ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Mar/102

PLAYING WITH MADNESS

Posted by Gee_Spot

Odmah na početku ovog osvrta na March Madness, dozvolite da iznesem dvije teze s kojima se svi slažemo. Nikada prva i druga runda nisu bile luđe i zanimljivije nego ove godine, toliko iznenađenja i šokova u zadnjim trenutcima koliko smo imali prilike vidjeti u ova četiri dana definiraju cijelu priču zvanu NCAA turnir (samo prvi dan dogodila su se tri produžetka, a još pet utakmica riješeno je, doslovno, zadnjim šutom).

Druga teza je ona klasična, koju ponavljamo svake godine – da, uzbuđenja i drama debelo su iznad same igre koja je ponekad na smiješno niskoj razini. Ali, bazirati se isključivo na igru, znači propustiti sve ono drugo što je važno, poput činjenice da ekipa u kojoj je 90 posto rostera blijedo poput ABC namaza, može zalaganjem i pametnom igrom u skladu s mogućnostima izbaciti atletskije, brže, više i jače momčadi, samo zato jer ove nisu u stanju odgovoriti na njihov nivo borbenosti, želje i lucidnosti.

Ono što se dalo vidjeti u ta četiri dana je činjenica kako na kraju bolji pobjeđuje, ma kako na površini izgledao kao autsajeder. Jer, čim zagrebemo ispod površine, postaje jasno da su ove momčadi koje nazivamo iznenađenjima svoj daljni boravak u turniru itekako zaslužile.

Cornell i St. Mary's su iznenađenja na papiru, ali svatko tko je gledao utakmice, vidio je da su jednostavno rasturili protivnike, i to ne samo u onom djelu igre gdje su potrebni glava i srce, već i talentom. Nema tu ni govora o nekakvom podcjenjivanju, uvjeren sam da bi rezultat bio isti da se umjesto turnira igra serija od sedam utakmica. Naime, ekipe su to koje imaju ono što je nepohodno, a to su četiri stvari koje razlikuju dobre od manje dobrih. Kvalitetne bekove koji znaju zabiti tricu, slobodno bacanje i ne gube lopte. Mentalni pristup svakoj utakmici kao da im je zadnja. Trenera koji zna izvući maksimum iz talenta koji ima na raspolaganju. I ono čime se ne može pohvaliti ni svaka momčad koja je ostala u igri, a što se pokazuje itekako bitnim, imaju centre koji znaju igrati i oko kojih se može vrtiti napad.

Jer, ma kako sjajno šutirali i jedni i drugi, taj balans unutar-van igre ono je što je totalno izbacivali iz takta njihove protivnike. Sad, ja osobno nikada nisam polagao ni najmanje nade u Villanovu i Wisconsin, ponajprije zbog iritantnog im stila igre, usporenog, bez talenta za nešto više od dosadne pozicione borbe. I uživam u činjenici da su ispali, i to od ovako dorbih ekipa, za koje ću navijati do kraja turnira. Ali, reći da sam očekivao kako će Cornell i St. Mary's igrati ovako dobro, bilo bi pretjerivanje. Da, izabrao sam ih kao Sweet 16 momčadi, ali na račun toga što za jedne igraju bogati bijeli klinci koji obično umjesto košarke igraju tenis, odnosno zato što imaju gomilu Australaca i jednog Egipćanina koje sve skupa povezuju irski korijeni. I sposobnost vrhunskog haklanja.

Stoga, posvetimo se novim uzbuđenjima koja nas čekaju od četvrtka do nedjelje, uz neizbježni spomen najzanimljivijih trenutaka prva dva kruga.

MIDWEST

Poraz Kansasa bez premca je najveće iznenađenje prvog dijela turnira. Znali smo da nemaju lagan ždrijeb, da ih čeka pakleni posao u Sweet 16 i Elite 8, ali sumnjam da je itko mogao i pomisliti kako će i ove dvije uvodne runde biti problem. Northern Iowa je zaslužila prolaz, radi se o kompletnoj momčadi koja je u stanju otići do kraja. Imaju bekove, imaju gomilu šljakera i poneku napadačku opciju pod košem, a nisu sakati ni kao atlete. Ali, kao najveći plus imaju tu poziciju autsajdera koja će se pobrinuti da u svaku utakmicu uđu napaljeni, a kad su takvi, mogu dobiti svakoga.

Kansas je i izgubio samo zato jer je prekasno upalio motore, kad su počeli gristi u obrani i napadati obruč već je bilo kasno, Iowa je bila razigrana i spremna na svaki izazov. Kansas je bio favorit kao lani UNC, ali lanjski prvak je imao talenta, dok je ekipa Kansasa ipak u duši šljakerska. Bez energije i borbenosti na najvišoj razini nisu nezaustavljivi, što smo doznali prije nego se očekivalo. Najveće razočaranje je play Sherron Collins, čovjek koji je trebao biti lider nije vodio ni primjerom ni učinkom, zalupivši vrata potencijalnoj NBA karijeri. Razočaranje je i način na koji je momčad pripremio Bill Self, jedno od jačih trenerskih imena sveučilišne košarke. Prvo, trebalo mu je više od pola utakmice da ih probudi, a drugo, nije bio u stanju iskoristiti Colea Aldricha pod košem, iako je ovaj bio napadački izuzetno raspoložen.

Michigan State ostao je bez lidera Kalina Lucasa, samim time i bez šansi za novi nastup na Final Fouru. Talenta imaju, posebice po krilima, ali tanki su pod košem, a sada bez Lucasa ostaju i bez playa. Način na koji su pak prošli Maryland bio je za srčani udar, prvo su prokockali prednost od desetak koševa, dozvolivši jednom Vasquezu da zabija kako se sjeti, da bi onda dva puta u ludoj završnici spašavali živu glavu. Da je Lucas bio na parketu, takvi padovi se ne bi događali, jer bi iskusni play mirno utakmicu priveo kraju. Ovako, preživjeli su još jedan dan, ali protiv Iowe će se teško opet izvući.

UNI jednostavno ima unutar-van igru za koju Michigan nema rješenja, centar Eglseder i četvorka O'Rear (borac pod koševima sa zulufima ala Wolverine, ovogodišnji Adam Morrison po potencijalu da postane white trash ikona) ubit će ih u reketu, bekovi Farokmanesh i Moran prijetit će tricama, a svestrani Koch odradit će od svega po malo. Golim talentom Michigan ima potencijala biti čak i prvak, ali bez Lucasa nemaju vodstvo. Ovaj put neće biti dovoljno pokazati karakter, mada sam siguran da je to karta na koju će Tom Izzo igrati da bi motivirao momčad. Samo, uzalud im je napaliti se kako bi dokazali da mogu bez Kalina, kad je Iowa na tom mentalnom sklopu od prvog dana.

Ohio State nije briljirao, ali je pokazao da zna koristiti svoje prednosti. A one se mogu svrstati u dvije kategorije. Jedna je all-round talent Evana Turnera, a druga šut za tri Jona Dieblera. I to je to. Tennessee je imao nešto lakši put do Sweet 16, preko onog drugog Ohia, ali tu bi priča trebala završiti jer nisu pokazali ništa novoga. Znamo da je Wayne Chism NBA potencijal pod koševima, znamo da imaju nekoliko dobrih atleta i da su čvrsta ekipa. Ali, hoće li biti dovoljno pametni iskoristiti svoje prednosti pod košem da dobiju Ohio? Pa, recimo samo da je Georgia Tech jača duplo pod koševima i od jednih i od drugih, a opet je Evan Turner, uz Dieblerovu pravoremenu seriju, stvar mirno priveo kraju.

Tennessee doduše ima nešto bolje bekove, što ih čini konkurentnijima, ali prednost ipak dajem Turneru. S tim da ne isključujem potencijalno iznenađenje, naime Tennessee ima rotaciju koja bi mogla izmoriti tanašni Ohio, te daleko boljeg trenera. Ovaj Ohia ionako ne radi ništa, jedina akcija koju oni vrte je ''daj loptu Turneru, on će već nešto smisliti''.

A u dvoboju Ohia i Iowe jedva se usudim dati prednost Turneru i pratnji. Ohio State ima prednost u talentu na vanjskim pozicijama, ali Iowa ima bolji balans u igri. Doduše, ako i zaustave Turnera, nemaju dovoljno za zaustaviti Dieblera i Lightya koje će ovaj razigrati, te bi upravo igre njih dvojice mogle biti presudne. Bez obzira na prednost pod košem i agresivnost, ako bekovi Iowe ne budu u stanju pratiti trojac Ohia, tu bi njihovoj priči iz bajke mogao biti kraj.

WEST

Syracuse i Kansas State potvrdili su uloge favorita, iako smo još jednom mogli vidjeti da se radi o itekako ranjivim momčadima. Syracuse funkcionira na sličan način kao i Ohio State, ako Wes Johnson zabija i ako Rautinsu upada trica, sve štima. Oduzmi jedan od ova dva sastojka i imaš prosjećnu ekipu, odlično vođenu, s vrhunskom obranom, ali i bezopasnu prema naprijed. Sad, protiv Butlera ne bi smjelo biti problema, jer Butler nije uvjerljiv i pokazao je premalo.

Prvu utakmicu su ostavili dobar dojam, rastrčani, borbeni i smireni u napadu, bili su odmah do St Mary i Cornella, uz podatak da pod košem nemaju apsolutno nikoga (sliče na Duke po obrani koju igraju i ovisnosti o dva velika potrošaća lopti, s tim da Duke ipak ima nekoliko visokih koji se, ako ništa drugo, bar mlate pod košem). Obzirom da nemaju tog visokog igrača preko kojega bi mogli malo promijeniti ritam, već u drugoj su se mučili. Ako playa Macka i dalje bude slušao šut, te ako Hayward bude još učinkovitiji u ulazima, mogu zaprijetiti, ali od dvije slične ekipe ipak se jednostavnije odlučiti za 'Cuse, čisto zbog kvalitetnijih pojedinaca (Rautins je bolji od Macka, isto vrijedi za Johnsona protiv Haywarda).

Kansas State je najmoćnija momčad u ovom dijelu turnira, njihov problem je taj što nisu u stanju odigrati 40 minuta koncentrirani. Predvođeni ubojitim i ludim dvojcem Clemente – Pullen, mogu se prošetati do Finala, ali isto tako izgubiti već i od Xaviera. Xavier ima sve potrebno za pravu borbu, ima čovjeka koji može odlučiti utakmicu u beku Crawfordu, imaju solidne tricaše, dobre skakače. Doduše, reći da imaju pravog playa i pravog centra bili bi pretjerivanje, ali Holloway i Love barem popunjavaju te uloge.

Ako im Kansas State dozvoli da igraju, kao što su to npr. dozvolili Brigham Youngu dobar dio prvog poluvremena, mogu se dovesti u probleme, ali se iz istih isto tako jednostavno mogu i izvući. Sve je, ponavljam, na njima. Iako ni Clemente ni Pullen nisu NBA materijal, mislim da bi jedna momčad poput Cibone napravila fantastičan posao kada bi ih dovela u paketu, obzirom da se sjajno nadopunjuju. Oba igraju fenomenalnu obranu, u stanju su zabiti ne samo tricu, već i tricu koja ubija moral, a mogu doći i na liniju slobodnih kad god požele. Pitanje je samo može li ih nedostatak centimetara koštati u sukobu s ekipom koja ima post opciju. Kako takve ovdje nema, jer i Xavier i 'Cuse i Butler striktno su oslonjene na igru vanjske linije, i dalje ostajem pri njima kao favoritima regije.

EAST

Kentucky je ostavio najbolji dojam od svih favoriziranih momčadi. Bez praznog hoda su odradili posao i sad ih čeka sjajna, ali ipak nedorasla momčad Cornella. Da se razumijemo, ja definitivno ostajem budan cijelu noć i svim srcem navijam za bogate i privilegirane bijelce. Ne zato što sam konzervativac, iako u neku ruku i jesam, već zato što je Kentucky NBA momčad sklepana novcem i marketingom, a Cornell čak nije ni klasična NCAA ekipa u smislu da su stipendijama privukli košarkaše. Ne, oni imaju studente koji igraju košarku, a ne košarkaše koji studiraju, što je u ovo doba godine, u drugom tjednu turnira, nezamislivo.

Šteta kažem što s druge strane nije neka klasična limitirana momčad poput West Virginie ili Syracuse, jer ovaj Kentucky ima dovoljno načina da odgovori na svaki izazov koji Cornell postavi pred njih. John Wall neće dozvoliti podcijenjivanje, a Cornell jednostavno ne može obraniti sve te napadačke opcije, ma koliko se ubijali. Kentucky je najgora moguća kombinacija koju su mogli dobiti, jer Wall i društvo nisu tipična NCAA ekipa, dok je Cornell stvoren da koristi slabosti prosjećnih NCAA ekipa.

Stoga bi najbolje bilo posvetiti se napadu, i nadati se da mogu ubaciti koš više od Kentuckya. Uđu li Wall i Bledsoe u napucavanje, i zaborave li na Pattersona i Cousinsa, postoji mala šansa da Cornell ipak izvede još jedna podvig. Jer, ti likovi mogu trpati. Svi bekovi redom su fantastični tricaši, ali ni jedan nije bolji od novog Kylea Korvera, Ryana Wittmana. Do početka turnira ga nisam ni imao na popisu bijele braće, a danas je siguran na mock draftu koji pripremam. To da jedan igrač Cornella završi u NBA možda bi bilo malo previše, ali Wittman mora igrati košarku profesionalno, pa makar u Ciboni, jer takvih šutera ne rađa se previše.

Osim što mogu zabiti iz vana i što ne znaju za predah, igrači Cornella imaju i preostale prednosti potrebne za uspjeh. Imaju vrhunskog trenera koji je kretanja u napadu doveo do savršenstva, treba imati stvarno odlične obrambene igrače da stigneš zatvoriti sve kutove koje njihovo kruženje lopte i blokovi ostavljaju otvorenima. Također, iako su atletski limitirani, igraju pametnu zonu s puno udvajanja koja kažnjava svako gušenje lopte. I da, nikako ne smijem zaboraviti spomenuti Jeffa Footea, peticu koja je u ovoj momčadi ono što je Samhan za St. Mary's. Foote nema takvu igru pod košem (ruku na srce, nema je ni previše NBA igrača), više je oslonjen na igru licem nego leđima, ali centar je preko kojega se može vrtiti napade i time dodatno opteretiti protivničku obranu. Dok ga gledam kako daje maksimum u sistemu koji je prilagođen njegovim vrlinama, sjetim se da postoji jedan Greg Monroe, koji je još talentiraniji i koji je mogao biti svojoj momčadi isto ovo što je Foote svojoj, čovjek prevage. Pa ti sada reci da trener nije važan.

Drugi par je najmanje zanimljiv, West Virginia ne ostavlja dobar dojam, ali pobjeđuje disciplinom u obrani, te fizikalijama i šutom Butlera u napadu. Tako će biti i protiv Washingtona, koji se pokazao boljim nego je itko očekivao. Doduše, Marquette su dobili u zadnjim sekundama u utakmici u kojoj je konačni rezultat mogao otići na bilo koju stranu, ali su pokazali da osim dobrog napada predvođenog Isaiahom Thomasom i Quincyem Pondexterom, imaju i dobru obranu.

Protiv Butlera i društva ipak nemaju šanse, jer ovi bi se morali gadno upucati u nogu da izgube od njih, razlika u pojedinačnom talentu je ipak prevelika, plus Virginia je najbolja na krilnim pozicijama što automatski ostavlja Washington bez prednosti koju su imali protiv ranijih protivnika. Mene najviše zanima koliko si je izglede za NBA karijerom podigao Thomas. Vjerovatno ne previše, jer ipak se radi o minijaturnom playu krhke građe koji podsjeća na jednog Telfaira, što nikako nije dobro, ali zar ne bi bilo genijalno kada bi Knicksi pick druge runde potrošili na njega? Možete li zamisliti taj trenutak u Gardenu kada bi Adam Silver pročitao njegovo ime?

Uglavnom, Kentucky bi trebao iskoristiti to što Virginia nema pravu post opciju i što nema playa sposobnog mijenjati ritam, te se prošetati do svog mjesta na Final Fouru. Jednostavno su pretalentirani.

SOUTH

Regija od koje se nije previše očekivalo na kraju je bila jedna od uzbudljivijih. Ponajviše zahvaljujući sjajnom Omaru Samhanu i njegovim tricašima iz St. Mary's. Sada ih čeka Baylor, koji je talentirana momčad, ali koji pokazuje da baš i nema karakter potreban za otići do kraja u ovakvom turniru, previše se muče protiv ekipa koje im talentom nisu ni blizu. Stoga me ne bi čudilo da St. Mary's napravi još jedno iznenađenje.

Doduše, Baylor ima čime zaustaviti Omara, osim Udoha, tu su i tromi ali masivni Lomers, te aktivni i dugoruki Jones. Potencijal Baylora pod košem je strašan, tri takva visoka igrača nema nitko, ali umjesto da dominiraju, većinu utkamice svi su nekako u sjeni, pasivni. Obzirom da Baylor ima dobre bekove, koji mogu potegnuti tricu ali i razigrati suigrače, izgleda da je najveći problem u treneru koji nije u stanju iz ovog materijala sklepati momčad koja gazi sve pred sobom.

Obzirom da je St. Mary's itekako svjesna svojih limita, da znaju da moraju igrati preko Omara u postu, ali i da bekovi Dellavedova i McConnell moraju zabiti trice i paziti na loptu, ovdje je sve moguće. Jer Omar i društvo izvlače maksimum svojih potencijala (Omar svojim pivotiranjem nadoknađuje manjak eksplozivnosti, bekovi svojom preciznošću i hrabrošću nadoknađuju to što im dresovi doslovno padaju s slabašnih ramena), dok Baylor s druge strane ne koristi maksimalno svoje prednosti u fizikalijama i talentu .

Tako da jedni mogu zaspati, drugi se mogu probuditi, ali ja ću se ipak odlučiti za ekipu koja je igrala ljepšu košarku i ostavila bolji dojam, a to je Saint Mary's. Čisto navijački, pa makar to značilo da mi bracket u potpunosti puca. Ego je zadovoljen već time što sam njih i Cornell pogodio u Sweet 16, sada se mogu posvetiti hranjenju duše.

A gdje ćeš većeg hranjenja duše od gledanja kako Purdue razbija Duke. Gle, odavno sam odlučio da se ne kladim na NCAA turnir, jer nema tog osjećaja koji ti može pomoći da nešto pogodiš. Ovaj turnir je NBA - No Betting Allowed. Ali, ako bi se već morao kladiti, kladio bi se na jedan par s nekoliko stotina kuna. I ako želite slušati čovjeka koji je savjetovao igranje na St. Mary's protiv 'Nove, te na Cornell protiv Wisconsina, stavite novac na Purdue.

Na stranu Ewing theory koja nas uči kako momčad daje najviše kada ostane bez najboljeg igrača, jer Robbie Hummel ne odgovara takvom profilu, on je bio jedan od dečkiju, a ne netko oko koga se sve vrtilo. Jednostavno, gledajući bracket mislio sam da Purdue bez njega nema dovoljno oružja da se suprostavi Texas A&M-u, momčadi koja igra odličnu obranu i ima dobar balans u napadu s bekom Sloanom i centrom Davisom, obojicom graničnim NBA potencijalima i budućim solidnim igračima zadatka.

Međutim, zaboravio sam na ono što je Purdue činilo velikom ekipom kroz cijelu regularnu sezonu, na ono zbog čega sam ih smatrao najboljom momčadi nakon Kansasa i Kentuckya, a to je da imaju sjajnog trenera, da igraju rovovsku obranu i da imaju balans unutar-van igre bez obzira na Hummela. I to je presudilo protiv Texasa, iako, ruku na srce, isto tako je i Texas mogo proći dalje obzirom na to da su imali zadnji šut u regularnom dijelu, te da su imali prednost koju nisu znali obraniti u produžetku.

Ali, kroz tu bitku Purdue je pokazao da i dalje može, te da i dalje vjeruje u sebe. Kao lider se, umjesto Hummela, nametnuo Kramer, bijeli bek koji ne predvodi momčad tricama, već luđački agresivnom obranom. Na vanjskim pozicijama caruje Moore, pod košem Johnson, te je ova momčad i bez Robbiea dovoljno jaka da se suprostavi Dukeu. Koji ne igra sjajno, za sada pobjeđuju obranom i širinom talenta, ali još nisu naišli na pravog protivnika. Ni Singler ni Scheyer ne briljiraju (Singler bi definitivno bio korisniji s playom koji može probiti obranu, Scheyer je previše jednodimenzionalan), a kada ih Kramer uzme pod svoje - nestat će. Moore i Johnson će zabiti dovoljno, posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će pod koševima braniti Johnsona s svojim sporim visokim igračima.

Sad, hoće li Purdue imati dovoljno snage da nakon bitke protiv Dukea skine i St. Mary's? Hoće li me netko zatvoriti u mentalnu instituciju samo zato što uopće postavljam ovakvo pitanje? Ma, tako nešto se neću ni truditi prognozirati. Ćemu? Samo znam da ću taj eventualni dvoboj gledati s guštom, zadovoljan jer je March Madness još jednom opravdao postojanje. Koja god od te dvije momčadi ušla u Final Four, ma tko god da uđe u Final Four, NCAA turnir je za mene svetinja. Da, bez obzira na plasman Svete Marije. Amen.

20Mar/101

THE IMPORTANCE OF BEING OMAR

Posted by Gee_Spot

Perasoviću, imaš li broj ovoga čovjeka?

18Mar/100

PRINT YOUR BRACKETS – SOUTH

Posted by Gee_Spot

SOUTH

O travestiji zvanoj Dukeov put do Final Foura nećemo ovaj put. I onda se ljudi još čude zašto svi mrze Duke. Pa, možda zato što su najobičniji Imperij, netko za koga ne vrijede ista pravila kao za ostale smrtnike? Ja osobno nemam ništa protiv njih, čak mi se sviđaju i Jon Scheyer i Kyle Singler, iako su više neuspio arijevski eksperiment nego bijela braća. Doduše, prvi će karijeru najvjerojatnije nastaviti u Njemačkoj, u društvo s ostalom jednodimenzionalnom nejači lakom na obaraču (sjetite se Neitzela s Michigan Statea, ili Humphreya, člana legendarne petorke Gatorsa - obojica su trenutno susjedi našem Joeu), dok će Singler biti izabran u drugom krugu, jer je fin dečko. Ali, nakon Adama Morrisona, mislim da su svi naučili lekciju – ne troši pick na bijelo krilo koje ima 20 lopti po utakmici, bez obzira na učinak. Mislim, nitko ne može Kyleu osporiti da je fajter, ali zar nije i Morrison bio takav?

Kako god, iako je komisija napravila sve što je bilo u njenoj moći da olakše Dukeu put do Final Foura, tamo ih nećemo gledati. Momčad koja ima samo vanjski šut, te slobodna bacanja, ipak nije toliko opasna. Nemaju post opciju, obrana je propusna. Preovisni su o sirovini Brianu Zoubeku, bijelom centru koji, kada mu ide od ruke, zna podsjetiti na Brada Millera bez šuta, izdanje 09/10. Problem je samo što, eto, Brad ima 14 godina više.

Ispada kako je najbolji igrač Blue Devilsa Nolan Smith, skoro pa jedini tamnoputi u rotaciji, minijaturni bek koji iz pozadine uredno sakuplja poene. Sad, ako ste momčad sakata talentom, Duke će vas preskočiti. Ali, ako imate imalo bolju momčad, ne trebate ih se bojati. I tu na scenu stupa Texas A&M, momčad široke klupe, krcata solidnim bekovima koja znaju igrati obranu i koji ne forsiraju šut, a ujedno i momčad s dobrom rotacijom visokih koji također igraju obranu i kontroliraju skok. Nemaju pravu zvijezdu, najbliži lideru je bek Donald Sloan, sveučilišni veteran koji zna što je potrebno za pobjedu. Ali prava zvijezda im neće ni trebati da nakon Purduea skinu i Duke.

Purdue je posebna priča. Ekipa koju sam prije mjesec dana vidio kao sigurnog sudionika Final Foura, ostala je bez svog najboljeg igrača, Robbiea Hummela, koji je, nemojte se smijati, najbliže čemu je ljudska rasa došla u kloniranju novog Larrya Birda. Vrhunski šuter, sjajni skakač, Hummel može bez problema igrati obje krilne pozicije. Čak i u profesionalcima, jer za razliku od velike većine bijele braće, ''he got all-round game'', od atleticizma do golog talenta. Bez imalo razmišljanja, čovjek je najbolja oklada za uspjeh u NBA, ako bi morali birati između njega, Bouldina, Singlera, Haywarda, Babbita i sličnih koje smo nabrojali kroz ovih par dana (i kojima ćemo se vratiti nakon turnira, i to zato što su dobri a ne zato što su bljedunjavi).

Uglavnom, htio sam reći kako je sada popularno igrati na poraz Purduea u prvom krugu od Siene, koja se zadnjih nekoliko godina specijalizirala za iznenađenja. Ja idem suprotnim putem, Purdue je još dovoljno dobar da prođe dalje. E'Twaun Moore je pouzdan bek, šuter NBA potencijala s fantastičnim imenom koje bi samo po sebi trebalo garantirati izbor u drugoj rundi, a JaJuan Johnson je solidan centar na ovoj razini, također potencijalni profesionalac, također vlasnik imena kakvog još nema u NBA. Već iz ovog osvrta jasno vam je da se radi o fantastičnoj ekipi koja je nazasluženo ostala u sjeni Syracuse i West Virginie, iako su praktički imali sve što i oni, pa i puno više.

Sad, Texas A&M ipak će im biti prevelik zalogaj bez Hummela. Slična sudbina čeka i Louisville Ricka Pitina. Bilo bi sjajno da sudar omraženih Krzyzewskog i Pitina dolazi u nešto atraktivnijem pakiranju, ali ovoga puta Duke je favorit nad Louisvilleom. Naime, Pitinova ekipa može dobiti samo ako im počne upadati trica, a nema šanse da se to dogodi dvije večeri za redom. A kako se mora dogoditi u prvom krugu da bi uopće prošli solidno posloženu, ozbiljnu, ali i talentom tanku Californiu, Duke će biti pošteđen iznenađenja.

Kojih će zato biti u drugom dijelu ždrijeba. Baylor više nije tajna, sve više ljudi ga gura u Final Four, a među njima sam i ja. Iako mi se nije lako oprostiti od simpatične momčadi Notre Dame, a time i od sveučilišne karijere legendarnog Lukea Harangodya, za kojega se nadam i držim fige da završi u NBA (ako već njegov šut i borbenost pod koševima nisu ništa revolucionarno, građa ala Kevin Love nakon pet dana u McDonaldsu i frizura ala Emilio Estevez - jesu), Baylor će ih jednostavno pregaziti.

Evo i zašto. Imaju sjajne bekove koji znaju što rade, Tweety Carter je vrhunski sveučilišni play bez mane (osim manjka centimetara koji se na ovoj razini ionako toliko ne osjete), a LaceDarius Kakvo Jebeno Ime Dunn odličan je šuter i učinkovit strijelac. Ali, glavno oružje je ipak pod košem a odaziva se na ime Ekpe Udoh. Momak je dvije godine trunuo na klupi Michigana, pauzirao godinu dok se nije smjestio na novom kampusu i ove sezone je zaigrao kao potpuni anonimus. Kad ono tamo – nova sigurna NBA igračina.

Udoh ima sve vještine potrebne za pravu peticu, sjajan je bloker, može igrati leđima košu, ali nema problema ni kada se postavi licem prema obruču, bilo da šutira ili krene na ulaz. Sjajan atleta izuzetno dugih ruku, odličnog osjećaja za skok i posebice blokade, Udoh me najviše podsjeća na Ibaku iz Thundera. Koji je isto odličan atleta, sjajan bloker, ima meku ruku, ali za razliku od Ibake, Udoh se zna kretati i s loptom. Sad, Ibaka ima potencijal biti dobar centar ali nema masu ni visinu, dok Udoh ima i to, ali je tako dobar iz vana da nema smisla koristiti ga kao išta drugo osim krila. Sjajan, sjajan igrač. Zaboravite da sam uopće spomenuo Ibaku kao usporedbu, navukao sam se na to ponajprije zbog imena. Ono, Ibaka, Udoh, Legends Of Benin.

Uglavnom, znam da Udoha stavljam na vrh popisa jedne sjajne draft klase, odmah iza Cousinsa, Favorsa i Monroea. Kakva sjajna gomila visokih igrača, zatim bijele braće i na kraju swingmana. Svi redom igraju na pravi način, minimum je razmaženih zvijezda. Majke mi, jedva čekam draft.

Dodatna olakotna okolnost za Baylor je što prakitčki do Final Foura neće imati tešku utakmicu. Notre Dame im nije dorastao, a ni Villanova. U biti, ako mene pitate, Villanova neće proći niti u Sweet 16, jer St Mary se, barem po načinu kako su zgazili Gonzagu u finalu konferencije, čini kao momčad na koju treba igrati kao potencijalno iznenađenje.

Imaju sjajnog centra u Omaru Samhanu (kažem vam, nikada više dobrih visokih igrača u ponudi), na rosteru imaju čak 5 Australaca (a znate što to znači za atmosferu i pristup), i svi ostali redom, osim centra Samhana, pucaju trice. Meni dosta, jer sve mi je bolje od dosadne igre Villanove. Scottie Reynolds jeste solidan NCAA bek, ali gotovo sam siguran da u NBA neće uspijeti, jednostavno nema instinkte playa a prenizak je i previše sklon oscilacijama da bi se mogao nametnuti kao strijelac ili dvojka. Randy Foye 2.0, jelte. Plus, treba li uopće spominjati koliko bi eventualni dvoboj između Baylora i St Mary's bio zabavniji od naporne bitke s gomilama ispaljenih cigli protiv jedne Villanove?

SWEET SIXTEEN: Duke, Texas A&M, Baylor, St Mary's

ELITE EIGHT: Texas A&M, Baylor

FINAL FOUR: Baylor

17Mar/101

PRINT YOUR BRACKETS – EAST

Posted by Gee_Spot

EAST

Koja misao se prvo javila, a zatim i učvrstila, nakon nekoliko dana gledanja u ovaj dio bracketa? Pa ta da je Kentucky apsolutni favorit, barem do bitke protiv West Virginie u Elite Eight dvoboju. Znam, znam, nisam uopće zanimljiv s tim što uporno guram prvog i drugog nositelja do kraja, ali kad je konkurencija smiješna. Ja ne vidim momčad koja može zaprijetiti nositeljima.

Možda jeste popularno tipovati na poraz Kentuckya, jer, kao, u pitanju su klinci, ovo im je prvo ovakvo iskustvo, bla bla bla. A misli li onaj koji tako govori o tome kako ovo nisu obični klinci, već da u petorci imaju buduća 4 NBA igrača, i to ne bilo kakva, već 4 lutrijska picka? Meni dosta, posebice stoga što je jedan od njih John Wall, bez konkurencije najbolji igrač svoje draft klase, i budući all-star playmaker. Dakle, ne bek, ne centar, već playmaker. Koja je, molim lijepo, najvažnija pozicija u NCAA košarci? Rekoh, meni dosta.

Uz Walla tu su još DeMarcus Cousins, Eric Bledsoe i Patrick Patterson. Patterson je već veteran, i otprilike znamo kakva ga sudbina čeka u profesionalcima. Ono, klasična solidna četvorka s klupe, donosi energiju i skok, te dobru obranu. Bledsoe je fantastičan strijelac, u stanju igrati i playa, te bi mu dobro došla još jedna godina NCAA košarke bez Walla da se prilagodi toj ulozi još bolje. Inače će ostati streaky šuter tipa Randya Foyea, zaglavljen između dvije vanjske pozicije.

Ipak, daleko najvažniji je Cousins. Jedno vrijeme sam čak mislio kako je Cousins najveća prijetnja Wallu za poziciju prvog picka, toliko je dobar dojam ostavljao zabijajući u reketu i kupeći skokove. Naime, svi koji uspoređuju DeMarcusa s Derrickom Colemanom potpuno su u pravu. Zanemarimo problematičnu glavu, od Colemana na draft nije dolazio ovako jak i dobar skakač, koji u isto vrijeme ima igru licem košu i pod košem. Sakupiti 20-10 za Cousinsa je dječja igra, ne treba mu ni nekakav poseban sistem, već samo lopta. Što je dobra vijest za NBA momčadi gladne takvih četvorki. Jer, najdraža liga nam trenutno nema problema s playevima, ali zato je sve manje double-double mašina pod košem.

Cousins jeste u stanju vikati na trenera, poslati ga na određena mjesta, duriti se i glupirati, ali još ga nisam vidio kako se ne baca za svakom loptom, bez obzira u kojem smjeru ona krenula. Jedini ogromni problem kojega ima, ali koji valjda nije neizlječiv, je očajan šut s linije slobodnih bacanja. Sad, kako će zbog stila igre živjeti od slobodnih, ne bi bilo loše da se tu popravi, jer inače uzalud mu sva fizička snaga i vještine.

Uglavnom, Kentucky ide na pobjednika susreta između Texasa i Wake Forresta. Obzirom da su obje momčadi totalno razočaranje, ne bi ih ni spominjali da nemaju ovako zvučna imena. Wake Forrest je lani s dvostruko jačom momčadi izletio u prvom krugu (sada su ostali samo s fenomenalnim atletom Al-Farouq Aminuom, koji pod hitno mora u profesionalce), valjda će tako biti i ovaj put, iako je Texas podjednako loš. Samo, dok smo za Wake još i očekivali ovakvu sezonu, meni nije jasno gdje je nestao onaj Texas s početka godine.

Gazili su sve pred sobom, i to ponajviše na leđima dva, za NCAA prilike, monstruma pod košem. Derek Pittman je petica NBA fizikalija, netko tko bi na ovoj razini trebao dominirati. Sad, kada si limitiran talentom, i uz to imaš sumnjivog trenera i loše bekove, život ti nije lak, ali opet, na početku godine Pittman je bio nezaustavljiv. Kasnijim igrama potvrdio je da je upitno uopće ga uzimati u razmatranje kao NBA igrača, jer u najboljem slučaju bit će novi back-up centar kojem je najveća vrlina građa i masa.

Damion James druga je priča, radi se o kompletnom igraču, stroju za koševe i skokove, ali u prijelazu na NBA smetat će ga manjak centimetara, te činjenica kako nije pokazao da ima mentalitet kakav inače imaju četvorke s manjkom centimetara, mentalitet Alije Sirotanovića. Umjesto da se smije u lice problemima i traži veću lopatu, James bježi iz reketa i prepušta se lagodnom životu na vanjskim pozicijama. Ali, ruku na srce, s ovakvim igrama vanjske linije, koja nije u stanju osigurati ne samo šutersku podrušku, već se muči čak i s prenošenjem lopte preko centra, Texas i ne može bolje. Fizikalija imaju na bacanje, ali presirovi su da bi čak i na ovoj razini mogli dobiti dvije utakmice u nizu, a kamoli protiv Kentuckya koji im parira fizikalijama. O razlici u talentu da ne pričamo.

Između Kentuckya i West Virginie smjestilo se nekoliko solidnih ekipa, koje ipak ne mogu parirati velikima. Sad, teško je pronaći neki ključ po kojem bi jednima dao prednost pred drugima, sretno vam bilo s pogađanjem, ali recimo da biram Cornell preko Templea, a zatim i preko Wisconsina. Samo na račun toga što je Cornell osvojio Ivy konferenciju. Predstavnik najvećih štrebera na svijetu je netko od koga se ne očekuje veliki uspjeh na sportskom turniru, zar ne? E, pa obzirom da je Temple tek jedna po ničemu posebna ekipa, te da Wisconsin nisam simpatizirao ni kada su imali puno više talenta na raspolaganju, ne vidim zašto baš ovdje dvanaesti nositelj ne bi mogao do Sweet 16.

Na drugoj strani ždrijeba bi Marquette predvođen Lazarom Haywardom trebao do dvoboja protiv West Virginie, iako ih neće čekati lak put. Prvo treba preskočiti Washington predvođen solidnim strijelcem Qunicyem Pondexterom, all-round igračem koji je, u biti, nešto slabija verzija Wesa Johnsona, a zatim treba i preko čvrstog New Mexica, koji je tipična ekipa oslonjena na vanjsku igru, ali s tim da ima veliki plus u poprilično dugoj klupi.

Međutim, čovjek zvan Lazar je dovoljno žilav za izvesti tako nešto, a nije ni bez pomoći, prije svega u liku i djelu Jimmya Butlera, koji s njim dijeli zadatke pod i uokolo obruča. Preniski su i nedostaje im sirove snage, ali, obzirom na protivnike, klasična NCAA podjela na tri beka i dva krila bit će dovoljna. Do susreta protiv West Virginie, koja je ipak za klasu bolja.

Ne, ni WV nema pravog centra. Nema čak ni playa koji bi se istaknuo na ovoj razini. Ali ima roster sačinjen od jednog beka koji prenosi loptu i četiri all-round atletska krila koja rade sve ostalo. I kao dodatni plus, imaju jednog sveučilišnog veterana, Da'Seana Butlera, koji je u stanju šuterski napraviti razliku, te se ne boji uzeti najvažnije lopte u svoje ruke. Od svih danas nabrojanih imena, a da nisu igrači Kentuckya, upravo je on najsigurnija oklada za dobru NBA karijeru.

Kevin Jones i Devin Ebanks dobro funkcioniraju u ovom sistemu, ali još su presirovi i premladi da bi se donio definitivni zaključak o njihovim profesionalnim dometima jednoga dana. Ukratko, West Virginia nije slučajno osvojila možda i najtežu konferenciju, Big East. Momčad je to koja je dosegla svoj vrhunac i ako tražite nekoga na kome će Kentucky zapeti, oni su idealan izbor.

Ja osobno neću tim putem. Biram Kentucky zbog raznovrsnijeg talenta, ali i većih napadačkih kapaciteta. Istina, Virgina vas može prisiliti na tekmu s 80 koševa ukupno, ali ne želim dati prednost košarci u kojoj se sve svodi na ispunjavanje onoga što trener zacrta. Priznajem, nisam objektivan, ali što mogu kada me treneri kakav je ovaj Bob Huggins živciraju. Tip valjda misli da je klon Bobbya Knighta, a u biti je najobičniji fašist koji drila ove nesretne momke kao da se spremaju u Vijetnam. A ja mrzim fašiste. Jebiga, ipak su mi obje strane obitelji bile partizančine.

SWEET SIXTEEN: Kentucky, Cornell, Marquette, W Virginia

ELITE EIGHT: Kentucky, W Virginia

FINAL FOUR: Kentucky

16Mar/100

PRINT YOUR BRACKETS – WEST

Posted by Gee_Spot

WEST

Kad ova regija već nije jaka kao Midwest, a ono je barem neizvjesna. Relativno, jelte, jer kad pogledam svoj bracket, opet ispada da će prva dva nositelja igrati u Elite Eight fazi. Sad, Syracuse kao prvi nositelj ne ulijeva preveliko povjerenje, već u drugom krugu mogli bi imati teškoća s Gonzagom, ali postavimo stvari ovako – ni ti eventualni izazivači nisu ništa bolji, odnosno ne ulijevaju povjerenje.

Evo, Gonzaga nije bila u stanju osvojiti ni svoju slabašnu konferenciju, što dovoljno govori – momčad je to koja ima talenta, ali nema karakter i upornost koja odvaja najveće od onih malo manje velikih. Tako da ne vjerujem da će se poklopiti večer u kojoj će Matt Bouldin (novi Chase Budinger) konačno nekoga potopiti svojim vanjskim šutom. Momak nije loš, ali nekako mi se čini da u četiri godine nije previše napredovao (a ako me pitate zašto sam uopće Gonzagu gledao kroz cijeli taj period, poštenog odgovora nema). Iako ima nekoliko solidnih suigrača (bek Steven Gray koji se brine za kontrolu lopte, aktivno krilo meke ruke Elias Harris, visoki i tromi centar Robert Sacre - sve potencijalna pojačanja Zadra), problem je što više ostavljaju dojam ekipe koja ide na Pitchforkov festival nego na NCAA turnir. Od njih je 'Cuse sigurna.

Roster Syracuse prepun je solidnih igrača, atleta koji znaju svoju ulogu na terenu. Ali, fali im raznovrsnosti. Slično kao i West Virginia, krcati su swingmanima, ali nemaju prava rješenja na ključnim pozicijama, nemaju playmakera i ozbiljnu post opciju. Ipak, najveći plus za Syracuse je činjenica da imaju čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je najpotrebnije, čovjeka koji može preuzeti odgovornost.

Wes Johnson budući je NBA igrač i mene užasno podsjeća na legendu Netsa Kerrya Kittlesa. Sličan šut, slična fizička građa, jak u obrani te u tranziciji, ali prije svega igrač koji ništa ne forsira već uzima samo kvalitetne šuteve. Doduše, Wes je nešto viši i fizički jači, ali stil igre je sličan. Sad, ako vam je glavni igrač u biti netko tko podsjeća na vječnog igrača zadatka, to nije nužno dobro, ali u ovoj konkurenciji Johnson je više nego dovoljan.

Nažalost, nakon njega sve redom su prolaznici koji ni u nekoj drugoj NCAA momčadi ne bi imali bitnije uloge, što u biti govori da je glavna snaga Syracuse stil igre, obrana i dubina klupe. Problem bi mogao biti što previše toga ovisi o Andyu Rautinsu, bijelom šuteru koji pokušava igrati playa. Praktički, Rautins je drugi čovjek, on je taj koji diktira ritam i pokušava biti lider, iako je u biti tek osrednji šuter iz vani (barem za jednog bijelog brata). Podsjeća me malo na Kirka Hinricha u tome što je Kirk isto šuter koji je često prisiljen uzimati lošije šuteve jer mu samo oni ostaju, obzirom da uglavnom on distribuira loptu, umjesto da čeka u kutu na svoj otvoreni šut. I tu bi stala svaka sličnost s Kirkom, da ne bude zabune.

Prvim nositeljima neće biti lako ni u Sweet 16, u eventualnom dvoboju protiv Butlera. I ne, ne smatram da je Vanderbilt prijetnja Butleru u drugom kolu. Naime, puno toga u igri Vanderbilta vrti se oko osrednjih bekova i centra O.J. Ogilvya, za kojega je Stari, šokiran time što u ovom natjecanju nitko nije u stanju spojiti dva šuta za redom, mrtav-hladan izjavio da dotični ne bi imao mjesta ni u ekipi Dubrave. Nije lagao, Ogilvy je užasan, a u Vanderbiltu puno toga vrte oko njega. Treba li još što dodati?

Butler je pak žilava ekipa koja je u stanju zabiti i koja ima odličnu napadačku opciju u bijelom bratu Gordonu Haywardu, o čijem profi potencijalu još nemam formirano mišljenje, ali koji je na ovoj razini, i to u ulozi centra, nezaustavljiv. Sad, reći da Butler igra s centrom bilo bi preambiciozno, recimo da su od onih momčadi koje igraju s tri beka i dva krila, iako im i ta dva krila igraju kao – bekovi. Momčad je to koja je itekako ranjiva, ali ima prednost pred mnogim konkurentima, a to je da su svjesni svojih limita, igraju obranu, rade i šutiraju, te se nadaju najboljem.

Kako god okrenuli, Hayward ima potencijal biti dobar profesionalac, jer u NBA ga sigurno nitko neće gurati pod koš. Meni osobno čini se boljim i korisnijim igračem od Kylea Singlera, iako to ne znači previše. Kvragu, po svemu sudeći Single je novi Adam Morrison, a Hayward bi mogao biti novi Joe Alexander. Ma, hajdemo dalje samo da ne mislim o tim depresivnim stvarima.

Drugi dio ždrijeba me bedira jer već u drugom krugu donosi nam međusobni dvoboj Kansas Statea i Brigham Younga. Obzirom na konkurenciju u tom dijelu ždrijeba (slabašni Pittsburgh – momčad su sa srcem, ali lanjski odljev talenta ipak je ostavio traga - i još slabašniji Xavier), ovo je susret za Sweet 16. Ovako ćemo se najvjerojatnije vrlo rano oprostiti od sjajnog Jimmera Fredettea (kakvo ime, Jimmer, totalni zakon), koji neće moći sam protiv dvoglavog bekovskog čudovišta K-Statea. Uglavnom, da sam navijač Jazza, svakako bi držao na oku Jimmera, jer momak je stvoren da igra u Salt Lake Cityu, iako je rodom iz New Yorka. Potrošio bi i pick Knicksa na njega, jer duo Korver-Fredette s klupe vjerovatno bi dvoranu pretvorio u kongres udavača.

Upitno je koliko je sposoban igrati playa u profesionalcima obzirom da na ovoj razini ima dozvolu za ubijanje i uglavnom razigrava sam sebe, ali brojke su mu bolesne – 45% za tricu sa više od dvije po tekmi, prosjek od 21 koša, uz dvije tekme s preko 40 i još nekoliko s preko 30. Mislim, pa u NCAA neke ekipe nisu u stanju ubaciti 40!!! Neki ljudi su stvoreni za strijelce i, ako je Reddick u stanju imati NBA karijeru, imat će je i Jimmer. Davno ne vidjeh ovako dobrog bijelog revolveraša.

Ipak, usprkos svim simpatijama za BYU, biram Kansas State. Nemaju poštenog igrača pod košem, ali imaju momčad sposobnu odigrati tvrdu obranu, imaju odličnog trenera, gladni su uspjeha i predvode ih dva fanatična beka koji su u stanju šutom ubiti svakoga, pa tako i vlastitu ekipu. To spomenuto dvoglavo čudovište čine Jacob Pullen i Denis Clemente. Često djeluju van kontrole, ali do sada su uglavnom gazili. Dok ne bi naišli na Kansas. Tako će biti i ovaj put, barem po mojoj prognozi, naime vjerujem kako će Kansas State do Final Foura i kako će tamo u polufinalu izgubiti od velikog brata, uz zajednički šut Pullena i Clementea od 5-26.

Ne, nisam oduševljen K-Stateom, ali nekako mi ni Syracuse ne ostavlja dojam momčadi koja može preživjeti ovakav turnir bez greške u koracima. Dovoljno puta sam ih vidio ranjive, nemoćne u sudaru s agresivnijim protivnikom koji zna braniti vanjski šut. A i izabrati još jednog prvog nositelja bilo bi previše lako.

SWEET SIXTEEN: Syracuse, Butler, Pittsburgh, Kansas State

ELITE EIGHT: Syracuse, Kansas State

FINAL FOUR: Kansas State

15Mar/101

PRINT YOUR BRACKETS – MIDWEST

Posted by Gee_Spot

Prvi dojmovi o ovogodišnjem turniru nisu naročito pozitivni. Dvije najbolje ekipe, Kansas i Kentucky, dobili su puno teži raspored od preostala dva nositelja regionalnih skupina, Syracuse i Dukea. A obzirom kakav je ždrijeb dobio Duke, koji nije čak dobio ni opasnog drugog nositelja u regiji, nekoga tipa Kansas State ili West Virginia, već bezveznjikavu Villanovu, očito je kako njihov predstavnik u toj sobi, u kojoj je komisija birala momčadi za turnir, jedan poprilično utjecajan lik.

Također, šteta je što na kraju u turnir nisu upale momčadi poput Mississippi Statea (nećemo imati šansu još jednom gledati Jarvisa Varnada, već tri godine neprikosnovenog najboljeg sveučilišnog blokera, fantastičnog skakača i atletu koji bi vrlo lako mogao imati sličnu profi karijeru kao Tyrus Thomas, samo što je još bolji 1 na 1 obrambeni igrač), ili Illinoisa, ekipe koja igra bez post igrača, ali koja ima pet dobrih šutera i sjajnog lidera u playmakeru Demetriu McCameyu.

Obzirom na način na koji se biraju momčadi koje ulaze u glavni turnir, bez da postoji nekakav čvrsti kriterij, već se uvijek može složiti opravdanje i razlog zašto je netko ušao a netko nije, još smo dobro i prošli. Jer ovako samo spinaš priču kako ti odgovara - nekada je važan uspjeh u konferencijskom turniru a nekada nije, zavisi kakva ti fraza treba da bi opravdao određeni izbor.

Ja osobno izbacio bi obje Floride, koje su ruku na srce – kriminalne, i bez puno razmišljanja napravio mjesta na turniru za Varnada i McCAmeya. Jer osobno me najviše zanimaju upravo potencijalni NBA igrači. Budimo realni, sveučilišna košarka inače je jedva gledljiva, ove godine obzirom da nema pravih ekstra momčadi još i manje (jedine dvije ''ekstra'' momčadi su u biti bolno ranjive, jedni nemaju iskustvo potrebno za ovakav tip turnira, drugi nemaju ekstra pojedinca koji može uzeti stvar u svoje ruke i koji bi sutra bio išta više od člana rotacije NBA ekipe).

Borbenost, ljubav, emocije, uzbuđenje - sve je tu, ali kvaliteta završne glazure je jako niska. Uostalom, probajte samo nakon par sati NCAA košarke prebaciti na bilo koju NBA tekmu, imat ćete dojam kao da ste s crno-bijelog rumunjskog art-filma prebacili na Avatar, mozak doživi apsolutni šok. Mislim, to jeste isti sport? Zar ne?

Kako sam ove godine potrošio sata i sate (kao nikada do sada) skautirajući NCAA, a sve zahvaljujući ESPN America, to imam podeblju listu imena za mock draft koji će po tradiciji ići nakon turnira, i koji bi ove godine vrlo lako mogao imati dvije runde, naime toliko je imena vrijednih spomena. A do tada, da iskoristim ovu količnu informacija kako bi ne samo konačno uspio složiti respektabilan bracket, već i kako bi napisao više nego inače. Dakle, umjesto jednog posta kojim bi obuhvatili sve 4 regije, od ove godine idemo s postom za svaku.

MIDWEST

Kansas je ono što je prošle godina bila North Carolina – apsolutni favorit turnira. Sherron Collins je pravi play veteran, s upornošću terijera i mudima bika; Cole Aldrich rasna petica koja zatvara reket na razini NBA centra; Marcus Morris je dežurni fajter pod koševima koji može zabiti i tricu; Xavier Henry bek šuter NBA potencijala. Talenta ima na bacanje, tu su buduća 4 profesionalca, a trener Bill Self je jedan od najvećih na ovoj razini. Ono, sve miriše na sličnu sudbinu kakvu je lani doživjela North Carolina.

Ali, na oprez zove težak ždrijeb, točnije činjenica da će ih u četvrtfinalu čekati ili Georgetown ili Ohio State. Georgetown baš ne ulijeva povjerenje, momčad je to koja se muči igrati iako imaju peticu iz snova u Gregu Monroeu, dakle čovjeka preko kojega bi mogli vrtiti sve akcije jer je kompletan košarkaš i odličan asistent (nešto kao što Memphis radi s Gasolom), a ne da jedva vidi loptu tijekom utakmice. Ohio State je opasan jer ima ono što Kansas nema, a to je lidera ne samo s mudima već i s vrhunskim talentom, čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je potrebno i preuzeti odgovornost. Naravno, govorim o Evanu Turneru.

Sad, Collins po iskustvu i ulozi u momčadi jeste lider, ali njegova igra se ipak svodi na zabijanje pod koš i iznuđivanje faula ili tricu preko ruke. Turner pak može utjecati na tijek utakmice na desetak načina. Nažalost, ono što Ohio nema je poštenog centra koji bi se mogao suprostaviti Aldrichu ili pak Monroeu, te im se sve vrti oko vanjskog šuta. Ako tricu budu upadale, a posebice ako budu upadale sjajnom bijelom bratu Jonu Diebleru, u igri su, ali, iskreno, ipak nisu na razini Kansasa.

Poslije ove tri momčadi regija i ne vrvi kvalitetom momčadi, iako je tu nekoliko pojedinaca o kojima ćemo itekako slušati ubuduće. Evo, što se momčadi tiče, Michigan State je u tako lošem stanju da je upitno hoće li uopće proći prvi krug protiv New Mexico Statea, solidne momčadi koja je osvojila konferenciju preko Utah State. Sad, to ne znači ništa, ali obzirom da je Utah State isto odabrana za turnir, očito je da ta WAC konferencija ipak ima neku težinu (ima, ima, jer iz nje nije prošla npr. jedna Nevada za koju igra fenomenalni Luke Babbitt, nova bijela nada u kalupu Troya Murphya, četvorka koja skače kao luda i puca trice kao bek).

A što se Michigana tiče, sve je rekao Doug Gottlieb, ESPN-ov stručnjak za sveučilišnu košarku – obzirom kako igraju i kakvi su im rezultati u zadnje vrijeme, da se radi o nekoj manje zvučnoj momčadi, nitko ih ne bi spominjao i nitko ne bi smatrao za iznenađenje njihov poraz već u prvom krugu. Obzirom da im je glavni igrač Kalin Lucas, i da me momak najviše podsjeća na Aciea Lawa, dakle sjajan sveučilišni lider ali limitiran kako fizičkim tako i košarkašim talentom, stvarno ne vidim razloga da sumnjam u Gottliebovu analizu.

Opet, ipak je to Michigan State. Tom Izzo na klupi, solidna petorka puna atleta, vrhunska obrana. Nisu u stanju zabijati, ali ni lani nikome nisu bili favoriti pa su dogurali do Finala protiv UNC-a. Ne znam, ovdje nije u pitanju nekakva duboka analitika, već odluka da li ići protiv favorita ili na sigurno. Kako negdje mora biti iznenađenja, ja osobno biram razigrani New Mexico.

Maryland isto ne ulijeva nikakvo povjerenje, radi se o momčadi u kojoj se sve vrti oko jednog čovjeka, Greivisa Vasqueza, valjda jedinog igrača na sveučilišnoj razini koji ima prilike igrati poput NBA zvijezde. Lopta mu je u rukama 100% vremena, uzima šut kakav hoće i kada hoće, i ne brine o obrani. Sad, da je u pitanju nekakav ekstra talent još bi i razumio cijelu priču, ali Vasquez je tako običan atleta i tako prosjećan košarkaš da ne vidim kako bi u budućnosti mogao biti išta više od npr. Marka Jarića. Da, znam da je Jarić opljačkao banku svojim NBA ugovorom, ali valjda su ti dani iza nas.

Tennessee je definitivno bolji izbor ako tražite potencijalno iznenađenje, solidno vođena ekipa, koja igra tipičnu NCAA košarku s puno kretanja u napadu, borbena, kontrolira loptu i guši protivnika stalnim izmjenama tvrdih obrana. Problem je također tipični sveučilišni – nemaju talenta. Osim Waynea Chisma pod košem, koji iza sebe ima još jednu solidnu sezonu i koji se nameće kao NBA potencijal (šljaker pod košem, dobar realizator i skakač, bio bi neupitan kada bi imao malo bolji vanjski šut), svi drugi su potpuni prolaznici.

San Diego State također je zanimljiva opcija ako tražite iznenađenje, osvojili su jednu malu konferenciju, ali konferenciju koja je dala čak četiri momčadi za turnir (uz njih tu su i Brigham Young, UNLV, New Mexico), od čega se dvije smatraju itekako ozbiljnim ekipama (BY i NM - o njima kada dođu na red, i da, ovaj New Mexico je još bolji od maloprije spomenutog Statea - New Mexico luduje za košarkom bejbe). I oni i Tennessee, bez obzira tko prošao dalje, imaju šanse protiv Georgetowna, jer, da još jednom ponovim, ta momčad bi trebala igrati puno bolje od ovoga kako igra obzirom da imaju na raspolganju talent Grega Monroea. Ovako se sve vrti oko napucavanja loših bekova.

Sad, Monroev talent jeste neupitan, ali ono što je malo problematično je utvrditi da li je ta njegova pasivnost urođena ili je rezultat lošeg sistema igre. Jer, ako je u pitanju samo sistem igre, onda je Monroe buduća krađa drafta, obzirom da fizički može igrati i NBA peticu a talentom je već na toj razini. Kao četvorka bi ipak imao puno teži život, jer eksplozivnost nije jedna od njegovih vrlina.

Ali zato nema sumnje da je Derrick Favors buduća all-star NBA četvorka. To kako je ovaj rookie svojom upornošću, snagom i talentom uspio jednu smiješnu momčad Georgia Techa dovesti do finala konferencije i skoro dobiti Duke u istome, stvarno je fantastično ostvarenje (jedinu pomoć imao je u solidnom beku Imanu Shumpertu kojega čak mogu zamisliti kako igra u Grčkoj ili Italiji, te Ganiu Lawalu, još jednoj četvorki u nizu s manjkom centimetara i viškom energije). U turniru se mogu nadati prolazu preko bolje postavljene ali loše momčadi Oklahoma Statea (obje Oklahome su ove godine bile loše skoro kao obje Floride, i osobno ne bi imao ništa protiv da je i ova ekipa ispala iz turnira), ali ne i kasnije protiv Turnera i OSU-a.

Uglavnom, na kraju ostaje samo zaključiti kako će Kansas imati težak put do Final Foura, ali bi ga svejedno trebao proći. Šteta jedino što Ohio State nije dobio šansu skinuti Syracuse ili Duke, međutim još je važnije da ćemo imati priliku vidjeti još nekoliko puta Turnera, te Favorsa i Monroea.

SWEET SIXTEEN: Kansas, New Mexico State, Georgetown, Ohio State

ELITE EIGHT: Kansas, Ohio State

FINAL FOUR: Kansas

I iako će biti prilike još za to navesti, Kansas je moj izbor za NCAA prvaka. Znam, nisam baš originalan, ali lani sam recimo pokušao biti takav s Wake Forrestom, pa su ispali u prvom krugu. Uostalom, svoju dozu alternative za danas sam ispucao izabravši New Mexico State umjesto Marylanda i Michigan Statea. Malo konzervativnosti nije na odmet.

2Mar/108

ZOI!PUNK – A TRIBUTE TO VANCOUVER 2010

Posted by Gee_Spot

Protekla dva tjedna nijednom nisam upalio FM 2010 kako bih Sedanu opet donio poneki trofej i tako oplemenio sivu boju koja vlada u tom gradu (najsiviji grad u kojem sam ikad bio); nisam se niti živcirao što mi se posljednje epizode Oza, kojeg ponovo gledam, jako sporo skidaju, a ono što je najgore – nisam ni gledao toliko NBA utakmica. Protekla dva tjedna moj MaxTV prijemnik cijelo vrijeme je bio upaljen na kanalu 402, odnosno Eurosportu. Jer, Eurosport je ta dva tjedna od 0 do 24 bio posvećen samo Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru. A ZOI su zakon! I svaki ljubitelj sporta mora cijeniti ovo natjecanje jer je količina suludih sportova na ZOI-u fascinantna.

U svakom sportu se mogu dogoditi ozljede i svaki sport zahtjeva ogroman fizički napor, ali sudionici ZOI-a su priča za sebe. Evo, za početak možemo poči od ove dvije premise: ozljede i fizički napor.

O ozljedama koje ti se mogu dogoditi u nekim sportovima prisutnim na ZOI-u je možda i bespredmetno diskutirati. I prije početka događanja u Vancouveru svijet je ostao šokiran smrću gruzijskog sanjkaša Nodara Kumiratišvilia koji je na jednom treningu izletio sa staze koju su organizatori očigledno odlučili napraviti najtežom na svijetu, a uz to nisu ni pripremili dovoljno zaštitnih mjera kako bi se sanjkaši/boberi/skeletonci prilikom izlijetanja donekle osigurali od najgorega. Činjenica kako su u Vancouveru na ovoj stazi izlijetali i najbolji sanjkaši te posade boba iz najjačih zemalja govori kako nije problem bio u neiskustvu Gruzijca i ostalih sudionika iz malih zemalja (uključujući i našu Cool Runnings ekipu). To potvrđuje i skraćivanje zaletišta za natjecanja pa su muškarci startali sa ženskog starta, a žene s juniorskog. Sve kako bi se događalo što manje nesreća. Ali i to ponekad nije bilo dosta. Izlijetalo se i dalje, a većina ovih anonimnijih olimpijaca bila je sretna što su preživjeli obje/sve četiri utrke. Još će se sigurno pričati o ovoj stazi i nadam se kako će odgovorni dobiti što ih zaslužuje. MOO sigurno neće oprostiti mrlju koja je pala na natjecanje radi Kumiratišvilijeve smrti. Samo su to malo pospremili pod tepih dok Igre ne završe, a poprilično sam siguran da će se sada ići u malo žešću istragu.

Opasni nisu samo bob, sanjkanje i skeleton. Opasan je i veliki broj drugih sportova. O ozljedama u alpskom skijanju znamo dovoljno jer su Kostelići & Co. posljednjih godina od Hrvata napravili stručnjake za skijanje. Skijaški skokovi su priča za sebe. Činjenica kako se skupina luđaka na skijama spušta brzinom 95 na sat, onda skoči i leti 130 metara je fascinatna sama po sebi, a sva je sreća da posljednjih godina nema toliko padova koliko ih je bilo prije. I, naravno, sreća je da se Eddie Edwards odavno umirovio. Opasnost na cross utrkama snowboarda i free style skijanje je dio priče o tim sportovima, a i drugi sportovi sa ZOI-a u sebi nose veliku mjeru opasnosti.

Fizički napori koje moraju preživjeti sportaši na ZOI-u su strašni. Jebemu, zamislite na skijama trčati 50 kilometara. Ili se 'brzo klizati' 10 kilometara. Svaki sportaš koji je prošao cijljem u tim disciplinama (kao i sportašice na 30 km trčanja, odnosno 5 km klizanja) je heroj, a lica na kojima se ogledala njihova iscrpljenost nakon prolaska cilja su odavala samo bol i zadovoljstvo što su, eto, ipak uspjeli napraviti planirano. Biatlonci su priča za sebe. Sposobnost da se u kratkom vremenu, nakon kruga-dva trčanja po snijegu, smire i koncentriraju na pogađanje meta me stvarno fascinira. Pogotovo kada te mete pogađaju bez većih problema poput onih najboljih. Ili, recimo, hokej. Napor hokejaša najbolje se očitava u činjenici da se napadačke postave izmijenjuju skoro svakih minutu i po. Ili, recimo, nordijska kombinacija. Jebote, oni prvo skaču pa za dvije-tri ure trče 5 ili 10 km. Koji je njima kurac?

A da ZOI budu zakon pobrinula se i činjenica kako jako mali broj sportaša iz zimskih sportova ima status zvijezda. O lovi ne moramo ni pričati. Hokej je, naravno, iznimka, ali samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Ni alpsko skijanje, vjerojatno najpopularniji sport poslije hokeja, ne donosi veliku lovu. Najboljih 10-ak može reći kako imaju solidnu ušteđevinu, svi ostali vjerojatno zarađuju manje nego prosječni igrač Slaven Belupa, a da o Dinamovcima i Hajdukovcima ne pričam. Kada je već to tako, nacionalni savezi su se sjetili pa ove sportaše zaposlili u svojoj vojsci, policiji, karabinjerima ili čemu već ne. Na taj način su ljudima osigurali plaću i posao nakon završetka karijere, a sponzorski ugovori i nagrade na natjecanjima su samo dodatni bonusi.

Same ZOI su početkom 90-ih bile na aparatima. Nije bilo velikog zanimanja za njih pa je zato i MOO odlučio prebaciti ih s prijestupnih godina u parne. Jebiga, svi su se sponzori lijepili na Ljetne OI pa je za ZOI ostajalo malo love. Kada su ipak pobjegli od prijestupnih godina, situacija se malo promjenila, a MOO nije stao samo na tome već je napravio dosta drugih koraka kako bi Igre dodatno popularizirao.

Prije svega u program su uvršteni novi sportovi koji privlače mlađu publiku. Tu mislim na snowboard i freestyle skijanje koji su postali jedni od gledanijih natjecanja na ZOI. U drugim sportovima radile su se neke preinake pa su tako staze za biatlon i skijaško trčanja kraće, odnosno trči se više krugova kako bi gledatelji na licu mjesta mogli vidjeti što više toga. U skijaškom trčanju uveden je i sprint, a osobno sam najviše fasciniran bio momčadskim/ekipnim sprintom gdje su dva sportaša/sportašice branili boje svoje zemlje svaki trčeći po tri puta u štafeti. Ono, odtrčiš krug pa se malo odmoriš, pa opet krug pa opet odmor pa opet krug i onda gledaš hoće li ti partner/partnerica ostvariti dobar rezultat. Totalno suludo. Biatlonci za slijedeće ZOI u Soči najavljuju mješane štafete što bi moglo biti zakon, a nadam se kako u MOO više ne razmišljaju o premještanju nekih dvoranskih sportova s LJOI na ZOI. Rukomet i mali nogomet bili su glavni favoriti za to, ali meni to ne bi bilo – to. Jebemu, ZOI trebaju imati veze sa snijegom i ledom i to je to. Ako će rukometaši igrati na snijegu ili ledu, onda može. Ovako, neka se trpaju na LJOI i kukaju kako ih nitko ne gleda radi atletike, plivanja, gimnastike, košarke, itd...

Činjenica kako su ovogodišnje Igre održane u Kanadi bila je dobra radi termina prijenosa. Doduše, da je umjesto devet sati vremenska razlika bila, recimo, sedam sati, bilo bi još bolje jer su neki prijenosi ipak bili prekasno (prije svega hokej), ali blaženi Eurosport je ionako svaki dan prije početka prijenosa donosio sve snimke natjecanja od dana ranije pa se malo toga moglo propustiti.

Vancouverske igre obilježilo je i toplo vrijeme što nije dobro radi globalnog zatopljenja, ali sada nećemo o tome (ni sada ni ikada, jer je to sve ionako hrpa sranja kako bi neki dodatno zaradili, - opa.u.). Organizatori su se potrudili kako bi učinili sve što je u njihovoj moći da se sva natjecanja regularno održe. Da nije bilo smrti nesretnog Gruzijca, organizacija bi, barem iz moje fotelje, dobila prolaznu ocjenu. Ovako...

...ovako neću više puno pričati općenito već ću izlistati mojih 20 junaka ovih ZOI. Živimo u eri stvaranja lista, pa evo još jedne:

20. Hrvatska bob reprezentacija – Preživjeli su. Je li išta drugo bitno?

19. Kineski klizački parovi – Umjetničko klizanje baš i ne volim pa ga nisam ni gledao na OI. Jedini trenutak kada sam ipak bacio pogled bilo je finale parova kada su Kinezi potpuno razbili sve ostale, prije svega Ruse. Oni koji su osvojili srebrno bili su mi bolji od zlatnih, ali u taj se sport ionako ne razumijem. Bilo mi je samo fora što su baš Kinezi dominirali.

18. Giuliano RAZZOLI (Italija, alpsko skijanje) – Razzoli nije tu zato što je kao apsolutno iznenađenje osvojio zlato u slalomu - iako mu svaka čast na tome. Razzoli je tu jer je iza sebe ostavio Ivicu Kostelića. Mislim, nije da ja nešto mrzim Kostelića bez obzira što mu one izjave o Nijemcima i drkanje gitare nikada neću oprostiti, ali tko bi njemu i njegovim medijskim dupeliscima stao na kraj da je osvojio zlato. I ovako ga dižu u nebesa, a sva sreća da je počela HNL pa se naši sportski novinari ipak vraćaju nikada objašnjenoj fascinaciji hrvatskim nogometom. Kada smo već kod dupelizaca gotovo da mi je žao što nisam slušao kako Bruno Kovačević dramatizira u prijenosu slaloma. To mora da je bilo za anale (prenosio je Prasićko i naravno da je skakao od sreće kada je drugi iz prve vožnje izletio sa staze, pravi sportaš - op.u.).

17. Adam MALYSZ (Poljska, skijaški skokovi) – Veteranske dvije srebrne medalje. Sada može mirno u penziju. Nadam se samo kako će se odlučiti baciti u trenere jer će mi inače njegov brk jako nedostajati.

16. Bill DEMONG & Johnny SPILLANE (SAD, nordijska kombinacija) – Moram priznati kako nisam baš gledao ovaj sport prije Vancouvera pa nisam ni znao da su Amerikanci u njemu dobri, što je poprilično čudno jer ni u skokovima ni u trčanju nisu pri vrhu. Očigledno su pronašli neku kombinaciju za spoj ta dva sporta. Istina je da nisu uspjeli osvojiti momčadsko zlato i da je Jason Lamy Chappuis odlučio nastupati za Francusku, a ne za SAD u kojem je rođen, ali Amerikanci su ipak obilježili ovaj sport. Spillane je uspio osvojiti tri srebra, a Demong zlato i srebro.

15. Magdalena NEUNER (Njemačka, biatlon) – Dva zlata i jedno srebro. Sasvim dovoljno. Još samo da se riješi misterij zbog čega nije nastupila za njemačku štafetu koja je i bez nje bila brončana.

14. Apolo Anton OHNO (SAD, short track) – Svašta je taj proživio u karijeri, a junak je bio još prije osam godina u Zemlji mormona. Sada se opet u dvije pojedinačne discipline dovukao do medalja. Nije bio bolji od Jung-Su Leea, ali nekako mislim da je i ovo bilo dovoljno.

13. Škotska momčad u curlingu – Aktualni su svjetski prvaci, a u Vancouveru su ispali u četvrtfinalu. Moja teorija zavjere je da su to namjerno napravili jer se na OI moraju natjecati pod imenom Velika Britanija. A osvajanje zlata za Kraljicu i nije neka fora među Škotima. Među junacima su i radi činjenice kako ih je totalno zakon slušati dok raspravljaju o taktici za vrijeme natjecanja. Ono, gdje ćemo sa slijedećim kameonom, zašto baš tako i slično.

12. Petter NORTHUG (norveška, skijaško trčanje) – Jedno pojedinačno zlato, jedno zlato u momčadskom sprintu, srebro u štafeti i još jedna pojedinačna bronca. Dovoljno za herojstvo, a njegov nejverojatni sprint u zadnjih 500 metara nakon što je prije toga odskijao 49,5 km je stvarno fascinantan.

11. Tony RAMOIN (Francuska, snowboard) – Cross u snowboardu, pa i u freestyle skijanju, su mi najzanimljivije discipline ovih novih sportova. Upravo je Ramoinova brončana medalja pokazatelj zašto je ovaj sport totalno zanimljiv. Čovjek nije baš bio neki favorit, ali iz utrke u utrku njegovi protivnici su padali pa je on tako koristio priliku da dođe do finala. I onda opet slična situacija. Ni kriv ni dužan do bronce. Zakon.

10. Martina SABLIKOVA (Češka, brzo klizanje) – Dva zlata i bronca u totalno suludom sportu. U biti svi oni koji su osvojili medalje u najdužim disciplinama (5 km za žene, 10 km za muškarce) su totalni heroji. Bol na njihovim licima sve govori.

9. Justyna KOWALCYK (Poljska, skijaško trčanje) – Mogla je među junakinjama biti i Marit Bjoergen, ali Kowalcyk ju je prestigla u foto finišu baš kao i u utrci na 30 km. Bez obzira na tu zlatnu medalju i dodatno pojedinačno srebro i broncu, Kowalcyk me najviše impresionirala u štafeti u kojoj je svoju dionicu istrčala senzacionalno, ostaviviši protivnice pun kurac iza sebe. Doduše, ostale Poljakinje nisu baš nešto pa nisu imale ni šansu za medlaju, ali Kowalcyk je dala sve od sebe iako je mogla tankirati i čuvati se za 30 km.

8. EUROSPORT – Žalim sve one koji su bili osuđeni na praćenje ZOI na HRT-u. Uz činjenicu kako naša dalekovidnica nije pratila bogznakoliko događanja, ni komentatori nam nisu baš nešto. Zapravo, potpuno je zabrinjavajuće da nas Eurosport komentarima debelo šiša iako je riječ o britanskim komentatorima koji nisu baš na 'ti' sa snježnim sportovima. Europsort je ZOI odradio odlično. Prebacivao se sa sporta na sport kako je gdje bilo zanimljivije, sve ono što se nije moglo prenositi izrazvno davali su u snimkama, imali su dosta intervjua, malih najava, a jingleovi su bili gotovi samo par minuta nakon kraja pojedinog natjecanja. Redovno su izvještavali i o poredku među osvajačima medalja, a sve to bez studijskih emisija na kakve nas HRT iz nepoznatog razloga navikava. Mora se priznati kako neki komentatori na Eurosportu nisu bili na visini zadatka, ali većina je odradila posao odlično. Super je i što bez imalo problema u prijenosima odgovaraju na pitanja koja dolaze preko e-maila, a komentator na skijaškim skokovima je sjajan.

7. Bode MILLER (SAD, skijanje) – Odjebo je Bode Miller američku reprezentaciju. Pa joj se vratio. Putovao je Europom u svojoj kamp kućici idući tako od utrke do utrke na kojima je u posljednje vrijeme sve češće ispadao ili ih je završavao na lošoj poziciji. A onda je došao Vancouver i Miller je osvojio potpuni komplet medalja. Zlato u kombinaciji, srebro u super g-u, bronca u spustu. A već je bio proglašavan bivšim skijašem. Sada je opet heroj. Ko bi doli... (zamisli da se ranije ostavio alkohola? - op.u.)

6. Sydney CROSBY (Kanada, hokej) – Prije svega moram reći kako sam jedino hokej gledao na HRT-u, a ne na Eurosportu. Mi-Cho ovaj sport komentira sasvim solidno iako ga ima priliku pratiti jednom u četiri godine. A kako ovi na Eurosportu hokej prate i rijeđe, onda je ipak Mi-Cho bio favorit. Upravo je on nakon finala rekao kaku su Kanađani komentirali kako ne smiju izgubiti tu utakmicu jer će onda Ameri snimiti film o tome. A kraj ZOI-a na kraju je ispao sladunjavije od bilo kakve hollywoodske romantične komedije. Najveći junak najvaćeg kanadskog sporta postiže odlučujući pogodak u produžetku. Može li bolje? Još kada se tome doda kako je ta zlatna medalja Kanađane stavila u poziciju najuspješnije države na jednim ZOI ikada, onda je dramatika još veća. Pljesak kojeg je Crosby dobio prilikom dodjele zlatnih medalja i fanatično pjevanje kanadske himne je bio kraj kakvog su organizatori samo poželjeti mogli. Doduše, meni su u glavi tada bili Terence i Phillip, ali što ću.

5. Julia MANCUSO (SAD, skijanje) – Možda Mancuso nema zlatnu medalju s ovih Olimpijskih igara, ali ima dvije srebrne. Osim toga, Macuso je imala i jedinstveni način proslave svojih medalja. Zajedno sa svojom prijateljicom, britanskom (!) skijašicom Chemmy Alcott ona je svoje medalje proslavila u otvorenom bazenu i to za svakog muškarca zanimljiv način. Slikale su se tako njih dvije u trenutku kada je Alcott držala Mancuso za sise. Pred masu ljudi. Još da su nam dostupne slike ili, još bolje, kakav video proslave njih dvije u 'privatnom aranžmanu' to bi bilo to. Mislim, ako su ovako razuzdane pred ljudima, kakve su tek kada ih nitko ne vidi...

4. Petra MAJDIČ (Slovenija, skijaško trčanje) – Odletila je sa staze i slomila tri rebra da bi poslije toga nastupila u sprintu i osvojila broncu. Toliko ju je željela da se na proglašenju pobjednika pojavila u invalidskim kolicima došavši direktno iz bolnice. To se zove sport!

3. Jakov FAK (Hrvatska, biatlon) – Ne mogu biti objektivan kada je Fak u pitanju. Broncu s prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva proglašavali su slučajnom, nitko ga u nas nije smatrao ozbiljnim, a on onda na Olimpijskim igrama opet sve ponovi. Pa mu ni to nisu priznavali jer je imao bolje vremenske uvjete od većine natjecatelja a ta teorija je držala vodu jer je Fak u slijedeće dvije utrke bio dosta loš. I onda on u zadnjoj opet bude u Top 10. Zakon! A sada tek slijedi prava stvar – hoće li Fak ostati Hrvat ili će postati Janez? Nitko mu ne može ništa reći ako nas odluči odjebati. Slovenci su prema njemu bili fer, mi nismo. Nismo ga čak ni zaposlili u vojsci, kao što to većina zemalja radi s biatloncima ili skijaškim trkačima, kako bi smanjili jaz između vrijednosti njegova rezultata i primanja.

2. Andre LANGE (Njemačka, bob) – Četiri uzastopna zlata na Olimpijskim igrama u sportu u kojem je na nekim stazama najvažnije preživjeti. Što više reći?

1. Simon AMMANN (Švicarska, skijaški skokovi) – Prije osam godina zvali su ga Harry Potter, sada baš i ne voli da ga tako zovu. Iako je ove godine u vrhu Svjetskog kupa, opet ga nitko nije smatrao favoritom, barem ne pored svih silnih Austrijanaca koji zadnjih godina skijaške skokove čine dosadnim sportom. Misli, koga zanimaju pobjede Njemaca ili Malih Nijemaca u ovoj plemenitoj vještini? Kada je Janne ipak već bio u penziji pa se ni od povratka nije trebalo puno očekivati (a svejedno je ostao četvrti, naravno), na vidiku nema dobrih novih Finaca, a ni Norvežani ni Japanci kao druge i treće opcije nisu baš nešto, onda mi je drago da su Austrijance sjebali Malysz i Ammann. A Ammann je bio stvarno dominantan. S ova dva zlata ukupno ih ima četiri i to ga stavlja među najveće u ovom sportu. A to je, barem za mene, velika stvar. Jako velika stvar. Još da su Švicarci uspjeli pronaći još tri skakača pa da Ammann nastupi i u momčadskoj konkurenciji. Toliko su svi osim Austrijanaca bili prosječni (da ne kažem loši) da bi dva Ammannova sjajna skoka, a moglo se to od njega očekivati, mogla Švicarce dovesti i do medalje.