ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30May/104

THE ZORAN VAKULA AWARDS 2010.

Posted by Gee_Spot

Kako su Finalisti poznati, te kako ih nitko u svojim prognozama nije predvidio, više se nema što čekati oko dodjele nagrade za najboljeg playoff prognozera. Prije osvrta na sasvim solidne prognozerske rezultate, par rečenica o noćašnjoj game 6 u Phoenixu, poznatoj i pod imenom Balkan Wars.

Da je tekma bila fantastična ne treba ni pričati – otvaranje u neviđenom ritmu, koji bi, da ga je bilo moguće održati, doveo do rezultata od 180-180. Pa onda pojavljivanje nečega znanog kao obrana u drugom poluvremenu, što je rezultiralo odvajanjem Lakersa. I onda zadnji pokušaj Sunsa da izbore sedmu, na krilima Nasha i Dragića, ali bez podrške ikoga drugoga.

Tekma je bila za pamćenje po još nekim detaljima. Meni je tako gotovo otpala čeljust nakon jedne obrambene reakcije Amarea, prilikom koje se u postu suprostavio Gasolu i još mu odnio loptu. Zaustavite tisak!!! Još luđi moment – nježni zagrljaji i riječi smirenja od strane Artesta upućeni Vujačiću, čiji dvoboj s Dragićem je bio jedan od rijetkih muških trenutaka ove hippie serije. Nema do bratske ljubavi.

Kobe je u završnici odradio posao i još jednom pokazao da je na razini o kojoj ostali mogu sanjati, ove godine igra bolje nego u zadnja dva playoff nastupa, te će biti itekako zanimljivo vidjeti može li ga Boston usporiti kao što su to napravili prije dvije sezone (da ne govorim da jedva čekam vidjeti završnice u kojima jedan na drugoga idu dva naj closera u cijeloj košarci - Kobe i Pierce). Artest se osim kao psiholog i dijete cvijeća dokazao i kao šuter, zabivši sve što treba, a o obrani i skokovima u napadu da ne govorim. Sve sumnje u njega tip je razbio na najbolji mogući način – igrom. Odigrao je ključnu rolu protiv Thundera obranom na Durantu, odigrao je ključnu rolu protiv Jazza šuterskom serijom u trećoj, i sada je isto napravio protiv Sunsa razbivši im zonu. Ron je igračina.

Kod Sunsa se sve vrtilo oko standardno sjajnog Nasha i Dragića koji igra iznad svih očekivanja. Iako sam ga stavio u petorku All-Dork Teama, nisam pojma imao da može igrati na ovoj razini. Ostavio je dojam igrača koji može sve i koji je pouzdan back-up Nashu, konačno netko tko može odmoriti Stevea, ali nisam očekiva tipa koji je mutacija Ginobilia i Nasha, i tako napad za napadom. Steve Nash nakon igračke karijere mora u trenere. Mora.

Ostali igrači Phoenixa totalno su podbacili, a Lakersi su čak i bez Gasola i sa skromnim učinkom Bynuma (čije zdravstveno stanje ih itekako treba zabrinjavati pred Finale) djelovali moćnije i zrelije. Drugim riječima, u stanju su bili tu i tamo nešto i obraniti. Sunsi su pokazali borbenost, ali za razliku od prethodne utakmice u kojoj su tom borbenošću došli i do nekih lopti u obrani, ovaj put nisu mogli braniti ništa.

Osim povremenih individualnih bljeskova (tipa ta spomenuta Amareova reakcija ili poneki Hillov potez na Artestu i Kobeu), kao momčad Sunsi su u stanju bez problema primiti onih 180 s početka. Bez da trepnu. E, to stvarno ne može svatko. Mislim, nije mi namjera rugati se sjajnoj ekipi koja stvarno igra lijepu košarku i koja ima deset odličnih igrača koji znaju svoje role, ali ni u jednom trenutku nisu ostavili dojam momčadi koja kontrolira svoju sudbinu. A nisu zato što ne mogu zatvoriti reket ni pod razno. I zato je ovo bila lijepa priča, skoro pa bajka, a sada je vrijeme za velike momke i nešto ozbiljniju literaturu. Vrijeme je za klasiku, vrijeme je za Celtics vs Lakers.

I tako smo stigli do ovogodišnjeg pobjednika Zokija, uz neizbježni osvrt na sve sudionike. Borba za vrh je bila gusta, ali na kraju se Emir pokazao najboljim – iako su 8 bodova u prvom krugu dobili skoro svi iz Dubrovnika, dakle i Emir, i Pero, i Mrly (Jelčić je fulao tipujući na Dallas), a valjda bi i Šuica da je igrala, na kraju je ostao samo čovjek koji se rimuje s riječi ''svemir''.

EMIR 10/15

Iako ime govori da se radi o potencijalnom fundamentalistu, konačnu pobjedu mu je donijelo baš to što je manji fundamentalist od izvjesnih navijača Jazza. Inače, nitko od njih nije vidio Sunse kao pobjednike protiv Spursa, isto kao što nitko nije dao glas Bostonu protiv Cavsa.

Plus, malo je falilo da čovjek koji se ne rimuje sa riječi ''tapir'' ostane bez ovogodišnjeg Zokija, zato što je paralelno vodio nekakvu svoju nepotrebno kompliciranu listu, iako je nakon dvije sezone svima dobro poznato kako se boduje ovo natjecanje i tko ga vodi. Srećom po njega, niti imam srca inatiti se, a niti obraza nakon vlastitih katastrofalnih prognoza. Čestitke.

PERO & MRLY 9/15

Skinuli sve u prvom krugu, onda pali davši prednost Jazzu protiv Lakersa. Obzirom da su svi troje igrali na Magic protiv Hawksa, to je presudilo.

JELČIĆ 9/15

Osvajač fantasy lige odigrao je bez pritiska, i usprkos tome što je u Finalu imao Hawkse te u prvom krugu onaj kiks s Dallasom, skupio je 9 bodova. Kako? Pogodio finale konferencije između Sunsa i Lakersa, te u polufinalu dao prednost Lakersima nad Jazzom.

JOE 9/15

I naš bijelosvjetski član se dokazao, u biti možda je bio i najbliži oltaru. Naime, pogodio je sudionike finala Zapada, ali se zeznuo davši prednost Sunsima. Da je odigrao na Lakersa, sada bi bio prvak, jer bih mu vjerovatno dao prednost pred Emirom zbog vjere u Sunse. I zato što ima manje slobodnog vremena.

ŠTAMPA 8/15

Život u Zagrebu donio svoj danak, pogodio je jednog manje od donje granice potrebne za biti stručnjak u Gradu. Zeznula ga vjera u Dallas i Denver, ali je nekim čudom složio točan ishod finala Zapada, pobjedu Lakersa nad Sunsima.

GEE & SICKRE 7/15

Srednja žalost, blog prepuštamo sposobnijima. Mene koštalo vjerovanje u Dallas i Denver, Krehu u Denver i OKC. Plus, moguće da mu je glasači listić nevažeći – u prvom krugu tipuje na Spurse protiv Dallasa, da bi u polufinalu umjesto Spursa kao protivnike Sunsima neveo – Mavse. Gdje se krije lapsus?

GOGO 6/15

Obzirom na rezultat Sunsa sumnjam da ga ovaj fenjer previše dira, još jedan koji je vjerovao Denveru, ali i jedini koji nije vjerovao Sunsima (bacanje uroka možda?) i Celticsima u prvom krugu.

28May/100

UBER-LOST

Posted by Gee_Spot

Već sam počeo slagati post za najavu Finala, razbijati glavu oko toga da li je dvoboj Rondo - Fisher dovoljan da se odlučim za Boston, kad ono – amazing strikes again. Bum. Završnica Losta je najobičnija kamilica (i to ona najgora, Franckova) prema vrhunskom zelenom čaju koji nam pruža NBA playoff. Taman kad sam se pomirio s tim da više nema noćarenja, da će i snimka biti sasvim dovoljna jer ionako se više nema za vidjeti bog zna što značajnoga, u obje serije došlo je do zamjene uloga. Potlačeni su postali tlačitelji.

Orlando je od početka igrao čvrsto, ali nedovoljno dobro, i nakon što ih je Boston onako pregazio u trećoj, serija je za mene bila gotova. Mislim, tu večer su ostali i bez muškosti koju su pokazivali, kada već nisu mogli pokazati igru. I onda u četvrtoj ne samo da se muškost vratila, već su počeli igrati brže, lakše, učinkovitije. Naravno, da je Boston pametnije odigrao završnicu, sad ne bi uopće pričali o tome, ali činjenica je kako je Orlando pronašao muđu, te je u četvrtoj odigrao onako kako smo očekivali cijelo ovo vrijeme. S puno trica, brzo i nesebično u napadu, čvrsto i pametno u obrani.

Boston još uvijek ima dovoljnu prednost, mogu ubaciti dovoljno i obrana im je itekako u stanju uštopati Orlando, ali serija je opet postala obavezna lektira. S tim da sjajnu igru Magica u petoj ipak treba uzeti u kontekstu, a on nam govori da je Boston bio ranjeni protivnik. Itekako ranjeni. Da Perkins nije bio isključen, da Davis nije bio nokautiran i da Sheed nije bio u problemima s osobnima, siguran sam da bi gledali nešto neizvjesniju završnicu. A to kako su sudci kriminalno reagirali i ubili jednu utakmicu bespotrebnim isključenjem Perkinsa, prestrašno je. U isto vrijeme dopuštaš ratničku igru na rubu tuče, koja očito odgovara objema ekipama, a onda u sljedećem drastično kažnjavaš bezazlene reakcije igrača? Da stvar bude apsurdnija, u onoj drugoj seriji praktički do noćas nismo vidjeli mušku igru, a fauli se sude na sve strane.

Srećom, liga je poništila tehničku, koja je ujedno značila i izostanak Perkinsa iz šeste utakmice, i Boston ima priliku sve riješiti u svojoj dvorani - kompletan. Mislim da ne treba naglašavati koliko je i zašto Perk bitan za igrati obranu protiv Magica. Uglavnom, pobjeda Celticsa večeras puno je logičniji rasplet od toga da Magic preokrene tri tekme zaostatka. A opet, ako smo išta naučili svih ovih godina, kada je playoff košarka u pitanju, logika nije uvijek najbolji izbor.

Kako god, Orlando ima momentum, što je opet dobro za Boston jer znamo da oni najbolje igraju kada su pred zidom i kada im nitko ne vjeruje. Sve što im treba je još jedna jedina vrhunska tekma prepuna energije, posebice Rondove, te pametna raspodjela napadačkih prilika između Piercea, Allena, Garnetta i klupe.

I još dvije stvari. Kad bi na početku playoffa morao izabrati jednu momčad kao potencijalno sposobnu preokrenuti 0-3 i ući u povijest, zar to ne bi bio baš Orlando zbog stila igre i ogromnog napadačkog potencijala? Ono, ako itko može ovo izvesti to je Magic.

Ali, tu je ipak prevelika prepreka, ne samo u činjenici da je dokazano kako je najbolje izdanje Bostona bolje od najboljeg izdanja Orlanda, već prije svega u karmi. Naime, kakve su šanse da još jedna momčad iz Bostona izgubi četiri utakmice za redom nakon prednosti od 3-0? Bruinsi su to odveli na novu razinu, izgubili su čak i rezultatsku prednost od 3-0 u sedmoj utakmici, primivši i 4 gola za redom na putu do svog četvrtog poraza. Nemoguće da se dogodi i Celticsima, zar ne? Preokret Red Soxa iz 2004. doveden je u balans kolapsom Bruinsa. Celticse isključimo iz toga.

Po meni, Orlando je jednostavno predobar i morao je razvuči seriju, ali noćas i tome dolazi kraj. Problem je bio samo u tome što smo prestali vjerovati da Boston može od nekuda izvući vrhunske partije, jer ih predugo nije bilo, ali sada kada znamo da su to u stanju, dajem im prednost. Osim, ako karma ipak nije odlučila zaigrati na jednu drugu kartu - što ako se loše igre u regularnom dijelu na neki način moraju naplatiti, te nam je prikazana sva ova drama samo kako bi poraz bio još bolniji. Ono, napustimo paralelni svijet/čistilište i vratimo se u stvarnost u kojoj je Boston odavno ostavio najbolje dane iza sebe.

Uglavnom, pomak u ovoj seriji ne čini mi se ni izbliza tako dramatičnim kao u onoj između Sunsa i Lakersa. Rezultat je isti, ali Orlando je ionako većinu vremena bio u igri, dok su Lakersi u prve dvije jednostavno zgazili Sunse. Pobjeda Phoenixa u trećoj nekako me nije pretjerano uzbudila, odgledao sam tekmu u snimci i vidio dvije momčadi koje ne igraju obranu i mogu zabiti kad god se sjete, s tim da se Phoenix odvojio u pravom trenutku, serijom koševa na kraju, te da su im nakon toga upale sve lopte koje su trebale, dok Lakersima nisu.

Četvrta, pak, donosi nešto potpuno novo, jednu dozu samopozdanja kakvu do sada nismo vidjeli kod Sunsa, nešto što nam konačno omogućuje da gledamo pravi dvoboj i na Zapadu. Lakersi više nisu ti koji dominiraju i odlučuju, ovisno o svojoj volji, kada netko pobjeđuje a kada gubi, već ravnopravan protivnik jednako otvoren porazu ili pobjedi.

Svu prednost koju su Lakersi nametnuli igrom u reketu, Sunsi su poništili zonom, klupom i vanjskim šutom. Priče kako će biti dovoljno zaigrati ozbiljnije pale su u vodu jer Nash i društvo su ubacili u višu brzinu, kakvu Lakersi vidjeli od onih dvoboja s Thunderom. Ne, i dalje ni jedni ni drugi nisu igrali obranu, ali obrana je u ovom slučaju precijenjena jer nisu Lakersi dominirali na početku zato što su zaustavili Phoenix, već zato što su maksimalno koristili svoje ofenzivne kapacitete. Poanta je cijelo vrijeme bila u učinkovitosti, u tome da su na 50% šuta Sunsa oni odgovarali sa 60%, dok je sad situacija promijenjena – šut je 50-50, a takve su i šanse.

Lakersi su znali da sinoć neće biti dovoljno odigrati samo ozbiljno, kao u prve dvije, da se odvoje i opet vrate prednost, jer ovo nisu isti Sunsi. Već da će morati boriti za svaku loptu. Tako da smo već u startu vidjeli netipično čvrstu obranu za seriju, rekao bih - konačno obranu na razini playoffa. Sunsi borbeni i rastrčani, u svom elementu, Lakersi čvrsti pod košem i odlučni, kao pravi prvaci. Nitko ne dozvoljava laki koš. Gledam to i mislim se kako serija definitivno po prvi put izgleda kao nešto što će se odlučiti i ponekom obrambenom reakcijom, i najluđe od svega, Sunsi ne izgledaju ništa manje sposobni.

Naravno, prema kraju je opet sve bačeno u stranu u korist zabijanja, samo se čekalo tko će prije promašiti. Ako ništa drugo, čovjek se u ovim utakmicama može uvjeriti da su najbolje NBA momčadi vjerovatno u stanju odigrati nekakav revijalni susret bez promašaja, samo kada bi se dovoljno koncentrirali. Razina talenta je takva da cijela ta priča oko zone nema smisla. Jer, nije zona zaustavila Lakerse, već činjenica da odjednom svi Sunsi zabijaju. Odnosno, tako je bilo do sinoć.

Opet, bez obzira što su Lakersi na kraju izvukli sretnu i spretnu pobjedu, čak i pomalo tragičnu (smiješna završnica u kojoj je prvo Kobe ispucao napad bez veze, pa Nash, pa onda Artest s onom glupom tricom na početku napada) - sve je otvoreno. Usprkos sjajnom Kobeu, Sunsi su ti koji sami kontroliraju svoju sudbinu, a da mi je to netko rekao nakon prve dvije tekme, mislio bi da nije normalan. Playoff je zakon.

I tako će Sunsi dobiti doma šestu, jer su u ritmu u kojem ne mogu izgubiti dvije za redom, ali ipak mislim da će, usprkos svemu, Lakersi opet izvući pobjedu u sedmoj. Jebiga, ovakve prilike kao što je bila peta se ne pružaju uvijek na protivničkom parketu. Problem je i što ne samo da Kobe zabija kako se sjeti, već je i Fisher odličan, i da stvar bude gora, čak i Farmar i Brown i Vujačić ostave neki pozitivni trag kada uđu u igru. Što u prijevodu znači da je vanjska linija Sunsa u obrambenom dijelu još gora od unutarnje, ma koliko se to nemogućim činilo. Njima zona praktički i jeste jedino oružje, i to, ponavljam, ne zato što nešto previše smeta Lakersima, već više jer ih tjera da uzimaju šut nego da do kraja igraju svoju igru brzih pasova. Ono, umjesto da igraju za peticu, igraju za minus 5, i tu je taj mali, mali prostor koji su Sunsi sinoć mogli iskoristiti.

Noćas je bilo primjetno i da Sunsi imaju problema čim lopta uspori, iako Lakersi ne igraju zonu. Naime, čim počnu razmišljati, napad otupi, izgubi oštricu. To ih je mučilo dobar dio pete tekme, ali čim su ušli u svoj ritam, za čas su izjednačili. Ali ne i pobjedili. I taj nedostatak čvrstine, kako mentalne, tako i fizičke, na kraju će ih koštati. Jer, nema šanse da im Lakersi opet dozvole dva skoka u napadu za redom u ključnim trenutcima. To imaš priliku iskoristiti jednom u životu. Ako ne uspiješ, čemu se više imaš nadati. Mislim da su toga svjesni svi, pogotov stari ratnik poput Nasha. Njihova jedina nada sada je da netko od mlade garde poludi, da stasa u ubojicu preko noći. Obzirom da u i Dragić i Dudley i Frye već imali svoje momente, nekako mi se čini da je i ta nada poprilično sitna.

Sve to me vodi ka sljedećem - neće li utakmica viška i nekoliko dana odmora manje biti prevelik minus Lakersima u Finalu protiv Celticsa?

19May/1013

CHANGING OF THE GUARDS

Posted by Gee_Spot

Iako je Kreha već nakon prve utakmice uzviknuo da je gotovo i da Boston sigurno prolazi, meni je trebala još jedna potvrda. Postavio sam stvari ovako – ako Orlando drugu dobije s manje od sedam, koliko je bio hendikep na kladionici, Boston ide dalje. Primjećujete li tu nešto čudno? Da, rekao sam ako Magic dobije s manje od sedam, jer ni u ludilu nisam računao da stroj Magica može izgubiti dvije za redom.

I tako sinoć krene druga utakmica i opet ista stvar. Više nije bilo opravdanja u stilu ''tjedan dana odmora ostavio je Magic izvan ritma'' ili ''do ovog trenutka konkurencija im je bila nedorasla i nikako nisu mogli biti spremni za razinu na kojoj Boston igra''. Sve je to hrpa sranja, jer istina je vrlo jednostavna – Boston igra bolje.

Nisu savršeni, imaju padove pri kraju četvrtina i nakon što krenu s rotacijom petorka-klupa, ali tko jeste? Zato one uvodne minute, bilo u utakmicu ili u drugo poluvrijeme, kada je na parketu pet najboljih, predstavljaju najbolju košarku koju je itko prezentirao u dosadašnjem playoffu, košarku koja je barem na 20-ak minuta po večeri gotovo pa savršena.

Fantastična obrana, potpuna koncetracija na oba kraja terena i kirurški precizna realizacija napadačkih zamisli. Pitati se gdje je bila ova momčad cijelu sezonu nema smisla, treba uživati u trenutku. Jer, sva ta pitanja ionako nisu ništa drugo nego jadna isprika za vlastite nam slabosti, iako mi nije jasno zašto je sramota biti u krivu u nečemu tako asptraktnom kao što je NBA playoff. Mislim, zar nije to razlog zašto ga volimo?

Obzirom kolika je snaga branda zvanog LBJ, ne čudi me što je u cijeloj priči oko ispadanja Cavsa veća pozornost posvećena manama Cavsa nego snazi Bostona. Ono, svi smo znali da su Cavsi jednako ranjivi kao i lani, te iako je malo tko mislio da će pasti već protiv Bostona, pad je bio očekivan. I očekivano je bilo da će izazvati napade na račun Cavsa jer većini je već puna kapa LeBrona i njegovih priča koje uglavnom ne bivaju potkrijepljene ničim.

Međutim, ovaj put bi bilo prejadno fokusirati se na slabosti Orlanda. Naime, momci se bore i daju sve od sebe, ali Boston je jednostavno bolji. Celticsi imaju tu veteransku snagu, dok Howard i društvo tek trebaju završiti školovanje. Ako ih tješi, za razliku od Cavsa nemaju se čega sramiti. U pitanju su sve redom fantastični košarkaši koji zaslužuju igrati u playoffu svake sezone. Howard je, ma kako limitiran bio u nekim stvarima, prekrasan košarkaš i prije svega borac. Koji je već osjetio dovoljno bolnih poraza na kojima može samo učiti i učiti, da bi jednog dana osvojio naslov.

Redick, Barnes, Nelson, sve redom su u pitanju pravi fajteri stvoreni za playoff. Zato me i živcira pristup većine stručanjak ESPN-a, koji su svi redom izabrali Magic, kako sada opet, umjesto da se fokusiraju na Boston, traže mane u igri Orlanda ne bi li opravdali vlastiti izbor (naslovi tipa "Celtics escape vs. Magic" su sramotni, jer u potpunosti zasjenjuju širu sliku za račun sitnih zadovoljstva ega). Kao da se tu ima išta pravdati. Mislim, gledaš jednu momčad koja skoro cijele sezone djeluje moćno, i gledaš drugu koja se u drugom dijelu sezone skoro raspala. Pa naravno da ćeš misliti kako su ovi prvi favoriti, nema tu ništa problematičnoga. Tko je mogao znati da će Boston odjednom opet postati Boston?

Čak sam pogledao i prognoze u The Zoran Vakula Awards, te moram istaknuti kako nitko, pa čak ni navijački nastrojeni Kreha, nije davao šansu Celticsima, te da je čak i među ESPN-ovim stručnjacima prolaz Bostona protiv Cavsa pogodio samo Tim Legler (i majka Henrya Abbota, koja uopće ne prati košarku već je više tu da dokaže kako su ovi ostali geekovi pametni, zato jer pobjede jadnu ženu koja buba parove napamet dok oni po cijele dane analiziraju utakmice). Taj isti Legler je opet bio u manjini kada se biralo Boston protiv Orlanda, te mu se priključio samo iritantni Broussard (fan Cavsa koji je izborom Celticsa valjda pravdao poraza svoje momčadi) i naš Kreha (fan Celticsa koji je opet dobio razloga vjerovati u svoju momčad).

Uglavnom, opet kažem, žalosno je što onda svi traže neke razloge zašto Orlando gubi, umjesto da gledaju zašto Boston pobjeđuje. A pobjeđuje jer opet ima zdravu naj-ujednačeniju petorku u ligi, u kojoj od prvog (Rondo) do petog (Perkins) igrača imate najmanji mogući pad kvalitete. Klupa daje solidni doprinos, što je možda i najveće iznenađenje uopće, mislim, tko je mogao očekivati da će Tony Allen i Sheed odjednom pomoći Big Babyu u segmentu adrenalinskih inekcija?

Ipak, najvažniji razlog zbog kojega su Celticsi ovako moćni je – glava. Ne glava u onom naivnom smislu da igrači vjeruju da mogu, već glava u smislu da su spremni napraviti sve što treba za pobjedu. Pa tako i izvući nemoguće iz svojih umornih, veteranskih tijela, da bi odigrali obranu koju protivniku ne ostavlja prostora za disanje, a kamoli igranje.

Sinoć sam skoro zaplakao dok sam gledao Piercea, ali ne zbog igre (sinoćnja partija mu je bila šampionska), već zbog izjave koja u biti otkriva gdje i kada su se Bostonu opet posložile stvari. Naime, Pierce je, sa svom svojom hall of fame karijerom na leđima, mrtvo-hladno priznao pred kamerama kako je ovo danas Rondova momčad, kako su nekada on, KG i Ray nosili njega, a sada on nosi njih. Dajte pokušajte zamisliti još kojega prvaka kako tako nešto priznaje, ili uopće bilo koju momčad u kojoj može doći do ovakve predaje štafete? Jako ih je malo, zar ne.

I da, prije nego što Simmonsu padne na pamet, da sam ispucam sljedeću pop-kulturnu referencu - predaja štafete Piercea Rondu ravna je trenutku kada Jacob prepušta Jacku mjesto čuvara Otoka.

Ako ćemo stvari pojednostaviti, onda možemo reći da su Celticsi patili što zbog godina i ozljeda, što zbog problema s kemijom uzrokovanih upravo tom promjenom poretka. Kada su veterani konačno pristali postati pomoćnici, tada je i Riversu opet postalo lakše uvjeriti ih da imaju dovoljno snage za još jedan pohod. Što bi se reklo, prvo pometi ispred svojih vrata. Boston je to napravio i zato je sada tu gdje jeste. Opet kažem, koliko danas poznajete uopće ljudi, a kamoli prebogatih sportaša, koji su u stanju prihvatiti stvarnost koja se nužno ne mora vrtiti oko njihove osobne dobrobiti, već i onih oko njih?

Tako je sinoć Pierce nosio momčad kao u najboljim danima, da bi, u trenutcima kada se činilo da će upornost Orlanda uroditi plodom, stvar u svoje ruke uzeo Rondo i napravio dar-mar. Svaka čast još jednom Dwightu i Redicku, greške koje su radili ne treba shvatiti tragično, jer bez njihove srčanosti ne bi uopće bili u prilici te greške smatrati važnima, naime, Boston bi stvar riješio puno prije završnice. Momci se bore, upijaju, na jedan način koji LBJ možda neće nikada shvatiti. Jer njemu je od stvarnih pobjeda važniji dojam nepobjedivosti (sorry, morao sam ga opet spomenuti, naime Stern je uputio dopis svim NBA blogerima da uvijek i na svakom mjestu promoviraju Kralja).

Što se još ima dodati? Prvo poluvrijeme druge utakmice između Celticsa i Magica najboljih je sat vremena sporta koje sam imao prilike gledati ove godine. I ne sumnjam da će biti još takvih trenutaka, jer Orlando je momčad sa srcem koja se neće predati, ma u kako se neizglednoj situaciji nalazila.

Žao mi je Cartera, jadnik se cijelo vrijeme trudi da ostavi dojam muškarčine, diže se s poda bez pomoći suigrača, ulazi pod koš i traži kontakt, potpuno svjestan da s jednom dobrom playoff serijom može isprati sve one negativne situacije iz ranije faze karijere. I onda dođe ključni moment, dva bacanja koja mogu Orlando dovesti na koš razlike, i on promaši oba. Jebiga, možeš se truditi koliko hoćeš, ali od svoje prirode očito ne možeš pobjeći.

Noćas igraju Lakersi i Sunsi, ali ova noć će, što se mene tiče, proteći u spavanju. Sunsi nisu zaslužili da se dižem u dva po noći i gledam ih kako se predaju bez borbe. Bez obzira kako Kobe dobro igrao, ne smiješ dozvoliti da ti protivnik šeta po reketu. To je nešto što Boston i Orlando nikada ne bi dozvolili. Garnett i Howard bi ti, da gube 20 razlike, uvalili lakat prvom prilikom kada bi krenuo na polaganje. Odoma i Gasola nitko i ne gura. Kažem, sve je u dojmu, a on govori da su Sunsi izgubili ne samo utakmicu, već i dobar dio obraza koji su tako teško sticali ovu sezonu i posebice playoff.

I da, lutrija. Ako smo ikada i sumnjali da se namješta, mislim da smo sinoć dobili konačnu potvrdu. Dvije ekipe s tradicijom i rezultatima kao što su Wizardsi i Sixersi dočepat će se svojih budućih zvijezda oko kojih moraju graditi budućnost (drugim riječima, Arenasa i Iguodalu treba trejdati pod hitno), dok su neugledne franšize poput Kingsa, Wolvesa, Netsa i Warriorsa preskočene. Šalim se, naravno da ništa nije namješteno, ali očito postoje neke karmičke sile koje paze na ove stvari.

Prokhorov bi stvarno mogao biti ruski Cuban, očito je tip spreman trošiti na sve strane da napravi brzinski rezultat sa svojom novom igračkom, što opet znači da će zbog žurbe upropastiti budućnost franšize, sve radi par brzih i kratkih playoff izleta (Amare i Johnson, ili Boozer i Johnson, sljedeći su igrači Netsa s maksimalnim ugovorom, moja sućut). Wolvesi su smiješni, toliko smiješni da smo svi potajno navijali da dobiju prvi pick, samo da onaj nesretni Kahn opet izabere playmakera. Warriorsi se prodaju i prodaju i prodaju, ali kolo vode još uvijek isti nesposobnjakovići koji su uredno upropastili sav talent koji su nakupili zadnjih, sad već, 20 godina. Kingse vode braća koja usprkos svoj gluposti nikako da potroše novac koji im je otac ostavio.

Prva dva picka su definitivno u pravim rukama. A sve one priče o nikada slabijem draftu su mi smiješne, možda nema vrhunskih igrača ali svaka momčad će imati prilike izabrati barem jednog solidnog, koji može ostvariti uspješnu NBA karijeru. Tako da treće mjesto Netsa, deveto Jazza, pa i sedamnaesto Bullsa, nije uopće nebitno.

18May/108

CHICAGO BULLS BLUES

Posted by Gee_Spot

ZAKLJUČAK

Da odmah riješimo sve stvari oko ovog teksta za one koji ne žele čitati pun kurac kartica o Bullsima – Chicago je imao uspješnu sezonu. Imali su 50% pobjeda (što je neki minimum da bi se pričalo o uspješnosti); usprkos ozljedama, trejdovima i nejasnim potezima trenera i uprave opet ušli u play-off; oslobodili su cap space te afirmirali tri mlada igrača – Rose je već superstar, Noah najveća faca lige, a Gibson jako koristan igrač koji se može smatrati i krađom drafta.

A SADA MALO ŠIRE

Samo je malo falilo da sezona ne bude uspješna. Jedan poraz više, npr. protiv Cavsa kada su isčupali pobjedu od 109-108, i Bullsi ne bi bili ni na 50% ni u play-offu. Da Cavsi nisu odlučili LeBrona odmarati onih nekoliko zadnjih utakmica regularne sezone, omogućili bi sebi puno lakši posao protiv Raptorsa (Bullsi su ih barem u tri utakmice peglali, ali LeBron je bio nezaustavljiv). Rose i Noah bi ostali bez bitnih playoff utakmica, a Del Negra bi se otpustilo bez imalo grižnje savjesti (iako se nadam da grižnju savjesti radi njegovog otkaza nema nitko, bez obzira na playoff). Da su Toronto Pussies ušli u playoff bila bi to nepravda prema talentu kojeg Bullsi imaju, ali ne i prema svim nelogičnim potezima koje su uprava i trener napravili ove sezone.

O treneru (bivšem, je li) ćemo nešto kasnije, ali neki potezi uprave su bili tragikomični. Na početku sezone Bullsi su napravili nevjerojatnu pogrešku, tako što Rosea nisu pustili da se potpuno oporavi nego je momak igrao usprkos ozljedi. Vidjelo se da ga ne ide, ali stisnuo je zube. Ja nikako ne vidim logiku po kojoj je bolje imati neizliječenog igrača na par tjedana, nego istog odmoriti jedan tjedan i onda ga 100% spremnog imati za slijedeće utakmice. I da, ja to vidim kao isključivo grešku uprave jer ne želim vjerovati da bi se Vinnie usudio staviti ga u momčad ako uprava to ne bi dopustila.

Bullsi su se odlučili uključiti u ovoljetnu utrku na free agente. Samim time, Benu Gordonu se nije ponudilo onoliko koliko je tražio (hvala Bogu), ali nije se ni išlo u dovođenje bilo kakvog free agenta koji bi pomogao momčadi. To se kasnije kroz sezonu pokazalo možda i ključnim nedostatkom, jer da su Bullsi imali još jednog iskusnog igrača pod košem (po mogućnost četvrticu), te eventualno još jednog tricaša, možda su mogli napraviti i nešto više. Doduše, na početku nije bilo previše mjesta pod salary capom, ali jedan veteranski minimum su mogli dati. Nisu, a priča oko promjena u momčadi obilježila je sezonu. Od ukupno tri trejda, onaj prvi s Hornetsima (Gray za Browna) je uglavnom beznačajan, iako bi Gray možda više pomogao nego npr. Richard (posebice kada je Noah bio ozljeđen). Odjebavanje Tyrusa Thomasa potpuno pozdravljam, bez obzira što Murray i Law nisu previše pomogli momčadi, ali ne zaboravite da su Bullsi dobili pick od Bobcatsa. On vrijedi od slijedeće godine, lottery protected je, s tim da zaštita pada svake slijedeće od 4 ili 5 godina (ne znam točno) dok se ne iskoristi. Zadnji trejd je bio s Bucksima i on se ovako na prvu ruku ne čini baš najboljim rješenjem. Bilo bi zanimljivo vidjeti Salmonsa u dresu Bullsa protiv Cavsa, ali ovakvog Salmonsa kakav je završio sezonu u Bucksima. Takav Salmons nije igrao u Chicagu ove sezone, a za to je vjerojatno više kriv trener nego on. Trejdom je Bucksima dat i ovogodišnji pick, zapravo došlo je do zamjene pickova koja iznosi tek dva mjesta (Bucksi biraju 15 a Bullsi 17). Kako Salmons ima player option na zadnju godinu ugovora teškog smiješnih 5,8 milijuna, očito je da će nakon odličnih igara u dresu Bucksa (pa i u Bullsima prošle godine) to iskoristiti, te dobiti puno bolju lovu.

Pitam se, zašto su ga Bullsi onda uopće trejdali kada je očito bilo da neće obnoviti ugovor? Očigledno nitko nije htio riskirati s mogućim ostankom, iako bi svejedno ostalo nešto manje od 20 milijuna za maksimalni ugovor a usput bi imao brigu manje oko slaganja rostera jer Salmons je idealan šesti igrač. Da ne govorimo koliko bi tek značio u playoffu. Ali, sve to, izgleda, nije bilo u planu. Važno je očito samo ovo ljeto, pa ćemo biti generali nakon bitke te ćemo i priču sa Salmonsom moći zaključiti tek nakon što budu poznati rosteri za slijedeću sezonu.

VINNIE DEL KAZIN

Ovo je strašno. Dvije godine gledaš nekog debila kako vodi tvoju omiljenu momčad, a kada dobije otkaz čuješ riječi hvale od njegovih igrača. Američki kvazistručnjaci i stručnjaci ga brane, a kao potencijalni kandidati za njegova nasljednika spominju se i neki anonimusi. Za to je sve kriva ona situacija s Paxsonom, kada ga je ovaj fizički napao zato što je forsirao Noaha preko minutaže koju su liječnici dopustili. Ta situacija je možda i najbolje ocrtala sezonu Bullsa. Važan igrač se ozlijedi, ima ozljedu za koju nikada nisi siguran da je do kraja izliječena (popularni plantarni fašist), liječnici ga vrate na roster sa strogim ograničenjem minutaže, trener ga koristi više od toga, a GM (ili jedan od njih, jer mi imamo i Formana) hoće ubiti trenera radi toga. Onda nakon par utakmica jako važna utakmica ode u produžetke, trener je već u regularnom dijelu utakmice ispucao minutažu ozlijeđenog igrača pa šalje pomoćnika da pita upravu može li ga vratiti u igru. Dok se ovaj vrati s vijestima, Bullsi izgube i postanu momčad koja je dva puta ove godine izgubila od Netsa (nisu jedini, dva puta su izgubili i Bobcatsi odnosno Knicksi).

Zahvaljujući tome umalo im propadne playoff, a ja sam morao dvije noći uzastopno bdijeti usred tjedna gledajući hoćemo li uspjeti pobjediti i Boston i Charlottu i ući u playoff. Mogao sam barem jednu mirno spavati...

Prije nego kažem zbog čega je Vinnie zaslužio otkaz, da kažem jednu dobru o njemu. Evo – čovjek je jako pristojan, nije ništa negativno rekao kada je dobio otkaz, a nije imao ni loš izbor odijela. Je li to dovoljno za 'jednu dobru o njemu'?

E sad, par loših. Mislim da svi oni koji brane Del Negra nisu gledali niti jednu utakmicu Bullsa, odnosno gledali su je bez da su obraćali pažnju na način na koji ovaj gospodim vodi momčad. Potpuno je nevjerojatno da ja nisam uspio vidjeti niti jednu akciju koju je Vinnie napravio. Sve je išlo na Roseov atleticizam, odnosno visoki pick'n'roll (odnosno pick'n'pop, svjedno) s Noahom ili Millerom. Činjenicu kako mu je Deng praktično najplaćeniji igrač i nominalno druga napadačka opcija Vinnie nije iskoristio da bi od Denga dobio ono u čemu je najbolji – snažne ulaze. Takve akcije za Denga se nisu igrale, kao ni cutovi u kojima bi Deng koristio povratne lopte Rosea kada se zabije pod koš ili nekog od visokih. Isto tako, iako je činjenica da Bullsi nisu neki šuteri, nevjerojatno je kako se ne uspijevam sjetiti niti jedne akcije u kojoj se rade blokovi za Hinricha ili nekog drugog (Salmonsa dok je igrao, Parga, Murraya, koga god).

Rotacije su druga stvar o kojoj Vinnie nema pojma. Jebote, imaš Denga u momčadi, pola lige nema oba visoka da su dominantni, momčad ti teži igrati kontre, a ti ga praktično ni minute ne staviš da igra na četvrtici. Suludo. S time je povezana i priča o Salmonsu – koliko god on mogao igrati na dvici, ipak je bolji na niskom krilu. To je pokazao i lani u Bullsima, ali i u Bucksima – tamo je najbolji bio kada je igrala petorka u kojoj su bili Jennings, Ridnour i on. Dalje, Pargo je doveden više radi šuta, a manje radi organizacije igre, a to Vinnie baš i nije shvatio. Ideja o Noahu i Milleru zajedno u petorci možda je i zanimljiva kada bi barem jedan od njih bio dominantan u šutu, a totalno je genijalno što je Vinnie radio onima koji bi iskočili poneku utakmicu. Recimo, Law. Momak je doveden da popuni roster, odigrao je par odličnih utakmica kada nisu igrali ni Rose ni Noah ni Deng ni Hinrich, ali nakon toga nije dobio ni minute. Ništa. Jebote, možda je mogao pomoći koju minutu kasnije. Ili Warrick. Nije to neki igrač, ali može čak i u playoffu odigrati svojih pet minuta. Ne, rekao je Vinnie. Jebo to.
Uglavnom, Vinnie nije napravio ništa. Zero. Dobar omjer može zahvaliti činjenici da je imao Rosea u momčadi (plus ostali igrači, naravno), a potpuni dojam o njemu najbolje mi ocrtavaju situacije iz playoffa. Zbunjeni Mike Brown napravi neku rotaciju nakon time-outa, a Vinnie gleda što se događa. Prvo na parketu, a onda i na šalabahteru kojeg vadi odnekud. Gleda u njega i onda se sjeti da bi i on nešto mjenjao. Da mi je samo znati što je pisalo na tom šalabahteru te tko mu ga je pisao.

I da, jedan blog o Bullsima vodio je statistiku o uspješnosti napada nakon što bi Vinnie zvao time out. Ne znam točno koji je postotak, ali vrti se negdje oko 30% uspješnosti prvog napada nakon time-outa. Mislim da i to nešto govori.

Vinnie, adio. Možda i budeš nekada dobar trener, ali sada to nisi. Lijepo od tebe da si ispao pristojan, ali znaš i ti da bi nekom nepristojnom gestom možda izgubio plaću za ovu godinu koju si još imao po ugovoru, a koju će ti Bullsi isplatiti.

ŠTO DALJE?

Odgovor na ovo pitanje vrijedi više od svih para koje Bullsi imaju na salary capu za slijedeću sezonu. A para ima dosta. Pod ugovorom su samo Rose, Noah, Deng, Hinrich, Gibson i Johnson. Mjesta ima možda i za dva 'velika' igrača, pogotovo ako bi netko bio zainteresiran za Hinricha i(li) Denga. Koga dovesti? Kombinacija je bezbroj, a samo je sigurno da se ne traže play i centar jer nema nikakvog smisla zatvarati mjesta Roseu i Noahu. Zadnjih dana puno se govori o potencijalnom dolasku LBJ-a u Bullse, a to bi bilo tragično po mene. Morao bih početi navijati za čovjeka kojem trenutno želim da nikada ne osvoji naslov u karijeri.

Dolazak LBJ-a ne bi po meni imao smisla zato što se onda oduzima status prvog igrača Roseu. Mislim, jasno je kako je momak superstar, a Bullsi su njegova momčad od prvog dana. Kada bi mu u momčad došao LeBron (ili Wade), on to ne bi mogao biti. Praktično su njih dvojica uz Kobea i Duranta jedini igrači koje Roseu ne bi trebalo dovesti. Sa svima ostalima, po meni, ne mora se bojati za status prvog igrača. O tome kako bi LBJ uzeo previše lopti Roseu ili kako bi bilo čudno gledati LeBrona i Noaha u istoj momčadi, uopće neću pričati. Igračke vrijednosti Rosea bi trebale biti dovoljne svakom normalnom da ni slučajno ne dovode igrača koji bi ga zasjenio. Ili barem mogao zasjeniti. Istina je kako sam na početku sezone imao ideju o Roseu i Wadeu, kao dva beka iz Chicaga u Chicagu, ali tijekom sezone sam odustao od toga.

Roseu prije svega treba četvrtica koja može zabiti dosta koševa. Zove li se ta četvrtica Chris, Carlos ili Amare, sasvim je svejedno. Svi oni imaju dosta mana, ali isto tako svi uredno trpaju pun kurac koševa. E sad, koga bih ja od njih trojice? Pa, najradije - Davida Leea. Oni i Noah pod košem! Jebemmu! Sama ideja o tome mi je nevjerojatna, a tko zna koliko puta smo i Mrly i ja na 2k10 draftu spajali njih dvojicu. Lee i Noah mogu igrati zajedno, Lee i Gibson mogu igrati zajedno, Noah i Gibson mogu igrati zajedno. Njih trojica bi činila vjerojatno najborbeniju rotaciju pod košem u ligi. Možda Lee nije takav šuter kao Bosh ili Boozer, ali ima ono što oni nemaju – muda. S druge strane, zar Lee nije igrač koji je ove sezone imao 20.2 koša i 11.7 koševa u prosjeku? E sad, koliko love bi Lee tražio to je upitno. Njegov ovogodišnji ugovor u Knicksima je bio 7 milja i to bi mu valjda svak potpisao žmireći, ali teško je vjerovati da Lee neće tražiti (i dobiti) puno veću lovu. Komesar kaže kako očekuje da će to biti skoro pa maksimalan ugovor, a znam da i on, kao i mnogi, navija da Lee završi u Thunderu, pa ćemo vidjeti što će biti s time.

Chicagu treba i klasični bek šuter. Gordonovim, pa i Salmonsovim odlaskom, koševa izvana baš i nema. Sve do playoffa opcija broj jedan za tu poziciju po meni je bio Joe Johnson, ali one katastrofalne igre koje je pružao u playoffu su mu srušile vrijednost u očima svih onih koji poznaju košarku. Doduše, nisam siguran koliko GM-ovi poznaju košarku pa bi Johnson mogao dobiti maksimalni ugovor ovog ljeta, bez obzira na sve. Doduše, možda je njegov problem što nije stvoren da bude vođa momčadi, a u Bullsima to ne bi bio. Uz sakrivanje u playoffu, na ruku mu ne idu ni godine, a ni činjenica kako je radio probleme treneru u Hawksima. Ipak, situacija je takva da ima pun kurac slobodnih igrača ovog ljeta, ali rijetki su bekovi šuteri. Kada makneš Johnsona i Wadea (za Ray Allena vjerujem da će ostati u Bostonu u bilo kakvoj opciji), prve slijedeće opcije su Mike Miller ili Wesley Matthews. Bilo bi lijepo Matthewsa ukrasti Sloanu, ali nisam siguran kako će to bilo kome uspjeti, dok je Mike Miller sjajan igrač koji se gubi po malim momčadima. Isto tako, pitanje je koliki bi ugovor on mogao dobiti - ovaj koji mu istječe težak je nešto manje od 10 milja po sezoni. Ne vjerujem da bi mogao dobiti više od pola toga iznosa u novom, a to je lova koju bi mu i ja dao (znači nekih 4-5 milja po sezoni, što je u biti iznos midlevela). Bez obzira što nije riječ o nekoj zvijezdi, Millerova igra je sjajna. Čovjek u karijeri ima preko 40% za tricu, preko 6 skokova, 3 asista i 13 koševa, a bez obzira što igra već dugo, ima tek 30 godina. Pitanje je u kakvom je zdravstvenom stanju, ali vrijedilo bi razmisliti i o njemu.

Opcija o slaganju momčadi ima previše, a ja sam tu naveo samo neke. Kada se sve zbroji i oduzme, ja bih bio zadovoljan s sljedećom ekipom: Rose- M.Miller – Deng – Lee - Noah + na klupi Hinrich, Johnson (ovaj naš James), Gibson, te Brad Miller za kojeg se nadam da će potpisati veteranski minimum i ostati u Bullsima. Tu je i 17. pick, a ne postoje nikakve naznake koga Bullsi žele. Doduše, kažu kako je ovaj draft siromašan i da tako nisko neće biti baš nekih igrača, ali nikad se ne zna. Bullsi su napravili previše pogrešaka na draftu da bi bilo što vjerovao, a da se mene pita, pokušao bih dovesti još jednog mladog fajtera pod koš. Ili, naravno, rasnog šutera, ali takvi sigurno ne nalaziš tako nisko.

Uz dovoljno mjesta na salary capu, postoje te već poznate opcije o eventualnim trejdovima Hinricha i(li) Denga. Takve opcije su moguće ako se bude dovodilo superstarove. Recimo, Torontu bi i Deng i Hinrich dobro došli, a možda ni Phoenix ne bi imao ništa protiv Denga. Cleveland ne želim ni spominjati, uopće ne znam što će se događati s tim klubom ako LBJ ode. Dakle, Hinrich i Deng su u izlogu. Hinrich prije svega, jer ima ugovor na još dvije sezone (s time da ima onaj 'padajući' ugovor od 9 milja za slijedeću i 8 milja za sezonu 2011/12). Deng ima ugovor na još četiri godine vrijedan ukupno 50 milja, pa bih se začudio kad bi ga netko uzeo tek tako, bez da misli graditi igru oko njega. U svojem slaganju momčadi za slijedeću sezonu ostavljam ih u United Centru jer sam svjestan da ih neće biti lako trejdati s tolikim ugovorima.

Dakle, ovi gore navedeni Bullsi, koje bih volio gledati slijedeće sezone, sastoje se od 10 igrača. Kako bi ostalo love, mogao bi se dovesti još poneki provjereni veteran. Momčad je to koju bi bilo lijepo gledati, ali i momčad koja, realno, nije favorit za osvajanje naslova. Nisam siguran da svi fanovi Bullsa razmišljaju poput mene, da im je važnije da gledaju jednu dobru, prirodno složeno momčad kojoj je maksimum treća ili četvrta pozicija na Istoku. Svi bi htjeli naslove i zbog toga očekujte Bosha a ne Leea, očekujte maksimum Joeu Johnsonu, koji će se opet gubiti kada bude trebalo, ili očekujte taj neki paket s LBJ-om. A o paketu ćemo odmah čim napišemo novi podnaslov...

A TKO ĆE TO SVE VODITI S KLUPE?

I što sada? Da, nakon svega što sam napisao protiv Vinniea, napišem kako bi bilo najbolje da je on ostao na klupi. Jebemmu sve, a ponajprije upravu Bullsa...

Dakle, paket. Američki su mediji opsjednuti pričom kako se LBJ i trener John Calipari zajedno nude u paketu momčadima koji si ih mogu priuštiti. Spominju se Netsi, Clippersi i, naravno, Bullsi. Navodno je LBJ već zvao Rosea i rekao mu kako bi on rado igrao u Bullsima, a Calipari je već trenirao Rosea. Kako su svi zajedno dobri s Boshom, neka dovedu i njega. Ta petorka = Rose - Bilo Tko Pa Mogu I Ja – LBJ – Bosh – Noah bila bi nepobjediva. Ali, koliko god bih se prestao živcirati oko ulaska u playoff i počeo živcirati oko naslova Prvaka, ja sam protiv ovakvog paketa. Zato što je sve to ista priča, priča oko Globalnog Đikana koji za sebe misli da je veći od svijeta iako ne može osvojiti ni naslov. Dolaskom njega i Caliparija opet bi Đikan bio glavni u momčadi i opet se ne bi vidio nikakav rad, iako, da budem iskren, nisam previša pratio Caliparijev rad.

Uostalom, mene na klupi Bullsa ne zanimaju treneri iz NCAA, treneri početnici, bivši pomoćni treneri ili treneri koji imaju samo negativne skorove u NBA. Svaka čast svima njima, ali ja bih na klupi volio vidjeti nekog iskusnog trenera. Od slobodnih mi je Jeff Van Gundy bio na prvom mjestu, ali sve mi je manje drag nakon nekih izjava o Bullsima ali i košarci općenito (nikada neću razumjeti njegovu ideju oko ukidanja foul-outa kako bi glavne zvijezde bile neopterećene faulima te bi se sačuvale za ključne trenutke utakmice). Ne znam točno tko je sve dostupan, moram priznati da to praćenje trenerske 'scene' nikada nije bilo u centru mojih zanimanja, ali jedan koji bi mi odgovarao je Byron Scott. Čovjek je imao nekih uspjeha, već je vodio vrhunskog playa i možda bi to bilo dobra kombinacija. Doduše, da je D'Antoni pretprošlog ljeta odabrao Bullse umjesto Knickse sve bi bilo jasno. D'Antoni i Rose. Trči se ionako, a kako bi se tek tada trčalo... Komesar navija za glasinu o McHaleu, tvrdi da je ovaj sjajan trener, iako je u debelom rezultatskom minusu u to malo utakmica što je vodio, a i više je puta izjavljivao da mu se posao trenera ne sviđa jer mora previše putovati.

Nego, da završim onu misao oko Vinniea. Meni se ne da opet gledati nekog lošeg trenera kako se muči s Bullsima. Gledao sam to dvije godine i ako uprava Bullsa želi nešto slično, bolje bi bilo da ostave Del Debila. S njime barem znaš na čemu si, zajebancije na račun njegove nesposobnosti čak su prestale biti fora nakon toliko upotrebe, a rekao sam već i kako se radi o pristojnom čovjeku. Ovako bih vrlo lako slijedeće godine mogao opet gledati nekoga tko ne zna što radi, a zajebancije na račun te osobe samo će me opet uzrujati.

IGRAČI

Derrick Rose (20.8k, 6.0a, 3.8s, 2.78to u regularnoj sezoni; 26.8k, 7.2a, 3.4s, 2.6to u playoffu) – Već u drugoj sezoni Rose se potvrdio kao superstar. Ako bi gledali njegovu sezonu u odnosu na ostale playmakere u ligi, samo Deron i Steve su ispred. Billups je toliko kriminalno odigrao protiv Jazza da mu je džabe cijela sezona, a Rose je bolji čak i od iSickreovog Feltona. Doduše, možda će netko Ronda staviti prije njega, ali činjenica je kako ga je Rose ove sezone nadigrao u međusobnim susretima, ne možda toliko brojkama ali dojmom svakako.

Nevjerojatnoj sposobnosti ulaska pod koš Rose je ove sezone dodao puno bolji šut s poludistance. Pred kraj sezone je čak i ispalio poneku tricu (Houstonu čak sedam!!!), ali to mu je i dalje najslabija strana. Asista bi bilo i više da su mu suigrači imalo precizniji u otvorenim šutevima, a bez obzira na činjenicu kako nije baš najbolji u obrani, zna opaliti poneku bananu i ukrasti poneku loptu. Ukoliko obranu i tricu podigne barem na malo veći nivo, postat će prava zvijer.

Od prvog dana Bullsi su njegova momčad i Rose to sve više prihvaća. Doduše, nema još onaj instinkt ubojice pravog superstara, ali to valjda dolazi s godinama. Velika je stvar što je u obje NBA sezone igrao u playoffu, i to jednu povijesnu a drugu sasvim solidnu seriju. Naime, ni ove godine nisu pali bez ispaljenog metka, a Rose je vidio kako je to kada te u obrani preuzme najbolji protivnički igrač. Uz sve to, podigao je i brojke u playoffu, što je odlika najvećih. I da, mora poraditi i na koncentraciji jer mu se ne smije događati da promašuje slobodna bacanja u tolikom omjeru.

Rose se ove godine po prvi put susreo i s ozljedama. O ne-potrebi igranja prvih par tjedana već sam govorio. Umjesto da ga odmore, ta ga dobiju u pravom izdanju, igrali su s nespremnim igračem zbog čega je patio i on i igra. Pa si mogao čitati tekstove kako je Rose precijenjen, a neki 'ugledni' NBA novinari ga nisu stavljali ni među 20 sophomorea.

Joakim Noah (10.7k, 11.0s, 1.6b, 0.5st, 2.1a u regularnoj sezoni: 14.8k, 13.00s, 1.4b, 1.6st, 2.6a u playoffu) – Igrač za velike stvari. Vođa. Heroj. Moj ljubimac. Nevjerojatna je energija koju Noah ima u sebi, a ove godine je dodao i nevjerojatne brojke koje su mu zacementirale startnu poziciju još dugi niz godina. Pozicija među navijačima zacementirana mu je već odavno, a kada bi ga netko sada trejdao, mislim da bi u Chicagu izbili ulični nemiri. Kada ga vidiš kako mrtav-hladan pičkara LeBrona nakon što je ovaj plesao na terenu, ne možeš ga ne voljeti. Izgleda kako uživa biti nevoljen od protivničkih navijača jer se čini kao da ih namjerno izaziva.

Ono što je najvažnije kod Noahe je činjenica kako je postao puno bolji u napadu. Iako vjerojatno ima najsmješniji šut na svijetu, ima sasvim dobru statistiku ubačaja s poludistance. Jako je opasan kada izađe na pick Roseu oko linije slobodnih bacanja jer može pogoditi, a pod koš ulazi i desnom i lijevom stranom. Uz sve to, jako voli dodati pa je teško braniti tu igru s Roseom koju je, uostalom, Chicago i forsirao tijekom sezone.
Ipak najveća odlika mu je skok. I to u napadu. Postizao je veliki broj koševa nakon odbijenih lopti, a ove godine i zakucavanja su mu dosta čvršća. Uz sve to, dodatna mu je kvaliteta da je sposoban prenijeti loptu preko centra nakon skoka u obrani, što Bullsima daje dimenziju više u kontri.

“I don't want to be known as the team that always plays hard in the first round. The goal is to win the series and play in big games” – i sad vi recite kako ga ne voljeti nakon ove izjave…

Luol Deng (17.6k, 7.3s, 2.0a, 0.94st u regularnoj sezoni, 18.8k, 5.0s, 1.4a, 1.4st u playoffu) - Kakve su gluposti Bullsi radili, dovoljno govori činjenica kako je Deng sada najskuplji igrač Bullsa. Miller je svoj ugovor odradio, a Deng ima još četiri godine u rasponu od 11,3 do 14,3 milja po sezoni. Deng je dobar igrač, ali ne vrijedi tolike pare.

Jebiga, kada je Deng potpisivao ovaj ugovor krize još nije bilo na vidiku, vlasnici su se razbacivali lovom, a on i jeste bio planiran da nosi franšizu. A onda se ozlijedio i propustio praktično cijelu prošlu sezonu, da bi dolazak Rosea promjenio njegov status prve violine. Deng se lako pomirio s novom ulogom, ušao je u sezonu željan ponovnog dokazivanja, a koliko ga je mučila činjenica da je (pre)često ozlijeđen govori i to da je rekao kako će igrati sve utakmice ove sezone, bez obzira na eventualne ozljede. Na kraju ipak nije bilo tako, i njega su ozljede sjebale, ali sve u svemu nije imao lošu sezonu. Brojke su sasvim OK, ali mogle su biti i bolje da ga je Vinnie bolje koristio, tipa da ga je ponekad stavio na četvrticu ili radio akcije za njega. Na kraju je Deng morao više pogađati izvana, a u drugom dijelu sezone počele su mu ulaziti i trice. Obrana mu nije najjača strana, a možemo se nadati da ga brzina i atleticizam neće napustiti nakon svih ovih ozljeda. Bilo bi lijepo od njega da ovo ljeto još radi na snazi i na šutu za tri, jer uz Roseove ulaske pod koš, prilike za vanjski šut otvaraju se non-stop.

Kirk Hinrich (10.9k, 4.5a, 3.5s, 1.2st, 37%šut za tricu u regularnoj sezoni, 12.4k, 4a, 4.4s, 1.4st, 50%šut za tricu u playoffu) – Dakle, valjda je svima nakon ove sezone jasno – Captain Kirk nije play, on je dvica koja ima solidnu kontrolu lopte pa može igrati i na playu. E sad, problem je što kao dvica nema baš konstantno dobar šut, ali brojke su opet solidne, pogotovo u playoffu. Hinrichova životna priča je pojavljivanje u svim mogućim trejdovima koji se spominju oko Bullsa, a postoji i tekst o 10 najboljih trejd glasina koje se tiču Hinricha.

Taj Gibson (9k, 7.5s, 1.27b, 0.9a u regularnoj sezoni, 7.6k, 7s, 0.6b, 0.6a u plaoffu) – Po meni, Gibson je najveća krađa prošlogodišnjeg drafta. Momak je izabran kao 26., a na kraju je bio vodeći rookie po skokovima, bananama i postotku šuta. Isto tako, olakšao je odjebavanje Thomasa iz momčadi jer je bio spreman uskočiti u petorku. Gibson je sticao samopouzdanje kako je sezona odmicala, iako je činjenica kako se u playoffu malo izgubio. Gibsonov forte je obrana, uostalom jedan je od najboljih obrambenih igrača Pac-10 divizije u povijesti, ali nije mu loš ni šut izvana. Gibson ima veliku sreću da mu je suigrač Noah, tako da ima od koga vidjeti kako mladi igrač treba ulaziti u utakmicu. Doduše, nije Gibson baš mlad jer ima 24 godine, ali još može napredovati, a jako je bitno da ne izigrava zvijezdu, odnosno, da zna gdje mu je mjesto. Iako je startao veći dio sezone, izjavio je kako mu neće biti nikakav problem biti rezerva eventualnom zvijezdanom pojačanju Bullsa pod košem.

Brad Miller (8.8k, 4.9s, 1.9a u regularnoj sezoni, 5.4k, 3.6s, 0.8 a u playoffu) – Dobra duša momčadi. Uvijek spreman za zajebanciju, a bio je i koristan na parketu. Doduše, bilo bi bolje da nije morao igrati gotovo 24 minute po utakmici jer su ga godine pritisle, ali zanimljivo ga je bilo gledati kako zabija tricu, fintira šut s poludistance pa uđe pod koš ili iznuđiva faul u napadu sam se sebi smijući što je sve to uspio napraviti bez obzira na činjenicu kako je vjerojatno najsporiji igrač lige.

Tyrus Thomas (8.8k, 6.3s, 1.7b, 1.4st, 1.1a u Bullsima, 10.1k, 6.1s, 1.5b, 0.9st, 0.9a u Bobcatsima) – Koliko je rotacija Bullsa u kurcu, jasno je kada se vidi da je Thomas sedmi igrač kojeg spominjem u ovom pregledu. Momak je nevjerojatan debil, nesposoban vidjeti koji su njegovi limiti i gdje mu je mjesto, a par izjava dovoljno oslikava njegovu sezonu (i karijeru). Prva, njegova, s početka sezone: 'Ja sam momak za 20/10 i to ću dokazati ove godine', a druga, autor koje je Lindsey Huntera, nakon što je Thomas otišao u Charlotte: 'Nadam se kako će Tyrus napokon odrasti, inače neće igrati kod Larrya Browna'. Činjenica kako su Bullsi draftali njega umjesto Aldridgea spada u red onih čudnih poteza Bullsa na draftovima, ali jasno je i kako je Thomas jedan od najvećih atleta u ligi. Kako su mu tek 23 godine, postoji još uvijek mogućnost da shvati što je njegova uloga, ali ja nemam ništa protiv toga da to pokaže negdje drugdje, koliko god mi, možda, bude krivo za par godina.

John Salmons (12.7k, 3.5s, 2.5a, 1.3st u Bullsima, 19.9k, 3.2s, 3.3a, 1.1st u Bucksima) – Razlika u njegovim brojkama u Bullsima i Bucksima te ono što sam napisao o Vinnievim rotacijama dovoljno govori. Volio bih samo da Salmons ostane u Bucksima i dogodine, jer je njegovim dolaskom počeo i njihov preokret, baš kao i onaj Bullsa godinu ranije, a Buckse bi moglo biti zanimljivo gledati slijedećih sezona.

James Johnson (3.9k, 2s u regularnoj sezoni, praktično bez učinka u playoffu) – Od njega se očekivalo više, bio je 16. pick, a u Wake Forestu je imao strašne brojke i odličnu igru. Međutim, na WF-u je igrao na četvrtici, a u NBA to ipak ne može, odnosno Vinnie to nije ni želio pokušati. Došao je malo i pretežak, Vinnie mu nije davao previše minuta, a tek pred kraj sezone pokazao je potencijal. Solidan u obrani, ima snažan ulaz, a može pogoditi i tricu. Ako se potrudi i bude konstantniji, mogao bi biti koristan u rotaciji.

Ronald Flip Murray (10.1k, 2.9s, 1.8a u regularnoj sezoni, 8.4k, 2.6s, 2a u playoffu) – Od svih igrača koji su dovedeni trejdovima, Murray je bio najkonstantniji i dobivao najviše prilika. Vinnie je znao igrati s njim, Roseom i Hinrichom zajedno u postavi, a Murray je uredno stavljao otvorene šuteve, vukao kontre, ulazio pod koš bez straha, a znao je i solidno reagirati u obrani. Može se reći da je bio koristan, pa ako bi ga se moglo ostaviti na klupi za neku siću, zašto ne. Bolji je od Parga, u svakom slučaju.

Jannero Pargo (5.5k, 1.4a, 28%šuta za tricu u sezoni, bez pravog učinka u plaoffu) – Doveden da barem malo nadoknadi Gordonov šut, a na kraju nije napravio ništa. Pogledajte mu šut za tricu. Nesigurnost momčadi u trenutcima kada je on organizirao igru ono je po čemu ću pamtiti Pargovu sezonu.

Hakim Warrick (8.7k, 3.6s u regularnoj sezoni, 3k, 1.7s u playoffu) – Kada čovjek pogleda njegove brojke iz Memphisa (tri sezone preko 10 koševa i oko 5 skokova po utakmici), postavlja si pitanje zbog čega su ga i oni i Bucksi, a izgleda i Bullsi, škartali. Warrick ima mirnu ruku, ali je pičkica i ne igra obranu. Imao je nekoliko lijepih partija u dresu Bullsa, a ja bih mu, bez obzira na činjenicu kako je loš u obrani, dao možda i više prilika jer se njegovim šutevima s vrha posta otvarao prostor ostalim igračima.

Lindsey Hunter (1k); Acie Law (5.5k, 1.2s, 1.3); Joe Alexander (0.5k); Devin Brown (1.8k, 1.4s); Chris Richard (2.1k, 3.3s); Aaron Gray (2.3k, 2s) – Ekipa koja je skupljala šugamane umjesto minuta. Tu je i Jerome James, navodno ozlijeđen cijelu sezonu, ali i konačno bivši nakon što mu je istekao ugovor (što je oslobodilo dodatnih 6.6 milijuna). Tijekom sezone pojavio se i izvjesni Rob Kurz, koji također nije baš igrao, a zanimljiv je podatak da prema nekim izvorima njegov ugovor iznosi 98 tisuća dolara.

Od svih ovih dodavača šugamana treba izdvojiti jedino Lawa, koji je u one dvije utakmice koje je odigrao s većom minutažom stavio prvo 18 pa 22 koša. Hunter je postao dio managementa, Browna su Bullsi valjda doveli jer im je u dresu Hornetsa stavio 6 trica u prosincu. Kasnije, naravno, to nije radio, ali i on je dobrim dijelom žrtva čudnih Del Negrovih rotacija i nesposobnosti da se igrač stavi u poziciju u kojoj može pokazati što zna (konkretno, Brown je obrambeni bek koji zna odigrati u postu).

I ZA KRAJ...

Ako je itko pročitao sve ovo, evo mu za kraj kao nagradu pet videa Bullsa iz ove sezone, po mom izboru. Jbg, činjenica kako su samo neki igrači prisutni na njima govori i o Bullsima, ali i o mom odnosu prema njima.

5. Da je regularna sezona drugačije završila, ovo ne bi bio peti nego prvi video sezone – ovako nešto može dopustiti samo izgubljena momčad. Posebnu pažnju posvetite Dengu koji ne zna što bi radio.
4. Dobrodošao nazad doma, Tyrus!
3. I onda bih njih dvojica mogla igrati zajedno slijedeću sezonu. Nadam se da neće. Noah je zaslužio još jedan bonus video
2. Bez riječi.
1. Možda je nekome video broj dva spektakularniji, ali ovo se ne viđa svaki dan. Ili skoro nikad.

17May/103

GEEZERS NEEDS EXCITEMENT

Posted by Gee_Spot

Po onome što su sinoć pokazali Boston i Orlando, mislim da bi svima onima koji prvenstveno žele uživati u dobroj igri bolje bilo gledati seriju koju noćas u Gradu Anđela otvaraju Lakersi i Sunsi. Očekivali smo rat, ali ono je bilo – klanje. U kojem je Boston potpuno nadigrao Orlando. Prekaljeni playoff veterani poput Piercea i društva nikada nisu pali bez ispaljenog metka, a ovaj put će izgleda potrošiti cijelo skladište municije prije nego pokleknu.

Boston je na jednu večer uspio potpuno zaustaviti igru Magica – na pickove se izlazilo čvrsto, Howard se zatvarao s dva, tri a ponekad i četiri igrača. Protok lopte, inače bolji dio igre Magica, igre koja ne ovisi o slash n kick igri kao glavnom izvoru kreacije, nestao je, a nekim čudom Celticsi su iz te svoje zone stizali zatvarati svaki vanjski šut.

Pokušavam se sjetiti, ali nisam siguran kada sam zadnji put odgledao tako dobru obranu, možda baš od Celticsa prije dvije godine kada su bili prvaci. Ni u jednoj jedinoj odluci nisu pogriješili – Perkins je mlatio Howarda, Vince je letio po podu svaki puta kada bi ušao pod koš (a ulazio je često jer netko u takvim trenutcima mora preuzeti odgovornost), Nelson je tjeran u kut, Lewis potpuno odsječen (praktički, do same završnice ne da nije pucao tricu iz kuta, već se uopće nije našao u šansi).

Uz fenomenalnu obranu, Celticsi su odigrali i napad iznad svih očekivanja, svi su odradili svoje role i još su dobili neočekivane impulse s klupe (opet od Allena, iako ovaj put uz par grešaka, te Sheeda, koji se trudi dokazati da je regularna sezona samo za kretene a da je on iznad toga).

Ipak, bilo je dovoljno manje od jedne četvrtine da se umalo prospe sav taj trud. Što ukazuje na dobro poznatu stvar – Boston je prestara momčad koja s ovako tankom rotacijom jednostavno ne može izdržati cijelu utakmicu u istom ritmu. Umor od serije s Clevelandom itekako se osjetio na kraju u nogama Raya, Piercea, Garnetta ali i Ronda.

Stoga je ova pobjeda još važnija, jer jasno je da bi eventualni poraz nakon onakve količine potrošene energije (a da ne spominjem poraz od onakvog Orlanda) ubio u pojam čak i nekadašnje šampione.

Orlandov problem je bilo lako uočiti. Navikli na dominaciju u dosadašnjem dijelu playoffa, ni sanjali nisu da stari Celticsi u sebi još imaju ovakvu vatru. Dok su se oni prilagodili situaciji, Boston je već imao preveliku prednost. Koju je umalo prosuo, što bi tek bilo bezveze jer Orlando sinoć stvarno nije zaslužio pobjediti.

Sada znaju da preko Bostona mogu samo ako odgovore željom, borbenošću i upornošću, te da tek tada presuđuje talent. A on je i sinoć, makar samo na mahove, pokazao da je ova ekipa Magica toliko potentna da je u stanju stići 20 razlike a da se ni ne okreneš.

Iz tog lošijeg pristupa proizašle su i sve one greške u napadu i ispadanja u obrani. Čim su se počeli boriti, rezultat je postajao povoljniji. Sad je na njima da u drugoj utakmici dokažu da su shvatili poruku.

Najveća snaga ovoga Orlanda upravo je u tome što porazi iz njih uvijek izvuku pozitivnu reakciju. Za razliku od npr. Cavsa, koji se nakon poraza dodatno stisnu, Orlando izlazi na parket bez kompleksa. Što nam garantira još veće klanje u drugoj utakmici, u kojem će ovaj put obje momčadi biti spremne. Odigra li Boston dobro i bude li u egalu do samoga kraja, obećajem da ću tada priznati da su u ovom trenutku bolja momčad.

Međutim, obzirom na ono što smo vidjeli u prvoj utakmici (nabrijani, ali i povremeno nemoćni Boston, te mlaki, ali povremeno moćni Orlando), i dalje mislim da iz ovoga rata izlazi mlađa, šira i luđa momčad. Plus, čak mi i simpatije pomalo idu na stranu Magica - Nelson je postao igračina i apsolutni je lider, sviđa mi se kako Vince pokušava dokazati samome sebi da nije tetkica, super mi je kako Dwight izgleda kao slon u staklarni, dok me s druge strane Sheed potpuno odbija. Ako postoji neka kozmička pravda, onda će Wallace u ovoj seriji izgubiti jednu utakmicu.

I da, već u utorak je sljedeća bitka a prije nje nas čeka poslastica u vidu draft lutrije. Konačno ćemo saznati tko će dobiti Johna Walla. Također, sutra nas čeka i Emirov specijalni post o Bullsima, navodno dug kao LeBronov popis playoff poraza. Jedva čekam.

Kad sam već spomenuo Kralja, kakav bi ovo bio košarkaški blog da ne napišem još par riječi o njemu. Naime, osim što sam rekao da uživam u trenutku njegova novog poraza, nisam komentirao njegov nastup u šestoj tekmi. Uglavnom, dobio je prolaznu ocjenu. Ono, definitivno nije bio najbolji čovjek na parketu, ali nije bio ni najgori. Izgledao je toliko preplašeno da me bilo strah za njegovo mentalno zdravlje, neki tikovi i pogledi koji je upućivao odavali su stanje čovjeka na rubu. Tako da, ma kako se on trudio pokazivati kao nekakav cool tip kojega to ništa ne dira, svima je očito da ga itekako prca osjećaj kako nije toliko dobar koliko i sam misli.

Uglavnom, usprkos lošem šutu, te puno forsiranih grešaka i izgubljenih lopti, barem se borio. Bacao se na svaku loptu, čime je barem pokazao da neće iz pozadine gledati kako gubi, što je napravio utakmicu ranije. LeBron je dobar košarkaš, ali ništa posebniji od desetak ostalih najboljih u ligi. Sad samo treba dokazati da mu je igra važnija od svega uokolo. Kvragu, to je uspijelo čak i jednom Iversonu, možda uspije i jednom Carteru.

A kad već pričam o potencijalnim psihičkim problemima, red je da spomenem čovjeka koji je odavno odbacio ono ''potencijalnim''. I koji će noćas pokušati pobjedom otvoriti vrata prema još jednom Finalu, trećem za redom. Kobe.

Po svim pravilima zdravog razuma simpatije svih proletera trebale bi biti na strani THE momčadi (Sunsi), a prijezir bi, kao i uvijek, trebao biti upućen prema privilegiranim profesionalcima koji posao odrađuju bez emocija, a to su Lakersi. Iskreno, nakon svih ovih godina uopće nemam neku potrebu navijati za Sunse, valjda sam još u šoku što su uopće tu gdje jesu, te prije svega želim gledati dobru košarku. Ali, da bih bio previše razočaran ako bi Lakersi propustili revanš protiv Magica – ne bih. Samo, ne mislim da će do toga doći.

Prije par dana sam već naveo većinu razloga zašto mislim da su Lakersi i dalje favoriti, a način na koji su odradili stvari protiv Jazza govori da su trenutno u dobroj formi. Igraju koliko i kako treba, s tim da je Kobe protiv obrane Jazza praktički imao trening koji mu je odlično došao da se malo oporavi od naporne sezone. Obzirom kako borbeno i čvrsto djeluju tri ne-amigosa pod košem, možemo slobodno reći kako ovi Lakersi nisu ništa lošiji od lanjskih.

Sad, može li Phoenix biti ovogodišnji Denver, momčad koja svoja netipičnom igrom ima šanse srušiti Philov sistem i Kobeov ego?

Može ako:

- Grant Hill uštopa Kobea (jer J Rich zasigurno neće)
- Nash i Richardson premaše učinak Kobea i Fishera
- Lopez i Dudley odgovore na skakački i energetski učinak Bynuma i Odoma
- Amare odgovori kišom koševa na Gasolov pljusak sa svih strana

Na sve ove teze odgovor vrlo lako može biti potvrdan. Jer, ovi Sunsi možda (barem po meni) nisu na razini onih prijašnjih, ali i dalje su izuzetno učinkovita momčad, s vrhunskim napadom i solidnom obranom. Lakersi su slični, iako na jedan potpuno drugi način. Naime, i Lakersi su izuzetno učinkovita ekipa koja zna što radi u napadu, s solidnom obranom. Evo što ih ipak razlikuje.

Učinkovitost Sunsa se vrti oko postotka šuta za tri i toga koliko dobro Steve Nash odrađuje svoju ulogu prvog igrača (ne zavaravajmo se, svi poeni Richardsona i Stoudemirea ne bi bilo mogući da Nash nije takva opasnost u svakom trenutku – bilo za šut, bilo za ulaz, bilo za asist), dok se ona Lakersa vrti oko toga koliko dobro su u stanju pomiriti sistem s Kobeovim istupanjima iz istoga.

Potencijalni problemi koje Lakersima može uzrokovati igra Sunsa s malom postavom, ili s čak pet tricaša u ekipi, jednaki su onima koje Sunsima može prouzročiti dominacija visokih igrača Lakersa u reketu. Sunsi imaju bolju klupu, Lakersi bolju petorku. Ono, ne vidim načina kako na osnovu ovih klasičnih match-up priča možeš prednost dati jednima ili drugima.

Obrana Sunsa igra van svake pameti i na razini na kakvoj to nitko nije mogao zamisliti, obzirom na takvu količinu ispodprosječnih obrambenih igrača kakvi su npr. Nash, Richardson i Amare. Obrana Lakersa igra ispod razine na koju nas je navikla, dajući taman onoliko koliko je potrebno da odradi posao, i to ponajviše zbog nedostatka rotacije na vanjskim pozicijama.

Ne znam za vas, ali ja ni jednoj ekipi ne mogu dati prednost na ovim klasičnim pitanjima. Teško mi je dati je Lakersima npr. zbog boljih igara zadnjih godina u međusobnim susretima, jer obzirom da su Sunsi lani bili očajni i da su se oporavljali do all-star prekida ove godine, a tri od četiri ovosezonske tekme ove dvije momčadi odigrale su prije 2010., to ima smisla otprilike kao da kažem kako su Sunsi bolji jer su uredno pobjeđivali one Lakerse bez Gasola, Fishera i Bynuma, sa Smushom Parkerom u petorci.

Svi kriteriji koje inače koristim ovdje me ostavljaju bez ideja. Sve što imam je osjećaj i ovih nekoliko teza, teza kojih ću se uhvatiti kako bi se argumentirao zašto usprkos dobrim izgledima Sunsi ipak neće proći dalje.

1. Karma je svoje već vratila = izbacivanjem Spursa, Phoenix je završio jedan ciklus na najbolji mogući način. NBA liga je još jednom dokazala da je stvarno amazing, jer ovakvi scenariji se obično događaju samo u filmovima. Obzirom da su Sunsi napravili rezultat kada to nitko nije očekivao na račun Spursa od kojih smo svi očekivali više, vrijeme je da se zarola odjavna špica. Sezona ionako ne može biti razočaranje, zar ne? Dakle, ako maknemo karmu iz jednadžbe, što nam ostaje? Ostaje nam momčad Lakersa kao predstavnik grada koji je odlučio nametnuti embargo na sve poslove koje radi u i s državom Arizonom, u vrijednosti od nekih 60 milijuna, zbog onog nesretnog zakona o imigraciji. Pa što, kažete vi, i sami Sunsi su se ogradili protiv tog zakona zbog čega su, dapače, valjda i kupili poneki karmički plus – naime, malo koja NBA frašiza pokazuje hrabrost i uopće volju za ikakvo drugo djelovanje osim mlaćenja love. Da, ali Sunsi su iz Arizone, republikanskog legla, dok je gradonačelnik LA pripadnik naroda protiv kojega se, samo na osnovu fizičkog izgleda, uvodi policijska država. Sunsi više ne mogu računati na pomoć sa strane, točnije s neba.

2. Lakersi su dobili jedinu bitnu utakmicu ove sezone = i to u Phoenixu, sredinom trećeg mjeseca, nakon što su Sunsi već zaredali sa sjajnim igrama. Da stvar bude bolnija, Lakersi su stigli u goste nekoliko dana nakon što se vratili s iscrpljujuće turneje po Istoku, dok su Sunsi ludim spletom okolnosti imali nevjerojatnih šest dana odmora da se pripreme za doček rivala (iako, kako je pokazao i Orlando sinoć, pauza definitivno ne mora biti dobra stvar). Pokazalo se da Lakersi još uvijek mogu uvijek zabiti koš više, ma što da im Sunsi bace pod noge.

3. Koliko bi vas dalo prednost Sunsima u prvom krugu da je Roy zdrav i zašto? = Naravno da bi nas većina izabrala Portland, i to zbog činjenice da Sunsi na strani nisu dobri kao doma a posebice ne u dvorani Blazersa. Također, Portland izgleda kao klasična playoff ekipa, dakle ekipa kojoj je obrana na prvom mjestu, koja kontrolira ritam i zna igrati organzirane napade na postavljene obrane. Dakle, Portland je sve ono što Sunsi nisu. Zašto uvlačim Blazerse u ovu priču? E, pa zato što su Lakersi slični – ni oni neće tek tako izgubiti doma, a, za razliku od Istoka, prednost domaćeg terena u ovom dvoboju nosi itekakvu težinu. Lakersi također djeluju kao klasična playoff momčad – u stanju su zatvoriti reket i odigrati vrhunsku obranu (ne stalno, ali, kako su pokazali protiv Thundera, da kada je potrebno), imaju sistem igre na postavljenu obranu protivnika i nisu ovisni o ritmu. Ta prilagodljivost je ključna.

Uostalom, ključna razlika između Lakersa i npr. Cavsa, a samim time i između Kralja i Kobea je što su Lakersi i Kobe prvaci. Možda djeluju nikako, možda im je kemija klimava i neuvjerljiva poput epizode Losta, ali funkcioniraju. Rade i, što je još važnije, bore se za svaku loptu. Imaju srce, ma kako ono često bilo zamaskirano ispod te tvrde kože. I zato su usprkos svemu i dalje favoriti. I zato na kraju ostajem pri njima, usprkos odličnim šansama koje imaju Sunsi.

Kobe je stvarno digao razinu igre od one ključne tekme protiv Thundera, ali isto tako je primjetno kako se on i suigrači gledaju preko volje češće nego ikada. Sumnjam da će to presuditi jer, za razliku od one nepopravljive kemije koja je krasila ona generaciju s Shaqom, Maloneom i Paytonom, te protiv koje čak ni Phil nije mogao ništa, sadašnju situaciju Jackson drži pod kontrolom.

Naime, riječi su suvišne kada pričaju djela, a djela govore da Odom i Gasol skaču kao ludi, posebice u napadu, dok Bynum igra bolju obranu nego ikada. Da im je puna kapa Kobea, valjda se ne bi ni trudili. Dakle, ispod svih tih pogleda krije se momčad koja je našla svoj način funkcioniranja.

I tu je Jacksonov najveći doprinos kao trenera. Ne pokušavam umanjiti njegove taktičke zamisli, ali činjenica je da su najuspješniji treneri oni koji znaju motivirati, koji znaju prodati svoje zamisli, a tu od njega nema boljega. Riley možda, s tim da se njihovi stilovi poprilično razlikuju. Dok je Riley sve uvijek polagao na zajedništvo i borbu do zadnjega, Phil se nikada nije libio one stare ''zavadi pa vladaj''.

Samo on može jednog Gasola i Odoma uvjeriti da je Kobeovo traženje najboljeg rješenja za njega ponekad korisnije od dodavanja lopte otvorenom suigraču. Nakon čega će oni poput najobičnijih šljakera ići na skok, umjesto da se dure jer nisu dobili loptu. Kobe se pak duri kada visoki naprave pogrešku ili ako mu ne daj Bože odbiju dodati, čak će se dozvoliti i klasičnu utakmicu bojkota da dokaže svoje, i iako svi znaju da nije u pravu i da je nemoguć, svi će opet podmetnuti leđa da s njim na čelu osvoje naslov.

Kako je to moguće? Zašto jedni rade sve što treba, a drugi radi uvijek protiv? Kako to može funkcionirati, umjesto da momčad dovede do raspada? Možemo samo nagađati, ali recimo da motiv još postoji i da je na njemu Phil uspio izgraditi momčad na temeljima čistog, golog profesionalizma. Tenzija nema jer, nakon što se tekma završi, svatko ide svojim putem. Lakersi bi da pokušavaju biti kao Sunsi (klapa, prijatelji, suigrači koji se međusobno uvažavaju), vjerovatno završili u zatvoru.

Ovako, dok samo rade posao, sve je odlično. Kobe obožava takav pristup i samo tako i zna igrati. Isključen od svega, nakon utakmice za njega nitko ne postoji. Gasol i Odom su emotivci kojima takav pristup ne odgovara, ali ih je Phil ne njega naučio. S Kobeom praktički i nema posla, jer on svoje odradi, ali uvjeriti Gasola i Odoma da su jednako važni i da su oni tko bez kojih nema ničega, samo što, eto, to moraju zadržati u sebi, da bi Kobe bio sretan, e to je njegov doprinos. Netko mora podmetnuti leđa u obitelji.

Lakersi su realnost, Sunsi su ideal. I jedni i drugi su na svoj način savršeni u svom pristupu igri. I ma koliko sličnost talentom i potencijalom čini ovu seriju zanimljivom, ta razlika u samoj suštini jednih i drugih odvodi je na novu razinu. Ne, nije u pitanju crno-bijela serija u kojoj po defaultu moraš navijati za dobro, već više jedan sjajan eksperiment koji će nam dati odgovor koliko je bolji jedan ili drugi način slaganja momčadi. Možda na kraju stvarno presudi kemija, a možda bude dovoljna i biologija.

16May/1013

FAREWELL TO THE KING

Posted by Gee_Spot

Uf, kakav su gušt bili protekli dani, neopisivo. Bez brige, neće ovo biti još jedan post o Kralju (ne znam zašto bi itko odmah pomislio da čovjek može uživati u porazima Njegova Veličanstva), iako ćemo Ga spomenuti. Večeras kreću finala konferencija pa je red da se nešto kaže i o tome. Kao prvo, nadam se zanimljivim serijama koje će uspijeti održati pažnju na dosadašnjoj razini, kako događanjim na terenu tako i uokolo.

Iako su Boston i Sunsi dvije momčadi prema kojima sam zadnjih godina pokazivao najviše simpatija i za koje sam otvoreno navijao, ovom prilikom, iskreno, nemam nikakve pretenzije. Želim samo dobru košarku, po mogućnosti sa što više utakmica. Nije lako nakon cijele sezone druženja tek tako doći do pred sam kraj još jedne sezone (iduća je pak 20 jubilarna koju fanatično pratim, te ni sam ne znam da li da se zbog te činjenice ubijem ili bacim s nebodera).

Nego, da se vratim na gušte s početka. Iako su u njima dobar dio odigrale i klasične stvari poput onoga što se gleda, čita i sluša, posebni duševni mir i ispunjenje ipak je odigralo to konačno mijenjanje mainstream pogleda na Kralja i njegovu ulogu u svemiru. Od Izabranog do smrtnika u nekoliko dana, iako mi još nije jasno da li je on iz svega uopće izvukao nekakve pouke.

Konačni zaključak NBA svijeta opet ga je lišio odgovornosti, dijeleći je podjednako na njega, suigrače mu i trenera, ali ja i dalje zastupam onu tvrdu struju koja kaže da je najodgovorniji upravo on, kao osoba koja u cijelom tom okruženju ima najveću moć. Mislim, ne sjećam se da je i jedan Jordan imao ovoliko kredita kod medija, koji stalno nalaze nove načine da Jamesa održe u centru interesa iako je očito da ga ne zaslužuje ništa više od ostalih živih bića koja zarađuju milijune time što dobro igraju košarku.

Kako ne bih bio poput svih ostalih piskarala, red je da se okrenem Bostonu (ipak, moram još samo reći da me srce boli što ću, možda, a nadam se ipak ne, dogodine navijati protiv Noaha i Rosea, dva sjajna igrača koja čine možda i najbolju mladu igračku jezgru na Istoku, zato jer će, eto, Kralj izabrati Chicago da stvori svoju dinastiju, i to uz pomoć Caliparija?!??! - tako mi gela u prahu, ako Jerry Reinsdorf pristane na ovako nešto, onda je očito kako je postao senilan, jer riječ je o čovjeku koji se nije bojao inatiti ni s Jordanom ili Jacksonom, te je jadno ako će dozvoliti da mu budućeg trenera i uopće budućnost kluba određuju Kraljevi agenti).

Uglavnom, osnovno pitanje koje je pred nas postavila serije između Celticsa i Cavsa je sljedeće – da li su Celticsi pobijedili zato što su neočekivano digli igru na novu razinu ili su pobijedili zato što su Cavsi neočekivano pali ispod svake razine?

Ne sumnjam da svatko tko je gledao seriju ima svoju verziju odgovora, ali oko jednoga se valjda moramo složiti – ma koliko Cavsi bili loši, nije pošteno reći da su oni najzaslužniji za konačni rasplet. Da, LeBron je odigrao seriju ispod svake razine, suigrači su mu nestali a trener je nadmašio do sada pokazanu razinu nesposobnosti neviđenim pomakom prema još većoj razini nesposobnosti. Međutim, Boston je prije svega bio bolja momčad, samouvjereniji i borbeniji, te je izborio prolaz na račun srca. A zatim i na račun par neočekivanih događanja.

To da je Rondo igračina valjda nije potrebno isticati, smiješno mi je kako se neke stvari, koje su jasne godinu dana (tipa, da je Boston njegova momčad), u mainstream uvode postepeno i sa zakašnjenjem, kao da je baš sve proizvod koji prvo treba ispitati na određenoj skupini ljudi da bi ga se nakon toga plasiralo na tržište. Dva faktora su me ostavila bez riječi – korisna igra Tonya Allena i Garnett kakvoga smo u ovakvom izdanju zadnji put vidjeli prije skoro dvije godine.

Sve skupa ukazuje na to da su Celticsi u pravom trenutku posložili formu, glavu i noge, te da nisu toliko loši koliko sam mislio. Sve skupa, naravno, ukazuje i na to da i dalje ne vidim kako mogu preko Orlanda.

Jadni Boston nije imao ni sreće, iako se i Phoenix i Lakersi odmaraju već danima, finala će otvoriti baš oni protiv Magica. Što mi nema nikakvog smisla, ali dobro – može se reći da će i Orlandu biti problem zagrijati se nakon ovolike pauze. Sve u svemu, ti dani odmora nisu ni upola važni za ovakvu seriju, u kojoj neće biti previše koševa i u kojoj će fizička igra biti ključna, koliko je važno kako će tko rasporediti snagu tijekom njenog trajanja. I tu je Orlando u ogromnoj prednosti zbog širine rotacije.

Lani je bila slična situacija, Boston je izašao kao pobjednik protiv Bullsa, Orlando se mučio protiv Sixersa, teško je bilo dati prednost bilo kome. I onda je kroz seriju Orlando jednostavno nametnuo svoju igru i skinuo Celticse usprkos tome što su oni imali prednost domaćeg terena. Danas Orlando briljira i izgleda kao momčad s misijom koja vjeruje u sebe i nema namjere stati dok se ne osveti Lakersima za lanjski poraz u Finalu. Celticsi nakon pobjede protiv Cavsa opet ostavljaju dobar dojam, ali to ne mijenja činjenicu da je Orlando po svemu i dalje favorit.

S tim da ovo definitivno nije ista serija kao i lani, zbog dvije stvari. Točnije, zbog dva igrača. Lani nismo imali prilike gledati Garnetta i Nelsona u akciji, što ih danas stavlja u ulogu x-faktora. Doduše, po onome što smo imali prilike vidjeti u regularnom dijelu sezone, Garnett nema odgovora na Lewisa i njegovu igru iz vana, što se pokazalo glavim razlogom zbog kojega je Orladno odnio tri pobjede iz četiri tekme regularnog dijela.

Koje su bile guste, na nož, ali obzirom da su obje momčadi nabrijane na obranu i da ne dozvoljavaju lake koševe, podatak da Orlando bolje reagira u završnicama mogao bi biti ključan. Magic nema tako slabu točku kao što je nemogućnost Bostona da brani Lewisa. To čak nije ni Carterova nesposobnost da igra ratničku košarku, jer tu su Reddick, Pietrus ili Barnes koji uvijek mogu uskočiti na njegovo mjesto.

Rondo neće dominirati kao protiv Cavsa, jer obrana Magica umjesto Shaqa ipak ima jednog Dwighta, koji je tek klon Mutomba i Big Bena, i koji neće dozvoliti neprestane ulaze i polaganja. Međutim, Rondo će svakako biti važan u obrani, jer uštopati Nelsona trebao bi biti glavni zadatak Celticsa. Orlando ima takvu širinu da na jednu večer može preživjeti izostanak bilo čijeg učinka, ali, kada Jaamer igra na razini poput dosadašnje, jednostavno ne mogu izgubiti.

Allen i Pierce sposobni su za povremene šuterske serije, nositi napad na par minuta ili čak kroz jednu četvrtinu, ali svedeni su na uloge sporednih igrača koji su važniji zbog svih onih sitnih stvari koje rade nego zbog toga što nose napad. Pierce teško i nikako driblingom lomi protivnika te je u napadu osuđen na povratne lopte, osim, naravno, kada ga čuva izrazito slabiji košarkaš. Barnes i Pietrus nisu takvi. Ali, PP isto tako ne popušta u obrani i neće dozvoliti da se na njegovoj poziciji prelomi serija. Allen je pak najvažniji zbog svoje nevjerojatne energije i stalnog kretanja, kojim je u stanju svaku obranu izbaciti iz takta, pa tako i onu Magica. Ali, ta ispadanja su ipak previše rijetka da bi tako nešto presudilo - Howard ulijeva toliko povjerenje kao libero iza leđa, da igrači Magica bez problema rotiraju kako bi uvijek netko bio protivniku na ruci. Nema potrebe nikoga udvajati (čemu kada svaki višak prostora vodi do Dwighta), a to pak znači da protiv Magica nema lakih koševa.

Da ne govorim kako je Orlando bolji u skoku, kako ne dozvoljava brzu igru u kojoj se Rondo osjeća najbolje, te kako, čak i usprkos Dwightu, nema problema sa slobodnima jer se svi vanjski igrači zabijaju pod koš i iznuđuju slobodna kada treba te ih pogađaju. Da, čak i Vince, iako je smiješno gledati kako ga Van Gundy mora skoro pa moliti da se spusti pod koš i zabije. Bit će zanimljivo gledati tko će čuvati Vincea kada Magic krene vrtiti pick 'n' roll nakon kojega Carter ostaje sam na vrhu reketa te postaje trostruka opasnost, odnosno igrač najveće moguće klase. Mislim, već samo to što netko ima takvo oružje koje može koristiti nekih 5-6 napada za redom a koristi ga samo kada mora, dovoljno govori o tome koliko je Orlando krcat opcijama.

Da se vratim na x-faktore. Ne očekujem da će Nelson pored Ronda igrati kao do sada, ali obzirom na stil igre ovih momčadi, ne očekujem ni da Rondo napravi preveliku razliku. Kako će Lewis namučiti Garnetta i obranu Bostona uopće, tim važnije će biti može li Garnett nastaviti zabijati u postu kao protiv Cavsa ne bi li time s druge strane napravio sličan kaos. Na svim drugim pozicijama praktički je egal, Perk će kao i obično gurati i živcirati Dwighta, ali s druge strane – što je Perk duže u igri, to je Dwightu lakše koncentrirati se na sve ostale jer Perk nije opasan po koš.

Klupa je debelo na strani Magica, sumnjam da Tony Allen može nastaviti s ovakvim igrama bez grešaka, pogotovo stoga jer mu Orlando neće ostaviti toliko prostora da im se prišulja iza leđa, kao što su to radili Cavsi. Uglavnom, bit će ovo bitka kao i svaki puta do sada, a ako se razvuče na sedam Boston nema šanse. Domaći teren nije toliko važan pa tako ni ta utakmica više u Orlandu, ali važno je što Boston ne može odigrati sedam krvavih bitaka u dva tjedna i što se dvije najvažnije utakmice igraju u Orlandu – otvaranje (i to nakon jedva nekoliko dana odmora od prethodnog rata), te zatvaranje (ako bude potrebno).

Orlando će tako u Finalu čekati priliku da se osveti Lakersima, s tim da je sjajna stvar za Boston što se nakon ovako loše sezone uopće tretiraju kao momčad koja ima šanse. To su zaslužili svojim pristupom i poštenom borbom a ne pričom i plesom kao npr. Cavsi. Naravno, srce prvaka i spremnost na borbu do zadnje kapi krvi često znaju biti presudni protiv takvih kvazi-ekipa. Samo što Orlando nije kvazi-momčad, već jednako borbena i gladna skupina profesionalaca koji samo izgledaju kao klauni. Ne zaboravite da ispod svih tih trica i Dwightovih promašenih slobodnih leži najbolja obrana profesionalne košarke koja se u stanju transformirati i u najraznovrsniji napad (ma kako on u biti bio jednostavan – ako prvi pick ne donese prednost i ako je Dwight zatvoren, dodaj do prvog slobodnog čovjeka i pucaj). Sad je konačno trenutak da se sve te sjajne stvari s papira dokažu i u praksi. Konačno, nakon Bucksa i Hawksa, i protiv pravog, dostojnog protivnika.

14May/106

LEBRONO VOX

Posted by Gee_Spot

Još sat vremena dok ne saznam odgovor na pitanje koje me muči već nekoliko godina:

IS LEBRON FOR REAL OR IS LEBRON FULL OF SHIT?

E, napaljen sam kao da je u pitanju sedma utakmica Finala u nekom paralelnom svemiru u kojem igraju Sacramento Kingsi iz 2002. i Phoenix Sunsi iz 2006. Mislim, pa drugi krug se još prije par dana činio rješenim, a sada, zahvaljujući Kralju, sve gori.

Iz jedne konferencijske polufinalne serije sve skupa se pretvorilo u potragu za Istinom. Ono, ako LeBron odvede Cavse do pobjede, peta utakmica ostat će tek jedna mrlja u karijeri mu. Ukoliko Boston noćas završi posao, peta utakmica ostat će zapamćena kao dan kada je zemlja stala.

Zadnjih par dana svi su rekli sve o svemu, Kralju su leđa okrenuli i najvjerniji podanici, isti oni koji će već sutra, ako kojim slučajem Cavsi pobjede, opet pisati hvalospjeve njegovoj veličini. Mene iskreno nije briga. Nije da mislim da će Cavsi proći, jer ionako im nikada nisam davao nikakve šanse protiv Magica. Doduše, da će ih već Boston izbaciti nisam ni pomišljao, ali nije neočekivano. Cavsi jednostavno nisu momčad za velike stvari.

Oni skloni teorijama urote kazat će kako je Kralj digao ruke od ove momčadi i kako se već fokusirao na selidbu u novo kraljevstvo. Međutim, Kralj jednostavno nije na toj košarkaškoj razini da bude prvak.

Čovjek se iživljava u regularnoj sezoni, u nebitnim utakmicama, a u ovim najvažnijim nestane. I onda kaže "I spoil a lot of people with my play". Pa što ta izjava ne govori sve o njegovom stanju u glavi, čovjek je u principu holivudska zvijezda prije nego sportaš. Sjetite se samo legendarnog crab dribblea, on jednostavno ne može sam sebi priznati kada pogriješi jer nikada, ama baš nikada u životu nije čuo kako mu netko govori - zajebao si.

LeBron je proizvod društva koje stvara tinejđerske zvijezde koje prije dvadesete postanu alkoholičari. Pitanje je može li se on ikada probuditi iz svoga sna, stoga mi je i drago da se uvijek nađe dovoljno momčadi kojima je igra još uvijek važnija od poze, momčadi koje mu mogu stati na put. Jer, postane li čovjek s ovakvim shvaćanjima sporta prvak, kvragu sve. Ne želim Globalnu Đikonu za šampiona.

Da, ja smatram da je LeBron kriv za sve. Mike Brown je grozan trener, ali odavno ga ne bi bilo u Clevelandu da se Kralju ne sviđa taktika koje se vrti isključivo oko njegovih odluka. Njegovi suigrači nisu vrhunski igrači, ali nisu ni tako jadni kako se čine. Samo, budite vi na razini zadatka u momčadi u kojoj nisu posložene vrijednosti i u kojoj je jedino važno klanjati se pred oltarom Izabranog.

I koje su to gluposti sa svim onim slavljima, smijuljenjem, fotkama, plesanjem. Sve nešto kao odraz momčadskog duha. A lider ti je čovjek koji te gleda u oči i mulja ti. Ostajem, odlazim. Vidjet ćemo. Nemojmo pričati o ljetu. Ali, hej, uvijek možemo pisati o tome.

Nitko me ne može razuvjeriti da je teret koji je LeBron stavio oko vrata klubu tim svojim stalnim isticanjem neizvjesne budućnosti na kraju svima presudio. Jednog Gilberta, spretnog poduzetnika, strah da ostane bez svoje najvažnije igračke toliko je oduzeo da se bojao išta radikalnije mijenjati (prije svega dati otkaz Brownu i dovesti veterana za trenera).

Browna i suigrače strah je oduzeo jer su postali svjesni da su bez Jamesa ništa. Navijači su trpili sve te izjave, umjesto da poruče kako ih nitko neće ucjenjivati. A Kralj je radio upravo to, ucjenjivao je sve oko sebe. Mislim, jasno da su krivi svi ti koji su dopustili uopće dovesti se u takvu situaciju, situaciju obojanu lažima i nesigurnošću. Pa kako itko može složiti momčad šampionskih ambicija a da u isto vrijeme nema pojma što će s njom biti za par mjeseci? Čemu stvarati takav ogroman pritisak?

Tako da nije nikakvo čudo što je nakon onakvog debakla, LeBacla, i Gilbert odbacio rukavice i prozvao momčad. Niti što su navijači zviždali svoga Kralja. Konačno su dobili priliku da naprave nešto što oduvijek žele. Nabijemo tebe i tvoje ucjene, to je nešto što je svatko normalan trebao reći od prvog dana. A kada nije, onda se takve stvari nakupljaju. I onda se dogodi kolektivna katarza.

Najluđe od svega, osim što je sludio cijeli jedan grad, LBJ je umalo sludio i cijelu ligu. Knicksi su već dvije godine kanta za napucavanje baš zato jer sve baziraju na premisi da će James postati njihov član i da ništa drugo nije važno. Jedan David Lee, prekrasan košarkaš koji iza sebe ima dvije odlične sezone i koji se uvukao u srce svakom fanu košarke, kao da ne postoji. Kao da nije on taj koji se muči u New Yorku, a da James nije tek fikcija.

Naravno, pola lige je iskoristilo te priče da ne radi ništa, već da sjedi i čeka. Jer, kao, možda im netko upadne u krilo. Što jest jest, Kralj je stvarno moćan. Sad još samo ostaje vidjeti da li je i tako dobar kada se treba izvući s dna kao što je dobar kada treba manipulirati tim nesretnim medijima koji su ga stvorili. I koji će ga možda i srušiti, uz cijenu rušenje svega oko njega. Pa tako možda i ekonomije jednog grada.

Noah, svaka ti čast, u tom gradu stvarno nešto nije u redu. Usput, evo i ovdje još jednom link na sjajni članak Adriana Wojnarowskog koji u biti sadrži sve što trebate znati o ovoj situaciji. Autor, naravno, nije s ESPN-a. Ali, lijepo čovjek kaže - ovo je trenutak istine. Mislim da više nitko ne misli da Cavsi mogu osvojiti naslov, ali svima nam treba neki dokaz da je James košarkaš a ne tek vrhunska kombinacija fizikalija iz nekog laboratorija. Treba nam i duša, a ne samo tijelo.

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč

6May/102

The Sun Of All Suns

Posted by ispdcom

U sjeni pitanja o tome da li su se Lakersi konačno dovoljno motivirali da zaigraju kako znaju te "Laktalisa" najveće zvijezde današnjice protiče najbolja serija drugog kruga playoffa, ona između Sunsa i Spursa.
U prognozi ovogodišnjeg raspleta playoffa Zapad se činio otvorenim poput March Madnessa te sam izabrao Sunse kao finaliste Zapada, a kad su već tamo neka onda i osvoje trofej. Da li tu ima ikakvog racionalnog utemeljenja? Ako pojedini Ameri mogu danas dokazivati da je Pearl Harbour ustvari bio pobjeda američke mornarice (jer čarliji nisu potopili nosače aviona) može se valjda dokazati i da jedna momčad koja nije ni blizu kotirala za prvaka može biti nba pepeljuga. Pa krenimo.

razlog prvi - konkurencija
Svi imaju slabosti, naravno, ali ih mnogi ispoljavaju upravo sada u vrijeme playoffa. Lakersi su talentirani i kilavi te očito boluju od Rileyeve "disease of more". Magic ne ulijeva povjerenje iako gazi protivnike koji im nisu dorasli. Kada ikona-đikona pati, pate ne samo Cavsi, nego cijeli Cleveland. Nešto kao simbioza Hrvatska - Todorić.

Celticse smo nedavno već obradili i dvije dobre partije me još ne mogu uvjeriti da su spremni za išta više nego li namučiti Cavse iako je ova serija sada u rukama Cs-a. Ostali? Koji ostali? Jazz je prošao isključivo zahvaljujući raspadu Denvera i briljantnosti Derona koja ih ipak ne može provesti pored LaLa. Atlanta je nedostojna drugog kruga. Spursi nemaju dovoljno oružja za Sunse. Sunsi u ovom okruženju djeluju najurvnoteženije i najuvjerljivije.

razlog drugi - timski duh
Tko god je pratio twittove Jareda Dudleya zna o čemu govorim. Ovo je momčad u pravom smislu te riječi, od prvog do zadnjeg. Kada se zezaju zezaju se, ali kada treba potegnuti tu su. Steve Nash i njegov karakter su definirali cijeli tim, čak i svojeglavog Amarea. Gentry je čovjek iz sjene koji za razliku od Portera zna što radi.

razlog treći - obrana
Ric Bucher je uz Simmonsa i coach Thorpea najbolji analitičar na ESPN-u, milina za poslušati. Upravo je on nedavno zasluženo nahvalio Granta Hilla i njegovu transformaciju iz potencijalno novog MJ-a sa početka karijere, preko razočaravajućih ozljeda pa do današnje verzije veterana koji se apsolutno podredio ekipi, redovito čuva najopasnije protivničke igrače i cijeloj momčadi daje obrambenu čvrstoću. Prilično nevjerovatno za čovjeka koji je započeo karijeru sa 20-8-6 brojkama. Amundsen i Dudley su druga dvojica koji ozbiljno dižu nivo igre u obrani rezervnog sastava, a kad se vrati Robin Lopez možemo govoriti o pravom bedemu ispred i ispod obruča. Ovi Sunsi su najčvršća verzija od kada je Steve došao u grad.

razlog četvrti - rotacija
Mike D'Antoni je u najbolja vremena igrao sa maksimalno sedam igrača u rotaciji, što je često dovodilo do pada ritma i gubitka velikih prednosti. Sunsi danas imaju sjajnu klupu koja omogućava da se prednost ne topi tek tako, a sposobni su je i povećati. Dragić je ozbiljan kandidat za petorku igrača koji su najviše napredovali. Prošlogodišnju izgubljenost zamijenila je hrabra i pametna igra koja omogućava da se Nash odmori i uđe 5-6 minuta prije kraja utakmice, što je privilegija kakvu nije nikada imao. Dragićeva konstantnost je dovela do toga da često kaotični Barbosa ne mora organizirati igru, već se može posvetiti igranju na dvojci gdje je puno korisniji. Channing Frye se vratio u život, širi reket tricama i toliko je pun samopuzdanja da je u prvoj tekmi zalijepio bananu Duncanu. Jared Dudleya smo već opjevali kao ljubimca ovog sajta, kako zbog karaktera oko tako i na terenu. Borac, pravi garbage man za obranu i statično opaljenu tricu je sastojak kojeg svaki prvak mora imati. Amundsen je živa energija, te je skupa sa Jaron Collinsom drvo spremno učiniti sve za ekipu. Jaron Collins je inače pogodio već 3 šuta van 10 stopa u playoffu, što je 300% više nego li cijele sezone!

razlog peti - Jason Richardson
Nasha znamo, Amarea također (protiv Spursa je čak počeo skakati), a J-Rich je ključni član velike trojke. Kada zabija više od 20p, Sunsi uglavnom dobivaju. Tip je kompletan napadač, ulaz, trica, poludistanca ili post su sve prirodna mjesta odakle može zabiti. Problem je što ako odmah na početku utakmice lopte ne ulaze, teško se vraća u šutersku formu. Tu ne škodi što ima Nasha za playa.

Sunsi imaju trenera koji je od ofenzivnog diva stvorio i solidnu obrambenu ekipu bez žrtvovanja napada. Imaju veliku trojku koja je okosnica tako postavljene igre, dva centra koji se mogu mlatiti i čuvati leđa Amareu, veterana Hilla koji igra vrhunsku obranu i ima respekt kod sudaca, korisne smetlare Amundsena i Dudleya, visokog tricaša sa klupe Fryea, solidnog rezervnog playa Dragića i instant offense Barbosu.
Ovo liči na kriterij koji smo imali kad smo birali idealnu momčad desetljeća.
Koji je ključ za dalje? Zdrav Nash i Amare da mogu vrtiti svoju igru, povratak Lopeza da može pomoći protiv Lakersa (pod uvjetom da prođu Spurse) i konstantan Jason Richardson. Svi ostali sastojci su spremni.
Let's go Suns.

Filed under: bball 2 Comments