NBA sezona. Ludnica. A još veća ludnica me čekala kada sam počeo čitati, jer ovakve bisere čovjek ne može naći svugdje. Stoga sam za vas, koji imate pametnijeg posla od listanja idiotskih reklamnih letaka upakiranih u magazin, odlučio ovdje zapisati najbolje od najboljih iz spomenutog teksta. Pa krenimo.

Početak je ok, čak u jednom trenutku autor spominje Odoma kao crnog Kukoča, što bi značilo da je tip ili čitao ispodobruca.com ili istog onoga od koga sam ja pokupio tu usporedbu (a majke mi ne sjećam se, možda sam čak i autor, a možda sam je vidio negdje u Radičevičevoj Košarci početkom desetljeća). Znači, u pitanju je autorski tekst a ne nešto skupljeno s neta, što je u biti dodatni problem. Mislim, zar netko stvarno vjeruje u ove gluposti? Ili se netko šali? Ne znam koja me opcija više plaši.

Prva glupost je izjava po kojoj James, ako ne ode u New York, ide u Boston ili Detroit. OK, znam za priče o Miamiu i Clippersima, čak i o Chicagu, koje uz klasični ostanak u Clevelandu, odlazak u Knickse ili Netse, jedine donekle imaju i smisla. Ali Boston i Detroit (koji navodno već prazni roster za njega!!!)? Stvarno? Po kojoj logici?

Zatim slijedi izjava po kojoj se ne bi trebali iznenaditi ako u Finale s Istoka umjesto Celticsa uđu Orlando i Miami. Pa za Orlando se sigurno nećemo iznenaditi obzirom da je lani i bio u Finalu, a za Miami ćemo se itekako iznenaditi. Iznenadili bi se i Riley i Wade, jer su itekako svjesni, za razliku od ovog mudraca, da nije 2006-a.

A pazi ovo. Ukić će kao imati šansu nametnuti se jer Bucksi nemaju pravog playa (kad je ovo pisano i zašto je tek sada u mojoj pošti?), ali su zato kupili sjajnog šutera Meeksa. Zakon. Pišeš najavu NBA sezone od par kartica i spominješ ne samo Ukića već i jebenog Meeksa. Kojega su Bucksi kupili. U Kerumu vjerovatno.

Prvi pick drafta i potencijalni rookie godine zove se inače Kevin Griffin. Kad sam ovo vidio pomislio sam da je Emir napisao ovaj tekst nakon prekomjerne upotrebe bonga. Onda sam se sjetio da Emir nema bong i da njega ne zbunjuje Durant već Blair. A uz Kevina Griffina, vrh ponude rookiea je i Hasheem Thabeet, koji je Olajuwon u napadu, a Mutombo u obrani. Zašto ovakav igrač nije prvi pick? Znam da je ljepše pisati ovako nešto nego da je Hasheem simpa klinac koji je Dževdo u napadu a Skelin u obrani, ali ovakvu izjavu ne možeš pročitati niti na Hasheemovoj osobnoj web stranici.

Biser nad biserima je odluka da se napravi petorke SAD-a i Europe (da, sve to u tekstu od par kartica). Pa za SAD tako igraju Kobe, Paul, Dwight, LeBron i Amare. Zašto Amare? Nema veze, sloboda izbora. Problem je što petorka Calderon, Hedo, Parker, Dirk i Gasol gubi rezultatom 4-3 (a 5 je mogućih bodova), te tri buda dobiva na račun toga što je Pau bolji od Amarea (zašto Pau nije petica u ovoj momčadi?), zato što je Dirk u egalu s Dwigtom (oba po bod), te zato što je, pripremite se, Parker u egalu s Kobeom (također oba po bod). Citat – ''Kobe je načelno bolji, ali barem 7 od 10 trenera odlučujuću loptu dalo bi inteligentnijem Parkeru''. Čekaj, zar danas nije dan MLK-a? Zašto citiram Klanovce koji pokušavaju dokazati da je Tony pametniji samo zato jer je napola bijelac?

COUNTDOWN TO ARMAGEDDON – GAME FOUR

JETS @ CHARGERS

Ludi vikend završava susretom između momčadi koja je na jedvite jade ušla u playoff (Jetsi) protiv momčadi koja je sezonu završila furioznom serijom od 11 pobjeda i fantastičnim igrama (Chargersi). Sad, da ste ovog trenutka pali s Marsa i da vam izložim samo ove činjenice, sumnjam da bi previše šanse dali prvima, zar ne?

A ipak, zadnjih dana samo slušam o tome kako će ovo biti neizvjesna tekma i kako je ovo najgori mogući protivnik za San Diego. Međutim, ja sam Chargerse već proglasio osvajačima ovogodišnjeg Superbowla i nemam namjeru tražiti sitnice koje ukazuju na to da Jetsi imaju šansu. Jer, ruku na srce, ovo je utakmica koju Chargersi mogu ili odraditi ili prosuti sve što su napravili ako se pojave nemotivirani. U onu priču da će Jetsi ovo dobiti na račun svoje kvalitete ni malo ne vjerujem.

Prvo, već sam rekao kako su ušli u playoff. Jedva, pobjedama protiv Coltsa i Bengalsa koji su igrali s drugim postavama odmarajući glavne igrače (što je dovelo do toga da su ispali Miami, Pittsburgh i Tennessee, koji su, barem po meni, bolje momčadi). Nije da su Jetsi potpuni prolaznici – njihova obrana je statistički najbolja u ligi. Samo, kao što znamo, statistika je skup netočnih podataka, a nigdje to nije točnije nego u NFL-u. Toliko toga ovisi o protivnicima protiv kojih igrate, ozljedama, rasporedu utakmica, da izvoditi konačne zaključke iz tako male baze podataka koju čini 16 tekmi nije najpametnije.

Uostalom, dobar primjer bila je i prošlotjedna utakmica protiv Bengalsa. Obrana Jetsa, koja je kao fenomenalna po zemlji, dozvolila je da ih RB Bengalsa Benson maltretira cijelu večer i osvaja prostor kada god poželi. U biti, da su Bengalsi bili pametniji i da su igrali uglavnom preko Bensona, umjesto da se pouzdaju u potpuno indisponiranog QB-a Palmera, danas vjerojatno ne bi pričali o Jetsima već o Bengalsima.

OK, Palmer je dobrim dijelom bio van igre i zato što su mu Jetsi potpuno odsjekli linije dodavanja, jedan Ochocinco nije se vidio. Tu svakako zasluge idu zadnjoj liniji obrane na čelu s razvikanim Darrellom Revisom, koji je nedvojbeno sjajni cornerback, ali nije svemoguć. Da je Palmer odigrao bolju tekmu, ne bi mogao zaustaviti baš svako dodavanje.

Ali Bengalsi su podbacili, i podbacili su dobrim dijelom i zato što su Jetsi jednostavno bili gladniji i agresivniji u svakom pogledu. A i zato što su, neočekivano, dobili sjajnu partiju od strane rookie QB-a Marka Sancheza. Sanchez je definitivno talent, ima fantastičnu ruku, ali ni jednom kroz sezonu nije pokazao da može biti konstanta, a ta riječ je ono što razlikuje QB-ove koji nose momčad i one koji to pokušavaju. Brees, Manning, Rivers, te još uvijek Favre i Warner, su konstante. Romo je postao konstanta i Dallas je odmah poletio. Sanchez to još jednostavno nije, bez obzira kako ponekad njegov pas izgledao savršen.

I u tome je cijela bit ove igre. Momčad s QB-om koji izgubi manje lopti dobit će 9 od 10 utakmica. Bolji dodavač olakšat će svojoj ekipi posao. Bez pravog dodavanja, momčad je osuđena na sporo i naporno napredovanje po zemlji. A to je ono što Jetse čeka u San Diegu. Jer nema šanse da Sanchez drugi put za redom, i to u playoffu, odigra onako bezgrešnu utakmicu kakvu je odigrao protiv Bengalsa. Mislim, da su u stanju bili ovako igrati cijelu sezonu, onda bi oni bili ti koji pauziraju u prvom kolu.

Dakle, rekli smo kako obrana Jetsa nije tako čvrsta i kako se da probiti i kroz prvu liniju obrane, a i preko njihovih osigurača iza leđa i na bokovima. Rekli smo i da će s učinkom Sancheza bližem onome kako inače igra, pokazati i nešto slabije lice u napadu, iako im taj dio igre nije loš. Njihov RB Thomas Jones prototip je vrhunskog probijača, odlična kombinacija snage i spretnosti s veteranskom glavom na ramenima. Ali u neku ruku, on je i sve što imaju.

S druge strane, San Diego je bez konkurencije najtalentiranija momčad u ligi. Ni jedan jedini član njihove napadačke postave nije slaba karika. Čvrsta napadačka linija na čelu s Nickom Hardingom i Krisom Dielmanom u stanju je obraniti Riversa kako treba, a Rivers pak ima opcija koliko želi – može gađati pouzdanog Vincenta Jacksona na krilu, dati loptu legendarnom RB-u LaDainianu Tomlinsonu, ili odigrati kroz sredinu za svog TE-a Antonia Gatesa. Sva trojica su igrači iznad prosjeka za svoje pozicije, a dobrim dijelom uspjeh mogu zahvaliti i Riversovoj sposobnosti da izabere pravo rješenje, ali i treneru Norvu Turneru koji je uvijek spreman na nekakvo originalno napadačko rješenje.

Dakle, ne samo da imaju vrhunskog QB-a i vrhunskog RB-a koji im omogućuju da se nose sa svima, već su uvijek spremni na iznenađenje – bilo dodavanje prema naprijed od strane nekog drugog osim Riversa, bilo na ragbi navalu s nekoliko dodavanja unazad. Ta sklonost riziku gledanje njihovih nastupa čini još zabavnijim iskustvom (a ujedno govori i o tome koliko je u biti tupilo stalno vrtiti dva ista napada, kada ti se bilo što drugačije od uvriježenog čini kao otkrivanje tople vode).

Obrana Chargersa nije vrhunska, ali ima ono što je potrebno, sposobnost da povremenim bljeskovima poremeti ritam protivnika. Prva obrambena linija nije nešto, ali sve je ionako u rukama četiri linebackera koji vrebaju iza njih i koji ruše sve pred sobom, a posebice QB-a. To su redom Siler, Cooper, Merriman i Phillips, i od njihovih rušenja, agresivnosti i brzine Chargersi žive u obrani. S tim da još nekako i možeš obraniti QB-a od njih, ali probiti se nešto je teže. U kontekstu ovog dvoboja s Jetsima to znači da će, ako Sanchez ne bude vrhunski te ne bude potrebe da se koncentriraju na njega, moći sve snage usmjeriti na zaustavljanje Jonesa i time Jetse potpuno isključiti iz igre.

Sad, znate da postoje još gomile uloga u NFL-u. Uz napadačku i obrambenu postavu imamo i specijalni tim koji izlazi na teren u specifičnim situacijama. Kada protivnik ispucava loptu na početku ili nakon postignutog pogotka, kada sam ispucavaš loptu jer nisi osvojio dovoljno dobru poziciju u napadu, kada gađaš za pogodak iz polja i slično. E pa te momčadi čine uglavnom rezervni igrači, da se izbjegnu ozljede naravno, te praktički tri-četiri specijalista. Jedan je pucač ili kicker, drugi je ispucavač ili punter (nekim momčadima je to isti čovjek), treći je kick/punt returner (čovjek koji hvata ispucanu loptu i pokušava s njom osvojiti što više prostora, najčešće rezervni WR ili RB), a četvrti je long snapper (tip koji dodaje loptu kroz noge pucaču, dakle igra ulogu koju u igri ima centar, samo što on dodaje na nekoliko metara a centar je samo propusti kroz jaja do QB-a).

Uglavnom, ti likovi su bitniji nego što možete zamisliti obzirom da su odgovorni za gomilu pogodaka i što bolju poziciju na terenu. Dok se ovi ostali jadnici muče nešto napraviti ubijanjem na terenu, specijalci povremenim izlaskom na isti često znaju biti razlika između pobjede i poraza. I, igrom slučaja, znate koja ekipa u NFL-u ima najbolje specijalce? San Diego.

Njihov kicker Nate Kaeding najpouzdaniji je pucač iz igre kojega sam vidio, a vidio sam svakakvih. I uvijek me šokira kako ljudi koji za život rade jednu jedinu stvar, nisu u stanju zabiti kada je najpotrebnije. Kaedingova veličina je u tome što za njega nema razlike radi li se o nekom nebitnom udarcu na plus 20 ili udarcu koji donosi produžetak. Uvijek zabija sve što je u granicama normale, a često i ono što je iznad.

Čak im je i punter Mike Scifres totalni genijalac. Mislim, sve što treba je ispucati loptu što dalje niz teren, ali Scifres je od toga napravio znanost. Može pogoditi doslovno linije igrališta, a specijalnost mu je ispucati loptu pred crtu zone touchdowna, nakon čega se ona odbije u aut. I umjesto da protivnik krena sa 20 yarda (s toliko kreće ako lopta padne iza linija igrališta ili ako hvatač odluči da neće trčati s njom), on kreće s vlastite linije touchdowna, što ga dovodi u opasnost da eventualnom izgubljenom loptom ili rušenjem dopusti protivniku da postigne poneki poen. Ludilo, kad vam kažem.

Treći genijalac/specijalac Chargersa je sprinter Darren Sproles, inače i drugi RB, čovjek zadužen za osvajanje prostora nakon ispucavanja. Trebam li naglašavati da je jedan od vodećih u ligi po tom pitanju? Plus, u rotacijama s Tomlinsonom, čini igru po zemlji Chargersa iznadprosjećnom.

Uglavnom, valjda je svakome jasno da sam totalno opčinjen Chargersima i da možda malo i pretjerujem dižući ih ovako u nebesa. Mislim, daleko od toga da nemaju mana. Obrana im se da prevariti, to svakako. Ali, za dobiti ih, ipak prije svega morate zabiti više. A Jetsi to ne mogu. Jetsi mogu odlično odigrati obranu, ali ne mogu zatvoriti baš sve. Na kraju krajeva, Jetsi nemaju Riversa.

Stoga, da iskoristim zadnji pasus da nahvalim, po mom skromnom mišljenju, trenutno najboljeg igrača u NFL-u. Rivers je jedan Superbowl daleko od toga da ga se smatra velikanom u rangu Bradya, Favrea, Warnera i Manninga. Talentom ne zaostaje ni za jednim, dapače. Teško da postoji takva kombinacija fizičke snage, žilavosti, snage i brzine na poziciji QB-a kakvu on nudi. Rivers je u stanju cijelu utakmicu bacati daljinske bombe bez da izgubi i jednu jedinu loptu, a opet neće propustiti odigrati kratki pas na Gatesa ili dati loptu Tomlinsonu ili Sprolesu na probijanje kad god osjeti da je to najbolje rješenje.

Riversu su na umu samo pobjede, i to je glavni razlog zašto sam, nakon početne odbojnosti prema njegovom stavu ultimativnog sprotskog heroja, zaboravio na sve i odlučio voljeti tipa. Prvo su mi te stisnute šake, ruke u zraku, skakanje u zrak od radosti na svaki potez bez obzira na rezultat, išli na živce, ali onda sam skužio da je taj stav zarazan. Rivers je duša ove momčadi, lider, i svi u momčadi su spremni dati život za njega. Mislim, to je poanta kemije svake prave football momčadi, ali kod Chargersa je ove sezone nekako najopipljivija. Što je još jedan dodatni razlog zašto mislim da će otići do kraja, jednostavno sve oko njih odiše veličinom.

Što im, prema tome, mogu nekakvi smiješni Jetsi? Naravno, ovakvo razmišljanje ja sebi mogu dopustiti kao navijač, ali usvoje li ga Rivers i društvo, eto prilike za Jetse. Jedino i samo tako Jetsi mogu kontrolirati stvari na terenu, ako ih se podcijeni. U neku ruku, ova utakmica je i zadnji test veličine za Chargerse. Polože li ga, možete očekivati klasik za sve vremena u konferencijskom finalu protiv Coltsa.

Chargers 24, Jets 10

COUNTDOWN TO ARMAGEDDON – GAME THREE

COWBOYS @ VIKINGS

Dallas je razmontiravši Eaglese još jednom potvrdio da su od svih playoff momčadi trenutno u najboljoj formi. Da se podsjetimo, kroz sezonu su imali bljeskove koji bi nam pokazali o kako opasnoj momčadi se radi, a u konstantu su ušli, zanimljivo, porazom protiv Chargersa. To je, po meni, definitivno bila ljepotica sezone, utakmica u kojoj su obje momčadi briljirale na oba kraja terena i u kojoj je Dallas pokazao da ima karakter u koji su mnogi sumnjali.

Umjesto da ih tako bolni poraz obeshrabri, Cowboysi su već iduće nedjelje otišli u New Orelans gdje ih je čekala utakmica sezone. Naime, da su na tom gostovanju izgubili, playoff bi ostao samo san. Naravno, Romo i ekipa su razbili Saintse, koji su taman počeli padati u formi, i onda do kraja pregazili prvo Washington, zatim Philadelphiu, i onda opet u prvom krugu playoffa Eaglese. Dakle, u ovom periodu, možemo to slobodno tvrditi, nema NFL momčadi koja igra na razini Cowboysa.

Sad, iako većina ljudi bira Dallas vođena tom logikom, a među njima sam i ja, ne smije se zanemariti činjenica kako su Vikingsi veći dio sezone bili u samom vrhu i kako ih se uglavnom smatralo trećom ekipom lige, odmah iza Coltsa i Saintsa. Samo, jedna stvar nam svima mora biti jasna kada pričamo o regularnom dijelu NFL-a, a ta je kako ove momčadi igraju samo 16 utakmica. Mislim, nije to mala brojka obzirom na napore koje ovi ljudi prolaze svaki tjedan – oni doslovno svoja tijela koriste isto kao što mi koristimo poluge, metle, vilice ili lopte.

Ali od tih 16 susreta, 6 ih otpadne na dvoboje s divizijskom protivnicima (po defaultu imaš dva lagana protivnika), samo 4 na dvoboje s drugom konferencijom (i to s momčadima iz samo jedne divizije, dakle opet možeš ako imaš sreće dobit dva ili tri laganija protivnika), a 6 preostalih na konferencijske borbe.

Ukratko, regularna sezona nije dovoljno dobar pokazatelj stvari koje dolaze, jer jednostavno nemaš dovoljno podataka. Neke stvari su se ipak dale uočiti. Vikingsi su razbijali slabije protivnike (a takvih je bilo previše na njihovom rasporedu), a posebice su briljirali protiv momčadi koje ne znaju braniti pas igru. Međutim, čim bi naišli na ekipe koje trče, igraju fizički, s puno probijanja, i imaju balansiranu obranu, u pravilu su gubili.

Stoga, smatrati ih favoritem u ovom susretu samo na račun toga što su nositelji, ili zato što netko puši priču da je Brett Favre genijalan QB, nije preporučljivo. Dallas je jednostavno bolje momčad. Da, i Cowboysi riskiraju i u obrani i u napadu, te im se to zna osvetiti, ali ukupno gledajući jednostavno su raznovrsniji. Mogu trčati, osvajati teren Romovim projektilima, mogu se gurati na crti ali i čuvati krila. Vikingsi mogu to isto, ali na jednoj za nijansu slabijoj razini. I da, njihovi rizici uglavnom rezultiraju kiksevima, dok oni Dallasa češće donose pozitivan rezultat.

Kroz sezonu sam gledao Saintse i Coltse kako pobjeđuju u gustim utakmicama koje možda nisu trebale biti guste. Gledao sam i Vikingse u sličnim situacijama. I dok su ovi prvi ostavljali dojam momčadi koje jednostavno imaju tu dodatnu brzinu u koju mogu ubaciti kada treba, Minnesota je ostavljala dojam momčadi koja ima više sreće nego pameti. Ako je itko vidio pobjede protiv Ravensa ili ovu nedavnu protiv Bearsa, zna o čemu pričam.

Po svemu napisanome, čini se da i ne ostavljam previše prostora Vikingsima za pozitivan rezultat. I znate što, ne ostavljam. Ne znam, sve što sam ove sezone vidio govori mi kako je ovo onaj tip momčadi građene za dobre rezultate u regularnom dijelu, te razočaranje u playoffu. Možda je to utjecaj ovisnosti o košarci, jer s godinama smo se u NBA nagledali takvih ekipa. A možda mi je to upravo pomutilo sliku, što jednu košarkašku analogiju doslovno prevodim u NFL.

Gle, znam da ću uživati u ovom susretu jer, ma kako god favorizirao Dallas, ne zanosim se da će razbiti Vikingse kao što su to napravili Eaglesima. Ali ne sumnjam u pobjedu. Evo, Vikingsi imaju obranu koja zna napasti QB-a, ali nisu toliko čvrsti kroz sredinu i definitivno nisu toliko dobri u čuvanju krila i pozadine. Dallas ima dobru igru po zemlji, iako im je prvi RB Barber ozljeđen, pokazalo se da drugi, Felix Jones, nije ništa lošiji.
Krila su im glavni igrači, sjajni Austin te solidni Williams i Crayton znat će iskoristiti ono što im Romo servira, a i sam Romo, u suradnji s TE-om Wittenom, itekako zna osvojiti prostor noseći loptu ili je bacajući kroz sredinu.

Još jedna velika zabluda je kako je Romo slabiji QB od Favrea. Favre je legenda, spektakularan je za vidjeti, ali Romo je igračina koja napravi sve što treba, i, iako nema talent i ruku kao Favre, nema tu bolesnu potrebu da se nameće svima oko sebe. A upravo to je najveći minus Vikingsa. Naime, po svim brojkama oni imaju najboljeg RB u ligi, Adriana Petersona. Čovjek je, slično kao i Chris Johnson iz Tennesseea, čudo od igrača za tu poziciju jer nije građen kao tenk, već je elegantan kao krilni hvatač. Brzinom, stilom trčanja i promjenama smjera kretanja oni mogu sve što i jedan vrhunski WR, ali uz to još imaju nevjerojatno žilavost i snagu koja im omogućava da se probiju kroz zid i iziđu na drugu stranu netaknuti.

Na pozicijama WR-a isto imaju solidne Ricea i Harvina, te po talentu očito mogu parirati Dallasu u napadu. I tu opet dolazimo do Favrea. Dok će Romo sve podrediti ekipi, Brett si jednostavno ne može pomoći. Iako to u određenom trenutku nije potrebno, on će se odlučiti za rizičan potez, samo zato jer je toliko samouvjeren da mu ne pada na pamet kako bi mogao zeznuti. A kako povijest pokazuje, uglavnom zezne.

Favre jeste legenda i čovjek koji je godinama bio zakon u Green Bayu, najluđem i najlegendarnijem klubu u NFL-u, čak ima i jedan osvojen Superbowl, ali to je bilo 1996. kada je bio i MVP sezone i kada je definitivno bio na razini iznad današnje. Mislim, čudo je kako u četrdeset i prvoj godini uopće može igrati ovako kako igra, ali momčad bi bila bolja kada bi se posvetio malo više suigračima a manje dokazivanju da i kao veteran može sve ono što je mogao kao mladić u najboljim godinama. Favre jednostavno želi ulogu kakvu imaju Brees, Manning i Brady, ali nije na toj razini (vidjeli smo što se dogodilo Patriotsima čim Brady nije bio pravi).

Za Minnesotu bi bilo bolje kada bi više koristili Petersona i kad bi malo šarali s napadačkim akcijama, da začine utakmicu. Samo, čak mi se čini da trener i nema preveliku kontrolu nad time što i kako bi trebali igrati, jer Favre će uvijek na kraju napraviti po svome. Na primjer, kako je radio i u zadnje dvije utakmice regularnog dijela. Ono, situacija je daleko od idealne. Jebiga, ispada da bi Vikingsi s puno slabijim QB-om bili na istoj razini. Ovako, imaju čovjeka koji može sve, ali ne želi preći preko slike o sebi kao legendi.

Znači, imamo obranu sklonu kiksu i QB-a koji ne može kontrolirati svoje impulse, te usprkos svom talentu, automatski dobivamo momčad Minnesote koja je u stanju samu sebe upucati u nogu. Pouzdati se u takvu ekipu malo mi je previše. Dallas je jednostavno ozbiljniji, raznovrsniji i zreliji, a kako se pokazuje, i u puno boljoj formi. Vikingsi ih mogu dobiti samo ako pokažu te iste kvalitete. Što bi bilo prvi put ove sezone. Kako priča kaže, i onda je svizac zamotao čokoladu...

COWBOYS 28, VIKINGS 20