ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

30May/104

THE ZORAN VAKULA AWARDS 2010.

Posted by Gee_Spot

Kako su Finalisti poznati, te kako ih nitko u svojim prognozama nije predvidio, više se nema što čekati oko dodjele nagrade za najboljeg playoff prognozera. Prije osvrta na sasvim solidne prognozerske rezultate, par rečenica o noćašnjoj game 6 u Phoenixu, poznatoj i pod imenom Balkan Wars.

Da je tekma bila fantastična ne treba ni pričati – otvaranje u neviđenom ritmu, koji bi, da ga je bilo moguće održati, doveo do rezultata od 180-180. Pa onda pojavljivanje nečega znanog kao obrana u drugom poluvremenu, što je rezultiralo odvajanjem Lakersa. I onda zadnji pokušaj Sunsa da izbore sedmu, na krilima Nasha i Dragića, ali bez podrške ikoga drugoga.

Tekma je bila za pamćenje po još nekim detaljima. Meni je tako gotovo otpala čeljust nakon jedne obrambene reakcije Amarea, prilikom koje se u postu suprostavio Gasolu i još mu odnio loptu. Zaustavite tisak!!! Još luđi moment – nježni zagrljaji i riječi smirenja od strane Artesta upućeni Vujačiću, čiji dvoboj s Dragićem je bio jedan od rijetkih muških trenutaka ove hippie serije. Nema do bratske ljubavi.

Kobe je u završnici odradio posao i još jednom pokazao da je na razini o kojoj ostali mogu sanjati, ove godine igra bolje nego u zadnja dva playoff nastupa, te će biti itekako zanimljivo vidjeti može li ga Boston usporiti kao što su to napravili prije dvije sezone (da ne govorim da jedva čekam vidjeti završnice u kojima jedan na drugoga idu dva naj closera u cijeloj košarci - Kobe i Pierce). Artest se osim kao psiholog i dijete cvijeća dokazao i kao šuter, zabivši sve što treba, a o obrani i skokovima u napadu da ne govorim. Sve sumnje u njega tip je razbio na najbolji mogući način – igrom. Odigrao je ključnu rolu protiv Thundera obranom na Durantu, odigrao je ključnu rolu protiv Jazza šuterskom serijom u trećoj, i sada je isto napravio protiv Sunsa razbivši im zonu. Ron je igračina.

Kod Sunsa se sve vrtilo oko standardno sjajnog Nasha i Dragića koji igra iznad svih očekivanja. Iako sam ga stavio u petorku All-Dork Teama, nisam pojma imao da može igrati na ovoj razini. Ostavio je dojam igrača koji može sve i koji je pouzdan back-up Nashu, konačno netko tko može odmoriti Stevea, ali nisam očekiva tipa koji je mutacija Ginobilia i Nasha, i tako napad za napadom. Steve Nash nakon igračke karijere mora u trenere. Mora.

Ostali igrači Phoenixa totalno su podbacili, a Lakersi su čak i bez Gasola i sa skromnim učinkom Bynuma (čije zdravstveno stanje ih itekako treba zabrinjavati pred Finale) djelovali moćnije i zrelije. Drugim riječima, u stanju su bili tu i tamo nešto i obraniti. Sunsi su pokazali borbenost, ali za razliku od prethodne utakmice u kojoj su tom borbenošću došli i do nekih lopti u obrani, ovaj put nisu mogli braniti ništa.

Osim povremenih individualnih bljeskova (tipa ta spomenuta Amareova reakcija ili poneki Hillov potez na Artestu i Kobeu), kao momčad Sunsi su u stanju bez problema primiti onih 180 s početka. Bez da trepnu. E, to stvarno ne može svatko. Mislim, nije mi namjera rugati se sjajnoj ekipi koja stvarno igra lijepu košarku i koja ima deset odličnih igrača koji znaju svoje role, ali ni u jednom trenutku nisu ostavili dojam momčadi koja kontrolira svoju sudbinu. A nisu zato što ne mogu zatvoriti reket ni pod razno. I zato je ovo bila lijepa priča, skoro pa bajka, a sada je vrijeme za velike momke i nešto ozbiljniju literaturu. Vrijeme je za klasiku, vrijeme je za Celtics vs Lakers.

I tako smo stigli do ovogodišnjeg pobjednika Zokija, uz neizbježni osvrt na sve sudionike. Borba za vrh je bila gusta, ali na kraju se Emir pokazao najboljim – iako su 8 bodova u prvom krugu dobili skoro svi iz Dubrovnika, dakle i Emir, i Pero, i Mrly (Jelčić je fulao tipujući na Dallas), a valjda bi i Šuica da je igrala, na kraju je ostao samo čovjek koji se rimuje s riječi ''svemir''.

EMIR 10/15

Iako ime govori da se radi o potencijalnom fundamentalistu, konačnu pobjedu mu je donijelo baš to što je manji fundamentalist od izvjesnih navijača Jazza. Inače, nitko od njih nije vidio Sunse kao pobjednike protiv Spursa, isto kao što nitko nije dao glas Bostonu protiv Cavsa.

Plus, malo je falilo da čovjek koji se ne rimuje sa riječi ''tapir'' ostane bez ovogodišnjeg Zokija, zato što je paralelno vodio nekakvu svoju nepotrebno kompliciranu listu, iako je nakon dvije sezone svima dobro poznato kako se boduje ovo natjecanje i tko ga vodi. Srećom po njega, niti imam srca inatiti se, a niti obraza nakon vlastitih katastrofalnih prognoza. Čestitke.

PERO & MRLY 9/15

Skinuli sve u prvom krugu, onda pali davši prednost Jazzu protiv Lakersa. Obzirom da su svi troje igrali na Magic protiv Hawksa, to je presudilo.

JELČIĆ 9/15

Osvajač fantasy lige odigrao je bez pritiska, i usprkos tome što je u Finalu imao Hawkse te u prvom krugu onaj kiks s Dallasom, skupio je 9 bodova. Kako? Pogodio finale konferencije između Sunsa i Lakersa, te u polufinalu dao prednost Lakersima nad Jazzom.

JOE 9/15

I naš bijelosvjetski član se dokazao, u biti možda je bio i najbliži oltaru. Naime, pogodio je sudionike finala Zapada, ali se zeznuo davši prednost Sunsima. Da je odigrao na Lakersa, sada bi bio prvak, jer bih mu vjerovatno dao prednost pred Emirom zbog vjere u Sunse. I zato što ima manje slobodnog vremena.

ŠTAMPA 8/15

Život u Zagrebu donio svoj danak, pogodio je jednog manje od donje granice potrebne za biti stručnjak u Gradu. Zeznula ga vjera u Dallas i Denver, ali je nekim čudom složio točan ishod finala Zapada, pobjedu Lakersa nad Sunsima.

GEE & SICKRE 7/15

Srednja žalost, blog prepuštamo sposobnijima. Mene koštalo vjerovanje u Dallas i Denver, Krehu u Denver i OKC. Plus, moguće da mu je glasači listić nevažeći – u prvom krugu tipuje na Spurse protiv Dallasa, da bi u polufinalu umjesto Spursa kao protivnike Sunsima neveo – Mavse. Gdje se krije lapsus?

GOGO 6/15

Obzirom na rezultat Sunsa sumnjam da ga ovaj fenjer previše dira, još jedan koji je vjerovao Denveru, ali i jedini koji nije vjerovao Sunsima (bacanje uroka možda?) i Celticsima u prvom krugu.

28May/100

UBER-LOST

Posted by Gee_Spot

Već sam počeo slagati post za najavu Finala, razbijati glavu oko toga da li je dvoboj Rondo - Fisher dovoljan da se odlučim za Boston, kad ono – amazing strikes again. Bum. Završnica Losta je najobičnija kamilica (i to ona najgora, Franckova) prema vrhunskom zelenom čaju koji nam pruža NBA playoff. Taman kad sam se pomirio s tim da više nema noćarenja, da će i snimka biti sasvim dovoljna jer ionako se više nema za vidjeti bog zna što značajnoga, u obje serije došlo je do zamjene uloga. Potlačeni su postali tlačitelji.

Orlando je od početka igrao čvrsto, ali nedovoljno dobro, i nakon što ih je Boston onako pregazio u trećoj, serija je za mene bila gotova. Mislim, tu večer su ostali i bez muškosti koju su pokazivali, kada već nisu mogli pokazati igru. I onda u četvrtoj ne samo da se muškost vratila, već su počeli igrati brže, lakše, učinkovitije. Naravno, da je Boston pametnije odigrao završnicu, sad ne bi uopće pričali o tome, ali činjenica je kako je Orlando pronašao muđu, te je u četvrtoj odigrao onako kako smo očekivali cijelo ovo vrijeme. S puno trica, brzo i nesebično u napadu, čvrsto i pametno u obrani.

Boston još uvijek ima dovoljnu prednost, mogu ubaciti dovoljno i obrana im je itekako u stanju uštopati Orlando, ali serija je opet postala obavezna lektira. S tim da sjajnu igru Magica u petoj ipak treba uzeti u kontekstu, a on nam govori da je Boston bio ranjeni protivnik. Itekako ranjeni. Da Perkins nije bio isključen, da Davis nije bio nokautiran i da Sheed nije bio u problemima s osobnima, siguran sam da bi gledali nešto neizvjesniju završnicu. A to kako su sudci kriminalno reagirali i ubili jednu utakmicu bespotrebnim isključenjem Perkinsa, prestrašno je. U isto vrijeme dopuštaš ratničku igru na rubu tuče, koja očito odgovara objema ekipama, a onda u sljedećem drastično kažnjavaš bezazlene reakcije igrača? Da stvar bude apsurdnija, u onoj drugoj seriji praktički do noćas nismo vidjeli mušku igru, a fauli se sude na sve strane.

Srećom, liga je poništila tehničku, koja je ujedno značila i izostanak Perkinsa iz šeste utakmice, i Boston ima priliku sve riješiti u svojoj dvorani - kompletan. Mislim da ne treba naglašavati koliko je i zašto Perk bitan za igrati obranu protiv Magica. Uglavnom, pobjeda Celticsa večeras puno je logičniji rasplet od toga da Magic preokrene tri tekme zaostatka. A opet, ako smo išta naučili svih ovih godina, kada je playoff košarka u pitanju, logika nije uvijek najbolji izbor.

Kako god, Orlando ima momentum, što je opet dobro za Boston jer znamo da oni najbolje igraju kada su pred zidom i kada im nitko ne vjeruje. Sve što im treba je još jedna jedina vrhunska tekma prepuna energije, posebice Rondove, te pametna raspodjela napadačkih prilika između Piercea, Allena, Garnetta i klupe.

I još dvije stvari. Kad bi na početku playoffa morao izabrati jednu momčad kao potencijalno sposobnu preokrenuti 0-3 i ući u povijest, zar to ne bi bio baš Orlando zbog stila igre i ogromnog napadačkog potencijala? Ono, ako itko može ovo izvesti to je Magic.

Ali, tu je ipak prevelika prepreka, ne samo u činjenici da je dokazano kako je najbolje izdanje Bostona bolje od najboljeg izdanja Orlanda, već prije svega u karmi. Naime, kakve su šanse da još jedna momčad iz Bostona izgubi četiri utakmice za redom nakon prednosti od 3-0? Bruinsi su to odveli na novu razinu, izgubili su čak i rezultatsku prednost od 3-0 u sedmoj utakmici, primivši i 4 gola za redom na putu do svog četvrtog poraza. Nemoguće da se dogodi i Celticsima, zar ne? Preokret Red Soxa iz 2004. doveden je u balans kolapsom Bruinsa. Celticse isključimo iz toga.

Po meni, Orlando je jednostavno predobar i morao je razvuči seriju, ali noćas i tome dolazi kraj. Problem je bio samo u tome što smo prestali vjerovati da Boston može od nekuda izvući vrhunske partije, jer ih predugo nije bilo, ali sada kada znamo da su to u stanju, dajem im prednost. Osim, ako karma ipak nije odlučila zaigrati na jednu drugu kartu - što ako se loše igre u regularnom dijelu na neki način moraju naplatiti, te nam je prikazana sva ova drama samo kako bi poraz bio još bolniji. Ono, napustimo paralelni svijet/čistilište i vratimo se u stvarnost u kojoj je Boston odavno ostavio najbolje dane iza sebe.

Uglavnom, pomak u ovoj seriji ne čini mi se ni izbliza tako dramatičnim kao u onoj između Sunsa i Lakersa. Rezultat je isti, ali Orlando je ionako većinu vremena bio u igri, dok su Lakersi u prve dvije jednostavno zgazili Sunse. Pobjeda Phoenixa u trećoj nekako me nije pretjerano uzbudila, odgledao sam tekmu u snimci i vidio dvije momčadi koje ne igraju obranu i mogu zabiti kad god se sjete, s tim da se Phoenix odvojio u pravom trenutku, serijom koševa na kraju, te da su im nakon toga upale sve lopte koje su trebale, dok Lakersima nisu.

Četvrta, pak, donosi nešto potpuno novo, jednu dozu samopozdanja kakvu do sada nismo vidjeli kod Sunsa, nešto što nam konačno omogućuje da gledamo pravi dvoboj i na Zapadu. Lakersi više nisu ti koji dominiraju i odlučuju, ovisno o svojoj volji, kada netko pobjeđuje a kada gubi, već ravnopravan protivnik jednako otvoren porazu ili pobjedi.

Svu prednost koju su Lakersi nametnuli igrom u reketu, Sunsi su poništili zonom, klupom i vanjskim šutom. Priče kako će biti dovoljno zaigrati ozbiljnije pale su u vodu jer Nash i društvo su ubacili u višu brzinu, kakvu Lakersi vidjeli od onih dvoboja s Thunderom. Ne, i dalje ni jedni ni drugi nisu igrali obranu, ali obrana je u ovom slučaju precijenjena jer nisu Lakersi dominirali na početku zato što su zaustavili Phoenix, već zato što su maksimalno koristili svoje ofenzivne kapacitete. Poanta je cijelo vrijeme bila u učinkovitosti, u tome da su na 50% šuta Sunsa oni odgovarali sa 60%, dok je sad situacija promijenjena – šut je 50-50, a takve su i šanse.

Lakersi su znali da sinoć neće biti dovoljno odigrati samo ozbiljno, kao u prve dvije, da se odvoje i opet vrate prednost, jer ovo nisu isti Sunsi. Već da će morati boriti za svaku loptu. Tako da smo već u startu vidjeli netipično čvrstu obranu za seriju, rekao bih - konačno obranu na razini playoffa. Sunsi borbeni i rastrčani, u svom elementu, Lakersi čvrsti pod košem i odlučni, kao pravi prvaci. Nitko ne dozvoljava laki koš. Gledam to i mislim se kako serija definitivno po prvi put izgleda kao nešto što će se odlučiti i ponekom obrambenom reakcijom, i najluđe od svega, Sunsi ne izgledaju ništa manje sposobni.

Naravno, prema kraju je opet sve bačeno u stranu u korist zabijanja, samo se čekalo tko će prije promašiti. Ako ništa drugo, čovjek se u ovim utakmicama može uvjeriti da su najbolje NBA momčadi vjerovatno u stanju odigrati nekakav revijalni susret bez promašaja, samo kada bi se dovoljno koncentrirali. Razina talenta je takva da cijela ta priča oko zone nema smisla. Jer, nije zona zaustavila Lakerse, već činjenica da odjednom svi Sunsi zabijaju. Odnosno, tako je bilo do sinoć.

Opet, bez obzira što su Lakersi na kraju izvukli sretnu i spretnu pobjedu, čak i pomalo tragičnu (smiješna završnica u kojoj je prvo Kobe ispucao napad bez veze, pa Nash, pa onda Artest s onom glupom tricom na početku napada) - sve je otvoreno. Usprkos sjajnom Kobeu, Sunsi su ti koji sami kontroliraju svoju sudbinu, a da mi je to netko rekao nakon prve dvije tekme, mislio bi da nije normalan. Playoff je zakon.

I tako će Sunsi dobiti doma šestu, jer su u ritmu u kojem ne mogu izgubiti dvije za redom, ali ipak mislim da će, usprkos svemu, Lakersi opet izvući pobjedu u sedmoj. Jebiga, ovakve prilike kao što je bila peta se ne pružaju uvijek na protivničkom parketu. Problem je i što ne samo da Kobe zabija kako se sjeti, već je i Fisher odličan, i da stvar bude gora, čak i Farmar i Brown i Vujačić ostave neki pozitivni trag kada uđu u igru. Što u prijevodu znači da je vanjska linija Sunsa u obrambenom dijelu još gora od unutarnje, ma koliko se to nemogućim činilo. Njima zona praktički i jeste jedino oružje, i to, ponavljam, ne zato što nešto previše smeta Lakersima, već više jer ih tjera da uzimaju šut nego da do kraja igraju svoju igru brzih pasova. Ono, umjesto da igraju za peticu, igraju za minus 5, i tu je taj mali, mali prostor koji su Sunsi sinoć mogli iskoristiti.

Noćas je bilo primjetno i da Sunsi imaju problema čim lopta uspori, iako Lakersi ne igraju zonu. Naime, čim počnu razmišljati, napad otupi, izgubi oštricu. To ih je mučilo dobar dio pete tekme, ali čim su ušli u svoj ritam, za čas su izjednačili. Ali ne i pobjedili. I taj nedostatak čvrstine, kako mentalne, tako i fizičke, na kraju će ih koštati. Jer, nema šanse da im Lakersi opet dozvole dva skoka u napadu za redom u ključnim trenutcima. To imaš priliku iskoristiti jednom u životu. Ako ne uspiješ, čemu se više imaš nadati. Mislim da su toga svjesni svi, pogotov stari ratnik poput Nasha. Njihova jedina nada sada je da netko od mlade garde poludi, da stasa u ubojicu preko noći. Obzirom da u i Dragić i Dudley i Frye već imali svoje momente, nekako mi se čini da je i ta nada poprilično sitna.

Sve to me vodi ka sljedećem - neće li utakmica viška i nekoliko dana odmora manje biti prevelik minus Lakersima u Finalu protiv Celticsa?

19May/1013

CHANGING OF THE GUARDS

Posted by Gee_Spot

Iako je Kreha već nakon prve utakmice uzviknuo da je gotovo i da Boston sigurno prolazi, meni je trebala još jedna potvrda. Postavio sam stvari ovako – ako Orlando drugu dobije s manje od sedam, koliko je bio hendikep na kladionici, Boston ide dalje. Primjećujete li tu nešto čudno? Da, rekao sam ako Magic dobije s manje od sedam, jer ni u ludilu nisam računao da stroj Magica može izgubiti dvije za redom.

I tako sinoć krene druga utakmica i opet ista stvar. Više nije bilo opravdanja u stilu ''tjedan dana odmora ostavio je Magic izvan ritma'' ili ''do ovog trenutka konkurencija im je bila nedorasla i nikako nisu mogli biti spremni za razinu na kojoj Boston igra''. Sve je to hrpa sranja, jer istina je vrlo jednostavna – Boston igra bolje.

Nisu savršeni, imaju padove pri kraju četvrtina i nakon što krenu s rotacijom petorka-klupa, ali tko jeste? Zato one uvodne minute, bilo u utakmicu ili u drugo poluvrijeme, kada je na parketu pet najboljih, predstavljaju najbolju košarku koju je itko prezentirao u dosadašnjem playoffu, košarku koja je barem na 20-ak minuta po večeri gotovo pa savršena.

Fantastična obrana, potpuna koncetracija na oba kraja terena i kirurški precizna realizacija napadačkih zamisli. Pitati se gdje je bila ova momčad cijelu sezonu nema smisla, treba uživati u trenutku. Jer, sva ta pitanja ionako nisu ništa drugo nego jadna isprika za vlastite nam slabosti, iako mi nije jasno zašto je sramota biti u krivu u nečemu tako asptraktnom kao što je NBA playoff. Mislim, zar nije to razlog zašto ga volimo?

Obzirom kolika je snaga branda zvanog LBJ, ne čudi me što je u cijeloj priči oko ispadanja Cavsa veća pozornost posvećena manama Cavsa nego snazi Bostona. Ono, svi smo znali da su Cavsi jednako ranjivi kao i lani, te iako je malo tko mislio da će pasti već protiv Bostona, pad je bio očekivan. I očekivano je bilo da će izazvati napade na račun Cavsa jer većini je već puna kapa LeBrona i njegovih priča koje uglavnom ne bivaju potkrijepljene ničim.

Međutim, ovaj put bi bilo prejadno fokusirati se na slabosti Orlanda. Naime, momci se bore i daju sve od sebe, ali Boston je jednostavno bolji. Celticsi imaju tu veteransku snagu, dok Howard i društvo tek trebaju završiti školovanje. Ako ih tješi, za razliku od Cavsa nemaju se čega sramiti. U pitanju su sve redom fantastični košarkaši koji zaslužuju igrati u playoffu svake sezone. Howard je, ma kako limitiran bio u nekim stvarima, prekrasan košarkaš i prije svega borac. Koji je već osjetio dovoljno bolnih poraza na kojima može samo učiti i učiti, da bi jednog dana osvojio naslov.

Redick, Barnes, Nelson, sve redom su u pitanju pravi fajteri stvoreni za playoff. Zato me i živcira pristup većine stručanjak ESPN-a, koji su svi redom izabrali Magic, kako sada opet, umjesto da se fokusiraju na Boston, traže mane u igri Orlanda ne bi li opravdali vlastiti izbor (naslovi tipa "Celtics escape vs. Magic" su sramotni, jer u potpunosti zasjenjuju širu sliku za račun sitnih zadovoljstva ega). Kao da se tu ima išta pravdati. Mislim, gledaš jednu momčad koja skoro cijele sezone djeluje moćno, i gledaš drugu koja se u drugom dijelu sezone skoro raspala. Pa naravno da ćeš misliti kako su ovi prvi favoriti, nema tu ništa problematičnoga. Tko je mogao znati da će Boston odjednom opet postati Boston?

Čak sam pogledao i prognoze u The Zoran Vakula Awards, te moram istaknuti kako nitko, pa čak ni navijački nastrojeni Kreha, nije davao šansu Celticsima, te da je čak i među ESPN-ovim stručnjacima prolaz Bostona protiv Cavsa pogodio samo Tim Legler (i majka Henrya Abbota, koja uopće ne prati košarku već je više tu da dokaže kako su ovi ostali geekovi pametni, zato jer pobjede jadnu ženu koja buba parove napamet dok oni po cijele dane analiziraju utakmice). Taj isti Legler je opet bio u manjini kada se biralo Boston protiv Orlanda, te mu se priključio samo iritantni Broussard (fan Cavsa koji je izborom Celticsa valjda pravdao poraza svoje momčadi) i naš Kreha (fan Celticsa koji je opet dobio razloga vjerovati u svoju momčad).

Uglavnom, opet kažem, žalosno je što onda svi traže neke razloge zašto Orlando gubi, umjesto da gledaju zašto Boston pobjeđuje. A pobjeđuje jer opet ima zdravu naj-ujednačeniju petorku u ligi, u kojoj od prvog (Rondo) do petog (Perkins) igrača imate najmanji mogući pad kvalitete. Klupa daje solidni doprinos, što je možda i najveće iznenađenje uopće, mislim, tko je mogao očekivati da će Tony Allen i Sheed odjednom pomoći Big Babyu u segmentu adrenalinskih inekcija?

Ipak, najvažniji razlog zbog kojega su Celticsi ovako moćni je – glava. Ne glava u onom naivnom smislu da igrači vjeruju da mogu, već glava u smislu da su spremni napraviti sve što treba za pobjedu. Pa tako i izvući nemoguće iz svojih umornih, veteranskih tijela, da bi odigrali obranu koju protivniku ne ostavlja prostora za disanje, a kamoli igranje.

Sinoć sam skoro zaplakao dok sam gledao Piercea, ali ne zbog igre (sinoćnja partija mu je bila šampionska), već zbog izjave koja u biti otkriva gdje i kada su se Bostonu opet posložile stvari. Naime, Pierce je, sa svom svojom hall of fame karijerom na leđima, mrtvo-hladno priznao pred kamerama kako je ovo danas Rondova momčad, kako su nekada on, KG i Ray nosili njega, a sada on nosi njih. Dajte pokušajte zamisliti još kojega prvaka kako tako nešto priznaje, ili uopće bilo koju momčad u kojoj može doći do ovakve predaje štafete? Jako ih je malo, zar ne.

I da, prije nego što Simmonsu padne na pamet, da sam ispucam sljedeću pop-kulturnu referencu - predaja štafete Piercea Rondu ravna je trenutku kada Jacob prepušta Jacku mjesto čuvara Otoka.

Ako ćemo stvari pojednostaviti, onda možemo reći da su Celticsi patili što zbog godina i ozljeda, što zbog problema s kemijom uzrokovanih upravo tom promjenom poretka. Kada su veterani konačno pristali postati pomoćnici, tada je i Riversu opet postalo lakše uvjeriti ih da imaju dovoljno snage za još jedan pohod. Što bi se reklo, prvo pometi ispred svojih vrata. Boston je to napravio i zato je sada tu gdje jeste. Opet kažem, koliko danas poznajete uopće ljudi, a kamoli prebogatih sportaša, koji su u stanju prihvatiti stvarnost koja se nužno ne mora vrtiti oko njihove osobne dobrobiti, već i onih oko njih?

Tako je sinoć Pierce nosio momčad kao u najboljim danima, da bi, u trenutcima kada se činilo da će upornost Orlanda uroditi plodom, stvar u svoje ruke uzeo Rondo i napravio dar-mar. Svaka čast još jednom Dwightu i Redicku, greške koje su radili ne treba shvatiti tragično, jer bez njihove srčanosti ne bi uopće bili u prilici te greške smatrati važnima, naime, Boston bi stvar riješio puno prije završnice. Momci se bore, upijaju, na jedan način koji LBJ možda neće nikada shvatiti. Jer njemu je od stvarnih pobjeda važniji dojam nepobjedivosti (sorry, morao sam ga opet spomenuti, naime Stern je uputio dopis svim NBA blogerima da uvijek i na svakom mjestu promoviraju Kralja).

Što se još ima dodati? Prvo poluvrijeme druge utakmice između Celticsa i Magica najboljih je sat vremena sporta koje sam imao prilike gledati ove godine. I ne sumnjam da će biti još takvih trenutaka, jer Orlando je momčad sa srcem koja se neće predati, ma u kako se neizglednoj situaciji nalazila.

Žao mi je Cartera, jadnik se cijelo vrijeme trudi da ostavi dojam muškarčine, diže se s poda bez pomoći suigrača, ulazi pod koš i traži kontakt, potpuno svjestan da s jednom dobrom playoff serijom može isprati sve one negativne situacije iz ranije faze karijere. I onda dođe ključni moment, dva bacanja koja mogu Orlando dovesti na koš razlike, i on promaši oba. Jebiga, možeš se truditi koliko hoćeš, ali od svoje prirode očito ne možeš pobjeći.

Noćas igraju Lakersi i Sunsi, ali ova noć će, što se mene tiče, proteći u spavanju. Sunsi nisu zaslužili da se dižem u dva po noći i gledam ih kako se predaju bez borbe. Bez obzira kako Kobe dobro igrao, ne smiješ dozvoliti da ti protivnik šeta po reketu. To je nešto što Boston i Orlando nikada ne bi dozvolili. Garnett i Howard bi ti, da gube 20 razlike, uvalili lakat prvom prilikom kada bi krenuo na polaganje. Odoma i Gasola nitko i ne gura. Kažem, sve je u dojmu, a on govori da su Sunsi izgubili ne samo utakmicu, već i dobar dio obraza koji su tako teško sticali ovu sezonu i posebice playoff.

I da, lutrija. Ako smo ikada i sumnjali da se namješta, mislim da smo sinoć dobili konačnu potvrdu. Dvije ekipe s tradicijom i rezultatima kao što su Wizardsi i Sixersi dočepat će se svojih budućih zvijezda oko kojih moraju graditi budućnost (drugim riječima, Arenasa i Iguodalu treba trejdati pod hitno), dok su neugledne franšize poput Kingsa, Wolvesa, Netsa i Warriorsa preskočene. Šalim se, naravno da ništa nije namješteno, ali očito postoje neke karmičke sile koje paze na ove stvari.

Prokhorov bi stvarno mogao biti ruski Cuban, očito je tip spreman trošiti na sve strane da napravi brzinski rezultat sa svojom novom igračkom, što opet znači da će zbog žurbe upropastiti budućnost franšize, sve radi par brzih i kratkih playoff izleta (Amare i Johnson, ili Boozer i Johnson, sljedeći su igrači Netsa s maksimalnim ugovorom, moja sućut). Wolvesi su smiješni, toliko smiješni da smo svi potajno navijali da dobiju prvi pick, samo da onaj nesretni Kahn opet izabere playmakera. Warriorsi se prodaju i prodaju i prodaju, ali kolo vode još uvijek isti nesposobnjakovići koji su uredno upropastili sav talent koji su nakupili zadnjih, sad već, 20 godina. Kingse vode braća koja usprkos svoj gluposti nikako da potroše novac koji im je otac ostavio.

Prva dva picka su definitivno u pravim rukama. A sve one priče o nikada slabijem draftu su mi smiješne, možda nema vrhunskih igrača ali svaka momčad će imati prilike izabrati barem jednog solidnog, koji može ostvariti uspješnu NBA karijeru. Tako da treće mjesto Netsa, deveto Jazza, pa i sedamnaesto Bullsa, nije uopće nebitno.

18May/108

CHICAGO BULLS BLUES

Posted by Gee_Spot

ZAKLJUČAK

Da odmah riješimo sve stvari oko ovog teksta za one koji ne žele čitati pun kurac kartica o Bullsima – Chicago je imao uspješnu sezonu. Imali su 50% pobjeda (što je neki minimum da bi se pričalo o uspješnosti); usprkos ozljedama, trejdovima i nejasnim potezima trenera i uprave opet ušli u play-off; oslobodili su cap space te afirmirali tri mlada igrača – Rose je već superstar, Noah najveća faca lige, a Gibson jako koristan igrač koji se može smatrati i krađom drafta.

A SADA MALO ŠIRE

Samo je malo falilo da sezona ne bude uspješna. Jedan poraz više, npr. protiv Cavsa kada su isčupali pobjedu od 109-108, i Bullsi ne bi bili ni na 50% ni u play-offu. Da Cavsi nisu odlučili LeBrona odmarati onih nekoliko zadnjih utakmica regularne sezone, omogućili bi sebi puno lakši posao protiv Raptorsa (Bullsi su ih barem u tri utakmice peglali, ali LeBron je bio nezaustavljiv). Rose i Noah bi ostali bez bitnih playoff utakmica, a Del Negra bi se otpustilo bez imalo grižnje savjesti (iako se nadam da grižnju savjesti radi njegovog otkaza nema nitko, bez obzira na playoff). Da su Toronto Pussies ušli u playoff bila bi to nepravda prema talentu kojeg Bullsi imaju, ali ne i prema svim nelogičnim potezima koje su uprava i trener napravili ove sezone.

O treneru (bivšem, je li) ćemo nešto kasnije, ali neki potezi uprave su bili tragikomični. Na početku sezone Bullsi su napravili nevjerojatnu pogrešku, tako što Rosea nisu pustili da se potpuno oporavi nego je momak igrao usprkos ozljedi. Vidjelo se da ga ne ide, ali stisnuo je zube. Ja nikako ne vidim logiku po kojoj je bolje imati neizliječenog igrača na par tjedana, nego istog odmoriti jedan tjedan i onda ga 100% spremnog imati za slijedeće utakmice. I da, ja to vidim kao isključivo grešku uprave jer ne želim vjerovati da bi se Vinnie usudio staviti ga u momčad ako uprava to ne bi dopustila.

Bullsi su se odlučili uključiti u ovoljetnu utrku na free agente. Samim time, Benu Gordonu se nije ponudilo onoliko koliko je tražio (hvala Bogu), ali nije se ni išlo u dovođenje bilo kakvog free agenta koji bi pomogao momčadi. To se kasnije kroz sezonu pokazalo možda i ključnim nedostatkom, jer da su Bullsi imali još jednog iskusnog igrača pod košem (po mogućnost četvrticu), te eventualno još jednog tricaša, možda su mogli napraviti i nešto više. Doduše, na početku nije bilo previše mjesta pod salary capom, ali jedan veteranski minimum su mogli dati. Nisu, a priča oko promjena u momčadi obilježila je sezonu. Od ukupno tri trejda, onaj prvi s Hornetsima (Gray za Browna) je uglavnom beznačajan, iako bi Gray možda više pomogao nego npr. Richard (posebice kada je Noah bio ozljeđen). Odjebavanje Tyrusa Thomasa potpuno pozdravljam, bez obzira što Murray i Law nisu previše pomogli momčadi, ali ne zaboravite da su Bullsi dobili pick od Bobcatsa. On vrijedi od slijedeće godine, lottery protected je, s tim da zaštita pada svake slijedeće od 4 ili 5 godina (ne znam točno) dok se ne iskoristi. Zadnji trejd je bio s Bucksima i on se ovako na prvu ruku ne čini baš najboljim rješenjem. Bilo bi zanimljivo vidjeti Salmonsa u dresu Bullsa protiv Cavsa, ali ovakvog Salmonsa kakav je završio sezonu u Bucksima. Takav Salmons nije igrao u Chicagu ove sezone, a za to je vjerojatno više kriv trener nego on. Trejdom je Bucksima dat i ovogodišnji pick, zapravo došlo je do zamjene pickova koja iznosi tek dva mjesta (Bucksi biraju 15 a Bullsi 17). Kako Salmons ima player option na zadnju godinu ugovora teškog smiješnih 5,8 milijuna, očito je da će nakon odličnih igara u dresu Bucksa (pa i u Bullsima prošle godine) to iskoristiti, te dobiti puno bolju lovu.

Pitam se, zašto su ga Bullsi onda uopće trejdali kada je očito bilo da neće obnoviti ugovor? Očigledno nitko nije htio riskirati s mogućim ostankom, iako bi svejedno ostalo nešto manje od 20 milijuna za maksimalni ugovor a usput bi imao brigu manje oko slaganja rostera jer Salmons je idealan šesti igrač. Da ne govorimo koliko bi tek značio u playoffu. Ali, sve to, izgleda, nije bilo u planu. Važno je očito samo ovo ljeto, pa ćemo biti generali nakon bitke te ćemo i priču sa Salmonsom moći zaključiti tek nakon što budu poznati rosteri za slijedeću sezonu.

VINNIE DEL KAZIN

Ovo je strašno. Dvije godine gledaš nekog debila kako vodi tvoju omiljenu momčad, a kada dobije otkaz čuješ riječi hvale od njegovih igrača. Američki kvazistručnjaci i stručnjaci ga brane, a kao potencijalni kandidati za njegova nasljednika spominju se i neki anonimusi. Za to je sve kriva ona situacija s Paxsonom, kada ga je ovaj fizički napao zato što je forsirao Noaha preko minutaže koju su liječnici dopustili. Ta situacija je možda i najbolje ocrtala sezonu Bullsa. Važan igrač se ozlijedi, ima ozljedu za koju nikada nisi siguran da je do kraja izliječena (popularni plantarni fašist), liječnici ga vrate na roster sa strogim ograničenjem minutaže, trener ga koristi više od toga, a GM (ili jedan od njih, jer mi imamo i Formana) hoće ubiti trenera radi toga. Onda nakon par utakmica jako važna utakmica ode u produžetke, trener je već u regularnom dijelu utakmice ispucao minutažu ozlijeđenog igrača pa šalje pomoćnika da pita upravu može li ga vratiti u igru. Dok se ovaj vrati s vijestima, Bullsi izgube i postanu momčad koja je dva puta ove godine izgubila od Netsa (nisu jedini, dva puta su izgubili i Bobcatsi odnosno Knicksi).

Zahvaljujući tome umalo im propadne playoff, a ja sam morao dvije noći uzastopno bdijeti usred tjedna gledajući hoćemo li uspjeti pobjediti i Boston i Charlottu i ući u playoff. Mogao sam barem jednu mirno spavati...

Prije nego kažem zbog čega je Vinnie zaslužio otkaz, da kažem jednu dobru o njemu. Evo – čovjek je jako pristojan, nije ništa negativno rekao kada je dobio otkaz, a nije imao ni loš izbor odijela. Je li to dovoljno za 'jednu dobru o njemu'?

E sad, par loših. Mislim da svi oni koji brane Del Negra nisu gledali niti jednu utakmicu Bullsa, odnosno gledali su je bez da su obraćali pažnju na način na koji ovaj gospodim vodi momčad. Potpuno je nevjerojatno da ja nisam uspio vidjeti niti jednu akciju koju je Vinnie napravio. Sve je išlo na Roseov atleticizam, odnosno visoki pick'n'roll (odnosno pick'n'pop, svjedno) s Noahom ili Millerom. Činjenicu kako mu je Deng praktično najplaćeniji igrač i nominalno druga napadačka opcija Vinnie nije iskoristio da bi od Denga dobio ono u čemu je najbolji – snažne ulaze. Takve akcije za Denga se nisu igrale, kao ni cutovi u kojima bi Deng koristio povratne lopte Rosea kada se zabije pod koš ili nekog od visokih. Isto tako, iako je činjenica da Bullsi nisu neki šuteri, nevjerojatno je kako se ne uspijevam sjetiti niti jedne akcije u kojoj se rade blokovi za Hinricha ili nekog drugog (Salmonsa dok je igrao, Parga, Murraya, koga god).

Rotacije su druga stvar o kojoj Vinnie nema pojma. Jebote, imaš Denga u momčadi, pola lige nema oba visoka da su dominantni, momčad ti teži igrati kontre, a ti ga praktično ni minute ne staviš da igra na četvrtici. Suludo. S time je povezana i priča o Salmonsu – koliko god on mogao igrati na dvici, ipak je bolji na niskom krilu. To je pokazao i lani u Bullsima, ali i u Bucksima – tamo je najbolji bio kada je igrala petorka u kojoj su bili Jennings, Ridnour i on. Dalje, Pargo je doveden više radi šuta, a manje radi organizacije igre, a to Vinnie baš i nije shvatio. Ideja o Noahu i Milleru zajedno u petorci možda je i zanimljiva kada bi barem jedan od njih bio dominantan u šutu, a totalno je genijalno što je Vinnie radio onima koji bi iskočili poneku utakmicu. Recimo, Law. Momak je doveden da popuni roster, odigrao je par odličnih utakmica kada nisu igrali ni Rose ni Noah ni Deng ni Hinrich, ali nakon toga nije dobio ni minute. Ništa. Jebote, možda je mogao pomoći koju minutu kasnije. Ili Warrick. Nije to neki igrač, ali može čak i u playoffu odigrati svojih pet minuta. Ne, rekao je Vinnie. Jebo to.
Uglavnom, Vinnie nije napravio ništa. Zero. Dobar omjer može zahvaliti činjenici da je imao Rosea u momčadi (plus ostali igrači, naravno), a potpuni dojam o njemu najbolje mi ocrtavaju situacije iz playoffa. Zbunjeni Mike Brown napravi neku rotaciju nakon time-outa, a Vinnie gleda što se događa. Prvo na parketu, a onda i na šalabahteru kojeg vadi odnekud. Gleda u njega i onda se sjeti da bi i on nešto mjenjao. Da mi je samo znati što je pisalo na tom šalabahteru te tko mu ga je pisao.

I da, jedan blog o Bullsima vodio je statistiku o uspješnosti napada nakon što bi Vinnie zvao time out. Ne znam točno koji je postotak, ali vrti se negdje oko 30% uspješnosti prvog napada nakon time-outa. Mislim da i to nešto govori.

Vinnie, adio. Možda i budeš nekada dobar trener, ali sada to nisi. Lijepo od tebe da si ispao pristojan, ali znaš i ti da bi nekom nepristojnom gestom možda izgubio plaću za ovu godinu koju si još imao po ugovoru, a koju će ti Bullsi isplatiti.

ŠTO DALJE?

Odgovor na ovo pitanje vrijedi više od svih para koje Bullsi imaju na salary capu za slijedeću sezonu. A para ima dosta. Pod ugovorom su samo Rose, Noah, Deng, Hinrich, Gibson i Johnson. Mjesta ima možda i za dva 'velika' igrača, pogotovo ako bi netko bio zainteresiran za Hinricha i(li) Denga. Koga dovesti? Kombinacija je bezbroj, a samo je sigurno da se ne traže play i centar jer nema nikakvog smisla zatvarati mjesta Roseu i Noahu. Zadnjih dana puno se govori o potencijalnom dolasku LBJ-a u Bullse, a to bi bilo tragično po mene. Morao bih početi navijati za čovjeka kojem trenutno želim da nikada ne osvoji naslov u karijeri.

Dolazak LBJ-a ne bi po meni imao smisla zato što se onda oduzima status prvog igrača Roseu. Mislim, jasno je kako je momak superstar, a Bullsi su njegova momčad od prvog dana. Kada bi mu u momčad došao LeBron (ili Wade), on to ne bi mogao biti. Praktično su njih dvojica uz Kobea i Duranta jedini igrači koje Roseu ne bi trebalo dovesti. Sa svima ostalima, po meni, ne mora se bojati za status prvog igrača. O tome kako bi LBJ uzeo previše lopti Roseu ili kako bi bilo čudno gledati LeBrona i Noaha u istoj momčadi, uopće neću pričati. Igračke vrijednosti Rosea bi trebale biti dovoljne svakom normalnom da ni slučajno ne dovode igrača koji bi ga zasjenio. Ili barem mogao zasjeniti. Istina je kako sam na početku sezone imao ideju o Roseu i Wadeu, kao dva beka iz Chicaga u Chicagu, ali tijekom sezone sam odustao od toga.

Roseu prije svega treba četvrtica koja može zabiti dosta koševa. Zove li se ta četvrtica Chris, Carlos ili Amare, sasvim je svejedno. Svi oni imaju dosta mana, ali isto tako svi uredno trpaju pun kurac koševa. E sad, koga bih ja od njih trojice? Pa, najradije - Davida Leea. Oni i Noah pod košem! Jebemmu! Sama ideja o tome mi je nevjerojatna, a tko zna koliko puta smo i Mrly i ja na 2k10 draftu spajali njih dvojicu. Lee i Noah mogu igrati zajedno, Lee i Gibson mogu igrati zajedno, Noah i Gibson mogu igrati zajedno. Njih trojica bi činila vjerojatno najborbeniju rotaciju pod košem u ligi. Možda Lee nije takav šuter kao Bosh ili Boozer, ali ima ono što oni nemaju – muda. S druge strane, zar Lee nije igrač koji je ove sezone imao 20.2 koša i 11.7 koševa u prosjeku? E sad, koliko love bi Lee tražio to je upitno. Njegov ovogodišnji ugovor u Knicksima je bio 7 milja i to bi mu valjda svak potpisao žmireći, ali teško je vjerovati da Lee neće tražiti (i dobiti) puno veću lovu. Komesar kaže kako očekuje da će to biti skoro pa maksimalan ugovor, a znam da i on, kao i mnogi, navija da Lee završi u Thunderu, pa ćemo vidjeti što će biti s time.

Chicagu treba i klasični bek šuter. Gordonovim, pa i Salmonsovim odlaskom, koševa izvana baš i nema. Sve do playoffa opcija broj jedan za tu poziciju po meni je bio Joe Johnson, ali one katastrofalne igre koje je pružao u playoffu su mu srušile vrijednost u očima svih onih koji poznaju košarku. Doduše, nisam siguran koliko GM-ovi poznaju košarku pa bi Johnson mogao dobiti maksimalni ugovor ovog ljeta, bez obzira na sve. Doduše, možda je njegov problem što nije stvoren da bude vođa momčadi, a u Bullsima to ne bi bio. Uz sakrivanje u playoffu, na ruku mu ne idu ni godine, a ni činjenica kako je radio probleme treneru u Hawksima. Ipak, situacija je takva da ima pun kurac slobodnih igrača ovog ljeta, ali rijetki su bekovi šuteri. Kada makneš Johnsona i Wadea (za Ray Allena vjerujem da će ostati u Bostonu u bilo kakvoj opciji), prve slijedeće opcije su Mike Miller ili Wesley Matthews. Bilo bi lijepo Matthewsa ukrasti Sloanu, ali nisam siguran kako će to bilo kome uspjeti, dok je Mike Miller sjajan igrač koji se gubi po malim momčadima. Isto tako, pitanje je koliki bi ugovor on mogao dobiti - ovaj koji mu istječe težak je nešto manje od 10 milja po sezoni. Ne vjerujem da bi mogao dobiti više od pola toga iznosa u novom, a to je lova koju bi mu i ja dao (znači nekih 4-5 milja po sezoni, što je u biti iznos midlevela). Bez obzira što nije riječ o nekoj zvijezdi, Millerova igra je sjajna. Čovjek u karijeri ima preko 40% za tricu, preko 6 skokova, 3 asista i 13 koševa, a bez obzira što igra već dugo, ima tek 30 godina. Pitanje je u kakvom je zdravstvenom stanju, ali vrijedilo bi razmisliti i o njemu.

Opcija o slaganju momčadi ima previše, a ja sam tu naveo samo neke. Kada se sve zbroji i oduzme, ja bih bio zadovoljan s sljedećom ekipom: Rose- M.Miller – Deng – Lee - Noah + na klupi Hinrich, Johnson (ovaj naš James), Gibson, te Brad Miller za kojeg se nadam da će potpisati veteranski minimum i ostati u Bullsima. Tu je i 17. pick, a ne postoje nikakve naznake koga Bullsi žele. Doduše, kažu kako je ovaj draft siromašan i da tako nisko neće biti baš nekih igrača, ali nikad se ne zna. Bullsi su napravili previše pogrešaka na draftu da bi bilo što vjerovao, a da se mene pita, pokušao bih dovesti još jednog mladog fajtera pod koš. Ili, naravno, rasnog šutera, ali takvi sigurno ne nalaziš tako nisko.

Uz dovoljno mjesta na salary capu, postoje te već poznate opcije o eventualnim trejdovima Hinricha i(li) Denga. Takve opcije su moguće ako se bude dovodilo superstarove. Recimo, Torontu bi i Deng i Hinrich dobro došli, a možda ni Phoenix ne bi imao ništa protiv Denga. Cleveland ne želim ni spominjati, uopće ne znam što će se događati s tim klubom ako LBJ ode. Dakle, Hinrich i Deng su u izlogu. Hinrich prije svega, jer ima ugovor na još dvije sezone (s time da ima onaj 'padajući' ugovor od 9 milja za slijedeću i 8 milja za sezonu 2011/12). Deng ima ugovor na još četiri godine vrijedan ukupno 50 milja, pa bih se začudio kad bi ga netko uzeo tek tako, bez da misli graditi igru oko njega. U svojem slaganju momčadi za slijedeću sezonu ostavljam ih u United Centru jer sam svjestan da ih neće biti lako trejdati s tolikim ugovorima.

Dakle, ovi gore navedeni Bullsi, koje bih volio gledati slijedeće sezone, sastoje se od 10 igrača. Kako bi ostalo love, mogao bi se dovesti još poneki provjereni veteran. Momčad je to koju bi bilo lijepo gledati, ali i momčad koja, realno, nije favorit za osvajanje naslova. Nisam siguran da svi fanovi Bullsa razmišljaju poput mene, da im je važnije da gledaju jednu dobru, prirodno složeno momčad kojoj je maksimum treća ili četvrta pozicija na Istoku. Svi bi htjeli naslove i zbog toga očekujte Bosha a ne Leea, očekujte maksimum Joeu Johnsonu, koji će se opet gubiti kada bude trebalo, ili očekujte taj neki paket s LBJ-om. A o paketu ćemo odmah čim napišemo novi podnaslov...

A TKO ĆE TO SVE VODITI S KLUPE?

I što sada? Da, nakon svega što sam napisao protiv Vinniea, napišem kako bi bilo najbolje da je on ostao na klupi. Jebemmu sve, a ponajprije upravu Bullsa...

Dakle, paket. Američki su mediji opsjednuti pričom kako se LBJ i trener John Calipari zajedno nude u paketu momčadima koji si ih mogu priuštiti. Spominju se Netsi, Clippersi i, naravno, Bullsi. Navodno je LBJ već zvao Rosea i rekao mu kako bi on rado igrao u Bullsima, a Calipari je već trenirao Rosea. Kako su svi zajedno dobri s Boshom, neka dovedu i njega. Ta petorka = Rose - Bilo Tko Pa Mogu I Ja – LBJ – Bosh – Noah bila bi nepobjediva. Ali, koliko god bih se prestao živcirati oko ulaska u playoff i počeo živcirati oko naslova Prvaka, ja sam protiv ovakvog paketa. Zato što je sve to ista priča, priča oko Globalnog Đikana koji za sebe misli da je veći od svijeta iako ne može osvojiti ni naslov. Dolaskom njega i Caliparija opet bi Đikan bio glavni u momčadi i opet se ne bi vidio nikakav rad, iako, da budem iskren, nisam previša pratio Caliparijev rad.

Uostalom, mene na klupi Bullsa ne zanimaju treneri iz NCAA, treneri početnici, bivši pomoćni treneri ili treneri koji imaju samo negativne skorove u NBA. Svaka čast svima njima, ali ja bih na klupi volio vidjeti nekog iskusnog trenera. Od slobodnih mi je Jeff Van Gundy bio na prvom mjestu, ali sve mi je manje drag nakon nekih izjava o Bullsima ali i košarci općenito (nikada neću razumjeti njegovu ideju oko ukidanja foul-outa kako bi glavne zvijezde bile neopterećene faulima te bi se sačuvale za ključne trenutke utakmice). Ne znam točno tko je sve dostupan, moram priznati da to praćenje trenerske 'scene' nikada nije bilo u centru mojih zanimanja, ali jedan koji bi mi odgovarao je Byron Scott. Čovjek je imao nekih uspjeha, već je vodio vrhunskog playa i možda bi to bilo dobra kombinacija. Doduše, da je D'Antoni pretprošlog ljeta odabrao Bullse umjesto Knickse sve bi bilo jasno. D'Antoni i Rose. Trči se ionako, a kako bi se tek tada trčalo... Komesar navija za glasinu o McHaleu, tvrdi da je ovaj sjajan trener, iako je u debelom rezultatskom minusu u to malo utakmica što je vodio, a i više je puta izjavljivao da mu se posao trenera ne sviđa jer mora previše putovati.

Nego, da završim onu misao oko Vinniea. Meni se ne da opet gledati nekog lošeg trenera kako se muči s Bullsima. Gledao sam to dvije godine i ako uprava Bullsa želi nešto slično, bolje bi bilo da ostave Del Debila. S njime barem znaš na čemu si, zajebancije na račun njegove nesposobnosti čak su prestale biti fora nakon toliko upotrebe, a rekao sam već i kako se radi o pristojnom čovjeku. Ovako bih vrlo lako slijedeće godine mogao opet gledati nekoga tko ne zna što radi, a zajebancije na račun te osobe samo će me opet uzrujati.

IGRAČI

Derrick Rose (20.8k, 6.0a, 3.8s, 2.78to u regularnoj sezoni; 26.8k, 7.2a, 3.4s, 2.6to u playoffu) – Već u drugoj sezoni Rose se potvrdio kao superstar. Ako bi gledali njegovu sezonu u odnosu na ostale playmakere u ligi, samo Deron i Steve su ispred. Billups je toliko kriminalno odigrao protiv Jazza da mu je džabe cijela sezona, a Rose je bolji čak i od iSickreovog Feltona. Doduše, možda će netko Ronda staviti prije njega, ali činjenica je kako ga je Rose ove sezone nadigrao u međusobnim susretima, ne možda toliko brojkama ali dojmom svakako.

Nevjerojatnoj sposobnosti ulaska pod koš Rose je ove sezone dodao puno bolji šut s poludistance. Pred kraj sezone je čak i ispalio poneku tricu (Houstonu čak sedam!!!), ali to mu je i dalje najslabija strana. Asista bi bilo i više da su mu suigrači imalo precizniji u otvorenim šutevima, a bez obzira na činjenicu kako nije baš najbolji u obrani, zna opaliti poneku bananu i ukrasti poneku loptu. Ukoliko obranu i tricu podigne barem na malo veći nivo, postat će prava zvijer.

Od prvog dana Bullsi su njegova momčad i Rose to sve više prihvaća. Doduše, nema još onaj instinkt ubojice pravog superstara, ali to valjda dolazi s godinama. Velika je stvar što je u obje NBA sezone igrao u playoffu, i to jednu povijesnu a drugu sasvim solidnu seriju. Naime, ni ove godine nisu pali bez ispaljenog metka, a Rose je vidio kako je to kada te u obrani preuzme najbolji protivnički igrač. Uz sve to, podigao je i brojke u playoffu, što je odlika najvećih. I da, mora poraditi i na koncentraciji jer mu se ne smije događati da promašuje slobodna bacanja u tolikom omjeru.

Rose se ove godine po prvi put susreo i s ozljedama. O ne-potrebi igranja prvih par tjedana već sam govorio. Umjesto da ga odmore, ta ga dobiju u pravom izdanju, igrali su s nespremnim igračem zbog čega je patio i on i igra. Pa si mogao čitati tekstove kako je Rose precijenjen, a neki 'ugledni' NBA novinari ga nisu stavljali ni među 20 sophomorea.

Joakim Noah (10.7k, 11.0s, 1.6b, 0.5st, 2.1a u regularnoj sezoni: 14.8k, 13.00s, 1.4b, 1.6st, 2.6a u playoffu) – Igrač za velike stvari. Vođa. Heroj. Moj ljubimac. Nevjerojatna je energija koju Noah ima u sebi, a ove godine je dodao i nevjerojatne brojke koje su mu zacementirale startnu poziciju još dugi niz godina. Pozicija među navijačima zacementirana mu je već odavno, a kada bi ga netko sada trejdao, mislim da bi u Chicagu izbili ulični nemiri. Kada ga vidiš kako mrtav-hladan pičkara LeBrona nakon što je ovaj plesao na terenu, ne možeš ga ne voljeti. Izgleda kako uživa biti nevoljen od protivničkih navijača jer se čini kao da ih namjerno izaziva.

Ono što je najvažnije kod Noahe je činjenica kako je postao puno bolji u napadu. Iako vjerojatno ima najsmješniji šut na svijetu, ima sasvim dobru statistiku ubačaja s poludistance. Jako je opasan kada izađe na pick Roseu oko linije slobodnih bacanja jer može pogoditi, a pod koš ulazi i desnom i lijevom stranom. Uz sve to, jako voli dodati pa je teško braniti tu igru s Roseom koju je, uostalom, Chicago i forsirao tijekom sezone.
Ipak najveća odlika mu je skok. I to u napadu. Postizao je veliki broj koševa nakon odbijenih lopti, a ove godine i zakucavanja su mu dosta čvršća. Uz sve to, dodatna mu je kvaliteta da je sposoban prenijeti loptu preko centra nakon skoka u obrani, što Bullsima daje dimenziju više u kontri.

“I don't want to be known as the team that always plays hard in the first round. The goal is to win the series and play in big games” – i sad vi recite kako ga ne voljeti nakon ove izjave…

Luol Deng (17.6k, 7.3s, 2.0a, 0.94st u regularnoj sezoni, 18.8k, 5.0s, 1.4a, 1.4st u playoffu) - Kakve su gluposti Bullsi radili, dovoljno govori činjenica kako je Deng sada najskuplji igrač Bullsa. Miller je svoj ugovor odradio, a Deng ima još četiri godine u rasponu od 11,3 do 14,3 milja po sezoni. Deng je dobar igrač, ali ne vrijedi tolike pare.

Jebiga, kada je Deng potpisivao ovaj ugovor krize još nije bilo na vidiku, vlasnici su se razbacivali lovom, a on i jeste bio planiran da nosi franšizu. A onda se ozlijedio i propustio praktično cijelu prošlu sezonu, da bi dolazak Rosea promjenio njegov status prve violine. Deng se lako pomirio s novom ulogom, ušao je u sezonu željan ponovnog dokazivanja, a koliko ga je mučila činjenica da je (pre)često ozlijeđen govori i to da je rekao kako će igrati sve utakmice ove sezone, bez obzira na eventualne ozljede. Na kraju ipak nije bilo tako, i njega su ozljede sjebale, ali sve u svemu nije imao lošu sezonu. Brojke su sasvim OK, ali mogle su biti i bolje da ga je Vinnie bolje koristio, tipa da ga je ponekad stavio na četvrticu ili radio akcije za njega. Na kraju je Deng morao više pogađati izvana, a u drugom dijelu sezone počele su mu ulaziti i trice. Obrana mu nije najjača strana, a možemo se nadati da ga brzina i atleticizam neće napustiti nakon svih ovih ozljeda. Bilo bi lijepo od njega da ovo ljeto još radi na snazi i na šutu za tri, jer uz Roseove ulaske pod koš, prilike za vanjski šut otvaraju se non-stop.

Kirk Hinrich (10.9k, 4.5a, 3.5s, 1.2st, 37%šut za tricu u regularnoj sezoni, 12.4k, 4a, 4.4s, 1.4st, 50%šut za tricu u playoffu) – Dakle, valjda je svima nakon ove sezone jasno – Captain Kirk nije play, on je dvica koja ima solidnu kontrolu lopte pa može igrati i na playu. E sad, problem je što kao dvica nema baš konstantno dobar šut, ali brojke su opet solidne, pogotovo u playoffu. Hinrichova životna priča je pojavljivanje u svim mogućim trejdovima koji se spominju oko Bullsa, a postoji i tekst o 10 najboljih trejd glasina koje se tiču Hinricha.

Taj Gibson (9k, 7.5s, 1.27b, 0.9a u regularnoj sezoni, 7.6k, 7s, 0.6b, 0.6a u plaoffu) – Po meni, Gibson je najveća krađa prošlogodišnjeg drafta. Momak je izabran kao 26., a na kraju je bio vodeći rookie po skokovima, bananama i postotku šuta. Isto tako, olakšao je odjebavanje Thomasa iz momčadi jer je bio spreman uskočiti u petorku. Gibson je sticao samopouzdanje kako je sezona odmicala, iako je činjenica kako se u playoffu malo izgubio. Gibsonov forte je obrana, uostalom jedan je od najboljih obrambenih igrača Pac-10 divizije u povijesti, ali nije mu loš ni šut izvana. Gibson ima veliku sreću da mu je suigrač Noah, tako da ima od koga vidjeti kako mladi igrač treba ulaziti u utakmicu. Doduše, nije Gibson baš mlad jer ima 24 godine, ali još može napredovati, a jako je bitno da ne izigrava zvijezdu, odnosno, da zna gdje mu je mjesto. Iako je startao veći dio sezone, izjavio je kako mu neće biti nikakav problem biti rezerva eventualnom zvijezdanom pojačanju Bullsa pod košem.

Brad Miller (8.8k, 4.9s, 1.9a u regularnoj sezoni, 5.4k, 3.6s, 0.8 a u playoffu) – Dobra duša momčadi. Uvijek spreman za zajebanciju, a bio je i koristan na parketu. Doduše, bilo bi bolje da nije morao igrati gotovo 24 minute po utakmici jer su ga godine pritisle, ali zanimljivo ga je bilo gledati kako zabija tricu, fintira šut s poludistance pa uđe pod koš ili iznuđiva faul u napadu sam se sebi smijući što je sve to uspio napraviti bez obzira na činjenicu kako je vjerojatno najsporiji igrač lige.

Tyrus Thomas (8.8k, 6.3s, 1.7b, 1.4st, 1.1a u Bullsima, 10.1k, 6.1s, 1.5b, 0.9st, 0.9a u Bobcatsima) – Koliko je rotacija Bullsa u kurcu, jasno je kada se vidi da je Thomas sedmi igrač kojeg spominjem u ovom pregledu. Momak je nevjerojatan debil, nesposoban vidjeti koji su njegovi limiti i gdje mu je mjesto, a par izjava dovoljno oslikava njegovu sezonu (i karijeru). Prva, njegova, s početka sezone: 'Ja sam momak za 20/10 i to ću dokazati ove godine', a druga, autor koje je Lindsey Huntera, nakon što je Thomas otišao u Charlotte: 'Nadam se kako će Tyrus napokon odrasti, inače neće igrati kod Larrya Browna'. Činjenica kako su Bullsi draftali njega umjesto Aldridgea spada u red onih čudnih poteza Bullsa na draftovima, ali jasno je i kako je Thomas jedan od najvećih atleta u ligi. Kako su mu tek 23 godine, postoji još uvijek mogućnost da shvati što je njegova uloga, ali ja nemam ništa protiv toga da to pokaže negdje drugdje, koliko god mi, možda, bude krivo za par godina.

John Salmons (12.7k, 3.5s, 2.5a, 1.3st u Bullsima, 19.9k, 3.2s, 3.3a, 1.1st u Bucksima) – Razlika u njegovim brojkama u Bullsima i Bucksima te ono što sam napisao o Vinnievim rotacijama dovoljno govori. Volio bih samo da Salmons ostane u Bucksima i dogodine, jer je njegovim dolaskom počeo i njihov preokret, baš kao i onaj Bullsa godinu ranije, a Buckse bi moglo biti zanimljivo gledati slijedećih sezona.

James Johnson (3.9k, 2s u regularnoj sezoni, praktično bez učinka u playoffu) – Od njega se očekivalo više, bio je 16. pick, a u Wake Forestu je imao strašne brojke i odličnu igru. Međutim, na WF-u je igrao na četvrtici, a u NBA to ipak ne može, odnosno Vinnie to nije ni želio pokušati. Došao je malo i pretežak, Vinnie mu nije davao previše minuta, a tek pred kraj sezone pokazao je potencijal. Solidan u obrani, ima snažan ulaz, a može pogoditi i tricu. Ako se potrudi i bude konstantniji, mogao bi biti koristan u rotaciji.

Ronald Flip Murray (10.1k, 2.9s, 1.8a u regularnoj sezoni, 8.4k, 2.6s, 2a u playoffu) – Od svih igrača koji su dovedeni trejdovima, Murray je bio najkonstantniji i dobivao najviše prilika. Vinnie je znao igrati s njim, Roseom i Hinrichom zajedno u postavi, a Murray je uredno stavljao otvorene šuteve, vukao kontre, ulazio pod koš bez straha, a znao je i solidno reagirati u obrani. Može se reći da je bio koristan, pa ako bi ga se moglo ostaviti na klupi za neku siću, zašto ne. Bolji je od Parga, u svakom slučaju.

Jannero Pargo (5.5k, 1.4a, 28%šuta za tricu u sezoni, bez pravog učinka u plaoffu) – Doveden da barem malo nadoknadi Gordonov šut, a na kraju nije napravio ništa. Pogledajte mu šut za tricu. Nesigurnost momčadi u trenutcima kada je on organizirao igru ono je po čemu ću pamtiti Pargovu sezonu.

Hakim Warrick (8.7k, 3.6s u regularnoj sezoni, 3k, 1.7s u playoffu) – Kada čovjek pogleda njegove brojke iz Memphisa (tri sezone preko 10 koševa i oko 5 skokova po utakmici), postavlja si pitanje zbog čega su ga i oni i Bucksi, a izgleda i Bullsi, škartali. Warrick ima mirnu ruku, ali je pičkica i ne igra obranu. Imao je nekoliko lijepih partija u dresu Bullsa, a ja bih mu, bez obzira na činjenicu kako je loš u obrani, dao možda i više prilika jer se njegovim šutevima s vrha posta otvarao prostor ostalim igračima.

Lindsey Hunter (1k); Acie Law (5.5k, 1.2s, 1.3); Joe Alexander (0.5k); Devin Brown (1.8k, 1.4s); Chris Richard (2.1k, 3.3s); Aaron Gray (2.3k, 2s) – Ekipa koja je skupljala šugamane umjesto minuta. Tu je i Jerome James, navodno ozlijeđen cijelu sezonu, ali i konačno bivši nakon što mu je istekao ugovor (što je oslobodilo dodatnih 6.6 milijuna). Tijekom sezone pojavio se i izvjesni Rob Kurz, koji također nije baš igrao, a zanimljiv je podatak da prema nekim izvorima njegov ugovor iznosi 98 tisuća dolara.

Od svih ovih dodavača šugamana treba izdvojiti jedino Lawa, koji je u one dvije utakmice koje je odigrao s većom minutažom stavio prvo 18 pa 22 koša. Hunter je postao dio managementa, Browna su Bullsi valjda doveli jer im je u dresu Hornetsa stavio 6 trica u prosincu. Kasnije, naravno, to nije radio, ali i on je dobrim dijelom žrtva čudnih Del Negrovih rotacija i nesposobnosti da se igrač stavi u poziciju u kojoj može pokazati što zna (konkretno, Brown je obrambeni bek koji zna odigrati u postu).

I ZA KRAJ...

Ako je itko pročitao sve ovo, evo mu za kraj kao nagradu pet videa Bullsa iz ove sezone, po mom izboru. Jbg, činjenica kako su samo neki igrači prisutni na njima govori i o Bullsima, ali i o mom odnosu prema njima.

5. Da je regularna sezona drugačije završila, ovo ne bi bio peti nego prvi video sezone – ovako nešto može dopustiti samo izgubljena momčad. Posebnu pažnju posvetite Dengu koji ne zna što bi radio.
4. Dobrodošao nazad doma, Tyrus!
3. I onda bih njih dvojica mogla igrati zajedno slijedeću sezonu. Nadam se da neće. Noah je zaslužio još jedan bonus video
2. Bez riječi.
1. Možda je nekome video broj dva spektakularniji, ali ovo se ne viđa svaki dan. Ili skoro nikad.

17May/103

GEEZERS NEEDS EXCITEMENT

Posted by Gee_Spot

Po onome što su sinoć pokazali Boston i Orlando, mislim da bi svima onima koji prvenstveno žele uživati u dobroj igri bolje bilo gledati seriju koju noćas u Gradu Anđela otvaraju Lakersi i Sunsi. Očekivali smo rat, ali ono je bilo – klanje. U kojem je Boston potpuno nadigrao Orlando. Prekaljeni playoff veterani poput Piercea i društva nikada nisu pali bez ispaljenog metka, a ovaj put će izgleda potrošiti cijelo skladište municije prije nego pokleknu.

Boston je na jednu večer uspio potpuno zaustaviti igru Magica – na pickove se izlazilo čvrsto, Howard se zatvarao s dva, tri a ponekad i četiri igrača. Protok lopte, inače bolji dio igre Magica, igre koja ne ovisi o slash n kick igri kao glavnom izvoru kreacije, nestao je, a nekim čudom Celticsi su iz te svoje zone stizali zatvarati svaki vanjski šut.

Pokušavam se sjetiti, ali nisam siguran kada sam zadnji put odgledao tako dobru obranu, možda baš od Celticsa prije dvije godine kada su bili prvaci. Ni u jednoj jedinoj odluci nisu pogriješili – Perkins je mlatio Howarda, Vince je letio po podu svaki puta kada bi ušao pod koš (a ulazio je često jer netko u takvim trenutcima mora preuzeti odgovornost), Nelson je tjeran u kut, Lewis potpuno odsječen (praktički, do same završnice ne da nije pucao tricu iz kuta, već se uopće nije našao u šansi).

Uz fenomenalnu obranu, Celticsi su odigrali i napad iznad svih očekivanja, svi su odradili svoje role i još su dobili neočekivane impulse s klupe (opet od Allena, iako ovaj put uz par grešaka, te Sheeda, koji se trudi dokazati da je regularna sezona samo za kretene a da je on iznad toga).

Ipak, bilo je dovoljno manje od jedne četvrtine da se umalo prospe sav taj trud. Što ukazuje na dobro poznatu stvar – Boston je prestara momčad koja s ovako tankom rotacijom jednostavno ne može izdržati cijelu utakmicu u istom ritmu. Umor od serije s Clevelandom itekako se osjetio na kraju u nogama Raya, Piercea, Garnetta ali i Ronda.

Stoga je ova pobjeda još važnija, jer jasno je da bi eventualni poraz nakon onakve količine potrošene energije (a da ne spominjem poraz od onakvog Orlanda) ubio u pojam čak i nekadašnje šampione.

Orlandov problem je bilo lako uočiti. Navikli na dominaciju u dosadašnjem dijelu playoffa, ni sanjali nisu da stari Celticsi u sebi još imaju ovakvu vatru. Dok su se oni prilagodili situaciji, Boston je već imao preveliku prednost. Koju je umalo prosuo, što bi tek bilo bezveze jer Orlando sinoć stvarno nije zaslužio pobjediti.

Sada znaju da preko Bostona mogu samo ako odgovore željom, borbenošću i upornošću, te da tek tada presuđuje talent. A on je i sinoć, makar samo na mahove, pokazao da je ova ekipa Magica toliko potentna da je u stanju stići 20 razlike a da se ni ne okreneš.

Iz tog lošijeg pristupa proizašle su i sve one greške u napadu i ispadanja u obrani. Čim su se počeli boriti, rezultat je postajao povoljniji. Sad je na njima da u drugoj utakmici dokažu da su shvatili poruku.

Najveća snaga ovoga Orlanda upravo je u tome što porazi iz njih uvijek izvuku pozitivnu reakciju. Za razliku od npr. Cavsa, koji se nakon poraza dodatno stisnu, Orlando izlazi na parket bez kompleksa. Što nam garantira još veće klanje u drugoj utakmici, u kojem će ovaj put obje momčadi biti spremne. Odigra li Boston dobro i bude li u egalu do samoga kraja, obećajem da ću tada priznati da su u ovom trenutku bolja momčad.

Međutim, obzirom na ono što smo vidjeli u prvoj utakmici (nabrijani, ali i povremeno nemoćni Boston, te mlaki, ali povremeno moćni Orlando), i dalje mislim da iz ovoga rata izlazi mlađa, šira i luđa momčad. Plus, čak mi i simpatije pomalo idu na stranu Magica - Nelson je postao igračina i apsolutni je lider, sviđa mi se kako Vince pokušava dokazati samome sebi da nije tetkica, super mi je kako Dwight izgleda kao slon u staklarni, dok me s druge strane Sheed potpuno odbija. Ako postoji neka kozmička pravda, onda će Wallace u ovoj seriji izgubiti jednu utakmicu.

I da, već u utorak je sljedeća bitka a prije nje nas čeka poslastica u vidu draft lutrije. Konačno ćemo saznati tko će dobiti Johna Walla. Također, sutra nas čeka i Emirov specijalni post o Bullsima, navodno dug kao LeBronov popis playoff poraza. Jedva čekam.

Kad sam već spomenuo Kralja, kakav bi ovo bio košarkaški blog da ne napišem još par riječi o njemu. Naime, osim što sam rekao da uživam u trenutku njegova novog poraza, nisam komentirao njegov nastup u šestoj tekmi. Uglavnom, dobio je prolaznu ocjenu. Ono, definitivno nije bio najbolji čovjek na parketu, ali nije bio ni najgori. Izgledao je toliko preplašeno da me bilo strah za njegovo mentalno zdravlje, neki tikovi i pogledi koji je upućivao odavali su stanje čovjeka na rubu. Tako da, ma kako se on trudio pokazivati kao nekakav cool tip kojega to ništa ne dira, svima je očito da ga itekako prca osjećaj kako nije toliko dobar koliko i sam misli.

Uglavnom, usprkos lošem šutu, te puno forsiranih grešaka i izgubljenih lopti, barem se borio. Bacao se na svaku loptu, čime je barem pokazao da neće iz pozadine gledati kako gubi, što je napravio utakmicu ranije. LeBron je dobar košarkaš, ali ništa posebniji od desetak ostalih najboljih u ligi. Sad samo treba dokazati da mu je igra važnija od svega uokolo. Kvragu, to je uspijelo čak i jednom Iversonu, možda uspije i jednom Carteru.

A kad već pričam o potencijalnim psihičkim problemima, red je da spomenem čovjeka koji je odavno odbacio ono ''potencijalnim''. I koji će noćas pokušati pobjedom otvoriti vrata prema još jednom Finalu, trećem za redom. Kobe.

Po svim pravilima zdravog razuma simpatije svih proletera trebale bi biti na strani THE momčadi (Sunsi), a prijezir bi, kao i uvijek, trebao biti upućen prema privilegiranim profesionalcima koji posao odrađuju bez emocija, a to su Lakersi. Iskreno, nakon svih ovih godina uopće nemam neku potrebu navijati za Sunse, valjda sam još u šoku što su uopće tu gdje jesu, te prije svega želim gledati dobru košarku. Ali, da bih bio previše razočaran ako bi Lakersi propustili revanš protiv Magica – ne bih. Samo, ne mislim da će do toga doći.

Prije par dana sam već naveo većinu razloga zašto mislim da su Lakersi i dalje favoriti, a način na koji su odradili stvari protiv Jazza govori da su trenutno u dobroj formi. Igraju koliko i kako treba, s tim da je Kobe protiv obrane Jazza praktički imao trening koji mu je odlično došao da se malo oporavi od naporne sezone. Obzirom kako borbeno i čvrsto djeluju tri ne-amigosa pod košem, možemo slobodno reći kako ovi Lakersi nisu ništa lošiji od lanjskih.

Sad, može li Phoenix biti ovogodišnji Denver, momčad koja svoja netipičnom igrom ima šanse srušiti Philov sistem i Kobeov ego?

Može ako:

- Grant Hill uštopa Kobea (jer J Rich zasigurno neće)
- Nash i Richardson premaše učinak Kobea i Fishera
- Lopez i Dudley odgovore na skakački i energetski učinak Bynuma i Odoma
- Amare odgovori kišom koševa na Gasolov pljusak sa svih strana

Na sve ove teze odgovor vrlo lako može biti potvrdan. Jer, ovi Sunsi možda (barem po meni) nisu na razini onih prijašnjih, ali i dalje su izuzetno učinkovita momčad, s vrhunskim napadom i solidnom obranom. Lakersi su slični, iako na jedan potpuno drugi način. Naime, i Lakersi su izuzetno učinkovita ekipa koja zna što radi u napadu, s solidnom obranom. Evo što ih ipak razlikuje.

Učinkovitost Sunsa se vrti oko postotka šuta za tri i toga koliko dobro Steve Nash odrađuje svoju ulogu prvog igrača (ne zavaravajmo se, svi poeni Richardsona i Stoudemirea ne bi bilo mogući da Nash nije takva opasnost u svakom trenutku – bilo za šut, bilo za ulaz, bilo za asist), dok se ona Lakersa vrti oko toga koliko dobro su u stanju pomiriti sistem s Kobeovim istupanjima iz istoga.

Potencijalni problemi koje Lakersima može uzrokovati igra Sunsa s malom postavom, ili s čak pet tricaša u ekipi, jednaki su onima koje Sunsima može prouzročiti dominacija visokih igrača Lakersa u reketu. Sunsi imaju bolju klupu, Lakersi bolju petorku. Ono, ne vidim načina kako na osnovu ovih klasičnih match-up priča možeš prednost dati jednima ili drugima.

Obrana Sunsa igra van svake pameti i na razini na kakvoj to nitko nije mogao zamisliti, obzirom na takvu količinu ispodprosječnih obrambenih igrača kakvi su npr. Nash, Richardson i Amare. Obrana Lakersa igra ispod razine na koju nas je navikla, dajući taman onoliko koliko je potrebno da odradi posao, i to ponajviše zbog nedostatka rotacije na vanjskim pozicijama.

Ne znam za vas, ali ja ni jednoj ekipi ne mogu dati prednost na ovim klasičnim pitanjima. Teško mi je dati je Lakersima npr. zbog boljih igara zadnjih godina u međusobnim susretima, jer obzirom da su Sunsi lani bili očajni i da su se oporavljali do all-star prekida ove godine, a tri od četiri ovosezonske tekme ove dvije momčadi odigrale su prije 2010., to ima smisla otprilike kao da kažem kako su Sunsi bolji jer su uredno pobjeđivali one Lakerse bez Gasola, Fishera i Bynuma, sa Smushom Parkerom u petorci.

Svi kriteriji koje inače koristim ovdje me ostavljaju bez ideja. Sve što imam je osjećaj i ovih nekoliko teza, teza kojih ću se uhvatiti kako bi se argumentirao zašto usprkos dobrim izgledima Sunsi ipak neće proći dalje.

1. Karma je svoje već vratila = izbacivanjem Spursa, Phoenix je završio jedan ciklus na najbolji mogući način. NBA liga je još jednom dokazala da je stvarno amazing, jer ovakvi scenariji se obično događaju samo u filmovima. Obzirom da su Sunsi napravili rezultat kada to nitko nije očekivao na račun Spursa od kojih smo svi očekivali više, vrijeme je da se zarola odjavna špica. Sezona ionako ne može biti razočaranje, zar ne? Dakle, ako maknemo karmu iz jednadžbe, što nam ostaje? Ostaje nam momčad Lakersa kao predstavnik grada koji je odlučio nametnuti embargo na sve poslove koje radi u i s državom Arizonom, u vrijednosti od nekih 60 milijuna, zbog onog nesretnog zakona o imigraciji. Pa što, kažete vi, i sami Sunsi su se ogradili protiv tog zakona zbog čega su, dapače, valjda i kupili poneki karmički plus – naime, malo koja NBA frašiza pokazuje hrabrost i uopće volju za ikakvo drugo djelovanje osim mlaćenja love. Da, ali Sunsi su iz Arizone, republikanskog legla, dok je gradonačelnik LA pripadnik naroda protiv kojega se, samo na osnovu fizičkog izgleda, uvodi policijska država. Sunsi više ne mogu računati na pomoć sa strane, točnije s neba.

2. Lakersi su dobili jedinu bitnu utakmicu ove sezone = i to u Phoenixu, sredinom trećeg mjeseca, nakon što su Sunsi već zaredali sa sjajnim igrama. Da stvar bude bolnija, Lakersi su stigli u goste nekoliko dana nakon što se vratili s iscrpljujuće turneje po Istoku, dok su Sunsi ludim spletom okolnosti imali nevjerojatnih šest dana odmora da se pripreme za doček rivala (iako, kako je pokazao i Orlando sinoć, pauza definitivno ne mora biti dobra stvar). Pokazalo se da Lakersi još uvijek mogu uvijek zabiti koš više, ma što da im Sunsi bace pod noge.

3. Koliko bi vas dalo prednost Sunsima u prvom krugu da je Roy zdrav i zašto? = Naravno da bi nas većina izabrala Portland, i to zbog činjenice da Sunsi na strani nisu dobri kao doma a posebice ne u dvorani Blazersa. Također, Portland izgleda kao klasična playoff ekipa, dakle ekipa kojoj je obrana na prvom mjestu, koja kontrolira ritam i zna igrati organzirane napade na postavljene obrane. Dakle, Portland je sve ono što Sunsi nisu. Zašto uvlačim Blazerse u ovu priču? E, pa zato što su Lakersi slični – ni oni neće tek tako izgubiti doma, a, za razliku od Istoka, prednost domaćeg terena u ovom dvoboju nosi itekakvu težinu. Lakersi također djeluju kao klasična playoff momčad – u stanju su zatvoriti reket i odigrati vrhunsku obranu (ne stalno, ali, kako su pokazali protiv Thundera, da kada je potrebno), imaju sistem igre na postavljenu obranu protivnika i nisu ovisni o ritmu. Ta prilagodljivost je ključna.

Uostalom, ključna razlika između Lakersa i npr. Cavsa, a samim time i između Kralja i Kobea je što su Lakersi i Kobe prvaci. Možda djeluju nikako, možda im je kemija klimava i neuvjerljiva poput epizode Losta, ali funkcioniraju. Rade i, što je još važnije, bore se za svaku loptu. Imaju srce, ma kako ono često bilo zamaskirano ispod te tvrde kože. I zato su usprkos svemu i dalje favoriti. I zato na kraju ostajem pri njima, usprkos odličnim šansama koje imaju Sunsi.

Kobe je stvarno digao razinu igre od one ključne tekme protiv Thundera, ali isto tako je primjetno kako se on i suigrači gledaju preko volje češće nego ikada. Sumnjam da će to presuditi jer, za razliku od one nepopravljive kemije koja je krasila ona generaciju s Shaqom, Maloneom i Paytonom, te protiv koje čak ni Phil nije mogao ništa, sadašnju situaciju Jackson drži pod kontrolom.

Naime, riječi su suvišne kada pričaju djela, a djela govore da Odom i Gasol skaču kao ludi, posebice u napadu, dok Bynum igra bolju obranu nego ikada. Da im je puna kapa Kobea, valjda se ne bi ni trudili. Dakle, ispod svih tih pogleda krije se momčad koja je našla svoj način funkcioniranja.

I tu je Jacksonov najveći doprinos kao trenera. Ne pokušavam umanjiti njegove taktičke zamisli, ali činjenica je da su najuspješniji treneri oni koji znaju motivirati, koji znaju prodati svoje zamisli, a tu od njega nema boljega. Riley možda, s tim da se njihovi stilovi poprilično razlikuju. Dok je Riley sve uvijek polagao na zajedništvo i borbu do zadnjega, Phil se nikada nije libio one stare ''zavadi pa vladaj''.

Samo on može jednog Gasola i Odoma uvjeriti da je Kobeovo traženje najboljeg rješenja za njega ponekad korisnije od dodavanja lopte otvorenom suigraču. Nakon čega će oni poput najobičnijih šljakera ići na skok, umjesto da se dure jer nisu dobili loptu. Kobe se pak duri kada visoki naprave pogrešku ili ako mu ne daj Bože odbiju dodati, čak će se dozvoliti i klasičnu utakmicu bojkota da dokaže svoje, i iako svi znaju da nije u pravu i da je nemoguć, svi će opet podmetnuti leđa da s njim na čelu osvoje naslov.

Kako je to moguće? Zašto jedni rade sve što treba, a drugi radi uvijek protiv? Kako to može funkcionirati, umjesto da momčad dovede do raspada? Možemo samo nagađati, ali recimo da motiv još postoji i da je na njemu Phil uspio izgraditi momčad na temeljima čistog, golog profesionalizma. Tenzija nema jer, nakon što se tekma završi, svatko ide svojim putem. Lakersi bi da pokušavaju biti kao Sunsi (klapa, prijatelji, suigrači koji se međusobno uvažavaju), vjerovatno završili u zatvoru.

Ovako, dok samo rade posao, sve je odlično. Kobe obožava takav pristup i samo tako i zna igrati. Isključen od svega, nakon utakmice za njega nitko ne postoji. Gasol i Odom su emotivci kojima takav pristup ne odgovara, ali ih je Phil ne njega naučio. S Kobeom praktički i nema posla, jer on svoje odradi, ali uvjeriti Gasola i Odoma da su jednako važni i da su oni tko bez kojih nema ničega, samo što, eto, to moraju zadržati u sebi, da bi Kobe bio sretan, e to je njegov doprinos. Netko mora podmetnuti leđa u obitelji.

Lakersi su realnost, Sunsi su ideal. I jedni i drugi su na svoj način savršeni u svom pristupu igri. I ma koliko sličnost talentom i potencijalom čini ovu seriju zanimljivom, ta razlika u samoj suštini jednih i drugih odvodi je na novu razinu. Ne, nije u pitanju crno-bijela serija u kojoj po defaultu moraš navijati za dobro, već više jedan sjajan eksperiment koji će nam dati odgovor koliko je bolji jedan ili drugi način slaganja momčadi. Možda na kraju stvarno presudi kemija, a možda bude dovoljna i biologija.